Božo Koprivica, Miodrag Raičević, Bluz dva prijatelja (u 54 tjedna); Karioke, Beograd, 2022.

Bluz dva prijatelja piše, sastavlja i rimuje Božo Koprivica, a ime pesnika Miodraga Raičevića na koricama knjige izraz je Koprivicinog prijateljstva i, zašto ne reći, divljenja. Svaki Koprivicin zapis prati jedna Raičevićeva pesma kao odjek, kao rima, kao nastavak teksta (drugim sredstvima), osim ako zapisi nisu predgovor za pesme, što zavisi od načina na koji čitamo. A možemo knjigu čitati kako god hoćemo. Uživaćemo. Doduše, potrebno je savladati stil Bože Koprivice, taj neobični stil bez stila, potrebno je pronaći ključ za njegove rečenica koje umeju, bez najave, da poskoče, da preskoče vreme i u trenu nas, vođene asocijacijom, prebace u drugu sliku, na drugu pozornicu s novim likovima i drugačijim mizanscenom, da bi nas, nekoliko redova kasnije, vratile na mesto s kojeg smo otrgnuti. Moramo naučiti da se ta rečenica ume iz punog trka zaustaviti u mestu (kao Euzebio da Silva Fereira), a na nama je da osetimo taj trenutak korak pre nego što će se dogoditi, da ga prepoznamo kao elegantni Valerij Voronjin dok je čuvao Eusebia, kako ne bismo bili izbačeni iz igre i proleteli, kraj zaustavljene rečenice, u prazno, kako ne bismo nastavili da trčimo sami sa sobom dok je majstor s loptom već negde drugde, moramo, dakle, naučiti da ostanemo uz nju kao njena senka, uz tu rečenicu zaustavljenu u mestu. Kao u zapisu „Eduard Streljcov“ (uz bluz Miodraga Raičevića „To su bili dani“) kada se, bez najave, scena menja u trenutku i kada iz priče o genijalnom sovjetskom fudbaleru koji je, zbog staljinističke spletke, odležao sedam godina u GULAGU, Koprivica, a s njim i svi mi, prelazi na Streljcovljeve zapise iz pakla (koje kao da je pisao Varlam Šalamov, a nije, pisao ih je fudbaler): „Ribica je volela da žvaće smolu. Nikolaj Zvizd je živeo s Ribicom, ali ju je, eto, prevario. Kada su ih izveli na rad Nikolaj zaspa na trenutak. Ribica mu sekirom odseče glavu. Uze je za uvo, kose nije bilo, i donese je stražarima. Kaže: Uzmite, zamislite da je pobegao. Ona je sledećeg dana žvakala smolu. Ona je stalno žvakala smolu“. Mogao je, zbog ovakvih izleta, Koprivica na naslovnoj stranici knjige da potpiše, kao koautore, i Streljcova i Mihaila Lalića (zapis „Pusta zemlja“) i Acu Aleksandra Anđelkovića koji je Tosku slušao 155 puta i „prema vlastitoj urednoj evidenciji bio sa 2500 dama“ (zapis „Beogradski disident“) i Predraga Matvejevića i Virhilija Pinjeru, a mogao je, bez bojazni od preterivanja, da i svoje ime napiše desetak puta, jer u ovoj knjizi pronalazimo tekstove koje je objavljivao i u drugim knjigama. „Kiš šuti“, na primer. Čitalac Koprivicinih knjiga već je naišao na taj upečatljivi, strašni zapis barem dva puta do sada i, na prvi pogled, sve je tu, to je priča koja se (sigurni smo) već nalazi u Koprivicinoj knjizi San ulice. Pronalazimo knjigu, otvaramo je, tražimo priču, upoređujemo je i, gle čuda, to je ista priča koja nije ista, promenjena je jedna rečenica, možda i dve, promenjen je naglasak u jednom trenutku i sada ta priča koja i jeste ista i nije ista hoće nešto drugo, govori nešto drugo istim rečima, kao i zapis o Ajantu, kao i onom vrapcu što na klinici u Zagrebu rije po utrobi Mirka Kovača, a onda sleće na sto Slobodane Mašić koja obeduje „sendvič i bol“. 

Duboka je nežnost zapisa-priča Bože Koprivice, upravo zato što je, neretko, gruba i strašna. Izvodi na scenu Koprivica svoju braću, onog najstarijeg koji će da ga razbesni do samouništenja, a zatim ga spasi od toga besa, da bi ga, napokon, napustio jednog dana u Moskvi, zauvek. Izvodi svoje stričeve, rođake, jednog koji je, u onom ratu, sam branio poštu i jednog drugog (premda je to možda isti) koji je završio na Golom otoku i koji mu je, po povratku, prošao šakom kroz kosu. Izvodi na pozornicu svoje prijatelje iz detinjstva, izvodi slavne pisce, pesnike i slikare, košarkaše (naročitu Mirzu Delibašića) i pevače (naročito Davorina Popovića), priča o svima njima nežne i grube i strašne i divne priče („Zauvek će me biti stid od rana i ožiljaka grada Sarajeva“, zapisuje). Ako može upliće u te priče svoje iskustvo, svoje prijateljstvo s tim ljudima, a ako ne (jer nije upoznao Garinču, na primer), onda priča priče drugih koje su, u međuvremenu, postale njegove. I možda upravo zahvaljujući toj nežnosti i toj grubosti, priča Božo Koprivica najviše o fudbalu i fudbalerima, i to na takav način da bi onaj ko o fudbalu ne zna ništa poželeo da igra tu igru, ili je makar gleda, a naročito bi poželeo da upozna sve te ljude, fudbalere, koji su kod Koprivice nešto poput božanstava, ili su, makar, tik ispod njih: ni bogovi ni ljudi, i bogovi i ljudi. (Samo još Sinan Gudžević, na ovome jeziku, ume ovako da piše o fudbalu, a odmah su tu, iza njih. iza Koprivice i Gudževića, Miljenko Jergović i Gorčin Stojanović.) Veliki Zlatko Čajkovski, na primer, koji se pedeset sedme godina pojavljuje u rodnom gradu B. Koprivice. Dok šeta po gradu u sandalama s debelim đonovima, klinci ga prepoznnju i, drsko, izazivaju. Čajkovski prihvata izazov i to tako što će igrati sam protiv četvorice. Tu, na gradskom trgu, postavljaju kamenje umesto stativa, a Čajkovski, piše B.K., igra svom snagom, leti po terenu u svojim sandalama koje se raspadaju, tuče klince sa 7:5, a potom prebacuje raspadnute sandale preko ramena i, bosonog, ulazi u legendu (kao Dok Holidej). Tu je i Garinča, naravno, nesretni, glupi, genijalni brazilski fudbaler koji je, kažu znalci, imao samo jedan dribling, svi su znali za taj dribling, posebno odbrambeni igrači, ali niko Garinču nije mogao da čuva. Božo će nam Koprivica objasniti i zbog čega. 

Mnogo je likova u ovoj knjizi, mnogo imena. Među onima koje ćemo prepoznati ima i onih koji, danas, ne bi mogle da se približe Koprivici, niti bi se Koprivica približavao njima, jer u međuvremenu su prešli na drugu, onu tmastu stranu života, tamo gde pisac nikada nije boravio, niti će boraviti. To su oni koje ne bole rane Sarajeva, ako već oni sami nisu nanosili te rane. Ali i oni su tu, nije ih izbrisao Koprivica s mape svojih sećanja i iz svoga jezika. Jer ovo su ipak kratki zapisi o nežnosti, zapisi s nežnošću. Možda se jedino Borhes, koji nije voleo fudbal i smatrao ga je ružnom igrom, nije dobro proveo u zapisu „Nesanica“ („sve su ovo Borhesove tlapnje“), ali se neće libiti Koprivica da navede Borhesov antifudbalski komentar kada je Argentina 1978. godine postala svetski prvak: „Kažu da smo pobedili Holandiju, ali sumnjam da smo pobedili Rembranta i Spinozu“. Jer, Koprivica živi i sanja na mestu gde se dodiruju i razilaze fudbal i književnost. Kod njega fudbal je književnost, a književnost, ona najveća, igra slična fudbalu. Zapravo, dovoljno je samo: igra. 

Gde je, međutim, u svemu ovome Miodrag Mijo Raičević, izvanredan pesnik ovoga jezika koji, sasvim je sigurno, nije još pročitan? A i kako bi ga se u ovoj tmurnoj i tmastoj sredini, najviše nalik gnoju, čitao jedan pesnik koji i o smrti ume pisati s vedrinom i humorom (a ne s cmizdravom uzvišenošću), koji ne haje za tribalne vođe i tribalne osećaje, koji zna da svaka pesma izvire iz jedinstvenog izvora (iako jezik pripada svima), pesnik koji svaku žilicu svoga bića (a kako drugačije?) propušta kroz mrežu jezika, pa šta bude. Rečeno je da su Raičevićeve pesme odjek Koprivicinih zapisa, ali je možda i obrnuto, možda su Koprivicini zapisi komentari Raičevićevih pesama. Kako god, svaka priča ima svoju pesmu, ta pesma izvire iz priče (kao organski njen deo), ali, istovremeno, deluje i kao prelaz, kao stanka do idućeg zapisa i novog događaja. Ako ovakve knjige i ima na našem jeziku, potpisnik ovih redova ne može je setiti.

Za kraj, evo pet završnih stihova pesme Miodraga Raičevića Round Midnight:

A ja, kao što pretpostavljate, pijan bejah,
A pijan čova ples’ti moće jedino sam.
Dakle, tuča! Pa, kud koji mili moji!
Ljubav je (skoro uvek) pišanje uz vetar.
Uostalom, pitajte vetar. On o tome sve zna.

Biće da je đedov rrodom bio taman ovoliki – pomisli,  gledajući jednodnevnu krčevinu trgovaca tuđom, ničijom i svačijom, zemljom. Da je bar neka zemlja, no goli pijesak, kiselo se osmjehnu.

 Đed, davne l877. godine nije imao više od deset godina kad ga je otac prvi put poveo na Bojanu da love skakavicu. Bio je već stasao – otac je tako procijenio – onako mali, kržljav, ali žilav. Prije će mu se ruka otkinut, nego što će pustit armuć od tratke, dok flluga ubrzano opkalja masu ustreptalog srebra. Cvrči zarobljena jesenka k’o vrelo olovo kad ga voda dotakne.

Prisjećao se đed, mnogo godina kasnije, malog pješčanog spruda na samom ušću Bojane u more, kada je o tome kazivao Splićaninu Dinku Franetoviću, koji je skupljao građu za knjigu o pomorskoj prošlosti ovoga kraja. Sjećao se đed pješčanog uzdignuća usred uzavrele vode, u samom srcu susreta planinskih sniježnih otopina i mlakih kurenata Otranta.

U svega nekoliko desetina koraka mogao je tada sprud optrčati, ne zamarajući se mnogo mišlju o truplu koje pod njegovim stopalima trune. Nekoliko metara pod njim ležao je u beskrajnom pijesku škuner Merito, ponos vlasnika Antuna Alegrettija iz Trogira. Nemoćan je bio jedne tmurne, kišovite noći, u jesen l858. godine, iskusni kapetan Naporelli, beznadežno nemoćan da se suprostavi podivljaloj ljepoti vječitog susreta rijeke i mora. Otišao je zauvijek sa svojim brodom, ovdje, daleko od svoje kuće.

Oko crnog trupa Merita, Bojana je ubrzano slagala grane i čitava stabla, što joj ih je predavao žestoki Drin. A onda pijesak, pijesak… Nije prošlo ni dvadeset godina, a bosonogi dječak stajao je na nanosu i pomagao ocu u sticanju kore hleba. Najteže, najslađe.

Nastala je tako Ada, pješčano ostrvo na ušću Bojane, trouglastog oblika, koje s dvije strane obilazi rascijepljena rijeka, a s treće zapljuskuje more.

I njega je, kao i đeda mu, otac poveo, jedne daleke jeseni, sa sobom u ribolov. Odveo ga je na Bojanu da zauvijek ostane njen, da ga svi putevi, gdje god da ode, dok je živ, opet vode njoj. Oplovio je pola svijeta, ali sve je to bio tek mali vijađ, predah između dva odlaska na Bojanu. Konačno se usidrio ovdje, gdje je oduvijek jedino i pripadao, kada je zakormilario kerepom i njime povezao Adu s kopnom.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka vizionarima i pregaocima palo je na pamet turistički valorizovati ovu tek malo više od jednog vijeka mladu ljepotu, bogom danu za one koji netaknutu prirodu najviše vole – naturiste. Sav je materijal za gradnju kućica na Adi prevezao kerepom. I prve neobične goste, a zatim bezbroj drugih.

Šalio se, na svoj neponovljivi način, Živko Nikolić u Ljepoti poroka na račun žena, radnica među golim, baš ono skroz golim, turistima, a još se više smijao njihovim muževima. A u zbilji nije bilo baš previše šaljivo – do Novog Sada i Subotice tragalo se za djevojkama i ženama koje hoće da rade u sasvim novom i drugačijem ambijentu. No, to je kratko trajalo i uskoro su trebali uobičajeni prijatelji i rođaci da se do zaposljenja dođe.

On je premošćavao Bojanu godinama, sve dok mu hleb nije uzeo jedan ružni betonski luk koji ga je otjerao u penziju. I danas, kad god pod njim preplovi, sijevne ga pogledom punim mržnje i prezira, kao što bi prevareni muž ženinog ljubavnika.

Nastavio je da ribari oko đedovog pijeska. Koliko je njegova udica prevarila hama, levreka i lica, samo bi ona, da kako može, znala kazati. Koliko je samo korbi i barbuna, srebrnih skakavica i pješčanih šojzi ogradila i zaplela njegova mreža… E, gdje su ta vremena – često misli o tome – Ada je davala šakom i kapom i na kopnu i na vodi što je opkalja.

Pred njegovom barakom na obali Bojane nije se gasila vatra i s nje se nije skidao jedan crni, iskrivljeni tiganj. Nikada neće nijedna fabrika napraviti još jedan isti takav koji će toliko prijatelja nahraniti – u to je sasvim siguran. Prve komšijske sklepane kućice, slične njegovoj, same od sebe su prerasle u restorane, bacivši u trsku, s prezirom, islužene, garave tiganje, iste kao što njegov. On nije nikada umio da svoje znanje unovči. Neka nisam, prkosi nesigurno, nije sve za pare. Druge komšije su isprodavale svoje barake i njih odavno nema. Na njihovom mjestu, na prostranim terasama nad samom Bojanom izniklih velegrađevina, mazno se protežu pratilje novih vlasnika. Okolo se krče novi placevi, rade cirkulari, sijeku kosijeri, kvadratura, kvadratura… Niko ništa ne prigovara, niti brani, niti pita, sem: pošto? pošto? pošto? Nikada dovoljno prostora za sve pomodare voljne da španska kupatila izgrade baš tu, nad tihom i sve tanjom Bojanom.

A neki dan, dok je posmatrao mreškanje vode razigrane maestralom, kad ono popodne rijeka zaplovi natraške, novopečeni Bojanlija, njegov novi komšija, upita ga:

 – Gledam, komšija, već danima i ne mogu da odredim đe ide ova Bojana, tamo ili ovamo?

– Kako kad, komšija, kako se zemlja obrne i kako se na koju stranu nagne, tako i Bojana…

– Komšija, ti me, čini mi se, pomalo zajebavaš?
– A jes’, pomalo…

U Mažestiku Krleža krka ćurku na podvarku
I sa Srbima jadac lomi tko kome je kad bio gori
Prstima prebire po utrobi ćurećoj, kao po dirkama
Klavirskim – Mordekaj koji je slučajno preživio rat

Masnobrad i veoma gladan, genij se ruga
I dva su naroda, najmanje, kulisa ruganju njegovom
Godine su pedesete, zatvori pristojno puni
Dok domovinom se šire glasine o slobodi

U Mažestiku Krleža krka ćurku na podvarku
Srbija mu je baš nešto dužna, i on je doputovao
Da naplati dug, pa jadac sa Srbima punih usta lomi

Dok se po zgradama u okolini zastave pobjede viju
I zemljom se širi opojni mir nakon velikoga klanja
Masnobrad Krleža i veoma gladan, braći se glasno ruga

(Iz knjige “Izabrane pjesme Nane Mazutha)

Jurij Andruhovič, Tajna. Umjesto romana, 2007.

Otvore li se nasumce stranice ove knjige pretpostavit će se da je riječ o nizu razgovora sa zrelim spisateljem, jednim od najvažnijih predstavnika suvremene ukrajinske književnosti. Vrati li se na njezin početak crv će se sumnje uvući u skeptičnu čitateljicu. Još ako su joj poznati pripovjedački postupci Jurija Andruhoviča, sumnja će se pojačati. Jer: taj je početak naslovljen kao „Mogući predgovor“, a u njemu se kratko pripovijeda o pokušajima stanovitog njemačkog kritičara Egona Alta da stupi u kontakt sa spisateljem kojega iznimno cijeni, čije djelo poznaje u detalje i kojega želi po svaku cijenu intervjuirati. Andruhovič, koji se nalazi u Berlinu na književnoj stipendiji, isprva nije osobito raspoložen, no nakon kratkoga nećkanja ipak pristaje. U ožujku se susreću ukupno sedam puta, vode isto toliko razgovora koje Alt snima na mp3 format. Andruhovič dobiva poštom CD-ove, od Alta ne čuje više ništa dok ne sazna, manje ili više slučajno, da je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Ne preostaje mu ništa drugo nego da pregleda snimljeni materijal, provjeri može li se što od njega primijeniti, ako da valja mu ga preraditi i, nakraju, objaviti kao knjigu. 

Gdje počinje sumnja? Naravno, s imenom kritičara. Prilično ćemo lako razaznati da se iza Egona Alta krije „alter ego“. Zapravo, u procesu se lektire razaznaje da se Andruhovič poigrava s nama i vodi intervju sa samim sobom. Je li knjiga koja nam se nudi onda doista razgovor sa spisateljem? Ako nije, što je onda? I što znači: „Umjesto romana“? Na što cilja Vaš kritičar? On Vas navodi da pomislite da je riječ o autobiografiji. Jednostavno, zar ne? No ne vodi li Vas on na krivi put? Poput Jurija Andruhoviča. Ili možda ni sam ne zna u koju bi žanrovsku nišu smjestio tu knjigu pa iza navodnog poigravanja smješta vlastitu nesposobnost (neznanje)? Sve je moguće, ništa nije nemoguće.

Koliko god čitao književnost i pisao o njoj, koliko god raspravljao o pročitanom s bliskim (i manje bliskim) ljudima, koliko god čitao što o tome pišu drugi – znanstvenice i znanstvenici, kritičarke i kritičari – doista ne znam što mi je misliti u vezi s jednom književnom praksom koja se, kako u samome ispisivanju književnih tekstova tako i u diskurzivnome izvještavanju o njoj, postupno, od sedamdesetih godina prošloga stoljeća naovamo, etablira a u sadašnjem vremenu čak i preuzima primat na literarnoj sceni. Riječ je, pogodit ćete, o autofikciji. Detektirao sam je u prozi Thomasa Bernharda i Davida Albaharija, Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića, Dubravke Ugrešić i Vesne Goldsworthy… Izvještavao o njoj u kritičarskom ali i u znanstvenom maniru, ali mi nikada nije uspjelo definirati ju, dapače: nisam se, čak, ni usudio formulirati jednu definiciju. Tako će valjda i ostati. 

Dakle ustanovljujem: Knjiga Tajna Jurija Andruhoviča je autofikcija. No, kao što sam rekao, taj se žanr opire definiciji pa ga je moguće odrediti tek induktivnim putom, ad hoc, tako što ćemo se upitati koji su to konkretni elementi unutar pripovjednog teksta koji nas primoravaju da o njemu mislimo kao o takvoj, a ne kakvoj drugoj (srodnoj) formi – autobiografiji. Ako se u srži autobiografskog diskursa nalazi „pakt“ (Philippe Lejeune) kojega su sklopili autorica i čitateljice, a u kojemu se prva obavezuje da govori istinu a druga da joj to vjeruje, autofikcija će (otuda i riječ „fikcija“ u složenici) takav pakt unaprijed odbaciti. Andruhovič to demonstrira na više razina pripovjednog teksta. Kao prvo, i vjerojatno najvažnije, forma u kojoj je knjiga konstituirana ukazuje na lomove u predočavanju vjerodostojnosti nositelja naracije – Jurija Andruhoviča. Ako ga intervjuira njegov „alter ego“, u krajnjoj konzekvenci to znači da on intervjuira sama sebe. Dodatnu potvrdu za „auto-intervju“ koji neminovno prerasta u autofikciju pronaći ćemo u činjenici da autor „ubija“ osobu koja ga intervjuira, da je, točnije, pusti ga umrijeti u prometnoj nesreći te na taj način za sebe osvaja (sebi prisvaja) interpretativnu suverenost. On je autoritet koji odlučuje o tome hoće li predočeno (prepričano) biti shvaćeno kao „istinito“ ili fiktivno.

Smrt Egona Alta omogućuje Andruhoviču da rasporedi, korigira i preradi podatke koji su snimljeni tokom razgovora. Pitanja su postavljena tako da ne proturječe onome što pitani ima da kaže, već ga, naprotiv, potječu da pripovijeda sve više i više, sve dulje i dulje. Na prvi pogled se doima da je riječ o intervjuu s kakvim autokratskim vlastodršcem koji ne trpi kritiku. No prvi pogled vara. Kratka se pitanja postavljaju kako bi se govornika primoralo na duge odgovore, a oni otkrivaju o njemu nešto što bi sam, vjerojatno, rado prikrio. U isto vrijeme, ili upravo zbog toga, ti odgovori nose težinu ispovijesti. Ona se kreće u kronološkome luku koji slijedi „prirodno propisani“ protok vremena. Alt pita polazeći izdaleka, ali s ciljem potrage za inicijalnim događajem u svjesnom Andruhovičevom životu. Nakon filozofskog, rekao bih čak – metafizičkog – uvoda taj će se događaj kristalizirati kao sovjetska vojna intervencija u Čehoslovačkoj, svrgavanje tamošnje reformske vlade i nametanje tvrdoga komunizma. Andruhovičevi rođaci žive u Pragu, a otac mu je mobiliziran u rezervu i tek se slučaju može zahvaliti što nije poslan u vojnu intervenciju protiv „otpadnika“. U svojim će odgovorima Andruhovič povezati iskustva iz Praga, prije svega ona o biblioteci tete Ade i njezina supruga Evgena, beskrajnom čitanju knjiga i, nakraju, odluci da ukrade Buffalo Billa, knjigu koja ga je najviše fascinirala. No ono što upada u oči jest da osmogodišnji Andruhovič knjige čita na tuđem, češkom jeziku – makar njime i ne vladao. Time se ukazuje na međusobnu isprepletenost slavenskih jezika koji dominiraju Srednjom Europom kao i na svojevrsnu, ako hoćemo i lingvističku, odbojnost prema ruskome.

Drugi je formativni događaj služenje vojnog roka. Andruhovič ga smješta na ivicu između strave i smijeha koju nije jednostavno izbalansirati. Odgovarajući na Altova pitanja on se služi strategijom pretvaranja nečega što nije smiješno u humor. Strategija je to koja nam je dobro poznata iz pripovjednih tekstova koji tematiziraju vojsku i ono čime se u njoj mora baviti, osobito u mirnodopskim periodima. Dovoljno je sjetiti se Hašekova Švejka ili Vojnovičeva Čonkina pa da bude jasno o čemu govorim. No primjena kategorije autofikcionalnosti Tajnu na bitan način udaljava od takvih povijesnih uzora. Groteskne se scene smjenjuju s realističnima, možda čak i hiperrealističnima, dok se više ne tako mladi vojnik probija kroz izazove multinacionalne institucije, upoznajući pripadnike nacija s kojima prije nije imao gotovo nikakav kontakt, a nad glavom mu stalno visi Damoklov mač odlaska u Afganistan. Ovim dijelom romana nedvojbeno dominira Andruhovičeva ironija čija je otrovna špica uglavnom usmjerena protiv Rusije i njezine prevlasti u svim državnim strukturama, osobito onim represivnim u koje svakako spada vojska. Teško je povjerovati da se intervjuiranome doista zbilo sve to o čemu pripovijeda. S druge strane, zašto mu se ne bi vjerovalo? On se, doduše, koristi omiljenim retoričkim sredstvom za zamagljivanje značenja – ironijom – no ona ipak nije toliko snažna da u potpunosti ukine dodir s jednom od mogućnih realnosti. Na taj nam način ostaje obaveza orijentiranja u procjepu između stvarnog i mogućeg.

No dio „romana“ u kojemu je odstupanje od realnoga najočitije jest onaj od kojega se to moglo i očekivati. Naime, Andruhovičevo elaboriranje vlastite umjetničke prakse. Možda će se oni koji prate ovo što ispisujem već više od dvije godine i sjetiti što sam napisao na samome početku serijala izvještavajući o romanu Rivno/Rovno (Zid) Oleksandra Irvaneca. No budući da je povjerenje u čitateljsko pamćenje uvijek stvar na klimavim nogama (u to ubrajam i sama sebe, u svakom slučaju), bolje je ponoviti još jednom ono najosnovnije. „Oleksandr Irvanec spisatelj je čija karijera započinje osamdesetih i može ju se dovesti u neposrednu vezu s protestima u vezi s Černobilom, kolijevkom ukrajinske demokracije. No još se značajnijim od toga čini podatak da je, skupa s Jurijem Andruhovičem i Viktorom Neborakom osnivač neoavangardne grupe BuBaBu koja je imala izniman utjecaj na razdrmavanje učmale ukrajinske sovjetske literarne scene i unošenje novoga daha u nju. BuBaBu je ironično poigravanje skraćenicama za burlesku, balahan (ukrajinska oznaka za sajamsku umjetnost) i bufonadu. Djelovanje je grupe bilo vremenski ograničeno, ali na kulturalnome polju ona je ostavila duboke tragove. I karijere su trojice članova pošle različitim putovima. Dok se ekstrovertni Andruhovič i internacionalno etablirao kao jedan od najvažnijih ukrajinskih autora, druga su se dva člana skupine povukla u intimnije životne sfere i nastavila svoju, s obzirom na tradiciju, subverzivnu djelatnost ne napuštajući hermetičnu poetiku.“

Dakle, BuBaBu. Za mene osobno najvažniji dio Tajne posvećen je upravo nastanku i djelovanju te grupe. Ona se spominje isprva sporadično da bi u četvrtome poglavlju pod naslovom Noćne draži linotipistica preuzela centralnu ulogu koju zadržava i u petom, Sudac dopušta prednost. Njezino se djelovanje ne prikazuje toliko s poetičke točke gledišta koliko s biografske, ali i šire – socijalne i kulturološke. Naime, Andruhoviču je stalo da dâ svoj osobni pogled na nešto što je obilježilo cijelu generaciju ukrajinskih spisatelja i spisateljica koji su slobodu počeli stjecati u doba Gorbačovljeve politike perestrojke i glasnosti. Korektura koju on nudi odnosi se dobrim dijelom na (donekle subjektivni) osjećaj da je mlada ukrajinska generacija borbu za slobodu vodila unatoč politici ekonomske i kulturne liberalizacije. I Andruhovič će naglasiti da je za Ukrajinu obrat iniciran Černobilom, a da je Gorbačov već u samom početku svojega djelovanja bio osuđen na propast – iz unutarnjih razloga koji Zapadu, u kojemu je igrao ulogu heroja, nikada nisu bili jasni. Za razliku od kremaljskog povjesničara amatera on je imperijalne snove prikrivao iza krinke internacionalizma. Mladi su Ukrajinci intuitivno, ali i intelektualno, raskrinkali tu laž okrenuvši se tragičnoj generaciji spisateljica i spisatelja koja je, čak i životom (slučaj Vasila Stusa), platila otpor tiraniji i žudnju za demokracijom. Kao uzor, i svojevrsni Nestor, na strani im je stajao Mikola Rjabčuk. Svoj dug njemu Andruhovič ne prikriva. Poneke epizode iz ranog perioda BuBaBu čitaju se kao slatke anegdotalne vinjete, poput one o prvom susretu trojice koji se ne poznaju osobno, odnosno Andruhovič poznaje samo Neboraka, a Neborak i Irvanec se još nisu upoznali. Kad se Andruhovič razboli, ne može doći na sastanak, druga se dvojica nalaze u Lvovu, obilaze oko katedrale, neznajući da Andruhovič neće stići (da, bilo je to vrijeme bez mobitela, bogami i bez telefona, a o instagramu da se i ne govori) i ne usuđuju se upitati jedan drugoga radi li se upravo o tom i tom čovjeku kojega se treba susresti. Andruhovičev je humor suveren, povremeno i zarazan, ali u isto vrijeme sposoban na pravi način predočiti duh vremena.

No vratimo se autofikciji. Šesto poglavlje, dakle šesta razgovorna sesija, nosi naslov Bože, daj da ovu žlicu mogu prinijeti ustima. Ono se razlikuje od prethodnih time što Andruhovič suspendira ulogu Egona Alta. Nema pitanja. Doduše može se naslutiti da se ona kriju između redova, ali ih se ne tiska. Kao da nam otvoreno želi reći: Egon Alt ne postoji kao stvarna ličnost. To je, doista, moj alter ego. To se poglavlje konstruira poput kakva izvještaja o putovanju. Andruhovič se, nalazimo se u 1995. godini, upućuje u Češku i Slovačku, sada nezavisne zemlje, i preko njih prelazi u Transkarpatiju. Sjetit ćemo se kako je taj dio Ukrajine u njegovoj prozi uvijek igrao ulogu egzotičnog „drugog“ (Dvanaest prstena, Miljenici pravosuđa). Evo malog primjera kako to egzotiziranje funkcionira u jednom autofikcionalnom tekstu. (Ovo pod uvjetom da ja doista znam što je autofikcija.) „Sada nešto o svjetlu. U svim godinama, praktično do kraja devedesetih, u svim se našim gradovima u jesen i zimu struja povremeno isključivala, što ti je poznato iz pisama Karla-Josefa Zumbrunnena.“ Sve u redu. Ili? Tko je Zumbrunnen? Lik iz Dvanaest prstena. Može li se pripovjedač pozvati, kako bi pobliže objasnio jedno stvarno zbivanje, pozvati na fiktivni lik? Naravno da ne može. Osim u autofikciji. Eto, na takvim se sitnicama Tajna Jurija Andruhoviča pokazuje kao autofikcionalni roman, a ne autobiografija ili intervju. Riječ je o fiktivnoj autobiografiji, djelomično fikcionaliziranom ispovjednom tekstu.

Dok sve ne eksplodira u posljednjem poglavlju – pod naslovom Hottentottenpotentatenattentätertäter. Što je to??? Parodiranje, nedvojbeno, gramatičke sposobnosti za građenje složenica svojstveno njemačkom jeziku. Konkretna je „riječ“ prvi put zabilježena u Poljskoj neposredno poslije Prvog svjetskog rata i služila je, definitivno, za izrugivanje vječnoga protivnika. Andruhovič je ovdje ne preuzima u te svrhe, već kako bi pokazao ludički karakter svoje proze, a samim time i ludizma cijele BuBaBu. Stoga i posljednje poglavlje na izvjestan način imitira umjetničke postupke neoavangardne grupe u samome procesu prikazivanja njezina postojanja i djelovanja. Stoga je ono paradni primjer postmodernističkog poigravanja s propisanim modelima pripovijedanja. Poglavlje započinje kao politička meditacija o pojmu Srednje Europe i mjestu Ukrajine u njoj, jedna od standardnih tema Jurija Andruhoviča. O tome Andruhovič i Alt razgovaraju u berlinskoj podzemnoj željeznici, u potrazi za dealerom koji će im priskrbiti travu. Putovanje vrlo postupno otklizava na područje somnambulnoga te u dobroj mjeri podsjeća na (radikalnije predočeno) putovanje Otta von F. kroz moskovsko podzemlje u Moskovijadi. Upravo takav model u kojemu se isprva prihvaća (prividno) realnost kako bi ju se sve i više potiskivalo na marginu karakterističan je za poetiku skeptičkoga relativizma kojom Jurij Andruhovič tako majstorski vlada. Razgovor se postupno pretvara u kakofoniju. 

Kako je dobro biti pjesnik. Za sve se pronalazi prikladna metafora.

Jedna metafora je prometno sredstvo. Koliko nam treba dok ne stignemo gore?

Sudeći prema titranju ne dugo.

Svi ti krici dolaze odozdo. Samo odozdo. Idemo li gore-dolje?

Kakva je razlika? Već sam ti rekao da to nisu krici, to je vjetar.

Ne, kada bi to, kao što ti kažeš, bio samo vjetar, tada bi dolazio odozgo. Od tamo gdje vjetar dere krpe i kroz procjepe prodire u toranj. Ali radi se o nečem posve drugom, o glasovima odozdo, toliko jasnima da ih nekoliko već razaznajem.

Tako izgleda posljednji razgovor. Teško je pronaći odgovor na pitanje zašto se Andruhovič odlučuje Egona Alta poslati u smrt. Ne krije li se iza te odlike i neka vrst obračuna sa samim sobom? U svakom slučaju knjiga se završava posljednjim dijalogom u kojem su akteri promijenjeni. Fetom su tiskane, možemo pretpostaviti, riječi oca. Radi se o putovanju dječaka Jurija s njim za Prag. No pojavljuje se i treći glas. Očeve su riječi, ponavljam, tiskane fetom, Jurijeve normalno, ali tko govori kurzivom? Vjerojatno majka. Obitelj je ujedinjena, u putovanju u prošlost. Krug se pripovjednoga teksta zatvara. 

Eto, napisao sam više nego inače. Valjda ćete mi oprostiti. Roman je Jurija Andruhoviča zaslužio dugačko bavljenje. Moj je, usudio bih se reći kratki, prikaz dotakao tek neke njegove slojeve. Ostalo je još toga o čemu bi se moglo i trebalo raspravljati. A ideja otkrivanja ukrajinske književnosti kroz književnost Jurija Andruhoviča cilj je kojega bi se moglo, bez ikakve dileme slijediti – bar mi se tako čini, beskrajno dugo. 

Večernji list, Nedjelja, Zagreb, 30. 6. 2024.

(Intervju je izašao pod naslovom: Moj bosanski hrvatski i u govoru i u pismu dublje je i življe hrvatski nego današnji propisani književni jezik.)

Razgovarala Nataša Vlašić Smrekar

“Pritiskale su matere naizmjence uši uz teslin zvučnik, jer su smetnje bile svakojake, te je stalno postojala mogućnost da se ne čuje koga je pročitalo. Nije ih sprečavalo ni to što se znalo da i Udba sve to jednako pažljivo prati – i tko šalje upite, i odgovore na njih iz Crvenog križa. Tko zna koliko je trajalo to tanko nadanje – mjesecima ili čak nekoliko godina? Imena koja su očekivale nisu bila pročitana nikada. Njemu je donijelo san iz kojega skače mokar od znoja, s tugom u prsima od koje jedva vraća dah. Tako se od malih nogu spremao, bio spreman, a da to nije ni znao, za suočenje s Meduzom Historijom.”

Odlomak je ovo iz novog romana “U sjeni fantoma” Ivana Lovrenovića, književnika i publicista, velikog bosanskog intelektualca čiju poziciju i djelovanje u raspadnutoj mu i podijeljenoj domovini Bosni i Hercegovini najsažetije opi­suje rečenica „Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat”, koju je izgovorio u intervjuu koji je vodio s Miljenkom Jergovićem.

Lovrenović je objavio tridesetak knjiga: ritmiziranu pro­zu, romane, kulturno-povijesne studije, eseje i kronike i knji­ževne antologije, a među njegovim djelima najzapaženija su “Unutarnja zemlja” i “Bosanski Hrvati”.

“U sjeni fantoma” autobiografska je priča posvećena bleiburškoj tragediji. Roman je najprije objavljen u Beogradu 2022. a potom prošle godine u drugom i proširenom izdanju zagrebačke Frakture. Fantom je pripovjedačev otac koji je nestao na bleiburškim marševima smrti bez traga i glasa, a autorova ispovijest o obiteljskoj tragediji istodobno se može čitati i kao povijesni roman. U tipičnom Lovrenovićevu diskursu – tako rijetkom na našim prostorima – ovo ipak nije još jedna kanonizirana priča o stradanju nevinih hrvatskih žrtava, već potraga za istinom ma koliko gorka bila.

Ivan Lovrenović progovorio je otvoreno o sebi, svojoj obitelji te stvaralačkom i životnom putu za Nedjelju Večernjeg lista, jednako spisateljski vješto i intelektualno etično kao i u svojim djelima, a neki dijelovi razgovora mogu se čitati i kao sažeti eseji, primjerice na temu bosanskog hrvatskog ili današnje BiH kao političke zajednice.

Rođeni ste i prve godine života proveli u Zagrebu. Odmah po ratu, vratili ste se, kako pišete “u uterus”, u Bosnu, u Mrkonjić-Grad, mjesto čije ime zvuči kao da je iz neke bajke Ivane Brlić Mažuranić.

– Mene je poslije 1945. u Bosnu poslalo baki i djedu na brigu dok o sebi i o svijetu još ništa nisam mogao znati. Ne bih pogriješio kad bih rekao da sam se tu i rodio. Iskustvo Zagreba stjecat ću kasnije, kao đak u staroj gornjogradskoj gimnaziji isprva u znaku kulturološkoga šoka, te kao student na Filozofiji. Lijepa je vaša brlićmažuranićka asocijacija, ali to ime, Mrkonjić-Grad, nije iz bajke nego iz surove politike. Gradu je nametnuto 1925. godine kao izmišljena uspomena na Petra Karađorđevića, koji je, bajagi, u tom kraju „četovao“ za vrijeme ustanka 1875. godine, uzevši pseudonim po epskom Petru Mrkonjiću. Tako je izvorno ime Varcar, od turskoga vakta  s dodatkom Vakuf, bačeno u nepamćenje. Varcarevac, Varcarevo, Varzaren loci – ime iz drevnih listina, biskupskih izvještaja etimološki i značenjski seže u predslavensku davninu, i stoljećima je služilo bezbrojnim naraštajima.

Jesu li vaši preci iz Mrkonjić-Grada? Kako ste odrastali ondje? Mrkonjić-Grad je mjesto duge povijesti. Kakva mu je danas sudbina?

– Svi moji korijeni iz duboke su Bosne, unutarnje zemlje kako sam je nazvao u knjizi. Djed po majci je od varcarskih Stipančića, baka od livanjskih Kaića-Beškera, očeva loza Lovrinovića je jajačka, dalekim porijeklom s visokoga Pougarja od srednjovjekovnih Dobretā. Vodio nas je fra Juro, pravi Pougarac, jednoga ljeta na grob mitskoga rodonačelnika Dobrete u Zapeću. Treba tu postajati, pod ogromnom lipom, u lijepoj bosanskoj pustinji, na vrhu svijeta, iščitavati na kamenu slova latinske kapitale što su ih istrošila stoljeća. I treba ne dati se mitomaniji, nipošto, a znati odakle si. Barun Janko Vranyczany Dobrinović, Tuđmanov ministar turizma, javljao mi se početkom devedesetih, da utvrđujemo zajedničko porijeklo od Dobretā, ali za aristokratska prenemaganja nisam imao smisla. Grob u Zapeću, pod nebom, na zemlji, jači je od svega toga, sve to nadvisuje.

Djetinjstvo u Varcaru, uz djeda i baku, proveo sam kao u sigurnosnoj opni. Znalo je biti mučno i tegobno, jer nam je svijet vlasti i politike bio aktivno nesklon, ali bilo je i čarobno, u životnim formama koje su još uvijek trajale u čvrstom skladu sa zakonima zemlje i neba, zakonima biline i živine, mjesečevih mijena, godišnjih ritmova prirode, pučko-crkvenoga kalendara. Makar to pripadalo mome davnom životu, to čovjeka određuje trajno, mnogo više nego što i sam zna, i to se ne gubi nikada. Ponešto od toga nastojao sam fiksirati u svojoj najintimnijoj knjizi Ulazeći u Varcar.

Današnji Mrkonjić nije više ništa od toga. Nekadašnja njegova policivilizacijska muslimansko-katoličko-pravoslavna tekstura i običajni kôd, koji su u mnogim važnim crtama preživljavali i u „komunizmu“, za zadnjega rata divljački su razbijeni, struktura stanovništva radikalno očišćena, a sav javni prostor i stil života preoblikovan striktno mononacionalno, novosrpski.

Ponekad zavidim bezzavčajnicima. Zavičaj ne možeš promijeniti, kao što se ne može promijeniti rodni jezik, kao što ne možeš promijeniti majku. Može ti ga rat, grubo nasilje, načiniti izgubljenim, neprijateljem čak; puna je današnja Bosna, pun je današnji svijet takvih zavičaja. Ali promijeniti ga ne možeš. U dobru i u zlu, sa svim svojim miljem i sa svim svojim užasima, zavičaj ostaje ucijepljen u meni kao moja prva slika svijeta, i moja prva slika sebe u svijetu. Tvarno, za mene je izgubljen. Živ je i ne napušta me u snovima, u onomu što pišem, u onomu što mi se priviđa.

Počeli ste kao gimnazijski profesor u Mrkonjić-Gradu, a potom uređivali reviju za kulturu i umjetnost Odjek i bili glavni urednik tada velikih sarajevskih izdavačkih kuća Veselin Masleša i Svjetlost. Kakva su to bila vremena za izdavaštvo u Sarajevu i BiH? Što smatrate svojim najvećim uspjehom iz tog vremena?

– Iz Mrkonjića u Sarajevo skupa s obitelji nisam se preselio iz obijesti. U polovici 1970-ih bilo je to iznuđeno rješenje, bijeg od opakih zavičajnih političkih intriga s nacionalnom pozadinom, pa i s jednom zloslutnom zatvorskom epizodom. Sarajevo, dakle, bilo je u egzistencijalnom i profesionalnom smislu azil, ali za dublje suživljavanje s gradom i njegovim „duhom“ u nj se došlo prekasno. O tome, i o koječemu drugome, detaljno smo razgovarali Miljenko Jergović i ja u zajedničkoj knjizi o Bosni, koju je 2010. objavio Slavko Goldstein.

Rad u petnaestodnevnoj reviji za kulturu, jednoj od najprofiliranijih u Jugoslaviji, koju je tada vodio čudesni Čedo Kisić, i kasnije u izdavačkim kućama, podudario se s klimom osamdesetih godina, kada političkim životom Sarajeva i Bosne još vlada čvrsta ruka Partije i tajne policije, a na rubovima, u književnosti, u subkulturi već se može čuti kako  ideološki monolit puca. Izdavačke firme već posluju u tržišnom modusu, formalno uokvirenom u socijalistički model „udruženog rada“, a izdavački savjeti, kao cenzorska instanca koja nadzire pravovjernost programa i pojedinih izdanja, postaju rituali bez pretjerane moći. Posljednji trzaj cenzure u svome poslu doživio sam polovicom osamdesetih u Veselinu Masleši, kada sam imao priliku objaviti, prvi put u Jugoslaviji, u prvim danima Mihaila Gorbačova dok se još ne nazire glasnost i perestrojka, prijevod Solženicinovoga Arhipelaga Gulag, ali uprava firme nije imala pameti da se odupre zabrani izdavačkoga savjeta. Da stvar ne propadne, rukopis prijevoda, djelo izvanrednoga prevoditelja Vidaka Rajkovića sa Cetinja, proslijedio sam prijatelju Jovici Aćinu, koji ga je objavio u beogradskom Radu 1988, a izdanje je u evropskom tisku uvrštavano među deset najvažnijih događaja te godine u svijetu. Bizarno, čovjek koji je u Sarajevu kao ideološka batina Partije na čelu izdavačkoga savjeta Masleše zaustavio Arhipelag Gulag, bio je svojevremeni lucidni kritičar staljinizma i totalitarizma, sarajevski profesor Fuad Muhić, a još bizarniji njegov salto uslijedio je devedesetih, kada se politički strasno angažirao na krajnje nacionalističkom programu Paraginih hrvatskih pravaša, s idejom „Hrvatske do Drine“.

U Svjetlosti, s odličnim uredničkim timom, pružala mi se mogućnost da ionako dobro razvijen izdavački program proširujem novim bibliotekama i naslovima iz mnogih područja – književnosti, povijesti i kulturne povijesti, religiologije, civilizacije, leksikografije, filozofskih i teorijskih disciplina. Ogromna je bila mreža pisaca, prevoditelja, redaktora, grafičara i dizajnera, te drugih izdavača iz Zagreba, Beograda, Ljubljane, Milana, s kojima tada, krajem osamdesetih, Svjetlost razvija suradnju, a urednička ekipa bila je skup izrazitih individualnosti od talenta, znanja i iskustva, poput Stevana Tontića, Alije Isakovića, Veselka Koromana, Mirka Marjanovića, Jasmine Musabegović, Marija Vukića, Mustafe Ibrulja, te đavolski sposobnoga direktora Gavrila Grahovca. Nabrajanje autora, djela, edicija ne bi nas odvelo nikamo, trebao bi nam za to dvostruko veći prostor. Svega toga netragom je nestalo u srpskoj opsadi Sarajeva devedesetih, te u potonjoj divljoj sarajevskoj privatizaciji i „tranziciji“, i nije se oporavilo više nikada.

U drukčijim formatima uredničkim i izdavačkim tim poslom bavio sam se i kasnije. U sred rata, u zagrebačkom egzilu, Nenad Popović me je pozvao da u Durieuxu suuređujemo ediciju Ex Ponto, jedinstvenu i neponovljivu. U Sarajevu nakon rata uređivao sam književnu kiosk-biblioteku Dani u kojoj je 2004. i 2005. godine objavljeno šezdeset knjiga. Jedan od bisera u toj ediciji bila je, recimo, knjiga pripovjedaka Bakakaj Witolda Gombrowicza, koju je za tu ediciju, na našim jezicima premijerno, sjajno prevela Tanja Miletić-Oručević. U toj ediciji je, prvi put poslije davnoga okljaštrenog izdanja, obnovljen kapitalni Kadareov roman General mrtve armije. Tu je izašla Babeljeva Odesa i Crvena konjica, Hadrijanovi memoari M. Yourcenar, Jergovićevi romani i priče, Nametkov Sarajevski nekrologij, Akutagavin Rashomon, Kavafijeve pjesme, čarobna Ćopićeva Bašta sljezove boje, Kleistov Michael Kohlhaas, moj izbor 200 najljepših sevdalinki, Selimović, Čehov, Krleža, Bulgakov, Kiš, Andrić, Camus, Ujević, Voltaire, Shakespeare, Kafka, Kovač, Lorca, Džumhur, Orwell, Whitmann, Skender Kulenović, Samokovlija itd. S Ivanom Pandžićem u izdavačkoj kući Synopsis koncipirao sam i uređujem biblioteku tekstova bosanskih franjevaca od 17. do 20. stoljeća. Zamišljeno je da u prvom ciklusu izađe dvadeset svezaka. Do sada izašlo ih je deset. Priželjkujem da se nađe netko tko će nastaviti taj posao, prevažan a neiscrpan.

Rat vas je zatekao na sarajevskoj Grbavici iz koje ste izbjegli u slobodni dio grada i ondje ostali u opsadi skoro godinu dana. Potom ste bili u egzilu u Zagrebu i u Berlinu. Kakva su vaša iskustva: izbjeglički Zagreb, Njemačka 90-ih, odnos prema ratovima u bivšoj Jugoslaviji i Balkanu općenito? Jesmo li narodi osuđeni na neuspjeh ili smo narodi koje je Europa osudila na neuspjeh?

– Iz privatno-obiteljskoga iskustva sve bih to mogao sažeti čudesno pogođenom slovenskom riječju: kruhoborba. Danonoćno. Puno brige, isto toliko gorčine, ne manje tuge. Do toga vremena nisam znao da tuga može fizički daviti. Osim toga, rijetki trenuci zatišja i blagorodnosti, u susretu s neočekivano dobrim osobama, mahom onima koje ti nisu „ni u rodu rod, ni pomozi bog“. Njemačka? Mogu i hoću reći samo to da nam je u najtežim situacijama pomogla da ne potonemo. Sve drugo bilo bi „analitičarsko“ mudrovanje, na koje nemam pravo.

A mi kao narodi? Pokazalo se, pokazuje se i dalje, da mi-kao-narodi ne umijemo živjeti ljudski. Ni sami sa sobom, ni sa svojima drugim. Razumjet ćete, nadam se, da govorim prvenstveno iz bosanske perspektive, jer me se najizravnije tiče, ali moglo bi se to i proširiti, itekako. Za svoj neuspjeh dovoljni smo sami sebi, u tome smo vrlo uspješni, nije nam potreban nitko izvana, nikakva Evropa.

Mi-kao-narodi, živimo opsjednuti i ucijenjeni utvarom monoidentiteta, čvrste slitine religije i nacije. To je zapravo život pod mentalnim terorom, a da bi ga se moglo podnositi, mi hinimo da je slast, dotle da i postaje slast, koje se ne bismo odrekli za sva blaga svijeta: mi Hrvati-katolici, mi Srbi-pravoslavci, mi Bošnjaci-muslimani. Eto, to je na psihopolitičkom planu facit procesa što je, paradoksalno, započeo ulaskom u parlamentarnu demokraciju devedesetih, te kroz rat i njegovu obustavu u Daytonu stvorio današnju Bosnu i Hercegovinu, kao mjesto permanentne krize i društvenoga urušavanja. Drukčiji smo, naravno, kao pojedinci. Kao valjda i svuda na svijetu znamo biti – uza sve zlo što ga počinimo – i dobri i susretljivi i osjetljivi za potrebe i poglede drugoga. I kao takvi potpuno isključeni iz društveno i politički relevantnih oblika života. Čim stupi u bilo koji od tih oblika, makar i najnižih, naš čovjek automatski prestaje biti pojedinac i počinje reagirati mehanizirano, kao pripadnik.

Objavili ste zbirku eseja „Svijet bez mosta“ na njemačkom, objavljivali u The New York Timesu, Frankfurter Rundschau, Frankfurter Allgemeine Zeitungu itd. Vaša knjiga “Unutarnja zemlja” prevedena je na svjetske jezike. Kakva su vaša inozemna novinarska i publicistička iskustva?

– Nastajale iz spisateljskoga zauzimanja za tzv. istinu o Bosni, te članke i eseje objavljivao sam u ratnim godinama pod geslom Ex tenebris. Dunja Melčić, Klaus Detlef Olof, Ammiel Alcalay, Rupert Neudeck, Aleksandra Brnetić, Branka Magaš, Ljiljana Avirović, Francis R. Jones samo su neke od osoba što su od vlastite inicijative radile na prevođenju i plasmanu tih tekstova. Nenad Popović svakako najviše i najustrajnije.

Knjiga Welt ohne Brücke (Svijet bez Mosta) tipografsko je remek-djelce, koje je napravio Christian Ewald, specijalizirani izdavač multioriginala iz Köpenicka (Berlin), potaknut mojim zapisom iz novembra 1993. povodom rušenja Staroga mosta u Mostaru. U ograničenom broju primjeraka knjiga je bila proviđena i grafičkim listom Ive Dekovića. Ni na čiju pažnju južno od Drave i Save nije naišla.

U vezi s medijskom „istinom o Bosni“ karakteristična bila je zgoda s tekstom u kojemu spominjem spaljivanje knjižnice u sarajevskoj Vijećnici. Objavljen je u Madridu i u Frankfurtu, a u The New York Times-u izašao je kao editorijal. Redakciji NYT-a javio se čitalac japanskoga imena i prezimena, s ljutitim komentarom u kojemu tvrdi da je događaj nevjerojatan te da ga je autor sigurno izmislio. Nisam reagirao iako sam bio nuđen. Naravno da je nevjerojatan, naravno da je (kao) izmišljen.

Tako je to išlo s „istinom o Bosni“ – zaludno i problematično, kakva je bila i ona sama, ta istina. Današnja Bosna ima mnogo veći problem s vlastitim međusobno isključivim, rašomonskim „istinama“ o sebi, nego s vanjskim percepcijama.

Vratili ste se nakon rata u Bosnu. Kakvo je današnje Sarajevo u odnosu na ono predratno? Kakav svakodnevni i kulturni život vodite?

– Davno je bilo kada sam imao što govoriti o svom „kulturnom životu“ u Sarajevu. Danas – samo o goloj svakodnevnici. Što svojom voljom i trudom, što voljom i trudom drugih, mene u kulturnom i javnom Sarajevu odavno nema. Knjige su valjda jedino čime bih na tom planu mogao biti prisutan. Objavio sam ih od 2010. godine petnaestak. One, međutim, za sarajevsku kulturnu javnost ne postoje, a sudeći po nekim prosuđivačkim glasovima o njima, što dolaze s drugih strana, neće biti da su baš za neprimjećivanja. Kao manjinac u svakom pogledu, najviše u jednakoj idiosinkraziji pred svim kolektivnim mitomanijama, hrvatskom, srpskom, sarajevskom, bošnjačkom, bosanskom „građanskom“ – drugo nisam mogao ni očekivati. Ali nema štete: dobio se mir pod stare dane.

“Kako god je za Hrvate u Jugoslaviji bio poguban jugoslavenski unitarizam, tako je za Hrvate u BiH poguban hrvatski unitarizam”, izjavili ste u jednom od intervjua. Možete li ovo objasniti?

– O tome pišem skoro četrdeset godina, a sustavno od prvoga izdanja knjige o bosanskim Hrvatima koju je Nenad Popović objavio 2002. Da je hrvatska kulturna i povijesna stvarnost obilježena izrazitim višeglasjem, vidljivo je golim okom. A da su Hrvati jedan jedinstven narod bez obzira na državnu granicu, to je ideološka floskula kojom se u kulturnoidentitetnom smislu ne rješava ništa, nego se samo povećava pometnja. Politika koja hoće da živu stvarnost naroda prekroji po toj integralističkoj ideologiji nema drugih sredstava na raspolaganju osim nasilja, programskoga i mentalnog. To je taj hrvatski kulturni i politički unitarizam, jednako štetan kao nekada jugoslavenski i srpski, kao sada bosansko-bošnjački – ta pogubna težnja za svođenjem na jedinstvo, na jedno. Onomad poigrao sam se teološkim argumentom: kršćanski monoteizam čak ni Tvorca, Najviše Biće, ne zamišlja kao monolitno jedno, nego ga utraja. Tako đaci u hrvatskim školama u Bosni i Hercegovini uče jezik, zemljopis i povijest slijepo po programima iz Hrvatske, pa, recimo, u Jajcu djeca ništa ne uče o svojemu gradu, jer ga u tim programima nema. Velikoga Jajca, od kojega hrvatska povijest u Bosni valjda nema važnijega i slojevitijega mjesta!

Ideološke apstrakcije svehrvatstva mojemu su hrvatstvu strane i zapravo neprijateljske. Njemu je korijen u snažnoj konkretnosti zavičajnoga doživljaja identiteta, kao mogućnosti da se politički bude Hrvatom na bosanski način. To je pozicija između dva mlinska kamena koji drobe i melju nemilice – svehrvatstvo odozgor, bošnjačko bosanstvo odozdo, i ja znam da je ona danas, osim kao individualni izbor, iluzija. Ali je kao konkretni, živi sadržaj jedina istinita.  Za hrvatsku nacionalnu ideologiju i političku praksu takvo je hrvatstvo u Bosni subverzivno jer afirmira pluralnost hrvatskoga identiteta, što sadašnjem jednoumnom partijskom monopolu prijeti stvaranjem osnova za politički pluralizam. Za bošnjačku politiku i za sve njezine tzv. probosanske inačice subverzivno je zato, što svojom povijesnom i kulturološkom dubinom dovodi u pitanje ideju o Bošnjacima kao „temeljnom narodu“ sa svim političkim konzekvencijama toga stava.

Bosanski hrvatski uklopio se u standardnojezični kalup iz Hrvatske, a suvremeni hrvatski utemeljen je na ideji oduzimanja – oduzmi srbizme, oduzmi orijentalizme, eto ti hrvatskoga! – napisali ste jednom prilikom. Vi uspijevate pisati autentičnim bosanskim hrvatskim jezikom?

– Svaka je standardizacija nasilje nad jezikom. Genijalni Ivan Illich jest bio radikalan, ali ništa manje istinit: „Vernakularni jezik rađa se u meni iz razmjene misli dviju potpunih osoba koje razgovaraju, a naučeni jezik sinkroniziran je sa zvučnicima, čiji je posao brbljati.“ Slučaj hrvatske standardizacije vrlo je spetljan. Pristavši u pretprošlom stoljeću najprije uz štokavski kao osnovicu zajedničkog književnog jezika (zabacivši pri tome ozbiljnu literarnu tradiciju kajkavskoga i čakavskog), hrvatski standardolozi potom sve do danas muku muče sa svime onim živim jezičnim naslijeđem što je štokavskim Hrvatima u Bosni i Hercegovini po prirodi stvari djelomično zajedničko sa Srbima i Bošnjacima-muslimanim (pa i u Lici i u Slavoniji), a što za ljubav integralističke nacionalne standardizacije treba biti odbačeno kao nehrvatsko. Sve je to jedan težak stoljetni transgeneracijski grč, koji bi tek neko genijalno književno „pero“ moglo opisati u svoj njegovoj psihološkoj i političkoj tegobi, ali i promašenosti.

Jezik bosanski ili jezik kako se govori u Bosni bio je osnovica hrvatske standardizacije i cijela dva stoljeća prije spomenutoga dogovora. Jezik latiničnoga lekcionara bosanskoga franjevca Ivana Bandulavića (17. stoljeće) slušao se i razumijevao na cijelom etničkom kontinuumu od Istre do Iloka, od Srebrenice do Makarske. Bosančičke knjige fra Matije Divkovića (16-17. stoljeće) i fra Stipana Margitića Jajčanina (17-18. stoljeće) izdavane su do u 19. stoljeće i s razumijevanjem i emocionalnim uživljavanjem čitane na tom istom prostoru. Genijalni Bartul Kašić (16-17. stoljeće), Pažanin rodom, uzeo je taj jezik kako se govori u Bosni za jezik svojih liturgijskih knjiga i prvoga našeg cjelovitog prijevoda Biblije. Zbog crkvenih smutnji taj prijevod nije objavljen sve do naših vremena, i to u Njemačkoj (Biblia Slavica, 2000), a da jest, sigurno bi proces hrvatske standardizacije bio manje traumatičan i kaotičan. Treba čitati Kašićevu Bibliju, to je čudo jezika!

Razumijem potrebu za hrvatskim standardom, imam osjetljiv sluh i za njegovu povijesnu dramu, punu političkih šikana i stradanja kojima su u Jugoslaviji bezbrojni pojedinci bili izlagani zbog hrvatskoga jezika. Imao sam čast iskusiti ih i sam. I u današnje vrijeme, u Sarajevu i u Bosni, to izaziva bjesove. „Ako ti je jezik hrvatski, idi u Hrvatsku“ – zna se čuti od bošnjačkih komšija čak i s parlamentarnih govornica u gradovima koji su stoljećima (i) hrvatski. Svojevremeno sam reagirao, dok sam još imao iluziju da reagirati ima smisla, na javno iznesenu tvrdnju eminentnoga bošnjačkog pjesnika da je jezik kojim govore hrvatski prezenteri na Federalnoj televiziji – „ustašica“.

Sa svom tom prtljagom u iskustvu, a s neporecivim znanjem da je moj jezik hrvatski jedino moje imanje i pozvanje, ono što se danas propisuje kao hrvatski standardni jezik, i kao takvo slijepo naredbodavno njeguje možda čak ne toliko u Hrvatskoj koliko – eto tipičnoga (auto)kolonijalnog sindroma – u hrvatskim krajevima u Bosni i Hercegovini pod vlašću HDZ-a, u cijeloj školskoj vertikali od vrtića do mostarskoga Hrvatskog sveučilišta, u Crkvi, u medijima itd. – taj dakle hrvatski standard ne osjećam svojim. Kad pridodam izobličenja u ortoepiji, što ozbiljni lingvisti itekako uzimaju u obzir, taj osjećaj tuđosti biva još jači. Na užas hrvatskih integralaca, znam posigurno: i u govoru, i u pismu moj bosanski hrvatski dublje je i življe hrvatski nego današnji propisani, sada već i zakonski sankcioniran, književni jezik hrvatski.

Zapazila sam na vašoj stranici ivanlovrenovic.com fusnotu uz intervju “Nepripadanje je za pisca ultimativan uvjet” objavljenom u Vijencu 23. studenog 2023. u kojoj napominjete da u toj objavljenoj verziji, gdje govorite o antropomorfnim nadgrobnim stelama u srednjoj Bosni, nema rečenice “To je samo jedan od tisuću konkretnih primjera kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini, podlegnuvši staroj himeri integralnoga hrvatstva silno pojačanoj u tuđmanskoj verziji, spremni baciti u smeće ono što im je u vlastitoj baštini, kao differentia specifica, najizvornije i najvrednije.” Kako to komentirate?

– Isti je to kontekst kao s jezikom. U velikoj monografiji Bosanski križ s tri stotine fotografija Josipa Lovrenovića, čije je objavljivanje omogućila gospođa Snježana Köpruner (Travnik, 2021), sistematizirao sam svoja cjeloživotna zapažanja i istraživanja o tome jedinstvenom fenomenu, koji je nastao u ograničenom arealu katoličke srednje Bosne i traje kao autohtona sepulkralna umjetnost neprekidno već pet stoljeća, u potpunom oblikovnom otklonu i spram stećaka iz prethodne epohe i spram kasnijih standardnih forma katoličkih nadgrobnih križeva. U hrvatskoj kulturnoj i znanstvenoj javnosti to do sada nije ni registrirano. Zato je došlo do živoga zanimanja – iz Baskije! U toj dalekoj staroj zemlji postoje antropomorfne stele slične bosanskima; naša knjiga napravila je „most“, pa sam dobio mnoge informacije, živo zanimanje i sjajnu literaturu, jer se u Baskiji, i na španjolskoj i na francuskoj strani, tim stelama poklanja ozbiljna pažnja. A do sad jedinu kompetentnu stručnu recenziju o knjizi Bosanski križ na našim stranama objavio je dr. Dženan Dautović.

„Tuđmanske himere“ i Tuđmana što se tiče, on je u hrvatskoj javnosti očigledno već politički  kanoniziran, pa se njegovo ime ne smije spominjati uzalud. S mojega pak bosanskoga i bosanskohrvatskog stajališta, Tuđman je – dušman. Svi to znaju, nepotrebno mi je obrazlagati.

U knjizi “Unutarnja zemlja: Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine” dokazujete da su identiteti sva tri bosanska naroda neraskidivo međusobno povezani. Koliko je od te međusobne povezanosti ostalo u mlađim generacijama poharanim nacionalističkim politikama i depopulacijom?

– Identitetne sličnosti i bliskosti, zanimljive i plodonosne za kulturološke studije, u životu nisu nikakva garancija za sklad, nego – kad kucne čas i jekne truba – pojačavaju razloge za rat i strasti neprijateljstva. Pokazalo se to u nedavnoj našoj krvavoj prošlosti, a zapravo pokazuje se kao konstanta i u većim povijesnim razmacima. Za današnje „mlađe generacije“ kaže se da ih zbližuje i pomiruje ista glazba – oh, sreće i idile! – u prepunim Zetrama, Skenderijama, Arenama. Ta je zbližavala i pomirivala i generacije u Jugoslaviji od Vardara pa do Triglava, pa smo vidjeli kako ih je zbližila i pomirila kad se začula truba. Uostalom, izvorni izvještaji iz života u ratnim rovovima i bivacima svjedoče kako su se sve „zaraćene strane“ opuštale uz muziku istoga tipa i žanra. Isti jezik, ista pučka topika, prozodija i melodija – poučila nas je stvarnost – sami po sebi nimalo ne isključuju bratsko klanje. Samo neka današnje „mlađe generacije“ ne dočekaju neki novi bojni zov!

Nebojša Lujanović izjavio je u intervjuu za Večernji list da “Bosnu kako je zamišlja vidi jedino u književnosti” i da će “možda književnost očuvati Bosnu do nekih boljih vremena”. Vidite li vi takvu mogućnost u književnosti? Ili možda u nekoj drugoj vrijednosti ili ideji koja bi se temeljila na pozitivnim iskustvima života u različitostima u BiH?

– Lujanović je odličan pisac i književni znalac, a književnost u Bosni i o Bosni možda je jedina velika vrijednost koja se u toj zemlji u sferi virtualiteta danas stvara. Ali to s „očuvanjem Bosne“ nažalost nema nikakve veze.

Današnja Bosna i Hercegovina kao politička zajednica potpuno je destruirana. Među političkim eksponentima bazičnih naroda/nacija i tzv. građanske opcije kao fiktivnoga četvrtog „stuba“ nema elementarne suglasnosti o načinima i razlozima za opstanak BiH. Srbi, kojima su Amerikanci u Daytonu poklonili državu u državi pa kasnije doveli Dodika na vlast, i da hoće, ne mogu se više „vratiti u Bosnu“ ni politički ni mentalitetno. Ali pošto ne mogu ni iz Bosne (bez obzira na sva Dodikova proračunata fantaziranja, i bez obzira na Vučićeva saborovanja), to je prava shizofrenija. Hrvati bi u Evropu s BiH ali samo kao vehicleom jer drugoga načina nema, a onda bi – mudro računaju čovićevci – praktično bila ukinuta granica između Hrvatske i zapadne Hercegovine, što je za tu ubogu političku fantaziju plafon: eto ćara i šićara! Bošnjaci po svemu sudeći ni sami ne znaju što bi prije. Jedinstvena i cjelovita BiH, da, ali… U Evropu da, ali… Ne tako davno iz glavnih centrala bošnjačke politike javno se moglo čuti kako, eto, ne treba vjerovati Evropi nego se okretati na istok – Turska, Rusija, Iran, Kina… Dugogodišnji bivši poglavar bosanskih muslimana Cerić išao je na poklonstvo Kadirovu u Grozni i tamo ga – o, užasa! – kitio cvijetom Srebrenice, pa u Kinu gdje je hvalio politiku kineske vlade prema manjinama, koju dvadesetak milijuna muslimanskih Ujgura jako dobro osjećaju na svojim leđima i na svojim životima. Zastupnici „građanske opcije“ od cijele ideje „građanske države“ vide i hoće samo izborni mehanizam „jedan čovjek, jedan glas“, kojim bi „matematička većina“ (njihov omiljeni izraz) dobila vlast u ruke, a ta većina je bošnjačkomuslimanska. Čast izuzecima, poput profesorā Tarika Haverića, Envera Kazaza ili Asima Mujkića, uz čija bih tumačenja i zastupanja koncepta građanske države, makar i neistovjetna, prvi pristao. Ali njihov glas je  vox clamantis in deserto.

Krajem prošle godine objavili ste roman “U sjeni fantoma” o jednoj obiteljskoj tragediji, nestanku oca koji je “otišao u borbu za domovinu”, čovjeku “koji se ne oglušuje ni na jednu mobilizaciju”. Sin je živio u podvojenosti između obiteljske povijesti i režimske historije. Što je takva podvojenost koju su u sebi nosili mnogi u Jugoslaviji donijela bivšoj državi i društvu?

– Nakon svega što sam prošao i što znam, mogao bih se cinično pitati što je bolje: prisilna šutnja, kojom je režimska zort-pedagogija u Jugoslaviji prekrivala i tabuizirala svoja mračna mjesta, ili neobuzdano revanšističko brbljanje, koje je nastupilo poslije, i traje do danas. Živjeti u onome prvom, značilo je imati dvadesetčetiri sata dnevno dva paralelna a jednako svoja života, vanjski javni, i tajni unutarnji, poput vidljive i nevidljive strane Mjeseca. Značilo je, potom, nositi se s dvama oblicima „istine“. Službena bila je lažna jer je jednostrana i politički instrumentalizirana a strogo obavezujuća i zakonski sankcionirana, privatno obiteljska emocionalno snažna, puna bolnih konkretnosti, topla ali zavodljiva, nesigurna jer je neobjektivna. Ne dati se ni jednoj, uporno propitivati jednu i drugu, uhvaćen u središtu njihove sukobljenosti imati silnu potrebu da nađeš i osvojiš svoje čvrsto mjesto nepodložno ni jednoj od njih – to nikad ne prestaje. U romanu U sjeni fantoma narator o glavnome liku kaže (a to što kaže – važno mi je reći – napisano je još u prvim skicama za tekst 1980-ih godina): „Tada se već u njemu začelo najteže pitanje ovoga svijeta: čovjekovo zlo je historija, njezino prvo ime je rat, drugo narod; kako u njoj sačuvati dušu?“

Na razini javne svijesti u Jugoslaviji oktroirani konsenzus o anđeoski čistom pobjedništvu donosio je, grubo rečeno, život u neistini, a bezbrojnim pojedincima i obiteljima osjećaj građanske deklasiranosti, lišenosti prava na žrtvu, na grob. Krleža u dnevniku 1967. pomalo kriptično o tome piše (tada i toliko, jedan jedini put): „Dvije kategorije palih: borci i žrtve. Dječak koji se oprašta od svoje majke na trgu pred džamijom. Mahnuo joj je rukom sa prozora na pozdrav, doviđenja, a ona ga još uvijek čeka. Stav spram macabre pitanja: u građanskim ratovima ni grobovi nisu ravnopravni.“

Na našim stranama, među našim narodima i našim vjerskim institucijama, nema i ne vjerujem da će biti mogućnosti da se iz pakla historije i naših „istina“ o njoj izađe na svjetlo, jer volje i duše da se ogledamo u drugima, u njihovoj nevolji kao vlastitoj, ili da zločine svojih mrzimo i osuđujemo makar toliko koliko zločine drugihako već ne i više baš zato što su naši – te volje i te duše ovdje nema ni u zametcima. Književnost je jedino područje u kojemu je moguće biti slobodan od ucijenjenost bilo kojim oblikom kolektivnog pripadništva, nacionalnoga u prvom redu, pa kroz ljudske sudbine i patnju ljudskoga mesa, a ne kroz zadane sheme, otvarati uvide u rad historije i u njezine strašne učinke. Kada sam prije nekoliko godina istupio iz bosanskog PEN kluba zbog temeljnoga neslaganja oko tih pitanja, obrazložio sam to uvjerenjem da historiju nije moguće, osim ideološki, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu, niti da pisac ima zadaću „zastupanja“ neke od tih strana; po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. Na svim njezinim „stranama“.

https://www.ivanlovrenovic.com/clanci/intervjui/ivan-lovrenovic-kao-narodi-zivimo-opsjednuti-i-ucijenjeni-utvarom-monoidentiteta-cvrste-slitine-religije-i-nacije

Josif Brodski: Vodeni žig, Znanje, Zagreb 1998.

Gašenje Hit biblioteke potrajalo je dugo. I usporedo s njim kampanja veličanja edicije koja će obilježiti posljednja dva desetljeća vladavine komunista u državi i kulturi. Premda je Hit biblioteka bila izrazito jugoslavenska, pokušavalo joj se, u tom desetljeću dugog njezinog odumiranja, pripisati neko višnje i zapovjeđeno hrvatstvo. Uglavnom, pisali su se seminarski radovi, glagoljilo se po novinama i u “Pola ure kulture”, stvarao se mit ravan Kosovskome, u kojemu je ulogu Miloša Obilića igrao utemeljitelj i urednik Hit biblioteke Zlatko Crnković. Onda je on pošao u penziju, a za urednicu postavljena je Julijana Matanović. Međutim, kako proizvodnja prošlosti nužno podrazumijeva i određeno djelovanje u sadašnjosti, za koje Znanje u uvjetima kapitalizma nije bilo zainteresirano, nego se pretvaralo u tipičnoga treš nakladnika loše žanrovske beletristike, Hit je konačno prestao postojati. Nitko tu osobno nije bio kriv. Kriva je bila falšna kultura, krivo je bilo lažno društvo.

“Vodeni žig” iz 1998. jedna je od posljednjih objavljenih knjiga. Uvez je već meki, grafička oprema Alfreda Pala podvrgnuta je nemuštom i lošem redizajnu, ali je naslov bio važan. Prevoditeljica Smiljka Malinar, prijevod odličan. Knjiga je, istina, u originalu objavljena šest godina ranije, “Watermark” je iz 1992, Brodski je već dvije godine mrtav, umro je u Brooklynu, pa mrtav još jednom preplovio veliko more da bi bio sahranjen na otoku San Michele, na jednom od najljepših grobalja našeg svijeta, a zapravo u svom romanu. Jer “Vodeni žig” je evokativni tekst, koji će olak i brzoplet čitatelj određivati kao esej, ili će ga, posve nemuzikalno, čitati kao publicistiku, ali “Vodeni žig” dokumentarni je roman, čiji prijevod ne doseže ni stotinu stranica, prelomljenih u vrlo rahlom i krupnom slogu. Književni portret Venecije, u koji pisac unosi najveći mogući egzistencijalni i duhovni ulog: u toj knjizi Brodski ispisuje svoj odabrani zavičaj, mjesto na kojemu niti se mogao roditi, niti je mogao živjeti, ali se čudom bar mogao pokopati. Pritom, “Watermark” je, vodeni žig je, i nešto drugo: utisnut u papiru, to je znak koji tiskovinu štiti od krivotvorenja. Ili u metafori: vodeni žig sav čovjekov je život u njegovom književnom tekstu.

Roman ima jednu od onih prvih rečenica i jedan od onih početaka – pri kojem bismo za danas mogli i ostati, a dalje ćemo neki drugi put – koje bismo mogli nazvati antologijskima, a mogli bismo ih nazvati i nezaboravnima. Najbolje bi, međutim, bilo reći da nakon ovakvoga početka čitatelj biva dio romana: “Nekad davno dolar je vrijedio 870 lira, a meni je bilo trideset dvije godine.” Dobar slučaj učinio je da je te 1998, kada je knjigu prvi put čitao, ovaj čitatelj imao trideset i dvije godine. A slučaj nikad nije ni bezazlen, ni bezrazložan, nego se uvijek, na ovakav ili onakav način upisuje u tekst koji čitamo. Nakon prve rečenice poteku dva odlomka, koje u cijelosti donosimo, u tom čistom, lijepom prijevodu Smiljke Malinar: “I zemaljska kugla bila je lakša – brojala je dvije milijarde duša manje – a bife na kolodvoru, kamo sam stigao te hladne prosinačke večeri, bio je prazan. Stajao sam ondje i čekao da po mene dođe jedina osoba koju sam poznavao u tom gradu. Nije je dugo bilo.

Svaki putnik poznaje tu neugodnu situaciju: tu mješavinu umora i strepnje. To su trenuci kada čovjek zuri u satove i redove vožnje, istražuje varikozni mramor pod nogama, udiše amonijak i mutan zadah što ga za hladnih zimskih večeri ispušta čelik lokomotiva. Neko sam se vrijeme i ja time bavio.”

Istjeran iz svog jezika – “Watermark” je, uostalom, napisan na engleskom, s kojega ga je na hrvatski prevodila profesorica na talijanistici – istjeran iz ruske književnosti, voljom tadašnjega ruskog cara, koji se zvao Brežnjev, emigrant na kolodvoru nadomak Venecije predan je onome što ga tog časa čini čovjekom. Pogledu na satove, koji su svud oko njega, na željezničke redove vožnje, koji su još uvijek, u to predaerodromsko vrijeme, uputstvo za život i civilizacijska markacija, te na šare u mramoru pod nogama, i na zanimljiv i važan spektar mirisa. Čuje se amonijak iz (uvijek) obližnjeg kolodvorskog zahoda i iz podnožja putničkih vagona, iz kojih zahodi vječno prokapavaju, osjeti se “mutan zadah što ga za hladnih zimskih večeri ispušta čelik lokomotiva”. Oba su vonja upisana u identitet emigranta, kao i u identitete onih doista sve malobrojnijih među nama koji su još od djetinjih dana odgajali strepnju svoju i tjeskobu, pa precizno znaju kako u zimu, u ledenim gradovima, vonja čelik lokomotive, a kako se u ljeto, dok gradovi gore, iz drvenih željezničkih pragova isparava karbolineum. To su dvije različite egzistencijalne situacije, dva različita zadaha, koji se osjete, dok se čuje, i negdje do čeonih režnjeva mozga prodire, amonijak u kojem su sjedinjena sva naša pišanja. Miris amonijaka trebao bi stajati uz grb i zastavu, premda se (navodno) ne razlikuje od naroda do naroda, od države do države.

Te trideset i dvije godine, “kada je dolar vrijedio 870 lira”, Josif Brodski imao je 1972, kada će u nedjelju, 4. lipnja, zauvijek napustiti Sovjetski Savez, gdje su mu zbog besposličarenja i društvenog parazitizma uskraćena građanska prava, a ubrzo i državljanstvo. Prije nego što će biti protjeran, on piše pismo generalnom sekretaru Komunističke partije Sovjetskog Saveza Leonidu Iljiču Brežnjevu, u kojem ne traži pomilovanje, ali ga moli da ga ostavi u ruskoj književnosti. U tom pismu, koje nikada nije poslao, rečenica je koju pamtim (srpski prijevod Nede Nikolić Bobić, objavljen u novosadskom časopisu Polja, broj 492): “čak i da mom narodu nije potrebno moje telo, moja duša će mu u svakom slučaju dobro poslužiti”. I onda takav, bez domovine i bez duše, samo s tijelom, koje mnogo troši i još više pati, u prosincu stiže u Veneciju, i na kolodvoru čeka jedinu osobu koju u tom gradu poznaje.

Sve dalje, u nastavku “Vodenog žiga”, velika je, neusporediva knjiga, napisana piscem kojeg njegovo čitateljstvo često smatra sebi bliskim rodom. Ali oprezno s tim, opasno je oroditi se.

Može se to zamisliti i kao slika, pa i kao dinamičan prizor: taj je gradić zatrpan i još uvijek se, čak i sve intenzivnije, zatrpava neizbrojivim listinama što u zraku lelujaju i poput velikih se pahulja meko i polagano spuštaju po gustim krovovima i tijesnim sokacima, tako da se ispod papirnih naslaga više i ne nazire današnja stvarnost niti istinitost tisućljetnog trajanja ovoga besputnog djelića Bosne. Ispisane su nepregledne gomile hartije svakojakim, manje ili više maštovitim, pa i posve beslovesnim izmišljotinama, od naivnovedrih do najopskurnijih, ali i tobože akribično ustrojenim improvizacijama koje pretendiraju na to da se nametnu kao neupitne, jer su, eto, izraz, sofisticiranih znanstvenih metodologija, te stoga donose neporecive, trajno vrijedeće spoznaje. A jedino što se i dalje može izravno vidjeti, onakvo kakvo danas jest, to je Zvečaj. Začudo, taj dio ovoga gradića skribomanima nikada ne bijaše zanimljiv, pa je i sasma neoskvrnjen njihovim patvorinama i lažima. Ali, budući da je civilizacija ultimativno svikla na postulat, koji je sama i uspostavila, da se sve što postoji poima posredovano pismom, pa drukčije kao ni Bog da ga nije dao, krajnji je momenat da se i zvečajska golotinja prekrije listom papira, tekstićem kakvimgod, koji će kultivirati taj jedini preostali ovdašnji primitivizam, uvodeći ga u status dostojan stadija čovjekove suvremenosti.

A taj Zvečaj, to je, u stvari, nešto kao jedna ulica. Mada, nije to baš ni ulica u uobičajenom značenju riječi, nego je u vrijeme Austrije uz kanjon rječice probijen put kojim je jedna strana gradića s drugom, oko prostrane srednjovjekovne utvrde, u kružnicu spojena. Iznutra gledano, lijevo je pomalo i uznemirujući prizor strmoga obronka kamene gromade, sa koje se zidine i kule u nebo propinju, a desno je nekoliko kuća, ne više od deset, koje su sazdane koncem devetnaestoga ili početkom narednog stoljeća, što je jasno već i po njinim fasadama.

Tim putem – koji se ulijevo širi: zabijaju se nad koritom konzole i štemaju se stijene – sada jure automobili; jedni usporavaju: oni koji ulaze, drugi ubrzavaju: oni što iz grada izlaze. Sve je baš onako kako se i moglo očekivati da će biti danas, u ludom dobu, kada se isključivo izvan sebe obitava. Tako je i u cijelome ovom drevnom bosanskom gradiću, što tavori preobražen u razglednicu, u reklamu o sebi negdanjem, kojeg više nema i kakvoga ne može biti drukčije do na plakatu, na crno-bijeloj fotografiji, u mrtvom artefaktu pod staklom muzejske vitrine…

Nije ih, dakle, mnogo, a moglo je barem još toliko kuća u Zvečaju da se smjesti. Ali njihov se broj ne mijenja već stotinjak godina, i žive u njima iste familije, u kojima se rađaju posve neobična djeca, krajnostima naglašeno sklona. U jadnom, zaboravljenom, od povijesti prezrenom i odbačenom mjestu ne bješe većih protuha i pijanaca od onih što ih je izrodio Zvečaj. No, to vrijedi samo za one koji su ostali ovdje, dok su se drugi razmiljeli po svijetu čim su navršili osamnaest: utekli su glavom bez obzira iz te memljive mahale u koju ni sunce ne zalazi nego se izdašno rasprostire po Tabacima i Vinima, begovskim naseobinama s onu stranu tvrđave. I utapali su se u nj bez ijednoga glasa što bi amo dopirao, ili su dosezali čudesne pozicije: jedan je, na primjer, kao elegantni iako 215 cm visoki centar San Antonio Spursa osvojio šampionsku titulu u NBA, a drugoga, kažimo i to, eno kao doktora arheologije na univerzitetu u Cambridgeu…

I preglasna i općenito neukusna medijska promidžba prizivala je posjetioce u taj gradić što, kao ni zemlja u kojoj se nalazi, ništa suvislo ne zna ni o svojoj prošlosti ni o svojoj sadašnjosti, pa na tom neznanju temelji iracionalne vizije i odvažne planove o vlastitoj budućnosti. Stoga je i izmišljenā prošlost napadno reklamirana kao ono što bi trebalo nodoljivo dojmiti i privući gosta, bio on Bosanac iz druge slične zabiti ili stranac koji bi, čak i iz Japana da je, u svoj itinerer morao uvrstiti i ovu otužnu destinaciju.

– Da – oslovio me jedanput jedan, kroz čije me crne oči pogledalo nebo. – Ali ni u takvim prigodama, ma kako tragikomični bili, ili, možda, upravo zato što su takvi razlozi koji argumentiraju neizostavnost posjete ovoj čamotinji, nikada i ni na koji način ne spominje se Zvečaj. Posjetiti, vidjeti, fotografirati bi trebalo i ovo i ono: nenadmašnu tvrđavu, pustu čaršiju, odsjaj sunca sa vrha sahat-kule i sa munare… No, ne i crkvu svetoga Petra i Pavla, premda se u povijesti kazuje da je upravo ondje locus sacer iz predosmanskoga doba, sa kojeg su i oni što u Zvečaju kako-tako žive, vanjštinu vjere mijenjajući, dižući se i tragično padajući, a još svega dva-tri dišu i na ulicama se kao relikvije iz pradavnine sreću… Naslućujem kako se baš kroz njih obdržava ovdje i ono žarište arhajsko, neugaslo vrelo prečiste Istine koje će jednom, kada se Kairos sluči, poput gejzira šiknuti, pa se Zvečajem, i šarom se cijelim, kao spasonosno ozarenje razlivati sveudilj. I stoga se spram svakog ko je iz Zvečaja postavljam tako kao da srećem posljednjeg čuvara drevne tajne. Spuste se nedjeljom brojni iz okolnih sela i vozilima zakrče zvečajsku školjku, pa se raziđu nakon mise, a ove iz domicilne skupine uvijek prepoznajem po biljegu na čelu, koji drugome nije vidljiv. Kad god se mimoiđem s nekim od njih, malobrojnih, zatitra u meni neka neizreciva struna, te načas zastanem, ne osvrćući se. Pa onda u plavet podignem pogled, uvjeren da znadem kamo gledam. Ali ako Njega ipak nema, ne postoje ni te tačke gdje se Promisao smješta, kako bi, uprkos svemu, u vječnosti opstojala…

_________________(Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.)

*

Već neko vrijeme ne pišem
Pa dane provodim u čitanju
Osluškujući zvukove sa izvana
Što dolaze kroz prozore

Čujem trimere dok kose suhu travu
I ljudske glasove, kako se pred seoskim kućama
U sumrak, slažu

Jutros me probudila ptica u oluku
Od njenog kljuna je sve zvonilo
Kao da sam bio na sajmu crkvenih zvona
Između kojih se fratri
Zamišljeni nad sudbinom svijeta
Sumnjičavo šeću

*

Ako bih morao asocijativno odgovoriti
Na riječ Ljeto
Bijela potkošulja, rekao bih, najprije
Zatim: zakrečen zid u dvorištu
i na njemu ispirak sapuna
U suhoj česmi, kao uholaža, pčela
Na prašnjavu putu
Od drveta, sjena

*

Trebao bih otići do Jyska
I kupiti ležaljku, šupljikavo bijelu
Pa da se kao saće
Klati nad zemljom

U njoj bih ležao u predvečerja
I čitao Luiz Glik, u prijevodu
Alena Bešića

Divio se spretnim pokretima njenog batlera
Dok glanca tu usamljenu, Nobelovu medalju

*

Preksinoć je pred nas istrčao divlji zec
Iz polja, preko ceste, u vinograd

Stali smo i sišli s naši bicikla
Saginjali se, tražili ga ispod zelenih loza

S druge strane vinograda, isto tako povit
Gledao me je moj drug iz djetinjstva

*

Osim Luiz Glik, kraj glave mi je i poezija Stevana Raičkovića
Na hrpi knjiga, kao orao u predvečerje, čuči i gleda vrleti

Koje više ne može, da preleti

Gle to staro oko, mudro, ko kapetan trabakula
Štono gleda u oluju, s horizonta, s kraja neba
Sa otočkih drugih strana, odnijet će nas
I razbiti, o te hridi, o to vrijeme
Koje prođe dok si reko, dok si mučo
Dumo dok si što da kažeš
Gle to staro oko, mudro, nježno oko
Magareće, štono gleda u objektiv
Dok po njemu djeca skaču, da ih vide
Crna li su, lijepa li su, i smiju se
Dide babe i svi stari, kad se ono s mora vrate

(Iz knjige “Izabrane pjesme Nane Mazutha)

Karte za Bosnu smo uzeli prije šest mjeseci, dok su još bile jeftine. Mi to tako svake godine. Ušpara se bogme dobrih pet-šest stoja, a nekad i više, kad čovjek misli svojom glavom. A dok su roditelji još živi i dok se još ima kome otići, planiramo ovako dok ne omatorimo. A onda u penziji ćemo, ako nas Bog dragi poživi u zdravlju, malo tamo, malo vamo. Proljeća, ljeta i jeseni u Bosni, a zimu, neka nas kod djece u Americi. Malo kod Hane u Indiani, malo kod Samira u Arizoni. Ima još do toga, al’ eto, mora čovjek malo i planirati, i Bože me oprosti, malo i na sebe misliti. 

Znaš šta, kad o tome razmišljam, tačno mi dođe da stanem pred ogledalo i sam sebi se narugam. Odeš iz svoje zemlje, u tuđinu, e da bi tamo rintao od jutra do sutra, a onda kad se zahutka sa godišnjim odmorima, i ljudi se late puta po Havajima, Španijama, Sejšelima, ti Bošnjo hajd u Bosnu. Odmori dušu. Što bi rekli, što si tražio, to si i dobio. I neka, i treba tako. Nego, kasno to nekako čovjeku iz prkna u pamet dođe. 

A djeca?

Kako misliš a djeca? 

Pa hoće li oni u Bosnu ove godine ? 

Ma kakva djeca. Samir će čini mi se u Zanzibar, veli hoće da vidi Afriku. Nešto mu to od malena bila želja. Sad hvala Bogu dobro zarađuje pa može gdje god mu guzica zine. A Hana, ona hoće da radi na doktoratu, tako da će ona i onaj njen negdje u planine. Tamo joj kaže najviše godi. 

Jah. Ma išli su oni dok su bili mali. Tačnije dok smo ih još mogli prevariti i nagovoriti, da ne kažem natjerati da idu. Tada smo se još uvijek naivno nadali, pa možda i očekivali od njih da drže do Bosne, i da je vole ko i mi. Da uzdišu za beharom i avlijama. Da im koracima nikada ne dosadi Baščaršija. Da će im se oči ko i nama odmarati u zelenilu livada i rijeka. 

Ma kakvi moj brate. Sjećam se jedne godine, krenuli mi da planiramo kad ćemo i kako ćemo za Bosnu, i pitam ja mog Samira, a bio je tada već momčić, hoćeš li i ti sa nama, Samire? Pitao sam više kroz zafrkanciju, jer sam očekivao da tu neće biti pogovora. Kad ono, moj Samir meni kaže; ako ne moram, babo, ja ne bih išao. Ja zabezeknut ostao. Da ne pričam kako je to mojoj Amni palo. U otpuhivanju, eto kako ! 

Al’ hajde, pribrali smo se, i nekako ga uspjeli ubijediti. Ma pustili bi mi njega da i ostane možda, al’ gdje će dijete samo. Nit zna sebi šta napravit nit oprat. 

Jest, jest, sjećam i ja toga, ko da je jučer bilo. Velim ja svom Samiru, pa dragi Samire, oči majkine, kako nećeš u Bosnu!?  Zar nisi govorio da ti se sviđa u Bosni, da voliš Sarajevo i Mostar? Kaže on meni, jest majko, volim ja Bosnu, i lijepo mi je i Sarajevo i Mostar, al’ vidio sam to sve, i nije mi  više to to. Nije interesantno. Hoću da putujem svijetom. 

Teško sam se, iskrena da budem, mirila s tim. Nije mi to nikako u glavu išlo. Sve do jedne godine, kad smo otišli u Las Vegas. Sedmicu cijelu smo tamo bili. A meni je, vjerujte, nakon nekoliko dana, kad smo haman sve obišli i vidjeli, dosadilo pa sam preostale dane uglavnom provela u hotelu. Lijepo je to sve, što jest jest, prostranstvo, šarenilo, ukrasi, al’ sestro mila, sve jedno te isto. Došli, probali, vidjeli, i što se mene tiče, ne moramo više nikad ni otići tamo. 

I pričam ja to jedne prilike kad su nam gosti bili, Hamzići naši čini mi se, a moj Samir je to slušao iz svoje sobe, lopov. I čuj ti sad. Kad su gosti otišli, on će ti meni, mama, sjećaš li se kad si me pitala što neću u Bosnu da idem ?  

Sjećam se reko, kako se neću sjećat, klipane jedan. 

Eh dobro je da se sjećaš, on će ti meni kroz smijeh, jer hoću da ti kažem da meni odlazak u Bosnu dođe isto ko i tebi u Las Vegas. 

Erie 2024.