U djedovoj kahvi, Hakija efendija
Tumači moju prvu pjesmu
U Mladosti –

Pjesmaru, ti si trag i oku i duši:
Ti si zalutali svijetlac

Svijet je velika zajednička kuća
A noć je mračno doba
Dana u zrelosti

Ti baš ne mariš u čiju sobu
Unosiš svoju čarobnu
Lambu –

Ali se, vidim:
I zanosiš time da ćeš
Svakome jednake otkrivati stvari

ulomak iz romana

Magla, koja raščezava i otkriva mrlju u daljini prema kojoj se krećem… iz prve, rekao bih da na istoj nema života, da je ista samo kamen; kamen koji siluje snažna bura koja stvara i valove koji iskreno žele da prevrnu plovilo kojim sam vožen. Prvo sam čuo, onda tek i vidio kako vjetar bičuje krošnje oštrih drveća – nalaze se na otoku. I to su takva drveća bila koja mogu da odole i jugu i buri i pijavicama, ista postoje samo u mislima i snovima. Ljudi nije bilo, samo poneka divlja (i po pogledu i kretanju je sudeći) krvoželjna životinja, spuštala se i penjala po strmim i oštrim stijenama koje su uvelike činile kompoziciju te crne mrlje koja je polako postajala otokom; otokom; surovim svijetom. Očajnički sam letio gledanjem, čim sam više mahnito i nekontrolirano umio, po detaljima koji su mi trebali da učine neki smisao, a činili su samo besmisao – tražeći samo jedno, ikoji trag kulture; neke sakralne građevine, neke obrade kamene, tragove oruđa; sigurnosti, da ne dolazim na svijet bez čovjeka – nisam isto našao. Začudilo me to, da zbog istoga nisam bio razočaran – već mi je nekako laknulo. Lišen odjeće i osjećajući najhladniju stud na koži, uz nekoliko nesretnika; malim i ne previše stabilnim plovilom, vozio sam se prema otoku koji se činio sve većim – a na početku je izgledao toliko mali; što skriven maglom što fizikom gledanja. Lice vozača nisam vidio, ne spominjem se ni da je vozača i bilo, ali držati da se brod kreće sam od sebe bilo bi sumnjivo po moje mentalno stanje pa sam čvrsto vjerovao u to da nas vozi netko ili nešto, jednostavno svojim postajanjem nedohvatljivo očima il riječima. Kako je otok postojao sve većim, stud je postjala sve oštrija, i kao da je svojom oštrinom sjekla kožu na male i nevidljive ali osjetljive proreze kroz koje je ista iz zraka ulazila u ljude, te od tople krvi činila sve one koje je snašla; gmazovima. Od te hladnoće učinilo mi se da svima oči poprimaju one vertikalne proreze koje uočavamo na zmijama, koje za života gledamo u oči za susreta koje preživimo – jer ne prežive svi, sve. Na plovilu s lijeve i desne strane, na klupicama, sjedili su goli ljudi – oni i ja bili su goli, ne nagi; jer su takvi bili da ih tijelo siluje – ne, voli. Stisnuli su (instinktivno) noge, da bi bar na psihološkoj razini učinili si kao da im je toplije; no svaki izdah i para koja otkriva da je unutar topal zrak a vani hladan, lomio im je navedenu iluziju. Kako im je krv postala hladna, izdaha je nestalo pa tko ih je tako gledao činili su se kao industrijska postrojenja činovnika i cilindrikaša koja se gase – svaka u nekom svom ritmu, jer svako se tijelo hladilo na sebi svojstven način. Ako bi tko pokušao da dodirom osvijesti poziciju i dubinu tih proreza zbog hladnoće, prsti bi mu samo napipali kožu koja se na dodir doimala kao da je u kontinuitetu – što nije bila. Ah možda je i najgore kada čovjek zna da je ranjen, ali ranu niti može sanirati niti osjetiti, tada sam sebe čini da misli kako su mu osjećaj i misao krivi – ma da zna, da nisu. To, bio je prvi i najteži stupanj kalvarije – ako se radilo o paklu za omislitelje, onda sam znao da neće biti toliko ni boli; koliko će da bude osjećaja boli a za takve ljude osjećaj ili naslut boli, dovoljan je da ih boli – slika krvi u mislima, dovoljna je da mislimo da je krv naša. Proturječnost smeta transcendentalnom umu, a orkestrirana proturječnost koja ga vodi međ rubova mislenosti, ali ga ne dovodi do zaključaka (koji mu čine ugodu) umije da slomi, ili rani; um takvog omislitelja. Misao, umije da od vremena učini svevremenje, i da nema jasnog znaka prolaska vremena poput vremenokaza ili svjetla; um bi lako mogao da se izgubi u samom sebi – poput drevnog simbola zmije koja proždire vlastiti rep; sam bi sebe u isto vrijeme i uništio i stvorio. Takav um nosi tko god odabire život omislitelja; jer on umire i živi “o“ mislima. Tijelo nosi i ima, ono koje ima i itko drugi – više ili manje raspesanog i rasplamsanog mišljenja – i znao sam jedno, svi koji se nalaze na tom plovilu, misle; vidjelo to im se po očima. Oni su bili šutljivi, pognute glave, ne pretjerano isklesane figure jer se nisu previše kretali, razne dobi, radili su kao profesori i činovnici i nastvarnici i odznajnici – sve neki poslovi gdje se traži um, ali ne i kretanje; sim tu i tamo, većinski se sjedilo na mjestu u (više ili manje) ugodnim naslonjačima i mislilo o rješenju problema koji su si sami zadali / uočili ili koji su im drugi zadali li uočili. Više ili manje sretniji pozivom, koji svi drugi vide – zanimanjem. Poziv; jer bi to što su bili; bili i da nemaju novca, i da nemaju diplome, i da nemaju podršku od kolega li prijatelja, i da nema ljudi na zemlji, i da nema zraka – njihova bi svrha bila ista, samo što ne bi bili nasljednici nego bi bili pioniri. Bili bi prvi, a ovako su “ jedini od“ i sve to prihvaćaju jer znaju da izbora ni nemaju. Brod poskoči udarivši u jedan od većih valova, svi prisutni na taj siloviti i nenadani udarac skoknu u vis. Na “otoku bez čovjeka” nije ih nitko čekao, ali su prema smjeru plovila znali gdje će pristati. Na plovilu nije bilo djevojaka, za koje je zaključio da se nalaze na nekom drugom plovilu koje ili ne dolazi na njihov otok ili dolazi na njihov otok s njemu nevidljive strane, druge strane – koju je zamišljao manje oštrom. Tamo, nadao se, sada pristaje slično plovilo kao njihovo ali koje se manje ljuljalo, koje je manje poskakivao, na kojemu su bile žene; koje su bile odjevene. Visoke, niske, deblje, mršavije, plavih očiju kao Jadransko more, i smeđih; kao plodna zemlja; zelenih kao zdrava trava – odjevene po vlastitom htijenju, po ičijem drugom: spram njih, mi djelujemo kao krivi a one kao one koje krive – ma da moguće je, da sve je samo na dojmu. Da se mene pita i da mi je birati, ja bih da su životinje krive – ne, ljudi. Da su taj jelen, vuk i koza (koje sam sada jasno vidio) jedini pravi sudci “otoka bez čovjeka”. Zadnje protresanje dogodilo se kada se plovilo zabilo u obalu otoka; oštru i jedva prohodljivu, čak i za spretne skakače. Ljudi su si međusobno pomagali pri izlasku; mladi starijima, a oni srednje dobi držali su se sa strane. Moja dob se dvoumila hoće li da se drži sa strane ili da pomogne – pa od silne nedoumice, i leta pogleda, svršila je tako da nije odlučila. Brod je napustio otok, i praćen znatiželjnim ali i prestravljenim pogledima omislitelja razne dobi, izgubio se u magli koja se vratila. Kako povratka nije bilo, ostajalo nam je samo da idemo naprijed, naprijed; gdje sam već znao da nas čekaju na tim strminama i oštra drveća i jelen i vuk i koza. Sve ostalo što sam sanjao bilo je svake noći drugačije, bilo je i noći bez snova – ali ovaj san sam sanjao, nastavljajući ga kao kakav roman, cijele godine. Kada sam ga želio sanjati, nikada ga nisam sanjao, pristup sam mu imao samo ako nije bilo namjere. Osjećaj je bio, kao da sam posvema voajeristički promatrao Sebe iz nekog drugog svijeta; Sebe, kojemu je gore nego mu se čini da “je“ ili barem Sebe, koji je iskren samo u snovima. 

U sumrak jednog od onih kolovoških dana, kada broj novozaraženih nadmašuje proljetne rekorde, vozimo se preko Banije, od Gornje Bačuge prema Zagrebu. Petrinja sumorna i pusta, kao De Chiricova slika, plagijat siromašnog studenta iz provincije, mladić u šetnju izvodi gospodstvenoga rasnog psa, žena s cekerima u lijevoj ruci koncentrirana na kornet sa sladoledom u desnoj, pazi da joj ne procuri, zatim periferija, grad se osipa u selo, rastu dvorišta, u njima traktori, štale, gospodarske kuće, dvije krave, sela se nastavljaju jedno na drugo, selo za selom, samo se mijenja ploča s nazivom mjesta, ispred nekih kuća izvješene su državne zastave, pred crkvama roje se svadbe, pustoš i ceremonijali, ljudi u grupama, a onda nigdje ljudi, samo životinje pregažene na cesti, kao ljudi koji su po povratku s polja ostali pokošeni rafalima. Zatim Sisak, već skoro u noći, gradić na mostovima, u kružnom toku izlazimo na krivi izlaz i zateknemo se u ulici napuštenih kuća, iza razbijenih stakala vihore zavjese, u njima duhovi mrtvih stanara, prognanih u tuđe jezike, tamo gdje im imena neće izazivati bijes, gledam u svoje ruke na upravljaču, mislim o našim imenima, onjušim dlanove i prste, pamte li miris dezinficijensa. Banija u meni raste kao epidemija. Hitro se vraćamo na svoj put, na svoj pravac, prema Zagrebu, u misli iz kojih smo potekli, u misli iz kojih smo došli prije nego što smo se počeli gubiti.

PRIČA IZ „TEFTERA“

Večeras neću brisati prašinu s davno objavljene knjige nego sa obrdanih korica notesa („teftera“) iz koga se iskrala. Napisana je prije osam i po decenija (najvjerovatnije bez namjere da bude objavljena kao samostalno izdanje), a objavljena prije tri decenije, povodom desetogodišnjice autorove smrti. Autor je najtiražniji, najčitaniji, najprevođeniji pisac u bivšoj Jugoslaviji, Branko Ćopić. Naslov, koliko jednostavan toliko i neobičan: 12-XII-1939, UVEČE.

Predistorija pojavljivanja ove publikacije vrlo je interesantna. Kada su 1964, povodom 50-godišnjice rođenja i 30-godišnjice književnog rada B. Ćopića priređivana njegova Izabrana djela u deset tomova, pisac je priređivaču Živoradu Stojkoviću samo na tren pokazao jedan stari notes, „tefter“, kako ga je nazvao, rekavši da je u njega još od studentskih dana‚ unosio neka svoja „pisanija“. Nije udovoljio Stojkovićevoj želji da se bar nešto iz „teftera“ nađe u Izabranim djelima. Deceniju kasnije, 1975, ovog puta povodom Ćopićeve 60-godišnjice rođenja (po njegovom svjedočenju rođen je u decembru 1914, ali je djed Rade tražio da se u matične knjige upiše da je rođen 1. januara 1915) i 40-godišnjice književnog rada, prilikom preprema Izabranih djela popularnog pisca u 12 tomova, Stojković je opet vidio „tefter“, ponovo je tražio da onim što u njemu piše obogati ovo izdanje, ali je Ćopić rekao: „Neka to ostane kada ja više ne budem imao šta da pišem“.

I tako, prolazi još jedna decenija. Uplašen galopom crnih konja i smrknutim licima crnih konjanika, o čemu je u proslovu svojoj „Bašti sljezove boje“ pisao Ziji Dizdareviću, popularni pisac, okružen mnogim poklonicima njegovog djela, ali ipak zagušen oklopom hladne samoće, sa mosta pod kojim je proveo prvu noć kada je došao u Beograd na studije, skače u prazno. Poslije ovog tragičnog slučaja njegova ostavština naći će se u trezorima SANU.

Uz desetogodišnjicu piščeve smrti na scenu opet stupa preduzimljivi Ž. Stojković (knjigoljupci će znati da je bio priređivač mnogih knjiga i izabranih djela velikog broja pisaca i da se uvijek tako potpisivao – inicijalom imena i punim prezimenom). U Arhivu SANU stresao je prašinu sa „teftera“ koji je nosio signaturni br. 14 532-III-A-b-268. I, knjiga 12-XII-1939, UVEČE (naslov prepisan s vrha prve stranice „dnevnika“ pisanog u dahu) ubrzo se pojavila u izdanju beogradskog BIGZ-a, uz potpis urednika i recenzenta Radoslava Bratića i s pogovorom Ž. Stojkovića.

A u knjizi, koju je izdavač označio kao autobiografski spis)? Najjednostavnije rečeno, bez bojazni da će se pogriješiti – vjerno oslikana bogata galerija likova koji će se naći i mnogim Ćopićevim djelima. Dakle, student pedagogije, koji će do aprilskog rata 1941. objaviti tri knjige i za svaku dobiti značajne nagrade, pisao je o sebi, ali mnogo više ispisivao skice budućih pripovijedaka, često oblikovane tako da se mogu čitati kao sasvim zaokružene literane cjeline.

Prva rečenica glasi: „Druge godine po mom rođenju, podijelili su se moji stari“, a posljednja, kojom se završava priča o djetinjstvu: „Onda smo stali i njih da izbjegavamo (članove razbojničke družine komita koju su nestašni dječaci formirali da bi krali voće i bostan – prim. a.) isto kao i žandarme i tako se svijet sve više punio neugodnim i neprijateljskim ljudima“. Između te dvije rečenice stalo je jedno cijelo buduće „Bosonogo djetinjstvo“, s njim i „Magareće godine“, stale su i mnoge  nove priče, pa i one iz „Bašte sljezove boje“. Umjesto da ih prepričavam, samo rečenica-dvije o jednoj drugoj Ćopićevoj knjižici, odavno natopljenoj mirisom patine.

U rukama mi je brošura NAŠIM NAJMLAĐIM koju je 1944. godine, kako na prednjoj strani korica piše „izdao Zemaljski odbor USAOJ-a“. Štampanaje u nekoj partizanskoj štampariji negdje „na oslobođenoj teritoriji Korduna“. Između te prve i zadnje strane korica, na kojoj piše „Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“, samo duža, bogato ilustrovana Ćopićeva pjesma PATROLDŽIJA! Koja poočinje stihovima:

Tapa – tupa, tapa tupa,
Neko selom kroz noć lupa.
A kroz granje mjesec viri,
Oči širi:
Oho – ho,
Tko je to?

Pjesmi prethodi „Pismo druga Branka Ćopića pionirima Podgrmeča“, u kome, pored ostalog, pisac obavještava svoje male zemljake: „Od novosti ima još to, da je naša vojska oslobodila već toliko sela i gradova i zaplijenila toliko oružja da to ni radio ne umije sve ispričati.“

Katerina Babkina: Srećni goli ljudi, Blum izdavaštvo, Beograd 2024.

Čitatelj ima svoga pisca. On mu je, ili ona, najbliži, možda emocionalno najsrodniji, a možda najbliži po načinu pisanja, ili po tome na koji način obuhvaća prostor i vrijeme. Ili, sasvim djetinje rečeno, na koji način tumači svijet. Taj čitateljev pisac, ili ta spisateljica, ne mora biti najbolji, ni najčuveniji. Obično i nije. Sumnjiv je čitatelj koji će reći da je Dostojevski njegov pisac. Ili Proust, ili Virginija Woolf. Takav možda i ne čita.

Katerina Babkina (1985.), ukrajinska prozaistica, koja od početka rata živi u Londonu, jedan je od mojih pisaca. Roman “Moj deda je plesao bolje od svih” kod istoga je ovog izdavača, u prijevodu na srpski Milene Ivanović, objavljen 2020. godine, da bi zatim, sljedeće jeseni, u Wroclawu dobio Nagradu Angelus za Najbolju srednjoeuropsku knjigu prevedenu na poljski. Neobična, očaravajuća knjiga, na jedva sto i trideset stranica, rahlog sloga, u koju staje cijela jedna ukrajinska i sovjetska povijest, koje se prepletu s povijesti obitelji i jednom intimnom, sasvim djevojčicastom poviješću. Pritom, niti je tu što monumentalno i patetično, niti podsjeća na velike uzore, niti je pisano kao razglednica sa siromašnog Istoka, za dobrostojeći i neuki zapadnjački svijet. Ama ništa od toga! Ovaj roman raskošni je i bogati, a vrlo precizni, akt mašte, silno darovite, kultivirane i načitane mašte, u kojoj se dokumenti, povijesne činjenice i sjećanja koriste kao materijal. Cjelokupna povijest, osobna i kolektivna, porodična i općenarodna, u službi je mašte.

“Srećni goli ljudi”, knjiga je malog formata, na devedeset i četiri stranice, koju će spori čitatelj, onaj koji umije uživati u tekstu, pročitati za dva-tri sata. U knjizi je šest priča – jedna govori o istom onom djedu iz romana – koje se sve odvijaju u nekoj imaginarnoj sadašnjosti. Ta sadašnjost podrazumijeva i aktualni rat. Priča “Ričard pileće srce”, recimo, govori o američkom fotografu, “krupan i bučan, pravi-pravcati Amerikanac, nosio je majicu ‘Nisam glasao za svog predsjednika’, koja mu je, sudeći po njenom izgledu i političkim uvjerenjima njenog vlasnika, ostala još iz vremena prethodnog predsjednika”. Taj fotograf, ona ga je upoznala u Vijetnamu, sad je došao u Ukrajinu. U Vijetnamu, pak, “proveo je dva meseca putujući Anamskim planinama i drugim kultnim mestima Vijetnamskog rata. Ričard je snimao žive ljude kao da su mrtvi, imao je osećaj za poze i uglove – i surferi koji su prilegli da se odmore u peni od talasa na obali na njegovim snimcima izgledali su kao leševi vojnika napušteni posle teške bitke, a deca turista, lenjo žmirkajući oslonjena na zidove soba za mučenje, dok roditelji slušaju vodiče, ličila su na male vijetnamske partizane mučene do smrti.” U tim opisima i u toj fotografskoj strasti potrage i požude za smrću čitatelj nalazi nešto blisko svoje, što je dio njegova iskustva i sjećanja iz 1992. i 1993. u Sarajevu. Ista politička superkorektnost (“Nisam glasao za svog predsjednika”), ista budalasta, svakog znanja i sjećanja lišena strast da u svemu živom vidi mrtvo! Uostalom, ovaj je čitatelj o tome nekoliko puta pisao u novinskim člancima i esejima, doticao se tog novinarskog svijeta i u pričama iz “Sarajevskog marlbora” i “Trojice za Kartal”, ali je tek priča Katerine Babkine “Ričard pileće srce” predstavila njegov doživljaj tog svijeta i vremena. To je dragocjena funkcija povlašteno svog pisca u životu njegova čitatelja: on, moj pisac, ustvari ona, moja spisateljica, pripovijeda moju priču, koja može stvarno biti ispričana samo ako je ona ispriča. Čovjek čezne za onim tko će pričati njegove priče, jer on sam priča priče nekoga drugog. Čak i kada mislimo da pričamo svoje priče, mi ustvari pričamo priče drugih. Ispričati vlastitu priču bilo bi isto što i proći ispod duge.

Ili “Kutija sa dugmićima”, priča o djevojčicama, ispričana iz nimalo infantilizirane perspektive, dio je čitateljeva osobnog iskustva, premda je, sve do Babkine, bio sklon povjerovati da nije, ili da nikad nije bio djevojčica. Dobra književnost brzo nas nauči što sve jesmo, a mislili smo da nismo. Ili naslovna, “Srećni goli ljudi”, u kojoj se, naizgled, ništa neće dogoditi, osim što su svi u istom trenutku goli. U pričama Katerine Babkine, osim dara da se lako, u dvije-tri riječi, ispripovijeda sve o svemu, osim moćnog vladanja cjelinom vlastitog svijeta, kakvo se kod zapadnih pisaca naših generacija uglavnom ne nalazi, postoji nešto što može biti samo čitateljev umišljaj, ali je stalno prisutno, pa onda neka bude i izgovoreno: ona priča onako kako su pisali rani avangardisti, poslije i apsurdisti, onako kako je pisao i Danil Harms, samo što je u svemu tome stalno prisutan jedan živi, vedri svijet. I kad piše tužne stvari – a uglavnom piše tužne stvari! – Katerina Babkina to čini luckasto vedro. Toliko je sunca u tom osmijehu. U osmijehu svake njezine rečenice.

Prijevod

Milena Ivanović izvanredna je profesorica na Filološkom fakultetu u Beogradu, ukrajinistica i rusistica. Babkinu prevodi maestralno, stvarajući za nju u se integriran svijet unutar srpskog jezika, kojemu se mi možemo diviti, jer taj jezik razumijemo taman onoliko i onako kao što razumijemo hrvatski. Ove dvije knjige, i roman, i knjiga priča, zvuče i znače kao da nisu ni prevođene, nego kao da su pisane u jeziku prijevoda. To je ideal. Bez toga tko zna kako bismo čitali Babkinu, koja u Hrvatskoj nije ni prevođena.

Što je ustvari povijest?

Evo ovo je povijest: “Kutija sa dugmićima sadržala je čitav istorijat babinog života nakon udaje, dakle i istorijat porodice kojoj sam pripadala i van koje, u principu, ništa nisam znala. Selidba iz Korostenja na Daleki istok, odatle u Užgorod, odatle na sovjetsko-kinesku granicu, i tako još nekoliko puta, dok se na kraju nisu skrasili u ovoj vojnoj četvrti; postepeno rastajanje od pet mlađih sestara, kada su se one, jedna po jedna, udavale i baba više nije morala da brine o njima: odeću koju su ostavile, jer nisu želele da je ponesu, savesno je odlagala, skidajući dugmiće; zatim su došla sopstvena deca – štramplice, košuljice, haljinice, skromne promene sovjetske mode na ženskoj odeći; promene na uniformi i dedina unapređenja od kapetana u više činove, nove vojničke bluze, zvezdice na epoletama; dolasci rođaka iz Moskve i Voronježa u goste, zajednička letovanja na moru s porodicama babinih sestara…”

Vreme, 21.11.2024.

Naravno, da sam Amerikanac glasao bih za Kamalu Haris. Naravno, nadao sam se njenoj pobedi, bar neko vreme. Kako se dan izbora približavao ta nada je slabila, dok nije skoro isparila. Manje zbog promene raspoloženja u anketama, više zato što mi je postajalo sve jasnije da bi Kamalina pobeda, u ovom stadijumu propadanja i zatupljivanja Amerike i sveta bila – neprirodna. A neprirodne stvari se u politici veoma retko dešavaju. 

Kada je Tramp prvi put pobedio, bio sam iznenađen jer sam mislio da je to ne samo loše, štetno, sramno etc. nego i – neprirodno. Možda nisam na vreme prepoznao snagu trenda, a možda se sve prosto odigralo u nezgodnom evolutivnom trenutku zmijinog svlaka, baš onom kad dotadašnje neprirodno postaje novo prirodno. Uostalom, ne zaboravite: Hilari je dobila tri miliona glasova više od narandžastog stvora iz zelene lagune. SAD su jedina zemlja na svetu (ne računam one u kojima se izbori kradu an gro, jer to i nisu države, više su moderno naoružana plemena s poglavicama sklonim kanibalizmu) u kojoj se tako mogu izgubiti izbori. Sada, Tramp je dobio Kamalu s još ohoho ubedljivijom razlikom, osvojivši i mnoga mesta gde se generacijama verovalo da bi se ruka osušila nekome ko ne bi glasao za demokrate, ne bi mu više nikad rađala pšenica bjelica a sin jedinac bi mu postao mafijaš, advokat ili kopirajter.

Šta se onda dogodilo u međuvremenu? „Elite“ i „duboka drava“ postale su najomraženije reči, a bogme i „meritokratija“, mada to već nije bilo jasno šta tačno znači, ali je jasno da je nešto smišljeno da smrsi konce „malom čoveku“. Srećom, tu su likovi poput Trampa da ga odbrane… Posetilac s Neptuna pomislio bi da taj narandžasti mora da je bio klošar kojeg su pokupili s klupe na obali Hadsona ili otpušteni radnik čeličane u Picburgu, a ne vaspitno zapušteni parazit iz kaste krupnih („Porodica Tarana“) novobogataša koji je prošao kroz život ne naučivši ništa, jer mu nije ni trebalo bilo kakvo znanje da bi od njega živeo. Ne bih se smeo zakleti ni da je naučio da upravlja liftom, pošto sasvim lako mogu da zamislim da nikada u životu nije bio sam u liftu. 

Okej, ali nije znanje sve u životu – pa ni Ajnštajn nije bio predsednik sveta – šta je, dakle s drugim vrlinama? Poštenje, skromnost, istinoljubivost… Čak ni Trampovi glasači vam neće reći da su ikada kod njega detektovali tragove nečega takvog.

„Nama“ možda nije bilo jasno šta se dešava, ali Trampu jeste; instinkt predatora. Nekoliko dana pred prve izbore koje će dobiti, Tramp kaže: „mogao bih sada da ubijem čoveka nasred Pete avenije, i opet bih pobedio“. „Mi“ se zgražavamo, ali nas pomalo i teši tolika njegova naivnost. On pobeđuje. Doduše, nije upucao nikoga, ali shvatamo da je stvarno mogao, i pokušavamo da vidimo kuda nas vodi ovaj novi svet u kojem smo se probudili. Glave su nam kao GPS koji resetuje postavke nakon što vozač nije skrenuo na autostradu kako je bilo jedino logično, nego na divlju poljsku stazu.

Šta vrije negde ispod svega? Procesi dugog trajanja, kao i uvek. Vratimo se u vreme nešto pre GPS-a. Beskrajno je korisno gledati filmove, čitati knjige, slušati muziku i čitati novine i magazine od pre 40, 50, 60, 70 godina. Rat je već relativno davna prošlost, izašlo se iz ruševina i gladi, prezir prema svakom „f“ od fašizma je gotovo sveopšti, živi se u konsolidovanim demokratijama, slobode svih vrsta – političke, sindikalne, umetničke, seksualne – rastu i šire se. Takav je bar život zapadne Evrope i severne Amerike – a drugi kaskaju za njima, pa koliko stignu. Juga nije među najgorima… Naravno, nije to vreme za idealizaciju, nipošto: Hladni rat sa svojim rizicima i paranojama, Amerika koja tek počinje da izlazi iz neformalnog apathejda i uvaljuje se u vijetnamsko i slična sranja, Nemačka koja identitetsku traumu „leči“ između ostalog i sumanutim levim terorizmom, Italija koja tome dodaje i desni terorizam i dve velike i bezbroj malih mafija, Francuska koja ne zna kako da se izbori sa Alžirom ni kao s kolonijom ni kao s „nezavisnom državom“ koja, sa komšijama, polako počinje opsadu Pariza ali se svi prave da to ne vide jer spržiće vas Bogovi Levice zbog toga što previše pažnje obraćate na puke činjenice a premalo na klasnu svest koja jedina činjenicama daje pravi smisao, Britanija po kojoj dere IRA, ali i koju na jedan rub propasti vuku diletantske laburističke vlade, a potom na drugi rub propasti gura tačerizam koji ponekad liči na citostatik za lečenje prehlade…

ALI, svemu uprkos, uglavnom se dobro, slobodno, pa čak i ekonomski dosta spokojno živi. „Zlatne dekade“ s razlogom su dobile to ime. 

Pogledajte ko tada vodi države, za koga glasaju većine. Anđeli i geniji? Taman posla. Ali, ljudi s kompetencijama barem u politici, a obično i u još nečemu, daleko iznad „običnog birača“. Dovoljno pošteni da nisu lopovi (dobro, Italijani se ne računaju :-) a ako ipak jesu, završiće u zatvoru i svakako izvan politike. Političku karijeru i završili bi već ako bi malo grublje odguruli prolaznika na Petoj aveniji ili preticali traktor na punoj liniji. Obezbeđuju svima „slobodu lajanja“, ali ne i sebi. Neće te niko uhapsiti ako u nekoj mutnoj kafančini sereš da „imigranti jedu naše pse i mačke“, ali predsednika države ili vlade koji bi to izjavio prvo bi pod rotacijom odvezli u ludnicu, a onda na dalji postupak. 

Danas, glasaču je seksi da glasa za nekoga ko je mnogo besprizorniji od njega samog. Većina glasača Trampa, Orbana, Putina, Vučića, mnogo su bolji i kvalitetniji ljudi od njih. 

Poslijepodne, blago, ugodno.
Čaj, crni, poneko pivo.

Razgovor o temama raznim
O pjesniku o ponavljanju o okrutnom mjesecu
O svemu

I vijesti spomenute, uzgred

Kad bi barem jedan
kad bi barem jednom rekao:
Strašno!

Ali to je tamo to je njima
i ovdje je, znate, teška situacija,
a i inflacija  

Pripovijest svoga romana Ena Katarina Haler smjestit će kao priču unutar priče, ili će to biti priča o tajanstveno pronađenoj priči. I jedno i drugo često je primjenjivan manevar u proznoj književnosti, u romanima, pripovijetkama ili kratkim pričama. Njime se služio Borges, koji će biti oglašen – a među pojedinom čeljadi i ozloglašen – kao veliki mistifikator, pa je i ovo bilo među sredstvima mistifikacije. Istim manevrom se, vjerojatno češće od Borgesa, služio i Mirko Kovač, čije je cjelokupno književno djelo, kako se ponekad zna učiniti njegovu čitatelju, upričavanje neke velike, fantastične prozne pripovijesti u okvir načinjen od vlastitog života. Priče koje smo negdje čuli, pa ih zatim na neko vrijeme zaboravili, i sjetili ih se iznenada, u nekom važnom trenutku, priče što nam ih je ispričao nepoznat čovjek u vlaku, priče iz tuđih rukopisa, čiji su autori poznati ili nepoznati, priče koje se najednom pojavljuju u knjigama u kojima ih prethodno nije bilo… Prozna književnost, naročito u posljednjih pola stoljeća, vrvi od takvih upričavanja i uvođenja u tijelo teksta tajanstvenih pripovijesti, tobože nastalih mimo piščeve volje. Konačno, i jedan od najupečatljivijih tekstova u ukupnoj povijesti naših jezika, Andrićeva “Prokleta avlija”, čija sedamdeseta godišnjica od objavljivanja u Hrvatskoj upravo ugluho protječe, višestruko je upričavana pripovijest: nad stvarima koje su po smrti ostali za jednim fratrom pripovijeda se priča o njemu, a u stvari o njegovoj robijaškoj priči, u kojoj glavni lik nije on, nego zlosretni Ćamil efendija, koji se snažno identificira s pričom o Džem-sultanu, a nju će, tu priču, koja je stvarno Ćamil-efendijino tijelo, fra Petar iznijeti sa sobom iz proklete avlije, da bi ona bila pričana nakon njegove i nakon svih drugih smrti. U toj čudesnoj pripovjednoj vrtoglavici, Andrić izvodi nešto što nitko prije njega nije i što nitko nakon njega neće, ali što nije tako veliko i za čitatelja impresivno zbog nesumnjive i posve neusporedive pripovjedačke virtuoznosti, nego je veliko i važno zato što je upravo na takav način s dobrim razlogom ispripovijedano i što se čini da drukčije nikako nije moglo. Naime, manevriranje pričom u priči, ili pričom o pričine priče priči, kroz cjelokupnu je povijest pripovijedanja, a naročito u ova borhesovska doba i naročito u nas, u toj malenoj i kržljavoj hrvatskoj književnosti, koja obiluje huljama i antitalentima, ili kojom upravljaju hulje i antitalenti, imalo je problem s razlogom i smislom. Upričavanje, naime, ne može biti samome sebi razlog. Taj postupak je neobičan, nelogičan, suprotan načinu čovjekovom i piščevom, tako se naprosto ne pripovijeda bez nekog vrlo jakog razloga. Andrić je to, recimo, veoma dobro znao, pa kroz cijelu “Prokletu avliju” usporedno možemo pratiti upričavanja i obrazlaganja i opravdanja tih upričavanja. Dvije povijesti, dva romana teku tako jedan pokraj drugog, a čitatelj jednom čita jedan, drugi put drugi roman. Nikad oba u isto vrijeme.

Ena Katarina Haler ima svoj razlog za manevar upričavanja, i čitatelju on biva otpočetka jasan. Ona je, kao i Mirko Kovač, recimo, njezin najbliži srodnik u našim književnostima, pisac vrlo snažne autobiografske geste. Premda u prva svoja dva romana gotovo ništa o sebi nije rekla, ni o sebi, ni o svome lirskom subjektu i pripovjedaču, za nju mora postojati razlog zašto pripovijeda upravo ovu priču. U prvom romanu, bila je to masivna romaneskna obiteljska pripovijest o traumi Drugoga svjetskog rata i Oslobođenja, koja je u velikoj mjeri bila krivo čitana i tumačena i stekla je pomalo tragikomične simpatije tobožnje kulturne desnice, ne samo zbog široke i vrlo samopouzdane epske geste u pripovijedanju, nego i zbog relativizacije Oslobođenja. U “Nevinima”, pak, ispripovijedana je, na posve drukčiji način, pripovijest za koju će brzoplet čitatelj fatalno krivo povjerovati da s romanom “Nadohvat” nema veze, ali da ne može imati veze ni sa životom same autorice. I jedno, i drugo je krivo. O tome kako se dva romana zrcale jedan u drugom, ali i kako se dvije različite geste, i dva motiva za pisanje jedan u drugome ogledaju, dragocjeno bi, a možda i društveno ljekovito tek bilo govoriti.

Ali, kako se čitatelj ne uspijeva suzdržati, evo samo ovo: u temeljima nesporazuma hrvatske kulturne i književne javnosti s Enom Katarinom Heler, koje nastupa ubrzo po izlasku romana “Nadohvat” i rezultira s nekoliko euforičnih, premda ispraznih reakcija po domoljubivim medijima, uvjerenje je da netko s biografijom, vlastitom ili obiteljskom, stradalnika pred komunizmom, nužno mora biti antikomunist i hrvatski nacionalist, pogotovu ako tom stradanju posveti cijeli jedan, prilično pozamašan roman. Iz takve iskrivljene, izopačene i nastrane, te poprilično analfabetske, protuknjiževne i protupripovjedne perspektive ne dopušta se mogućnost da je netko žrtva komunizma, a nije antikomunist, ni ustaški simpatizer. Ili je riječ o triku tipičnom za socijalizacijske procese unutar hrvatske nacionalne kulture i književnosti, prema kojem vam preci mogu biti i partizani, ali vi ste dužni da ih predstavljate barem kao domobrane. Preci vam mogu biti i partizanski zločinci, ali vi ćete ih predstaviti kao katoličke mučenike, ili ćete, ako drukčije ne može, pronaći za sebe nove pretke među katoličkim mučenicima. Ideja da bi netko mogao unutar obitelji imati traumatična iskustva s komunistima, da bi, dakle, mogao pripadati svijetu njihovih žrtava, a da istovremeno nije antikomunist i ustaški simpatizer, ili barem poklonik blaženika Stepinca, premda ima vrlo izraženu potrebu da ispripovijeda tu pripovijest o komunističkom teroru, sa stanovišta hrvatske kulture i književnosti je – nezamisliva. I to će ostati, bez obzira na Enu Katarinu Haler. Drugi njezin roman, “Nevini”, čini duologiju s “Nadohvatom”, jer ga je moguće čitati i kao objašnjenje emocionalnih, psiholoških, te iznad svega intelektualnih i moralnih razloga za ono što je sa stanovišta domoljubivoga književnog gavranstva toliko nezamislivo. Ova dva romana, promatrani i čitani jedan uz drugi i jedan nakon drugog, etika su Ene Katarine Haler. I tu je negdje i razlog za upričavanje unutar “Nevinih”, za tu priču unutar priče, ili za tu priču o tajanstveno pronađenoj priči.

“Nadohvat” je, pojednostavimo li stvari do kraja, pripovijest o stradanju zbog identiteta, ili još bliže, zbog onog što jesi, a što u najvećoj mjeri nisi mogao birati. S jedne strane, takve su priče najbliže onom što su sudbinske pretpostavke antičke tragedije. S druge strane, one su, naročito u hrvatskoj kulturi, izrazito ideološke. Što znači da su u pravilu lažne, čak i kad su istinite. Pripovijest o stradanju radi hrvatstva tipska je, konstitutivna za hrvatsku kulturu nakon devedesetih. To je, naravno, razlog zbog kojeg je Ena Katarina Haler – bez obzira na njezin postupak uobličenja romana, ili bez obzira na sam roman – tako fatalno krivo protumačena nakon “Nedohvata”. I ona, i njezin tekst. “Nevini” su, međutim, također pripovijest o stradanju zbog identiteta. Samo što je ovaj put riječ i slovo o drugom identitetu, koji je vrlo snažno povezan s onim prvim. Pritom, jedno stradanje ni na koji način ne objašnjava drugo stradanje. Bilo bi to banalno i neistinito. A istinitost u ovoj vrsti teksta je, kao i istinitost u antičkoj tragediji, onaj krajnji i konačni kriterij. I u “Nadohvatu” i u “Nevinima” autorica o tome u svakom trenutku vodi računa, pa je upravo zato njezin prvi roman tako fatalno pogrešno shvaćen. Ona je izbjegla ideologiji hrvatstva, ili bi bolje bilo reći hrvatizma ili kroatizma, jer je u “Nadohvatu” ispisivala istinu. Golu, dosljednu i nimalo samosažaljivu književnu istinu. Ideologija je lažna svijest, kroatizam je kao i komunizam, fašizam, nacionalizam, lažna svijest. Njezini protagonisti istinu ne prepoznaju, pa tako nisu prepoznali razliku između onog o čemu pripovijeda Ena Katarina Haler i onog što, horski i jednoglasno, ispovijedaju i propovijedaju oni.

“Nevini” s “Nadohvatom” čine duologiju. Dva stilski i izvedbeno radikalno različita romana. “Nevini” su lirski, pa su samim tim i intimniji. “Nadohvat” je epski, što znači da je s distancom, pogled sa spasonosnih visina. “Nadohvat” je pri tom najosobniji zamislivi: posvećen baki na Baniji (koju, nije ni to u ovom slučaju nevažno, Ena Katarina naziva Banovinom; ali ne zato što je takav kroatistički propis, nego zato što je za njezinu baku to Banovina), dok “Nevini” pripada imaginaciji. Premda je krajnje neizvjesno što je čovjeku bliže i osobnije: baka ili mašta.

“Nevini” je također gola istina. Samo što je ona uspostavljena na drukčiji način i na drugim osnovama. S jedne strane, u drugom romanu pripovijeda se o onom o čemu se u prvom, epskom, nije ni moglo pripovijedati, jer iz te perspektive niti je bilo istinito, niti je bilo saznatljivo, niti je bilo pripovjedljivo. S druge strane, u drugom romanu ne govori se o onom o čemu se ništa ne može znati, premda se u prvom o tome znalo sve, ili skoro sve. Ali ne čini to u ovom slučaju duologiju. Nju u ovom slučaju čini sama osoba pisca – ali ne i lik pripovjedača, jer on je u ove dvije knjige različit – ona je, spisateljica, svojevrsni tumač vlastitog djela. Čitatelju koji s razumijevanjem i s blaženom prostodušnošću nekoga tko je oslobođen velike nužde ideološkog mišljenja pročita oba romana, spisateljica kao da jednu knjigu tumači drugom. I kaže da je jedna mogla biti napisana zato što je napisana druga.

Prva rečenica u romanu “Nevini” može poslužiti i kao skriveni smjerokaz i kao isto tako skrivena posveta: “Moja je majka oduvijek bila bolja od mene, kada je u pitanju čuvanje stvari.” Priča romana bit će pronađena u knjizi za djecu zagrebačke Mladosti, objavljenoj u jednoj od posljednjih sezona pred nestanak ovoga nekoć uglednog izdavača, čiji je naslov “Mitovi stare Grčke”. U uvodnom poglavlju romana precizno stoji: “ilustrirana dječja knjiga, tanka i tvrdih korica, sjećam se te naslovnice, crnih slova i narančastog hrpta”. Ako ste nepovjerljivi prema priči, ili za sve tražite dokaz, pa u Google upišete naslov knjige, s Njuškala će vam pred oči doći nekoliko fotografija knjige, u izdanjima iz 1988. i 1991, tvrde korice, narančasti hrbat, samo osamdeset stranica. Sve je istina, osim što slova na naslovnici nisu crna, nego su i ona narančasta. Ali tu grešku, ili “grešku”, lako opraštamo, jer je sve drugo upravo takvo kakvo jest. Kao što je istinito i sve drugo u tom uvodnom poglavlju, barem tako zvuči, vrlo dokumentarno, precizno i izvještajno. Kada se dođe kući, u svoju sobu, među svoje bivše stvari, pripovjedačica ih pregledava, premeće, zaviruje među njih, stvarajući im na taj način iluziju o razlogu i smislu, koji su stvari u međuvremenu izgubile, jer se ona iselila. Da čovjek nije čovjek, da nije biće sjećanja, sve bi te stvari trebale biti likvidirane, bačene u smeće, reciklirane, jer nikome i ničemu više ne služe. Ali ti se sjećaš, i stvaraš iluzije o živome i neživom svijetu. I tako ona, pripovjedačica, u toj knjizi “Mitova stare Grčke”, pronalazi priču koje u njoj prethodno nije bilo. Mit je rodno mjesto antičke tragedije. Nekako je i prirodno da se priča pronađe upravo tu. Ena Katarina Haler je od onih pisaca – opet mi na um pada Kovač, a za njim i Danilo Kiš – koji vode računa o faktografskoj, dokumentarnoj istinitosti onoga što pripovijedaju. To im je katkad način da čitatelja navode na krivi trag i da ga zavode pripovijedanjem. Ništa u proznoj književnosti nije tako zavodljivo kao dobro pripovijedanje…

Nakon okvirnog uvoda mijenja se tonalitet pripovijesti, pa nakon citata iz Euripidove “Ifigenije u Tauridi”, u kanonskom prijevodu Kolomana Raca, ulazimo u priču, koja u svojoj impostaciji opet ima nešto od tona i ritma antičke tragedije: “Valja zamisliti večer zimsku i hladnu, i jednu sklisku i pustu magistralnu cestu, od poledice možda i smrtonosnu, seoce nedaleko od ceste, kuća toliko da bi ih se dalo prebrojati, kuće uz cestu, možda razbacane uzbrdo, kuće do kojih u ova doba vode neprohodni putovi, valja zamisliti i među njima mrakom zamrčena i smrznuta polja. Kulja dim, loži se i toplina odlazi u nebo, u noći tako…” A onda započinje dugo i precizno izranjanje priče romana “Nevini”, o kojoj ništa ne bi trebalo reći a da se ne kaže istim tonom i načinom na koji govori mit što prerasta u antičku tragediju, otkriven unutar jedne vrlo tanke dječje knjige. Samo je osamdeset stranica u njoj, a tragedija je mnogo duža i opsežnija. Priča romana raspe se povremeno, njezine rečenice raspadnu se, poput starog radio-aparata u rukama znatiželjnog djeteta, u stihove i u didaskalije. Stih je prirodno stanište tragedije, ali i romana. Od stihova su, a ne od rečenica, načinjene i čovjekove misli. Mislimo u stihovima i ako nismo pjesnici…

Vrijeme radnje “Nevinih” je u prošloj sadašnjosti, ili u sadašnjosti načinjenoj od prošlosti. Malo je naših knjiga, i malo je knjiga koje nisu naše, u kojima se na tako suptilan i precizan način gradi priča od sjećanja. Ili: “i sjećat će se/ malo s mučninom, malo sa sramom, ali lijepo,/ 

nelagodno i lijepo – kako uostalom i priliči svim lijepim sjećanjima.” Nelagodno i lijepo, kao “Za Esme s ljubavlju i mučninom”.

Roman, to se smije reći, završava morem. Jednim neopisivo lijepim, djetinje lirskim prizorima mora. I nekom blagošću što nastaje nakon apokalipse. Postapokaliptičnom blagošću. I posljednjom rečenicom romana, koja se također može ispisati, jer čitatelju to neće zasmetati: “Sve je to prošlo.” Rečenica kojom sadašnjost mine u privid prošlosti. Ili u ono jedino što zapravo nije privid: prošlost.

Ena Katarina Haler rodila se 1996. godine, u vrijeme kada je, kako se to čini nama koji smo se nešto ranije rađali, prošlo već sve što se imalo dogoditi. Ona je, generacijski gledano, ta buduća mladost, koja će nedužno stajati nad rubovima bezdana u koji se survao naš svijet. Tako smo to barem zamišljali, prethodno čitajući pisce i spisateljice njezina naraštaja, blažene i slobodne pred sjećanjima i traumama prošloga svijeta. U njezinom slučaju, međutim, sve biva drukčije i suprotno našim ciničnim staračkim predviđanjima i očekivanjima. S dva svoja romana, kojim obuhvaća cjelinu stoljeća na kraj kojega se rodila, našega stoljeća, Ena Katarina Haler rješavala je dug sjećanja, i umjesto da tupo i s nerazumijevanjem zuri u naš bezdan, uzdigla ga je nazad. Više od toga književnost ne može učiniti. Više od toga se općenito ne može učiniti da bi se ljudima objasnilo što zapravo znači kad se kaže: “Sve je prošlo.” Na to njezino ovaj bi se njezin čitatelj rado nastavio riječima: ništa prošlo nije. “Sve je prošlo/ Ništa prošlo nije” stih je, deseterac. Asimetričan, sa cezurom nakon četvrtoga sloga, kako i treba biti u epskom desetercu a u zaključku priče o ovom lirskom romanu.

Početkom devedesetih ishitreno uplatih časove vožnje auto školi o kojoj ništa nisam znao. Možda me je stigla njihova reklama u novinama ili džingl privatnih radio stanica koje su pred rat nicale kao korov?! Ubrzo saznajem da mi škola nije nimalo blizu i pomislih kako graniči s čistim bezobrazlukom biznis na toj adresi oglašavati kao sarajevsku firmu. 

„Kako je bilo?“, otac me pita samo što prekoračih preko praga. Sjedi na trpezarijskim stolom u potkošulji, na radijskoj emisiji „Đerdan“ prvo sevdalinka pa onda blok aforizama Nedeljka Opančića. Desno od oca je emajlirana džezva kafe, ispred fildžan i pepeljara, a s lijeve strane dvije kutije cigareta York. Dio rituala je da, nakon što izvadi cigaretu, načetu kutiju prvo složi na neotpakiranu, a onda obije pažljivo poravna s ivicom stola. Kao da nam sudbina zavisi od toga?! Kao da nevidljive vojske zla marširaju kroz našu trpezariju i jedino što ih sprječava doći nam glave jeste njegov uzdignuti kućni totem – dvije kutije cigareta paralelno postavljene u odnosu na stol.

„Ma, skroz okej!“ slagah ne trepnuvši. Zadnja stvar što želim je priznati koliko se usrećih izborom auto škole jer bih, na svu muku, još i odslušao predavanje.

„Kakav je učitelj?“, gleda me nepovjerljivo.

„Skroz okej čovo…“, pokušavam zvučati iskreno. „Šta da ti kažem? Ima iskustva, dobro objašnjava stvari…“ Zapravo se radilo o nervoznom čovjeku, zastrašujućeg zadaha iz usta, koji mi se toliko gadio da sam ozbiljno razmatrao otpisivanje gubitaka i upis neke druge škole. 

„Kaže li da pratiš saobraćaj? Skreće pažnju na retrovizore?“

„Naravno…“, klimam glavom iako je umjesto saobraćaja pratio svako žensko koje bi se zadesilo na ulici. Umjesto na retrovizore, skretao mi je pažnju na njihove anatomske osobenosti koje je pohotno nazivao atributima. Kada bih ga blijedo pogledao, zapitkivao me ljutito: „Je’l ti sestra? Je’l ti majka?!“ Iz toga se dalo razumjeti da je smatrao neprikladnim upućivati prostakluke samo sugovornikovoj sestri ili majci.

Otac me neko vrijeme gleda ništa ne govoreći, a onda mu oči skreću u stranu. „Dobro“, kaže lagano stisnutih usana i po toj ekspresiji znam da je završio s ispitivanjem.

Kada oca više ne bude, sebi ću prebacivati što nisam bio iskreniji, a njemu što ponekada nije odšutio ili barem kazao nešto drugo osim istih predavanja. Podjednako smo kumovali odnosu u kojem mu nisam mnogo govorio ili tražio njegove savjete.

„Sa Radetom i Vjekom sam u autu“, otac započinje naginjući se preko stola dohvatiti sivu mrvicu pepela koja strši na sredini stolnjaka. Sva ta priča o časovima vožnje nekad bi ga potaknula ispričati vlastite šoferske doživljaje. „Vraćamo se sa službenog puta iz Makedonije.“ 

 „Kada je to bilo?“, pitam znajući da čika Rade odavno živi u Kanadi.

„Ma ima tome“, odgovara neodređeno nakratko spuštajući bradu. „Ne možeš se toga sjećati, bio si mali…“ 

Započinje da su u Velesu pregovarali o visokonaponskim instalacijama: „Cijeli dan se sastančilo oko prekidača jake struje, ali uvečer“, dodaje povjerljivo, „neću ti lagati – drugovi Makedonci su znali akšamlučiti! Helem, treba voziti kući, a nas trojica i nismo baš najsvježiji.“  

“Pod gasom za volan?!”, očekujem da će priča ići u tom pravcu.

„Nismo!“, odmahuje rukom. „Možda je neko prije polaska uz ručak naručio pivu. Problem je što smo na poslu zaglavljivali po dvanaest sati…“

Odlučih odšutjeti pomisao da se žali na radno vrijeme, ali ne i na teferiče koji su ih nakon posla sigurno dokusurili. 

Onda govori, obrva spuštenih u ozbiljan izraz, kako odlučiše krenuti dan ranije umjesto planiranog polaska ujutro. „Vjeki se tek rodila kćerka i navalio da idemo. Hajmo kući, žena sama sa bebom…“

Na kraju pođoše u kasno poslijepodne odmah pred Skopljem zaglavivši u saobraćajnoj gužvi. Ocu nije bilo drago što se smračilo i počela sipiti kiša jer je Rade imao dioptriju i teško vozio po mraku. Nadao se da će više puta preći prije nego što volan spadne samo na njega i Vjeku. „Nismo još ni ušli u Srbiju, a Rade zakuka: ‘Ljudi, ja ceste ne vidim!’ Vjeko uze voziti, a ja ću zakunjati. Lomio sam se na zadnjem sjedištu“, kaže prebacujući težinu s jednog ramena na drugo, „i oka nisam sklopio!“

Priznaje da se uvijek divio ljudima koji zaspu gdje god ih baciš. Rade se zavalio na zadnje sjedište, sklopio oči i odmah zahrkao. Otac se vrtio, vrtio i onda na kraju odlučio na prvom stajanju zamijeniti Vjeku za volanom. „Razmišljam, glupo je da obojica dreždimo. Kod Leskovca večerasmo dobar roštilj i hajde sad ja vozim. Kiša je prestala, konačno suha cesta i nema saobraćaja…“

Slušao je tiho radio koji utvrdo zaspalim suputnicima nije smetao, pušio cigarete jednu za drugom. Dobro pamti žeđ radi pikantnog roštilja i stajanje na benzinskoj kod Kraljeva gdje je kupio ledenu kiselu vodu.

„Duboka je noć, nigdje nikoga na cesti. Prošli smo Čačak i vozim prema Rogatici. Vjeko se nešto uzvrtio i pogledam ga – on se namrštio k’o da ružno sanja!? I onda, zamisli, poče pričati u snu. Mrmlja nešto kao: ‘Pazi, pazi…’?“

„Siguran si da je spavao?“

„Sto posto! Zatvorene oči i bunca. Šega je to bilo“, zastao je pa dodao ozbiljnije, „ali me je smijeh brzo prošao…“

Pogledavši opet kuda vozi, Vjeku je osmotrio samo na trenutak, vidio je kako – ŠLEPER IZLAZI NA CESTU ispred njega!!! 

„Vozi kamiondžija rikverc iz nekakve avlije u sred noći “, povisio je glas ljutito. „Uključuje se s prikolicom na brzu cestu pod pravim uglom. Ni četiri žmigavca nije upalio!“ 

Kaže da se dalje sve dešavalo usporeno i cijeli život mu je, kao na filmu, prošao kroz glavu. Vidio je djetinjstvo, posao, ženidbu, brata i mene koji još nismo ni u školu krenuli. Stigao se sjetiti i Vjekine tek rođene kćerke zbog koje, navrat-nanos, i krenuše nazad. „Znao sam da nemam šanse zakočiti. Zabili bi se u prikolicu i svi izginuli.“

„Jeste bili vezani?“, pitam ga dok naginje džezvu provjeravajući ima li još kafe. 

„Ma, ko se onda vezivao?! Drugo, ne bi nam ni sto pojaseva pomoglo…“

Povišenim glasom i raširenih očiju kaže kako je morao u trenu odlučiti. Umjesto da koči, što je u takvim situacijama instinktivna reakcija, dodao je gas i prebacio se u lijevu stranu trake. „Proletjeh pored prikolice, prepriječila je preko dvije trećine ceste i milimetri su falili da je zakačim. Barem pola metra sam morao sletjeti s asfalta da je izbjegnem. Sreća da uz ivicu puta nije bilo stubova ili kanala…“

Pažljivo sam slušao očevu priču i povremeno se ubacivao pitanjima. Kada smo zašutjeli, Nedeljko Opančić je, kao da je na nas čekao, zbrda-zdola odjavio emisiju. Napolju su mračni oblaci zaklonili sunce, ali je u trpezariji na jedanaestom spratu i dalje bilo još dosta svjetla. 

“Ono što je čika Vjeko u snu buncao?” upitah oca, a potom sam sebi odgovorih: “To je kao neki predosjećaj bio?”

Otac se namrštio i slegnuo ramenima. 

„Uspavane ljepotice sve prespavale?! Reče li im ti šta se desilo?“

Odmahuje glavom. „Nisam ih želio u putu peglati s tim, poslije mi bilo nekako glupo.“ 

„Ovo si, dakle, samo meni ispričao?“, želio sam znati. Koliko god bio zatvoren prema ocu, od njega i dalje očekivah da neke priče samo meni povjerava. 

Umjesto odgovora otac mi je održao predavanje: vozač uvijek mora biti oprezan, nemoguće je predvidjeti postupak svake budale za volanom, nema opuštanja u saobraćaju…

Jedan rat i nekoliko godina kasnije, kada u dalekom pustinjskom gradu budem sjedio u vlastitoj trpezariji koja gleda na uzburkano more Arapskog zaljeva, užarene prozore nebodera i vitke palme koje savija jugoistočni vjetar Qaws – zapaliti ću cigaretu i uhvatiti sebe kako kutiju poravnavam s ivicom stola. Onda osjetiti usamljenost i prisjećati se razgovora u roditeljskom domu, jedina četiri zida mog života koja čuvaju svjetlo čak i kada mračni oblaci zaklone sunce. Jedna od priča čini da strahujem od nevidljivih kamiona koji se neočekivano pojavljuju na cesti. Možda, vozeći u rikverc bez žmigavaca, baš kao i nekada davno na pustom autoputu između Čačka i Rogatice? Onda zagledam cestu pažljivije i sporije vozim, što je pripovjedač i želio postići.

Prošlost me istrajno prati i ponekada doziva očevim glasom. Da bih se uvjerio da ga više nema, prizivam sliku njegovog mezara po kojem padaju bijele latice bagrema. Nestali su svi zvukovi i čini se da je vrijeme stalo. Kako za stanovnike kabura tako i za nas što se oprezno provlačimo između bijelih nišana. 

Mir toplog, rujanskog popodneva dubrovačke umobolnice svetog Andrije, mir koji je bio gotovo savršen za kontemplaciju, poremetio je zvuk sirene. Isprva dalek, lagano se pojačavao kako je vozilo prilazilo glavnom ulazu da bi ga, čim su bolničari otvorili stražnja vrata, zamijenili neljudski krici.

Pacijenta koji je urlao prijemno osoblje jedva je primirilo. Nakon što su mu u venu ubrizgali jako umirujuće sredstvo, predali su ga na daljnju obradu.

***

Nekoliko dana ranije

Dubrovačke zidine koje su se vidjele u daljini obasjalo je sunce, pružajući tako oku kupača prekrasnu sliku. Ona je ipak bila donekle narušena hrpom praznih konzervi, nemarno razbacanih po plaži. Njihov sadržaj, jeftini češki mesni narezak, bio je bačen u plićak, gdje su ga malo-pomalo grickale ribice koje su se učas skupile sa svih strana malene uvale. Čudan dojam cijelog prizora pojačavao je čovjek s velikom šljivom ispod lijevog oka koji je sjedio na ispuhanom luftmadracu. Pored njega stajao je policijski inspektor Alan Bembura i pokušavao, u rastrganom razgovoru koji je bio posljedica jezične barijere ali i ispitanikove dezorijentiranosti, saznati što više detalja o nemilom događaju od maloprije.

Čovjek je tog popodneva, kao i inače, ležao na plaži i kunjao. Probudio ga je udarac nogom u slabine, da bi mu samo koji trenutak kasnije neznanac, za kojeg je tvrdio da nosi crveni plašt, izvadio iz torbe sve konzerve i ispraznio ih u more. Kada mu se pokušao suprotstaviti, ovaj ga je udario šakom, što je u potpunosti objašnjavalo šljivu ispod oka i dezorijentiranost.

– Možná je to nějaký aktivista? ¹ – upitao je Bemburu, koji nije odgovorio ništa. Posavjetovao je Čeha da se svakako što prije javi doktoru i krenuo prema postaji, odakle je namjeravao poslati opis sumnjivca svim patrolama. Nadao se da će čovjek s crvenim plaštom biti lako uočljiv.

S obzirom da je turistička sezona još uvijek trajala, Bembura je odustao od korištenja bljeskalice i policijske sirene te je polako, skupa s drugim vozačima, milio Ulicom Iza Grada. Dok je prilazio Vratima od Pila, učinilo mu se da krajičkom oka vidi crveni plašt. Kako taj odjevni artikl nije bio prečest, barem ne u ovo doba godine, bio je gotovo siguran da se radi o drskom napadaču. Traženje parkinga oduzelo mu je dobrih deset minuta, nakon čega je potrčao u smjeru u kojem se plašt već utopio u gomili turista.

Kada je konačno ušao na Stradun, primijetio je da je u tijeku svojevrsna talačka kriza. Proguravši se kroz gomilu znatiželjnika ugledao je debeljuškastog muškarca, koji je preko ramena imao prebačen crveni plašt, kako drži pištolj prislonjen na čelo jednog od gostiju stradunskih terasa.

***

– Trink! Trink es, wenn ich es dir sage!²

Muškarac s crvenim plaštom pritiskao je pištolj punom snagom, tako da se uplašenom čovjeku činilo da će mu pući lubanja. Nemajući kuda, polako rukom prinese šalicu kave ustima i ispije crni napitak, na što napasnik hitro rukom naruči još jednu. Čovjek zacvili molećivim glasom:

– Ich kann nicht mehr. Und ich weiß nicht einmal, ob ich genug Geld haben werde.³

Napasnik je bio neumoljiv:

– Er holt alles aus seiner tasche!⁴

Čovjek zbunjeno počne prebirati po džepovima. Uskoro stavi na stol određenu količinu eura, kondom, karticu apartmana, poništenu tramvajsku kartu i ulaznicu za večerašnju izložbu u Kneževom dvoru.

– Ist das alles?⁵

Nevoljko, laganim pokretima, čovjek iz stražnjeg džepa hlača izvadi fotografiju, pa stavi i nju na stol. Na fotografiji je bio muškarac s fudbalerkom, u prepoznatljivom Adidas dresu. Na poleđini je pisalo: Mit respekt, Karl-Heinz Rummenigge.

– Es wird reichen. Trink!⁶

Nakon što je popio i tu kavu, čovjek se počeo tresti a čelo su mu orosili grašci znoja. Pokušao je rukom otkopčati dugme na košulji. Konobar je uplašeno povikao:

– Tahikardija! Treba zvati hitnu!

Čovjek s crvenim plaštom brzo izvadi iz džepa i baci na stol nešto poput posjetnice, pa potrči prema obali. Vidjevši da će sumnjivac uteći te da više nema neposredne opasnosti za taoca, Bembura potrči za njim.

Usprkos kilogramima, bjegunac je uspio održavati početnu prednost. Došavši do obale, spretno se provukao kroz gomilu ljudi i uskočio u čamac. Snažno je povukao konop koji je trebao upaliti Tomosov motor od 4.5 KS. Motor je, međutim, samo zakašljao i ispustio nekoliko oblačića crnog dima. Ni ponovni pokušaji nisu dali bolji rezultat. I baš kada se činilo da će Bembura stići na vrijeme, sapleo se o nečiju nogu i otkotrljao gotovo do ruba mola. Upravo u tom trenutku motor je konačno upalio a inspektor je, ležeći i proklinjući zlu kob, vidio samo crveni plašt kako se poput zastave vijori na vjetru.

***

Drugog jutra u policijskoj postaji Bembura je držao u ruci komadića papira. Polako je sricao:

– Su…per…hik. Superhik. Pa što je to pobogu?

Njegov kolega, inspektor Robert Kamenski, slatko se nasmijao.

– Pa čitao si valjda Alana Forda. To ti je onaj lik, što uzima siromašnima da bi dao bogatima, tako nekako.

Bembura ga pogleda začuđeno:

– Onda nam je to neki kandidat za ludaru?

– Bit će da je tako – odvrati Kamenski. – Pazi, pa tko bi normalan na ovu vrućinu trčao okolo ogrnut plaštom?

Izrekavši ovo, nasmije se sam svojoj šali. Onda se kvrcnu kažiprstom po čelu, kao da je nešto zaboravio.

– Imamo dojavu da je jutros viđen u Lovištu – zatim doda nešto tiše. – Samo… Šef je tražio da ne čačkamo previše po tome.

– Zašto? – začudi se Bembura.

– Pa znaš… Da se ne diže prevelika buka. Ipak se tu radi o napadu na turiste.

***

Usprkos preporuci, koja je zvučala gotovo kao upozorenje, Bembura je ipak odlučio otići do i Lovišta malo pronjuškati. Odluku je prisnažila činjenica da je tamo svojedobno znao pojesti vrlo dobar rižoto od sipe. Stoga je po dolasku parkirao pred konobu „kod barba Mate“ i popio pivo. Poručio je svoje omiljeno jelo i otišao prošetati mjestom, uz napomenu da se brzo vraća. Čak se potajno nadao da neće nabasati na sumnjivca koji mu se u ovom trenutku činio više kao dobroćudni, ćaknuti lik nego nekakav pravi kriminalac. Šetajući cesticom uz more, došao je do samog njenog kraja. Odlučio je stati pored živice i pomokriti se, jer je do povratka u konobu imao kakvih petnaestak minuta hoda.

Baš dok se spremao otkopčati šlic, začuo je buku koja je dolazila s druge strane živice i postajala sve jača. Bilo je očito da je riječ o žučnoj svađi.

– Ne smiš to radit’, čoviče!

– Odjebi kretinu! – podviknu znatno mlađi glas. – To mi je nona, ja sam je tu doveja, ja je mogu i primistiti di triba.

Policijski instinkt govorio mu je da posrijedi nisu čista posla. Uzeo je revolver u ruku, pronašao rupu u živici i prošao na drugu stranu. Prizor koji je tamo zatekao bio je u najmanju ruku – bizaran.

Pored otvorene grobnice nalazio se lijes koji je, prema stanju u kojem se nalazio, gotovo sigurno bio iz nje izvađen. Pored lijesa naguravali su se mladić i čovjek u uniformi lokalnog komunalnog poduzeća. Komunalac je priječio mladiću put prema nadgrobnoj ploči, lagano ga odgurujući.

– Ma šta ti je, jesi pobenavija?!

Mladić je podigao plavu ploču od pleksiglasa koju je držao u ruci i svom snagom udario komunalca po glavi. Ovaj je zateturao, ali nije pao. Nakon prvog šoka, opalio je mladcu dva šamara, uhvatio mu ruke kao kliještima i počeo ga gurati prema izlazu s groblja.

– Udaraj si ćaću i mater kod kuće, jesi čuja!

Bembura je bio preneražen scenom koju je vidio, koja je djelovala gotovo nestvarno. A kada je u sljedećem trenutku iz drugog kraja živice izronio Superhik, pomislio je da sanja. Međutim, nije bila riječ o snu! Superhik je u nekoliko gipkih koraka pretrčao cijelo groblje, oslobodio mladića i gurnuo komunalca niz blagu liticu. Na sreću, nije bio ozbiljnije ozlijeđen, što se dalo zaključiti po kletvama koje su uskoro počele dopirati iz mora.

Superhik je pomogao mladiću da se pridigne, uzeo ploču iz njegovih ruku i prebacio je preko nadgrobnog spomenika, taman da prekrije natpis Ovdje počiva u miru božjem. Na ploči je pisalo Apartman ****.

Sve skupa bilo je toliko čudno i neočekivano da se Bembura tek u tom trenutku oporavio od šoka. Repetirao je pištolj i povikao:

– Ne mrdaj, policija!

Mladić je pogledao Superhika, koji je samo slegnuo ramenima i podigao ruke u zrak. Mladić učini to isto. Dok je Bembura vadio lisice, nešto ga je udarilo u glavu. Utonuo je u potpuni mrak.

***

Nazija i Zilha nisu mogle dočekati da autobus na liniji Orebić-Dubrovnik krene. Činilo se da bi im trajekt koji su čekali, i koji je u dolasku s Korčule kasnio kakvih pola sata, mogao pomrsiti račune. Međutim, vozač ih je uvjeravao da će iz Orebića krenuti dovoljno rano da uhvate noćni autobus koji je iz Dubrovnika polazio za Sarajevo točno u 21:55. Djevojke su ipak bile nervozne, ponajprije zbog onoga što im se dogodilo tog popodneva.

– Jeb’lo ga tristo eura. Dabogda mu za ljek bili – rekla je Nazija prilično glasno.

– Smiri se. Tiše malo budi – Zilha ju je pokušavala umiriti, ali je polučila upravo suprotan efekt.

– Ma šta smiri se?! Kurac se moj smiri! Obeć’o mi je dat’ hiljadu i po eura plaće, a sad se izmotava.

Zilha je i dalje bila smirena:

– Dobro, pusti sad to, pa znaš…

– Nek’ si ih u šupak nagura – prekine ju Nazija. – Samo nek’ smo mi otišle, jebo ti sve ovo. A znaš li da je…

U tom trenutku prekinula je rečenicu. Iz nekih nepoznatih razloga autobus je počeo usporavati, izvan mjesta i mimo stanice. Bilo je to previše za njezine ionako napete živce.

– Pa dobro, koji kurac ti sad kočiš. ‘Oćemo mi ikad stić’ do tog Dubrovnika?!

Vozač nije mogao odgovoriti, jer je u tom trenutku u autobus ušao Superhik i izbacio ga iz sjedala. Prišao je zatim djevojkama.

– Vas dvije izlazite van!

– Ma koji kur… – ovaj put eksplodirala je Zilha, ali ju je Superhikov šamar zaustavio u pola rečenice. Uhvatio ih obje je za kosu i izvukao iz autobusa. Vezao ih je i ubacio na stražnje sjedalo automobila. Za nekoliko sekundi opet su se vozile istom cestom, ovaj put u smjeru Orebića.

***

Kolege iz policijske postaje Lovište pronašle su Bemburu desetak minuta nakon dojave građana. Isprva je, uslijed udarca u glavu, djelovao izgubljeno, ali se brzo prisjetio detalja napada, pogotovo kada je vidio plavu pleksiglas ploču prebačenu preko nadgrobnog spomenika i pored nje do kože mokrog komunalnog djelatnika koji je spominjao čovjeka s crvenim plaštom. Vrlo brzo nakon toga Bembura je stupio u kontakt s matičnom postajom i izvijestio ih o događaju. Šef mu zapovjedio da se odmah vrati u Dubrovnik i ode na bolovanje koje mu je, nakon događanja prethodnih dana, bilo prijeko potrebno. Usprkos pulsirajućoj glavobolji, Bembura je sjeo u automobil uvjeren da će tih stotinjak kilometara odvoziti bez većih problema.

Tek nekoliko kilometara nakon polaska, Bembura je zapazio nešto čudno. Autobus je stajao parkiran gotovo na cesti, bez propisno upaljena četiri žmigavca, izvan naselja. U blizini nije bilo niti autobusne stanice. Kako drugih sumnjivih znakova nije bilo, Bembura ga je lagano obišao, ali je još neko vrijeme pogledavao u retrovizor. I baš kada je pomislio da se radi tek o nekom putniku sa slabijim mjehurom, ugledao je Superhika kako iz autobusa na silu izvodi dvije djevojke. Inspektor je okrenuo službeno vozilo, ovaj put upalio sirene i bljeskalice pa pohitao za automobilom iz kojeg se, baš kao jučer iz čamca, vijorio crveni plašt.

Vozio je nešto sporije, s obzirom na to da je bio možda čak i pod blagim potresom mozga, ali je uspio koliko-toliko držati otmičarev ritam. Ušavši u Orebić, ugledao je Superhikov automobil parkiran pred jednim restoranom. Izvadio je službeni pištolj i oprezno se popeo metalnim stubama koje su po stražnjem zidu vodile na kat. Ušao je u uski, mračni hodnik i ugledao Superhika. Vidjevši da nema kamo pobjeći, jer hodnik nije imao prozora, ovaj se nije pretjerano opirao, pa ga je Bembura uspio uhititi uz tek minimalnu i preventivnu uporabu sile. Zavezavši ga, otišao je potražiti Naziju i Zilhu. Laknulo mu je kada ih je ugledao uplašene i zagrljene na gornjem katu kreveta u sobi iz čijeg su ga polumraka gledale radoznale oči devetorice Nepalaca.

Bemburi je postajalo sve jasnije da Superhik nije simpatični i ćaknuti debeljko, već dapače, da je riječ o opasnom kriminalcu. Usprkos tome, sprovođenje do Dubrovnika proteklo je bez incidenata. Ostavio ga je kod dežurnog i, kada se uvjerio da je zaključan u ćeliju, krenuo doma. Želio je samo spavati, spavati, spavati…

***

– Odlično obavljen posao, odlično obavljen – Šef je likovao i hvalio Bemburu. Ovaj nije krio zadovoljstvo.

– Zahvaljujem Šefe. Uistinu čudan i delikatan slučaj.

– Oteo si mi riječ iz usta – veselo će Šef. Bemburi se učini da je to veselje hinjeno. – Slučaj je uistinu delikatan. Čak je toliko delikatan, da ćemo po kratkom postupku morati prekinuti sve aktivnosti na njemu, a privedenog pustiti.

Bembura ga pogleda začuđeno.

– Nemoj me tako gledati – Šef podignu ruke kao da se brani. – Znaš da takve odluke ne donosim ja.

– Nego tko?

Šef nije odgovorio, već je otišao do vrata, otvorio ih i nekoga pozvao rukom. Čovjek koji je ušao u ured bio je ulickane kose, u besprijekornom odijelu i natopljen nekim sladunjavim mirisom. Odnekud mu učini poznatim. Šef se servilno nakloni prvo nalickanom, pa onda inspektoru.

– Alane, pretpostavljaš da prepoznaješ gospodina ravnatelja Državnog zavoda za statistiku?

– Moje poštovanje, gospodine Bembura, moje poštovanje – ravnateljev nastup bio je prepun patetike. – Ujedno dopustite da vam čestitam na izvrsno obavljenom poslu, uistinu fascinantno. I onda neki govore da naša policija…

– Hvala vam – prekinu ga iživcirani Bembura.

– Sjednimo, pa zašto bismo, pobogu, stajali? – Šef je pokušavao ublažiti donekle napetu atmosferu. Natočio im je viski. Kada je u svaku čašu stavio i kocku leda, ravnatelj započne:

– Kako sam rekao, uistinu sam zadivljen vašom kompetentnošću. Međutim, ovdje se radi o specifičnom slučaju, koji ne spada samo i isključivo u domenu kriminalistike.

Rekavši ovo, na trenutak je zastao pa, kako nije bilo pitanja, nastavio.

_ Svi događaji kojima ste svjedočili, i čiji ste lanac tako uspješno prekinuli, a koji su samo tek naizgled puka kaznena djela, proizašli su, da se tako izrazim, iz vrlo važnog pilot-projekta koji je ovo ljeto pokrenuo moj Zavod. Složit ćete se da je turizam naša primarna gospodarska grana. Naime, policijski posao, zatim liječnički, učiteljski, glumački, pa i ovaj koji ja radim na kraju krajeva, jesu važni, ali dobrobit cjelokupne zajednice ipak ponajviše ovisi o financijskim injekcijama koje nam ubrizgavaju turisti tijekom ljeta. Nadam se da smo u tome suglasni?

Izostanak bilo kakvog protivljenja ravnatelj je shvatio kao potvrdu svojih riječi.

– Stoga smo, u svrhu što boljih statističkih rezultata turističke sezone, pokrenuli ovaj pilot-projekt čiji cilj je upravo njihovo poboljšanje. Vjerujem da ste svjesni da nam Česi koji donose svoje konzerve, Nijemci koji po društvenim mrežama nariču nad svakim računom koji dobiju na Stradunu ili gramzivi turistički djelatnici nisu u interesu. Ili, da budem precizniji, jesu nam u interesu ali… donekle preodgojeni, ako se tako mogu izraziti.

– Pa ste im poslali Superhika – Bemburi je osmijeh zatitrao na vrhu usana.

Ravnatelj je pomirljivo podignuo ruke.

– Kao i svi projekti, i ovaj ima svoje dječje bolesti. Čovjek koji ga je provodio uzeo si je malo više slobode. Crveni plašt i ime su njegova umotvorina, pa ne mislite valjda da bismo mi…

– Oskvrnuli ste grobnicu, jebemu mater! – Bembura ga je pogledao u oči. Sve više mu je ravnatelj išao na živce.

– Polako gospodine Bembura, polako. I za to postoji racionalno objašnjenje – ravnatelj je prešao preko psovke kao da je nije čuo. – Znate, u fazi planiranja ovog pilot-projekta uistinu je bilo govora o putujućim krematorijima, kojima bismo relativno brzo ispraznili groblja po otocima, koja su u pravilu na vrlo atraktivnim lokacijama. Od toga smo odustali jer je cijeli proces, koji se sastojao od naknadnog kremiranja već ukopanih leševa pomalo podsjećao na neke nemile događaje iz prošlosti, ako me razumijete? Na žalost, naš čovjek je čuo za taj dio plana, ali ne i za njegov opoziv. Iz tog razloga je reagirao potpuno neprimjereno tamo u Lovištu, za što vas molim da primite moju iskrenu ispriku.

Ravnatelj je pružio ruku. Bembura je ostao potpuno miran.

– Djelujete mi kao kandidat za umobolnicu! Zar stvarno mislite da ćete na taj način razvijati turizam?! Uostalom, zar mislite da će se ti ljudi ikad više vratiti ovdje kada jednom odu svojim kućama. Pa koji je vama kurac!?

I ovaj put ravnatelj je prešao preko psovke. Činilo se da ga ništa ne može izbaciti iz takta.

– Kako sam vam rekao, turizam je naša primarna gospodarstvena grana i tu statistika mora biti idealna. Iz tog razloga, mi u ovom projektu imamo punu potporu sa svih državnih instanci. Za obuku naših terenaca dobili smo najbolje ljude, stare kadrove koji su zanat pekli u bivšem sistemu.

Ravnatelj se malo primaknuo Bemburi i nastavio tiše, ali još uvijek samouvjereno.

– Ti ljudi su se znali boriti i protiv prepredenih lisaca kakvi su bili Đureković i Bruno Bušić. Zar mislite da će im staklar iz Pruhonica ili pekar iz Dortmunda predstavljati ozbiljniji problem?

Bembura je ustao kao oparen, zalijepio ravnatelju vrući šamar i istrčao napolje. Čuo je kako ga ovaj i dalje smireno doziva da mu podastre dodatne argumente.

***

Želeći se smiriti, Bembura je sjeo u jedan kafić na Stradunu. Uz kavu, naručio je i votku. S obzirom da više nije bilo toliko gužve, konobar mu je donio piće vrlo brzo. Uljudno mu se naklonio i umetnuo račun u malu čašicu koja je stajala na stolu.

Bembura ovlaš pogleda cifru. Smireno iz džepa izvadi novčanik, njegov sadržaj prostre po stolu, polije ga votkom i potpali. Kada se vatra rasplamsala, Bembura se počne smijati kao luđak.

– Jebite se, neću biti vaša statistika – vikao je na sav glas cijelim putem do umobolnice svetog Andrije.