Intervju s Mišom Kovačem objavljen 10. svibnja 2009.

Jednom će, valjda, u analima zagrebačke arene pisati da je prvi domaći pjevač koji ju je napunio bio šezdesetosmogodišnji Mišo Kovač, da je to bilo u sklopu humanitarne akcije ženske HDZ-ove udruge “Katarina Zrinska”, da je novac od prihoda otišao u kupnju mobilnog mamografa i da su sve ili skoro sve pjesme koje je pjevač otpjevao navršile više godina od goleme većine prisutnih, a nije se svirao rockenroll. S Mišom smo se susreli u jednome kvartovskome kafiću, na zagrebačkoj Malešnici, desetak dana kasnije. Pun je samopouzdanja nakon velikog koncerta (“reci mi pošteno, koji hrvatski pjevač to još može prirediti?”), ali svjestan je on da njegova slava traje dugo i da je zvijezda već preko četrdeset godina (“Znaš li ti tko sam ja, pa moji su prijatelji bili veliki košarkaš Radivoje Korać, nogometaš Partizana Vladica Kovačević i Mate Parlov, svjetski prvak”). Neobično je vedar, čita novine, informiran je i o svemu ima mišljenje, koje je ponekad prilično originalno, ali uvijek je lucidno. Pomalo podsjeća na one stare Dalmatince, koji kad uđu u godine postanu mjesni mudraci. (“Ja tebe pratim, nemoj misliti da te ne pratim. Desni te ne vole jer si lijevi, a lijevi te ne vole jer si desni, ali nije to, nego si ti došao sa strane, iz jednoga drugog svijeta, pa ih sad gledaš sa strane. A zapamti što će ti Mišo reći, Hrvati ne vole kad ih se gleda sa strane.”) 

Pitanja mu ne treba postavljati jer on sve vrijeme priča svoju priču: 

Ja sam znao da nije dobro kada je Mihail Gorbačov krenuo rasturati Sovjetski Savez, i to samo zato što je imao ženu koja je voljela kupovati po Parizu i Londonu pa je radio ono što se njima sviđa. A zašto to nije bilo dobro? Zato što se nas dvojica nikada nećemo potući ako smo obojica jaki. Nikako ne valja ako ostane samo jedan. Eto, iz toga je počeo rat, u kojemu su meni ubili sina. Moj Edi bio je visok 192, najbolji karataš kod Šafranića, u srcu Hrvatska i Dinamo, i otišao je da se prijavi u Selsku u dragovoljce. Ja ne znam tko ga je ubio, da li KOS ili neki ustaša koji mi nije oprostio što sam 1986, usred Calgarija, rekao nekima neka sa zida skinu Pavelićevu sliku ako hoće da im ja tu pjevam. I to sam bio ja: vidjelo se i neki dan, dvadeset tisuća ljudi u Areni, hrvatski koncert, ne može biti hrvatskiji, ali nema nijedne ustaške kape. Neka ljudi budu što žele biti, ali ja im govorim, hajde malo da nismo ni lijevi ni desni, nego da budemo samo Hrvati, obični ljudi. I neka se svako odredi, neka kaže tko je i što je. Budimo jedni prema drugima otvoreni. Ja sam tako Budimiru Lončaru, mome Dalmatincu i prijatelju, a prijatelji smo jer je dobar čovjek, došao mi je i na koncert, otvoreno rekao: Nisi trebao onom manijaku ići na Gazimestan, jednostavno nisi trebao! S ljudima se može otvoreno govoriti. 

Elvis i Himzo 

Danas su u modi nekakve jednokratne zvijezde: uđe u dvoranu sa pedeset ljudi da mašu rukama, deset ih kamera snima, a netko nešto pjeva. I čim otpjeva, više ga nema. U svijetu danas nema zvijezda tipa Beatlesa ili Elvisa Presleya. Znaš, ja sam Elvisa uživo gledao i doživio sam kako to izgleda. Dok pjeva one rockenroll brojeve, to se ne osjeti, ali čim zapjeva Love me tender, nešto se dogodi: nestaju i Mozart i Brahms i sva muzika ovog svijeta i ostaje samo on, na pozornici. Meni je Himzo Polovina pomogao da dođem u Jugoton pa sam neko vrijeme pjevao na koncertima prije njega i sjećam se, kada bi Himzo zapjevao Eminu, nestajala bi sva muzika ovog svijeta i ostao bi samo on, sam na pozornici. To je, razumiješ ti mene, ta čarolija koju instant zvijezde ne mogu postići. Sve drugo možda mogu, ali to ne mogu. 

Ja sam prodao dvadeset milijuna ploča u zemlji od dvadeset dva milijuna stanovnika: dvadeset milijuna je bilo normalnih, a dva milijuna komunista. Odbio sam pjevati Titu, jer sam i to mogao i jer je on bio bog, a meni to nije trebalo. Najgore sluge i ulizice bili su mu Hrvati. On je 1974. uputio poruku komitetima protiv profesionalizma, pa su Hrvati, pošto je njima služenje u genima, odmah poslali radnike u radničkim odijelima na pozornicu da pjevaju, dok je u Beogradu Sava centar otvarao Miroslav Ilić. Kako mene nije stvorio Tito, nego me stvorio narod, ja sam mu odbio pjevati i nisu mi mogli ništa, nisu me mogli zatvoriti. Osim toga, nisam ja odbio baš njega osobno nego maršalat koji je ugovarao tko će pjevati. 

A 1990, kada je došao HDZ, oni koji ne da su pjevali Titu i ostalima, nego su spavali po domovima armije, krenuli su protiv mene. Kada je počeo rat snimio sam “Grobovi vam nikad oprostiti neće”. Sin mi je još bio živ, nisam to sebi snimio, nego u sjećanje na one kojih više nema. Ali bez riječi mržnje. Onda su oni napisali pjesmu ‘Moja domovina’, u kojoj su se izredali svi, a meni su dali da pjevam ‘oči boje mora’, jedan jedini stih, najkraći. Rekao sam im, ja ću vam otpjevati ‘oči boje mora’ kad dođe Tuđmanov zbor, prije toga neću. I odem. Tako sam, eto, odbio i Tita i Tuđmana. Ali kasnije sam, kada je Edi poginuo, upoznao Tuđmana. On je sigurno neke stvari krivo rekao, pa ga zato nisu mogli svi voljeti, ali on je privatno bio dobar čovjek. Nekoliko smo puta zajedno plakali. 

Vicu su Hrvati progonili 

U ratu neki izgube cijelu obitelj, a drugi se obogate. Tako je uvijek i u svim ratovima, ali rat u bivšoj Jugoslaviji mogao se izbjeći. Kao što je izbjegnut rat u bivšem Sovjetskom Savezu. Pa tamo su se narodi puno gore mrzili, znam to, proputovao sam na koncertima uzduž i poprijeko Rusije. Tamo je Sergej Jesenjin bio jedini čovjek kojega su svi voljeli. Ali zaludu je sad o tome govoriti, kada je sve prošlo. 

Pitaš me za moje Šibenčane Vicu Vukova i Arsena Dedića? Sad ću ti reći. Vice je od nas trojice najstariji, već je bio zvijezda kad sam ja počinjao pjevati, i uvijek je bio pun sebe. Bio sam bliži Dediću, dok ja još nisam kako treba ni pjevao, on je napisao najbolju pjesmu na ovim prostorima: ‘Kuća pored mora’. Čini mi se da sam se zbog te pjesme ostavio baluna i ozbiljno prihvatio mikrofon. On je jedna osebujna ličnost, a ja ću ti otvoreno reći: puno je akademika koji bi Arsenu Dediću mogli samo očistiti cipele. A Vicu je skupo koštala ta Pjesma ljeta 1970, na kojoj se natjecao s Đorđem Marijanovićem. Bila je to jedna velika turneja, na kojoj je publika glasala tko je bolji. Pobjeđivao je u Kragujevcu, Kraljevu, Beogradu, ali onda je došao taj nesretni koncert u Baškom Polju, u oficirskom odmaralištu. Tu ga je Đorđe pobijedio, što je Vicu potreslo, bez obzira na to što je i dalje vodio u ukupnom poretku. Onda je neki tip što je razvlačio kablove, za kojim se ja ne bih ni okrenuo, ali Vice je bio samoljubiv, dobacio: ‘Kako to Vukov da te je Marijanović dobio u tvojoj zemlji?’ Vice, umjesto da mu na jedno uho uđe na drugo izađe, odbrusi mu: ‘Ja sam večeras pjevao srpskim oficirima, a hrvatski je živalj bio iza žice!’ Ovaj je to, naravno, ispričao novinarima, nastao je skandal, Vice Vukov je postao simbol Hrvatskog proljeća, što ga je koštalo 1972. Ali neka se zna: nisu ga tada progonili Jugoslaveni, nego opet Hrvati. 

Samo je dobrota Bog 

Slušaj me što ću ti reći: domovina nisu planine, rijeke i jezera. Domovina je duša. Ako ovdje živiš, onda tu treba biti i tvoja duša. Srbi to nisu znali 1991. Ja sam izgubio sina, ali ne odobravam ubijanje nijednoga čovjeka, civila, Srbina. Ali htio sam im reći da ovo može biti njihova domovina samo ako im je duša tu. Kao i tebi i meni. Ne može tebi kao novinaru duša biti negdje drugdje. Ni meni kao pjevaču. Meni nitko ne može govoriti o Bogu, jer je Bog u meni. Bog je u svakome od nas. Vjera je imaginacija. Ja vjerujem da će moj auto stići u München, a on onda stane u Bregani. To je vjera. Ja vjerujem da će Hajduk pobijediti Varteks, jer sam hajdukovac, ali on izgubi tu najvažniju utakmicu. Ali moja vjera ostaje, i Bog u meni. Postoji dobrota, ona je taj Bog o kojem ti govorim. Ako si dobar čovjek, dat ćeš nešto drugim ljudima, to je Bog u tebi. Meni su sina ubili, ali ja nikoga nisam ubio. Ne mogu, nemam taj nagon. Radije sam sebe uništavao, a onda su razni novinarčići, koji ništa ne razumiju, Boga u čovjeku ne razumiju, radili cirkus od toga.

Mišo ima tu vještinu da o vlastitoj nesreći pripovijeda gotovo fikcionalno 

Sedam godina sam se borio da mi kažu što je bilo s mojim sinom. Jednog dana vratio sam se s koncerta u Ljutomeru, padala je neka ružna kiša, stao sam pred ogledalo i rekao – goni se u pizdu materinu! – i opalio. 

Bog je htio da ostanem živ, ali su rekli da sam namjerno promašio. Tko bi mogao gađati sebe i promašiti? Poslije sam sreo Lidiju, koja je žrtvovala sebe, žrtvovala je svoju karijeru zbog mene. Znaš, Lidija je meni spasila život. I sad ti mogu reći da ja od posljednjih sedamnaest zapravo imam nekih četiri-pet godina života. 

Žao mi je što nisi mogao biti na koncertu, da čuješ Ivanu kako za mene pjeva ‘My Way’. Ja sam rekao menadžeru, samo mi njega dovedi da me čuje, drugi će sami doći, ali eto ti nisi mogao pa to nisi čuo. Ivana je prošla najgore, skinula se s droge, prošla je strašne krize, izgubila starijeg brata koji joj je bio vođa. A bila je najbolja učenica, svake je godine dobivala pohvalu, ali mene više nije bilo da budem uz nju. I onda se digla. I ja sam se digao. Ali nije bilo lako. I zbog ljudi koji su takvi kakvi jesu. 

Znaš kako je to kod Hrvata: kad vide prometnu nesreću s dva poginula, njima je žao što nije četiri. Ljudi uživaju u tuđim nesrećama i ne žive svoje živote nego tuđe. Danas je došlo takvo vrijeme da mediji stvaraju nesreće u kojima će ljudi uživati. 

Pitaš me koja mi je najdraža moja pjesma? Najbolja je ona Sabolova ‘Ostala si uvijek ista’. Muziku je napisao Đorđe Novković. On je napisao najviše mojih pjesama, ali nikada nije bio siguran u ono što radi. Imao je kompleks manje vrijednosti. Ja sam mu govorio: pa Đorđe, šta ti je, ti se najveći, ali on me nije mogao čuti. Takav je bio čovjek. Skroman. 

I, eto vidiš kako život u čas proleti. U početku traje dugo, nikad da navršiš tu osamnaestu, a nakon toga samo proleti i više te nema. Samo bi te jednu stvar zamolio, nemoj zaboraviti da mi napišeš kako me je Lidija spasila.

Iza mene nikada nitko nije stajao osim naroda. Zato mi ništa nisu mogli, iako su stalno pokušavali. Udba me je privodila jer sam 1986. odbio primiti Oskar popularnosti koji je dodjeljivala beogradska TV revija. A odbio sam jer sam osjećao što se sprema.

Arena 

Pitaš kako se osjećam pred publikom? Puno je to jače nego što je bilo nekad. Znaš, ja pjevam djeci kojoj se u medijima i na televiziji nudi neka posve druga muzika. Oni za Mišu nisu na televiziji mogli čuti, nego su me sami izabrali. Velika je odgovornost stati pred dvadeset tisuća ljudi, dići ruku, a svi oni pjevaju kao jedan. 

Edi 

On je bio poseban, razlikovao se od vršnjaka, zato je i učinio to što je učinio, zato je i pošao u Selsku. Ti to razumiješ, i ti si se morao razlikovati da bi postao pisac. Ja sam mogao pokušati da ga zaustavim, ali to nisam učinio. Ne možeš ga zaustaviti ako je krenuo. Ti to sigurno razumiješ. Edi je bio poseban. 

1.

sinoć sam, na pragu kuće, slučajno zgazio mrava, jednog od onih velikih, šumskih, kakve je miljenko jergović u djetinjstvu, „als das kind kind war“, svojski zlostavljao, da bi pedesetak godina kasnije napisao knjigu o tome, o ratu i o zlu, o ratu i o zlu oko nas i među nama, o nama, o „mi“, o ratu i o zlu u „mi“ i u nama, o ratu i o zlu u svakom od nas, o ratu i o zlu svakom. 

2.

nakon mog zločina, sinoć, sudruzi mravi brzo su se organizirali i okupili oko mravljeg šehida, nešto mravlje radili, nekuda ga mravlje odnijeli.

jesu li mu pogreb priredili, ili su ga u neku svoju zgradu ugradili, ili su ga pojeli? ne znam, smračilo mi se, bio je mrak, i previše sam toga već bio učinio da bih se dalje miješao u mravlji svijet.

3.

[zvjerstva? bestijalnost? što točno mislimo kad osmišljeno ljudsko zlo upisujemo u životinjsku naivnost? ima li zla bez uma i razuma, izvan ljudskog?]

4.

jutros ničega nema na onom kamenom podestu, ni mravâ, ni mravlje žrtve, a skoro ni zločinca.

u dubokom zelenilu što me okružuje, u ljudskoj tišini ukrašenoj šumom stabala, cvrkutom ptica i zujem kukaca, najveća mi je briga hoće li jučer posijana trava niknuti iz suhe zemlje koju napajam. osluškujem njezin muk, osluškujem svoj mir. 

jesam li sanjao noćašnje umorstvo ili sada sanjam svoju nevinost?

5.

u ovo selo ne dolaze novine, a ni novosti svjetske, europske, hrvatske, ako ne pališ elektroničke uređaje. ja ne palim danas, postim. ujutro me priroda informira o svemu važnom i bitnom, a popodne, kad se poželim riječi i papira, brecht me priprema za odlazak u grad – njegova „njemačka ratna početnica“: moj putokaz za povratak u zagreb, pokrovsk, nuseirat, sindžu; upute za upotrebu civilizacije:

oni gore kažu: mir i rat
od različitog su materijala.
ali njihov mir i njihov rat su
kao vjetar i oluja.

rat nastaje iz njihova mira
kao sin iz majke.
nosi
njihove grozne biljege.

njihov rat ubija
ono što je ostalo
nakon njihova mira.

kad oni gore govore o miru
obični svijet zna
da je rat.

kad oni gore proklinju rat
pozivi za mobilizaciju već su napisani.

oni gore
okupili su se u jednoj prostoriji.
čovječe na ulici,
ostavi svaku nadu.

vlade
pišu paktove o nenapadanju.
mali čovječe,
piši svoj testament.

na zidu je napisano kredom:
oni žele rat.
onaj koji je to napisao
već je poginuo.

rat koji će doći
nije prvi. prije njega
bili su drugi ratovi.
nakon što je posljednji završio
bili su pobjednici i pobijeđeni.
kod pobijeđenih su oni niži
gladovali. kod pobjednika
također su gladovali oni niži.

kad počne marširanje, mnogi ne znaju
da njihov neprijatelj maršira na čelu kolone.
glas koji im komandira
glas je njihova neprijatelja.
onaj koji tu o neprijatelju govori
sâm je neprijatelj.

generale, tvoj tenk je moćno vozilo.
ruši šumu i gnječi stotine ljudi.
ali ima jednu grešku:
treba vozača.

generale, tvoj bombarder je moćan.
leti brže od vihora, a nosi više od
jednog slona.
ali ima jednu grešku:
treba mehaničara.

generale, čovjek je vrlo iskoristiv.
može letjeti i može ubijati.
ali ima jednu grešku:
može misliti.

Miljenko Jergović, Rat; Booka, Beograd, 2024.

Napisao je Miljenko Jergovića 117 kratkih priča o opsednutom gradu. Taj grad nema ime (lako bi mogao biti Sarajevo, ali nije), kao što, uostalom, nema ime nijedan junak ove zbirke. U ovakvom sklopu nema potrebe za imenima, kao što za imenima nema potrebe ni u bajkama. Jergovićeve priče imaju strukturu i rečnik bajki: ima tu kraljeva, princeza i prinčeva, svaka priča završava se poentom ili preokretom, uočavaju se, kad zatreba, i nadnaravne pojave, poneko se i vrati iz smrti, satruo, smrdljiv i zbunjen, dovoljno živ da bi izazvao zapanjenost, ali i dalje suštinski mrtav; mnogo je zanimanja po kojima priče nose ime, pekara tu ima i sajdžija, švalja i pralja, slikara, pisaca, pesnika, filozofa, profesorki i profesora, jedna ovca je tu (neće preživeti), jedan vatrogasac i jedan poštar, ima doktora, vazdušnih bića, nekoliko spavača i sanjača, jedan vozač kamiona, potom bibliotekar, biciklista, prosjak i ispovednik, nekoliko se puta ukazuje i bog lično, zatim nosači kostiju, po koji zarobljeni neprijateljski vojnik (koji po pravilu ne preživi dugo) i nekoliko naših koji su se, poluludi, vratili iz zarobljeništva, i mnogo, mnogo smrti, zapanjujuće svireposti (kao u bajkama), raspamaćujuće tuge i ludila koje, najčešće, doživljavamo kao spas… Bajkama, dakle, nisu potrebna imena jer bajke uopštavaju iskustvo na takav način da likovi postaju modeli na koje se može nakalemiti bilo koje ime, te bajkolika priča funkcioniše upravo zbog svoje opštosti (kralj iz bajke je bilo koji kralj, svaki kralj, kao što je ubijeno dete iz Jergovićeve priče bilo koje ubijeno dete na svetu, svako dete). Utoliko – da, Jergović piše bajke, ili, može i tako, bajku o opsednutom gradu. U uputstvu za čitanje pisac će sugerisati da se priče čitaju redom, ne, dakle, na preskok, a razlog toj preporuci čitalac će ubrzo otkriti sam. Otud se ova zbirka priča da razumeti (ili doživeti) i kao jedinstven tekst sačinjen od delova, jer postoji jedinstvo mesta (opsednuti grad), nešto manje čvrsto jedinstvo vremena (početak, trajanje i kraj opsade), te (labavo) preplitanje likova. Utoliko Rat ostaje zbirka priča koja ne postaje roman, ali dopušta da se čita kao jedna bajka. Ono, međutim, što se opire žanru bajke i što je, ako je dopušteno reći, važnije od žanrovskog određenja, jeste jedinstvenost svake priče. (Ne jedinstvo. Jedinstvenost.) Upravo na tom mestu, upravo tamo gde se dodiruju opštost – koja važi svugde, bez obzira na kontekst – i jedinstvenost koja važi samo za taj jedan, neponovljivi slučaj, upravo tu se nalazi tajna ove, najblaže rečeno, neobične zbirke priča. Jedna je to od tajni koju svi znaju – kao što su, svojedobno, svi Grci znali tajnu Delfskog proročišta, te je upravo zbog toga to bila najveća tajna starih Grka (tajna koju niko ne zna nije tajna) – ali koja uspeva da proizvede učinke samo kod retkih: sklopiti opšte važenje i jedinstven događaj. Radi to Jergovića kao niko na ovome jeziku. 

Otud se Rat, u svoj svojoj složenosti, može čitati i kao niz varijacija na temu opsednutog grada, pri čemu su jedina dva unapred data pravila to da priča mora biti kratka – od nekoliko redova do, retko, četiri stranice – i zaokružena. Struktura i rečnik bajke tu su zbog perspektive, atmosfere, zbog jezičkih igara i poigravanja, ali tu nema nužnosti. Nužnost je na drugim mestu: u jeziku. U svom, sada već obimnom delu, okušao se Jergović u gotovo svim formama (priča, roman (kratak i dug), pesma, esej, zapisi, dramolet, pisma, hibridne forme, ili nešto čemu tek treba naći ime (Babukić)), te se upravo tom raznovrsnošću opire smrtonosnoj zamci pisanja jedne te iste knjige čitavog života, ali u bilo kojoj formi da se okušava on ne odstupa (niti može odstupiti) od onoga što je osvojio i što jeste nužno: od jezika i od svoje rečenice. No, ovoga puta pisac je sopstvenoj rečenici zadao težak zadatak: da ostane jergovićevska na veoma malom prostoru. Jergovićervoj rečenici potrebni su prostor i zamah, njegova rečenica troši puno vazduha (inače bi se ugušila). A ovde nema ni prostora ni vazduha. S jedne strane rešenje pisac pronalazi u završnom potezu svake priče, u razrešenju ili novom zapletu, u naglom premeštanju perspektive ili izmicanju čitaočevog oslonca. No, poenta priče je, u stvari, petlja kojom se, munjevito, odvraća pažnja od onoga što, kao kamenje, priču drži usidrenu u njoj samoj. U priči „Slijepac“ to je poređenje. Kada shvati da će naši nastaviti bespotrebni pokolj mladih neprijateljskih vojnika, te da besmisleno krvoproliće neće sprečiti nikakva sila, a najmanje on koji se ponaša kao ludak kojeg niko ne uzima ozbiljno, „pao je na koljena, šakama zgrabio lice, kao da će ga zderati kao karnevalsku masku“ (str. 78). Strahotnost priče i njena, recimo to tako, poenta, tačka preokreta, jeste što će bog uslišiti molitve čoveka koji je izgledao kao da će da zdere svoje lice, ali priča se slaže oko ove slike kao oko svog jezičkog središta. U priči „Vozač kamiona“ to je jezički blesak. Vraćajući se s puta, za volanom, vozač vidi: „Neka je sjena sunula iz mraka“ (str. 80). Poenta je i ovde drugde, u životu mačeta čiju je majku vozač pregazio kamionom, ali priče, zapravo, ne bi bilo bez ove jezičke oštrice, bez ove senke koja je, kao kama, kao metak, kao blesak, „sunula iz mraka“. U „Nosačima kostiju“ raskomadonoj su gradskoj ludi, nekad violonistici u pozorišnom orkestru (podatak apsolutno nužan, anestetik koji pojačava bol), koja je, tražeći ogrev, nagazila na minu, „lude oči poiskakale iz glave, samo ruke, gole od ramena, čvrsto grle, stišću, svoj naramak drva (252). I bez greške ćemo, u svakoj Jergovićevoj priči, pronaći ovakvu vrstu jezičkog jezgra. 

Motiv poravnavanja računa između nas i njih jedan je od najistrajnijih motiva Jergovićeve zbirke. U strašnoj, ali zaista strašnoj priči „Njihova djeca“, u kojoj medicinska sestra ubrizgava radioaktivnu tvar u tela neprijateljske dece pre nego što će ih, žive („kao da su se prejeli nuklearnog otpada“, str. 106), vratiti neprijateljskim roditeljima kako bi i ozračeni roditelji umrli s decom (što više mrtvih na njihovoj strani to bolje), ubice s injekcijama stići će ništa manje strašna kazna. Možemo se, naravno, ljutiti na piščevu naivnost, ili njegovu plemenitu ali glupu veru da zločince, ipak, stiže kazna – ne, pišče, ne stiže ih – ali zamerimo li to ovome piscu znači da ništa nismo razumeli. Ne prepisuju ove priče stvarnost, to rade manje dobri pisci, nego one iz stvarnosti izvlače ono što je nužno, sok same stvarnosti koja svoju stvarnosnu supstancija dobija iz samog pisanja (kao deca što kroz injekciju dobijaju radioaktivnu otopinu). U drugoj će priči sve što naši budu uradili zarobljenim vojnicima, nežno ih i bez mržnje klati, na primer, isto će to raditi, kao odmazdu, i neprijatelj: nežno će i bez mržnje klati naše zarobljenike. Sve to priča jedini preživeli koji lagano tone u ludilo kako shvata da su mu sve to, zapravo, priredili njegovi: da mi nismo počeli da koljemo zarobljene vojnike, ne bi ni oni klali naše. Ali najstrašnija, zaumna priča „Neprijateljska porodica“, svojevrsni je vrhunac i užasa i Jergovićevog majstorstva. Ništa čitalac neće izgibiti ako kažemo da je reč o neprijateljskoj majci, neprijateljskom ocu, neprijateljskoj sestri i neprijateljskom bratu koji su, savršeno nevini, uhvaćeni na neprijateljskoj teritoriji, dovedeni u opsednuti grad i, potom, zazidani na gradskom trgu. Živi. Stanovnicima grada rečeno je da se prema njima mogu ponašati kako žele. Postiže Jergović u ovoj nepodnošljivoj priči koja se, po silini zamaha, širi i na druge priče, književni učinak i gustinu kakvih je malo u književnosti, učinak ravan Andrićevim opisima (nesrećnog Radisava kojeg Turci nabijaju na kolac, na primer), ili opisima Aušvica Prima Levija, jer samome je sebi pisac dao zadatak da što više kaže na što manjem prostoru. A onda, kada sve bude gotovo, kada čitalac poželi, pa i dobije olakšanje (smrt je čisto izbavljenje), sledi scena od koje se diže kosa na glavi i koju valja preneti celu: „Dolazile su vrane, i kljucale mrtva lica. Najpre bi pokljucale oči. Mrtvo se oko pod ptičjim kljunom rastvara kao jaje, kad u njega, svježe ispreženog, umočiš kruh. Pa bi onda, dugo i vrijedno, kljucale obraze, bradu i ono malo mesa na čelu i oko njega, sve dok se ne bi pod prvom kišom zabijeljela vedra i nasmijana lubanja. Materi, zanemogloj u kriku, bijahu poluotvorena usta, te vrana iz usta izvuče i jehzik. Sivoljubičast, gumen, kao da nikada ništanije govorio. Pa se oko jezika otimaše s još dvije vrane“ („Kroničar II“, str. 205). Hijeronimus Boš na papiru. Ali ko je u stanju ovako nešto da gleda, pa još i zabeleži? Hroničar, naravno, koji veruje da je njegov zadatak da gleda, vidi i zapiše to što gleda, po svaku cenu, dakle on gleda i piše iako jasno oseća, zna, da ga lagano proždire ludilo. Piše dok ne poludi.

U ovim će pričama nekim ljudima biti ponuđena božja moć – pri čemu nema nikakve sumnje da su se onaj srpski psihijatar i stihoklepac, te onaj njegov general koji je junački opsedao Sarajevo koje podseća na Jergovićev opsednuti grad (ali nije), osećali kao bogovi – i oni će je, na najočekivaniji način, iskoristiti. Neki će, opet, tu moć odbiti. Neki će uspeti da stvore svoje svetove. Najveći broj, međutim, neće, smrvljeni neprijateljskim granatama i raketama. Na čitaocu je da razmisli šta bi on učinio na njihovom mestu. Jergoviće nudi poente, ali ne i rešenja.

Mnogo je patnje u ovim Jergovićevim pričama, više nego u drugim njegovim knjigama, pre svega zbog toga što je ovde toliko priča na tako malom prostoru. Ali ne samo zbog toga. Ovo su priče u kojima veliki majstor iskušava granice sopstvenog umeća, ne osvrćući se ni na šta drugo osim na to da pronađe pravu meru svome jeziku. 

Vreme, 03. jul 2024.

LIKOVI IZ MOJE BIBLIOTEKE – F. Garsija Lorka (1898-1936)

U poslednjem objavljenom razgovoru Federika Garsija Lorke, u čijoj se stvaralačkoj sudbini prepliću nepredvidivi putevi nadahnuća, u leto 1936. godine, prisutan je sentimentalan priziv nadolazeće smrti kroz filozofski odgovor na pitanje budućnosti pesništva i života. Zapanjeno osluškujući prirodu i čoveka, svedočio je Garsija Lorka, došao sam do uvida da ne postoji ključ koji bi otključao tajnu sveta. Postoji pesništvo koje oplemenjuje, mesečena i pejzaž, slikovitost Andaluzije i njena ,,estetika deminutiva’’, ali ,,ljudska bol i stalna nepravda kojom zrači svet, moje sopstveno telo i misao, ne dozvoljavaju mi da preselim dom na zvezde’’.

Federiko Garsija Lorka bio je totalni umetnik, zagonetan, maštovit i dovoljno nadahnut da piše poeziju, eseje i drame, da svira, peva, putuje, slika i crta. U njegovom delu postoji iskonska maštovitost koja uvek produbljuje svoje izraze i afirmiše kreaciju narodne melodije i zavičajne raspevanosti. Andaluzija je prepuna zova muzike, izraz je pesnički, duša raspevana. Narodne pesme koje je dečaku na gitari svirala majka toliko su uticale na mladog pesnika da je kasnije svedočio da setna patetika andaluzijske narodne pesme, nazvane kante hondo, kod čoveka stvara neodoljivu i osećajnu snagu koja ,,izaziva neki unutrašnji jecaj, plač koji pročišćuje duh’’ i uzdiže ga do ljubavi.

Muzički obrazovan, sa hiljadama harmonizovanih napeva, brojnim crtežima i dramskim skicama u rukama mladi Garsija Lorka 1919. godine odlazi u Madrid, godinu dana nakon objavljivanja prve knjige Utisci i predeli. U madridskom studentskom domu susreće generaciju izvanrednih stvaralaca poput Salvadora Dalija i Luisa Bunjuela. Podstaknut njihovim vizijama i svojim maštovitim previranjima umetničkog bića Garsija Lorka neprestano crta, piše i usavršava raspevani stih i dramsko pismo. U jednom pismu iz 1927. godine Dalija opisuje kao čoveka čija se ,,najoštrija inteligencija sjedinjuje sa njegovom zbunjujućom detinjarijom, u tako neobičnu smešu koja pleni samoniklošću. Ono što me sada najviše uzbuđuje, jeste njegov zanos stvaralaštva koji ga nagoni da stvara ni iz čega, da se napreže i da se u naletima predaje poslu sa takvom verom i silinom da je to neverovatno’’.

Veliki grad poput Madrida daje mu beskrajne mogućnosti. Susreti sa generacijom vrhunskih umetnika podstiču veru u umetnost i predanost stvaralaštvu. Danju je zaokupljen čitanjem i pisanjem, neprestano se otvara jeziku u nadi da će konačno dospeti na čistinu svojih traganja, dok se noću vraća Andaluziji i vilenjaštvu, ponire u ljudsko, ,,u bahanaliju tela i smeha’’. Sva seta ovog sveta koja se sakuplja u zavičajnom melosu Lorkinog pesništva afirmiše radost kao krajnju otvorenost životu u svim njegovim dimenzijama. Biti radostan, prema Garsija Lorki, naša je potreba i osnovna dužnost. Njegova najpoznatija zbirka pesama Ciganski romansero objavljena je u Madridu 1928. godine. Raspevana romansa crne tuge osvetljena mesečinom i melanholijom doživela je brojna izdanja i postala centralno mesto njegovog opusa. Nigde se kao u ovoj zbirci pesama ne dočarava odbačenost ciganskih nadanja, samoća ciganske tuge i horizont praskozorja dalekog i nedostižnog osećanja bespuća. Crnu tugu koja niče pod žuborom lišća Garsija Lorka će osetiti u Americi, kada će u susretu sa tamošnjim crncima prepoznati melanholiju odbačenih. Iz iskustva toga puta, u periodu od 1929. do 1930. godine, nastaće njegova poznata zbirka Pesnik u Njujorku, koja će postati inspiracija brojnim umetnicima. Leonard Koen će podstaknut ovom zbirkom poezije snimiti više pesama na albumu I’m Your Man iz 1988. godine.

U periodu nakon Ciganskog romansera Garsija Lorka drži predavanja i intezivno putuje. Čileanskom diplomati i bliskom prijatelju Karlosu Morli Linku, u leto 1929. godine, piše: ,,Zadržaću se u Madridu dva dana, da obavim neke poslove, a zatim krećem u Pariz i London, gde ću se ukrcati za Njujork. Iznenađuje te? I ja sam iznenađen. Umirem od smeha zbog te odluke. U Americi ću provesti šest ili sedam meseci, a onda se vraćam u Pariz gde ću ostati do kraja godine. Osećam da je Njujork užasan, ali upravo zbog toga idem tamo.” Tih godina putuje i u Argentinu stičući veliku popularnost tamošnje publike predavanjima i muzičkim performansima. Teme njegovih predavanja su raznovrsne, najčešće osenčene potragom za odgovorom na pitanje granica nadahnuća. Pesnička uobrazilja putuje, traga i beži, dok pesnik neprestano ,,šeta kroz svoju maštu, omeđen njome’’. Duboko pesništvo podstaknuto izvornom maštom zasniva se na teoriji vilenjaštva čijoj poetici Garsija Lorka posvećuje jedno svoje neobično predavanje naslovljeno Teorija i igra vilenjaštva. U njemu se razotkriva izvorni smisao potrage za totalnim aspektom umetnosti.

Slike anđela, muze i vilenjaka predstavljaju arhetipske simbole umetničkog izražaja. Sve umetnosti i sve zemlje, prema Garsija Lorki, podložne su uticaju vilenjaka, muze ili anđela. Dok anđeo i muza nadahnjuju i beže pred dolaskom smrti, vilenjak ranjava i vida ranu. U dodiru sa smrću anđeo leti u laganim krugovima, muza se povlači i ,,piše epitaf voštanom rukom, ali odmah ponovo počinje da grebe svoj lovor ćutanjem koje se koleba između dva povetarca’’, dok vilenjak smrti daje draž herojstva, on ,,uživa u obalama virova i poštenoj borbi sa stvaraocem’’. Španija je zemlja vilenjaštva, u njoj plesačice tradicionalne andaluzijske melodije igraju tako da vilenjak deluje na telo devojke kao što vetar deluje na pesak, ona postaje paralitičarka mesečine. Bikovi u borbi umiru herojski, sa prizvukom krajnje napetosti, u grču borbe, u predstavi razotkrivanja umetničke istine vilenjaštva. U španskoj igri i borbi sa bikovima ,,niko se ne zabavlja: vilenjak uzima na sebe da nanese bol putem drame, živim oblicima i da pripremi stepenice za bekstvo od stvarnosti koja nas okružuje’’. Muza nadahnjuje mirnoćom i osećajnom predanošću metafizičkoj dimenziji umetničkog delovanja, anđeo zrači svu raskoš umetničkog genija i stvaralačke ostvarenosti, dok vilenjak luta ,,u potrazi za novim predelima i neznanim naglascima… on je vetar što miriše na dečiju pljuvačku, sažvakanu travu i na meduzin veo koji najavljuje stalno krštavanje novonastalih stvari’’.

Uronjen u poeziju i muziku do krajnjih granica bića, svestan da se umetnost istinski iskazuje jedino ako prepozna boje krajolika i duha naroda kome pripada, plašeći se pritom da teatar ne postane igralište i mesto ubijanja vremena, ostao je dosledan zagovornik individualnog podviga autentične predanosti umetnosti i životu kao takvom. To je potvrdio i 1932. godine kada osniva putujuću pozorišnu trupu La Barraca približavajući se narodu, njihovim sudbinama i licima, odlazeći pritom u zabačena sela kako bi tim zaboravljenim ljudima predao trunke radosti. Bio je, paradoksalno, van vremena uronjen u vreme u kome je živeo i stvarao. Sav od poleta, uporan i osetljiv, drugačiji i svoj, poništio je sve granice i životu pristupio kao goloj otvorenosti. U njegovoj ličnosti, kao u životu malo kog umetnika, dominira okeansko osećanje života, krajnja prepuštenost i detinjasta zaigranost.

Federiko Garsija Lorka je brutalno ubijen od strane španskih fašista u leto 1936. godine, samo nekoliko dana pre nego što je planirao da otpuje u Meksiko na premijeru svoje drame Dom Bernarde Albe. Streljan je u zoru, na nekoliko kilometara od Granade, suočen sa optužbama da svojim delovanjem širi evropski duh koji je suprostavljen španskoj tradiciji. Pesnik koji je Granadi podario lice otvorenosti, zemlji radost i maštu, a suncu Andaluzije odsjaj vilenjaka, umro je okrutno i bez milosti. On koji je pejzaže svoje zemlje opisao kroz zagrljaj mašte i mišljenja, kao mesto gde zalasci odlaze slikama ,,neizrecivih svetlosti koje kao da kraja nemaju’’ stradao je okrutno, u nemilosrdnoj pobedi mržnje nad radošću. Španski građanski rat počeo je, kako je napisao Pablo Neruda, tako što su fašisti ubili svog najboljeg pesnika.

_________________(Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.)

*

Jučer je palo, malo
kiše

*

Prevalilo je podne, osjetim to po pjesmi zrikavaca
Pjevaju kao dosadni virtuozi

I svako malo, u kuću uskoči sjena hrasta
Kojeg negdje na izvanu povije vjetar

Kao stasit skakač u bazen
Prepliva sobu 

I otpliva u zid

*

Danas su javili da neće srušiti kuću u kojoj je umrla Merilin Monro
U njoj će, još neko vrijeme, da živi ljeto

Mom rođaku Zulfi, iz Amerike, došla rodica Kejsi
On njeno ime nosa kroz selo, kao vrelo kestenje

*

Tačno je podne i pjesma cvrčka je na vrhuncu
Negdje, u selu, zatvoren u ćumezu

Kukuriče pijevac

Čujem ga svako malo, kao vrata
Ostavljena 

Na vjetru

*

Svako malo, u stakla na našoj kući
Udaraju ptice

I padaju na zemlju

Poneka od njih, sa sebe zbaci smrt
Kao nevidljiv plašt

I prhne u nebo 

Premda s kazalištem nije imao sreće, pojavom, gestom i nastupom bio je rođeni kazališni glumac. Mi smo ga, međutim, gledali u kinu i na televiziji, gdje je, zapravo, igrao u slobodno vrijeme, ili u godinama dok se raspetljavao njegov ružan slučaj u zagrebačkom HNK. Napuštao je ansambl, s nakanom da pređe u slobodnjake, što je potrajalo nepodnošljivo dugo. Uloge u kojima je nastupao, lica i sudbine što ih je igrao na filmu, u televizijskim dramama (tada omiljenom i sveprisutnom jugoslavenskom žanru) i u serijama, bivali su tako markantni da ih često pamtimo bolje nego cjelinu priče. Rijetko su to bili glavni likovi, pamtimo ih, iz svojih djetinjstava, bolje i tačnije nego glavne likove. Trebalo bi objasniti zašto.

Uglješa Kojadinović, rodom od Srpca, u Bosanskoj krajini, studirao je na zagrebačkoj akademiji, u jednoj od kasnih Gavellinih generacija. Imao je savršenu artikulaciju glasa, govorio je dobro, s tačnim i preciznim naglascima. Uspravnog držanja, pojave u kojoj nije bilo ničega neobičnog – naprosto izgledao je kao naš čovjek – ipak bio je krajnje apartna glumačka figura. Ili su ga takvim redatelji doživljavali. A s redateljima, na koncu, i publika.

To lice kao da je bilo iz dva dijela: može se to, još uvijek, vidjeti i na fotografijama. A u ona doba, kad ga se počesto gledalo u različitim ulogama, bilo je upečatljivije i začudnije. Čeljust i usne, muške, lijepo prosječene, brada, te kosti i sve što ih je za života prekrivalo, imale su u sebi neku gotovo pretjeranu čvrstinu, grč neki, koji nije popuštao i koji se sabirao u lijevom uglu usni, na način koji je ostavljao u stalnoj dvojbi: je li to zlokobna ironija, ili je to smiješak dragosti. Gornji pak dio lica, od jagodica do vrha čela, s tim neobičnim, za broj većim očima, sugerirao je bunar neutješne, potpune tuge. Uglješa Kojadinović tim svojim je licem savršeno vladao, i radio sa njim čuda transformacije.

Bio je kumordinar Žorž, iz serije “U registraturi”, savršena i savršeno tragična figura uslužnoga malograđanskog propadanja, na kojoj smo se, mi djeca, učili i odgajali. Nikad nije odlazio u karikaturu, nimalo nije pretjerivao, što je onda učinilo da mi se cijeloga života događa da u ljudima oko sebe prepoznajem kumordinara Žorža. Bio je profešur u “Velom mistu”, onaj koji će Hajduku dati ime, blagi, dobri čovjek na odlasku; nije on tu umirao, nije igrao jučerašnjeg čovjeka, ali u toj se figuri savršeno prepoznavao svijet koji će uskoro biti bez njega. Bio je Dektiva u “Prosjacima i sinovima”, koji će razbojnika i krijumčara Matana naokolo uhoditi, uzaludan u svojoj misiji, poražen čim se pojavi. Bio je, u seriji “Marija”, jednoruki Švabo; uloga mala, jedva da će se naći na glumačkim listama, ali lik i sudbina takvi da ih gledatelj nosi sa sobom, gdje god pošao. U osnovi, Uglješa Kojadinović bio je naš vodič kroz ljudske sudbine. Uvijek je bio onaj kojeg je i igrao, i uvijek te kao gledatelja navodio da do kraja prihvaćaš njegove argumente. U svojih jedva 46 zemaljskih godina, Uglješa Kojadinović je na svoju dušu primio nevjerojatan broj ljudskih sudbina, i svakoj je dao za pravo. Često su ga, pretpostavljam, zato i uzimali da igra nemoguće ljude, nesretnike, pa i zlikovce. Svima njima je, ali baš svima, Uglješa Kojadinović nalazio opravdanje. Genijalan glumac, zaista jedan od najvećih.

O četrdesetoj godišnjici njegove smrti u rodnom su mu kraju izdali monografiju. U Zagrebu ga se, na žalost, u Hrvatskom narodnom kazalištu ili u Komediji (gdje je imao prvi angažman), nisu sjetili. To ponešto, možda, govori o odnosu žive hrvatske kulture i teatra prema Uglješi Kojadinoviću, ali mnogo više kaže o odnosu te kulture prema samoj sebi. Monografija je objavljena u suizdanju Štamparije Atlantik iz Banje Luke, te Općine Srbac. Autorica Branka Sančanin profesorica je književnosti i bibliotekarka u Narodnoj biblioteci u Srpcu. Uglješom Kojadinovićem se, na ovaj ili onaj način, zapravo bavila cijeloga svog života. Biva tako kada si iz maloga grada, iz kojeg je potekao veliki čovjek. Uostalom, teško da možeš biti iz Firence ili iz Ravene, a da se nisi bavio Danteom, ili da si sa Cetinja, a da nisi u vezi s Njegošem…

Međutim, Branka Sančanin usto je ozbiljna istraživačica i spisateljica, tako da je umjela načiniti uzornu povijest života i rada jednoga glumca, u koju je istovremeno upisana i povijest zajednice iz koje je potekao i one u kojoj je djelovao. Skupila je i fotografski materijal kakav nitko drugi, vjerojatno, ne bi mogao skupiti, taman i da iza sebe ima znanstvene i stručne institute, sve s četama pomoćnih radnika i suradnika. Ali ono što je u knjizi, ipak, najbolje i najneočekivanije jesu žamor i šušur koji izbijaju iz množine novinskih isječaka, iskaza svjedoka, ljudi koji se Uglješe sjećaju, slučajnih prolaznika i namjernika, entuzijasta, ovih i onih… Autorica je time uspjela stvoriti živost kakva se apsolutno ne bi očekivala od jedne u osnovi komemorativne knjige. Umjesto da “Umoran od dodira: Uglješa Kojadinović (1936-1982), život i djelo” bude knjiga-spomenik, za držanje ispod staklenog stola u dnevnom boravku i na istaknutom mjestu u činovničkoj i dužnosničkoj kancelariji, ovo je, u punom smislu riječi, knjiga za čitanje. I za mnoga čitanja.

Osim što je to samo po sebi kvalitet, osim što je naprosto dobro da knjiga bude dobra, ima u tome i neke poetičke i dramske, da ne kažemo ljudske pravde. Uglješi Kojadinoviću, koji je poput nekog redovnika i kaluđera iz samostana i manastira Branka Gavelle i Konstantina Sergejeviča Stanislavskog u sebi nalazio opravdanja za tolike nesretnike i zlosretnike koje nitko osim njega nije ni mogao odigrati, te im je tako pružao pravo na sudbinu, Branka Sančanin priredila je knjigu u kojoj oko njega jednog žamore svi ti glasovi, žamori cijela epoha. Jedino tako Uglješi Kojadinoviću moglo je biti vraćeno pravo na njegovu sudbinu. Njegov lik nitko nije trebao odigrati, nego mu je samo trebalo osloboditi pozornicu, u svoj njezinoj širini i raskoši.

U HNK su ga zlostavljali, pa je zato otišao. Kada je prelazio iz Komedije, dali su mu manju plaću nego drugima. I naravno da je to njega žderalo, kljucalo mu jetru i gušteraču! Pa je na kraju svih krajeva, 6. siječnja 1977. bio napisao kratko službeno očitovanje: “Savjetu drame HNK: Molim da mi odmah uručite otkaz. Ne želim više biti član drame HNK.” Ispod toga još datum, mjesto, ime. Trinaest dana kasnije, Savjet donosi odluku da se “sporazumno raskine udruženi rad sa U. Kojadinovićem”… Tek mu je bilo četrdeset, i tek su dolazile najbolje njegove godine. Nije svakome glumcu i glumici tako, ali figura, lice, fizionomija Uglješe Kojadinovića, njegova duša i stvarna unutarnja njegova starost, takve su bile da su najbolje godine njegove glumačke karijere one koje će provoditi pod zemljom jednoga malog seoskog groblja na desnoj obali Save. Ranije, dok je bio živ, neprestano je igrao likove koji su bili stariji od njega. Jedva da ćete igdje naći Uglješu Kojadinovića da igra stvarno mladog čovjeka, mladića, dječarca…

Previše bi bilo reći, i Branka Sančanin to nigdje i ne govori, da ga je sve to ubilo. Općenito, autorica je preozbiljna da bi se bavila tom vrstom neopreznih i opasnih sudova o ljudskim životima. Ali ono što Uglješin gledatelj, a čitatelj i gledatelj njezine knjige, ipak, smije primijetiti jest da je sablasna i sablažnjiva bila ta lakoća s kojom se Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu oslobađalo glumca koji je bio na pragu najboljih godina. Je li mu dohakao njegov težak karakter? Glumci su, vele, ponekad nepodnošljivi ljudi. Je li ga koštalo to što je živio nezdravim životom? Takva je, naime, bila sama glumačka epoha, nezdrava i kavanska. Je li kome bio kriv što se zvao Uglješa? Ne, to još uvijek nije bilo to! Ono što se čini najvjerojatnijim, i o čemu bi vrijedilo misliti i govoriti, jer sve do danas razjeda naše male rahitične kulture, jest da je Uglješu Kojadinovića ponajviše koštao njegov talent. Osim što je talent škodljiv po manje talentiranu okolinu, a morala je naprosto biti manje talentirana, jer on je bio glumački genij, talent je škodljiv po talentirana čovjeka. Bol, koja se kao neki čudnovati lajtmotiv provlači kroz ovu knjigu i koju Branka Sančanin ni na jednom mjestu ne definira, pa čak ni ne opisuje, bila je konstantna bol talenta. Bol duše kojoj je suđeno bilo da podnese i u sebe primi sve druge duše. Poput Hristosa, a sam sa sobom, sam u sebi. Neutješni tješitelj.

Ovdje, na ovo mjesto, na Trg od soli
U doba Hercega Stjepana, dolazilo se
Iz mjesta svih Huma, Zahumlja i Duklje
Iz Srbije i Trakije daleke, da bi se kupovala sol

Jedni kojima je obljutavio život
Drugi koji su na suncu sušili more
I njihove žene, koje bi za života
Otplakale do dvije, do tri oke najbolje soli

Ovi su kupovali, oni prodavali
Drugo sve bilo je kao što i danas biva
Kad je ostalo još samo ime: Trg od soli

I njihove visoke, vitke figure, muškarci
I žene od soli, dok ih prva septembarska
Kiša ne istopi, a od kupaca: ni traga, ni kosti

Prilično sam ti loše danas: i čujem
Što ne treba

I vidim čega u meni nema
Među tihajama
Blaženosti

A kao da sve
Ovo odnekud znam:
Sa svačim se istovjećujem

Bože, ti učini –
Zatvori ovaj dućan dušin

I rukom
Odmakni sve od mene –
Vrati mi samost moju: naličje tvoje 

(2024)

Bojan je bio čovjek koji je volio davati, ali i primati darove. Kada bi nekome želio nešto darivati, pozorno je birao dar. Razmišljao je o prigodi, razmišljao je o potrebi toga komu bi nešto poklanjao. Odlazio bi u dućane po nekoliko puta, gledao cijene, provjeravao kvalitetu onoga što poklanja. Gotovo nikada nije pogriješio i nekome darivao nešto što mu neće trebati ili nešto značiti u kasnijem životu. Volio je kada i njega darivaju.

– Poklonu se ne gleda u zube! – govorio bi, jer je to čuo negdje. Svakom novom daru ostavljao je jedno, malo, mjesto u duši i srcu. Njemu je bilo važno samo da ga se netko sjeti.

Najljepši i najvrjedniji dar koji je u životu mogao i zamisliti bio mu je njegov sin Luka. Lukinim ulaskom u Bojanov život sve se okrenulo za 360 stupnjeva. Do tada je Bojan često pio i pri piću gubio razum i kontrolu. Nerijetko bi se s nekim potukao, policija bi ga privodila na triježnjenje, dobivao je prekršajne kazne, koje bi plaćao njegov otac, kojega bi Bojan posprdno nazivao: tatica.

– Da smanjim bruku – plaćao bi i govorio tatica, a onda odlazio, tko zna kamo, i kojoj ljubavnici, jer – nemam vremena za dječje igre i igrice!

Udaljavao se Bojan od obitelji, ali i obitelj od njega. Tatica Mirko bio je na visokom položaju, plaća dobra, dnevnice i putovanja česti, imao je službeno vozilo, osobnog vozača. Narod bi govorio: taj ima, baš, sve. Ali, gubio je obitelj. Polako i sigurno.

Supruga Stana, priprosta seljančica, nekada vrijedna a sada ohola, izravno iz opanaka i gumenih čizama u lakirane cipele. Patila je od prepoznavanja na ulici kao ženu “onoga Mirka”, uvijek napadno dotjerana, manira koje je naučila iz meksičkih i turskih serija. A stvarnost je govorila: izvana gladac, a unutra jadac.

U kući kod njih bilo je ratno stanje. Stana i Mirko gotovo da i nisu normalno razgovarali. Svaki njihov razgovor započinjao je i skončavao teškim riječima, psovkama i svađom, do lupanja vratima ili razbijanja tanjura i šalica. Ona je njemu predbacivala česte izostanke iz kuće, sumnjala je kako ima ljubavnicu, a on je njoj zamjerao seljačko podrijetlo, neukost i neobrazovanost.

Bojan je to, svakodnevno, gledao i slušao. Takva situacija između oca i majke izjedala mu je srce i dušu. Kad bi mu postalo mučno od stalnih roditeljskih svađa, odlazio bi kod prijatelja Slavena. On i Slaven skupa su učili, skupa izlazili, nerijetko bi ostajao i prespavati kod njega.

Tiho je patio sve dok mu jednoga dana, u život nije ušla Anja. Bila je to sitna, tamnooka i svjetlokosa djevojka iz četvrtog be. Nogama čvrsto na zemlji. Mislio je tada, da Anja ima rješenje za sve probleme, i probleme za sva rješenja. Jedino se njoj i Slavenu povjeravao, oni su znali za sve njegove probleme u kući.

Stana je polagano gubila Bojana, kao, možda, jedini oslonac u životu. Odavala se piću. Ispočetka kriomice, a poslije bez ikakvih ograda i predrasuda. Imala je stalnu skupinu ljudi s kojima je kartala, a uz karte ide piće, idu cigarete. Onda su, nekako stidljivo i polako, počela ostajanja doktora Višnjića, prvo da popije još jednu, “putnu”, a onda:

– Znaš, nešto nisam dobro s onom svojom, mogu li prenoćiti tu, u dnevnom boravku, ujutro moram na posao? – na koncu se uvukao u krevet kod Stane iz kojeg nije izlazio već treću godinu. 

Mirko je nešto i sumnjao, ali bilo mu je svejedno jer i on je odlazio kod žene načelnika općine. Njih dvojica nikada nisu išli na službena putovanja skupa, pa je to stvaralo odlične prilike bračnim nevjerstvima. Za svoju Stanu bio je mutavko koji nije znao ni je li ga stavio između dva dušeka ili tamo gdje treba, a za načelnikovu ženu bio je najbolji i najnježniji ljubavnik koji je, uvijek, znao, zadovoljiti sve njene želje i potrebe.

Bojan je znao i za doktora Višnjića i za načelnikovu ženu. Ipak su svi živjeli u malom mjestu gdje se tajne teško skrivaju. Utjehu je tražio najprije u Slavenovom prijateljstvu, a onda u Anjinoj ljubavi i razumijevanju.

Jedne noći, kod Slavena, nakon višesatnog učenja, Slaven je iz hladnjaka donio bocu domaćeg, crnog, vina.

– Zaslužili smo okrepu – rekao je i nalio obojici poveliku čašu.

– Ne znam, nisam baš ljubitelj pića. Znaš, kad vidim moju staru, zgadi mi se sama pomisao na alkohol – rekao je Bojan.

– Eh, brate, možemo po jednu čašu, neće nam ništa biti. Poslije se idem tuširati, možeš i ti, ako hoćeš.

Svoju čašu vina Slaven je popio, Bojanu se učinilo iz jednog gutljaja, skinuo majicu i otišao put kupatila. Bojan je svoje vino pio polako, nekako bez uživanja. Vino je bilo, činilo mu se, jako, ono što stari ljudi kažu: idi ti, eto mene za tobom. Kad je Slaven došao iz kupatila, vino mu je, nekako, popravilo raspoloženje. Već je lebdio centimetar od poda, život mu se učinio ljepšim, čak mu je i Slaven izgledao, nekako, drugačije. Pošao je i on put kupatila, ali to više nisu bile njegove noge, niti njegova glava. Kralj Vino uzeo ga je u svoje naručje i pod svoje noge.

Dok je stajao pod tušem i puštao, gotovo, hladnu vodu niz tijelo, na svoju ludu, pijanu glavu,

Osjetio je nečije ruke na leđima. Želio je nešto reći, kriknuti, pobjeći, ali kralj Vino oduzeo mu je moć govora, omeo mu kretnje. Slavenove ruke su, ubrzo, s leđa prešle na stomak a onda niže, milujući ga za muškost. U trenutku, osjetio je vlažni jezik u uhu, potom u ustima kako svojim vrhom traži njegov i istražuje mu zubno meso.

Osjetio je gađenje i nekim preostalim atomom snage uspio je odgurnuti Slavena od sebe. Morao je izgledati strašno jer je ispred sebe ugledao prijatelja s ukrućenim udom. Još veća mu je muka bilo to što je, u trenu, shvatio kako i Slaven njega gleda iznenađeno jer je i Bojanov ud bio izdajnički podignut prema nebu.

– O ovome sanjam već dugo – promuklim glasom rekao je Slaven – Zaljubljen sam u tebe!

– Jebi se! Volim Anju, i nisam peder! – reče Bojan, u trenutku, istjeravši iz sebe kralja Vino.

– Vidim kako nisi, i tebi se digao – ne popuštajući rekao je Slaven.

– To sam ja, glupane, zamišljao da me Anja ljubi i mazi.

– Koga lažeš? Sebe ili mene? Nije me briga koga si zamišljao, važno je da nam je obojici bilo ugodno i lijepo.

– Totalno si lud! Odlazim istoga trena!

Te noći Bojan je prvi put otišao do gradskog mosta. Putem je kupio dva litra jeftinog, crnog, vina i vije kutije cigareta. Pio je i pušio, pa je onda pušio i pio. Sam. Cijelu noć. Proklinjao je oca i mater, sebe i Slavena. Proklinjao je  tuđe žene i muževe, pedere. Boga je molio da mu podari, barem, malo razboritosti kako ne bi poludio. Tu je noć otkrio kako vrijeme uz maligane i cigarete brže prolazi, kako i rijeka ispod njegovih nogu nekako tiše i ljepše nosi gradsku prljavštinu.

Kad je Anji ispričao sve ono čega se mogao sjetiti, ostao je iznenađen njezinom reakcijom.

– A zato je on mene nazivao Otimačicom! Mislila sam da je to iz one serije. Tko bi to od njega očekivao. Sad mi je jasno zašto nema curu i ne priča o curama. Ah, pa uvijek je listao časopise samo s muškim modelima. A da mu ti nisi dao kakvog povoda? – na kraju je sumnjičavo upitala.

Bojan nije znao što bi joj odgovorio. Znam samo da je sve češće, i s većim užitkom krao od majke Stane vino, konjake i vinjake koje joj je ostavljao njezin kavalir Višnjić. Nije on to kupovao, to su mu donosili pacijenti kao zahvalu ili kao mito, svejedno je.

Bojan je tu svoju slabost i porok pomno skrivao od Anje. U njenom društvu rijetko je pio, pušio još rjeđe. Žvakao je sve moguće žvakaće gume, cuclao one bombone od eukaliptusa samo da sakrije zadah pića i duhana. 

Anja je imala samo majku. Ona je radila u bolnici u dvije smjene, pa kad bi radila cijelu noć, Bojan bi ostajao kod Anje, u njenoj sobi i krevetu.

Neizmjerno je volio držati glavu u Anjinu krilu i zaspati na njenoj ruci, kao malo dijete. Volio je i Anju. Davala mu je nekakvu sigurnost i utočište, kakvu nije imao kod svoje majke Stane. Najteže mu je bilo što u tim zajedničkim noćima nije mogao piti onako i onoliko kako se, već, bio naučio i navikao. Od drugara iz škole dobio je na probu nekoliko smotki marihuane, poslije je od tih istih drugara kupovao svoje dnevne doze. Novac mu nije bio neki problem. Otac na dobrom mjestu, pun novaca, majka otupjela za njegove potrebe i nazočnost u životu. Davali su mu novac samo da se s njim ne moraju još u životu zafrkavati. Oni su imali svoje svjetove i svoje zanimacije. Bojan je uvelike bio rob, u vlasti kralja Vina i kraljice Trave.

Jedne večeri, iza sedam sati, došao je kod Anje. Majka joj je otišla na posao, noćna smjena. Dočekala ga je na vratima sva, nekako, blažena, s nekim čudno lijepim osmijehom na licu. Na stolu bijeli stolnjak, tanjuri, visoke čaše za vino, tri svijeće, tek upaljene. Romantika, već viđena u američkim, ljigavim filmovima.

– Što to slavimo? – upitao je Bojan, prebirući brzinski u glavi da nije zaboravio neki važan datum, te koliko je već popio i koliko još smije a da Anja ne primijeti.

– Sjedi, otvori nam bocu, pa ću ti reći – gledala ga je, onim svojim, bistrim očima koje je toliko volio.

Polako je otvorio bocu pazeći da ne prolije ni kapi po bijelom stolnjaku, ulio vina svakome do pola čaše, jednu dao Anji, kucnuo i upitao:

– U čiju čast pijemo?

– U našu…. i naše bebe! – rekla je to mirno i staloženo, kao da pita gdje je bio jučer popodne.

Umalo mu čaša nije ispala iz ruke, a vino mu je zastalo u grlu. U trenu je pomislio kako mu je to zadnja čaša vina u životu.

– Kako to misliš? Zar nismo pazili? Kako znaš? Jesi li posve sigurna? – smišljao je pitanja ali ih nije izgovarao. Samo ju je gledao, onako blaženu, sretnu i lijepu. Oh, Bože, koliko je volim. Potom je čuo svoj glas, negdje iz daljine:

– Moramo se vjenčati! Naravno, ako to želiš.

– Jesi li ti to, Bojane, upravo mene zaprosio? Mislila sam da će taj trenutak biti drugačiji. Ne želim te opterećivati kako ne bi, možda, pomislio da te hvatam na dijete. Ne bih bila ni prva ni zadnja koja bi svoje dijete podizala sama.

– E, to ne dolazi u obzir! – jasno i odrješito rekao je Bojan.

Od tada, zapravo, i počinje ova priča. Klasična, iz romana, iz filmova, na žalost i iz svakodnevnog života.

Stana je poludjela, nije htjela ni čuti da joj se sin ženi s “kopiletom” kojemu je još, onako usput, napravio drugo “kopile”. Nije Anja nikakva prilika za njezinog jedinca. Mirku je bilo svejedno, samo da ne pukne bruka u gradu. Bojana, naravno, tu nitko ništa nije pitao.

On je pio i pušio travu u svojoj samoći. Pitao se je li ga stiglo Slavenovo prokletstvo, ili je on sam proklet toliko da ima takve roditelje i takvu situaciju u životu. Samo je Anju i njega bilo briga za ljubav, i kako na svijet donijeti malo, novo, biće, kojemu će pružiti sve ono što oni nisu imali.

Otac mu je, na Bojanovo uporno traženje, našao posao nekakvog skladištara u lokalnoj tiskari.

– Nije nešto posebno, ali je pošten posao, a poslije ćemo nešto vidjeti – rekao je Bojanu.

Stana ga nije željela ni vidjeti, ni čuti, a nakon vjenčanja nije ni njega ni trudnu Anju puštala u kuću.

– Kopile i njihovo kopile mi ne trebaju! – govorila je i pijana i trijezna.

Bojan je koristio priliku popiti neku preko mjere kad bi im prijatelji dolazili u mali, podstanarski stan na čestitanje.

Jedan dan je, u nastupu bijesa, razbio zrcalo u kupaonici, ali se brže-bolje Anji opravdao slučajnošću.

Anja nije bila nimalo glupa. Sumnjala je neko vrijeme, ali zaslijepljena ljubavlju i brigom da joj s trudnoćom bude sve u redu, neko vrijeme nije se, baš puno, osvrtala na dnevne probleme. Tjedan dana pred porod završila je fakultet, postala je arhitekt. Bojan je i dalje radio kao skladištar i kriomice pio i pušio travu.

Onoga dana kada je otišla u bolnicu poroditi se, i kada je rodila zdravog i lijepog dječaka, samo jedno biće na svijetu bilo je sretnije od nje. Bojan.

Tri dana se nije trijeznio. U ta tri dana bio je toliko napušen, da to netko ne može za tri mjeseca. Odlučio je kako će se sin zvati Luka.

Kao da ga je Mjesec pogodio u glavu onoga dana kada se Luka rodio. Prestao je piti, travu bi pušio samo ponekad. Radio je sve kućne poslove. Najviše je volio presvlačiti Luku, kupati ga i igrati se s njim, onako, golim. 

Nije ga bilo briga što Stana ne želi doći kod njih, niti ih zove kod sebe. Mirko je dolazio često, dolazila je i Anjina mama, ali im Bojan nije puno davao Luku. Luka je bio samo njegov. Anja je bila zadovoljna i smirena. Molila je Mirka za pomoć u pronalasku nekog posla. Mirko je bio obećao pomoć i ubrzo je ispunio obećanje. Dobila je posao u jednoj privatnoj građevinskoj tvrtki. Bio je to jedan, veliki, san.

Sve do jednom.

San je trajao nešto više od tri godine. Kupovali su Luki svakojakih igračaka. Razmazili su dijete i teško mu objašnjavali kako nešto, ipak, ne može dobiti. Kada bi Bojanu dosadilo njegovo stalno i uporno traženje nečega, govorio bi:

– Želim i ja avion, ali ga nemam, i ne mogu ga dobiti! Hajd’ prestani više!

Nikada Bojan nije digao ruku na Luku niti ga udario.

Jedne noći Bojan je zaglavio s društvom u kavani do ranih jutarnjih sati. Te noći Luka je dobio povišenu temperaturu. Anju je uhvatila panika, dijete se razboljelo, ne zna gdje je Bojan, i onda, kako to obično biva, izbija teška svađa.

– Gdje si bio? Nema te kad si najpotrebniji! Glupačo, zašto si se uspaničila!? Naravno, kad nemaš pojma oko djeteta! – sve riječ po riječ, galama na galamu, psovka na psovku, uvreda na uvredu.

– Ti si glupi skladištar, pijanica, drogeraš, ja sam te izvukla iz govana, ti si peder!

– A ti radiš tamo gdje te moj stari uposlio, ti si kopile, dobro je meni moja Stana govorila!

– Jebala te Stana!

Bojanu je u trenu pao mrak na oči, pala roleta na oči. Prvo je razbio čašu, pa tanjur, a onda sve redom, sve što mu je došlo pod ruku i što je stigao. 

Sve to je iz kuta gledao mali Luka. Nije razumio tatu zašto razbija po kući, zašto mama i tata viču jedno na drugo. Samo je držao svoj mali, najdraži, autić i bio na ivici suza.

– Narkomanu jedan bolesni, kupi mi se iz kuće! Idi svojoj materi, pijanduri kao što si i sam! – vikala je Anja plačući.

Bojan više nije čuo ni vidio ništa. Samo je htio uništiti sve. Ionako je sve bilo uništeno! Htio je ubiti Stanu, Mirka, Slavena, sebe. Htio je ubiti život.

Zgrabio je nož i nekoliko puta zamahnuo i udario Anju po stomaku i licu. Krv je prskala na sve strane.

Samo je, u jednom trenutku, ugledao malo biće ispred sebe, svoju krvavu ruku i nož u njoj i čuo:

– Nemoj tata, Luka tebi kupi avion!

Ubio je samo Anju, ubio je ljubav i ubio je Lukinu budućnost.

Na slici Piera Della Francesce Uskrsnuće, iznad četvorice
usnulih čuvara diže se Isus. On nije duh, ni misao iz koje
nastaje svemir. On neće sunuti u nebo, nevidljiv ljudskome oku
Zakoračio je i sprema se preskočiti kameni zidić
pobjeći na slobodu prije nego što se čuvari probude
Ali u tom bijegu neće mu lako biti, jer drukčije Isus izgleda od ljudi
koji su ga čuvali dok je bio na križu. Drukčije, bit će, i od ljudi
koji su ga osudili i prikovali na križ, iako njih na slici nema
Isus je široka, velikog nosa, oči mu nejednake, tamne, na pola su vjeđa pale
kao u askera anadolskog vojske sultana Osmana, iz drugih nekih vremena
Isusove usne, podsmješljive, sitne, po ustima takvim prvim se pozna
da na ovom je mjestu Isus druge rase. Neće mu, kažem, lako biti
dok bude bježao, sam među ljudima koji u njemu poznaju
tuđinca, iz nepoznatih istočnih zemalja. Slikar je Isusa ovakvog
vidio u stoljeću petnaestom, u Toskani. Nije ga slikao prema
modelu, jer takve modele još nije mogao sresti. I da jest
zar bi zamišljao Isusa s fizionomijom nevjernika, onih
koji su udarili na križ, i 1463. kad nasta slika, već desetu godinu
Konstantinopolj muslimanskim imenom zvali? Iskupitelja Piero je slikao
po nalogu i slici mašte svoje i vjere. Iskupitelja je zamislio
kakvim ga žudi. Naslikano bi iz vjere Pierove čiste, lice Isusa turskog
Lice je Isusa lice stranca. Slici danas to drukčiji smisao daje
I pripovijest je druga od one koja se iz evanđelja zna.
Tek rasanjen, blažen i tuđ, bez pasoša, ružan i nijem, na bijeg se Turčin
sprema, pod oružjem zakon dok čvrsto spi
Ali slaba je nada, i nikakva, pobjeći da će Isus. Lice je njegovo takvo
da prijavi ga kršćanin dobar svaki, uz sumnju da nema
boravišnu vizu, krijumčar droge da je
radnik na crno
bijesni imam neki
ili Palestinac samo