Jagna Pogačnik (sur. Tea Sesar): Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020., VBZ, HDP, Zagreb 2024.

O ovoj antologiji ne bih, kao, trebao govoriti jer sam u nju uvršten. Ali pred hrvatskom književnom javnošću zaboli me, najiskrenije, neka stvar za bonton i pristojnost. Pred prostacima i prostakinjama, pred književnim ivanima i ivankama turudićima, tim nedarovitim lupežima i kriminalcima, naprosto ne treba biti pristojan. I na kraju svih krajeva, imam i taj običaj da odbijam uvrštavanja u antologije suvremene hrvatske književnosti. Tako sam upravo ovoj autorici prije petnaestak godina odbio uvrštenje u jednu njezinu antologiju. Ničega osobnog tu nije bilo prema njoj: naprosto mi se nije sviđao dobar dio društva u kojem bih se u njezinoj antologiji mogao naći, pa sam se onda, eto, iz nje izuzeo. Ovaj put se, Bog zna zašto, nisam izuzimao, i odmah ću reći da mi nije krivo. I dalje su tu oni s kojima ne bih dijelio zajednički zahod na hodniku, niti bih se s njima rado mimoilazio po stubištu, ali ova knjiga ima dobru zvučnu izolaciju, zidovi su joj dovoljno debeli, tako da mi u njoj nije neugodno boraviti. Osim toga, imam tutu, pa ne moram prečesto do zajedničkog zahoda.

Problem hrvatskih književnih antologija u pravilu je u višku socijalne i psiho-socijalne, a manjku stilsko-estetske i čitateljske konzistentnosti. I to je razlog zbog kojeg, uz vrlo rijetke izuzetke, nema gorih, sumornijih i žalosnijih knjiga od hrvatskih književnih antologija. Možda samo povijesti hrvatske književnosti, opet uz vrlo rijetke izuzetke. Jagna Pogačnik je, nekim čudom, u “Području signala”, podnaslovljenom kao “Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020.”, izbjegla sve socijalne zamke hrvatskoga književnog antologiziranja i načinila stilsko-estetski i čitateljski dosljednu i moralno uzornu knjigu. Što je čini takvom, moralno uzornom? To što je čitatelja uspjela uvjeriti da je ovo doista njezina mjera “suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020.” Naime, svaka antologija ili panorama, svaki pregled neke književnosti, pa čak i svaka povijest (naročito suvremene) književnosti nužno je vrlo subjektivna knjiga, nužno je čitateljska i intelektualna autobiografija ili čak književni autoportret. Tako se ova knjiga Jagne Pogačnik totalno razlikuje od knjige kakvu bi s istim podnaslovom (dakle istom općom temom) načinio itko drugi. Što je razlika veća, to je antologija tačnija i autentičnija. A što je antologija bliža nekom općem državnom suglasju, koje je pod zaštitom Božinovićeva i Anušićeva ministarstva u tehničkom mandatu, kao i Mire Gavrana, tog vojskovođe sa sikiricom u Matici hrvatskoj, o veličini i značaju pojedinih antologiziranih pisaca, to je antologija lošija, sumornija i žalosnija. Takve antologije u pravilu su usmrđene grobnice hrvatske književnosti.

Jagna Pogačnik svoju je knjigu načinila od Selvedina Avdića, Renata Baretića, Lane Bastašić, Luke Bekavca, Ivane Bodrožić, Vlade Bulića, Darka Cvijetića, Daše Drndić, Zorana Ferića, Tatjane Gromače, Viktora Ivančića, Damira Karakaša, Maše Kolanović, Marinka Koščeca, Mirka Kovača, Ivana Lovrenovića, Semezdina Mehmedinovića, Josipa Mlakića, Tanje Mravak, Andreja Nikolaidisa, Kristijana Novaka, Jurice Pavičića, Želimira Periša, Roberta Perišića, Marka Pogačara, Ivice Prtenjače, Ivane Sajko, Olje Savičević Ivančević, Bekima Sejranovića, Slobodana Šnajdera i Dubravke Ugrešić. A izbor je popratila povećim tekstom, kojim vrlo uspješno stvara povijesni i stilsko-estetski kontekst svoje književnosti. Tekst je važan, jer tek iz njega da se naslutiti konzistentnost izbora, kao i izborničina ukusa i autorskih ograničenja (što sve ulazi u antologiju), ali je važan i zbog još nečega. U knjigu su, naime, uvršteni i pisci koji, striktno govoreći, ne pripadaju hrvatskoj nacionalnoj književnosti, ali su svoje knjige često premijerno objavljivali u Hrvatskoj, te su, da se tako izrazimo, živjeli hrvatskim književnim životom, bivali dio hrvatskih ceremonijala, utjecali na hrvatske pisce i bili podložni njihovim utjecajima… Ovo je nešto što se obično u nas pokriva formulacijom interkulturalne komunikacije ili interkulturalnih književnih i kulturnih zajednica, ali riječ je zapravo o nečemu složenijem i kompleksnijem, jer se ne tiče samo književnosti, premda primarno proistječe iz svojevrsnog jezičnog zajedništva (ili iz bliskosti različitih jezika, sasvim svejedno). Premda stvar nije nova: još odavno Predrag Palavestra uvrstio je Petra Gudelja u svoju kapitalnu “Posleratnu srpsku književnost 1945.-1970.”, označivši ga, ingeniozno, kao “hrvatskog pesnika koji deluje u srpskoj književnosti”, ono što je Jagna Pogačnik učinila u ovoj knjizi je za naše prilike prevratno. Jednu književnost kakva je hrvatska ne čine samo pisci koji pišu njezinim jezikom, nego je čine i pisci koji u njoj sudjeluju pišući na svojim, hrvatskom jeziku najsrodnijim jezicima. Uozbiljenjem i prihvaćanjem ovakvog pogleda na stvari pokazuje se integrativna moć i snaga jedne kulture i njezine književnosti, te se iz mraka mračnih privatnih žudnji na svjetlo dana iznosi nešto što je književnosti inherentno.

Pa zašto je onda “Područje signala” Jagne Pogačnik dočekano uz svojevrsnu “nelagodu u kulturi”. Ili, manje delikatno, uz svojevrsni iritantni svrab oko genitalija, kao da su, Bože mi prosti, kulturni akteri, naročito one damice i gospodinčići po HRT-u, fasovali picajzle ili gonoreju? Zašto se, recimo, o “Području signala” šuti, ili se blebeće nesuvislo, uz nabrajanja koga ima, koga nema? Upravo zato što je ova knjiga slika jedne književnosti, a ne skupine spisateljica i pisaca. Zato mi i nije muka u njoj biti, jer se nisam, ja trideset i drugi, našao skupa s njima, na istome mjestu, nego se tu našao moj tekst. A to je nešto posve drugo. To je ono zbog čega damice i gospoda osjećaju svrab, koji će trajati još neko vrijeme, a onda će proći sam od sebe, čim efekat prešućivanja proradi.

Anamneza i status

Knjigu bi trebalo pročitati otpočetka do kraja, kao cjelinu, pa možda i osjetiti kakvo je stanje hrvatske proze novog tisućljeća, u imaginaciji Jagne Pogačnik. Učinite li zbilja to, mogli biste se (skoro) ugodno iznenaditi. Ovako viđena, ta je književnost mnogo bolja, življa i zdravija nego što bi nam se u svakodnevlju pričinilo. Možda je, kao Krist uz križ, prikovana uz razum, život i povijesni trenutak? Možda je u krizi njezina moć zamišljanja, a možda Jagna naprosto nije sklona takvoj prozi? Trenutno nije sklona. Jer svaka antologija, osim što je autoportret, odraz je povijesnog trenutka. Ništa o jednom vremenu toliko autentično ne svjedoči kao književne antologije.

Još o društvu

Dobra je prilika da razbrojim prisutne u knjizi: s desetero njih se nipošto ne bih želio naći u istom autobusu ili stočnom vagonu, niti bih ih na ulici pozdravio ako ne moram; za četvero bih rekao da su savršeno beznačajni pisci u bilo kojoj, pa tako i u hrvatskoj književnosti; dvadesetero njih iz izbora Jagne Pogačnik našlo bi se i u mom izboru (ne, nisam sebe brojao). Ali ono što mi je u ovoj knjizi bilo posebno važno jest da u njoj nema nikoga čije bih prisustvo mogao protumačiti dominantno izvanknjiževnim razlozima.

I.

melodija, rima i dim,
danse macabre globus vrti,
zamrznuti osmijeh vidim
iznad svega, pa i smrti.

lake note, buka topa –
u tom naša povijest leži
i sadašnjost, cupa-hopa
(fala bogu i krleži).

pijana je noć naš standard,
kao što je mars božanstvo
koje pjesmom (ah, taj naš bard),
bijednom daje veličanstvo.

II.

čega će se sve europa
odreći u jednom danu
da uz pomoć agitpropa
osigura instant-hranu?

evo, smisla odriče se,
al’ i svog nadrealizma,
jer europa hoće, per se,
besmislenog realizma.

realni su, pak, ustvari,
za europu vazda isti:
u sebi (i šire) mari
za kapital, profit čisti.

prodaje se vladavini,
podaje se svakoj moći,
stoga ne i palestini,
to ne može na red doći.

jebe joj se, reći treba,
manje-više za sve strane
dok od osla do zagreba
bez granata broji dane.

III.

za etiku nema cajta,
politika kratkoročna.
usred bilo kojeg fajta
europa je neporočna.

daleko od svakog sela,
(ukrajinskog, ‘ajmo reći),
kada gledaš iz malmöa,
granicu se ne sm’je prijeći.

granica je, da, sloboda,
i jednakost i pravednost,
ova ili ona moda,
metafora – jedinstvo, most.

uglavnom, nad svakim šancem
gdje se kolje, puca, kara,
nazdravlja se sa šampanjcem,
ima čak i kavijara.

uz europske te produkte,
prehrambene, eksplozivne,
jasno je da nema mukte
ničeg za europe divne:

slijepo svijetom ratujući,
spika, špreha, pa i habla,
al’ zapravo, pjevajući,
govori tek bla-bla-bla-bla.

eto, to je, nek’ se čuje,
to što čini svaki naš tim
kad europski raspiruje
melodiju, rimu i dim.

U jednom Gradu koji nedavno postade selo bilo je svakojakih osebujnih likova što su taj Grad činili Gradom. Bez namjere da uvrijedim časni pojam selo što me podsjeća na čista dvorišta, čiste i uredne bašte i vrtove, ružičnjake, moram odmah ovdje reći da je Grad s početka ove priče sada jedna selendra. Prepun ruralaca koji otresaju sline iz nosa ravno pred vaše noge, koju pljuju po ulicama, psuju Boga, teturaju pod uticajem maligana a kunu se u svoju vjeru koja zabranjuje alkohol. Grad izgubljene duše. Grad u kojemu samo pojedinci žele živjeti normalan i miran život.

U tom bivšem Gradu živjeli su i radili, unosili sebe i davali nekakav svoj pečat imenu Grada. Ljudi, sumještani, zvali su ih Legendama, nerijetko ih pozdravljajući:

– Đes legendo!

Nisu te, legende, ništa izumile, učinila neka djela koja su svjetski poznata, ali nama, značila su mnogo. Jer, jednostavno, znali smo da živimo normalno kada ih susretnemo, znali smo da smo mirni, svakodnevica je svakom čovjeku potrebna za neki čudan, unutarnji. mir.

Ulicama toga Grada hodali su: Salko Avdić, Radovan Marušić, Muhamed Kondžić, Tomislav Perazić, Boško Bole Marić, Marinko Nikolić, Stanko Tomić, Alojz Derling, Joca i Rena, Buza Majstor i Kemo Kisik,  ali i Al Kapone, i Huso, i Čarli, i Budo, otac i sin doktori Muminagići, doktor Ivo Blajić, Geza Čeh, Strahinja Gavrić i još mnoge legende koje su živjele s nama i pored nas. Jebo ti nas.

Taj Ivo Blajić bio je u ono vrijeme jedini neurokirurg u Gradskoj bolnici. Poznat je bio po tome što bi, nakon što nekoga operira, ostajao u svojoj sobi u bolnici dok pacijntu ne prođe kriza, posebno kada su djeca bila u pitanju, znao je cijelu noć biti pored malog pacijenta. A nije bio oženjen i nije imao svoje djece. Nerijetko bi znao potrebne dijelove od plastike koji su mu bili nužni za zahvate nositi u džepu, uvijek spreman. Donosio bi svom direktoru račune za te dijelove i jednostavno rekao:

– Plati mi ovo.

Na upit što nije išao redovitim putem, preko odjela za nabavke, kao što drugi rade, odgovarao bi:

– Dok ja to sve naručim kod tvojih ćata i birokrata, može mi netko umrijeti jer nema nekog banalnog dijela. Daj ba, plati i šuti.

Živio je Ivo u jednoj staroj, već u ono vrijeme dotrajaloj kući. U drugom dijelu kuće živjela je jedna Romkinja s četvoro djece. Prehranjivala je djecu radeći po tuđim kućama, perući, peglajući, unoseći ćumur, cijepajući drva, samo da djeca ne prose po ulici, imaju što pojesti i odjenuti. Dobri Ivo gotovo je cijelu svoju plaću davao njezinoj djeci, kupovao bilježnice, školski pribor i hranu. Nekada bi svoj ručak ponio u plastičnoj posudi i podijelio sa svojim malim susjedima. Takav je bio Ivo. Legenda.

Geza je bio cijenjeni psihijatar. Sinonim za sve vrste budala i budaletina. Znali smo za nekoga reći kad nešto glupavo uradi ili kaže:

– Ma stipu ga! To je Gezin slučaj!

Jednom je on tako, radeći neki stručni rad iz svog područja, bio ometan, ili mu se samo činilo da ga ometaju, tko zna, glasnim tonom s TV-a kod susjeda iznad njega. On, onako pristojan, popne se gore, pokuca i kaže:

– Molim vas, hoćete li biti ljubazni stišati malo TV, smeta mi, radim?

– Ali, susjede, pa mi, uopće nemamo TV!? – još ljubaznije mu odgovori susjeda, a geza će na to.

– Ma, nema veze, samo ga malo stišajte – i pođe svojoj kući

Eto, to je bila naša legenda. Naš Geza.

Pričali su mi ljudi da je odmah poslije Drugog svjetskog rata u Gradu bio samo jedan doktor. Doktor za sve. Dolazilo mu svega i svačega, žalili se ljudi na sve i svašta. tako mu jedan dan dođe čovjek i žali se da ga sve po malo boli, a Doktor za sve ga upita:

– De, Boga ti, reci mi pravo moreš li ti dobro pojest?

– Mogu, vala, što ne bih mogo – odgovara čovjek

– A, moreš li ti dobro zaspat? – pita dalje Doktor za sve

– Mogu brate, što pitaš?

– A, da prostiš, moreš li ti dobro prditi, onako, ljudski? – pita Doktor za sve

– Ma mogu, bolan, šta ti je! – već je pomalo ljutit čovjek

– E onda bježi kući i da te nisam čuo da se žališ. Zdrav si sto posto čim moreš jesti, spavati i prditi.

Još su pričali kako mu je došao neki stari hadžija. Ne znam jesu li ga tako samo zvali ili je bio pravi hadžija. Imao je visoku temperaturu i nakon pregleda Doktor za sve mu napiše recept i kaže mu da popije praškove i dođe kad ih popije. Lijekovi u ono vrijeme nisu bili u tabletama nego baš kao prašak, u papirnim kesicama.

Hadžija pođe u ljekarnu, tamo mu gospođa koja je izdavala lijekove uredno uruči kesicu aspirina i kaže:

– Za ovo drugo, morate otići u mesnicu preko puta.

– Kaku ba mesnicu!? Jes ti normalna!? Jel to ti mene zajebaješ, jadna ne bila? – viče hadžija

– Ne vičite, molim vas! Doktor vam je napisao na receptu ove praškove i dala sam vam, a ovdje ispod je napisao da trošite dva kila slanine i kilu bijelog luka, a to vam je tamo, preko puta.

– Kaku slaninu, kuku meni, pa ja sam musliman, ne jedem ja to. Nije valjda tolko lud onaj doktor – uzme kesicu s praškom, uzme recept i natrag se vrati do Doktora za sve.

– Je li doktore, jel se ti sa mnom zajebaješ? Kaku bolan slaninu da jedem, pa znaš da sam musliman, ne jedem ja to? – pita odmah s vrata

– Haj bolan hadžija ne pjeni bezveze. Hoš ozdravit? Hoš! Kako ćeš ozdravit? Pa vako: popij te praškove, uzmi dva kila slanine i kilu bijelog luka i udri, kad te prođe upala pluća koju imaš, zamoli Allaha da ti oprosti i uživaj. I haj ne smetaj.

Kad smo već kod liječnika i te struke, još jedan je bio u rangu legendi. Strašni kirurg, stručnjak za vađenje žuči. Za njega moram ispričati dvije prispodobe. Volio je Doktor malo popiti konjaka, zameziti, opustiti se, uživati u društvu i životu.

– Tresu mi se ruke, pa da ih smirim. Ne dao Bog da malo skrenu, ode ćoek… – pravdao se

Jednom tako, sjedilo neko društvo dokasno, mezilo se, popilo malko više i pođe naš  Doktor autom kući. Govorio je kako pažljivije vozi kad je pjan. Stane pored štanda s lubenicama, otvori vrata i ‘nako pjan kaže:

– Mali, daj jednu, al’ da bude dobra!

Mali mu je donese, a Doktor, em pjan, em prirodno tersav kaže:

– Čepiraj je, da probam.

Mali napravi trokutić, izvadi čep, Doktor proba i kaže: Ne valja, daj drugu. Ode mali po drugu, opet isti postupak, Doktor opet kaže: Ne valja bolan, daj drugu. Mali donese i treću, čepira je i Doktor klimne glavom i kaže:

– Vidiš da imaš dobrih – plati i ode.

Ujutro kad je ustao, mamuran i ljut, žena ga dočeka za kavom s čašicom konjaka, jer: klin se klinom izbija:

– Moj Doco jes ti sinoć bio pjan.

– Okle ti znaš, spavala si i hrkala kad sam došo:

– Pa, jebo ga ti, samo pjan čoek more donijeti lubenicu s tri čepa.

– Uh, jes me mali zajebo, smrad jedan.

Druga, važna prispodoba je kada je došlo vrijeme za Doktorovu mirovinu. Već neko vrijeme nije mogao sam operirati nego je dobio učenika kojemu je nesebično otkrivao svoje golemo znanje. Stisle godine, stisli maligani, vid ne sluša, ruke se tresu i umirovljenje je bilo jedino rješenje. Postojalo je povjerenstvo pri MIO/PIO sastavljeno od njegovih kolega koje je odlučivalo o zahtjevima za invalidske mirovine, je li netko sposoban za nastavak radnog vijeka ili ne. Kolege, znajući koliko je Doktor tersav, dogovore kako će mu lijepo, onako politički, mudro, predložiti da radi godinu dana po pola radnog vremena, po četiri sata, a nakon isteka te godine da pođe u mirovinu.

Između sebe su izvlačili šibice jer nitko nije želio ili smio to Doktoru predložiti. Najkraću šibicu izvuče moj susjed Željko, također doktor, također kirurg.

Pozove povjerenstvo Doktora, sjede njih trojica, papiri pred njima, i doktor Željko će:

– Eto kolega, mi smo pregledali ove tvoje nalaze i predlažemo ti, što ćemo napisati u našem mišljenju i prijedlogu, da još jednu godinu radiš po četiri sata, a onda s Božjom pomoći pođeš u zasluženu mirovinu.

Doktor ih, rumen od dva-tri konjaka koja je popio čekajući mišljenje i prijedlog povjerenstva, pogleda i kaže:

– Pa, mamu vam jebem, ja sam u najboljoj snazi i formi radio po tri sata dnevno, a sada da vam radim po četiri sata! Pa vi niste normalni, il vam noge smrde! Mrš tamo, papci jedni!

Eto, s takvim legendama smo mi živjeli, a i one s nama ‘vakvima.

Izlaganje na skupu posvećenom uspomeni na Augusta Cesarca, u Zagrebu, 9. V. 2024.

Sažetak legende o hrvatskoj ljevici prostire se nevelikom trasom napoleonskog, zabiokovskog makadama između Grabovca i Zagvozda s kojega se u avanturu potrage za crvenim runom otisnuo hetman Buđonijeve Crvene konjice Toma Dundić, a da se ondje malo toga promijenilo i kad se tim putem u svijet zaputio posljednji kroničar mita o Crvenom oktobru u hrvatskom jeziku, Stipe Šuvar. Dundić se rodio u Grabovcu, Šuvar pak u Zagvozdu, a u zamišljenom rasporedu hrvatskih argonauta Crvenog oktobra riječ je o prvom i posljednjem mornaru, našijencima koji su veslali u slavnoj, ali i fatalnoj izvedbi klasične potrage za ključevima boljega svijeta. Bilo ih je dosta, fantasta i učenjaka, pučana i seljaka, domobrana i partizana, bilo je takvih koji su se na lađi zatekli slučajno, i drugih koji su kupili kartu za ukrcaj, no plovidba uzburkanom pučinom, između hridi i nastana aždaja sravnila je te nijanse, sudbinski su oni tek nijemi svjedoci potrage od koje se ne može odustati i kada bi se to htjelo. U tome je njihov problem.

A da je tome tako pokazalo se i za stote obljetnice Lenjinove Oktobarske revolucije koja je nogo suzdržanije dočekana u svome faktičnom ruskom, nego u idejnom europskom zavičaju, zapravo poprištu tzv. zapadnog kanona. U tom će trenutku, kada su kremaljska zvona, opet potisnula akorde Internacionale, pa se tupi bat u ponoć kasne jeseni odbio i od u kremaljske zidine uklesanog Dundićeva imena, oba naša dalmatinska veslača biti s onu stranu koje od rijeka u Hadu, po svoj prilici Lete, rijeke zaborava. Čuveni maršal Buđoni, koji je promatrao i opisao kako Dundić u herojskoj pozi prelazi u Had kaže za njega „da je bio čovjek legendarne slave“ kojega je bilo lako zavoljeti. Upravo po toj autentičnoj crti, predanosti pothvatu u kojemu se zatekao, Dundić preteča mnogih koje će sa kremaljskih zidina dočekati kada se uskoro iz hrvatskih krajeva zapute u Moskvu da bi na svoje oči vidjeli kako stoji stvar s Crvenim oktobrom. I za Augusta Cesarca, koji do Moskve stiže desetogodišnjom mučnom stazom tamnice i ratne vojnice, obično se kaže da je bio takav, idealan sljedbenik revolucionarne kompozicije: cilj u sebi čuvalo se od pitanja koja bi ga mogla dovesti u pitanje. Za razliku od Stjepana Radića, Krleže ili Gavelle, Cesarec će stići u Moskvu na vrijeme da vidi Lenjina: „Sigurno je to bio jedan od najljepših časova u mom životu da sam vidio i čuo čovjeka od tolikog značenja kao što je to Lenjin“. Ali, nastavit će odmah: „taj Lenjin više nije bio Lenjin s gigantskom snagom od nekoć“, osjećao se umor čovjeka koji je prešao svoj vrh, „čitav njegov tragizam u zametku se vidio već tada“.

U tom se zapažanju, možda i nehotice, no svakako intuitivno Cesarec dotiče zametka velikog tabua koji će odrediti razumijevanje Crvenog oktobra u dvadesetogodišnjem razdoblju koje mu je sudbinski bilo zadano kao vlastiti životni vijek, naime je li upravo s tim Lenjinovim govorom, posljednjim javnim nastupom rodonačelnika mita i to pred argonautima iz čitava svijeta, na kongresu Kominterne, započelo balzamiranje ne samo admiralova tijela već i pospremanje originalne ideje. „Lenjin je za mene značio u ono vrijeme subjekt koji se odbio na ocean kao crna admiralska figura, koja se u svome tragičnom solipsizmu razdire na kljunu lađe i plovi u ništavilo“, tumačit će Cesarčev prijatelj Krleža zašto je odustao od posvete Lenjinu pri dramatskoj paraboli s Kolumbom, jer je kaže uvidio da se „Lenjin javio kao zidar, konstruktor, stvaralac koji radi po planu, a nije nikakov Ukleti Holandez“. Pravi je izazov u tome što kada govore o Lenjinu, argonauti govore o svojoj plovidbi, vodi li se ona solipsizmom ili pragmatikom, napose može li orfejski zaziv pomoći lađi da se održi. Razlika je ozbiljna, dok je Dundić u Lenjinovo doba pao da bi ga se sjećalo u podziđu samog Lenjinovog mauzoleja, dvojica iz Krležina i Cesarčeva četverca zagrebačke lenjinističke ćelije, Cvijić i Horvatin, u postlenjinističkom će dobu također pasti na ruskoj zemlji, ali daleko od kremaljskog eha, u bezimenim sibirskim grobovima.

Cesarec utoliko nije mitska figura tek po sudbinskom stjecaju koliko po zakonomjernosti svoje tragedske smrti. Ako je doista figura hrvatske kulture sjećanja, odnosno ako takav „imaginarij“ općenito opstoji, onda je to stoga jer se njegovo književno djelo stopilo s osobnom biografijom martira koji životom podmiruje ne samo vlastite račune. Pa ipak, u kulturnim rasporedima i kanonskim evidencijama simbolički neporican saldo te figure trpi zamjetnu suzdržanost. Cesarčevo djelo pruža zahvalnu građu za razumijevanje zašto je tome tako, upravo na kontroverznoj ritmičkoj podlozi fenomena ljevice u hrvatskom jeziku čiju je elaboraciju energično zastupao. Dolazeći iz naraštajnog kruga bremenitog ranim idejnim razočaranjima, Cesarec je u prevratničkoj civilizacijskoj regati predano i postojano u potrazi za crvenim runom veslao za koncept Crvenog oktobra kao originala, u čijem je kulturnom biću sadržan supstrat prevrata a ne tek promjene. Historijski se razvoj hrvatskih lijevih nominacija u jugoslavenskom razdoblju Cesarčeva doba uključujući nerijetko i prijepore na revolucionarnoj niši, međutim, kretao u ako ne zadanom, a ono svakako proceduralnom preispitivanju konstelacija. Kada se utoliko primjerice isticao Cesarčevo principijelno nacionalno gledište, u podlozi je umjesto afirmacije zazor, jer za oponente ni jedan oblik pročišćene i jasne lijeve kao nacionalne alternative, ma što o tome govorili, nije prihvatljiv, a za nominalne nasljedovatelje upravo ta vrsta nedvosmislenosti predstavlja problem. Jedini je Cesarčev problem to što je za definicijom tragao u jeziku koji je pojam ljevice propustio na vrijeme strukturirati u održive oblike. Da bi ga se razumjelo, a ne tek sačuvalo kao utopijsku gestu, Cesarca je stoga uvijek iznova potrebno prevoditi.

O čemu je pritom riječ, na što se misli, možda može pomoći anegdota kojom Krleža obrazlaže njihovo uzajamno razumijevanje književnosti. „Sjećam se da mi je tridesetih godina, za vrijeme jedne takve diskusije, rekao: ‘Ja se nisam nikad želio usporediti s tobom’. Slušaj Guta, odgovorio sam mu, jesi li za to da dogovorimo jednu stvar. Od danas pa ubuduće nećemo nikad progovoriti ni riječi o tako glupoj stvari kao što je literatura. Nasmijao se zajedno sa mnom. O književnosti više nismo razgovarali. Nikada“. Krleža pritom ne kaže ide li taj razgovor u rane tridesete, prije Cesarčeva drugog odlaska u Rusiju, na kongres sovjetskih pisaca, ili u kasne tridesete kada se Cesarec obilazno, preko zaraćene Španjolske, vratio u Zagreb. Taj je kontekst važan utoliko jer je pitanje bi li uopće Cesarec bio poslan u Rusiju da je Krleža. nakon što su ga dugo držali na čekanju, prihvatio poziv da ode u Moskvu i to nešto prije spomenutog kongresa. Krleža je poslije bio uvjeren da se tada iz Rusije ne bi ni vratio, da bi i sam postao sibirski humk, o čemu se i objektivno kao hipotezi može raspravljati, ali dobiva na težini tek ako se u isti mah prihvati da  je „u Moskvi 1925. znao sve, ali (je) bio uvjeren da se problemi u staroj Jugoslaviji ne mogu rješavati nego radikalno, lenjinistički. Stoga nisam podizao zavjese“. Suspenzija lenjinizma u sovjetskoj Rusiji nije imala za posljedicu tek Gulag, već i svođenje umjetničkih praksi na funkcionalni a ne organski oblik razumijevanja svijeta, gotovo pa „glupu stvar“. U tom je smislu Cesarčev pad pred strjeljačkim strojem koji puca u ime hrvatstva egzemplaran kada je riječ o tome što je u hrvatskim nacionalnim koncepcijama književnost uopće, zašto je netko piše i kako dopire do javnosti, čitanjem ili drugom vrstom posredovanja. Pretpostavka da Cesarec za razliku od Krleže nije bio dovoljno dobar ili važan pisac, pa nije pošteđen, polazila bi iz uloge što bi je u narodnom životu književnost imala. Sam Krleža uglavnom se i nakon prividnog revolucionarnog prevrata nije suzdržavao oko toga da bi mu i samom bilo svejedno od kojega će idejnoga mača izgubiti glavu, hoće li ga glave doći „Dido ili Đido“. Ipak, ne samo što nije dočekao da se stvari bilo gdje, a pogotovo u Hrvatskoj urede lenjinistički, već u obranu svojih mrtvih prijatelja, koji su stradali s obje protulenjinističke strane, staljinističke i fašističke, nije mogao kazati ključni problem, da su stradali od svojih, a ne tuđih, iz nemoći, a ne snage koja bi ih žrtvovala za viši cilj. Za razliku od te, nemoćne, zajednice iz koje su potekli, argonauti su cilj vidjeli, crveno runo nisu uzeli, ali su ga dodirnuli.

Reče mi:

Druga noć ovdje. Tek sam stigao u Čikago, trebao biti kod rođaka nakratko dok mi ne srede izbjegličke papire. Izašao van da prošetam, stao kraj jezerceta da zapalim. Nedjelja je, sumrak, sve pusto. Stade auto, izađoše trojica iz njega i preko ograde u dvorište preko puta mene. Izađe i četvrti i ravno prema meni. Izvadi pištolj  i meni u čelo. Nešto mi govori, ja ne razumijem šta. Druga jebena noć ovdje. Rekoh: “Pucaj, jebem ti mater.” I baš tako sam i osjećao tada. Ako sam takve jebene sreće da me poslije četiri godine sranja u Bosni drugu noć u Americi ubije kreten, možda je i najbolje da sve tako završi. Utom se upali alarm, ona trojica izađoše iz kuće i potrčaše prema autu. Vidim ovaj moj se zbunio, spustio pištolj. U meni se u tom trenu skupiše sva sranja kroz koja sam prošao, sve smrti i patnje i stradanja koja sam vidio u Bosni, spucam ga laktom – onim najtvrđim dijelom lakta – iz sve snage u bradu. On pade, ja na njega. Ovamo komšije već digle halabuku, ona trojica pobjegoše u autu. Ja ga udarim jednom, drugi put, treći… deseti, dok me neko ne povuče za ramena. Tek tad vidim da ne trepće, da mu je lice gnjecava, krvava masa. Otrčim do susjedne zgrade, umirim se i virim da vidim šta će se desiti. Srećom ustade, tetura, ali živ je. Šmugnem između zgrada do one u kojoj žive moji rođaci, popnem se do njihovog stana. Ispričam im šta je bilo, oni se usrali od straha. Onda pričamo, prekratko sam ovdje da bi me ljudi zapazili, nisam skoro ni izašao van iz stana. Teško da će me oni koji su vidjeli šta se desilo povezati s rođacima, ne znaju ni mene ni njih. A sumnjam da je iko i vidio u koju sam zgradu ušao. Ipak, za svaki slučaj, preko balkona trokatnice u kojoj žive – a oni su na trećem spratu – popnem se na krov i tu prenoćim. Kontam, ako me i budu tražili – tražiće me po noći. Veliko je ovo naselje, sutra će ljudi na posao, djeca u školu, biće tu i hausmajstori koji održavaju naselje, neće se usuditi po danu. I jesam, vidio sam dva auta kako polako voze po naselju, ali su odustali – nit me znaju, nit znaju gdje sam, nit im to iko može reći. Ujutro spakujem sve svoje stvari, jedva je bilo za jednog kofera, rođak parkira uz sami ulaz u zgradu, uđem u auto i pravac autobuska. Kupimo kartu za Floridu, tamo sam imao jednog jarana. Autobus vozi do Orlanda, a ovaj moj u Tampi. Nazovem ga kad sam stigao, on dođe po mene. Sutra odemo u organizaciju koja pomaže izbjeglicama. Kažem im da sam doletio iz Evrope u Čikago, ali da mi se nije svidjelo i došao sam na Floridu, nisam se ni registrovao kod izbjegličke organizacije tamo. Pitam mogu li mi pomoći. Kažu učiniće šta mogu. Smjestili me u nekoj crkvi, za par dana mi sredili papire, našli mi stan, našli posao. Jes’ stan bio rupa, jes’ posao bio kao u Čarli Čaplin filmovima, na pokretnoj traci zavrćem neke šarafe za pet dolara na sat, ako se počešem, promašim šaraf pa moram trčati uz traku-niz traku da sve pohvatam. Ali zahvalan sam im do kraja života. Poslije našao bolji posao, bolji stan, upisao fakultet, završio, znaš već kako to hoda. Prestao sam pušiti i dobro pazim u koje dijelove grada zalazim.

Sad mi je dobro.

Razgovarala Gordana Popović

Politika, Beograd, 2. maja 2024.

Kada Miljenko Jergović napiše: „Pao je veliki snijeg, kakav pada samo na filmu i u djetinjstvu”, odmah nam je jasno da ništa drugo ne može tako slikovito da ga opiše. Kao što imamo živu sliku i kada u nastavku doda: „Gradom su, gnjevni na prirodu, na meteorologe i na neprijatelja s druge strane granice, marširali nacionalisti u uniformama boje pustinjskog pijeska. Umjesto da se pod okovanim potpeticama njihovih usjajenih jahaćih čizama začuje prijeteći zveket pločnika, čula se, uglas, škripa snijega, kao da se iznad nas rastvaraju, odavno neotvarana, vrata raja. A onda su svi kao jedan stali, a s kazališnog im je balkona govor držao njihov vođa.”  A kada na drugom mestu napiše:„Žena je prestala plakati. Majka četvorice palih junaka. Gledali su je kao da je već izlivena u bronci”, prepoznajemo stereotipe koji se valjaju kroz vekove.

Uprkos tome što se u knjizi „Rat”, iz koje su uzete ove rečenice, ne pominju ni imena ljudi, ni ime grada gde se sve to dešava, a koji je pod opsadom, ni imena onih što ga napadaju, niti imena onih što ga brane, sve to ipak prepoznajemo kao deo sveta u kome živimo i kao deo sveta koji je oduvek postojao. Ova nova Jergovićeva knjiga, skup kratkih priča, gotovo crtica o ljudima u ratnim uslovima, objavljena je u Hrvatskoj u izdanju Frakture, ali će se u maju pojaviti i u Srbiji u izdanju kuće Booka, čemu se ovaj autor, kao što nam je rekao u razgovoru za „Politiku”, veoma raduje.

– Pored svega drugog, volim to iščekivanje Bookinog dizajna. Likovno oblikovanje knjige uvijek predstavlja neku suptilnu književnu kritiku iznesenu drugim sredstvima. Naravno, tako je kada dizajneri prethodno pročitaju tekst čije će buduće korice dizajnirati, što je kod Booke uvijek slučaj – kaže Jergović.

U knjizi „Rat” zahvatili ste široku galeriju likova, od zvonara do novinara, od urara do neveste, od prosjaka do predsednika… Stiče se utisak da ste kroz sudbine ovih brojnih ljudi bez imena i prezimena, prvenstveno hteli da ukažete na sav apsurd rata?

“Rat” je knjiga o jednom imaginarnom gradu pod opsadom. Ne bih baš rekao da je u njoj riječ o apsurdu rata. Općenito, ne vjerujem da je rat apsurdna pojava, jer ne može apsurdno biti nešto što se neprestano događa. I ne može apsurdna biti aktivnost na koju se, manje ili više, svodi cjelokupna društvena povijest čovječanstva. Možda je rat u suštini čovjekove prirode. I možda je onda čovjek apsurdno stvorenje. To bi već i moglo biti tako. I možda “Rat” o tome pomalo i govori.

Pošto su stigli novi ratovi, osećate li se kao umetnik obaveznim da ukazujete na to najveće zlo čovečanstva ili je jednostavno ostalo još neispričanih ratnih priča posle „Sarajevskog marlbora” i „Trojice za Kartal“?

Opet se jutros njišu u žitu makovi crveni… Počinju zriti i trišnje koje su bile najomiljenije za nas djecu, a vrijeme slatko i slasno, priroda razbuđena, još malo pa školski praznici…

Popeli bismo se na stablo i satima ne bi silazili, jeli bi trišnje koje su bile savršenstvo ukusa, pjevali bismo i pričali, gledali na cestu ko prolazi, ništa nam ne bi promaklo. Pomjerili bismo se tek u sumrak kad bi nas počela svježina obuzimati ili roditelji dozivati ili bi nešto počinjalo na televiziji. Svatko je imao svoju granu i svoj ugao gledišta, a najvažnije je bilo šta je stablo bilo naše pa se nismo morali skrivati ili bježati, a onda i naših prijatelja.

Ubrali bismo u najlon nešto za poslije, uz film, ili za babu koja više nije mogla da toliko hoda, jer ona je nama donosila tu slast dok smo bili mali.

Trišanja je bilo u rasponu od dva mjeseca, ranih i kasnih, crvenih, crnih i žutih. Kod nas su bile rane, u kasne smo morali ići kod bliže rodbine, a žute smo imali kod druge babe i dida. Ta bakica, kad bi došla u svoju baštu i vidila da su druga djeca na stablu, gledajući odozdo bi rekla: “Eee nemojte sve pojesti, ostavite koju trišnju i za mog unuka!” Jer, nakon razlaza sve njene djece u svijet unuk i unuka su joj povjereni kao mali na čuvanje dok su roditelji bili gastarbajteri. I ona je bila tad u ulozi majke brižnije od svih. A dida bi došao ispod i pogledao gore u krošnje te bi samo rekao. “Evala djeco, jedite vi, samo pazite da ne lomite grane i da ne padnete odozgo da se ne povredite.” Kakav car! Više se brinuo za djecu da im se nešto ne desi.

Kad je ponestalo ranih trišanja, krenuli smo nas par u vrakanje malo dalje i naišli na stablo mojega strica. Tako smo se opustili jedući uz priču i pjesmu dok nije došla moja rodica i potjerala nas sa stabla da smo sve skakali jer je mlatila savaračom oko nas, a to bijaše poveći štap sa jednog kraja i podeblji. Sve je trčala za nama mlateći štapom da brže hodamo, a jednu je čak malo više dovatila jer joj je nešto odgovorila ili protivrječila, ali je sve to bilo beznačajno u usporedbi s divnim ukusom trišanja.

Mene je štap poštedio jer sam bila bliska rodica.

Jer, trišnje su sazrijevale u najljepše vrijeme i bile su nešto šta nam je najviše odgovaralo u ukusu i ljepoti, pa bismo stavili peteljku kao naušnice, pa bismo se igrali gađanja špicama. Samo su nam gusjenice ometale sklad jer su malo bile jezive, bumbari bi samo zujali oko glava, iz paučine bi se leptirovi iskobeljavali izlazeći u različitim bojama krila, dok bi neke ptičice letile do svojih gnijezda i malim zijevajućim ptićima ubacivale u kljunove ono šta bi našle za jelo, a oni se oglašavali cvrkutanjem.

A mi smo se divili svemu oko nas, samo bismo ponekad morali skočiti naglavačke kad bi neka zmijica zalutala na stablo, ali bi brzo nestala jer bi se i ona prepala od naše vriske. Ili bi nas tata malo zaprašio galicom ili sumporom kad bi sa svojom pumpom na leđima oprašivao vinograd jer su stabla trišanja rasla pored loze u vinogradu.

Sada više ni vinograda niti trišanja nema, a niti tate sa vezanim šudarićom na četiri čvora da prašeći vinograd spasi lišće i grožđe da ne propadnu. Ah, to divno bezbrižno doba mora ostati barem napisano riječima našeg svijeta i riječju našeg podneblja da bi ostavilo pečat u sjećanjima onih koji to nisu doživili i nikad neće…

Zemlja je tu, trišanja nema, stabla posađena su još mala sa trči pa trči trišnja, dan je isti kao nekad neke godine, zvukovi se malo promijenili, razrijedio se zvuk oranja i kopanja, dozivanja. I ne zna se da li je promjena u nama nastala ili je promjena u vegetaciji koja je još više pozelenila jer zapušteni predjeli bujaju same po sebi, divlje.

Lana Lux, Kukolka, 2017

Nakon pada „željezne zavjese“ i, barem privremenog, zaustavljanja ruskih (od kraja Drugog svjetskog rata maskiranih kao „sovjetskih“) imperijalnih presezanja, došlo je do intenzivne emigracije židovskoga stanovništva iz zemalja propalog Sovjetskog Saveza u pravcu Zapada: Izraela, Sjedinjenih Američkih Država i, u dobroj mjeri, Njemačke. Emigracija u Njemačku kanalizirana je pod zbirnim pojmom kontingent-izbjeglice. On je podrazumijevao u najmanju ruku dvije stvari. Na prvome mjestu prihvaćanje onih koji se u bivšem socijalističkom sistemu, a i u onome što je postao njegov nasljednik, nikada nisu osjećali osobito ugodno te su bili izloženi narastajućem antisemitizmu i, na drugom, povijesnu odgovornost Njemačke, u čije je ime prije Drugog svjetskog rata i u njegovom toku, počinjen najveći zločin u povijesti čovječanstva – Holokaust čijom je žrtvom postalo šest milijuna Židova. Ta se povijesna odgovornost kristalizira u politici koja svakome Židovu i svakoj Židovki omogućuje naseljavanje u Njemačku, bez birokratskih stega kojima su izloženi emigranti iz drugih nacija ili drugih kulturnih krugova. Ideja koja je zapravo motor tog plana jest ponovno naseljavanje Njemačke židovskom populacijom i pokušaj bar djelomične rekonstrukcije onoga što je, u konkretnom obliku, zauvijek izgubljeno. Rezultati se te nerestriktivne politike naseljavanja mogu pratiti i na literarnoj sceni. Neke od najzanimljivijih spisateljica suvremene njemačke književnosti potječu upravo iz redova onih koje se u zemlju dospjele na osnovu sporazuma o prihvaćanju Židova. Naravno, ne može biti riječi (otuda i moja upotreba vremenskog priloga „zauvijek“ uz modalni „izgubljeno“) o uspostavljanju emancipatorskoga stanja kakvo je postupno izgrađivano od doba Haskale (kraj 18. stoljeća) do njegova tragičnog kraja nagoviještenog nacističkim preuzimanjem vlasti 1933., juristički realiziranog donošenjem Nirnberških zakona 1935., a nasilno definitivno provedenog u tzv. Reichskristallnacht u studenom 1938. Njemačka je politika svjesna da je okretanje kotača povijesti unatrag nemogućno. No isto je tako svjesna činjenice da se antisemitizam na njezinu teritoriju ne smije ponoviti ni pod kakvim predznakom. Naravno da se ta pozicija, u svojim konkretnim aplikacijama, podvrgava propitivanjima i da se o njoj slobodno diskutira, ali je u svojoj osnovi – odlučna borba protiv antisemitizma svim sredstvima koja pravnoj državi stoje na raspolaganju – neupitna te se stoga nalazi s one strane svih diskurzivnih propitivanja. Upravo je stoga u posljednje vrijeme tako često dovode u pitanje aktivisti (naivni) s lijeve i (daleko manje naivni) s desne strane političkoga spektra. 

No nije mi do daljeg elaboriranja te iznimno kompleksne povijesne, kulturalne i političke tematike. Ono do čega mi je stalo jest registriranje revitalizacije židovskoga života u Njemačkoj i, konkretno, na njezinoj literarnoj sceni. Plodonosna je nova renesansa i zbog očitovanja fenomena sve bitnijeg za suvremenu znanost o književnosti koja se odmiče od jezično determinirane nacionalne filologije i priznaje realitet višejezičnosti i plurikulturalnosti unutar jedne cjeline koju se nekoć dalo promatrati kao monolitnu i homogenu. U ovoj sam rubrici već izvještavao o njemačko-ukrajinskoj spisateljici Katji Petrovskoj, vrijedan je primjer kulturalnog ispreplitanja Sascha Marianna Salzmann, a danas ću izvještavati o Lani Lux i njezinu romanu prvencu Kukolka iz 2017. Lana je Lux kontingentna izbjeglica koja je u dobi od deset godina s obitelji napustila Ukrajinu, preciznije Dnipro, i naselila se u Njemačkoj. Studirala je glumu, iskušala se kao ilustratorka i odlučila se za prozu – makar nije zanemarila ni ostale umjetničke djelatnosti. Nakon Kukolke (o naslovu nešto kasnije) objavila je još dva romana: Jägerin (koji je ženski oblik imenice „lovac“ na hrvatskom?) i sakupljačica (2020) i Uređeni odnosi (2023). Sva tri su naišla na aklamaciju književne kritike.

Radnja Kukolke organizirana je linearno. U njezinu se središtu nalazi mala Romkinja Samira koja živi u domu za siročad u ukrajinskome Dnipru. Konzekventno predočena iz njezine perspektive (ali ne i dječjim jezikom!) priča slijedi njezina bjekstva iz zarobljeništva koja joj ne donose oslobođenje, već, naprotiv, sve intenzivniji stupanj porobljavanja. Istovremeno, Lana Lux efikasno prati Samirino sazrijevanje koje nastupa bez tuđe pomoći. Sve odrasle osobe koje je okružuju, i koje bi joj po prirodi stvari trebale ili bar mogle pomoći na putu od djetinjstva ka zrelosti, razotkrivaju se kao njezini najžešći protivnici kojima je jedini i isključivi cilj ostaviti je u mraku neznanja. Naravno, to čine kako bi im manipulacija bila olakšana. Manipulacija nekim znači lakše iskorištavanje njegovih/njezinih potencijala shvaćenih kao resursa na bogatome i širokom polju crne ekonomije. Fizičko zlostavljanje u domu završava Samirinim bijegom koji je dodatno potaknut odlaskom njezine najbolje prijateljice, Marine, u Njemačku gdje biva usvojena od strane jedne obitelji. Njemačka i Marina ostat će svojevrsne niti vodilje u toku cijeloga romana.

Prvi korak ka samostalnosti nošen je hrabrom odlukom (u tome trenutku Samiri je tek pet godina) da se, bježeći iz doma prepusti stihiji nepoznatog života. Samira je, to je i središnja točka oko kojega se okreće roman, lišena porijekla te time i identiteta. Čak je i spoznaja činjenice da je Romkinja zasnovana više na njezinome fizičkom izgledu nego na dokumentima kojima bi se ovjerovilo njezino postojanje u okvirima realnog života. O roditeljima se ništa ne zna, ili oni koji o tome nešto i znaju (eventualne socijalne službe u Ukrajini) te informacije ne prosljeđuju, nepoznat je čak i datum rođenja. Tako i njezin nestanak iz doma ostaje bez posljedica – nitko je ne traži, prepuštenost ulici može se bez prepreka pretvoriti u trajno stanje. No Samira je obdarena talentima. Na prvome se mjestu nalaze prekrasne zelene oči (Lana Lux će u intervjuima objasniti da je inspiraciju za roman pronašla u fotografiji Afghan Girl iz 1984. koju je snimio foto-novinar Steve McCurry u blizini pakistanskoga Peshawara za vrijeme sovjetske invazije na Afganistan. Djevojčica je kasnije identificirana kao dvanaestogodišnja paštunska izbjeglica Sharbat Gula.), ali Samira posjeduje i dar pjevanja. Sve to, pak, stavlja u sjenu njezina gotovo nevjerojatna sposobnost preživljavanja zasnovana na žudnji za obrazovanjem. Kao autodidakt Samira stječe znanja koja prevladavaju ona potrebna za život na ulici i snalaženje u najtežim situacijama. Tu se Lana Lux odvaja od realističke poetike i stvara književni lik mitskih karakteristika, paradigmu snage nužne za opstanak u surovome okolišu.

Nakon bijega iz doma Samiru na ulici kupi vozač automobila koji se predstavlja kao Rocky i za kojega se ispostavlja da je mentor bande besprizornih: prosjaka i kradljivaca. U tu skupinu se, isprva bez upotrebe nasilja, uključuje i Samira. Njezina je prednost ljepota, ali i umiljatost koji joj donose nadimak „lutkica“ – „kukolka“ na ruskom. Otuda i naslov romana i prva naznaka njegove višejezičnosti. Proces socijalizacije protječe bez većih problema. Figure koje Rocky okuplja oko sebe predočene su plastično, s jasnim karakternim osobinama i uvjerljivo prikazanom pretpoviješću. On sam, pak, ostaje obavijen velom tajne te se doima kao da živi tek u sadašnjosti. Svi likovi postavljeni su u funkciju bližega opisivanja same Samire. Daša i Lidija ženski su likovi koji izravno utječu na nju, slijepi i unakaženi Ilja približava je glazbi dok blizanci Oleg i Petja služe kako bi joj se jasno ukazali na opasnost povezanu sa zloupotrebom droga. No sam proces Samirinog odrastanja vodi nas gotovo neprimjetno ka središnjoj tremi romana – seksualnome sazrijevanju i s njim povezanim izrabljivanjem. Ono što Samira može pratiti promatrajući primjer starije Lidije ubrzo se zbiva i njoj samoj. Sama se jezivost budućih zbivanja nagoviješta činjenicom da njezino seksualno izrabljivanje od strane Rockyja počinje u dobi od deset godina. Bez iskustva i zaštite postaje žrtvom besprizornog muškarca čija se zloupotreba ne završava samo s njim, već uskoro djevojčicu pod raznoraznim izgovorima i postupno podvodi i drugima.

U tome se prijelomnom momentu romana kao kakav princ iz bajke pojavljuje lijepi i bitno mlađi muškarac Dima koji Samiru izvlači iz Rockyjevih ruku i uzima je pod svoju zaštitu. No ono što za nju započinje kao san relativno se brzo pretvara u moru. Nakon što ju je potpuno seksualno podčinio, Dima je, koristeći njezinu trajno prisutnu želju za odlaskom u Njemačku i zajedničkim životom s Marinom u adoptivnoj obitelji, šalje za Berlin u kojem, sada već četrnaestogodišnjakinja, postaje apsolutnom, paradigmatskom žrtvom seksualnog porobljavanja. U Berlinu, u Njemačkoj kao idealnoj zemlji snova, Samira doživljava najdublji pad. Svijet prostitucije u koji dospijeva, isprva pod Diminom kontrolom a potom u bordelu, dno je na koje ju se baca, kako fizički tako i psihički. Seksualni ekscesi kojima je izložena, i drastičnost govora kojom Lana Lux preplavljuje čitateljstvo kako bi ih uvjerljivo predočila, odlučujuće su odrednice proze koja se u laviranju između realnoga svijeta užasa i mogućnoga svijeta spasa određuje za prvi. Nasilje doslovce eksplodira u tekstu. Lektira postaje osobito tegobna kada se uzme u obzir da je Lux cijelim njezinim protokom uvjerljivo i ustrajno svoj lik izgrađivala na načelima empatije. Doista, bilo je nemogućno ne voljeti Samiru u njezinoj nevinosti, naivnosti i emocionalno prožetoj želji za boljim koja joj je omogućavala da ćuti ljubav i prema onima koji se te ljubavi nisu činili dostojnima. Knjiga kao da vapi za hepiendom koji joj se uskraćuje.

No ne treba zaboraviti da sam tokom cijele diskusije o tekstu ukazivao na njegov bajkoliki karakter. A bajka ne može postojati bez sretnoga završetka, poznato nam je. Zato se, u najmučnijemu momentu, pojavljuje osoba koja je spremna pomoći Samiri u najtežem trenutku, oteti je iz seksualnog navodno dužničkog ropstva, koja je, štoviše, spremna povezati je s Marinom i njezinim adoptivnim roditeljima. Ta je osoba, a kako bi moglo biti drukčije, ženskoga spola. Jasno je da se Lana Lux težeći ovakvome završetku mora odreći realističke poetike. Suzdržat ću se od pružanja informacije kako roman završava, ukida li se realizam u njemu potpuno ili ga se, pak, svodi na prikladnu mjeru. Moja je uzdržanost pojačana tihom željom da će se neki izdavač na području bivše Jugoslavije odlučiti tamošnjoj publici predstaviti ovu izvanserijsku spisateljicu. Stoga podvlačim crtu i ispod nje se sažimam na sljedeći način. Romanom Kukolka Lana Luks je njemačku književnost tematski obogatila pripovijedajući iz post-sovjetske perspektive priču koja se u velikoj mjeri odnosi na Zapad. (Neka na margini ostane zabilježeno da se problematici ukrajinske prostitucije na Zapadu u izvrsnome romanu Pseći park, srećom dostupnom u Hrvatskoj, bavila Sofi Oksanen.) Stilsko obogaćenje pruža vješta upotreba jezika u kojemu se diskretno, ali na markantnim mjestima, miješaju iskazi na ruskom čime se njemačka sintaksa, na određen način, uznemirava. Lana Lux usto diskretno ukazuje na antisemitizam čije je prisustvo primjetno kako u Njemačkoj tako i u Ukrajini. Kukolka je roman koji spada u njemačku književnost, ali je jednim malim ali ipak bitnim dijelom uronjen i u ukrajinsku – ako hoćemo – književnost i kulturu. Stoga i jest prominentan primjer moje ishodišne teze o njezinoj multilingvalnosti i multikulturalnosti koje nastavljaju postojati unatoč svim naporima zloga imperija da ih iskorijene.                   

Drago Glamuzina: Noćni portir, Buybook, Sarajevo/ Zagreb 2024.

Nedatirani dnevnik, u sedamdeset i šest poglavlja, s fotografijama. Mjesto zbivanja uglavnom je Zagreb, grad iz svih dosadašnjih Glamuzininih knjiga, u koji se on doselio iz Vrgorca na studije. U Zagrebu živi i radi, najprije kao novinski lektor, pa urednik, a potom kao urednik u izdavačkim kućama. Oženjen je, otac dvoje djece, pa rastavljen. Nakon više postbračnih veza, otac i trećeg djeteta. To su njegovi biografski podaci, koji se zatim u knjigama pjesama i u romanu “Tri” tematiziraju i variraju kroz život glavnoga junaka ili pjesničkog subjekta. Nesumnjivo, uvijek je to Drago Glamuzina, ali kako pisac nije istovjetan svome književnom liku, niti je moguće da živ čovjek bude pjesnički subjekt, između živa Drage Glamuzine i junaka njegovih knjiga nije uputno uspostavljati ikakve nedvosmislene usporedbe, ili govoriti da je čovjek u tekstu istovjetan čovjeku iz života. Pored ostalog, Glamuzina nije memoarist, nego je pjesnik i prozni pisac. Čak i u trenucima kada njegov lik sasvim podsjeća na Glamuzinu iz života, to nije potvrda sudske, policijske ili barem memoarske vjerodostojnosti teksta, nego se samo radi o tome da su se logika pripovijedanja ili ritam romana nekim čudom približili životu. Osim što će se već u sljedećem odlomku odmaknuti od života, beskrajno udaljenim čini ih razlika u kontekstima: onom životnom i onom romanesknom, pjesničkom, tekstualnom…

Pišući “Noćnog portira” za Buybookovu dijarističku ediciju, Glamuzina se susreće s jednim neočekivanim i neobičnim paradoksom. Trebao bi pisati tako da ne izmišlja, tako kako živi i kako mu diktiraju vrijeme i prostor, ali kako će, kad on i inače upravo tako piše? Ili barem simulira da tako piše. No, dok u oba njegova romana, u “Tri” mnogo izraženije, a u “Drugom zakonu termodinamike” skrivenije, postoji neka egzistencijalna drama koja čini romaneskni okvir i okuplja zbilju. u “Noćnom portiru” postoji niz sitnih, svakodnevnih drama koje čine životnu ili dnevničku svakodnevicu. “Tri” je roman jedne muške i mužjačke opsesije, egocentričan kakva već valjda jedino i može biti preljubnička – stvarna ili fikcionalna – ispovijest, a “Noćni portir” je, na neki pomalo ljubak i neočekivan način, (možda) roman, ili nacrt za roman niza partneričinih opsesija, uglavnom vezanih za stanovanje. Dobrom piscu ono najbolje se često otme mimo njegove volje i saznanja, pa se tako, vrlo vjerojatno, i Glamuzini otelo da najčvršći okvir njegova dnevnika čine te njezine opsesije, kao i ta važna, a gotovo nikad tematizirana priča o pokušaju dvoje ljudi da se naviknu na zajednički prostor. Ta priča uvijek je ljubavna priča, premda ljubav vrlo često stradava zato što par nije u stanju uskladiti, upjevati, uigrati vlastita bivanja u jednom prostoru.

Kada bi da spava, njoj smeta svaki zvuk i smeta joj svjetlo u sobi. Za san su joj potrebni savršeni mir i tišina. On bi, međutim, da čita prije spavanja. Ne samo da je tako navikao, nego od toga živi, kao što živi od kruha i vode. Ostaviti ga bez čitanja pred spavanje bilo bi isto kao i oduzeti mu mogućnost sanjanja. Problem nije prevelik, ako mu se ne dopusti da naraste. Ali problem je, kao i većina drugih problema sa zajedničkim prostorom, takav da može biti veći i jači od svake ljubavi. Vrlo su krhke spone među ljudima, krajnje su nesigurni razlozi zbog kojih jedni druge volimo. Ili razlozi zbog kojih volimo upravo onog ili onu koje volimo. Premda bi čovjek svisnuo bez onoga s kime živi, nema te ljubavi koja bi nadjačala pravo na čitanje prije spavanja. I onda se iz dana u dan i iz večeri u večer on domišlja kako će čitati.

Ili ovo: njoj smrdi zahod. Smrdi joj baš nepodnošljivo. Očito je riječ o novogradnji. Zagrebačke novogradnje iz devedesetih i tisućitih smrde, imaju tijesna stubišta i očajno lošu zvučnu izolaciju. Stan je, inače, njegov, kupljen davno, još za onoga braka. Ona se tu uselila iz svoga podstanarstva (koje još uvijek nije otkazala), i smeta joj se ono na što se on linijom manjeg otpora i karakterističnoga balkanskog i hrvatskog sirotinjstva s vremenom navikao: pa tako i na zahod koji smrdi, i na zidove kroz koje dopire svaki susjedski šum.

Čovjek je biće mirisa. Naše su mašte, naše su svijesti, kao i ono što je ispod tih svijesti, izrazito olfaktorni. Opasno je, gadno je, po ljubav ubilački, ako neki neugodan miris, ako neki smrad povežeš za bivanje s nekim. On o tome, naravno, ne misli. Možda o tome ne misli ni ona, ali opsesivno pokušava popraviti zahod, ne bi li iz zahoda prestali izvirati smradovi. I u tim ga pokušajima pomalo zlostavlja. Socijalno zlostavljanje partnera u zajedničkom prostoru. On je strpljiv, podnosi, sve dok njoj ne uspije popraviti zahod. Lijep trenutak u knjizi. Spašavanje ljubavi.

Ali naravno da “Noćni portir” nije knjiga samo o tome. To je knjiga o književnosti, Glamuzinina ispovijest o pisanju, knjiga u kojoj on govori koje to knjige voli, u kojoj piše o svojim socijalnim kontaktima, o uredničkom poslu i o koječemu drugom… “Noćni portir” je, osim u toj lijepoj ljubavnoj priči, koja se piscu ovaj put doista otela, krajnje diskretna i suzdržana knjiga, u kojoj Glamuzina sebe svijetu pokazuje upravo onakvim kakvim bi želio da ga svijet vidi. Nije to intimni dnevnik, nego je dnevnik za javna čitanja. Namjenski i prigodno pisana knjiga. Lijep sam ti svijete, danas, kao i svakoga dana.

Singer

Pomalo i neočekivano pojavit će se veliki romanopisac i pripovjedač jidiša kao ikonični Glamuzinin pisac. Vjerojatno je i to dijaristički trenutak. U “Sjenama nad Hudsonom” on nalazi subrata u preljubu, ili u tome da – suprotno ljubavničkom bontonu i pradavnom običajniku – istovremeno može svom ljubavlju voljeti više žena. To je, dakle, onaj njujorški, američki Singer, erotoman kakav nipošto nije bio poljski Singer. Išće li ljubav mir, blagostanje i pravo na svakodnevicu, ili je ljubavi bilo i u staroj zemlji? Glamuzina nije singerovski pripovjedač. On ne priča priče, ne imaginira živote drugih, ali ipak se, eto, za mir i utjehu obratio upravo njemu. Utrčao je Singeru u naručje, kao kakva lakovjerna djevojka, uvjerena da će je ova ljubav pratiti sve do groba. A možda i preko groba.

Bokan

U ratu vođa Belih orlova, srpske paravojne formacije, huškač i mrzitelj Hrvata, ali još više loših i nepouzdanih Srba. Obrazovan i načitan čovjek, diplomirani, ali nerealizirani filmski redatelj. Slučaj je htio da se skupa s Glamuzinom nađe u JNA. I da mu na čitanje preporuči – Mirka Kovača. Ova epizoda u knjizi je predočena na elegantan i fino stiliziran način. A čitatelju je važna, jer kao i tolike druge potvrđuje koliko je toga u našim životima moglo stati u nekom vrlo kratkom vremenu. Dvije-tri godine nakon što mladome vojniku iz Vrgorca preporuči na čitanje jednoga srpskog pisca, Bokan će postati Kovačev progonitelj. A Kovač, po vlastitoj odluci, neće više biti srpski pisac.

Nadahnuto Paulom Austerom

Ubio sam čovjeka, nemojte me pitati zašto. Odgovor ćete brzo saznati. Jednostavan je i iracionalan i neće vam se svidjeti. Zato što sam mogao. Ima tu još razloga, ali vjerujem da je to najvažniji. Zato ću ga ponoviti – zato što sam mogao, jer da nisam, taj bi čovjek još bio živ.

Odgovor na pitanje kako manje je šokantan i dosta je banalan. Prišao sam mu dok je stajao pored crveno ofarbane željezne ograde i bez ikakve riječi upozorenja pucao sam u njega pištoljem Crvena zastava kalibra 7,65 milimetara. 

Udari metaka odbacili su ga preko ograde i pao je ostajući u nekom nesvakidašnjem i neuobičajenom položaju. Djelovao je kao pogužvan papir bačen u plastičnu kantu za smeće, onu mrežastu kakve su nekada bile u svakom ćošku školskih učionica. 

Sada malo više informacija. Meni potpuno nebitnih, ali vama će možda zadovoljiti znatiželju. Zvao se Jusuf i cijeloga života je bio prvi komšija mojoj porodici. Crvena ograda dijelila je njegovu baštu od naše avlije i on je bio onaj koji je svakih pet godina strugao hrđu i farbom obnavljao boju. Mog oca to nije interesiralo. 

Možda biste trebali znati i da otac punih jedanaest godina nije izašao iz kuće. Zapravo, izlazio je u avliju, ali nije se upuštao u razgovor sa komšijama ili slučajnim prolaznicima. Jedanaest godina nije odgovarao na Jusufove pozdrave, jedanaest godina nije ga interesiralo šta se dešava u jedinom komšijskom domaćinstvu. Nije obraćao pažnju ni kada je Jusuf farbao ogradu. 

Otac je uglavnom izlazio u avliju pušiti. Nekada davno, kada su cigarete bile jeftine, sarajevsku Drinu, posljednjih godina ručno motani duhan. Ostatak vremena provodio je u kući, najviše u onome dijelu gdje ni sam nisam imao pristupa. Zaključavao je iza sebe ulazna vrata, a onda i vrata sobe gdje je provodio vrijeme. Vjerujem da je cijelo to vrijeme razmišljao o nekim dubokoumnim stvarima, ali razum mi govori da je samo patio od teškog oblika depresije. 

Poslije, kada sam ušao u kuću, pozvati policiju i prijaviti zločin koji sam počinio, otac je sjedio u trpezariji i velikim očima buljio u mene. Kada sam rekao da sam ubio Jusufa, riječi kao da su se odbile od njega. Nikakvom reakcijom nije pokazao da je razumio šta sam mu rekao. 

Neko bi rekao da se na sudu dobro držao, ali ja znam da to ne odgovara istini. U policiji i poslije na suđenju nije uopšte govorio. Ta je njegova šutnja shvaćena kao saučesništvo, kao neki atavističan način da pomogne sinu ubici, koji nije mogao navesti ni jedan racionalan razlog zbog kojega se odlučio ubiti čovjeka. 

Presuđen je na tri godine uslovnog zatvora, koje je proveo u kući, ne izlazeći čak ni u avliju. Poslije sam doznao da je na nekom rutinskom pregledu otkrio da boluje od raka debelog crijeva. Nije želio primati hemo terapiju, nije išao na zračenja, a kada je izmršao toliko da su mu se kosti počele nazirati ispod požutjele kože, učinio je ono što je bilo jedino logično za čovjeka njegovog soja, koji se nađe u takvoj situaciji.

Objesio se u garaži. Nije ostavio nikakve poruke. Obukao je odijelo za koje nisam ni znao da ga posjeduje i zakoračio je na stolicu uspravnih leđa kao posljednji zenički gospodin, kakvih više nema. Bio je sa Carine, pa iako to nikada nije govorio znam da je bio ponosan na mjesto svog rođenja. 

Našli su ga sestra i zet koji su ga redovno obilazili, a kada mi je, tokom specijalno odobrene posjete, saopštila vijest da se otac ubio, pomislio sam samo “prestalo je kucati još jedno ljudsko srce”. Baš se tim riječima misao oblikovala u mojoj glavi i nasmijao sam se ponosan na poetičnost te rečenice. 

Sestra je pogrešno shvatila da je to bio osmijeh kojim sam izrazio zadovoljstvo zbog očeve smrti i počela je neutješno plakati. 

Šta sam joj mogao reći u takvoj situaciji? Bio sam robijaš, koji će u zatvoru provesti dvadeset i četiri godine života. A zašto? Zato što sam bez zakonu i ljudima znanog razloga ubio nevinog čovjeka. Volio bih da je uprava dozvolila da odem na očevu dženazu, ali dozvolu nisam dobio. Nisam pitao zašto, njihova obrazloženja nisu me interesirala. 

Znam samo da sam tada donio odluku, koje se još uvijek strogo pridržavam. Odlučio sam u svemu slijediti primjer vlastitog oca. 

Tri godine nisam izašao iz spavaonice iako spadam među zatvorenike koji imaju mnoge pogodnosti, među kojima je i dozvola da svakog dana vrijeme provodim u zatvorskom dvorištu. Ni s kim ne razgovaram i samo pušim ručno motane cigarete. 

Dok sjedim na ležaju, ili ležim gledajući dio plafona kojem vlaga mijenja boju, razmišljam kada ću, tokom rutinske medicinske kontrole, otkriti da bolujem od neizlječivog tipa abdominalnog karcinoma.