Bilješka uz pjesmu “Selidba”

Postepeno zaboravljam. Prorjeđuju se i nanovo preslaguju upamćeni detalji iz prošloga života. Ono što nestaje iz svijesti, negdje nastavlja postojati, ali tako da ga se neću sjetiti ako me nešto ne podsjeti. Recimo, zaboravio sam da sam davno prije knjige naslova “Selidba” već napisao pjesmu “Selidba”. Kada sam 2018. naslovljavao knjigu, nisam znao da postoji pjesma. Da mi je bilo pri pameti, ili da me je nešto podsjetilo, bi li se išta promijenilo? Naslov knjige ostao bi isti, ali bih, možda, spomenuo pjesmu. Tačno trideset godina prije konačnog odlaska sa Sepetarevca objavio sam u svojoj prvoj knjizi “Opservatorija Varšava” pjesmu koja je govorila o fragmentima moga sjećanja na selidbu iz zgrade gospođe Hajm, u Ulici Jugoslavenske armije, s ljeta 1969. U strukturi i sadržaju te pjesme, premda govori o doživljajima trogodišnjeg dječaka, postoji nešto što će postojati i u knjizi “Selidba”, djelu onoga tko je skoro pola stoljeća stariji. Zar je doista zrenje dovršeno s prvom selidbom?

Razlika je, naravno, jezična. Kada sam 1986. pisao pjesmu, koja će se dvije godine kasnije naći u prvoj knjizi, varijanta netko mi se u odnosu na varijantu neko činila gotovo teatralnom. Ćutanje sam drukčije čuo od šutnje. Ako bih rekao da netko šuti, bila bi to pasivnija radnja u odnosu na onog tko ćuti. Onaj tko ćuti nešto će zasigurno pritom i oćutjeti. Tko ćuti vrlo aktivno osjeća bol svoje šutnje. Takav je nekad bio moj jezik, jer je takva bila i selidba iz 1969. 

Selidba

Sutra je selidba

Složio sam igračke u kutiju
veselio se bezrazložno
i potom zaspao

Danas je selidba

Neko je već odnio kutiju
sa igračkama
Neko je skinuo lustere
Neko je odnio sve naše
stvari

Gledam majku
ćuti
Gledam djeda
ćuti
Gledam baku
ćuti

Hajde da sada svi zajedno
složno zaplačemo

Bar dok ne shvatimo
kako zidovi poslije svega
sablasno odjekuju

Prošle godine preveo sam sa slovenskog na hrvatski knjigu novela  Branka Šömena “Molitva za Jasenovac”, a proteklih mjeseci ove godine prevodio sam zanimljiv rukopis pod naslovom “Groblje svjetlosti” – o slobodnim zidarima i njihovim protivnicima od samih početaka u 14. stoljeću do sredine 20. stoljeća.  

Šömen je studirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Radio je kao novinar i komentator na Radio Ljubljani od 1958. do 1987. godine. Filmske kritike objavljuje od 1960. godine u listu Mladina; 1960-ih godina postaje odgovorni urednik revije Ekran, gdje ostaje do 1975. godine Kao novinar RTV Ljubljana redovito sudjeluje u tjednoj emisiji „Gremo v kino“ te uređuje vlastite radio-programe „Deseta muza“ i „Filmski zasuk“. Posebno prati češku, slovačku, poljsku i sovjetsku kinematografiju. Više puta bio je član žirija FIPRESCI-ja i MFF-a na filmskim festivalima. Od 1983. godine živi u Zagrebu. Šömen je predavao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu od 1988. do 1999. godine. U književnosti se javio pjesničkim zbirkama (Lipov bog, 1971.; Prekomurski rukopis – Prekmurski rokopis, 1976.; Muške ikre – Moške ikre, 1982.) i humoreskama (Crveni smijeh – Rdeči smeh, 1970).

Za Televiziju Ljubljana napisao je kontroverznu tv-dramu Kraj proljeća (slv. Poletja je konec), koju je režirao D. Prebil (1968.). Filmsku karijeru otpočinje kao scenarist kratkoga igranog filma Njiva (1969.) Rajka Ranfla i kao pomoćnik redatelja Živojina Pavlovića u njegovu Crvenom klasju (1970). Scenarist je cjelovečernjih igranih filmova Posljednja stanica (Jože Babič, 1971.), Let mrtve ptice (Živojin Pavlović, 1973.), Bijele trave (Boštjan Hladnik, 1976.), Samo jednom se ljubi (Rajko Grlić, 1981), Crveni boogie (Karpo Ačimović Godina, 1983) i Stričevi su mi pričali/Vesela svadba (France Štiglic, 1983.). Za scenarij Let mrtve ptice osvojio je Zlatnu arenu na Pulskom filmskom festivalu. Autor je romana Peto godišnje doba (slv. Peti letni čas, 1977.), Med u kosi (Med v laseh, 1978.), Panonsko more (Panonsko morje, 1981.), Hod po vodi (Hoja po vodi, 1990.) i psihološke pripovijesti Koncert za samoću (Koncert za samoto, 1986.) i Usporedno nebo (Vzporedno nebo, 1990.). U monografiji Amenkamen (2001.) te knjigama Mudrost (povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj I. dio, Profil, Zagreb 2012.; Snaga (povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj II. dio, Profil, Zagreb 2015.); Ljepota (povijest slobodnog zidarstva III. dio, Profil, Zagreb 2017.) bavi se istraživanjem slobodnog zidarstva i promišljanjem o lučonošama i mračnjacima tog povijesnog pokreta.

Slobodno zidarstvo je mističan, hijerarhijski organiziran pokret liberalnog prosvjetiteljstva. Svoje podrijetlo vuku od zidarsko-klesarsko-graditeljskih cehova u 14. stoljeću. Svoja udruženja oblikovali su  po uzoru na srednjovjekovne bratovštine koje su koristile tajne lozinke, simbole i načine rukovanja, kako bi članovi mogli prepoznali jedni druge i provjeriti legitimitet sugovornika. Najstarija masonska loža vjerojatno je Loža u Edinburghu, o kojoj arhivski zapisi sežu do 1598. godine, a prva Velika masonska loža osnovana je 1717. u Londonu, objedinivši četiri postojeće londonske lože. Slobodni zidari organizirani su u »radionice« – lože, a svaka od njih ima posebno ime. Lože jedne zemlje, na čijem čelu stoji Veliki majstor, organizirane su u veliku ložu, a neke zemlje imaju i više velikih loža. Hijerarhijski poredak ima u pravilu tri stupnja (učenik; pomoćnik; majstor). A može imati čak trideset i tri stupnja (učenik; pomoćnik; majstor; tajni majstor; savršen majstor; osobni tajnik; načelnik i sudac; nadzornik gradnje; jedan od devet odabranih; jedan od petnaest odabranih; jedan od dvanaest odabranih; majstor graditelj; vitez kraljevskog luka; savršen odabranik; vitez Istoka; knez Jeruzalema; vitez Istoka i Zapada; vitez ruže i križa; veliki graditelj mostova; starješina simboličke lože; noahit ili pruski vitez; vitez kraljevske sjekire ili knez Libanona; načelnik tabernakula; knez tabernakula; vitez mjedene zmije; knez milosrđa ili škotski trinitarijanac; vitez Sunca; vitez zapovjednik hrama; škotski vitez svetog Andrije; vitez Kadoš ili vitez bijelog i crnog orla; nadzornik istražitelj; gospodar kraljevske tajne i počasni veliki inspektor).

Slobodno zidarstvo je, po autorovim riječima, traganje za samim sobom, a budući da upravo tako glasi naslov mog prvog romana (Traganje za samim sobom, Prosveta, Beograd 1980.), prihvatio sam se prevođenja svim svojim poletom i žarom. Nisam li  svojim buntovništvom i neizvjesnošću životne stvarnosti i sam slobodni zidar, a da toga nisam bio svjestan sve do prevođenja Šömenovih promišljanja? Saznao sam da je slobodnim zidarima najviše božanstvo Veliki Graditelj Svih Svjetova, kako je Boga nazvao prirodni filozof Isaac Newton. Pod slobodnim zidarstvom podrazumijeva se sloboda pred Bogom, a nipošto robovanje vjerskim zajednicama i političkim krugovima. Slobodni zidar stavlja u središte svog traganja najprije božanstvo, zatim svemir i naposljetku sebe, suodnos između sebe i Stvoritelja svih svjetova.

U opsežnom rukopisu povijesnog pregleda slobodnozidarskih uspona i padova najzanimljivija su autorova osobna promišljanja o velikim svjetskim zbivanjima i jedva primjetnoj, uglavnom tjeskobnoj čovjekovoj svakodnevici. U jednom od ponajboljih lirskih zapisa, pod naslovom „Literarna skica: Jeruzalem“, autor opisuje svoj boravak u Svetoj zemlji:

„Progurao sam se do svog mjesta ispred zidina, naslonio ruku na tisućljetno staro, neobrađeno, pa ipak od ruku i kiše, pucnjeva i poljubaca izlizano kamenje, naslonio čelo na ruku, a ruku na zid, pomolio se Jahvi, Velikom Graditelju Svih Svjetova za zdravlje, za mirnu smrt… Zid je bio neosvojiv, nije ga bilo moguće preskočiti, odgurnuti, probiti: ni vrijeme ni ratovi nisu ga uništili. Stajao je preda mnom kao savjest, izazov, konačnost. Jesu li to molili živi za mrtve ili su mrtvi, uklesani u kamen slušali prošnje živih?! Odjurili su biblijski ratnici, zamrle jerihonske trube, visoka sjena se poput tišine spriječila između mene i kamenog zida… U meni je bujala ezoterijska cvatnja duhovnih spoznaja sve do Božanskog blagostanja. Bio sam manji od makova zrna, nevidljiva prašina na vlastitim cipelama, sjena zastrta sjenovitošću, crvljiv kamen u starom kamenolomu vjerskih ratova, biblijskih pobjeda i političkih poraza.“

Kao prevoditelja zadivilo me autorovo podsjećanje na cenzuru tijekom povijesti: „U antičkoj Grčkoj prvi primjer spaljivanja knjige zabilježen je u 5. stoljeću pr. Kr. u Ateni. Dogodilo se to s knjigom O bogovima filozofa Protagore koji se usudio posumnjati u postojanje bogova te je zbog toga bio protjeran iz Atene, a njegova knjiga spaljena na lomači. Kasnije su u vatri završile knjige heretika ili poganskih pisaca. Izgorjela je i znamenita Aleksandrijska knjižnica koju su kršćani 391. do temelja uništili. Vrlo brzo nakon otkrića Gutenbergova tiskarskog stroja rimski je papa Inocent VIII. godine 1487. objavio encikliku pod naslovom Inter multiplices i u njoj nagovijestio stroge crkvene mjere u pogledu tiskanja knjiga bez nadzora. Engleski kralj Henrik VIII. objavio je 1526. prvi popis zabranjenih knjiga, Crkva je 1559. objavila svoj Index librorum prohibitorum. Kasnije je Sveta kongregacija na crkvenom Indexu samo nadopunjavala popis zabranjenih knjiga. Totalitarni politički sustavi dvadesetog stoljeća, boljševici u Sovjetskom savezu, fašisti u Italiji, nacionalsocijalisti u Njemačkoj, komunisti u Istočnom europskom bloku sve do pada Berlinskog zida te komunisti u bivšoj Jugoslaviji uveli su strogu cenzuru zbog koje su autori doživljavali najrazličitije sudbine, od ignoriranja, do zatvora i likvidacija.“

Svjetski ratovi uništavali su snove, svjetlosti je ponestajalo sjaja, topline i sigurnosti. Europa je kroz slavoluk poraza zakoračila na groblje svjetlosti. Autor završava opsežan rukopis mislima njemačkog pjesnika i slobodnog zidara Wolfganga Goethea: „Na nama je da o tome razmišljamo, da tražimo izgubljeno, uništeno, jer svaki čovjek je knjiga života, svaki čovjek ima svoj životopis kao dio čovječanstva. Naime, kad umre čovjek, umre i dio nas: kad spasimo nekog čovjeka, pa bio mrtav ili živ, mi smo spasili čovječanstvo. Krajnje je vrijeme da ugasimo mrak u sebi i tražimo svjetlost u rukovanju s poštenim, uspravnim, plemenitim ljudima koji su još među nama, koji su još samozatajni, uslužni i dobri, jer to je jedino što nas razlikuje od svih ostalih stvorenja.“

Za slobodne zidare nema istine drugdje nego u nama. Spoznaja vlastite duše najviša je spoznaja. I meni se kao prevoditelju zaista nije moglo dogoditi ništa ljepše nego da poslije prevođenja treće knjige eposa suvremenog slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka pod naslovom Obitavališta duša (Fraktura, Zagreb 2021.) prevedem knjigu Groblje svjetlosti velikog slovensko-hrvatskog pisca, scenarista i nadasve zrelog mislioca Branka Šömena. 

                          Hum na Sutli, 13. 6. 2024.

_________________(Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.)

*

Podne je. Pokušavam zaspati
Dok sa zvučnika svira Bahov Adađo

Stišan toliko
Da po njemu, kao gusjenica

Puže pjesma cvrčaka
Što nadire izvana

*

Dok usnivam, već počinjem da sanjam
Pa se svako malo ustajem i zapisujem 

U snu, vidim selo, samo što je umjesto polja
Veliko plavo more

S kojeg pušika
Ljetni vjetrić

Tu su i neki ljudi, samo nas nigdje nema

*

Taj mi san priziva u sjećanje jedan dan
Kad sam, zagledan kroz prozor

Vidio neke ljude kako vodom iz šlaufa
Spiru pločice na terasi moje kuće

Po pločicama boje terakote, bilo je zemlje
Koju su nanijeli oni što su me netom prije pokopali

Dvorište je odisalo nekom finom mirnoćom
Negdje u selu je neko upalio traktor

A ljudi na terasi, zajedničkim snagama
Povukli su saksiju sa stabljikom limuna

Za suncem

*

Nakon što sam odspavao, uzeo sam čitati
Zapisane snove

Ništa u riječima nije ostalo od plavetnila
Mora koje sam vidio umjesto polja

Ni daška ljetnog vjetra
Što je popuhivao s pučine

*

Sjedim na terasi i čekam sumrak
Nastojim ulijeniti mozak, do te mjere

Da ni o čemu ne razmišljam
Da samo sjedim, gol do pasa

I bosih nogu

Da gledam kud me zvuk navede
Malo preko ceste, za autom u prolazu

Malo u pravcu metle oko koje se
Vrzma mačka

*

Željan sam dosade, one fine djetinje
U kojoj šutimo zajedno sa ocem

Na terasi u predvečerje
I kroz prozor, iz kuće slušamo

Uvodnu špicu serije The Simpsons
Čekamo da majka ustane, i da fildžane

Pođe potkupljati na srebrenu tacnu
Da ih s mraka, bijele, odnese

Nedeljnik, 27. jun 2024.

Razgovarao Branko Rosić

Mnogi su pre prilike da okrenu prvu stranicu nove knjige Miljenka Jergovića verovali da se u njoj pisac uhvatio naših balkanskih stradanja u devedesetim. Jer naslov “Rat” bio je sigurno navođenje čitalaca ka tome. Ali i pre nego što su vam u knjižari izdali fiskalni račun i vi letimično na putu ka kući okrenuli strane, otkrili ste da u knjizi nema ratova na Balkanu, niti geografski određenih ratnih patnji. Ova knjiga je posveta svakom ranjenom gradu, svakom opkoljenom gradu. A svaki opkoljeni i ranjeni grad ima isti “opis i rukopis”. Ovde su ljudi okruženi patnjom, bolom, smrću, a neke priče imaju esnafske naslove: staklar, grobar… o zanatlijama koje je zahvatio rat, ali naravno i o mnogim drugim jer ovo su priče o sudbinama ljudi bez obzira na zaposlenje ili nezaposlenje.

Svaka nova knjiga je sada i tradicionalno novi razgovor sa Jergovićem u kome se osvrnemo i na prilike „u miru“.

U “Trojici za Kartal” je Sarajevo, opkoljeno Sarajevo, dakle ratno Sarajevo… U novoj knjizi Rat su priče sa ratnom temom ali univerzalna strahota opkoljenih gradova, ratova, smrti bez naglašenih geografija i preciznih lokacija. Da li je lično iskustvo i praksa života u opkoljenom gradu logično objašnjenje zašto je u ovoj novoj knjizi rat tako blizu i tako stravičan?

– Ne, “Rat” je u osnovi nekakva strašna bajka, ili nešto što se može roditi u glavi nekoga tko nikada nije doživio nikakav rat, nego ga je gledao iz daljine, slušao o ratu iz priča, i premirao od straha. Pritom, iza te moje pripovjedne konstkukcije možda stoje prisjećanja na Kafku ili na Cortázara, ali, recimo, i na Baš Čelika ili na priču o tamnom vilajetu, općenito na te neke čudne i strašne južnoslavenske narodne priče. Uglavnom, nema različitijih knjiga od “Rata” na jednoj strani, i “Sarajevskog marlbora” i “Trojice za Kartal” na drugoj.

Rat nisu filmovi o debelom dečaku i njegovoj spoznaji. Kod tebe, u ovim snažnim minijaturama, rat je kroz sve profesije koje se nađu u tom ratu: grobar, staklar, … da li je rat u gradovima stravičniji nego na frontu zbog zločina koji ne može da se provetri, klaustrofobičnosti…?

– Da, u mom “Ratu” nema nijednog toponima i nijednog ličnog imena. Nema ni karakterizacije likova. Ljudi se u knjizi razlikuju po zvanjima ili profesijama, i u svakom od njih istovremeno je svo zlo i svo dobro ovoga svijeta. Svaki od njih može, u određenim okolnostima i ako im priča da takvu priliku, postati i svetac, i najgori zločinac. Većina lebdi između tih krajnosti. Kao ribice u akvarijumu. Često sam i mnogo o tome mislio, i možda mi je to opsesivna životna i književna tema (premda se do “Rata” nisam njome bavio): svi ovi ljudi oko nas su potencijalni sveci, i potencijalni Hitleri. Čak i oni malobrojni među nama koji su toga svjesni. I ja koji o svemu tome govorim, ili ja koji sam napisao upravo ovakvu knjigu, mogao sam završiti u obje krajnosti. Nije ovo moralna relativizacija, nego upravo suprotno. Kršćanski vjernici vjeruju da je Bog čovjeku dao slobodu volje. Ali ono što mu nije rekao, ali čime se Bog bavio kroz cijeli Stari zavjet, bilo je testiranje granica čovjekove slobodne volje i odnosa između slobode i slučajnosti, čovjekove volje i logike pripovijesti. Recimo, i Job je, ili Jov, kako ga se u istočnom kršćanstvu naziva, imao slobodnu volju, i kako stoji u meni najmilijem i književno najuvjerljivijem prijevodu Biblije, onom Vuk-Daničićevom: “Bijaše čovjek u zemlji Uzu po imenu Jov; i taj čovjek bijaše dobar i pravedan, i bojaše se Boga, i uklanjaše se oda zla.” Dakle, Job bijaše nesumnjivo dobar i pravedan, ali Bog ga je, ipak, izložio onim nezamislivo strašnim i sveponižavajućim mukama i iskušenjima. Zašto? Jer Bog nije znao kakav je Job? Nema šanse! Ako je Jahve stvarno Bog, onda on zna kakav je Job. Teolozi i tumači svetih spisa imaju svoja objašnjenja pripovijesti o Jobu, ali ja, otkako sam prvi put čitao Knjigu o Jobu, imam to snažno uvjerenje, jer me je njemu vodila priča, da je Jahve zlostavljajući nesretnog Joba provjeravao snagu čovjekovu da zatomljuje zlo u sebi. Zanimljivo je da su granice dobra i granice zla iste, ali da se književnost, kao ni Biblija, ne mogu baviti granicama dobra, nego samo granicama zla. O tome, na neki način, pokušava govoriti knjiga “Rat”.

Imamo u eri koja nas zatrpava medijima i informacijama i činjenicu da su nam čula istrenirana na užas, svakodnevna televizijska izveštavanja s područja ratnih nesreća… ali u tvojim pričama nas rat i brutalnost ščepa izbliza bez da gledamo rakete i ofanzive. Recimo kada snajperisti gađaju u dokolici gradske mačke koje urliknu od metka. Meni je to bilo stravičnije od TV izveštaja?

– Pa vjerojatno i jest strašnije, zato što je neočekivano. Ili zato što ne pripada onom prepoznatljivom i vječno istom repertoaru ljudske patnje u ratu. Naš problem je, čini mi se, u tome što smo u dvadesetom vijeku, s pojavom slike i ubrzanjem sredstava informiranja, voajerski svjedočili tolikoj ljudskoj patnji da smo se na nju već navikli. Ništa nam, ili skoro ništa, ne može biti novo, a ono što smo jednom već vidjeli, ne može nam biti strašno kao kad smo to gledali prvi put. Mi u sebi imamo obrambene mehanizme koji nas štite od patnje drugih, a onda i od empatije. Čini mi se da smo u odnosu na naše ne tako davne pretke iz devetnaestog stoljeća postali užasno hladni. Ti si, recimo, dragi Rosiću, u odnosu na svoje čukundjeda, navrdjeda, kurđela i askurđela iz devetnaestog i, možda, već osamnaestog vijeka, hladni i bezosjećajni saučesnik u nesagledivim masovnim zločinima i ubojstvima žena, djece i civila. Kao i ja, naravno, ali nekako mi je zgodnije na tebe svaliti stvar! Jer zamisli da taj tvoj askurđel iz vremena Karađorđa, dakle pradjed tvoga čukundjeda,  ugleda najdrastičnije televizijske snimke rata u Vijetnamu ili raskomadanih ljudskih tijela iz reda za kruh u opsađenog Sarajeva. Čovjek bi u trenutku izgubio razum i nikad se više ne bi povratio, čak i u slučaju da je bio ubojica, krvolok i razbojnik! Zašto? Zato što je živio u nekim prethodnim vremenima u kojima se takvo što naprosto ne viđa, čak ni kada se cijeloga života ratuje. Zato se meni, recimo, nimalo ne sviđa ta zapadnjačka i američka etika po kojoj se nakon opsade Sarajeva više ne prikazuju drastične scene iz ratova, nema više mrtvih na televiziji, tako da mi nismo vidjeli nijedno mrtvo dijete, nijednog mrtvog civila iz Ukrajine, Izraela, Gaze… To je pogrešno! Ubijenima i njihovim bližnjim ne čini se dobro time što ih se skriva od očiju svijeta. Upravo suprotno, skrivanjem se samo stvaraju uslovi za nove zločine. A s druge strane, već smo se toliko navikli da nas više uznemiri prizor stradanja jednog leptira, nego smrt djeteta.

Kad smo kod geografije koje kod tebe nema, relativno blizu nas traju dva rata. U oba je jasno označen nasilnik, samo što je u ovom novijem, makar u centrima moći, taj nasilnik “naš”, pa mu je mnogo toga dozvoljeno. Je li to licemerje, rasizam ili su nam se samo čula navikla na žrtve?

– Ono što me u ta dva rata ozbiljno brine upravo je – rasizam. Ili šovinizam, u najširem kulturološkom smislu riječi. Najprije da nešto razjasnimo: ni u Ukrajini, ni u Izraelu i Gazi nije riječ o nečemu oko čega bismo se mogli ni trebali navijački opredjeljivati. Ako je Rusija na čelu s Putinom provalila u Ukrajinu, a bojim se da jest, onda nemamo o čemu da razgovaramo. Ili si na strani provalnika i nasilnika, ili si na strani onoga koji se brani. Nema tu nikakvog ali! I nema tu nikakve mogućnosti da se provala opravdava nečemu što joj je prethodilo. Isto je u Izraelu i Gazi. Bez obzira na ono što je Hamas – dakle Palestinci iz Gaze koji masovno stoje iza Hamasa – učinio 7. oktobra i sljedećih dan-dva po Izraelu, srcem si i dušom već mjesecima na strani palestinskog naroda u Gazi. Pa ću i to naglasiti: bez obzira na to što taj narod masovno stoji iza Hamasa, u čemu ga je izraelska agresija samo osnažila. Međutim, otpočetka Putinove agresije na Ukrajinu nije nam baš mogla prijati u osnovi i rasistička i šovinistička diskvalifikacija Rusa i cjelokupne ruske kulture, koja je pristizala sa Zapada i koja je, barem se meni tako čini, povremeno znala uvelike nadmašivati  stvarnu pomoć Zapada Ukrajini. Ako se, možda, ne misli da otkazivanje ruske kulture na Zapadu može pomoći Ukrajini da se obrani. Kada je jesenas izbio novi rat, stvar se ponovila, samo malo drukčije. Zapad je najprije Palestincima službeno otkazao sve ono što je u prethodnom ratu otkazano Rusima, da bi zatim, s početkom izraelske agresije na Gazu, nastala tematska, ideološka i etička zbrka. Političke i vlastodržačke elite na Zapadu bezrezervno su podržale praktično sve Netanjahuove ratne argumente, što je svima koji su protivnici tih elita dalo čudovišno širok prostor za djelovanje. Ljevica, naročito ona neformalna, intelektualna, književna i salonska, srcem je i dušom, ali vrlo rijetko i pameću, stala na stranu Palestine i Palestinaca, čak i u stvarima kad je to značilo biti na strani Hamasa. U toj verbalnoj podršci uglavnom nisu imali pojma da prelaze u antisemitizam. Recimo, postalo je normalno od priče o Gazi i Zapadnoj obali preći na priču o povijesnoj Palestini u cijelosti, pa bismo pri pokušajima da nešto kažemo u korist palestinskog prava na državu automatski počeli Izraelu odricati pravo na državu. Upravo onako kako bi to Hamas želio. Desnica, pak, o kojoj sve znam, jer je promatram po Hrvatskoj, dušom je i srcem, podlo i pokvareno, sa svojom podlom i pokvarenom pameću, na strani Izraela. Što je ta država represivnija i okrutnija prema svojim susjedima, to je ta podrška izraženija. Je li to izraz desničarskog ushita okrutnom državnom represijom, svejedno čija ona bila, ili je to žudnja za ostvarenjem antisemitskog ideala. Kao da nam desnica pokazuje: eto vam vaših Židova, eto vam vaših Jevreja! Dakle, u tom drugom ratu koji spominješ svijet upada u klopku pripremljenu onim prvim ratom. Naravno da opravdavanje izraelskih zločina u Gazi olakšava i omogućava opravdavanje ruskih zločina u Ukrajini. Naravno da se prezirom i otkazivanjem Rusa i ruske kulture otvara širok put, da ne kažem avenija, koja vodi u antisemitizam. Naravno da je nemoguće na jednoj strani primjenjivati jedne, a na drugoj druge kriterije, pogotovo ako se sve događa u isto vrijeme. Ili skoro u isto vrijeme. Ono što je dodatno uznemirujuće jest to da se ljude zapravo motivira na mržnju, jer im se osim razloga i povoda za mržnju ništa ne pruža. Nikakav moralni okvir. Nikakav okvir za empatiju. Makar smrt leptira u Gazi, stradanje bubamare u Ukrajini…

Kako se ti sećaš tvog života u gradu pod opsadom? I odlaska iz grada pod opsadom? 

– Iskreno govoreći, odavno je meni o tome neprijatno govoriti. Ni zbog čega drugog, nego zato što o tome govorim, evo, već trideset godina. Rado bih malo druge slušao. Postoji nešto u tom govorenju o ratovima i o stradanjima svojih komšija, suplemenika i sunarodnika, što je potencijalno opasno i nezgodno. Ljudi ne primjećuju da se počinju kititi vlastitim stradanjem, kao da je to nekakvo ordenje, ili kao da je to moralna kvalifikacija. To što ti se dogodilo nešto loše, ne čini te boljim čovjekom od onoga kome se nije dogodilo ništa. A možda je i važno da osjetiš trenutak u kojem bi trebao zašutjeti. Znaš onu neugodnu situaciju u kojoj bi Beograđanin Sarajliji krenuo tumačiti kako je to biti bombardiran i granatiran, jer je on, eto, doživio Nato agresiju s proljeća 1999. E, pa nešto se slično događa kada nas dvojica iz priče o ratovima o Ukrajini i Gazi, koji se odvijaju upravo sad, pređemo na priču o mom doživljaju rata u Sarajevu, od prije trideset godina. Svima nama nedostaje osjećaj za trenutak u kojem bismo trebali zašutjeti. I još nešto: možda bismo solidarnost mogli pokazivati i na neki drugi način umjesto da stradalnicima bez prestanka na uho trubimo da smo i mi nekad davno isto tako stradali. 

Ove godine je četrdeset godina od Olimpijade u Sarajevu. Iako je 1984. imala orvelovsku asocijaciju, kod nas je ta godina bila vesela i optimistična, niko se ne seća suđenja šestorici u Beogradu, nestašica, ipak je ta 1984. Vučko i OI u Sarajevu, veselica,… kako ti gledaš danas na olimpijsku 1984, a kako si je gledao onda, živeći u njoj, u 1984, kao Sarajlija?

– U ono vrijeme sam bio izvan sebe od očaja, jer sam za nekoliko mjeseci morao u vojsku. Tako da tu čuvenu sarajevsku Olimpijadu nisam pošteno ni doživio. Danas kada u svemu tome mislim, čini mi se to i nemogućim, i nevjerojatnim. Bili smo tako blizu nekom normalnom i običnom europskom svijetu, i njihovom normalnom i običnom životu. Iako je, moram ti to reći, za mene sudbonosnija i važnija jedna druga Olimpijada. Ona koja će se održati u ljeto 1992. Ako se sjećaš, naime, za tu se Olimpijadu, tojest za te se Olimpijske igre, jer Olimpijada je, ako ćemo mak na konac, samo vrijeme između dviju igara, kandidirao i Beograd. Još mi je u aprilu 1992, dok su prve granate padale na moju baštu na Sepetarevcu, na um pala misao šta bi se dogodilo da je Olimpijske igre 1992. dobio Beograd, a ne Barcelona. Šta bi u tom slučaju Slobodan Milošević uradio: svejedno bi zemlju vodio u rat, ili bi se bavio organizacijom Olimpijskih igara u Beogradu? Meni se nekako čini da bi u tom slučaju rat bio ostavljen za kasnije. A kasnije više nisu bile povoljne prilike za rat, pa rata vjerojatno ne bi ni bilo. Ne vjerujem ni u kakvu historijsku nužnost, ni u kakva sudbinska moranja, a pogotovo ne vjerujem da su naše ratove izazvale neke mračne sile na Zapadu ili Istoku. Ništa od toga, gospodo moja i drugovi! Isto tako, ostavite se priča i o Tuđmanu, i o Aliji, i o ustašama, i o mudžahedinima. Nikakva sila na svijetu i u Jugoslaviji nije bila u stanju pokrenuti rat, bez dobre volje Slobodana Miloševića i grupe ratobornih generala. A nakon što se stvar zakotrljala, mogli su se kao kooperativni učesnici pojaviti i svi ostali. E, šta bi od svega toga bilo da je Beograd dobio Olimpijske igre 1992, to mene zanima, Rosiću! Odgovor, na žalost, nećemo saznati.

Da li si se umorio od srpskih izbora? Da li si ispratio ove poslednje od pre nedelju dana i kako ti se čine stvari?

– Čuj, malo prije toga imao sam hrvatske izbore, a malo poslije toga europske izbore u Hrvatskoj. Pa kako mi se čine stvari, pitaš. Tmurno i predvidivo. I ne pretjerano različito nego u vrijeme jednopartijskog sistema, samo na bitno nižem kulturnom, civilizacijskom i egzistencijalnom nivou. Ako se sjećaš, osamdesetih nas je kod partijaša i omladinskih funkcionera najviše nervirala ta ubitačna negativna selekcija. Zašto su tako ružni, tako glupi, tako neobrazovani? Zašto slušaju tako lošu muziku? Zašto su tako neduhoviti, nesposobni, intelektualno jadni i moralno zaostali? Zašto se uvlače u stražnji otvor svome mrtvom vođi? U odnosu na to vrijeme danas je drukčije samo to što njihov vođa nije više mrtav, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj. A sve ostalo je isto kao u posljednjoj dekadi socijalizma, samo mnogo gore, naravno. U ono vrijeme bili smo dio šireg konteksta, a danas smo sasvim izvan konteksta.

Četrdeset godina je od Olimpijade u Sarajevu, ali je ove 2024. i pedeset godina sarajevskog Bijelog dugmeta. Kako si gledao na Dugme onda kao klinac Sarajlija? A kako danas? U čemu je po tebi fenomen Bijelog dugmeta?

– Nisam volio Bijelo dugme. Nikada nisam kupio nijednu njihovu ploču, niti sam ikad bio na njihovom koncertu. Dva su razloga: prvo, ja sam ipak Sarajlija, Bosanac, pa šta misliš kako bih se kao osmogodišnji klinac trebao odnositi prema Bijelom dugmetu dok Željko Bebek narodnjački zavija: Tako ti je mala moja, kad ljubi Bosanac; i drugo, punk i novi val moje su prve formativne muzike, prije kojih su postojali samo radio, televizija, majčin mono gramofon s gomilom najraznovrsnijih singlica, ali opet bez Bijelog dugmeta, jer je ona već prestajala kupovati ploče kada je Bijelo dugme postalo superpopularno. A i više je ona bila iz svijeta Mikija Jevremovića, Vice Vukova, Kemala Montena. Ne znam jesi li ti ikad pažljivo slušao Mikijeve hitove, ja jesam kad sam bio mali, pa i danas pamtim cijele tekstove njegovih pjesama. I počesto se sjetim tih refrena, recimo: “Narcisi plaču ljubavi, u drugom cveću ti si, narcisi plaču mila, jer moja više nisi”. Ili: “Ako jednom vidiš Mariju, ti joj reci da je volim, ako jednom vidiš Mariju, ti joj kaži za moj bol.” Ili jedna malo kasnija, sa Splitskog festivala, čini mi se da je bilo ljeto 1976: “U kamenu ima česma, kao da zemlja kroz nju diše, u kamenu ima klupa, u kamenu pjesma piše”. Ne znam znaš li, ali Miki Jevremović svakog ti je ljeta pjevao u Splitu, novokomponirane dalmatinske pjesme, nekad na ijekavici, nekad na ikavici, bilo je tu vrlo zanimljivih tekstova. Dakle, moje zatečeno stanje u djetinjstvu bili su Miki Jevremović, Kićo Slabinac, Vice Vukov, Đorđe Marjanović, sve sami junaci Lukovićeve “Bolje prošlosti”. Između njih i vremena punka, za mene je možda još jedino postojao rani Đorđe Balašević, s grupom Žetva, pa grupom Rani mraz. A kad kreneš iz punka, kao što i sam znaš, nikad ne stižeš do Bijelog dugmeta. Ili stižeš na pogrešan način, u otporu, u traženju razloga za estetsko snebivanje i odbijanje, te na kraju – fenomenološki. Ne volim o Bijelom dugmetu razgovarati fenomenološki. Milije mi je reći da smo se mimoišli u vremenu, definitivno. 

Prekjuče sam došao na jedan i po dan u Zagreb i odmah na ulasku u grad me sačekao Aca Lukas. Ne postoji nijedan dolazak poslednjih godina u Zagreb a da nisam video bilborde koji najavljuju srpske pevače. Već smo imali toliko priča o toliko Prijinih arena u Zagrebu, ali s druge strane imamo Jelenu Rozgu koja puni Beogradsku arenu bez ijedne reklame. Bregović mi je nedavno rekao da po raspadu jugoslavije i Srbima nedostaje hrvatski kič kao i obratno. Da li se ti slažeš s tim ili drugačije objašnjavaš?

– Naravno da je Goran Bregović u pravu. Previše je on puta za moj ukus bio u pravu. I najčešće sam ja tada tvrdio nešto suprotno, i bio sam u krivu. Ali mislim da Aca Lukas, Jelena Rozga i slične jedinke potvrđuju kako suštinske kulturološke razlike između srpske i hrvatske rulje nema. Razlika se, eventualno, uspostavlja tek na nekim višim estetskim i kulturološkim razinama. Samo što tada ta razlika nije problematična, nije negativna, ne proizvodi nikakvo zlo ni mržnju. Štoviše, ta je razlika vrlo inspirativna, i nikada zbog nje Srbi i Hrvati nisu međusobno ratovali. A vrlo rijetko bi jedni na druge mrko gledali oni koji su te razlike bili svjesni. Srbi i Hrvati međusobno su ratovali iz teškog očaja zbog nedovoljnog razlikovanja. Ratovali su jer su bili i ostali – isti. I to nije nikakva moja pjesnička konstrukcija. Do toga su došli ljudi koji su se Srbima i Hrvatima bavili mnogo ozbiljnije nego ja. Ja sam, mučenik, na Srbe i Hrvate osuđen, i volim ih nekom mojom žalosnom i beznadnom ljubavlju, jer su oni, uz još nekolicinu istih takvih plemena i naroda, naseljeni u moj jezik i u moju književnost. Ja, da se tako izrazim, nemam nikoga osim njih.

Ratko Cvetnić: Čez pole i vrvje, Petrine knjige, Zagreb 2023.

Malena knjižica kakvih je mnogo bilo sve do kraja devetnaestog stoljeća, ili možda do Velikog rata, prije nego što su slike, prvo fotografske a onda i pokretne, preuzele nadzor nad čovjekovom imaginacijom. Te što je važnije: prije nego što su slike preuzele važan zadatak prethodnih pripovjedača u opisivanju i objašnjavanju svijeta i njegovih jednostavnijih pojavnosti. Takve knjižice sadržavale su praktična životna uputstva i savjete, vodiče za unutarnja i vanjska putovanja, kratke šetnje. Zatim su se stvari uozbiljile, žanrovi su se transformirali, iščezli su kratki izleti, opisi običnoga svijeta, od nas se udaljio svijet koji bi trebao biti opisan…

Za nažalost jednokratnu ediciju, koju je u Petrinim knjigama osmislio njihov već bivši urednik Zoran Maljković, nazvanu Biblioteka šetnje, Cvetnić napisao je biciklistički putopis po Turopolju. Pedesetak, jedva šezdeset kartica teksta, kroz koje krajnje informativno izvještava o mikrosvijetu južno i jugoistočno od Novog Zagreba, koji bismo danas najpreciznije mogli opisati kao područje nad kojim zrakoplov načini krug prije nego što započne spuštanje i uplovljavanje u zagrebačku zračnu luku. Premda ta zemljica ima svoju uostalom prilično bogatu povijest i još bogatiji lokalni, folklorni i pučki, ali uglavnom svjetovni legendarij, premda je u njoj važnih toponima i mjesta nacionalne kulture i književnosti, primjerice Turopolje imaginarni je zavičaj “Balada Petrice Kerempuha”, premda su se rađali i živjeli neki neobični ljudi, romanesknih biografija, recimo Milan Bogdanović, pravim imenom Emilijan, Emin Šrabec, klasični i do danas najvažniji hrvatski prevoditelj Shakespearea, tu je iz Dubranca, premda je, dakle, pričom i identitetom Turopolje možda i najbogatiji dio zagrebačkog areala, ili zagrebačke kulturne i zemljopisne periferije, o njemu se, vjerojatno, danas u Centru najmanje zna. Turopoljske su ceste i brežuljci Vukomeričkih gorica, kao i cijeli taj prostor prema Kupi i Karlovcu, raj za metropolske biciklističke rekreativce. Vožnja nije fizički pretjerano zahtjevna, prometnice su u odličnom stanju i nikad tu nema previše automobila, a predio je na uskom prostoru nevjerojatno raznolik i vizualno bogat i uglavnom nenarušen divljim intervencijama.

Osim što se tu vozi biciklom, Ratko Cvetnić tu je i zavičajan. Premda Novozagrepčanin, starinom je u Turopolju, i tu se vraća pod stare dane. Ovo je prostor njegova jezika i idiolekta, mjesto od kojeg se započinje. Knjigu je, očito, pisao nabrzinu i bez prevelikih ambicija, pomalo i dvojeći oko njezina žanra: dijelom, riječ je o mogućem biciklističkom priručniku, dijelom o reportaži- putopisu, zavičajnom bedekeru, memoaru. To što je pisana nabrzinu ne oduzima joj od vrijednosti, ne košta to užitka njezina čitatelja, možda joj još i dodaje tog starinskog dojma. A onda i stvara osjećaj da je “Čez pole i vrvje” tek skica jedne buduće, mnogo veće i bogatije knjige u koju bi mogao stati cijeli jedan lokalni svijet. (Inače, nije ovo jedina Cvetnićeva turopoljska knjiga. On je među pokretačima “Turopoljskog leksikona”, član njegova uredništva i među važnijim autorima tekstova u ovoj izvanredno zanimljivoj knjizi, ujedno jednom od posljednjih ozbiljnih projekata Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, institucije koja svojom agilnošću, živošću i marljivošću odavno podsjeća na čuvenog majmuna ljenjivca…)

“Čez pole i vrvje” nije knjiga pisana u tonalitetima velike i pretenciozne književnosti. Nije pisana ni kao privatni dnevnik, koji se milošću autora predaje onima za koje nije pisan. Cvetnić kao da njezina poglavlja ispisuje kao pisma javnosti, ili kao priloge za lokalni list (kakvi u nas, na žalost, ne postoje, a možda na ovakav način nikad nisu ni postojali). Ali upravo je u tom tonu vrlo sniženih očekivanja ključ za čaroliju. Po prirodi, Cvetnić je mrzovoljan čovjek. Ili se samo takvim predstavlja. Uostalom, prevelika dobroćudnost i blagonaklonost prema mogućem čitatelju samo bi naškodila ovim tekstovima. Poglavlja u knjizi je, nakon uvodnog teksta koji će biti i naslovni, na kraju deset. To je deset relacija na jednom biciklističkom putovanju, započetom kod Savskog mosta, tojest kod svojevrsnog novozagrebačkog tromostovlja. Tu su Savski, pješačko-biciklistički most, Jadranski most, sagrađen 1981. po projektu Zvonimira Lončarića, i Željeznički most, koji dobar dio našega svijeta naziva Hendrixovim, oko čega će se pisac odmah na početku posvaditi s ovim svojim čitateljem. To “nije nikakav hommage Hendrixu, nego nekom pacijentu koji je uporno ispisivao njegovo ime po oplati mosta”, veli Cvetnić. Ali to je najprirodniji način imenovanja toponima, nisu valjda gradske i republičke komisije za taj postao nadležnije od “nekog pacijenta”, uzvratit će mu ovaj čitatelj.

I tako započinje sitno rječkanje, s međusobnim zadijevanjem, kakvog će još biti u knjizi, i bit će dio nekoga posebnog užitka u njezinu čitanju. Šteta što je ovakvih knjiga malo i što su, kada se pojave, u nas neprimijećene.

Prirođenje

Dio zemljice koju je Cvetnić biciklom prelazio, ovaj njegov čitatelj je više puta prepješačio. Za pješačenje tri su razloga: najmanje je važan u održavaju tjelesnog zdravlja, važniji je u održavanju mentalnog i emocionalnog zdravlja, ali najvažniji je u osvajanju predjela. Tu, usred Cvetnićevog svijeta, već dvadesetak godina živim. Poput brojnih mojih susjeda, ratnih prognanika iz Bosanske Posavine, doselio sam se i ja. Vozeći auto, ili dok biva vožen u autobusu, čovjek jedva da i vidi predio kroz koji se vozi. Gledajući kroz prozor vlaka, tek malo više vidi. Ali nemjerljivo je to s onim što vidi dok vozi bicikl. Najviše, međutim, čovjek vidi pješačeći. Moglo bi se reći da je čovjekov zavičaj samo ono što je u životu prehodao. Turopolje nije moj zavičaj, eventualno sam tu prirođen, ali dio tih sela i bregova bolje sam upoznao od zavičaja. Tu sam prirođen, kao kukac nametnik i nova krumpirova sorta. Prirođen čovjek bolje poznaje zemlju od onog tko je na njoj rođen, ali mu imaginacija slabije radi.

Hrastov čardak

Riječ je u nas turcizam, ali je perzijskog podrijetla. U značenju u kojem je u svojoj knjizi Cvetnić koristi, i u kojem se još uvijek ponegdje u ovim krajevima koristi, označava drvenu seosku katnicu, kakvih je u Turopolju, Pokuplju i Posavini malo još ostalo. A sve je manje i prizemnica: trunu i urušavaju se, ili ih rastavljaju i nekamo odnose. Neko vrijeme u picerijama bili su moderni oni masivni drveni stolovi, s istim takvim klupama. Građeni od rasturenih kuća, ti stolovi i te klupe slika su jednoga kulturnog propadanja. Slika zaborava.

Istinite priče 

*

(6/10.)

Milorad Pejić, pjesnik, došao je u Švedsku u isto vijeme kad i ja. Živio je visoko na sjeveru (Luleå, Umeå), pisao poeziju, koju sam, kad god bi mi dopala u ruke, s užitkom čitao. Nismo se poznavali ni sretali. I sad, za vrijeme korone, Sarajevski dani poezije, nekad tako značajan i posjećen festival, održavao se virtualno, tek toliko da se ne ugasi. Među gostima bili smo i nas dvojica. Kad se “javni” dio završio, moglo se malo i privatno proćaskati. M. Pejić uzgred pomene Lund. Ustavim ga, priupitam – kad šta će ti biti: on već tri godine živi u Lundu, u mahali do moje mahale.

Kako smo oba svikli na samštinu – prošla je, mislim, još puna godina, prije no smo se snašli i združili.

Danas smo šetali s gornje strane Hoje O, uz ivice žitnih polja. Široka su, ravna, idu sve do Lomme i morske obale. Uz ivice polja smenjuju se guste krošnje gloga i šipurka. Svaki smo zagledali, a, ja, vala, skoro svaki i probao.

Vratili se uz damarne. Ljeskaju se prazne. Prihvatila pozna jesen, odselile ptice u bolje krajeve.  

*

(Subota 8/10.)

Čitao sam Rulfa sinoć. I sad (devet uveče) pokušavam da ga čitam, ali ne ide. Ne znam šta mi je. Stigao sam nekako do sela u kojem živi junakov otac. Selo je puno sjenki, crnih konja i duhova, ali ja to čitam, a ne vidim, ne osjećam. Nemam pipke za tu vrstu fantastike.

Imao sam svijet straviti ili tu knjigu nabaviti. Ljetos sam bio u Sarajevu i u N. Pazaru, tražio sam knjigu, nisam je našao. Čudo bi bilo i da jesam. Dotle sam, dakle, dogurao. Dotle sam se stijesnio i zgasnuo.

Knjigu mi je dao M. Pejić, nakon naše jučerašnje šetnje. Sjednemo, po kraju, na klupu ispod gorostasnih lipa (koje Pejić uvijek prekori zbog odsustva mirisa) i promijenimo po par knjiga.

(14/10.)

Ležim u krevetu, ne valjam ništa, ne da mi se ništa.

Uzeo Rulfa, kratke priče. Potekle nekako.

Izbori na pragu. Mrkokošuljaši – “desni blok” kako im mediji tepaju – u velikoj su prednosti. Švedske demokrate, Moderati i Demohrišćani. Poput onog Kišovoga monjsinjora Žaka, prihvatili su se “instrumenata koje nam je Bog milosrdno stavio u ruke u službi Njegove Svete Vere i za spas duše čovečije” i pritegli zdravstvo, školstvo, sudstvo. Sad pritežu policiju.

Nacionalne granice povlače se oko prigradskih naselja/geta za strance, otuda se očekuje nepijatelj.

(15/10.)

Izlazim iz Arimana, idem preko Velikog trga. Ispred gradske kuće protestuje manja grupa protiv nasilja nad ženama u Iranu. Ne govore, ne mrdaju, samo mašu mehanički minjaturnim zeleno-crvenim zastavama.

(19/10.)

Oktobar je ljepši nego ikad. Ja ovakav, ovdje, nisam upamtio.

*

18:40.  Sms od M. Pejića. “Vidimo se tačno u podne prijatelju, kod gavrana koji se sa ulične lampe gađa orasima.”

Ta je lampa ispred mog prozora na dnevnom boravku. A taj gavran krade orahe po naselju, sleti na uličnu svjetiljku i baca ih odozgo na asfalt. Neki put mu prsnu, a neki put ne. Ja sam dva-tri puta naišao u pravom trenutku i malo mu pomogao. I on, lopov, snimio je stvar i kad god je u blizini i opazi me, doleti, baci orah i čeka da mu ga polomim.

Tu se M. Pejić i ja prije šetnje obično čekamo. Biće da je gos’n gavran i mog druga testirao.

Poruka na viberu: svi su dobro, samo je majka nešto oslabila. Slabo jede, slabo spava. Sreća te još nije hladno pa izlazi na terasu.

(20/10.22.)

“Šta se dešava?, pita M. P.  Nisi li dobio unuče, a ne hvališ se?”

Nisam, odgovaram. Ali ću ga, ako Bog da, uskoro dobiti. On ima dvije unuke i zasija, podmladi se kada ih pominje.

I onda svaki čas zivkao Azu. Dobijem je maloprije. Kaže da se strpim, još je rano. Još dva i po mjeseca. 

(10/2.23)

*

Stiže poruka od mog druga M. Pejića. Ima jedno pet-šest nedelja kao mislim na njega i na naše šetnje. Ne da mi se. Očeva bolest i naše bolesti u decembru, januaru, moje preturanje po školama.

Predlažem mu subotu/nedjelju.

Odgovara da mu paše subota i da mu je tu, u posjeti, Adin Ljuca i da ćemo se upoznati.

(11/2)

Pitam M.P. gdje ćemo da se čekamo. Kod gavranove žarulje (ispred mog ulaza) pa ćemo odatle vidjeti kuda dalje.

Gledam kroz prozor – eno ih već stoje tamo.

Pozdravljam Adina Ljucu, nisam ga poznavao, on mi trpa u naručju poklon – prehrambenu kesu ICE, punu knjiga. Izdanja Samizdata, izdavačke kuće koju su Pejić i on stvorili. Odnosim knjige u stan (uzimam Strah od behara da uzvratim poklon) vraćam se i slušam Pejićev prijedlog Hoje – kolonija – Ishall/Stadsparken – pa kakva ljubazna kafana, ako takvih još ima u Lundu.

Silazimo stazom na vode, ljeskaju se damarne, pričamo u glas o vrtovima, voću i povrću. Adin priča o svojoj bašti/kućici u Pragu koju je morao da ostavi, o odlasku u USA gdje su pokušali da osnuju malu farmu, a ja ga prekidam svakog časa i pokazujem johe i srebrne vrbe koje okolo sijaju.  

Stižemo na koloniju. Iako je goli februar, opet se čini živahnom i lijepom. Vidimo i nekoliko prilika koji su već počeli sezonu – čiste svoje parcele, grade lijehe, ograđuju.

Dersimo, šta bi drugo, o piscima koje čitamo, o nepripadanju, o spaljivanju Kura’na. (Neko je iz maskare podnio zahtjev za spaljivanje Tore, policija i vlasti zbunile se i prepale. Nekako su se dovili, iščupali. Čovjek se trebao telefonski obratiti nadležnoj instanci, obratio se ali kad je dobio broj onih koji stoje u redu ispred njega, nije želio potrošiti život u čekanju, pa je odustao.

Pričamo gdje ćemo se kopati, Pejić veli da će gore, visoko na sjeveru, a ja negdje ovdje u ovoj močvari.

Svratili u Bishop Arms, na pivo. Vlasnik puba, Velšanin, veoma je ljubazan jer mu je Pejić za šankom snažno podržao težnje Velsa za nezavisnošću i odcjepljenje od Velike Britanije.

Odatle smo krenuli da kupimo pšeničnoga hljeba, koji se peče u furuni od kamena. On, taj hljeb koji kupujemo, podsjeća ne one vojvođanske paorske hljebove, samo što je bolji i od njega i od (današnjih) pazarskih hljebova.

*

“Pekari su pravili hleb, onda zvani: pitice, samuni, simiti, ćahice i kiselice. Prodavali su se u pekarama i na tahti. Hlebne tahte (daske) izjutra bi čipčije nosile sokcaima vičući: hleba, hleba! Najviše su se prodavale pitice (lepinje i simiti – premazani jajijma i tako ukusni da su se mogli jesti bez smoka). Uobičajeno je bilo da se kupi po metlike kajmaka i metne u piticu, koja se ponovo vrati u furunu dok se kajmak ne rastopi. Ćahice su većinom prodavane za vreme Ramazana i njihova prodaja je bila velika, jer je svaka kuća kupovala po 20 i više komada. Samuni bi se prodavali preko dana. Kiselicu su najviše trošili siromašni građani. Kiselica je izgledala kao današnje vekne. Miješene su od čistog pšeničnog brašna prosijanog na rijetko sito. Jedna kiselica bil je dostatna za jedan obrok jednoj četvorčlanoj porodici.” ( Omer, ef-Koničanin, neobjavljeni spisi).

“Od Pazara do Soluna
dva somuna.”

(Subota, 11/3, 2023.)

Ovdašnje radosti ne traju više od 2-3 sekunde. Kafa je provrela i ja zaustvljam nalivanje – hoću da strčim u podrum i donesem balkonski stočić i stolice. Jer, eno ga, ogrijalo sunce. Izlazimo na balkon – kad s te strane vijavica, snijeg.

Psujem sever i susaram s hoklicma, suđem, saksijama. 

Sad dok ovo pišem, u 13:13, opet je vedrina.

U 15:00 treba da čekam M. Pejića ispod gavranvog stuba. Valjda će snijeg stići da se još koji put istrese i da onda, kad krenemo ka Hojeu, budu u redu nebesa.

U tri po podne nije bilo ni snijega ni sunca. Ako krenemo stazom kroz šumarke i sklonimo se vjetru s huje, pa i neće biti baš toliko hladno. Sišli smo u ravan, okružili prve tri damarrne, popeli se na drugu obalu potoka i onda naniže, ka kolonijama i nasipu. Lijepe su naše šetnje, jer su “bez zadatih tema.” Uzimamo na zub ono što nam na um padne.

Pejić je, prije dvije nedjelje, bio na sajmu knjiga ovdašnjega BiH udruženja bibliotekara, pisaca i pevodioca, razmijenio malo knjiga. Dvije tri je i meni donio. 

Glasom umornoga boga, on pjeva pjesme o rastancima
pusta odjekuje sala, tombola Željezare Zenica. Subota je
kad radnika nema, tad samo očajnici svoje bolne jetre
naslanjaju na šank i pjevuše uz njega, melankolično, tiho

Bila je tako lijepa, kao tog jutra dan… I diže on pogled
u visine, pod niske svodove, po kojima izbija vlaga
iz trulih vodovodnih cijevi fiskulturne dvorane na katu
i crta vlaga kartu fantastičnoga budućeg svijeta 

Koji neće dočekati, u njemu živjeti neće, radnici jetara
bolnih, ti fiskulturnici komunističke misli, ni pjevač njihov
što pjesme francuske pjeva bolje nego ijedan Francuz

Više se nismo sreli, jer nju je odnio dan… Dok izvana zavijaju
tužne sirene jutra, prolaze kamioni, muškarci u bijelom
istovaruju kruh, sa radija čuje se lelek rudarskih nesreća u Kini

(Iz knjige “Izabrane pjesme Nane Mazutha)

_________________(Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.)

*

Po bijeloj fasadi naše kuće
Lokve svijetlosti

U predvečerje 

*

Otac podrani pa trimerom kosi
Naša neobrađena polja

Poslije podne spava, dok pored njega
Kao straža stoji čaša s vodom

U predvečerje, kad vatra popusti
Otac kao slučajno naiđe pored pokošenog polja

Zastane, divi se
Gleda

*

Veliki crveni kombajn u predvečerje
Kroz sunčeve zrake 

Kao kroz rese

*

Pjesnike iz polica dohvatam, na terasu ih izvodim
Pažljivo ih pod rukom držeći

Kao da su slabo pokretne
Neudate tetke

*

Jagodicama prstiju, hrpte knjiga poezije u policama
Opipavam kao fontanele na dječjim glavama

Ona mjesta gdje kosti tek treba da srastu

*

Stevana Raičkovića sam stavio u saksiju
Pored velikog, žutog

Cvijeta

Kada sam tamo bio,
to sam bio ja.
I kada sam otišao,
opet sam bio ja. 

I gdje god sam,
i kada god sam,
uvijek samo bio
ono što sam bio. 

Pa nekad ne znam
ni kakav sam,
ni koji sam
ja koji jesam.

Ali znam: i taj sam.