kad sam te vidjela već je bilo kasno
ja sam se zrcalila ti si ustuknuo
kao da išta za što vrijedi živjeti
ovisi od blizine izubijanih tijela
uronjeni u plodnu vodu
postajemo intimna povijest
što se bezglavo kotrlja
na kotačima vremena
svejedno mi je ljubavi
u tebe kroz tebe bez tebe
od mene od mesa od krvi
ti jesi. otkinuti plamičak svemira
uzburkana površina i mirno dno
tamo sam te smjestila
daleko od sebe od svega
budi kao Zorba
ne namjenjuj se
uzalud ponedjeljcima
tu možeš biti odvezan i siguran
kao luđačka košulja
tu počivaj budi hrabar i jak
kao vinogradski cvrčak
kao noć na zemlji

Ja sam odgojena u katoličkom duhu
Redovno se išlo na mise
Uplaćivalo velike mise za sve mrtve
Uplaćivalo mise za godišnjice smrti
Nosili smo posvetiti
Vodu, sol, rakiju
U mojoj tvrdoj tradiciji
Nije, naime, bilo mjesta
Nije bilo vremena
Nije bilo prostora
Da se nekom jebe mater
I danas žalim zbog toga 

Razmišljam o vama
Intenzivno
Osobito u ljeto
Nekako me sparina okrene na vas
Razmišljam ima li smisla
Da ja vama jebem mater
Da vam svima
Od prvog do zadnjeg
Koliko vas je išlo sa mnom u razred
Jebem mater i oca i sestru i brata
Kakve bi to rezultate dalo
Ja bih se osjećala bolje
Danas se osjećam spremno jebati vam mater
Trebalo mi je samo petnaest godina da odvažim
Prvo bih samoj sebi trebala sve sapsovati
Što sam takva kukavica
No, o meni ćemo kasnije
Dakle
Jebem vam mater
Jebem vam i oca i mater skupa
Braću sestre
Tetke tetke
Strine strike
Ujke ujne
Bake i djedove
Kućne ljubimce ako ih imate
Jebem vam ruksake koje ste nosili
Jebem vam krede kojima ste me gađali
Jebem vam i onu kantu što  ste mi je na glavu stotinu puta
Nataprčili
Jebem vam one traperice na trapez što u jesen i zimu budu mokre
Pa za vama ostaje trag po školi
Jebem vam neopranu spužvu
Jebem vam sve sveske
Olovke
Radne bilježnice
Vježbanice
Zbirke zadataka
Udžbenike
Referate
Jebem i te profesore
(njih ne sve)
I profesorima majke
Pedagoginji osobito
Njoj jebem i prvi red na sahrani
Pa taman joj i ja došla 

U mom je katoličkom duhu
Da vam oprostim
Da okrenem drugi obraz
Na svu sreću
Dobrota je precijenjena
Kršćanstvo je precijenjeno
Jebem vam sve
I dok vam tako sve psujem
Osjećam se k’o Mojsije
Taj narod koji ide u bolje sutra
Taj narod sam ja
Samo ja 

Nemojte gajiti zablude da bih vas kao Noa spašavala
Naprotiv
Budite svjesni
Dragi
Drugovi i drugarice
Da bih vas
Da mogu
Gromovima svetog Ilije
Spalila 

Vi ste odrasli u ljude
Kojima se u crkvi ne može
Pružiti mir
I s tim je saznanjem bolno živjeti
Na svu sreću
Samo vama
Ja vas znam gadovi
Znam vas
Kad ste stiskali kesu od smokija
Znam vas kad ste mi podapinjali na stepenicima
Kad ste mi ukrali herbarij
I uništili ga
Znam vas gadovi
O kako vas samo dobro znam
I vjerujte mi
Kunem vam se Bogom i Ocem i Duhom Svetim
Obračunat ćemo se
Razorit ću vas
I vi ste mene
Pa ako se i sretnemo u paklu bit će lakše
Uvijek možemo reći
Znamo se od prije
Znamo se
Kunem vam se i Blaženom Djevicom Marijom
Neće proći
Neće proći
Ne prolazi
Nikad nije prošlo
Nikad neće proći
Uvijek ćete me pratiti
I uvijek ste uz mene
I zbog tog
Ako ništa zbog te prisutnosti
Morat ću vas likvidirati
Ako ne ubijem vas
Ubit ću sebe
A za to nisam
Još uvijek spremna

Kunem vam se Isusom Kristom
Neće se nitko izvući
Neće nitko preživjeti
Nema uskrnuća
Nema oprosta
Drugovi
Nema oprosta
Nikada
Nikome
Posebno ne vama
Posebno ne vama
Treba li to još jedanput ponoviti?
Jesam li bila jasna?

Vi ste mene opsjedali
Onako kako se opsjedao Carigrad
Moram iskreno reći
Vi ste moja Kartaga
I spalit ću vas do temelja
A vaš ćemo pepeo
Vi ćete tada biti proglašeni
Nevinim ljudima
Žrtvama
Vaš ćemo pepeo dati svećenicima
Nek’ posipaju narod njime
Na Čistu srijedu
Vrijeme otkupljenja tek dolazi
Ali za to
Netko prvo mora umrijeti 

Sa violinom, jedinom pokretnom i nepokretnom imovinom, sa više duha nego kruha, beskućnik, ”maestro” Stanko Stanković došao je jednog proljetnog dana polovinom dvadesetog vijeka na Zelenu pijacu u Doboju, zasvirao i zapjevao i – ostao do kraja života u gradu na tri rijeke, na sjeveru Bosne. U svoju violinu gledao je kao u božanstvo. Nijednog trenutka nije se odvajao od tog čudesnog muzičkog instrumenta. Sa oronulom violinom na uzglavlju spavao je i ujutro čim bi se probudio, prigrlio bi je i svirao sebi i drugima i sve dok ne zaspi osjećao se božanski.

Pojavio se, dakle, Stanko Stanković jednog proljeća, iznenada, na Zelenoj pijaci u Doboju i zasvirao… Došao je – niko ne zna odakle. Neki su govorili da je porijeklom iz Rumunije i Karavlah. Moj prijatelj Čedo Čak Despotović, Amerikanac iz Kalifornije, kaže da je  Stanko  kao i on rođen u Koprivni, selu između Doboja i Modriče, i da se davno otisnuo u bijeli svijet.  Priča teče dalje: neke Dobojlije su pripovijedale da je ovaj strastveni zaljubljenik u violinu i njene zvuke poslije nesretne ljubavi u Beču počeo sve više da pije i tako izgubio mjesto u Simfonijskom orkestru grada na lijepom plavom Dunavu. Šta je od svega ovog tačno, a šta legenda, ostaće vjerovatno samo tajna.

U svojim uspomenama gospođa Blanka Atijas Levi, nekadašnja Dobojka, koja danas s porodicom živi u Šibeniku, na portalu El Mundo Seefarad napisala je da je Stanko tog dana na Zelenoj pijaci u Doboju zasvirao i zapjevao i okupljenim ljudima ispričao mnogo toga o sebi – još od Kulina bana pa do naših dana. Markantna figura, visok oko dva metra, sa gustom valovitom, prosijedom kosom, oči crne, velike i buljave, ruke krupne da bi u svaku mogla stati po jedna lubenica, slikovito je pisala Blanka Levi. Mantil iznošen, sive boje, spuštao se sa njegovih plećatih ramena sve do zemlje. Sive uflekane pantalone vezane učkurom, poderana karo košulja, bosonog, izgledao je kao kakav lik iz Biblije.

Za svoju svirku na pijaci zaradio je prvu poluoku rakije i nastavio priču čudnom mješavinom jezika, ipak najsličnijem bosanskom izgovoru. Svirao je Stanko još dva-tri dana na pijaci, ali broj ljudi koji su ga slušali bivao je sve manji, a dnevni pazar sve tanji. Spavao je na pijaci i vidio da od svirke nema baš nekog haira i zatraži bilo kakav posao da se prehrani i nađe sebi krov nad glavom.

– Moj otac Mihael Atijas Mika ili Mikica bio je obućar, bavio se trgovinom i imao jednu njivicu i pozove Stanka da radi kod njega. U štali, na tavanu, našao mu je  mjesto i za spavanje. Stanko malo radi na njivi, zastane pa zasvira, izgubi se po nekoliko dana, pa se vrati… I tako život teče: malo radi, malo svira, malo luta… Jednog jutra moj otac pozove Stanka i započe ozbiljan razgovor: „Godine su te uhvatile, treba da saviješ i ti svoje gnijezdo i da se oženiš, imam ja za tebe dobru priliku, našu Đurđiju, ona dolazi kod nas i pomaže u obavljanju kućnih poslova. A voli rakiju kao i ti.“ Nađoše se nijh dvoje, sjedoše i zajedno popiše litar rakije i tako počeše bračni život, pisala je Blanka Levi.

Gospodin Atijas imao je dosta prijatelja i poznanika i na funkcijama. Zelena pijaca se širila i  on predloži da se izgradi javni WC i da tu rade i u jednoj sobi žive novopečeni mladenci.  Krov nad glavom, kapne poneka para, Stanko i dalje svira kad god ima priliku. Zbog toga što je radio u pijačnom klozetu djeca ga prozvaše Stanko Rupa. Ubrzo su dobili i troje djece. Možda bi Stanko i Đurđija tu živjeli još neko vrijeme, ali Doboj zadesi poplava, voda odnese sve što je bilo na Zelenoj pijaci pa i javni klozet i tako bračni par Stanković sa djecom ostade bez krova nad glavom. Tu su opet gospodin Mika Atijas i njegova supruga Berta da im pomognu. Prime ih kod sebe, hrane i paze gotovo tri mjeseca. Zatražio je Mikica od svojih prijatelja da pomognu porodici Stanković da se ponovo skuće. Našli su neki smještaj, a Stanko je, kad god bi mu se ukazala prilika, svirao i pjevao. Kad su ga neki zlonamjerni šereti upitali da li ima namjeru opet da se vrati na Zelenu pijacu i stanuje u javnom WC-u, Stanko je rekao da on ima  stan i oštro odbrusio besposličarima rekavši da je taj stan na pijaci izdao nekom visokom rukovodiocu! Ponekad je onima koji su ga vrijeđali i ismijavali drsko čak i vulgarno odgovarao i tako branio i sebe i svoju violinu.

Mika Atijas, koji je svirao klarinet, i njegova supruga, partizanka Berta, odlikovana  Orednom za hrabrost,  svirala je na klaviru i govorila pet jezika, uvijek  su bili tu da pripomognu porodici Stanković.  Na vjenčanju Mihaela i Berte kumovi su bili Petko Đurić, jedan od glavnih organizatora partizanskog pokreta u dobojskom kraju, i Nurija Smailbegović, čovjek koji je u toku Drugog svjetskog rata dugo krio i štitio članove porodice Atijas od ustaša. Mihaelov brat Mošo bio je u samom vrhu partizanskog pokreta 1941. godine, ustaše su ga uhvatile i ubile; trinaest članova porodice gospođe Berte je ubijeno u Jasenovcu. 

”Maestro” je sa violinom sve češće navraćao u restoran na Željezničkoj stanici u Doboju i tu do zore zabavljao dremljive goste koji se čekali vozove za Beograd, Zagreb, Sarajevo, Banjaluku, Ljubljanu, Mostar… Jedne noći u restoranu je sjedio neki pukovnik i čekao voz za Beograd. Nije mu se svidjela Stankova svirka i pjesma i zatražio je od konobara da se violinista udalji iz restorana. Stanko je upitao pukovnika da li može da mu odsvira i otpjeva samo još jednu pjesmu pa ako se drugu pukovniku to ne svidi, on će i sam otići. Pukovnik se smilovao, Stanko je kao bajagi nekoliko puta isprobavao svoju violinu i onda zasvirao i svojim zvonkim glasom da čuje cijeli restoran zapjevao:

 „Ko ne voli Tita i Partije, nek se seli iz Jugoslavije!“

Pukovnik je začuđeno i zbunjeno gledao u Stanka, koji ga je glasno i slavodobitno upitao:

– Drug pukovnik, da li ti se sviđa moja pjesma?

Pukovnik naravno nije imao izbora nego se osmijehnuo i rekao da mu se pjesma svakako sviđa i da Stanko može nastaviti svirati i pjevati i njemu i putnicima u restoranu. I  nije se sve završilo na tome. Pukovnik je naručio rakiju i večeru za violinistu koga je maloprije htio da izjuri. Po već ustaljenom dogovoru, konobari bi malo sačekali pa zatim Stanku dali pare koje su bile namijenjene za piće i jelo, a njemu donijeli čašu vode.  I na taj način je brižni otac obezbjeđivao hranu svojoj djeci i ženi.

Slika Stanka Stankovića, najpoznatijeg violiniste u sjevernoj Bosni, nalazila se i na zidu radionice Mirka Vukeljića i Branka Sofrenića. Ova dvojica Dobojlija izrađivali su violine svjetskog kvaliteta. Poznati violinisti na njima sviraju na svim kontinentima, od Japana do Švedske, od Amerike do Portugala. Jednu violinu poklonili su i čuvenom jugoslovenskom i srpskom violinisti Jovanu Kolundžiji. Na violini koju su napravili Vukeljić i Sofrenić Kolundžija je sa svojom sestrom Nadom svirao na koncertu u Doboju i zatim u mogim gradovima širom svijeta. ”Bili smo počašćeni što je na našoj violini svirao Kolundžija, virtuoz svjetskog glasa. Violine se  ne prave nego grade i zaista je malo umjetnika koji mogu svirati na tom čarobnom  instrumentu”, smatra Mirko Vukeljić koji i poslije smrti svog druga Branka Sofrenića 2009. i danas izrađuje po dvije-tri violine godišnje.

Jedne zime, u rano jutro, polovinom šezdesetih godina dvadesetog vijeka, Stankova žena Đurđija ponovo je pokucala na vrata Berte i Mihaela Atijasa i saopštila im da je Stanko umro i zatražila da joj pomognu da ga sahrane. Mikica je sve organizovao i na svježem grobu zaboden je krst. Na tom krstu Mihael Atijas je postavio Stankov šešir, jedan od simbola najpoznatijeg dobojskog boema i violiniste. Pjesnik Kasim Deraković napisao je pjesmu povodom smrti Stanka Stankovića u kojoj su i ovi stihovi: „Prodao je cipele s umornih nogu / Vani je blistao snijeg / Mislio je mjesečina… / Ujutro ga nađeše u snijegu / Bez disanja / U rukama zgrčenim od hladnoće / Držao je za djecu plave bombone…“ Dobojski i sarajevski novinar Senad Malohodžić napisao je u ”Glasu komuna” tekst u spomen Stanka Stankovića u kome se navodi da je to ”posljednji jecaj jedne violine”, a pravnik i sudija Milorad Ivošević zalagao se da se pronađe Stankova violina i smjesti u dobojski Muzej.

Stanko Stanković umro je jedne snježne i hladne zimske noći na klupi u Parku narodnih heroja u Doboju. Prolaznici su ujutro ugledali smrznutog čovjeka sa bombonama u rukama i violinom u čvrstom zagrljaju. 

Da li je u životu i gdje li se danas nalazi ta violina? 

Anđelko Vuletić: Kraljica puteva, Svjetlost, Sarajevo 1968.

Ovaj primjerak nabavio sam u antikvarijatu Jesenski i Turk, u Vukotinovićevoj ulici u Zagrebu. Godina je mogla biti 2012, ili neka od sljedećih. Bude mi ponekad krivo što ne bilježim kad sam kupio neku knjigu. Cijena je, naravno, bagatelna: 45 kuna. Premda je riječ o rijetkoj knjizi, o dragocjenosti onima koji Vuletića čitaju, nije vrijedila ni koliko autobusna karta do prvog grada. To je svjedočilo o položaju ovoga pisca unutar hrvatske književnosti i pjesništva, ali još i više o položaju jednoga malenog i bogatog odvjetka hrvatske kulture i književnosti u Zagrebu i okolici. Kultura onoga danas gotovo izumrlog, istrijebljenog, raseljenog i protjeranog, lošim politikama obespravljenog i obeznađenog bosanskohrvatskog svijeta predstavljala je intelektualnu, emocionalnu i želučanu tegobu ovdašnjim ignorantima. Da nije tako, ostao bih bez ove knjige.

“Kraljica puteva” premijerno objavljena je u Biblioteci Savremenici, sarajevske Svjetlosti, godine 1968. U toj ediciji izlazile su knjige, prozne i pjesničke, domaćih pisaca. Unificirana, ali vrlo elegantna grafička oprema, lijepi i čitki fontovi, plastificirana zaštitna omotnica, fino izrađen platneni graničnik, sve je u Biblioteci Savremenici tih godina bilo dobro. Kako će edicija još desetljećima potrajati, te će se ugasiti tek s ratom i opsadom Sarajeva, mijenjat će se s promjenama moda i grafički identiteti. Nestat će platnenog graničnika, Savremenici će preći u meki uvez, neće više biti ni olovnog tiska, pa će se izgubiti ona čudnovata reljefnost odštampanog teksta i prostim okom nevidljiva razlika u obliku istog slova.

“Kraljica puteva” doživjela je i drugo izdanje, u godini 1970. Knjiga je, dakle, doživjela uspjeh, bila je čitana i nagrađivana, zapažena širom Jugoslavije. U njoj je i pogovor – što nije bilo uobičajeno za Biblioteku Savremenici, napisao ga je Zoran Gluščević, tada istaknuti beogradski kritičar, prevoditelj i urednik. Na klapni zaštitne omotnice, gdje bi obično bila autorova fotografija, reproroduciran je crtež, s legendom, koja je ispisana sitnim slogom: “(Portret pjesnika: V. Svečnjak, Paris, 1967). Sve ovo odaje i da je piscu veoma stalo do stečene veličine i značaja, ali i da je izdavaču stalo do knjige. Na naslovnici reproduciran je, i savršeno grafički uklopljen, Vuletićev likovni kolaž.

Nije lako, a nije možda ni nužno, određivati žanr “Kraljice puteva”. Riječ je o kratkim i vrlo kratkim tekstovima, pisanim u proznoj formi. Neki od njih bit će uvrštavati u bosanskohercegovačke i hrvatske pjesničke antologije, pa će ih se, valjda i po tome, smatrati pjesmama u prozi. Ali ovaj njihov čitatelj skloniji je čitati ih kao čistu prozu, kao pripovjedne fraktale, posvećene, uglavnom, hodnji ili prisjećanju. U vrijeme izlaska “Kraljice puteva” Anđelku Vuletiću je trideset i pet, ali ima gard iskusnijeg čovjeka. Takvo je bilo vrijeme, ljudi su bili stariji. Tekst “Jer, prva riječ” glasi ovako: “Jer, prva riječ u mom životu, prva riječ koju sam izgovorio, prva riječ koju sam naučio i prva riječ na koju sam se oslonio – bila je: nema, ne: mama! Druga, odmah za njom: poželjeti. Treća: drumovi.” U tih jedva nešto više od dvadesetak riječi i u, za današnje vrijeme, nešto kompleksnijoj mreži interpunkcijskih putokaza, dan je životopis, u kojemu je djelomično objašnjenje fenomena postarijih mladića u to još uvijek dovoljno rano jugoslavensko doba. Snažan socijalni i materijalni preobražaj, proveden u kratkom vremenu, ljudima je stvarao dojam da žive već dugo i da su svašta proživjeli. Kratak je bio taj put od gladi do blagostanja. Prva riječ na koju se oslanjaš: “nema, ne: mama!”, biva ona riječ koja pruža samopouzdanje tvojim godinama.

“Kraljica puteva”, dok je čitam s proljeća 2024, snažno je suvremena knjiga. Njezina žanrovska neodredivost, hibridnost, njezine široke bjeline, na kojima čitatelj može zastajati, njezina višestruka otvorenost, a onda i svo to tajanstvo fakcionalnog i gotovo faktičnog, koje se transformira u potpunu i neuhvatljivu fikciju, Vuletića čine nam bliskim. Naslov “Svoj znak, svoju zvijezdu”, a pod njim tekst: “Nosio sam svoj znak, svoju zvijezdu – ne na čelu, nego u potiljku jer – tu se najčešće gađa.” Tih sedamnaest riječi i rječica, ili dvadeset i jedna, skupa s naslovom, imali su snažan potencijal provokacije. Zašto zvijezdu, druže? I tko to gađa u potiljak? Danas, kada je zvijezda promijenila svoj sadržaj i smisao, ovaj tekst drukčije se čita i nešto drugo znači. Ili, bolje rečeno, ima dva posve odvojena značenjska sloja: onaj od prije i ovaj od danas. Ali je živ, kao da je upravo napisan.

Rodom od Trebinja, Anđelko Vuletić bio je Sarajlija, a u “Kraljici puteva” napisao je riječi o Sarajevu, u čijoj neobjašnjivoj transfiguraciji sadržano je nešto što ni sebi ne mogu do kraja objasniti, koliko god čitao. Tako “Sarajevo, Sarajevo”: “Kad sam to najmanje očekivao – kao i uvijek, palo mi je nešto na pamet: Sarajevo. Nešto u Sarajevu – to neću reći, i – ne znam to reći.

Sarajevo, pa njegova mutna i tanka Miljacka, pa magle njegove, pa stadioni u Koševu s tugom i tišinom poslije završenih nogometnih utakmica, onda bolnica u kojoj sam u ranoj mladosti dugo ležao i patio i, najzad: groblje, sa svega nekoliko stabala, i to – žalosnih vrba. I – tu! Stati.

Jednom riječi: bojao sam se da ne umrem van Sarajeva. Možda zato što sam tu i otpočeo taj posao. Ko zna. Samo, hrlio sam bezglavo natrag, bez obzira na kom sam se dijelu zemlje i u kakvoj ljubavi i toplini zatekao.”

Smrću svojom, međutim, Vuletić je Zagrepčanin. Čime bi Zagrepčanin bio nego smrću govori, možda, i cijena “Kraljice puteva” u zagrebačkom antikvarijatu. Počiva na groblju u Šestinama, a groblje koje u tekstu opisuje, “sa svega nekoliko stabala, i to – žalosnih vrba”, Novo je groblje Bare u Sarajevu, koje je te 1968. tek bilo naseljavano mrtvima.

Zalazak sunca

Veliki pisac se pozna i po tome što veliki pisac ne samo da može da piše o zalasku sunca, nego što u zalasku sunca on može vidjeti ono što je drugim ljudima po nalogu općeg mjesta zabranjeno da vide. Tekst “Nigdje na svijetu”, još jedan je sarajevski: “Bila je pozna jesen, i pozni poslijepodnevni časi, kad ne samo Koševo nego i cijela okolica Sarajeva poprima rujnu, crvenkastu boju.

To liči na široke, prizemne vatre,

to liči na plač, to liči na rane, to miriše na – bol, ta purpurna boja koja se javi ujesen po drveću i sitnom rastinju po brežuljcima svud oko Sarajeva,

i toga, još kad se svemu pridruži zalazak sunca – siguran sam – nigdje više na svijetu nema.”

I još jedan

Opet, možda, čitatelj ne bi imao taj dojam da mu nije pisca, ali njemu se, čitatelju, čini da se sunce nigdje nije toliko u njegovu životu nazalazilo kao u Sarajevu. Gradovi su ono što su u svojih pisaca. Naslov “Sarajevo, a zalazi sunce”, i tekst: “Zalazi sunce; i gasi se polako i ona purpurna pelud na obroncima ponad Sarajeva. Grad između visokih brda tone u sumrak.

Eto, tek sada Sarajevo postaje grobnica!

Ali, ne ona dosuđena, ne ona koja se nikako zaobići ne može. Nego ona koja potmulo pjevuši i nešto nerazumljivo čavrlja. I odatle više nikakva izlaska nema. Nema čak ni zalaska. Samo jedno: silazak!”

Prostorna struktura u koju se vrijedi zagledati. Tako je rajšinom oblikovao gradove, planine, pejzaže arhitekt Slobodan Jovandić. Rođen 1941. godine u Sarajevu, na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu diplomirao je 1965. godine. Nagrađivan brojnim saveznim i republičkim nagradama prima i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva za doprinos u arhitektonskom stvaralaštvu. Umro je 10. 5. 2024. u Sarajevu. U svom radu odnosi prve nagrade: Nastavni centar Odbrambenih struktura (Zenica, 1979.); Konkursni namještaj Standarda” (Sarajevo, 1970.), Rekreacioni centar Željezare Zenica (Neum, 1985.), Mašinski fakultet (Sarajevo, 1985.); druge nagrade: Društveni centar sa zgradom Crnogorskog narodnog pozorišta (Titograd, 1977.), Stambeno-poslovni niz (Travnik, 1978., prva nagrada nije dodijeljena), Spomenik Josipu Brozu Titu (Novi Sad, 1988., prva nagrada nije dodijeljena); treća nagrada: Osam poslovnih solitera u Centralnoj zoni Novog Beograda (koautor: Duška Jovandić, 1970.). Realizirani konkursni projekti: Rekreacioni centar u Neumu, Mašinski fakultet u Sarajevu, stambeno-poslovni kompleks (Blokovi A i B, Zenica, 1971. –1974.): Hotel Internacional (Zenica, 1974.), Studentski dom (Zenica, 1978.), Stambeno-poslovni kompleks “Nugle” (Bugojno, 1978.), Domovi kulture u Tešnju, Živinicama i Žepču, Naselje “Babina Rijeka” (Zenica, 1979.), stambeni objekti (Doboj, 1982.), Hotel “Famos” (Bjelašnica,1983., koautor: Duška Jovandić), Marijin dvor “Kvadrant B” (Sarajevo, 1984.), Uglovnica “Valter” (Sarajevo, 1984.). Savezna Borbina nagrada za arhitekturu: Rekreacioni centar “Zenit” u Neumu, 1987. (Prema: Ivica Mladenović: 11 istaknutih arhitekata Jugoslavije, Knjiga 2.).

U svemu što je oblikovao osjećao se osobeni, autentični zagriz. Njegove su (se) strukture probijale iz njegove egzistencijalističke filozofije, one su inspiraciju crpile iz one vrste zagledanosti koja podrazumijeva shvaćanje, razumijevanje, kao i koncentrirano pomirenje s prostorom na koji se referira i naslanja. One su posljedica zagledanosti u prostor, vrijeme i čovjeka. U Ideji tek – sve troje dobiva konačan smisao. Jednako kako čovjek oblikuje prostor, prostor oblikuje čovjeka. Uzvraća, komunicira, dodiruje, odgaja, umjetnički hrani. Jovandićevi su projekti doista djela kao što su i dijelovi našeg svijeta. Ovim bismo ostali nedorečeni jer oni su dio ali i cjelina. Oblik i struktura koja ne trpi dotjerivanja. Koja u hijerarhiji ekspresivne moći emanira čistu, preciznu liniju. Njegov je hotel “Internacional” (Zenica, 1974.) punina i gustoća takve mase što, paradoksalno – lebdi kontra gravitaciji. Njegova je geometrijska stilizacija tako daleko od brutalističke arhitekture koju bi tek površnost dovela u vezu sa ovim umjetnikom.

Taj volumen koji dotiče nebo a tek potom zemlju silovito je obličje širine, onog prostranstva koje zaziva čovjeka da mu s punim povjerenjem pridruži svoje otiske. Da ga dovrši u sebi. Na najvišoj razini komunikacijske strukture. Osi su ovog arhitekta vertikalne čak i kada geometrijska preciznost negira sugestivnost ovog dojma i matematički svjedoči horizontalnost forme (Hotel “Zenit” u Neumu, Mašinski fakultet u Sarajevu, Hotel “Vučko” na Jahorini). Jer ideja ovog umjetnika nije konkretizirana tek u formi. Ona je i u zvuku kojim forma odbija ostati nijema. Kroz zvuk koji naše mentalno uho “čuje” horizontalna kompozicija pokazuje višu vlastitu volju birajući višeznačnost. Upravo je taj paradoks naizgled suprotnih značenja, proturječje interpretacija ona modernost koja postavlja pitanja – dok na njih rjeđe odgovara. To je tehnika znatiželje – pretpostavljena tehnici elaboriranja. U tom je detalju izvorna i živa ekspresivnost fenomena Jovandićeva stvaralačkog opusa. Samosvijest umjetnika u potpunom prožimanju s prostorom koji nije tek simbolsko polje praznine. Ono je identitet, živa tvar, nova dimenzija, umalo entitet koji valja osluškivati, (o)mirisati, razumijevati. Stoga su njegove forme ne tek arhitektura nego i skulptura. Skulptura s vlastitom voljom koja se da dohvaćati. U kojoj je moguće najzačudnije rasti s prostorom, biti privučen njime a ne biti u posjedu njegovu.

To je ona vertikala, dijalektika kretnje u visinu. To je ekstenzija mogućeg, hrabrog, slobodnog da se uzdigne do beskonačnog i nemogućeg. Nije kod Jovandića ništa prepušteno samo instinktu. Sve je promišljeno, sublimirano, pročišćeno od mogućih zamagljenja, u mnogostrukosti mišljeno, smiono. Njegove su forme moralni imperativ prirode usmjeren ka čovjeku. I istinitije biti ne mogu.

Poznavala sam tog velikog umjetnika, tog čestitog čovjeka (moji su roditelji bili njegovi i teta Duškini bliski prijatelji). Vidjela ga u svoj njegovoj jasnoći. U njemu je bivalo svega što finoćom smatram: dubokog duha, velikodušnosti, znanja, mirnoće, one specifične šutnje koja garantira smjelost u kretnji. Ja sam oduvijek osjećala i nježnost, onu toplinu kojoj površina zemlje nad tijelom ne može ništa.

Čovjek je to koji je moju mrtvu baku, pod kišom granata, sa teta Duškom, sa mojom majkom i ocem – položio u zemljicu. Ne dajem na ludost rizika pet para. Ali odvažnost, nesebičnost, volja i snaga da se prkosi smrti, pristajanje na fatalnu izloženost zbog Čovjeka, jedna mrtva i tri živa Čovjeka – to je let u istinsko, suštinsko, u besmrtno.

Jovandić, ispada tako, nije gradio tek neprolazne arhitektonske forme. Gradio je, paralelno i u skladu sa svojim unutarnjim bićem, uzvišenu arhitekturu ljudskih odnosa. Onu vertikalnu os u kojoj duša duši blagi osmijeh biva.

Stoga, Gospođo Smrti, što se ovog čovjeka tiče, znajte… džabe ste dolazili.

Ostalo ga u prostoru. Ostalo u planini. U zvuku betona. Ostalo, eh koliko(g) i kakvog, vidite li vi išta? – u nama živima.

Upisali smo se oboje u tadašnju školu glume, u sarajevski Dramski studio, oboje ga poslije završili. Ona se udala i otišla iz Sarajeva. Ja se prestao baviti glumom, Svjetlana nastavila karijeru u Beogradu. Kada sam tamo došao poslije mnogo godina zamolio sam Svjetlanu da čita moje tekstove na promociji moje knjige Ukratko. Čitala krasno, s puno razumijevanja i topline. Prisutni je nagrdili aplauzom, a mi se dogovorismo da se opet vidimo. Sutradan poslije podne na Dunavu. Lijep dan, i večer takvo, večerat ćemo vani, imaju u jednom restoranu odlučnu riječnu ribu, a i kolači su dobri. Naš domaćin Tašo će voziti, njegova Dragana ga upozoravati na sve odreda, Damjana i ja ćemo sjesti pozadi, a Svjetlana će nas sačekati odmah u sljedećoj ulici, Miša, njen suprug, sada rijetko izlazi, ne može ni danas. Svjetlana i ja neprekidno pričamo, nismo se vidjeli dugo, dugo, nismo ovako dugo pričali još od Dramskog studija. Išli smo prvu godinu zajedno, spominjem da je Svjetlana krasno kazivala monolog iz Anuilheve Antigone, ali je onda ona kao nadarena balerina dobila stipendiju u Moskvi, velika počast koja se ne propušta. Ja sam završio Dramski studio, ubrzo se prestao baviti glumom, Svjetlana se vratila u Sarajevo, sada već zrelija, toliko lijepa da nisam vjerovao da me je jedan dan takva ljepotica na ulici pozdravila, i ona završila Dramski studio i onda saznam: udaje se za Mišu Janketića. I ode iz Sarajeva u Beograd, tamo će nastaviti karijeru. Dobila je angažman u pozorištu, pojavljivala se i na televiziji, u filmovima, novinama. A onda čuo da je dobila dijete, pa drugu, pa treće, pa četvrto, a i dalje radila. Znao sam, naravno, i tko joj je muž, jer sam ga gledao najprije nekoliko puta na televiziji, u drami Filipa Davida Zlatna vrata, onda poslije u jednoj komediji u kojoj je igrao „razmetnog sina”, mislim da se zvala Peta strana svijeta i rađena po tekstovima Brane Crnčevića. Mišo je bio toliko osobit i imao tako fascinantnu tehniku govora da su svi ubrzo upamtili njegovo ime: Miša Janketić. A govorio je kako to mogu samo glumci s najboljom dikcijom i tehnikom disanja, udahne i onda izgovori ogromnu, dugu tiradu bez zastoja, u visokom registru, sa takvim patosom koji trajno ostaje u njegovom gledatelju. Uz ovu neosporno vrhunsku tehniku, Miša je u cijelom biću, u načinu kako je igrao svoje uloge, iskazivao jednu prvobitnu ranjivost, osjećaj gubitka, koji je vjerojatno bio potaknut njegovim teškim djetinjstvo, njegovim gubitkom oba roditelja u Drugom svjetskom ratu i odrastanjem u domu, u kojem se već isticao kao nadareno dijete, pa bi se na školskim priredbama popeo na stolicu i zapjevao “Siroče sam jedno ja”, a cijela sala bi zaplakala…

Poslije sam ga gledao u filmovima, a kada su gostovali u Sarajevu na sceni kao Hugoa u Sartreovim Prljavim rukama, a u režiji nekadašnjeg sarajevskog redatelja Bore Draškovića. Hoederera je igrao Ljuba Tadić. Njih dvojica su igrali i u zabranjenoj predstavi Kad su cvetale tikve, a ja sam ih opet gledao u sjajnoj adaptaciji romana F. M. Dostojevskog Zločin i kazna, a u režiji još jednog Sarajlije, Miroslava Belovića. Nisam tada, a ni danas ne bih mogao reći koji je od njih dvojice bio bolji, jer su obojica bili izvrsni. Oni su toliko bili svoje uloge, da kada sam prije koju godinu ponovo čitao ovo djelo Dostojevskog Porfirija Petroviča sam vidio kao Ljubu Tadića, a Raskoljnikova zamišljao kao Mišu Janketića. Ljuba Tadić je umro ima nekoliko godina, a sada, kada je ovaj svijet napustio i Miša, pomislih da je  moguće bolju glumačku podjelu napraviti na onom, nego na ovom svijetu. 

Svjetlana mi je pričala kako joj je jedan pametni sarajevski glumac još dok je ona bila mala rekao da će jednom imati “puno djece”, ona se smijala, a onda ona i Miša dobili četvero, od njih je troje već napravilo lijepe baletske, odnosno glumačke karijere, pa su baš postali poput onih slavnih, velikih glumačkih obitelji kakvima se diče zapadni teatri. U povratku nas Svjetlana pozva na piće, ali već je odmakla noć, za rakiju bilo prekasno, za kavu prerano, “Drugi put”, i ne popesmo se do njenog i Mišinog stana. A silno sam htio upoznati velikog Mišu, pozdraviti se s njim, reći mu koliko ga kao glumca cijenim, a pošto sam čitao njegovu spomenicu, reći mu da kao i Danilo Kiš mislim da je bio “rođeni pisac”. Ništa mu od toga ne rekoh, ali to napisah i najprije poslah Svjetlani. Mojoj drugarici, koju  sam gledao u filmovima i na televiziji, s njom tako sačuvao vezu, baš kao što sam je kroz tekstove održavao i s prijateljima piscima, s kojima fizički odavno nisam u kontaktu. A kada sam poslije mnogo vremena opet vidio Svjetlanu, ustanovih da je ostala onakva kakva je bila: nadarena, prelijepa, predivna. Kao osoba Srce. Pa mi drago da smo bili, a zapravo i sada smo iz istog svijeta.

Svako zna zašto su roditelji toliko voljeni. Zna se, mada se o tome rijetko govori i piše, da oni mogu postati i nekorisni i manje voljeni. I šta onda raditi, kako se prema njima odnositi? Naravno, treba ih s pažnjom i ljubavlju voljeti i njegovati do kraja života. Najveći broj roditelja to i zaslužuje. „Najgnusnija, ali najčešća i najstarija nezahvalnost je nezahvalnost djece prema roditeljima“ (Balzak). Povremeno se pročuje da je neko, iz njemu znanih razloga, ubio jednog ili oba roditelja. Nedavno uhapsiše sina koji je, sjekirom, pokušao da dokrajči oca. Priznao je i zašto: dosadio mu. Nažalost, nije to ništa novo, ali je to zločin, neprikladan za vijek u kojem živimo. 

U primitivnoj zajednici stare osobe su redovno ubijane jer su postajale suvišna usta, troše hranu, a ne uspijevaju da je nabave.

Eskimi su svoje stare odvodili u ribolov, pa ih zaboravljali na santi leda. Mnogi starci znali su noću samoinicijativno napuštati mjesto boravka i nikada se ne vratiti. Neka plemana u Sibiru ostavljala su stare osobe da umru ili su, uz malo hrane, a s istim namjerama, smještane u neku udaljenu kolibu. Japanci bi svoje nemoćne roditelje spakovali u oveći sepet, nosili na takozvane planine smrti i tamo ostavljali.

Nije se ni u ovdašnjim krajevima zaostajalo u sličnim rješenjima. Nemoćni su odvođeni na salaše da ne smetaju ukućanima. Donosili bi im hranu dva-tri puta sedmično, a oni su nešto raduckali, popravljali ograde, čuvali svinje i hranili živinu. Jednog dana se nisu probudili ili bi ih našli iza nekog plota. Druge su smještali na pojatu, doturajući im hranu i vodu, dok ne skončaju. Šta ćeš, božija davanja, završili su svoj vijek, pokušavali su da opravdaju svoje postupke. 

Zabilježeni su i „djelotvorniji” načini oslobođanja porodice od nekorisnih roditelja. U Srbiji postoji izreka zreo za sekirče. Mislilo se da ona ima uporište samo u mitu, dok u novije doba nije dokazano da je riječ o stvarnom običaju, takozvanom lapotu. O tome ima čitava ispovijest jednog od posljednjih izvršilaca ovog postupka. Elem, nakon što porodica demokratski odluči da je starac nekoristan, otpočne tradicionalna procedura: zadnju noć on se smjesti među goveda u štali. Sutra ga najstariji sin odvede podaleko od kuće, uz neku špilju ili bezdan, noseći pogaču, malj, sjekiru ili tešku drvenu batinu. Otac stavi pogaču na glavu, a „sinčina”, svom snagom, bubne voljenog oca po pogači. Ne, ne bi da ga udari po glavi, grijeh je to. Udara ga po hljebu, koji on više nije u stanju da sebi obezbijedi. Slomljeno tijelo survalo bi se u provaliju, vjerovatno na kosti svoga oca, koji je on na isti način dokusuren. Ima obilje postupaka da se dođe do istog cilja. Vlasi su se svojih suvišnih članova rodbine oslobađali pržeći ih željezom po vratu. Da ne nabrajam dalje. Došlo je novo vrijeme, novi običaji. Ipak, ostalo je pitanje: kako i šta sa ostarjelim roditeljima?

Lijepo je kada oni porode djecu, njeguju ih i othrane, školuju i pomažu im dok ne dođu do svoga hljeba, pa onda im čuvaju djecu (unučad) dok i ona ne porastu. I onda oni postepeno postaju sve nekorisniji. Sve im bude jasnije kada od unučadi čuju: Šuti, baba, šta ti znaš. Nekad bi roditelji, dok su još korisni i u snazi, odlazili da oru nebeske njive. Tako su mahom blagovremno oslobađali potomke dileme šta s njima. Zna se da sve treba završiti blagovremeno. To se, po svoj prilici, odnosi i na život.

Došla neka nova vremena. Roditelji stalno idu ljekarima, troše gomile lijekova i nastavljaju da žive ili životare, iako su djeci potpuno nekorisni. Da ne govorimo o tome da mogu biti nekorektni i dosadni sa stalnim pametovanjima. I kada im uveliko istekne rok trajanja, postanu nepokretni ili legnu u postelju. Zaglave u pelenama. Lako je djetetu mijenjati pelene, ali kako to raditi ocu, svekru, majci, punici… U njihovom stanu, u svom stanu, pred djecom? Naravno, mogu se smjestiti u dom staraca ili, ako to ljepše zvuči, dom za starija lica, angažovati neka druga institucija. Eeee…, ali oni za to traže pare, a para nikad dovoljno. Roditeljske penzije najčešće su male, a ni plate njihove djece nisu bogzna šta. Onda potomci, ako ih je više, skupljaju pare i doplaćuju ono što nedostaje. Idu u posjete, donose hranu koju su roditelji voljeli, popričaju s njima ako ovi nisu dementni. Ma, idilično, ako se ne oduži.

Djeca iz dijaspore, uz slanje novčane pomoći, zovu roditelje. U ovoj digitalnoj eri postoji niz mogućnosti za video i druge kontakte. Njima se obično ne napušataju svoji stanovi, makar bili na visokom spratu nekog solitera. Tješe se poznatom izrekom starosti: Dobro je dok se na nogama. I žive od razgovora s djecom, koja će ih nazvati, kćerka utorkom a sin subotom. I to tako traje dok im se na poziv ne odazove komšija ili komšinica.

Ponekad se može čuti i vidjeti da neka kočoperna starica, rjeđe starac, živi sama u kući na seoskom imanju. Kopa, sije, gaji živinu, bori se i opstaje. O djeci, dolazila ne dolazila, priča s ljubavlju. Živi od povremenih susreta s njima. Nada se novima. Niko ne može biti dostojanstveniji od takozvanog malog čovjeka. I njihov kraj je obično takav. Djeci ostaje da nagađaju šta se sve skupljalo u staračkoj duši i da li su mogli uraditi više za osobu koja ih je rodila i othranila.

Oni koji imaju mnogo godina, a nikakvog potomstva, nisu tema ovog zapisa. Njihova sudbina zavisi od odnosa državne vlasti i njenih institucija, još češće od solidarnosti ljudi koji ih poznaju.

Kao i uvijek, lakše je bogatijima. Mogu platiti osobe da pomažu starim roditeljima, da im kuhaju, održavaju stan, njeguju tokom bolesti. No bogatiji obično ne znači i pažljiviji. Pažnja koju mnoga djeca, skromnijeg materijalnog stanja, iskazuju prema roditeljima ničim se ne može platiti.

Novo doba – nova rješenja. Dešava se da onemoćali roditelji, po dogovorenom redoslijedu, borave kod svoje djece. Mjesec dana kod jednog, pa kod drugog, pa kod trećeg djeteta, zavisno od toga koliko ih imaju. Obično je lakše ići kćerkama nego sinovima, snahe nisu kao kćerke. Dosadi to i roditeljima i djeci. Prvi se osjećaju nelagodno. Poznata je ovdašnja izreka starih osoba: Nisam za tuđe kuće. Potomcima je to dodatna obaveza. Teško je usaglasiti navike i ritam života tri generacije u, obično skučenom, prostoru. Posao, djeca, škola, bolovanja, godišnji odmori, izleti…

Nekada se dogodi da se stari roditeljski par navodno mora razdvojiti, kod jednih boravi majka, kod drugih otac. Rade to naizmjenično, preuzimaju ih kao štafetu. Pa oni ugovaraju susrete i povremeno se sastaju. Dirljivo! Da, dirljivo je u odnosu na okolnosti u kojima su djeca potpuno digla ruke od roditelja. Otišla u inostranstvo, ne šalju im pomoć i ne javljaju se dok ne dođe vrijeme da prodaju naslijeđeni stan i drugu imovinu i podijele pare. Neki odvoje dio novca za podizanje obilježja roditeljima. Drugima je i to suvišan trošak. Čuo sam izreku Djeca se ne mogu smiriti dok na drugi svijet ne otpreme roditelje. Vjerovatno u tome ima nešto istine. Lakše bi bilo dokazati da su siromašni i stari najprezreniji. Ako se siromaštvo može izbjeći, starost je neminovna. To bi trebalo da bude dovoljan razlog za uljudniji odnos prema ljudima čije je vrijeme isteklo. A onda je stigao covid 19 i stotine gledišta o njegovim uzrocima, posljedicama i načinu suzbijanja. I o odnosu prema starcima i staricama. Znatan broj mlađih generacija nije uvjeren da se zbog njihovog, kratkog i bezvrijednog ostatka života treba odricati vlastitih životnih zadovoljstava. Možda su u pravu. Razmišljaju racionalno, poput ljudi iz vremena primitivne zajednice. 

Volja Hapejeva, Samoća, koja je stanovala u sobi preko puta, 2021.

Pišući o zbirci poezije Vrt mutanata Volje Hapejeve ukazao sam na određene paradigme koje odlikuju njezine lirske tekstove, ali sam pokušao skrenuti čitateljsku pažnju na glavne poetološke kontraste u kojima se zrcali njezina pjesnička umjetnost. Tako sam podcrtao teme poput jezika, odnosa čovjeka prema prirodi, posebice životinjama, kao i nesigurno mjesto koje individue zaposjedaju u svojem odnosu prema prošlosti ili, pak, povremenoj konfrontaciji s njom. Budući da takva konfrontacija gotovo po nužnosti završava na negativnom valorizacijskom polu, prije svega zato što se na njezinome kraju po definiciji nalazi gubitak, psihološko stanje koje se njome generira jest melankolija. Freudova kulturološki determinirana definicija melankolije upravo i ukazuje na nesposobnost jedinke da u samoj sebi nadvlada gubitak (voljene ili bliske osobe, zemlje, čak i objekta) iz koje proizlazi trajno stanje potištenosti. Uz melankoliju sam naglasio hermetičnost kao tipičnu poetološku dominantu lirike Hapejeve. Ona je dobrim dijelom proistekla iz specifičnog – u osnovi znanstvenog – pristupa jeziku. Hapejeva zna kako funkcioniraju jezične forme, u raznim, čak i egzotičnim (japanski) jezicima te takve svoje spoznane aplicira na drugome polju djelatnosti – umjetničkom. 

U kojoj mjeri te, tematske i poetološke, odlike nalaze iskaz u prozi Volje Hapejeve, u njezinu romanu Samoća, koja je stanovala u sobi preko puta? (Sklon sam tvrdnji da je riječ o njezinu romanu prvijencu. Doduše hibridna knjiga Camel-travel iz 2019. nosi određene romaneskne odlike. No mješavina između autobiografskog, fikcionalno, esejističkog i lirskog koja se u njoj nudi kao da se odmiče od standardnog poimanja romana. Nije isključeno da ću, nakon ponovljene lektire, promijeniti mišljenje. O tome ćete moći čitati kasnije kada se odlučim na kratki prikaz te knjige.) Usudio bih se postulirati da roman uspostavlja usku vezu s tematskom dimenzijom lirskoga teksta, dok prema poetološkoj u najmanju ruku zauzima neutralan stav. Tim želim reći da u njemu hermetičnost jedva da dolazi do izražaja, virulentne teme se, što je definitivna posljedica nedostatka hermetike, pokazuju u čišćem svjetlu, bez zatamnjivanja, u kristalno jasnom obliku. No potvrda moje teze zahtijevat će kratki sinopsis u kojem ću izvijestiti o čemu se u romanu radi. 

On je sastavljen od tri dijela čija je veza (tu se može učitati preostatak hermetičnosti) u momentu čitanja neprozirna. Interpretacijski će se posao sastojati u dekodiranju onoga  što je dano u šifriranoj formi. Maja, po profesiji vulkanologinja, nalazi se gradu čije koordinate ostaju nepoznate, kako bi ispitala uzroke erupcije jednoga vulkana. Posao je to koji joj iz prividno nerazjašnjivih razloga ne ide od ruke. U hotelu u kojemu je odsjela istovremeno se održava kongres s temom „Regulacija životinjske populacije“. Na njemu se nalazi i tajanstvena Helga-Marija koju Maja poznaje od ranije. Vremenski je i prostorno odvojen od ova dva dijela romana – koje možemo nazvati „Majin“ i „Helga-Marijin“ – treći u kojemu centralnu poziciju zauzima mladić Sebastian. Struktura se romana savija oko tih triju osobnih priča. Dok su Majina i Helga-   Marijina povezane poznanstvom, za koje se može pretpostaviti da nosi i dublje značenje, možda čak i prijateljstvo, Sebastianova ostaje po strani. Moglo bi se pomisliti da ona s prve dvije, u najboljem slučaju, ima tematsku vezu. Sva tri se lika odlikuju, i to im je zajedničko, velikom senzibiliranošću prema prirodi.

Hapejeva vješto drži konce svojega pripovijedanja. Oni se isprepliću oko kompleksa pitanja i problema koji u dodir dovode odnosa čovjeka i životinja ili još radikalnije živu i neživu prirodu, koji, u delezovsko-gatarijevskom maniru, osporavaju njihovu apsolutnu podijeljenost i ukazuju na momente u kojima jedna prelazi u drugu. Narativno Hapejeva roman strukturira oko izmjene lica pripovijedanja. Majini su dijelovi ispripovijedani u prvom, Helga-Marijini i Sebastianovi u trećem. Zaplet se, sa svoje strane, koordinira oko razjašnjenja mjesta koje svaki od tri lika zauzima u prostoru koji mu je propisan/pripisan. Maja je udubljena u svoja vulkanološka istraživanja, pri čemu se uvijek iznova pružaju uvidi u njezinu prošlost koja je obilježena ne bliže definiranim ili opisanim traumatskim događajima. Helga-Marija se kreće u krugu sudionica i sudionika gore spomenutog kongresa, ali je jasno da se i u njezinome životu nalazi tajna koju se odbija preciznije definirati, dok je Sebastian prostorno (a vjerojatno i vremenski) odvojen od njih, nalazeći se u Gradu u kojemu je iznajmio sobu kod stanovitog gospodina Zikade (veza je sa svijetom prirode, i jednom od najmanje spornih insekata, i više nego tek naznačena). Ono što saznajemo o njemu jest da redovito piše ljubavna pisma nepoznatoj ženskoj osobi.

Sebastianova je priča bogatija događajima od ostale dvije. Prožeta je atmosferom koju bi se moglo obilježiti kafkijanskom, osobito u onome momentu u kojemu pripovjedačica u igru uvodi tajanstvenoga sustanara, Mészárosa. On je lovac koji često izbiva iz kuće i ne pridružuje se zajedničkim ritualima, poput dnevnih objeda. Kod Sebastiana se budi radoznalost u vezi s prikrivenim Mészáros djelatnostima. Ona će ga odvesti do pretresanja lovčeve sobe iz koje dopiru čudni zvukovi. U njoj otkriva kavez, a u kavezu mladunče vuka. Tek tada mu postaje jasno čim se njegov sustanar bavi. U Grad je došao kako bi istrijebio vukove koji se skupljaju u njegovoj okolini. Sebastian odlučuje da ga prati i spriječi u njegovim zlokobnim nakanama. Tragični ishod mladićeve priče je izvjestan. Sukob s Mészárosem za Sebastiana se ne može završiti sretno. Njegova senzibilnost sučeljena s okrutnošću drugoga nema izgleda na pobjedu. Oružja koja mu stoje na raspolaganju nisu ravnopravna s aparaturom kojom raspolaže Mészáros i kojoj se mora suprotstaviti. Intelekt i emocije nemoćni su pred zlom. Lovac prati Sebastianove tragove kroz šumu u koju ovaj nosi mladunče vuka kako bi ga spasio iz zarobljeništva. Otkriva ga i jednim preciznim hicem ustreljuje.  

Ako se sada vratimo Helgi-Mariji, polako ćemo početi rasplitati niti koje se pružaju kroz različite nivoe teksta te spoznati njihovu vezivnu ulogu. Ono što se naslućivalo postaje izvjesno. Helga-Marija je u kongresnom hotelu kako bi se borila za prava životinja i protiv onih koji sve čine kako bi ih kršili. No i u njezinom se životu nalazi tajna koja dominira njime i čini je naizmjence frustriranom i melankoličnom. Maja postupno otkriva da je riječ o ljubavnoj vezi s nepoznatim čovjekom koji je netragom nestao. Pisma koja je redovito pisao više joj ne stižu. Već se može predmnijevati da je riječ o Sebastianu, razlog zbog kojih pisma ne stižu nama je poznat, Helgi-Mariji ne. Tek kraj romana donosi rasplet. Gospodin Zikada pronalazi Helgu-Mariju i isporučuje joj posljednje neposlano pismo koje je pronašao u Sebastianovoj sobi nakon njegova nestanka kao i bilježnicu u kojoj je notirano sve ono što će dovesti do njegova tragičnog kraja.

Time se i pripovijest koja povezuje Maju i Helgu-Mariju dovodi do kraja. Povremeno fantastično putovanje kroz dijelove zajedničke prošlosti razrješuje se ukazivanjem na nestabilnost Majine psihe. No je li doista tako? Jesu li istrgnute stranice iz knjige, fotografije koje nedostaju, a na kojima su / na kojima bi trebale biti predočene dvije junakinje, doista autentične? Ne pokazuju li se, kada ih se pronađe kao eventualni falsifikati? Što se zbilo u Majinome djetinjstvu, dok je s roditeljima provodila vrijeme u Japanu. I između kojih se svjetova kreće Helga-Marija? Pitanja su to na koja roman ne daje jednoznačne odgovore. Njegov otvoreni završetak ukazuje na sveprisutnu samoću koju je nemogućno prevladati. Otuda i njezino fiksiranje u naslovu romana. 

„Biti sam. Nekome je to poznato od djetinjstva, drugoga pogađa tek nekoliko trenutaka prije smrti – one koji žive u sretnoj vezi ili u obitelji. Ali prije ili kasnije stanje u kojemu se sam dolazi svakome. Samoća. Loneliness. Samota – riječi koje bacam kao prstene na neku motku a one sve prolijeću pokraj nje. Beskrajno zadovoljstvo na vašaru. Gdje je ona, ta riječ koja konačno pogađa i posreduje cijelu kvintesencu?

 Tugovanje skupa s melankolijom, tišina i vedrina, osjećaj pripadnosti svemiru, drveću, pticama, insektima i začinskome bilju, utapanje u večernjem svjetlu tako da se ne treba ništa i nitko, ispunjena egzistencija. Nebiti sam, već sam bitak. Nebiti usamljen, već biti jedno. Svebiti.“ 

Volja je Hapejeva pjesnikinja, zar ne? 

Pogovor za zbirku pjesama Luka Paljetka “Opći pojmovi” (Naklada Bošković, ljeto 2023.)

Nižu se, jedan za drugim, savršeno pravilni četrnaesterci, bez rime, jer rima bi u Općim pojmovima djelovala umjetno i ceremonijalno. A Lukove pjesme iz ovoga doba i ove faze nikako ne bi htjele biti ceremonijalne, još manje umjetne. On ih piše tako kao da piše dnevnik. U tom dnevniku nisu, međutim, zapisani njegovi poslovi, sitni dnevni rituali, cijena zeleni na tržnici, kao što to biva u dnevnicima, nego je u njemu život, sadašnji i prošli, u kojemu je sve, pa i patnja i žalost, pretočeno i pretvoreno u stih. A taj stih Luku je lak, oduvijek je bilo tako, i valjda nitko od pjesnika naših dvadesetog i ovog sljedećeg stoljeća nije emitirao takvu lakoću privodeći riječi stihu, i što je pjesnik iskusniji, to je više lakoće u tom pristajanju riječi na ritam poezije. Na kraju, čitatelju se može učiniti, dok čita te pjesme od po tri, katkad i dva, i četiri katrena, da je pjesma, eto, prirodna forma i stanište hrvatskog jezika. Može mu se učiniti da je ovaj jezik izuzetak među svim drugim jezicima, jer mu, eto, stanište nije u brbljivoj rečenici djeteta koje samo što je progovorilo, niti u razgovoru dvojice ljudi u vlaku, u međusobnom dobacivanju na trgu i tržnici, nego u mekom okovu dvostrukih heptametara. Naravno da je to privid, da je iluzija, možemo reći i čarolija, koja je, međutim, pouzdan znak velikoga pjesništva. Ali i nečega u ljudskom karakteru, plemenitog.

Godine su i godine potrošili najveći naši glumci, i grdne su muke prošli trudeći se da dramske klasike, pisane pa prevođene u stihu, na sceni nauče izgovarati, a da ne zvuče kao dvotaktni Trabantov motor ili kao vergl. Pa bi se obično govorilo da je to stoga što se naš divlji jezik, jezik nepismenog svijeta, ne da bez otpora u forme i oblike kulturnoga svijeta. Pokušate li, međutim, naglas čitati pjesmu Limun, ovom čitatelju jednu od najdražih u Općim pojmovima, pisanu u renesansnom stihu, u stihu balada i bugarštica, i nekog davnog Dubrovnika, iznenadit ćete se kako je jezik u njemu slobodan, pa riječi koje čujete ne zvuče kao ciklična dječja brojalica, kao dvotaktni motor i verg, nego se nižu u posve prirodne rečenice. I u njima je, u tim rečenicama, skrivena pjesma, koja završava ovako: “…limune, nemoj biti/ tužan, prepusti meni tugu, a ti se raduj!” Zašto imam potrebu naglasiti kako završava pjesma? Zato što čitatelj, čitajući pjesme, uvijek ima tu potrebu da naglašava riječi, fraze, stihove kojima je ostao zatravljen. Kao što ima potrebu, pa se protiv nje bori, jer je smatra nedostojnom djetinjarijom, da naokolo prepričava pročitane pripovijesti i romane. A zapravo, treba to činiti! I sam nam Luko Paljetak pokazuje kako se u kasna doba ovoga svijeta biva dijete.

Osim što je sav u pravilnim dvostrukim heptametrima, kao da su oni njegovo prirodno stanje, jezik Luka Paljetka pripada nekoj tek malo izmaknutoj svakodnevici. Oduvijek je svijet njegove poezije, one koja izlazi u edicijama za odrasle, ali i one koja je tobož za djecu, zahvaćao ono što je sitno i sasvim obično, pa i ono što je nisko i trivijalno. Ali u raspoloženju malo fibroznom, u emocijama malo pojačanim, kao s pozornice kakvoga starinskog lutkarskog teatra. Luko se umije rugati, onako kako se već odavna pjesnici ne rugaju, ali se, suprotno Palmotiću i Marinu Držiću, on, ipak, najčešće naruga sebi. Pogotovu otkako se spletom ponekad tužnih životnih okolnosti ritam njegova života promijenio, a pogled na svijet se pounutrio i sve više sveo na pogled u samoga sebe i na sve mile i drage koji negdje unutra žive.

Opći pojmovi su, kao i nekoliko prethodnih njegovih knjiga, na neki čudan način dijaristička knjiga. Ne znam piše li gospar Luko dnevnik, ne bih ga to ni pitao, jer sam ove pjesme čitao i doživljavao kao njegov dnevnik. Nije do toga što je svaka u dnu datirana. I kad ne bi bila, osjetilo bi se u njima nešto svakodnevno, nešto što se tiče čuda svakoga sljedećeg doživljenog dana. I žalosti upravo tog dana! Tako pjesma Mali Puž najprije dozove čudesnu u svojoj djetinjoj metaforici, pjesmu koju je napisao i otpjevao Šaban Bajramović, da bi se zatim pretvorila u epitaf, u tužbalicu za fra Iva Kramara, fratra iz samostana u Pridvorju, rodom iz Guče Gore u Bosni, pjesnika i prijatelja Lukova, koji je nekoliko dana ranije, u listopadu 2022. stradao u prometnoj nesreći u Dubokoj Ljutoj. “Nećemo više nikad Malog Puža/ moliti da nam svoju kuću proda,/ nemamo para, nama samo ruža/ bila je sredstvo za plaćanje”, započinje pjesma, pa se tako nastavlja, ispunjena nekom nepodnošljivom tugom, koja se rađa iz tog karakteristično paljetkovskog spoja infantilne svijesti, popkulturnog motiva, tako običnog i pomalo šaljivog, s tamom smrti i konačnosti. Ima nečeg u ta četiri katrena Malog puža što čitatelja podsjeti na Goetheova Erlköniga. Samo što pjesnik nije više promatrač, kao u Kralju Vilovnjaku (u prijevodu Danila Kiša i Franje Tremenčića) ili Vilinskom kralju (u prijevodu Zorana Kravara), nego je pjesnik sudionik. I nema u pjesmi djeteta koje se susreće sa smrću, nego dvojica odraslih ljudi. I kao što je Goethe imao intertekstualnu inspiraciju u jednoj danskoj baladi, u Herderovom prijevodu, tako je Paljetak našao inspiraciju u pjesmi Šabana Bajramovića. Pritom, motiv malog puža dvostruko je efektan, jer je zaključan u dvostruku metaforu: pjesma pjeva o beskućništvu i bezdomništvu: “…roda/// nomadskog smo bili ispod svoda/ zvjezdanog, ovog, koji sada pruža/ krov tebi, čvrst, a ipak kroza nj voda/ kvasi mi oči i noć svaka duža/ od dana mi je…” Ali puž osim što je skućen u svom vječnom bezdomništvu, pa svoju kuću i svoj zavičaj, baš kao fra Ivo Kramar svoju Guču Goru, na sebi nosi, puž je i metafora sporosti. Ubija ga, kao i prijatelja iz pjesme, samo brzina.

Luko Paljetak je genij nemoguće pjesničke slike. Koja je opet, neka mi oprosti, tako djetinja. A tako geteovska. Naime, nakon što nas je u pjesmi svojoj izvijestio da je razlog što više nikad njih dvojica neće malog puža moliti da im svoju kuću proda taj što je prijatelj stekao krov zvjezdani, krov nebeski, koji se u našem shvaćanju samo smrću stekne, Luko je konstatirao nešto što će u prvi mah zvučati blasfemično. Nebesa ti, Gospodine Bože, prokišnjavaju, i Emanuelu Kantu njegov krov zvjezdani! Ako Nebesa prokišnjavaju, Gospodin nije savršen krovopokrivač. A prokišnjavaju, to se vidi, jer njemu, koji je od dvojice u pjesmi ostao sam, voda kvasi oči. Koja genijalna slika, kakav nemoguć prizor!

Najljepše će pjesme o Bogu pisati nevjernici. Ili oni koji, poput Nikole Šopa, vjeruju na nepropisan način, da bi se zatim njihove pjesme podizale na razinu vjerskih propisa. Nitko to ne može znati, pa možda ni on sam, je li Luko Paljetak vjernik. Ali pjesma Mali Puž jest pjesma o Bogu, jedna od ljepših na ovaj dan. I njezin kraj, pa četvrtu strofu vrijedilo bi izgovoriti u nekoj savršeno akustičnoj prostoriji: “…svi će svisnut/// kad vide našu zajedničku kuću/ u kojoj, Mali Pužu, stoji kutak/ pun suhog smilja za postelju vruću;/ o, Mali Pužu, vječnost je trenutak.”

Kada bi u nas još bilo istinskih tumača poezije, pa kad bi jedan takav ispisao veliku romansiranu raspravu o pjesmama Luka Paljetka i o njegovu životu, koja bi bila tiskana u tri debela toma, što bismo ih čitali onako kako se u dobra vremena čitaju veliki romani, takva bi knjiga mogla imati naslov Vječnost je trenutak. U njemu, naime, u tom naslovu istovremeno je lukavstvo ateizma i odistinske vjere. Ali u njemu je, u tom naslovu, bit pjesničkih strategija Paljetkovih. On nije u potrazi za bezvremenim, za vječnim, za trajnim… On je čvrsto uvremenjen, za svoje vrijeme se drži kao noktima za stijenu iznad provalije, on je radosni kroničar prolaznosti, on je najlokalniji od svih naših lokalnih i zavičajnih pjesnika. On u sitnici koja postoji baš sad i upravo tu, slavi vječnost. Jer vječnost je trenutak.

Prije mnogo, mnogo godina, ali ipak duboko unutar naših života, u Sarajevu hrvatski je pjesnik Veselko Koroman napisao i objavio pjesmu Doći će vrijeme, i u pjesmi rečenicu što se ponavlja kao pripjev u sva tri njezina katrena: “Doći će vrijeme blagog naroda”. Bilo je to doba još dubokog komunizma, kada su komesari po novinskim redakcijama pažljivo čitali pjesme, i kada je policija imala stalno zaposlene tumače poezije. Oni su jasno sugerirali da je to nacionalistički ispad. Pomalo zahvaljujući njihovoj sugestiji, a pomalo i duhu vremena unutar kojeg je Koroman ispjevao svoju pjesmu, znalo se najednom koji je to narod, premda mu pjesnik nije spomenuo imena. I tako je nastala jedna od posljednjih stvarno velikih hrvatskih identitarnih pjesama. Onih pjesama koje su se govorile tiho, uz primjerenu mjeru očaja, a moguće su samo u vremenima kada komesari i policajci vrebaju na trenutak njihova nastanka. Nema identiteta tamo gdje nema pritiska i suprotne sile.

Nakon što je sve to, dakle, prošlo i već je pomalo prestalo biti tema, Luko Paljetak u svojim je unutarnjim razgovorima, inače karakterističnim za dnevnički žanr, stigao do Veselka Koromana, i u dijalogu s njegovom pjesmom napisao pjesmu Blagi, koja započinje strašnim, a tako istinitim riječima: “Zaista narod blagi krenuo je, međutim/ usput podivljao je potpuno…”. No, to je samo dio rečenice, koja se zatim kroz pjesmu, kroz stihove, nastavlja moćno, jedna jedina, u tri katrena: “…brzi konji/ naprotiv ostali su blagi i krotki, oči/ gledale su im modru beskonačnost, a vjetar/// solio im je usne, tako da plakali su/ kao sva djeca kada prvi put ugledaju/ majčinu bradavicu;/ bijah li s njima, ne znam,/ početak bio blag je, a zatim žestok, mahnit;/// brat mi je Pennes, Daors, rekao sam im kada/ upitali su me koga imam, a nemam, ali jesam:/ s narodom blagim tu sam stigao, žito svoje, i otimače, noktom mjeseca svog sam žnjeo.”

Položimo li ih jednu uz drugu, a svakako bi to vrijedilo učiniti, Koromanovu i Paljetkovu pjesmu, jedna će se prema drugoj odnositi polemički. Samo što to neće biti polemika o tome koja je pjesma u pravu, jer nijedna pjesma, ako je dobra, nije u pravu. To će biti rasprava u vremenu i o vremenu, o dva tako različita trenutka, o dvije tako različite vječnosti. Pritom oba su trenutka savršeno autentična, jer oba su vječnost.

U Koromanovoj pjesmi važan je motiv mjeseca. Prvi put se pomene na kraju druge strofe, da bi se njegova varijacija izvela u poanti. “Doći će vrijeme blagog naroda (…) Naroda što je rasut, što živi dugo/ na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.” Te na kraju: “Doći će vrijeme blagog naroda (…) Naroda što misli, što velik je i miran/ na sjeveru i jugu, u srpu vremena.” Luko Paljetak preuzima motiv mjeseca, njime poantira, čime postiže savršenu duhovnu i stilsku simetriju svoje polemike (ili posvete), ali čini pomak u metafori. Zadnja dva stiha njegove pjesme glase: “s narodom blagim tu sam stigao, žito svoje,/ i otimača, noktom mjeseca svog sam žnjeo.”

Koroman se najprije poslužio općim mjestom: srp su u mjesecu mlađaku vidjeli i drugi prije njega, ali onda je u poanti u tom srpu vidio vrijeme. Dok smrt kosom kosi, vrijeme srpom plijevi. Paljetak mjesec je samo jednom spomenuo, u slici s kraja, ali tako što je rastavio pa nanovo sastavio Koromanovu produženu metaforu. A sastavio ju je tako što ju je usložnio i udvostručio. Naime, neće on žnjeti srpom, nego noktom, koji kad se obreže, podsjeti na srp ili kosu. A tom kosom, ili srpom, on, koji je stigao “s narodom blagim”, žanje svoje žito i njegova otimača. Jedna je pjesma pisana desetljećima prije rata, druga je pjesma pisana desetljećima nakon rata. Ovome njihovom čitatelju obje su istina njegova života. Više od onog što je u sretna vremena pristojno da poezija bude.

I tako bi se moglo dalje, pjesmu po pjesmu, napreskok, onako kako čitatelju odredi njegov vlastiti ritam i život. Ali ne bi to bilo pristojno, jer ovdje smo, ipak, u gostima kod gospara Luka, pa bi bilo i neljubazno, i nepristojno da ga do jutra i na prekomjernom broju stranica njegove knjige svojom nazočnošću mučimo. Stoga još samo nekoliko čitatelju važnih stvari.

Rukopis ove knjige, odštampan na pisaćem stroju, ispravljan rukom, a zatim kopiran u nekoj dubrovačkoj fotokopiraonici, pjesnik mi je poslao uz svoje pismo, pisano na istom pisaćem stroju, potpisano kemijskom olovkom, kojom su, uz upotrebu bijelog koreksa, unijete i neke ispravke. Sve je stiglo u bijeloj koverti – koju bismo, jezikom naših starih, radije nazvali kuvertom – uz službenu poštansku naznaku: prioritetno! U pismu gospar Luko pozove se na naš prethodni dogovor, te me na kraju moli da mu ovaj svoj tekst pošaljem na njegovu zemaljsku adresu, onom istom poštom, kojom je i on meni slao pjesme. “Jer ja se ne služim kompjuterom ni ičim takvim”, objašnjava takav postupak.

Pjesnik nije samo kad piše pjesme, kad prevodi ili kad čita poeziju. Pjesnik je uvijek. I on se od drugog čovjeka razlikuje po tome što drugi čovjek ne zna reći to “ni ičim takvim”, premda je i njemu isto na pameti, premda bi i on želio to isto reći.

Djed je, kažu, jednom baku privezao za kola
i tako je vukao dok se nije otrijeznio
Znao je zapakirati svjetlo i
ubaciti u lulu sudar galaksija
prije nego bi je sabio u mezozoik
da je reptili glodaju do izumrlosti
Kažu da je baka umrla od otumorene ljubav

Djevojčica je, kažu, umrla od prešućivanja