Nada Topić: Moji, Buybook, Sarajevo/ Zagreb 2023.

Jedna od onih tihih knjiga. Datirana u 2023, ali stvarno objavljena 2024, meni će biti jedna od najvažnijih knjiga godine. Iza naslova “Moji” u tri su ciklusa objavljene prethodne Nadine knjige: “Otac”, “Sestra”, “Majka”, koje sad čine jednu. Knjigu je uredio Almin Kaplan, koji je autoričin najbliži rod u književnosti. Njihovo srodništvo je u tom čudu jednostavnosti i potpune jasnoće i svedenosti, do kojeg dolaze na dva zapravo različita načina. Kaplan, izbjegavajući metaforu. Nada Topić progovarajući iz metafore. S tim da je njezina metafora nekim neobjašnjivim novim čudom istovjetna njegovoj stvarnosti.

Sve tri knjige, “Otac”, “Sestra”, “Majka”, objavljene su mimo svijeta, u samizdatu. Na neki način to je i prirodno, jer su sve tri privatne onoliko koliko književnost (ili poezija) uopće može biti privatna. Pritom, pišući o svojima, ona im ne zalazi pod kožu, žive ih, a ni mrtve ne secira. Nema tu nikakvih obračuna s bližnjima ili sa sobom. Ovo je ljepota i dobrota u nekoj posve šokantnoj mjeri. Čitatelj da ne povjeruje koliko i danas književnost može biti svedena na dragost i dobrotu. A da pritom bude ozbiljna i svegovoreća.

Gnoma, dosjetka, epopeja od tri riječi; to je ono čime se Nada Topić služi. Epopejama od tri riječi vladao je, u nekom mračnom kodu, mračni genij Cioran. Služio se njima, u svom tajanstvenom ključu, Vasko Popa. Ali ovako kako to radi Nada, zapravo nije, u našemu svijetu, radio nitko. A gnome i dosjetke u naša su doba na zlu glasu. Moraju biti nove i nedirnute, genijalno izvedene, s vrha jezika skinute, da bi bile uspjele. Njezine su upravo baš takve.

Prva knjiga, prvi ciklus, mogla bi se olako nazvati žalovanjem za pokojnim ocem. Svako prisjećanje mrtvoga svog je žalovanje. A otac je odsutno prisutan u svakoj slici, riječi, pjesmi, recimo “Otac, kazaljke”: “Na kraju dana/ otac zagrli kazaljke/ zidnog sata/// Povuče ih prema sebi/ pa ih vraća/ vraća” Ili “Otac, prašina”: “Otac se nedjeljom popne/ na vrh lustera/ i ne mrda/// Samo gleda/// Otac naš/ Fina prašina”. U imaginaciji čitateljevoj najprije naiđe temeljna kršćanska prispodoba o prahu iz kojega smo nastali, u koji se pretvaramo. Istovremeno, međutim, prašina je u svakom domu, prašina je u obitelji oznaka vremena. Brisanje neobrisive je prašine pokušaj da se zaustavi vrijeme ili da će započne ispočetka. Brisanje prašine je tihi zaborav i prebolijevanje. “Otac naš/ Fina prašina” nešto je najtačnije što znamo o mrtvim očevima.

Ili jedna duga, genijalna, naslova “Otac izlazi iz zida”: “Noću/ otac izlazi iz zida/ i gleda nas kako spavamo/// Umjesto snijega/ s njega/ sipi bijeli kreč/ i pada po debelom pokrivaču/ i po našim glavama/// Prije nego se vrati/ otac nas ušuškava/// Kaže:/ Opet su vam gola leđa/ Pizda vam materina!” Kreč koji sipi s oca kreč je kojim su prije polikolora krečene dalmatinske kuće. Pamtim iz Drvenika to vrijeme polikolora. “Umjesto snijega/ s njega” ona je sitnica po kojoj se pjesnikinja razlikuje od kokoši koje u poeziji kokodaču i pijevaca koji u pjesmama kukuriječu (ili, po dalmatinski, kukuriču). Ali sve bi to bilo nedovoljno, sve je to sitno, sentimentalno, bez onoga što slijedi. Grezi ćaća u sjećanju, naš otac a za čitatelja tipični dalmatinski otac, ili onaj jedan muški koji nas je sve volio, ali nije nikad dao da ga to voljenje odvede preko ruba suza, nego bi rekao: “Opet su vam gola leđa/ Pizda vam materina!” Jebeš ga, ali meni je ovo stvarno genijalno!

Onda “Sestra”. Recimo, “Sestra, vesta”: “Kad zapuše vjetar/ sestra ulazi u kuću/ i vraća se/ s modrom vestom u rukama/// Sestro, sestro!/ Topla vesto!/// Za naša gola ramena/ i koljena”. Poput snijega s njega, u ovoj je pjesmi sestro – vesto. Od rima veće su čudo asonance i aliteracije, jer one nisu manje savršene od rima, budući da više iznenađuju. I jer u Nade Topić one nisu samo u formi, nego su i u smislu. Njoj se ne slažu riječi, nego se slažu pojmovi. Kad bijeli kreč poput snijega sipi s njega, tad u njemu osjetimo hladnoću, jer je snijeg hladan i jer je mrtvac (mrtvi otac) hladan, a negacija snijega, jer to je kreč, a ne snijeg, i očevu mrtvost čini nekako živom. Slično je i s asonancom sestro – vesto. Druga riječ na određeni je način proizašla iz prve, što je, gledano iz perspektive pjesme, posljedica toga što sestra donosi vestu. Pjesnik, kad je on pjesnikinja Nada Topić, umije jedan mali događaj, epopeju od tri riječi, učiniti starijim od riječi koje ga opisuju.

Ili pjesma “Sestra pravi pekmez od šljiva”: “Bez šećera/ kaže/ Stavim samo komadić/ cimeta”. Opet se tu, istina izdaleka, nasluti aliteracija. I daleka veza, pritom, između šećera i cimeta. I posljednja u ciklusu, naslova “Sestra prekida čitanje”: “Na trenutak/ sestra prekida čitanje/ i gleda me/// Nadam se da ne pišeš o meni/// Kaže mi/// Ljuti se.” Bližnji ne vole biti razotkriveni, ne vole biti fotografirani, “napisani”, jer žive u iluziji da itko drugi može išta vidjeti ili razumjeti.

Slijedi “Majka”, ali o “Majci” smo već jednom, u nizu ovih tekstova.

Otac, zastava

Možda jedna od najdražih: “Na državni praznik/ kuća se ori/// Otac pjeva/ i njegov glas/// Vijori/ Vijori”. Iz nas ponekad, kako mogu osjetiti oni među kojima živimo, izbijaju karakteri naših mrtvih. Ono što izbija je, vjeruje se, u genima. Ali ima u tome što izbija i onoga drugog: to mi ne dopuštamo mrtvima da nas napuste. Ne dopuštamo mrtvima da u nama umru, pa ih povremeno puštamo da okolo divljaju. Kao psa, da se istrče! I onda nas živi zaprepašteno gledaju, i vide one koji su davno otišli. Obično njihove najgore osobine. Ali nisam to htio reći! Htio sam reći da se Nada Topić u svom škrtom i malorijekom tekstu koristi raskošnim obiljem stilskih figura. Pa se onda na državni praznik kuća ori, a očev se glas vijori, vijori. Glasovi mrtvih zastave su koje u nama blijede. Jedine zastave koje ima smisla isticati.

Otac, zelena jabuka

Vrijeme je u ciklusu “Otac” opsesivna tema. Još jedna pjesma o vremenu: “Otac nekad pojede/ zelenu jabuku/// Mi gledamo u zdjelu s voćem/ i pitamo se:/ Gdje je nestala ona zelena jabuka?/ Kad je sazrela?” Otac je prašina. Prašina je vrijeme. Otac je vrijeme. Mrtvi su vrijeme, jer mrtvi za nas postoje izvan vremena. Mrtvi postoje dok god mi još imamo vremena.

Baba Kaja bješe iz Like
o kojoj ja imam površne slike
zima ne prija, perje se čija,
blizu su more, i Italija,
muški visoki, a žene jake,
snijezi duboki, šake ne lake,
Lovinac, Gospić, Balena Plana,
tu ptice pjevaju sa svih strana,
tu život blista k’o dragulj dana,
tu živiš kao junaci romana,
tu krv još lipti
iz mnogih rana.

Odatle bješe ta baba Kaja
od koje dođoh, koja me prati,
koja je majka moje mati. 

Ostala sama, živjela teško,
u Slavoniji, gdje stiže greškom,
žena lugara, obitelj bez para,
dić’ se iz bijede, to priča je stara,
poslala djecu u život dalje,
pakete čvaraka znala da šalje,
čuvala svinje, mijesila kruha,
zakla mi pijetla da bude juha,
djeda je čuvala na slici na zidu,
postelja njena bila je prazna,
i tako dani, oni iduudovicama kao kazna,
pa tako i Kaji, usred tog sela,
koje se zove Lipovljani,
odoše dani.  

Kada je umro moj dida šumar,
oslijepila je
dijelom svog uma,
pa kada je umrla moja mama,
baba je sjedila u uglu
sama,
sjećam se kako je došla na sprovod,
ljudi se gostili, k’o da je provod,
bilo je čajne, kolača, mesa,
u onoj kući smrti i stresa,
u Bosni, u kojoj odrastoh ja,
i proganjala ju je
misao ta,
da nas je život, k’o kletvom nekom,
odveo tamo, negdje daleko,
i u tom životu, ah kojim lijekom
ikog da spasiš? 

Bila je poštena baba Kaja,
vratila svaki uzeti zajam,
spavala ispod perina starih,
pod njima čuvala najdraže stvari,
iz bunara je crpila vodu,
iz svoje bašte svoju slobodu,
penziju imala kikiriki
i žal za Likom
poveliki,
i učila me u svome domu
ispod Isusa na raspelu,
da svako može živjet po svomu,
da život nije samo u tijelu,
a ja sam govorila da boga nema
da imam naučno objašnjenje,
ona je ćutke slušala mene,
i tako me učila šta je strpljenje,
i nije se mnogo nervirala tada,
tek reče, u te je duša mlada,
da l’ boga ima, ili ga nema. 

Kaja će pod krst,
tu dida drijema. 

Pred kraj života izgubila se,
u njen se mozak uselio neko,
u meni žalost produbila se,
e baba Kajo, ti srce meko,
nikad ga nisi suviše dala
da bude sasvim otkriveno,
al’ nikad nas nisi zaustavljala,
nit’ htjela da živimo
opterećeno,
već si nas učila u svome domu
ispod Isusa na raspelu,
da svako može živjet’ po svomu,
u tome da vidimo mudrost cijelu. 

Nek’ ti je lako tamo gdje si,
to piše Ivana, Marije kćerka,
više te nema, al’ često sve si,
dok idem od jednog do drugog kućerka,
dok svoju Liku, u širokom luku,
po cijelom svijetu tražim i molim,
e sada shvatam tvoju muku,
i koliko nedostatak boli. 

5. 9. 2023

Subota, 31. maj, 1986.

Doboj. Sitna dosadna kiša. Na četvrtom kolosijeku pet vagona putničkog voza. Davno su odslužili svoje, ali još su tu – drugih nema, a putovati se mora. Umjesto u 19,40 sati kako je po redu vožnje, voz kreće u 19,50, što na kraju ispada isto; ovaj voz niti će uraniti niti mnogo okasniti, svikao je da druge pušta i čeka na nekoj maloj stanici, a ovdje su sve stanice male, pa stigne na vrijeme, tu negdje oko…baš kako treba. Odmah se zapitam da li je Eduard Sam unosio i ove slučajeve u svoj čuveni vozni red? Je li o tome razmišljao Kiš? 

U vozu nema mnogo putnika, meni preko puta sjedi omanji čovjek, onako spečen, bosanski, ne možeš mu odrediti godine, niti ustanoviti spava li ili je budan. Čas ti se čini da spava, čas opet da je budan ali ga mrzi da gleda.

Kroz voz prolaze neprekidno momci obučeni u džins odjeću, ali i djevojke koje u odjeći mnogo ne zaostaju za momcima. Ovi vagoni nemaju kao brzi vozovi odvojene kabine sa vratima, zvane valjda kupe, i hodnik, nego smo svi u jednom vagonu, na drvenim klupama. Onaj posljednji u grupi, od momaka, obavezno iz sve snage zalupi vratima tako da se vagon potrese, ali se vrata ne zatvore. Pitam se hoću li izdržati do Banjaluke, mada znam da hoću. Niko i ne pokušava da upotrijebi kvaku, ona ne služi nizašta, napravljena u druga vremena sada je potpuno suvišna. Vagon treba, kvaka ne treba.

Već od Ljeskovih Voda voz se naglo puni novom mlađarijom. Jednako kuljaju momci i djevojke kao da ovaj voz nema drugu namjenu nego da njih nekuda preveze.

Kuda narode, pitam ih? U Stanare, na igranku, odgovara mi jedan ljubazno. Kakva je tamo igranka? pitam dalje, jer volim ovaj lokalni voz, mogu da razgovaram s narodom. Odlična igranka, čisti disko, odgovara mi isti momak. Svira odličan bend, ostajemo do ponoći. Baš do ponoći, i dalje pitam? Tada imamo voz natrag, samo od noćaske toga voza više neće biti. Biće jedan voz ujutro u šest, a to je kasno.

Voz je sve krcatiji, mladih je toliko da se posmatraču čini kako je u pitanju ekskurzija ili neki naročiti voz koji je dio radne akcije. Kuda, pitam? U Stanare, na igranku, odgovaraju mi jednoglasno. Kolika je sala, pitam, sumnjajući gdje će toliki stati? Prosto me pomalo i strah. U meni odmah progovara pedagog. Ima mjesta, kažu mi. Šest stotina duša može da stane. Baš dobro, kažem, a ima li tuče i nereda? E, toga nema. Dobro paze, to je omladina iz rudnika, zbog njih igranka i sala postoje. Šta ćete kad se ukine onaj voz što vas vozi nazad, pitam postajući pomalo i dosadan? Ne znamo, odgovaraju, kao da su u školi na mom času matematike. Neće se valjda svi vozovi ukinuti. 

Stvar je u tome, kaže mi moj spečeni saputnik, što ja neću moći nedjeljom da se vratim na posao u Osjek. Eto, to mene brine, a za ove je i bolje da nema voza. Ja mislim da se zbog njih i taj voz ukida. Šta mi kažeš, pitam začuđeno? Kako zbog njih? Ne ide ovaj voz samo subotom. Ne ide, ali u tim noćnim ponoćnim vozovima pravi se strašna šteta. Ne moreš ti to smagati, druže moj, vidiš li ti kako to lupa vratima, ko da je njihovo. Ne njihovo, kažem mu, jezički je pravilno – već ničije. I ja to isto mislim, kaže on i dalje žmiri. 

U Stanarima kao da je narodni zbor. Zaposjela mladost željezničku stanicu. Voz ode dalje, gotovo pa prazan. Ali, već na sljedećoj stanici nova omladina. Ponovo se voz krca, ponovo pitam: Kuda, narode? U Vijačane, kažu, na igranku. Kako u Vijačae, kad je u Stanarima odlična igranka, pravim se obavješten?Jeste, znam i ja, kaže mi jedan s frizurom kao Momčilo Bajaga, ali nema voza nazad. Ne ide voz iz Doboja nego iz Banjaluke. U tome je problem, a i mi bismo voljeli živi bend, a ne ploće, kao u Vijačanima. Ali bolje išta nego ništa. Ali voz ukidaju, kažem im. Ukidaju, znamo, šta se može. Ne znam samo kako će se treća smjena iz Celuloze vraćati kući. Jer sve ovo, brate si moj dragi, od Ukrine naovamo, koristi voz. Puta nema, ne more se uvesti autobus. Šta će taj narod?! Mora za njega neko da misli. 

U Vijačanima voz se prazni. Gledam kroz prozor, crveno svjetlo kafane, otvoreni vrata i prozor, ali to izgleda nije Društveni dom. Mladi idu dalje.

Vrata sada između vagona više miruju, iako se omladina ne može smiriti. Dvije grupe i dalje krstare, kao da traže nešto, svaki put novi udarac, novi zveket, novi moj strah za vrata.

Kondukter sjeda kraj nas, kao dvojice radnika. Mi smo dva noćna čuvara. Hoće da objasni šta je sa vozom i novim voznim redom. Eh, Danilo, ti si u Parizu umjesto u ovom vozu. 

Ja o tome još ništa ne znam, kaže, gledajući u mene. A lokomotiva nema, druže, u tome je stvar. Jedna lokomotiva košta između pedeset i stotinu milijardi, pa ti vidi ko to može platiti. A treba prevesti rudu iz Omarske, u tome je problem. Tamo je brijeg rude, plan je napravila željeznica. Izvoli, radi, izvrši plan bez lokomotiva. A što se tiče ovih raubera, neće ni kartu da plaćaju. Dvojica kažu da nemaju, šta da radim, kako od drugih da tražim pare, a?! Na kraju ne znam šta ću. Za radnike ne znam, nisam još obaviješten.

Lako bi ja za njihovu zabavu, kaže onaj spečeni i mali, nisu oni ni zaslužili da imaju voz. Jednom, pred Osjekom, odem u bife da popijem kafu, mora se nekada i potrošiti, šta ćeš, kad tamo imaš šta viđeti. Krkljanac, ne zna se ko koga udara. Ja se stiso u ćošku, šta ću. U to uđu dva milicajca. To da vidiš, u jednome ima dva i po metra, taj red napravi odma. Ne boj se, čiko, kaže meni, samo srči svoju kavicu. Tako treba. Reda mora biti, boga mu njegova.

U Vrbanji se čeka brzi, pa da nastavimo put. Na kraju, zakašnjenje samo pet minuta, što je uobičajeno. Opet mislim na Eduarda Sama i njegov red vožnje. 

Još noćas, ja u ovime nazad, kaže mi kondukter.

Laku noć, kažem mu. Laka ti noć, baćo, odgovara mi. Još noćaske. Više neće biti ovoga za Doboj u deset i četrdeset.

A za igranke u Vijačanima i Stanarima, ništa ne znam. Valjda će se nešto novo uvesti, smisliti, nije vrag da je izlaz u ukidanju, tako mislim i otvaram svoj stari kišobran. Ista ona dosadna kiša, kao u Doboju. 

Tomislav Brlek: Od Matoša do Maleša: antologija moderne poezije, Ljevak, Zagreb 2022.

Spiskovi, liste, imenici u temelju su dvadesetog stoljeća. Šest milijuna pomorenih europskih Židova, čije dovršene liste nema ni skoro osamdeset godina po njihovoj smrti, i neće je biti nikad. Spisak strijeljanih talaca, među kojima je i genijalni slikar Sava Šumanović, u ustaškoj Srijemskoj Mitrovici, 30. kolovoza 1942. Lista dobitnika Nobelove nagrada za književnost, od SullyjaPrudhommea do Jona Fossea, spisak maturanata Prve gimnazije u Sarajevu, za školsku godinu 1984./85… Također i dugi, nenabrojivi niz privatnih lista i spiskova, koji postoje na papiru, u memoriji kompjutora ili – takvih je, ipak, najviše – u čovjekovoj glavi.

Danilo Kiš bio je kao opsjednut listama i nabrajanjima. Takav je i ovaj njegov čitatelj. Skupljam stare telefonske imenike gradova koji su mi važni (Zagreba, Sarajeva i Beograda), poštanske i željezničke almanahe u kojima su imena svih zaposlenika iz godine te i te, zavičajne zbornike u kojima su nabrojana sva prezimena nekog kraja, starinske leksikone flore i faune, s pomno pobrojanim svim biljkama i životinjama… I, naravno, antologije svake vrste.

Pjesnička antologija u nas je socio-književna, a vrlo često i književno-politička forma sintetiziranja poetskog trenutka jedne epohe. Drukčije antologije do takvih nikada se ovdje nisu ni sastavljale. Tomislav Brlek, premda i sam sklon listama, spiskovima i imenicima, pokušao je pronaći izlaz iz antologije. Pokušao je pronaći hrvatski izlaz iz antologije, pa načiniti nešto što će biti nazvano antologijom, ali to za većinu književne i pjesničke publike antologija neće biti. Umjesto da antologiju sastavlja kao imenik društveno-politički prihvaćenih, cehovski socijaliziranih i pristojnih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja, te njihovih pjesama koje će se, ipak, moći čitati kao ugodna pjesnička čitanka, koja nikome neće biti na sramotu, Brlek je sačinio listu (eto, ipak listu!) sedamnaestoro pjesnika i pjesnikinja, koje po njegovom sudu i osjećaju čine hrvatski pjesnički modernitet, tojest njegove vrhunce. A onda je, za svakoga od njih, načinio reprezentativan izbor iz pjesničkog djela. Većinu zainteresiranih – takvih je, da se razumijemo, vrlo malo! – Brlekova antologija je istinski skandalizirala. Jer to, je l’ te, i nije antologija! Ali to nisu smjeli javno reći, a pogotovu napisati, nego su romorili po kavanama i po privatnim stanovima, ili već tamo gdje se ova mučaljiva napast inače okuplja. Pa zar se hrvatski modernitet zbilja svodi na samo sedamnaest imena i na izbor iz njihovih opusa?

Odgovor na ovo pitanje, premda ga nitko nije glasno postavio, važan je u opisu ove knjige: naravno da se antologija svodi na sedamnaest imena, premda se mogla svesti i na samo dvanaest, na Petra, Andriju, Jakova, Ivana, Filipa, Bartolomeja, Tomu, Mateja, drugog Jakova, Tadeja, Šimuna i Judu, koliko ih je antologizirao prvi antologičar naše civilizacije. Naime, antologija može biti načinjena od sedamnaest, kao i od sedamdeset i sedam imena, ako je, kao što to čini Brlek, sastavljamo kao antologiju imena, a ne pjesama. Odabrani broj u tom slučaju nije kriterij značaja i reprezentativnosti antologije. Kriterij je u pjesmama koje reprezentiraju opuse izabranih pjesnika. Brlek svoj je izbor načinio na uzoran način. Tako da i izbor pjesnika, i njihove pjesme u ovoj antologiji, precizno i dosljedno predstavljaju pjesnički ukus Tomislava Brleka, a istovremeno reprezentiraju hrvatski pjesnički modernitet.

“Od Matoša do Maleša” zacijelo jedna mi je od najdražih antologija hrvatskoga pjesništva. Vjerojatno uz onu, već četrdesetak godina staru, antologiju Igora Mandića, objavljenu u Prijepolju, u okviru Drainčevih susreta. Pritom, kao što Mandićeva knjiga nije bila slična onoj mojoj, zamišljenoj, s kojom sam je, možda, uspoređivao, tako usporediva nije ni ova Brlekova. Ako bih prihvatio njegovo ograničenje liste na sedamnaest pjesnikinja i pjesnika – što, doista, ima smisla, jer knjiga s malo pjesnika, a mnogo pjesama neće se čitati kao bljedunjava i neravna čitanka, i bit će pritom mnogo rizičnija po svog autora i sastavljača – moj bi se izbor barem u trećini imena razlikovao. Pritom, ne bi to bila antologija od Matoša do Maleša, nego od Kranjčevića do Anke Žagar. Naime, nije s Matošem započelo, nego s Kranjčevićem, a veliki finale i vrhunac epohe naglašeno odjekne s Ankom Žagar. Ona je, za ovog čitatelja, doista vrhunac onog što je u hrvatskome jeziku s Kranjčevićem započelo.

O tome vrijedilo bi s Brlekom razgovarati. Pa, možda, jednom bude prilike. Razgovor, na žalost, može biti samo neformalan. I vjerojatno se može odviti samo udvoje. Ozbiljni razgovori u hrvatskoj kulturi i književnosti na žalost su nužno neformalni. I malo je ljudi s kojima bi ovaj čitatelj imao o čemu razgovarati razgovarajući o antologijama. Malo je onih s kojima bi se moglo razgovarati o tome što je započelo s Kranjčevićem, a što s Matošem… Tomislav Brlek jedan je od malobrojnih, što je pokazao i ovom knjigom.

Lista 

Evo liste pjesnika antologiziranih u Brlekovoj knjizi: Antun Gustav Matoš, Janko Polić Kamo, Antun Branko Šimić, Tin Ujević, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, Vesna Parun, Milivoj Slaviček, Ivan Slamnig, Antun Šoljan, Vesna Krmpotić, Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović, Marija Čudina, Sonja Manojlović, Branko Maleš. U trenutku izlaska knjige: četrnaest minulih i troje živih pjesnika. S proljeća 2024. živih je dvoje. Ali za čitatelja koji živi izvan otužnih socijalnih dinamika hrvatske kulture, ne postoje mrtvi i živi pjesnici. Ne može biti, naime, da je Ujević mrtav. Uostalom, upisano je to i u razlogu zbog kojeg bi moja antologija hrvatskog moderniteta započela s Kranjčevićem. Silvije je živ, unatoč sarajevskom grobu, a Petar Preradović je, primjerice, mrtav. (Što bi se, ruku na srce, moglo reći i za veliki broj medicinski živih građanki i građana koji se danas bave pisanjem stihova ili se vrzmaju po hrvatskim književnim udruženjima.).

Kronologija čitanja

Moja bi knjiga zapravo započinjala Ankom Žagar i završavala Silvijem Strahimirom Kranjčevićem. Ukoliko nisu uže tematske, panorame i antologije trebale bi teći obrnutom kronologijom, ukoliko je antologičaru doista stalo da jasno komuniciraju sa čitateljem. Hrvatski modernitet započinje s onim što je danas, a kraju ide s onim što je bilo na početku. Tako je ako čitamo antologizirane tekstove, pjesničke kao i prozne. Ako je, pak, o povijesnom pregledu riječ, onda on treba biti izložen kronološki. Estetska svijest i samosvijest čitateljeva su, kao i prag njegovih stilsko-estetskih očekivanja, posve nepovijesni.

Valerijan Pidmohilnij, Grad, 1927.

Cilj je tekstova koje, evo, ispisujem pune dvije godine ne samo pregled suvremene ukrajinske i bjeloruske književnosti, već i ukazivanje na njihovu tradiciju koja je u sovjetsko vrijeme bila osuđena na prinudni zaborav. Zaborav je zasnivan na metodama koje potječu iz najzloslutnijih ideoloških kuhinja zemlje koja se htjela predstaviti kao kvintesencija internacionalizma i kozmopolitizma da bi, pogotovo od Staljinova preuzimanja vlasti, ali svakako, makar ne tako primjetno, i ranije, bila usmjerena ka slijeđenju i ponovnom učvršćivanju dobro uspostavljenih zasada carističkoga ruskog imperijalizma. Zaborav se implementirao raznolikim metodama: cenzurom, zabranama publiciranja, ukidanjem materijalne podrške pa sve do onih koje su bile usmjerene na direktno ugrožavanje fizičke egzistencije – trpanjem u zatvore, slanjem u progonstvo, nakraju fizičke likvidacije. U rijetkim trenucima otapanja u kojima bi tajna policija bila djelomice ukroćena (ili bi se, pak, sama ulijenila što je za posljedicu imalo slabljenje kontrole) dolazilo bi do proplamsaja umjetničkih sloboda koje bi se realizirale u upotrebi vlastitoga (ukrajinskog ili bjeloruskog) jezika i stvaranja literature i kulture na njima. No čim bi period otopljavanja prestao i pretvorio se u još hladniju sibirsku zimu, tragovi bi se slobode ugasili i na njihovo bi mjesto stupila zgranuta šutnja. U povijesti su ukrajinske književnosti i kulture vrijedne bilježenja dvije epohe relativnih umjetničkih sloboda. Prva, neposredno po Oktobarskoj revoluciji, nastala u jeku lenjinske nacionalne politike i druga, po obaranju kulta Staljinove ličnosti i uspostavljanja unekoliko tolerantnije Hruščovljeve vlasti. Oba su perioda bila kratkotrajna (1921-1927, 1956-1964), a slijedila im je još snažnija represija.

Pišući o Valerijanu Pidmohilniju (1901-1937) osvrnut ću se kratko na prvi. Njime je na političko-ekonomskom planu dominirala tzv. Nova ekonomska politika (NEP) koja je i na kulturnom dopuštala slobode teško zamislive u doba uspostavljanja diktature proletarijata. Nacionalno oslobođenje na polju kulture sprovođeno je takozvanom „korjenizacijom“ koja je označavala povratak ka vlastitom jeziku i vlastitoj tradiciji i zbacivanju dominacije ruskoga. Procvat ukrajinske avangarde i sloboda umjetničkoga iskaza bile su neposredne posljedice liberalizacije. U takav se diskurs ubraja i roman Grad. Valerijan Pidmohilnij uvjerljivo rekonstruira period liberalizacije na kulturnom planu obilježen povratkom ka svemu ukrajinskom. Kako bi tu promjenu uprizorio u centar će romana postaviti lik Stjepana Radčenka, mladoga čovjeka koji sa sela dolazi u grad (Kijiv) kako bi u njemu studirao i pronašao adekvatno mjesto za sebe u novonastajućem društvu. Stoga u Radčenku nije teško prepoznati tip parvenu-a koji se, bez obzira na posljedice, po svaku cijenu želi probiti u društvu. Time slijedi junake francuskog klasičnog realizma (Balzacov Rastignac, Stendhalov Julien Sorel, Flaubertov Frédéric Moreau, Maupassantov Duroy neka budu primjeri; Pidmohilnij je, inače, Maupassantov roman Bel ami preveo na ukrajinski) koji se po svaku cijenu žele popeti stepenicama društvenog uspjeha i pri tome se ne obaziru na eventualne posljedice koje mogu imati njihove nakane. U tome se smislu takvi likovi literarno formiraju onostrano od morala.

Radčenko slijedi sličnu putanju, ali je obogaćuje svojim dodacima. U njegovu usponu centralnu ulogu igra ukrajinski jezik. Period je, sjetit ćemo se, u kojemu vlasti podržavaju njegovu revitalizaciju. Dugo razdoblje rusifikacije ukrajinski je potisnulo na marginu, napravilo ga jezikom sela kojim se koriste tek primitivni slojevi društva dok intelektualna i druga elita uranja u ruski kao jezik kulture i obrazovanja. Budući da Stjepan Radčenko vlada ukrajinskim, on se relativno brzo probija kroz strukture i dobiva mjesto lektora na sveučilištu. Posao je to koji će mu omogućiti relativno dobru zaradu i stvoriti veze u krugovima do kojih bi inače teško došao, ali zbog kojega prekida uspješno započeti studij ekonomije. (Valja zamijetiti da se time dodatno udaljava od sela u koje se, kao svršeni ekonomist, trebao vratiti i poboljšati proizvodnju.) Na drugoj se razini, i tu se ponavlja model francuskog realizma, skok u više slojeve realizira uz pomoć žena. Radčenko se u toj dimenziji pojavljuje kao sve prije nego simpatičan. Način na koji sklapa veze i prekida ih kada ih se zasiti ili kada mu više ne mogu donijeti korist ne govori u prilog ni njegovome izgrađenom karakteru niti osobitome osjećaju za moral. Čak ga samoubojstvo djevojke kojega je skrivio ostavivši ju može tek privremeno pokolebati u stremljenju ka navodno višem. Makar u momentu privremenoga očajanja donio odluku da se vrati na selo, u kojemu iluzorno želi vidjeti paradigmu boljeg i zdravijeg života, revidira je ekspresnom brzinom u momentu u kojemu sretne balerinu s kojom je kratkotrajno flertovao dok je bio u vezi s djevojkom koja će izvršiti samoubojstvo.

Sljedeća se razina ovog višeslojnog romana odnosi na sam Grad koji je u izvjesnom smislu i njegov junak. Doduše ne spominje ga se imenom ali je jasno da je riječ o Kijivu kojega se konstruira kao središte moderne i konfrontira sa selom koje nosi elemente idiličnoga, ali je predstavljeno kao zaostalo, kao nešto što valja nadvladati kako bi se došlo do viših ciljeva. Grad je predočen kao mjesto idealno za flaniranje, istovremeno kao zujeća košnica u kojoj se svakog trenutka nešto zbiva. Književne se večeri smjenjuju s kazališnim predstavama, kino alterira s kavanama, pivnicama i restoranima. U uredima se sreću ljudi, poznati i nepoznati koji daju i oduzimaju poslove. Prolazi se preko veličanstvenih bulevara, šeta se promenadom uz golemu rijeku, zalazi se u predgrađa kojima vlada bijeda. Radčenko mijenja dan za noć, gradeći karijeru otuđuje se od ljudi s kojima je u ranijem životu bio u prijateljskim odnosima – razlog je tomu što ga oni ili one uvijek podsjećaju na njegove seoske početke. Blještavi izlozi u kojima se kupuje luksuzna roba (propratna pojava NEP-a) napredovanjem mu postaju dostupni. U takvome se modusu predočavanja grad kreira kao mjesto ambivalencije, mjesto koje redovito generira antagonizme, u kojemu se sučeljene strane bore za primat i povlašteni položaj unutar struktura koje se postupno odmiču od revolucionarnog ideala univerzalne ravnopravnosti. U najboljoj tradiciji modernizma (sjetit ćemo se Doeblinova Berlin Alexanderplatz, Musilova Beča iz Čovjeka bez svojstava ili u drukčijoj diskurzivnoj strukturi Benjaminova Pariza) Pidmohilnij nam omogućuje da oćutimo krvotok stvarnog grada, da ga doživimo personificiranog kao svojevrstan refleks samog modernog čovjeka.

No ovim se priča o Gradu ne završava. Vjerojatno je njegova najvažnija žanrovska emanacija sadržana u pojmu umjetničkog romana – romana o umjetniku. Stjepan Radčenko doduše dolazi u Grad kako bi studirao. No svoju istinsku misiju otkriva relativno postupno, ona sazrijeva u njemu – ne u odveć dugom procesu, ali ipak procesualno, znači ne naprasno. U tome se smislu Grad upisuje u tradiciju romana na čijemu izvorištu stoji Joyceov Portret umjetnika u mladosti. Ispresijecan je dilemama u vezi sa svrsishodnošću i kvalitetom vlastitoga stvaralaštva, stalnom nesigurnošću je li ono što se piše doista vrijedno ili je, pak, osuđeno na turobno bivstovanje u skrajnutim odjelima knjižnica i knjižara. Bez obzira na tiskanje i publiciranje, Stjepan će uništavati rukopise kojima nije zadovoljan, nevjerovanje u talent neće moći kompenzirati uspjehom na književnome polju – čak ni namještenje za urednika jednog od najvažnijih gradskih književnih časopisa. U tome će dijelu romana Pidmohilnij najvještije koristiti iznimno zahtjevnu tehniku slobodnog indirektnog diskursa koja će mu omogućiti da sebe, kao pripovjedača, uvjerljivo distancira od lika. Čitateljici ostaje da se sama opredijeli u kolikoj će mjeri zaozbiljno uzeti do srži nepouzdanog pripovjedača. U takvoj se kompleksnoj konstelaciji roman figurira kao avangardno književno djelo koje se, doduše, u dijalogu s čitateljstvom ne odriče u potpunosti mimetičkoga prosedea, ali ga bar djelomice nadomještava multiperspektivističkim pristupom u kojemu, nakraju, ne znamo što nam je doista misliti o njegovome nositelju.

U romanu se Grad ukrajinska književnost (i ukrajinski jezik) pokazuje u svoj svojoj vitalnosti. On ni u čemu se zaostaje za vrhunskim djelima sovjetske ili ruske avangarde. U nekim ih elementima čak i nadmašuje. O tome govori i njegov uspjeh u trenutku objavljivanja, srdačan prijem – kako od strane kritike tako i od strane publike. No Staljinu, duhovnom ocu kremaljskog povjesničara-amatera, vrlo je brzo bilo dosta Ukrajine i njezine nedvojbene težnje za samostalnošću. Već je 1930. Valerijan Pidmohilnij ostao bez posla, bio prinuđen da se na životu održava prijevodima francuskih klasika. Tridesetih je godina više puta uhapšen i bestijalno mučen. 1935. je osuđen na desetogodišnju logorsku kaznu zbog članstva u terorističkoj organizaciji te deportiran na zloglasne Solovecke otoke. Tamo je, točno na dvadesetu godišnjicu Oktobarske revolucije, strijeljan sa skupinom ukrajinskih spisatelja i spisateljica koji su, kao i on, bili krivi samo zbog jednoga grijeha – želje i potrebe da na vlastitome jeziku njeguju vlastitu kulturu i tradiciju. U standardnim ih se radovima vezanima uz sovjetsku avangardu koju se ustrajno nazivalo ruskom (usp. Aleksandar Flaker) ne spominje. U povijest su ušli pod zajedničkim imeniteljem „strijeljana renesansa“ (Розстріляне відродження). Evo tek nekoliko od 300 imena: Majk Johansen, Mihailo Bojčuk, Ljudmila Staricka-Černjahivska, Mikola Kuliš, Sofija Nalepinska-Bojčuk, Hrihorij Epik… Pidmohilnij je rehabilitiran 1956., ali je objavljivanje njegovih djela i dalje bilo zabranjeno. Tek se u kasnoj fazi Perestrojke, 1989., Grad pojavio u obnovljenom izdanju. Treba li još nešto reći? Zasigurno. U nekome ću se od sljedećih nastavaka posvetiti ukrajinskim futuristima, a neću zaboraviti ni bjelorusku međuratnu književnost. Načelo stalnoga učenja valja slijediti kako bi se odlučnije i utemeljenije moglo nastupiti protiv zla koje se obrušilo na Ukrajinu (s istim argumentima kao tridesetih), a i na nas – kao pripadnice i pripadnike slobodnoga svijeta. Potiha rehabilitacija gruzijskoga koljača koju sprovodi povjesničar-amater sve je više nego slučajna. Tragična sudbina Valerija Pidmohilnija i njegovih supatnica i supatnika postoji kao zloslutna opomena što nas čeka ako se bez otpora prepustimo neobuzdanoj barbarskoj sili.          

neprimjećen i potajan
vojnički stupam iza tebe, ali spretnije
zabavljajući se već zabavljen gušenjem
sa jednom čađavom smrti u plućima
time kako pijano proklizavaš
crnom sniježnom poleđenom cestom
i ovim zagađenim svijetom

potom sam jednom opet na istom putu
vremenski dovoljno udaljen da gledam
kako prljavo paperje gubi već bitku
protiv kužnog nagrizanja crne kože
pod sobom

tom zemljom uvijek kažnjenički stupam
jedva se sputavajući da ne vrisnem
da ne vrisnem iz bezdana najdubljeg i
posljednjeg očaja:
boginjo majko!
poslušaj pitanje moje
ne samo kako već i zašto

dok
svaki ruski gulag i istočnoeuropski prljavi geto
pjeva ovu istu crnosniježnu pjesmu
pod čizmama nevoljnika bez broja
ti rađaš život
prezrena i prepuna
i to pitanje neka bude milovanje
tvog bludnog obraza
oproštajno

dok
slijedim svoj privremeni pogled i svoju vječnu
misao
i k ocu eteru svoju jadnu i gladnu konjicu
na juriš odlučujući tjeram
već dobro znajući da blistava prijestolja
beskrajnog neba
boljet će
spržit će
moje oči i moju feleričnu ljudskost
više no što moju prizemljenu dušu
boli tvoja crnina, boginjo

dok
me kao vučica krvavom i gladnom njuškom
kao neposlušnog potomka guraš
u prvi i smrtonosni udisaj olujnog vjetra življenja
ja nestašno sam uspio zbaciti
okov vremena i žudnju za krvlju
dva oličenja ljudskosti

ne vraćaj me opet
ne vraćaj me opet
ne vraćaj me opet
ne pokušavaj

jer jednom će biti zadnji neuspjeli pokušaj
jer jednom se neću vratiti
ni ocu eteru ni zemlji majci
niti ću biti svjedok pijanih proklizavanja
dok se uči ljudski rod
hodanju ili disanju
niti ću sam biti nošen na lavini svih mojih sjećanja

jer jednom ću se uspjeti utopiti u beskrajnom moru
apsolutnog postojanja
i rasplinuti se u ljetu jednako među svim paocima
jednoga točka
dok se točkovi kola koja u krug voze još jednu
žetvu ove planete nastavljaju kotrljati
beskonačno i dosadno
sve do posljednje razotkrivene tajne vječnog smisla

jednom napokon bez mene
utopljenika u toj tajni

Bez igdje ičega i ikoga
Padoh na mravinjak
I bi mi da gazim –
Mrava da ne nagazim.

Zabadali su svoje makaze
u moje tabane,
Peli se uz moje butine.
I tako na mravinjaku
Tekle su moje godine.

Sam. Bez igdje ičega.
Strepjeh danju, strepjeh noću.
I kada bi me opila
kiselina mravlja
U san sam padao
iz kojega me budilo mrtvilo
Sumorna dana.

A onda udariše
Noćni vjetrovi
I ponesoše me daleko
Gdje često budan sanjam
Svoj mravinjak.

Tomo je čitao, jednu osmrtnicu, točnije obavijest o godišnjem parastosu jednom, njemu poznatom pravoslavcu. Osvrtao se gleda li ga netko. Uvijek je to tako, kad radiš neku nepodopštinu, misliš svi gledaju baš u tebe. Srećom, proljetno je jutro, pravo mostarsko, prohladno s naznakama dnevne vreline, nigdje nikoga.

Slina mu je popunila usta, oči se raširile, polako je izvadio noktaricu, ili kako bismo rekli grickalicu. Na njoj je bila i mala rašpica, ili po naški turpijica za nokte, ali i mali nož. Tim malim nožem pažljivo je odvojio tu obavijest od ploče i brže-bolje je sakrio ispod sakoa, zadovoljan što ga nitko nije vidio, zadovoljan što nije oštetio taj komad papira, i na koncu, što je dodao još jednu osmrtnicu u svoju kolekciju.

A kolekcija nije bila zanemarljiva.

Skupljao je osmrtnice već dvadeset tri godine, osam mjeseci i sedamnaest dana, računajući i današnji. Pamtio je taj dan, početak. Dva dana ranije umrla mu je mama. najnježnija i najtoplija osoba koju je upoznao u životu. A već mu je četrdeset šesta.

Zbog pokojne mame nije se nikada ni ženio. U djevojkama koje je upoznavao tražio je onu nježnost i toplinu majčinih ruku, majčine duše, majčinih očiju, i nikada ih nije našao. Rodbina ga je gurala da sjedi pored slobodnih cura, čak i pored mladih udovica i tek razvedenih žena, na raznim okupljanjima. Krštenjima, krizmama, blagoslovu polja, rođendanima, roštiljanjima. Onoga trena kada je shvatio namjeru rodbine da ga pošto-poto oženi, jer „baš je zlatan, ima stan, osto mu od matere, ima poso, nije vala ni ružan“ jednostavno je prestao odlaziti na obiteljska okupljanja. Na početku se pravdao bolešću, onda obvezama na poslu, onda im je lagao da ima neku „malu“ ali još nije vrijeme da je upoznaju, da bi, na koncu, i rodbina prestala pozivati ga.

Lagano se povlačio u svoj svijet. Svijet Bukowskog, Meše Selimovića, Tribussona, domaćih filmova. Znao je preko stotinu replika iz domaćih filmova napamet, znao bi prepričati kazališni komad od početka do kraja.

Prva osmrtnica koju je skinuo i donio kući bila je ona pokojne mame. Skinuo je s table na glavnom gradskom trgu. Činilo mu se kako će mu mama, onako lijepa na slici koju je dao tiskati, pokisnuti, izblijediti, nestati. Zato je iz džepa izvadio noktaricu, izvukao nožić i pažljivo i nježno je skinuo i ponio kući.

Od tada se ne odvaja od te svoje noktarice. Jednom ga je uhvatila luda panika jer je zaboravio izvaditi je iz džepa hlača, a hlače je ubacio u perilicu. Sjedio je tada ispred perilice i gledao u nju kao u televizor i čekao kraj pranja samo da noktarica izađe čitava. Izašla je čitava, oprana i čista.

Imao je točno osamstotina četrdeset tri osmrtnice u kolekciji.

Prvo ih je samo donosio i slagao u kutiju. Onda je jednog dana shvatio da je svaka, na svoj način, drugačija pa ih je počeo razdvajati.

Prvo ih je razdvojio po bojama okvira. Najviše je, naravno, bilo crnih. Crni okvir stavljaju i katolici i pravoslavci, zeleni muslimani, plavi je kod mlađarije i ponekog ateiste, a crveni okvir stavljaju komunisti i tzv. borci iz zadnjeg svjetskog rata. 

Eh, da je barem zadnji.

Potrudio se kutije umotati u odgovarajući papir. Samo crnu kutiju nije umotao papirom nego crnom, plastičnom vrećom za smeće. Jer, tko još proizvodi crni papir?

Onda je počelo razvrstavanje abecednim redom imena, ne prezimena. Kad je to urađeno, odvajani su po spolu, po godištima, po starini, od najstarijeg do najmlađeg.

Palo mu je na um odvajati osmrtnice po odrednicama: “nakon duge i teške bolesti”; “iznenada, nakon kraće bolesti”; “nesretnim slučajem”.

Bilo ih je nekoliko s dosta čudnim odrednicama koje su mogle, u tim ne baš veselim trenucima, izazvati osmijeh i kavansku zajebanciju: „preminuo/la iznenada u devedeset trećoj godini“. Čuj iznenada!

Kada bi se pojavio neki pokojnik njegovog godišta odmah je išao kod liječnika na preglede i kontrolu nalaza krvi, pluća, bubrega, srca, jer “udaralo je po generaciji”.

Broj ožalošćenih koji su popisani na kraju osmrtnice bio je, također, jedan od kriterija razvrstavanja.

Svi bi se, nekako, htjeli ugurati na taj popis kako bi se narodu i svijetu pokazalo da žale pokojnika, a za njegovog života su mu psovali mater, prelazili na drugu stranu, sunčanu stranu ulice samo da se ne sretnu, ni slučajno.

– Nemoj mi ga, matere ti, pominjati! To je poseban tip, da ne kažem đubre, ali nije moje da govorim, eno mu žene, đece i jadnih roditelja (ili braće i sestara)! – govorili bi ako bi netko upitao za pokojnika.

Ali kad je popis ožalošćenih u pitanju, e onda se doživotno naljute ako ih ne stave.

U novije vrijeme, primijetio je, ima sve nekakvih čudnih, stranjskih imena na popisima ožalošćenih. Valjda su ljudi, kad su bježali iz zemlje, ostavljajući njega primitivca i njemu slične, željne krvi i ratovanja, negdje tamo daleko zasnivali obitelji sa strancima pa onda počeli davati imena koja smo mi vidjeli samo u američkim filmovima B i C produkcije.

Razvrstavao je osmrtnice i po kriteriju mješovitih brakova. Dobro, kod nas su još uvijek mješoviti u smislu između muškarca i žene, ali misli se na miješanje naroda i vjera.

Tek tu nastaje dramaturgija. Uvijek je jedna strana jadna, prevarena, asimilirana, prodana duša. Malo tko razmišlja o ljubavi i kemiji između dvije osobe, o njihovom izboru, o njihovom uređenju zajednice života. Samo tko je koga zajebo i prevario, te ga natjerao da prihvati običaje, kulturu i vjeru druge strane.

Mjesta pokopa su, također, kriterij slaganja osmrtnica u kutije. Obiteljske grobnice u selima odakle su šljegli, obiteljske grobnice u grobljima i haremima u Gradu, grobnice u grobljima kojima upravljaju vjerske zajednice i pokopna društva. 

Organizacija prijevoza za susjede i prijatelje je posebna stavka osmrtnice, jer ispraćaj je često iz gradske mrtvačnice a mjesto pokopa nije ni blizu, groblja su nerijetko veoma udaljena, pa gradska mrtvačnica je, skoro u centru grada.

Posebne su odrednice gdje se navodi u kojoj crkvi će održati misa za pokojnika i u koliko sati, ili u kojoj džamiji će biti klanjana hatma dova za rahmetliju. Imaju odjeljci za održavanje misa odmah nakon pokopa ili sutra ujutro, te po crkvama.

Tugaljive su, posebice, one plave osmrtnice gdje se nalaze mala djeca, bebe ili mladež. Plave na kojima se nalaze ateisti po zanimanju, ne po osjećaju, oni koji su u mijeanim brakovima pa ne žele veličati ili povrijediti druge, ne vrijedi ozbiljno razmatrati, osim podjele po spolu, godištu i onim odrednicama „iznenada, duže, kraće, nesretno“.

Viđao je na tim plavim. imena kojima je uplaćivao novac za pomoć u liječenju. Na žalost, očito ta pomoć ili nije bila dovoljna ili je došla prekasno, ali sebe je tješio da je barem pokušao pomoći svojim skromnim prilogom.

Nekim likovima koji su bili, kao nešto značajni za Grad, zemlju, neku od Partija, na osmrtnicama bila je i obavijest o komemoraciji.

Išao je, u pravilu, na te komamoracije gledati one koji su za života mrzili pokojnika, podmetali mu noge, razgovarali s njim s figom u džepu, govorili i pisali, da ne kažem srali po njemu, a onda na komemoraciji pričaju sve najljepše. Pisali su članke kontra njega i njegovih stavova i razmišljanja, pisali kolumne u dnevnim novinama i tjednicima, pljuvali po njegovom intelektu. A onda, odjednom, veličaju njegov lik i djelo toliko da ga ljudi, gotovo, ne mogu prepoznati.

Bilo mu je zanimljivo gledati lica ljudi koji lažu a ne mijenjaju izraz očiju, niti im se lica crvene od srama, lažu s takvom lakoćom i sigurnošću, kao da doista vjeruju u to što govore. Jasna mu je ona priča: o pokojniku sve najljepše, ali mu nije jasna situacija da je netko za života bio lopov, kurvar, satrap, dvoličnjak ili troličnjak, korumpiran, a onda trenutkom svoje smrti postaje gotovo ponos Grada, nacije, vjere, postaje gotovo svetac.

U gornjem lijevom kutu osmrtnice obitelj često stavlja sliku pokojnika, kako bi oni koji ga znaju likom a ne imenom primili k znanju da je dotični preminuo. Nisu svjesni rizika da netko na slici iskopa oči pokojniku jer ga je nešto zajebo u životu, ili da pljuju po slici kad god prođu pored table s osmrtnicama, dok ne dođe novi glavni glumac. 

Stavljaju uz ime i nadimke. Na našim životnim prostorima nadimak, nerijetko, znači više od imena jer osobu svi znaju po nadimcima, po imenu, čak i neki članovi obitelji, ne.

Zoran primjer je Meho Džeger alijas Mehmed Humačkić.

Kao što njega zovu Tomo Smrtovnica.    

Jednom je usnio san u kojemu skida s drveta smrtovnicu na kojoj piše: umro sam na svijetu, zaboravljen od svih, a u kutu bila je njegova slika iz mladih dana.

U skutnoj radnji, grnčar gotovi ilovaču  

Kad je raskvasi
Zgomila glinu na mogilu
I opet je gnjeti i žurno gazi
Dok ne zatre zadnje zemljano zrnce –

Ostavi je da predahne
Pa je odmornu nasadi na stalak 

Gdje dlanovima do iznemoglosti
Oblikuje sud svoje žudnje – 

Vi žedni, učite iz žednji – da bi postao
Duše i tvari objedinitelj: 

Ovaj uradak
Pak, biće paljen i žaren
S radošću u peći grnčarove pobožnosti

 (2024)

Ivan Golub: Knjiga poučaka, Neolit/Artikulacije, Koprivnica 2024.

Ljubazan i drag pjesnik, susrećem ga jednog od nevoljnijih dana, početkom tisućljeća u uredu jednog zagrebačkog nakladnika, onoga dana kada je prijatelja pisca sustigla ružna dijagnoza. Nije Golub na tom mjestu trebao biti. Zatekao se slučajno, prema nekom prethodnom dogovoru. U crnom odijelu i s kolarom, u neprikladnoj, predubokoj fotelji iz koje se teško ustajalo, među nama, ustreptalim i uplašenim radi zemaljskih stradanja, sramežljiv da koga neovlašteno ne utješi ili da se kojem ateistu ne upetlja u njegovu kompliciranu, osobnom psihologijom opterećenu duhovnost, Ivan Golub djelovao je kao zbunjeni anđeo.

“Knjiga poučaka” zapravo su memoari stidljivog čovjeka. Tko sam ja da pišem memoare? A opet, grehota je svih tih sjećanja. I onda je negdje početkom rata, ili nakon što je pao komunizam, pa se činilo da smo svi skupa na pragu nečega novog, krenuo da piše kakav je poučak od koga primio. U životu je sretao ljude, i svatko od njih imao je tu jednu rečenicu ili riječ, tu jednu malu poučnu pripovijest, iz koje se on učio životu. Počev od oca, majke i sestre, preko profesora i odgajatelja u sjemeništu, do kolega svećenika, biskupa, rektora europskih bogoslovija, koje je Golub, i sam jedno vrijeme rektor, obilazio. Tu su, naravno, Alojzije Stepinac i Krleža, premda je ovom čitatelju zanimljiviji, jer je literarno uspjeliji, biskup barun Franjo Salis-Seewis, voditelj Zagrebačke nadbiskupije po Stepinčevu uhićenju, “vedar čovjek u nevedro vrijeme”. Golub je rasan pisac, on osjeća ono što, vjerojatno, nikada ne bi sebi priznao: zanimljiviji su i čovjekovu sjećanju i književnosti samoj likovi koje možemo sagledati, od onih koji nas previše impresioniraju, pa nas samim tim i nadrastaju. Epoha se, na kraju, bolje prepoznaje u pogledu epizodista i autsajdera.

Ili Đuro Kokša, rektor Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu, u vrijeme kada je Golub tamo kao mlad čovjek boravio. A bilo je to slavno vrijeme održavanja Drugog vatikanskog koncila. Svi bi zajedno objedovali, i “koncilski oci iliti biskupi”, i studenti koji su se u Zavodu zatekli: “Prije objeda bio je kratak pohod u zavodskoj kapelici. Rektor bi vazda požurio da biskupu otvori vrata kapele ili zastao pred otvorenim vratima blagovaonice da dade prednost biskupu neka uđe. Ne znam zašto, ali ja sam, kad sam se bio našao u takvoj prilici, pustio biskupa da si sam otvori vrata i nisam hitao da mu ih ja otvorim. Velim, ne znam zašto. Zacijelo zbog mladosti koje prkosi starosti.” Kokša je, bezbeli, sve to gledao sa strane – tek taj je imao oko za gledanje, i šteta je živa što nije ništa zapisivao – pa je nakon nekog vremena pozvao mladića k sebi i rekao mu “Lancmane, svoju samostalnost i slobodu pokazujte u iznošenju svog mišljenja i zastupanju svojih stavova, a ne u uskraćivanju pažnje prema vlasti i uljudnosti prema vlasti i uglednicima.”

Bio je to prvi od tri Kokšina poučka, a ovom se čitatelju posebno urezao u pamet, tako da o njemu i mimo knjige misli. Doista, u idealnom svijetu – a blagovaonica bogoslovije i samostanski i svetojeronimski hodnici vjerojatno su među uspjelijim simulacijama idealnog svijeta – sloboda bi se doista trebala ticati samo mišljenja i stavova. “Uskraćivanje pažnje”, za koje Kokša opomene mladog kolegu, svoga zemljaka, posljedica je frustracije što se na mišljenja i stavove nikakva pažnja ne obraća. Ali kako god bilo, nikako ne bi valjalo brkati psovku i stav.

Ivan Golub bio je odličan pjesnik, nije bio nikakav gost u pjesništvu i u književnosti, kakvi inače znaju bio ljudi snažnih doktrina, crkvenjaci, revolucionari i ratni generali, kada se dočepaju lijepe književnosti, naročito poezije. Možda i zato što je dobro shvatio prvi Kokšin poučak, možda zato što je sam bio osjetljiv prema svijetu, a možda naprosto zato što je bio talentiran, tek Golub je doista bio odličan pjesnik. Kažu da je takav bio i svećenik. Ta dva njegova lica, pomalo i dva duha u istoj duši, nisu bila u sukobu. Kao što to često biva, pa onda stradava književnost. Sreli bi se, pak, u interesu Golubovom za Jurja Križanića. Taj interes ga je i vodio Krleži.

Dva su Krležina poučka, dvije anegdote. “Genij znade što treba raditi. Sve drugo ostavlja i radi samo to”, izgovorio je, veli Golub, gledajući u toranj Crkve svetog Marka. “Bila je to rečenica bez razgovornog konteksta”, dodaje. “A ja sam napisao knjiga i knjiga da ne bih radio što sam trebao raditi”, zaključio je Krleža. “Obazreo sam se i stao. Stajao časak bez riječi. Naklonio se i izišao.” Završava tako Golub najčudniju bilješku u knjizi, koja podsjeća na kakav zen-koan. U drugoj anegdoti Krleža svjedoči kako je kratko nakon Drugog svjetskog rata držao predavanje o književnosti, pa je kazao da je Evanđelje najznačajnije književno djelo. Iz publike se na to digao glas: “Dosta je religiozne propagande!” Krleža je, naravno, samo želio govoriti o književnosti. Ali iz publike će se, anoniman, uvijek začuti glas onih koji ništa ne razumiju.

Ivan Golub intenzivno je nastojao razumjeti one drukčije od sebe. To sam upamtio iz našega usputnog poznanstva, a najviše iz tog čudnog susreta kod zagrebačkog nakladnika, kada se slutilo skoro umiranje, dok je on nemoćan sjedio u svojoj predubokoj fotelji. “Knjiga poučaka”, koju je za sobom ostavio, dobra je i pametna, ali je suštinski nedovršena. Pisana u nekoliko navrata, pa zatim ostavljana po strani, takva je morala biti.

Neolit/Artikulacije

Novi nakladnici, registrirani u Koprivnici, o kojima, zapravo, ne znamo ništa. Osim što znamo da nakon Vošickog u glavnom gradu Podravine značajnijeg nakladnika nije bilo. Kao odgovorne osobe potpisani su Marko Gregur i Mario Kolar. Nakon što ih je obojicu potjeralo iz Društva hrvatskih književnika, čini se da su osnovali svoje izdavačke kuće. Eto koristi po književnost od mudroga vodstva s Jelačić placa 7. To što Gregur i Kolar svoj put započinju s Golubom ozbiljna je odgovornost, ali i još ozbiljniji paradoks. Djeluje konzervativno, a ustvari je suprotno od toga. Neka im je obojici sa srećom!

Anđeli

Kad mu je jednom bio u posjetu, Golubu je Nikola Šop sa svoje vječne zagrebačke bolesničke postelje pripovijedao kako ga je Petar Grgec, svojedobni estetski faktotum zagrebačkog Kaptola, progonio zbog Šopovih pjesama o Isusu. “Zamjerao im, veli, Grgec što Gospodina Isusa tako snizuju. A nije to Šop govorio s gorčinom, jer se na ispaćenu licu pojavio jedva prepoznatljiv osmijeh. I rekao: ‘Isus ipak čita novine. Isus je ipak gost u mojoj sobi.’ Zanimao se za moje pjesme. Na oproštaju je jednom rekao da dođem opet da čitamo moje pjesme. Ja nisam došao. A Nikola Šop je otišao. Put zvijezda o kojima je pjevao. A meni je vazda žao što nisam došao.”