Via carraria je kolski put, utabana ili popločana staza kojom idu kola. Zatim i pista, trkaća staza, nadmetalište za borna kola, dvokolice vučene prvo konjima, a kasnije konjskim snagama koje se oslobađaju unutarnjim izgaranjem. U romanskim jezicima carriera (carrera, carrière) i danas označuje utrku svake vrste. Pa tako i karijeru, utrku posebne fele. Čovjek „s karijerom“ je onaj koji je u toj trci dosegao neku od čelnih pozicija u nekoj od liga neke od branši, u nekoj slučajnoj kapi u sivome moru slučajnosti. Karijerist je onaj koji toj poziciji podređuje ostale sfere svoga i drugih života. To je pozicija koja donosi imetak i ime. Porivi koji nagone stremljenju k njoj jesu slavohleplje i srebroljublje, u različitim omjerima. No dublji razlog jest realizacija identiteta. Imaginarna, dakako. Ako imam karijeru, netko sam i nešto. Ostvaren sam. Uvažen. Opravdan u svojim očima. Izbavljen iz ništavila, iz prosjeka, iz malenosti, iz samoće koja me ništi. Ulagao sam, i vratilo mi se. Imam ulogu. Postigao sam uspjeh, i s njime se sada lijepo mogu poistovjetiti. Najprije sam bio najbrži u utrci spermija prema jajnoj stanici, sada sam uspješan u još jednoj utrci: dvostruki pobjednik. Žrtvovao sam štošta, i isplatilo mi se. Rijetko mi pada na um da sam žrtvovao sebe sama.

Danas se često govori o izboru: ljubav ili karijera. Hoće li se harmoničan brak, sebedarje, ostvareno jedinstvo, uspostava toplog doma, posvećenost djeci, ili pak uspjeh u poslu, napredovanje na društvenoj ljestvici, imetak, stjecanje položaja i priznanja, izlaz iz anonimnosti. Produbljene, alternative su sljedeće: slava ili uspjeh. Pri čemu slava ovdje ne znači ono što se izvitoperilo sve do fame o „zvijezdama“ koje umjetno svijetle pod umjetnim osvjetljenjem. Slava jest gloria, neugasivo blistanje – sjaj u očima Božjim, vjerovalo se u Njega ili ne. Takav sjaj znači ustrajno razgaranje jedne iskre u duši, duši za čije ime možda zna tek jedno jedino pamćenje, ili čak nijedno. Obesmrćivanje, bilo kuhanjem jedne povrtne juhe ili pisanjem jedne simfonije ili predanom i bezuvjetnom ljubavi spram barem jednog bića. Sjaj kada netko iz godine u godinu uzgaja slasnu jarkocrvenu rajčicu i donosi je bližnjima na stol, kada žena doseže vječno kroz prolazno i kada podiže djecu koja će postati uspravni ljudi i koja će svoju djecu dovoditi k njoj da im je pomaže uspravljati u svojoj do kraja sazreloj mudrosti. Kada netko svira jedno glazbalo tako da glazbalo svira njega i da on jest glazba sama i da glazba bivaju i oni koji to slušaju i čijim slušanjem svijet sebe sama čuje i zahvaljujući tome suzdržava se od samorazaranja. Kada netko ustrajno donosi patećim ljudima osmijeh, kada sjaji tako da ih spašava od tmine oko njih i u njima, tako da spašava umlje od bezumlja, stvari od rastakanja, biljke od uvenuća, životinje od patnje i ljude od toga da ne budu tek stvari, biljke ili životinje. Takav, eto, sjaj, takva slava uznesena nad ispraznost i iluzornost, takva gloria, koju mogu vidjeti možda samo malobrojni, samo oni koji je žele vidjeti, ili pak nitko, pa što, pa ništa.

Uspjeh, s druge strane, jest jednokratna realizacija. Gloria mundi. Postignuće lišeno obzira. Zaokruženje u jednom djeliću svemira. Uspješno obavljen posao, uspješno zavođenje, sportski uspjeh: u jednoj niši biti brži, viši, jači. Pobjeda u utrci, ratna pobjeda. A „tko govori o pobjedi, izdržati je sve“ (Rilke) – i to „sve“ jest slava. Pobjeda je pak jednokratna, i ona je uspjeh, puki uspjeh, osvajanje prostora koji se drugom oduzima a živi od očiju drugih. Uspjeh, karijerni uspjeh, karijerna realizacija, jest ispunjavanje uloge a ne ispunjavanje sudbine. Posrijedi je dakle domet na utabanoj stazi, na popločanom putu kojim se ide kao što galopira konj s onim štitnicima za oči, bez obaziranja, gazeći sve pred sobom, ne gledajući lijevo ni desno a najmanje gledajući prema unutra, prema bitnoj mogućnosti istinskog identiteta, da ne kažemo autentičnosti (gotovo izumrla riječ). Trkač ni u trenutku ne pomišlja na smiješnost te trke, na propadljivost i prolaznost i besmislenost, samo što više, brže i jače, pa se može doći i do otkrića… Ali to otkriće opet je samo zadnji dosegnuti kamen na putu što su ga taracali uspješnici, to je novost koja mami uzdah ali nije proboj, nije skretanje s popločanog puta u odistinski neznano, nije novost kojom se svijet obnavlja i kojim mu se smanjuje patnja i vraća blistanje i zanos, nego je jedan vrh jedne ljestvice, jedno zaokruženje, jedno jednokratno uzvisivanje, važnost i uvaženost, komični trijumf jednog spermija, odrađena uloga, jedan obavljeni posao ili stotine njih zbog čije se obavljenosti zaboravlja sav sjaj, sva gloria, jedan, na kraju krajeva, pričin. Jedna karijera, jedna pobjeda u kojoj sam se izgubio, u toj prašini što je podiže deset tisuća bornih kola u nesmiljenom nadmetanju.  

Zaključak je jednostavan: karijera upropaštava čovjeka, a karijeristi upropaštavaju čovječanstvo: jer ga umataju u privid, reduciraju, obesmišljuju, banaliziraju i zasljepljuju odgajajući sebi slične, uzgajajući laž i uznoseći sljepilo i apsurd utrke namjesto potrage za autentičnom slavom. 

Obrazloženje žirija o odluci da knjiga “Rat”, pisca Miljenka Jergovića, bude uvrštena među finaliste nagrade Fric:

Jergovićev Rat fantastično je biće koje se izražava eksplozijom. Otud jezik fragmenta i ekstremne poetske okrutnosti priča kao niza šrapnela. Taj rat kao ultimativni pripovjedač našeg svijeta ujedno je i dijete koje ne razumije svoju razornu moć, koje se do ludila bezočno igra ljudskim materijalima i koje, ivšićevski (u maniri Kralja Gordogana), ne shvaća da razaranjem ljudi kao svojih igračaka razara i samoga sebe. Miljenko Jergović napisao je avangardističku anti-bajku, roman o tome kako svaka tradicionalna bajka ima u sebi moment psihotičnog ludila, proboj ekstremnog nasilja naše kolektivne i individualne psihe, a što smo dublje u 21. stoljeću, to više psihoza postaje zajednički jezik Morije.

U stalnom dijalogu s Kafkom i Harmsom, ali i s hispanoameričkom tradicijom magičnog realizma te s Andrićevom Prokletom avlijom, Jergović ovim romanom opsade ili svijeta kao ratnog zatvora uspijeva rat pretvoriti u mahnito radikalni subjekt pripovijedanja. Time počinjemo razumjeti ne samo ono što je u ratu nedvojbeno destruktivno, nego i ono što u fragmentu teksta nazvanom „Slobodan“ pokreće bolesnog mladića da izađe na otvoreno polje, na mjesto granatiranja, gdje se osjeća dijelom vatrometa koji je veći i razorniji i ljepši od svega što može sa sobom donijeti sigurnost bunkera.

Rat je, naime, jednako tako izraz svijeta, kao što je to i pažjivo sklopljen Eiffelov most. Zato i uživamo u unutrašnjosti Jergovićeva Rata: svaka je rečenica poetski događaj koji izlazi pred katastrofu da je pogleda ravno u oči i unatoč eksploziji koja zaglušuje i zasljepljuje, pronađe kontrapunkte stradanja. U obilju domaće faktografske i dokumentarističke proze, koja se stalno urušava u poznati kauč trivije, Jergović slika istinite fantazme, bolno ljekovite halucinacije, u kojima se obnavlja motor naše evolucije: jezik i mašta Svijeta.

(Žiri nagrade Fric, predvođen predsjednicom, teatraloginjom Natašom Govedić, a u kojem su još bili molekularna biologinja Dragomira Majhen, povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, kritičar, antologičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, teolog Dalibor Milas i povjesničar Hrvoje Klasić, odabrao je šest proznih naslova koji konkuriraju za to prestižno priznanje, nazvano nadimkom Miroslava Krleže. Ovo su djela koja su ušla u uži izbor za nagradu Fric: Magdalena Blažević, Sezona berbe; Miljenko Jergović, Rat; Kristian Novak: Slučaj vlastite pogibelji; Tanja Radović: Oda mladosti; Marko Tomaš: Knjiga za Maju; Ante Tomić: Nada)

Godina je 1962. i Hannah Arendt piše privatno pismo Jamesu Baldwinu, u povodu njegova eseja “Letter from a Region of My Mind”, objavljenom u New Yorkeru. Baldwin je, kako nam je to šezdesetak godina kasnije poznato, američki crnački romanopisac, esejist i dramatičar, vatreni je aktivist u rasnoemancipatorskom pokretu za ljudska prava i homoseksualac. Arendt se za njega zainteresirala najprije zato što je pomna čitateljica, a onda i zato što ona osjeća živu potrebu da sudjeluje u mukama i nevoljama ovoga svijeta, bez apsolutiziranja vlastite židovske muke. Ovako ona piše Baldwinu, kojega, čini se, osobno ne poznaje: 

“Dragi g. Baldwin, 

Vaš je članak politički događaj od najveće važnosti, u najmanju ruku prema mojemu shvaćanju onoga o čemu je riječ glede crnačkog pitanja. S obzirom na to da je to pitanje koje se tiče svih nas, osjećam da imam pravo staviti neke primjedbe.

Ono što me u Vašem eseju uplašilo bila je visokoparna ljubavna pjesma na kraju Vašega teksta. U politici je ljubav strankinja i ako se uspije onamo ugurati, ne nastaje ništa osim licemjerja. Ljepota, ljudskost i sposobnost za radost koje tako ističete kod crnaca dobro su poznate kao karakteristike potlačenih naroda. One proizlaze iz zajedničke patnje i najdragocjenije su vlasništvo svih izopćenika. Na nesreću, trenutak oslobođenja ne preživljavaju ni pet minuta. Mržnja i ljubav idu zajedno i obje su razorne; čovjek ih sebi može priuštiti jedino u privatnome životu – a narod samo tako dugo dok nije slobodan.”

Baldwin na pismo nije odgovorio, i tko zna kako ga je uopće doživio i što je u njemu pročitao. Imao je trideset i osam godina, njegovoj korespondentici je pedeset i šest. Židovsko pitanje se, uglavnom, smatra riješenim jer je četrnaest godina ranije formirana država Izrael, Crnačko pitanje – koje će se u jednoj od mnogobrojnih estetskih operacija nad jezikom preimenovati u afroameričko pitanje – još uvijek je pri početku, i Baldwin vjerojatno misli da mu ta žena bespotrebno soli pamet. Općenito, trenutak je u povijesti, kako velikoj tako i maloj, trenutak je u kulturi i književnosti, godina 1962, u kojem jedva da ima onih koji bi, da je pismo njima upućeno, razumjeli što im to Hannah Arendt govori.

Šezdeset godina kasnije, na korak od Gaze i na pola koraka od pakla koji se pred nama rastvara totalnim zaboravom Drugoga svjetskog rata, hitlerizma i Holokausta, te riječi iz privatnog pisma zvuče samorazumljivo. One su mjera pristojnosti, dobrog stila i razuma. Moralo bi biti tako da mržnju i ljubav čovjek sebi može priuštiti jedino u privatnome životu. A što biva kad nije tako, vidimo svud oko sebe. To vidimo kako u Izraelu i njegovu postupanju prema Palestincima, tako i u onom dijelu svijeta koji je ogorčen tim postupanjem, pa cionizam izjednačava s nacizmom, a Izrael uspoređuje s nacističkom Njemačkom. Dvije strane nisu iste, jer nikad i nigdje dvije strane nisu iste, ali veliko zlo na jednoj strani ne kreditira manje zlo na drugoj strani. Niti se ljubavlju i mržnjom gdje im nije mjesto ima prava odgovarati mržnjom i ljubavlju gdje im također nije mjesto.

Da je samo tog pisma Jamesu Baldwinu, ova bi biografija Hanne Arendt bila vrijedna čitanja. Premda je njezin autor Thomas Meyer filozof i profesor filozofije, premda on slabije vlada pripovjednim strategijama, te kao mnogi filozofi našega doba teško u svojoj pripovijesti nalazi mjeru između života i mišljenja, knjiga je važna jer u njoj nalazimo mnogo toga što nam nije bilo poznato, a izravno nas se tiče, i dolazi nam baš u pravi trenutak naših privatnih i društvenih povijesti. S druge, pak, strane ova knjiga nadopuna je autoričinih životnih i intelektualnih biografija i monografija, kao i svojevrsni pokušaj ispravka fikcionalnih i nonfikcionalnih portreta Hanne Arendt, kakve nalazimo na sve strane, u visokim akademskim i niskim pučko-aktivističkim i polutabloidnim diskursima i diskusijama. Hannah Arendt jedna je od mitskih figura dvadesetog stoljeća, a gdje god se od stvarne osobe stvara mit, biva riječ o dvojakom procesu: poništavanju stvarnog života i biografije, dakle stvarne privatne povijesti, te o svođenju neke ličnosti na (poželjne) mjere i potrebe zajedničke epohe. Pritom, u slučaju Hanne Arendt zlorabi se njezin odnos s Martinom Heideggerom, tako što se prostačkim romantiziranjem pojednostavljuje i na pornografiju javnih poljubaca svodi nešto što je po prirodi stvari neusporedivo kompleksnije i ozbiljnije. Da ne bismo morali previše razmišljati, predajmo se romansama!

Hannah Arendt, rođena je u dobrostojećoj i obrazovanoj liberalnoj, te dijelom asimiliranoj židovskoj obitelji iz Königsberga. Filozofiju je studirala kod Heideggera, pa kod Husserla i Jaspersa, a teologiju kod Rudolfa Bultmanna i Martina Dibeliusa. Sa dvadeset i dvije godine je, 1928, diplomirala kod Karla Jaspersa, u Heidelbergu, na radu s temom o pojmu ljubavi kod Augustina Aurelija. Put kojim je krenula vodio ju je k filozofiji egzistencije. Nemoguće je ljudske živote zamišljati uz izmijenjene pretpostavke velike povijesti, pa tako ni o životu i djelu Hanne Arendt nije moguće misliti mimo sloma Vajmarske republike, Hitlerova preuzimanja vlasti i zakonske kriminalizacije naroda – ili, kako će to nacisti i njihovi saveznici i sumišljenici reći: rase! – kojemu je Arendt pripadala. Vođena velikoj poviješću, te više nuždom nego vlastitim izborima, izbjegla je u Francusku, gdje se godinama, vrlo aktivno i sustavno, bavila radom za židovske ustanove i iseljenjem njemačke židovske djece i mladih u Palestinu. Djelovala je, dakle, na ostvarenju cionističkog ideala i na stvaranju Izraela, ako ćemo govoriti jezikom i govorom 2024. godine, no ostanemo li pri govoru i jeziku njezine suvremenosti, prije će biti da je djelovala na spašavanju ljudskih života. U to vrijeme, naime, sredinom tridesetih, teško da je bilo drugih načina da Židov iz Njemačke ostane živ, mimo toga da se nekim čudom zatekne na brodu koji plovi prema Palestini. Ne bi bilo loše imati i to u vidu kada se 2024. govori o cionizmu, i kada se tobože pokušava stvoriti razlika između ovih i onih Židova, ili kada se o cionizmu govori kao o zločinačkoj ideologiji, čiji je glavni smisao u uništenju palestinskog naroda u Gazi i u stvaranju etnički čistih, židovskih teritorija. Ovakav govor o cionizmu ne bi se mogao, bez viška histeriziranja, nazvati antisemitizmom, ali bi se, recimo, mogao nazvati krvožednim humanizmom. Hannah Arendt svoje je intelektualno, ali i aktivističko djelovanje usmjerila protiv takvih reakcija. Stoga i pismo Jamesu Baldwinu, citirano u Meyerovoj knjizi, može djelovati kao da je danas napisano, u povodu Gaze, Ukrajine, ili organiziranog terorističkog napada malodobnih rasista na strane radnike po Splitu.

Dojam je, koji bi ova knjiga mogla samo potvrditi, da je put Hanne Arendt od filozofije u aktivizam i humanitarni rad, pa u sociologiju, historiografiju, antropologiju i u nešto što bi se moglo nazvati visokostiliziranim novinarstvom, bio snažno obilježen nalogom sudbine. Jedna od najljepših rečenica koju će Thomas Meyer ispisati u svojoj knjizi glasi ovako: “Arendt je takoreći operirala na otvorenom srcu povijesti.” (Ovo je dobro mjesto za reći da je knjigu preveo, sigurno i precizno kao i obično, Andy Jelčić.) Kao i svaka precizno pogođena metafora, i ova biva razumljiva samo onome tko razumije jezik koji stvara prenesena značenja, ili jezik koji tek u drugom koraku – i to obično onom što iskorači u bezdan iznad provalije – stvara smisao. Govor metafore pjesnički je govor, tako da ga čeljad bez lirskog odgoja ne mogu razumjeti. Smisao metafore je da se kaže nešto što se drukčije ne može reći, nešto što ne postoji u iskustvu jezika. Metafora je precizan iskaz o neizrecivom. Pa tako i rečenica “Arendt je takoreći operirala na otvorenom srcu povijesti” drukčije nije mogla biti izrečena.

Ono po čemu je Hannah Arendt vjerojatno i najznačajnija upravo je pokušaj govora o onome što prethodno nije postojalo, pa je samim tim neizrecivo. Ona je, prije nego itko drugi, stvarala način govora o Holokaustu, o istrebljivačkom zlu, o sustavnom obezljuđivanju drugoga… U “Izvorima totalitarizma” iz godine 1951. izgradila je i učvrstila jedan od najvažnijih pojmova u pojmovnicima naših života, privatnih i intelektualnih. Pritom, pišući o nacionalsocijalizmu, fašizmu, boljševizmu, vrlo rano je, samo nekoliko godina po završetku Drugog svjetskog rata, dokinula strah od usporedbi, a s njime i osnove tog, među balkanskim turbo-folk antifašistima, tako milog pojma o bivanju na “pravoj strani povijesti”. Stvorila je preciznu tipologiju logora: “Had, čistilište i pakao, tako je moguće podijeliti logore: u Had, korišten i u netotalitarnim državama, dovode se ljudi koje se u ‘vlastitome’ društvu ne viđa rado: ‘izbjeglice, osobe bez državljanstva, društveno nepripadne i nezaposlene’. Čistilište, tip uspostavljen u Sovjetskome Savezu, predstavljaju ‘radni logori’ gdje se ‘zapuštenost’ kombinira s ‘prisilnim radom’ u smrtonosnu mješavinu. Preostaje pakao: ‘Pakao u pravome smislu te riječi utjelovljuju tipovi logora što su ih usavršili nacisti, gdje se svekoliki život temeljito i sustavno organizira tako da izaziva najveće moguće muke.’ 

Zajedničko tim trima tipovima jest do da se ljude gazi kao da nisu nikada ni postojali, kao da im se prethodni život nije ni dogodio i kao da nema ničega i nikoga koga bi njihov nestanak brinuo. Kao da su u logore već stigli mrtvi, a neki vražji duh ih umjetno drži između života i smrti prije nego što mogu stupiti u ‘vječiti mir’.”

Arendt, u skladu s filozofskim učenjem svojih učitelja, stalno insistira na tome da osobno iskustvo prethodi mišljenju i govoru. Iz toga će proizaći niz zanimljivih i krajnje upečatljivih zaključaka. Kada čitamo Hannu Arendt, bilo da čitamo reportažu “Eichmann u Jeruzalemu: izvještaj o banalnosti zla”, bilo da čitamo “Izvore totalitarizma” ili knjigu “O zlu”, kao da doživljavamo niz duhovnih i emocionalnih udara, znanih nam iz čitanja velikih pjesničkih ili beletrističkih djela. Kao da – jednostavnim, djetinjim govorom rečeno – čitamo knjige o sebi i svojim malim životnim iskustvima i sjećanjima. To je, s obzirom na žanrove njezina pisanja, vrlo neobično.

A s druge strane, pak, možda i nije. Thomas Meyer u svojoj knjizi čitatelju osvještava nešto što je kod Arendt doista važno. Osim što je stvarala jezik onoga što je prethodno bilo neizrecivo, i što je na taj način artikulirala i oljudila najstrašnije užase dvadesetog stoljeća, ona je pronalazila uzorke za svoje mišljenje. U stvarnosti ih nije mogla naći, jer je stvarnost bila smrtonosna. I jer su svjedočenja preživjelih, žrtava koliko i krvnika, bila od slabe pomoći. Uzorke je Hannah Arendt pronalazila u književnosti. (Obilje je toga u “Izvorima totalitarizma”…) Primjerice, u “Srcu tame” Josepha Conrada, romanu iz 1899., pronalazi korijene rasnog ludila koje će tek nastupiti: “Rasno ludilo ne može se opravdati, ni teorijski ni politički; želimo li onda shvatiti užas iz kojega je nastalo, nećemo se smjeti obavještavati ni kod etnologa, jer se ne smiju užasavati da bi uopće mogli početi s istraživanjem, ni kod fanatika rase koji su navodno nadvladali užasavanje, a naposljetku ni kod onih koji u pravednoj borbi protiv rasnih predodžbi svake vrste imaju razumljivu tendenciju da im odreknu svaki realni iskustveni temelj. Pripovijest ‘Srca tame’ Josepha Conrada u svakome je slučaju pogodnija za rasvjetljivanje te iskustvene pozadine od svekolike pripadne povijesne, političke ili etnološke literature.”

U posljednjem pismu, koje je poslala prijatelju, prije nego što će se u kolovozu 1940. provući kroz iglene uši na putu na kojemu je zaustavljen Walter Benjamin, napisala je rečenicu: “Sad za bitak bije se boj.” Citat je to iz Eshilovih “Perzijanaca”, navodno jedine svoje knjige koju je uspjela spasiti na putu u emigraciju. Cjelina citata, u besmrtnom hrvatskom prijevodu Kolomana Raca, glasi: „Hajd’ kren’te, sada, sinovi oj helenski,/ Dom oslobod’te, oslobod’te dječicu/ Pa žene, očinskijem bozim’ spas’te krov,/ Grob djedovima! Sad za bitak bije se boj.“ I kao da, uklesan u kamen, govori o životnom iskustvu Hanne Arendt.

Knjiga Thomasa Meyera, čiji cijeli naslov glasi “Hannah Arendt: Biografija” kod svoga će čitatelja ponovo izazvati onaj naivni a neotklonjivi zaključak kako je objavljena u pravo vrijeme, upravo u trenutku da spasi svijet.

Haska Šijan, Iza leđa, 2019

Haska Šijan (1980) spada u generaciju mlađih ukrajinskih spisateljica, jedva dodirnutu vremenom Sovjetskog Saveza. Formirana u doba stjecanja ukrajinske nezavisnosti, ona se pokazuje aktivnom pratiteljicom svega onoga što su turbulentne promjene donijele zemlji od devedesetih godina prošloga stoljeća naovamo. Ono što se u Ukrajini trenutačno zbiva Haska Šijan promatra kako iznutra (dio vremena provodi u Lvivu i u Kijivu) tako i iz egzila u Bruxellesu u kojemu se nalazi od sredine prošloga desetljeća. Roman Iza leđa, međutim, ne može se smatrati autobiografskim. Prije je riječ o izvještaju kojim se, iz unutarnje perspektive junakinje, prikazuje slika Ukrajine potresene ratom koji se, s manjim ili većim intenzitetom, u njoj zbiva od Revolucije časti i okupacije pa potom i aneksije Krima 2014. do danas. Rat u Donbasu je i inicijalna točka romana. 

Dvoje mladih Ukrajinaca, Marta i Maks, žive bezbrižno u Lvivu. Balans  u odnosu je unekoliko poljuljan time što Marta zarađuje bolje od Maksa no to, bar na prvi pogled, nije osobita prepreka. Situacija se mijenja iz korijena u trenutku u kojemu se Maks odlučuje da stupi kao dragovoljac u postrojbe ukrajinske vojske. Tada se vidi da, zapravo, i nije tako ravnodušan prema ekonomskoj neravnopravnosti. Naime, iza toga se čina može naslutiti pokušaj ponovnog uspostavljanja u neku ruku izgubljene „muške časti“. Martini pokušaji da ga primora na promjenu odluke ostaju bezuspješni. Oproštaj i odlazak ono su mjesto na kojemu se počinje odvijati škrta radnja romana. Slijedi ju se konzekventno iz Martine perspektive, njezin pogled dominira procesom percepcije zbivanja, a ono što se niže pred nama jest mješavina opisa unutarnjih stanja pripovjedačice, komentara svakodnevnih životnih pojava i njezinih pokušaja bijega od te sve zapetljanije svakodnevice koja je primorava na tegobno prilagođavanje – djelatnost koja će se u krajnjem rezultatu pokazati neuspješnom, čak uzaludnom. Kako se prilagoditi? Ono što je u  pripovijedanju izostavljeno, a to začuđuje, jest opis Martinoga posla, njena djelatnost kao IT-specijalistice koja joj omogućuje solidnu zaradu i gore spomenutu financijsku neovisnost. No u protoku romana ona manje ili više slobodno raspolaže svojim vremenom. Ta joj sloboda omogućuje izlete u prostore koji su joj ranije bili nepoznati, točnije: čije je poznavanje doduše bilo pretpostavljeno, ali koji u njezinu životu nisu igrali bitnu ulogu. Otuda i njezin sve intenzivniji angažman u  dobrovoljnom radu s izbjeglicama koje posjećuje u božićno doba, dijeleći poklone djeci ili pakujući pomoć u lagerima sa prikupljenom robom. Drugi element odmaka od uhodanog života čine posjete, najčešće razočaravajuće, Maksu u kasarni u kojoj protječe njegova vojnička izobrazba. Marta osjeća da joj se Maks izmiče, no taj se osjećaj djelomice kompenzira u nadi projiciranoj u budućnost. Makar ju se i ne formuliralo u kakvoj integrirajućoj snazi, ona ostaje putokaz ka izlasku iz omče koju je protagonistici nabacio udaljeni ali ipak toliko prisutni rat.

Haska Šijan svojoj pripovjedačici ostavlja slobodu u izboru akcija koje poduzima. No ta je sloboda istovremeno i opasna. Rascijepljenost se njezina lika projicira na dva stubokom različita tipa pripovijedanja – na ja- i ti-formu. Dok se ti-forma konstruira unutar diskursa lamenta kojim se uvijek iznova priziva gubitak voljenoga muškarca, ja-forma se kreće u smjeru emancipacije, prije svega seksualne ali i socijalne. Ta će se emancipacija zbivati najčešće u okružju ženskih osoba (prijateljica ili poznanica) koje determiniraju svakodnevicu junakinje. One su realizirane gotovo shematski. Jedna, majka troje djece i loše plaćena nastavnica, konkretizira se u obličju moralne institucije koja će djelovati korektivno na povremene razvratne Martine eskapade; druga će biti smještena u škatulju požrtvovane pomagačice u zbrinjavanju izbjeglice iz istočne Ukrajine, organizatorica prikupljana pomoći, sposobna da  aktivira pripovjedačicu-junakinju i izvuče je iz njezine paralizirajuće letargije; treća, na kraju, djeluje kao katalizator koji Martinu prilično čednu monogamiju prevodi na područje razvrata na kojemu se seksualni promiskuitet miješa s obilatom konzumacijom alkohola i droga – od onih jednostavnijih, poput marihuane, preko ekstazija i amfetamina pa sve do teških varijanata – kokain.

Marta svoje laviranje između raznih životnih razina prati komentarima koji povremeno podsjećaju na postove u socijalnim medijima. Najčešće se odnose na aberacije unutar ukrajinskoga društva i kreću se od političkih (korupcija kao središnja tema), socijalnih (radikalno osiromašenje društva) do onih koje se odnose na life style (moda, jelo, putovanja na egzotične destinacije). Makar se trudila da, preko Marte, zvuči kao kritični glas, Haska se Šijan gubi u povremeno površnom promišljanju životnih uvjeta i njihovih uzroka i posljedica u suvremenoj Ukrajini.

Pripovijedanje stječe zamah od trenutka u kojemu se u njega iznova uvlači izvještavanje o zbivanjima. Okvir je jednostavan i odnosi se na Martinu karitativnu djelatnost. Skupa s nastavnicom prati skupinu učenika i učenica-izbjeglica na putovanje u Pariz. Nije teško pretpostaviti da će to putovanje za nju predstavljati moment krajnjeg oslobođenja: od patrijarhalnih stega Ukrajine, od napetosti društva koje jedva može izdržati izazov što ga pred njega stavlja agresivna imperijalna politika velikog susjeda, od tjeskobne odvojenosti od budućeg muža, od… Pariz, grad svjetla, pravo je mjesto na kojemu se bijeg može pretvoriti u životnu avanturu. I doista, stereotip se ispunjava. Marta u Parizu upoznaje Xaviera koji je pratitelj njezine grupe. Istovremeno, da se naslutiti od početka, on figurira kao potencijalni Martin partner. Realizacija naslućenog odnosa zbiva se tokom partija u kojem njih dvoje stupaju u eksplozivnu ljubavnu, ali prije svega seksualnu, vezu. Ona se nastavlja te Marta odlučuje da ostane u Francuskoj, u nekoj vrsti produženog godišnjeg odmora, dok se nastavnica koja je skupa s njom u pratnji izbjegle djece i koja, nota bene, spočetka dobrohotno promatra kako između nje i Xaviera nastaje ljubav, sprema na povratak i, tako se bar da naslutiti iz Martinih preciznih zapažanja, mijenja mišljenje o svojoj prijateljici pretvarajući se u konzervativnu i patrijarhalnu Ukrajinku – pogled na život i svijet koji je, uostalom, karakterizira tokom cijelog romana. Otud i prešutna osuda Martina ponašanja kojom se od nje oprašta.

Marta i Xavier upućuju se na Azurnu obalu. Za Martu se cijelo putovanje pretvara u strategiju zaborava. Zaborav je smisao. On je otklon od prošloga Ja. On potiskuje prošlost na kojoj se dotada zasnivala cjelokupna struktura Martinog života po Maksovom odlasku u vojsku. Budućnost, perspektiva, ako hoćemo i nada, otvaraju se pred njom. Upravo na tom mjestu u pripovjednom tekstu Šijan uvodi katastrofu kao gradbeni element. Postupak je to koji je dobro poznat u književnosti našeg postapokalitičkog vremena. Za kratko obrazloženje bit će mi dostatna dva primjera. U romanima Extremely Loud and Incredibly Close i My Year of Rest and Relaxation Jonathan Safran Foer i Otessa Moshfegh vode radnju prema raspletu koji junacima ne može biti poznat, ali koji čitateljstvo, posjedujući privilegirano znanje, može anticipirati. I jedan i drugi roman, naime, abruptno završava terorističkim napadom na Twin Towers 11.9.2001. Za Šijan je, pak, paradigmatska katastrofa teroristički napad koji se zbio u Nici 14.7.2016. Marta odlazi kratko na toalet, a Xavier ostaje na terasi. Ono što čuje i vidi po povratku prizori su apsolutnog užasa. Razbacane stvari, leševi na rubu ulice, prizori čistoga kaosa u kojima se ne pronalazi smisao. Xaviera nema tamo gdje ga je ostavila, nema ni stola za kojim su sjedili. Napušta Nicu, očajna, neznanje je potpuno, čak ne zna ni Xavierovo prezime ili broj telefona, ne zna tko su njegovi prijatelji s kojima su proveli ugodne trenutke na partiju.  Poslije kratkog boravka u Parizu vraća se u Ukrajinu.

Ovdje se roman odvaja od dva gore spomenuta primjera. Naime, Iza leđa se nastavlja i u završnom poglavlju koje doista i posjeduje epiloški karakter sažima ono što joj se zbilo po povratku. U središtu je naravno, kao što se može i pretpostaviti, prekid veze s Maksom i njegova ženidba. Marti ostaje suočenje s teško probavljivim osjećajem gubitka. Gorak okus! Haska je Šijan i ovim krajem ostala vezana uz shematsko pripovijedanje koje, bez obzira na povremene bljeske pripovjedačkog talenta, ostavlja dojam zarobljenosti u klišeje i stereotipe. Roman su, kao već uigrani duo, s ukrajinskog prevele Darya Pavlešen i Ana Dugandžić. Objavljen je u Ediciji Božičević.    

(Zapis iz 2000. godine)

Poetika! Kako odrediti domen poezije jezikom izvan poezije? Koji pristup izabrati? Pozitivan, u direktnom imenovanju, ili negativan u nabrajanju onoga što poezija nije iako mnogi misle da jeste! Ona sigurno nije meteorologija, iako ponekad ima veze sa vremenom, čak i neposredno. Nije ni hirurgija, iako Krleža kaže kako je to skalpel kroz epiderm vremena, jer da treba pokazati krvavo meso života. Ali šta jeste? Rentgen u čovjekovu dušu! Sibilski glas jezika samog kroz svog izabranika zvanog pjesnik. Ali nije proricanje budućnosti nego prošlosti. Tu se na nju ostrvljuju svi mogući silovatelji, s viškom emocija i manjkom istinske obuzetosti. Mnogi požele da poezija bude dinamit i razore sve što bi ona mogla istinski biti, sagore sebe i još ponekog uz sebe. Kad se raziđe dim te jezičke pirotehnike, osim oprljene trave ništa nije ostalo. 

Poezija svakako nije filozofija, iako je filosofi koriste za svoje spekulacije. Tu i tamo i psihijatri, misleći da glas pripada pjesniku u trenutku nadahnuća, poliježu nesrećnika na svoj otoman i podvrgavaju nepotrebnoj gnjavaži. Iako je jasno da nije riječ o njemu nego o vremenu koje je sam jezik stavio na psihijatrijski ležaj. 

Svojim predgovorom vlastitoj poeziji, pjesnik može samo da obmane čitaoca, samo da smanji tenziju neizvjesnosti ulaska, pronalaženja ključa, ronjenja kroz smisao u potrazi za sobom. Moglo bi se govoriti autobiografski, kada je i kako nešto nastalo, ali i to je zabluda u koju se uvlači čitalac, sasvim svjesno, da bi se odvojio opet od sebe. Naš prozni diskurs njemu je nepotreban, inače nije u pitanju ljubitelj poezije, niti onaj koji joj pristupa riješen da traga, da bude rudar tamo gdje je pjesnik bio planinar, kao Ničeov Zaratustra. Zaratustra je sišao s planine među svijet, da objavi novo učenje, ali da li bi sada trebalo da se oni podignu na one stijene s kojih je on propovijedao nebesima i samome sebi! Ili su te stijene i ta nebesa u njima samima, nigdje drugdje. Zaraturstra je planinar, a oni su rudari vlastite duše. Pošto im je potrebna pomoć u tom poslu, koriste Zaratustrine stihove, njegovu proročku moć. Može li to poezija danas i ovdje?! Još uvijek, ili uopšte nije važno gdje ona nastaje niti u kojim vremenima nastaje. Otkako je svijeta i vijeka, za nju je uvijek danas i ovdje. Sve ostalo, što nastaje kao dio majstorisanja, otpada i ne spominje se, ne razmatra se. Nešto se imenuje, drugo imenuju, trećem je namijenjeno da čeka svoj čas. “Vrijeme otkriva a san je spoznaja” (Le temps scintille et le songe est savoir.) , piše Valeri.  

Samoća, tišina, melanholija, molitva, san…redosljed se može i promijeniti, ali treba osjetiti svaku riječ za sebe, tek potom preći na sljedeći pojam, kao veliku zagonetku, kao domen koji tek treba osvojiti. Nemoj misliti da to imaš, jer na početku ništa nemaš, tako ni sada, ovdje, suočen s riječima ispisanim kao da su iskopane ispod humusa. Onog Kulenovićevog, ili Rilkeovog koje traži da se stalno roni kroz vlastiti jezik. Ako ne pripadaš jeziku ne pripadaš nikome. Konačno izgnanstvo jeste izgnanstvo iz jezika – zaborav, pad u ambis besmisla. Jedino se imenovanjem razbija ništavilo, jedino se prodiranjem u jezik unosi kakav-takav red u haos. što je riječ glasnija to je praznija. Pjevanje na sav glas u stvari je život uz stalnu lupu teških čekića i škripu mijehova u kovačnici koja pravi potkovice za konje. A mi bismo ipak htjeli osjetljiviji mehanizam, hronometar vaseljene u najmanju ruku, ma kako to izgledalo bogohulno. Ali nisu li i najuzvišenije psalme zabilježile ljudske ruke. Pjevanje po određenom, dostignutom modelu, zanosna disciplina obuzeta zvukom, ritmom (kako je napominjao Eliot) više pripada muzici nego poeziji. Otresi je se, napregni svoj sluh, tragaj za sintagmama koje će varničiti sasvim novim plamenom. Svaki put ponovo i ponovo i ponovo. 

Priča iz “Karivana” (1995.)

Život se prostire niz željezničku prugu, od Usore pa do Metkovića. Ako na svakoj stanici ostaneš po godinu dana, negdje pred penziju osjetit ćeš miris mora, iza Kule Norinske i iza Komina. Pamte se samo prva i posljednja stanica, ono što ostaje između tek su dani i mjeseci, jesen kao najčešće godišnje doba i česte selidbe koje život čine jednostavnim. Nepotrebne stvari izgube se na putu od jednog do drugog mjesta i nikada se iza ormara i kreveta ne stigne skupiti prašina koja u gradu, u građanskim kućama, pogotovu za ljetnih mjeseci i izjutra guši ljude i čuje se kao dug i suh jutarnji kašalj.

F. R. je čekao prvi jutarnji vlak, zapravo teretni vagon koji je trebao biti sedmi u nizu. Kako je na kakanjskoj stanici radio pune dvije godine, znao je točno mjesto na kojemu se sedmi vagon zaustavlja, pa je mogao Hamidu i trojici njegovih sinova u dlaku pokazati gdje da spuste ormare, madrace, stranice rastavljenog kreveta i velike drvene vojničke sanduke u kojima je selio pokućstvo od prvoga dana službe i od prvoga premještaja. Djeca su pokunjeno sjedila na madracu, F. R. je stajao pokraj njih odjeven u svečanu uniformu, s bijelom moravom među usnama. Djeca nisu progovarala, niti ih je on što pitao. Stariji sin imao je dvanaest godina i ovo mu je već sedma selidba u životu. Katkad je zaboravljao gdje mu se što dogodilo, sva sjećanja mogao je obići samo vlakom. U snovima su, međutim, i Usora, i Maglaj, i Žepče, i Zenica, i Sarajevo, i Konjic, i opet Usora bili na istom mjestu. Jedino je Kakanj bio drugdje jer je u njemu proveo dvije najvažnije godine svoga života.

Mlađi sin rođen je u Kaknju i ovo mu je prva selidba. F. R. je razmišljao hoće li se mali po nečemu sjećati rodnoga mjesta ili će ono nestati u dimu lokomotive. Dječak je dremuckao i svaki njegov uzdah čuo bi se kroz brujanje opruga u madracu.

Majka nije čekala prvi jutarnji vlak. Ovo je bila prva selidba bez nje. Prije sedam dana otputovala je u Sarajevo. Pogledom je prešla preko sobe u koju se više nikada neće vratiti, uzdahnula kao što se uzdiše na groblju i rekla: «Eto, vidimo se u Ilijašu.» «Sada ćemo biti iz Ilijaša», objasnio je F. R. mlađem sinu. «Ja ću zauvijek biti iz Kaknja», rekao je stariji. Majka se nasmiješila i otišla.

Kazaljka na staničnom satu svake bi minute načinila drhtavu kretnju preko bjeline koja je razdvajala dvije crne crtice. Stariji sin je bez treptaja gledao u sat, da mu ne promakne trenutak kada jedna minuta postaje druga minuta. Djeci rođenoj uz željezničke stanice vrijeme nikada neće nevidljivo teći, njihovo vrijeme sve do posljednje minute u životu prolazi u trzajima.

Vlak je kasnio čitav sat, a kada se iza okuke napokon začuo huk, iz zgrade željezničke stanice istrčali su Hamid i trojica njegovih gorostasnih sinova. Sedmi vagon se zaustavio točno ispred kuhinjskog kredenca. Hamid je odbravio pa otvorio vrata, jedan je div uskočio u vagon, a onda je bez riječi počeo utovar. Vlak je stajao deset minuta, no sve stvari su bile u vagonu već nakon tri. Gorostasi su se rukovali s F. R.-om i vratili se u staničnu zgradu.

Dok su dječaci već sjedili u sedmom, teretnom vagonu, F. R. se pozdravljao s Hamidom. Stariji sin se plašio da će vlak krenuti, a otac ostati. Mlađi sin je skakao po drvenom podu i vikao: «Hajde, hajde!» Stariji mu je rekao da umukne. Otac se smijao dok mu je Hamid nešto živo objašnjavao. Igrali su mu prsti po zraku kao da su dio neke lutkarske predstave u kojoj dvije vojske i dva palca-kralja vode ljuti boj.

Lokomotiva je pisnula, a F. R. je, pazeći da ne isprlja svečane hlače, uskočio u vagon. Mahnuo je Hamidu, Hamid je namignuo starijem sinu, u trenutku je nestalo i željezničke stanice i Hamida i Kaknja.

Otac je napravio pokret kao da nekoga stresa s ramena i rekao: «Gotovo!» Stariji sin je bio ljut i povrijeđen. Gotovo nije bila riječ koja se smjela izgovoriti u tom trenutku. Otac je pogledao kroz prozorčić i rekao: «Ruj je nestao s brda. Skoro će snijeg.» Stariji sin je prišao prozorčiću, ali još nije bio dovoljno porastao da kroz njega vidi bilo što drugo osim neba.

____________za Mevlanu Rumija

Kada umrem i kad me okrenu
Preko sobe i pokriju mi
Čelo i oči i tijelo –

Kumim vas koje znadoh
I koji me znaste:

Širom
Otvorite prozore –
Razglasite pjesme Rumijeve

I nek niko za mnom žalobnu
Koju ne izusti riječ
Il pusti suzu –

Život sam cio
Tako i živio – da me
Nadamnom niko ne bi ožalio

(2022)

Šta da radimo? Navadio se orao u našu avliju, pa ne da oka otvorit. Prvo je – proljetos je to bilo – odnio, za nepun sahat, troje žutokljunih piladi, pa umjesto dvanaestoro, koliko se bilo ispililo, sad za Ćanom (Ćana je, da se zna, naša kvočka) ide osmoro. Troje je ponio orao, a ono jedno – crklo. Niko ne zna zbog čega, ali – crklo. Mijun ga iznio iza avlije; postavio na trbuščić kao da je živo, ne bi li ga orao spazio i ponio – kad je već mrtvo halal mu bilo, ali jok – on ga samo preleti i sruči se u avliju tražeći ono u koje još živo srce kuca. 

Pilad i nekako halalismo, ali kad odnese jagnje koje ne bješe ni sedmicu sastavilo – zabrinusmo se: ovo je ozbiljna stvar – naša kuća i naša avlija dobile su klasičnog neprijatelja koji nas vječito drži na oku i kojem ćemo golem šer vidjeti. I tako mi – kuća Serhatlića, počesmo skivat plan odbrane od neprijatelja iz vazduha. Prvo je najstariji brat Jaruga predložio da izdignemo mrežu nad avlijom i tako onemogućimo slijetanje krvoločne nemani. No, avlija velika, mreža skupa, mi s parama tanki – pojeo ćar fajdu. Ništa od toga. 

Srednji brat Lipan veli da se naoružamo i držimo straže. Noću i danju, jer krvolok može i noću uletjet, čulo se da zna i rezu skinut s vrata i uć u obor. Lovačku pušku imamo – to nam je ostalo kao amanet od oca, ima i kuršuma, ali ni to nekako nije baš najbolje rješenje: po jedno čeljade vječito van kuće, van posla, van ikakvog privređivanja, a opet mu se može desit da dremne, a orao je orao – skužit će i ponijet. Znači, i taj predlog na bunjište.

– A šta mislite – veli najmlađi brat Mijun – da sagradimo plašila na sve četir strane i da tako, čim on baci oko iz visina, ugleda ko biva ljude koji ga, dole na zemlji, čekaju da ga ispišu iz živih? – Složismo se da je orao pametna ptica, ima izoštrene instinkte i neće rizikovati svoj dugovječni život radi jednog ili dva obroka.

Ovaj prijedlog je prihvaćen kao najozbiljniji. Još malo smo porazgovarali, složno – bratski, o Mijunovom prijedlogu i prišli izradi plana o pravljenju strašila. Iz sela su nam donosili bijelu i crnu vunu, stare kapute, a mi od kolja pravili noge, ruke, u rukama pušku i još na vrh te puške-kolca objesismo po jednu konzervu ostalu iz prošlog rata (iz njih su još Talijani jeli konjsko meso), da zazveči – strah da utjera orlu-krvoloku. I dok smo raspravljali kako i šta, stiže iz Jablanice vijest da je u nekom selu pod Golijom orao, možda baš ovaj, isti orao koji se bješe naklatio na našu kuću, napao stado i velikom ovnu zvonaru kljunom razlupo lobanju i ispio mozak… Ovo pojača strah, ne samo u našoj avliji, malo je to reć, već u cijeloj mahali, koja se povuče u sebe pa dođe nekako manja.

Zapuše vjetar s Vlaha ili sa Stare planine, a mi svi uglas:

– Huj, huj, huj… – Istrčimo van, Jaruga skopa pušku pa još s praga saspe sačmu u nebesa, kad šta će ti bit – orla nigdje, a i sav mal na broju. Ahmet se kleo jednim jedinim djetetom da je vidio orla, i da taj oro nije ko orlovi već drugačiji. – Glava mu bijela, velika, krila po dnu nekako oštra i žućkasta – a to kolik je, ne smijem ni kazat – seirio je Ahmet – jer mi se neće vjerovat i ispast će da lažem, a ne lažem, vidio sam ga kao što, evo, ovo sada gledam vas.

I mi, bez i trunke sumnje, s mjesta povjerovasmo Ahmetu: vidio je orla i oro je onakav kako je on rekao. Tačno takav! Kad je Ahmet slago da slaže sad kad smo svi u strahu od čuda iz vazduha? Ehlimana opet ko sabrana žena veli da ga ona svojim očima nije vidjela, ali jeste čula huku, i poslije te huke nestao joj pijeto Zelenko. I šta bi ga drugo ponijelo doli oro? Ono što je hučalo to je on svojim golemim krilima razbijao vazduh iznad kuće, ali je takva ta ptica, ona u tiparu zna izmać očima i zato je Ehlimana nije ugrabila vidjeti, a huka se ne može sakriti, da ne huči ptica ne bi mogla ni sletjeti niti pobjeći…

Znači, da bi zastrašili orla – pravimo plašila. I napravismo ih. Vjerujte da sam i ja sam koji sam ih posadio u zemlju oko avlije, jednoga dana pretrnuo. Vraćam se iz Bilja, zamislio se, bogme – valja preturiti… i najednom, na Klečju podignem glavu, kad četiri čovjeka s puškama “na gotovs” opkolili našu kuću. Dok mi se glava razabrala – šta je, jeza me prođe ko da me u svaku dlaku ubode po jedna pčela medonosnica. A kako će tek orlu bit kad krene da okrvavi svoj krivi kljun u našoj avliji.

Sastavi cijela hefta, pa zauze druga, a od orla ni traga ni glasa. Pustimo Ćanu, za njom piladija, ovce pasu, janjci skakuću, pijeto skočio na podinu, raširio krila pa – pjeva li, pjeva, a kao da se ruga onom orlu i kao da mu govori: ti nam više ništa ne smiješ…

Bio je prvi dan ramazana, srijeda. Lijep u Boga dan. Mijun pravi pisak od vrbovog pruta i pjeva, Lipan uzeo motiku i popravlja brazde niz okutnjicu, a Jaruga na krovu kuće opravlja “pijetla” na dimnjaku – od velike uzduhe iskrivila mu se limena noga pa ukapinje unutra. Ja, ovakav kakav sam, sjedim pod džanarikom i  –  mislim. (mada ni to nije lako u zemlji gdje oro caruje). Kad sve što bi živo oko nas: janjci, ovčice, kokoši, pas Sika – sve ustuknu, prileže k zemlji, dok mladi konj Danjuško, ljepotan kojim se cijela mahala ponosi, prope se na zadnje noge i stade hrzati, a uši složio niz vrat kao zec. Svi smo bili na nogama, znali smo da je kucnuo osudni čas i da sve ovo nije bez ništa.

Najgore prođe Jaruga: pošto je bio na samom vrhu kuće, stušti niz daščani krov sa svim onim svojim halatkama i ne zaustavi se na strehi već pade u avliju i stade se žaliti kako je navrijedio  rame, ubio se u pisak lijeve noge, ogrebo lakat…

Visoko iznad naših glava kružio je oro-krvolok. Tako je navodio svoja krila da je vrhovima zasijecao bjelasave oblačke koji se dokono rastezahu nad našim selom.

– Pušku; Galbelile – viče Umihana i koliko je noge nose grabi prema našoj avliji.

– Umihana je, samo ona zna zašto, mog srednjeg brata Lipana zvala Galbelil. – Eno ga,  sprema se da nam sunce zakloni!

I Lipan, kojem puška već bješe u rukama, nišani neman u oblacima, i kako se ova okreće, tako i on za njom, pa smo se bojali da mu se u glavi ne zavrti – svijest da mu ne mrkne, i to baš u momentu kad bude opalio, pa nas može, gluho i daleko bilo, poobaljivat, te prosto ti orlušina.

Čekao je Lipan da oro stušti k zemlji pa da ga napuni sačmom, ali je golema ptica sasvim mirno plovila nebesima, kao da je ništa dole zemaljsko ne zanima. Tako cijeli dan, tako drugi dan, tako treći… Izađemo jutrom na avliju, a ptičurina na nebesima; izađemo noću na avliju a vrhovi krila one ptice, obasjani crvenim mjesecom, bacaju svijetle krugove ko da se zvijezde igraju. Na kraju svi se složismo da ona ptica ostaje gore, jer da je htjela sletjeti – sletjela bi. Vratismo smo se svojim poslovima, samo su plašila ostala da zjape i da svojim mrtvim ispruženim rukama prijete orlu na nebesima.

Jedne večeri tek što pospasmo a napolju se začu lom i mi svi kao jedan poskakasmo iz prvog najslađeg sna. Svi smo, ko bez glave, istrčali, a Lipan, iznad naših glava, gore prema milionima zvijezda, uz dva gromoglasna pucnja otpremi smrtonosnu sačmu koja na svom putu ništa ne dohvati što bi prokrvarilo. Kokoši su krečale kao na vatri; u štali je, propet na zadnjim nogama, stajao Danjuško i hrzao; volovi su bukali i rogovima razvaljivali suhe pletene jasle ispred njih, a pas Sika iz sveg glasa zavijao. Ovce su blejale, a tanak crveni mlaz se mnogoj istezao ispod vrata.

Dok smo tako stajali u čudu gledajući pomahnitalu i ranjenu stoku, iz jednog skrovitog ćoška štale iskoči prug, krvlju napojen kurjak i silovitim skokovima zamače u gust gaj iza kuće. 

Proglodao dvije daske na niskom krovu i do mile volje sladio se ovčjom krvlju, sve dok se nismo razabrali iz dubokog sna. Sva četiri strašila ležala su srušena po zemlji, pa su tako bespomoćna i više nikom ne prijeteći, izgledala jadno i obogaljeno.

Iste noći pokupismo poklane brave i zakopasmo ih u odorku na kraju imanja. Zemlju dobro utabasmo – da nam se dušman ne nasladi – i vratismo se da jadikujemo i čuvamo ono što nam je preostalo.

Zakleli smo se da nas nikada više neće iznenaditi. Vratili smo po selu i crnu i bijelu vunu, vratili stare kapute, a ono kolje ponovo zaboli u plotove, i mi mladi Serhatlići, umjesto onih strašila, zauzesmo položaje.    

I sada, kad god pogledamo u nebo, u drage nam oblake koji donose kišu za naša žita, kad god pogledamo u sunce bez kojeg bismo bili mrtvi, ugledamo krilatu neman kako kruži nad horizontom i vreba svoju priliku. 

A ovamo, iz  utrobe Stare planine, počesto odlijegne zavijanje kurjaka, a kao da kaze: doći ću!

Podno kula
stolačkog Starog grada,
u strani,
kućna su vrata
koja više niko ne otvara

Napravljena koncem osamdesetih
u lokalnoj fabrici,
nakon radnog vremena,
da pomogne se drugu

Metalni okvir
i mutna žućkasta stakla
iscrtana šestougaonim poljima
nalik na saće pčelinje

Iza vrata,
po hodniku
i dalje, po zamrlim sobama
nakuplja se
med nostalgije

ČUDO ZVANO BUKVAR

U ovom nastavku mog kratkog serijala tekstova o starim knjigama miris patine osjećam samo u sjećanju na knjige koje su obilježile moju djetinju začuđenost pred onim što je u mom djetinjstvu predstavljalo svetinju, ne samo za mene nego i za moje polupismene i nepismene suseljane.

Otkad sam prvi put vidio knjigu, ona je postala moja sudbina.

Moj otac se opismenio na odsluženju vojnog roka u Sarajevu. Sjećam se kako je bio ponosan kada je pričao o tome kako se osjećao kada je u četnim zidnim novinama pročitao svoje ime na spisku uspješno opismenjenih.

Majka je završila analfabetski tečaj na brdašcu iznad naših kuća gdje je prvih godina po završetku Drugog svjetskog rata jedan pismeni mještanin poučao nepismene tako što su slova pisali ugašenim ugarkom po daskama velike štale. 

Moji roditelji, dakle, nisu bili sudbinski vezani za knjigu, ali su imali veliku želju da je znaju čitati i za njih je, u pravom smislu te riječi i u smislenom metafotičkom značenju, knjiga bila – Knjiga, sa velikim početnim slovom! Oni su mi razvili ljubav prema njoj, pri čemu ne bih zanemario ni nepismenu babu. Što su oni započeli, dovršili su učitelji i nastavnici u osnovnoj školi. (Nisam siguran da mnogi od njih to i danas čine, jer rijetki su koji žive s knjigom.)

Ljudi obično govore o svojoj prvoj knjizi, a ja moram o prvim knjigama.

Otac je iz Sarajeva u vojničkom koferu donio dvije knjige. Prvu nikad nisam čitao, jer je, kao i u Ćopićevim sjećanjima, poslužila komšijama za umotavanje u cigare nezakonito sađenog, sitno sjeckanog duvana. Nije imala korice pa ne znam kakav joj je naslov bio. Često sam je listao i gledao ilustracije, dok je nisu raskupusali. Posebno sam bio začuđen pred crtežom sitnog, niskog čovjeka kraj ogromnog kostura dinosaurusa. Po tome i još nekim crtežima naslućujem da je to bila knjiga o živom svijetu na našoj planeti.

Druga knjiga imala je duži život, jer je štampana na debljem, nesavitljivom papiru, pa su pušači bili kivni na nju, a meni je zadavala dosta muke. Njen naslov: „Iz dnevnika zarobljenika broj 60211“, autor: Milan Dedinac. Možete zamisliti dječačića koji je tek naučio da čita, bez ikakvog knjiškog iskustva, kome je nejasno sve što pročita i koji bezuspješno nastoji da razmrsi čvrsto isprepletene čvorove nadrealističke lirike. Shvatao sam samo da tu ima zapisa u kojima mi je ponešto jasno i stihova u koje nikako nisam uspijevao da prodrem. Bio sam ipak dovoljno pametan da je ostavim, pa da je ponovo potražim u srednjoškolskim danima, kada sam već počeo da objavljujem svoje stihove u nekim novinama i časopisima, i tada mi se otvorila. Istina, mučio sam se da proniknem u svako značenjsko jezgro skriveno u čvoru često vrlo dugog stiha, ali poslije trećeg, četvrtog čitanja razmrsivali su se ti čvorovi.

Ipak, moja prva knjiga bila je ona koju sam bez dvoumljenja prigrlio.

Bio je lijep septembarski dan kada je učiteljica prvacima podijelila – bukvare. Bože, kako se preda mnom otvorio novi čudesan svijet! Korica nije bilo, jer je bukvar već korišćen jednu ili više školskih godina u nekoj drugoj školi, tako da me sa prve stranice, koju su nekad pokrivale korice, a sada je bila sasvim ogoljena, gledao, sa fotografije u boji, maršal Tito. Mada malčice nasmiješen, pogled mu je bio strog i činilo se da mi prijeti: Ako ne budeš dobro učio, vidjećeš šta će te snaći!  

Iza njegovog lica, ipak blažeg nego na crno-bijeloj fotografiji na zidu kraj školske table, kraći tekstovi, krupna slova, pjesmice. Zatim, žitna polja, traktori, razne druge poljoprivredne mašine, fabrike kakve do tada nikad nisam vidio, široki putevi, pruge, rijeke, slike primorskih gradova i morske pučine… Ma, nema čega tu nije bilo.

Krenuo sam uz brdo za svojim drugarima. Oni su odmakli, a ja sam išao polako, zastajkivao u svakoj hladovini, prevrtao listove bukvara, ronio radoznalim pogledom po ilustracijama. Sve mi je bilo novo, sve zanimljivo. Ovce i krave u bukvaru bile su nekako krupnije nego one koje sam ja ponekad čuvao, konji tekođe krupni, ne kao onaj naš sitni bosanski brdski konjić, gradske ulice mnogo šire od staza kojima sam ja išao, djevojčice i dječaci ljepše obučeni nego što smo bili  moji drugari i ja, sa povelikim zakrpama na odjeći koju su prethodno nosili starija braća i sestre.

Izgubio sam osjećaj za proticanje vremena. Stigao sam kući pred sumrak. Na stolu me čekao ohlađen ručak. Otac je bio zabrinut, otpuhivao je, ništa ne govoreći. Baba usplahirena, majčino lice išarano tragovima suza. Govorili su nešto, upadajući jedno drugom u riječ, ali ja ih nisam čuo. Samo sam im pokazivao bukvar i ponavljao: 

– Knjiga! Vidite, Knjiga!

Mislim da je u ranom djetinjstvu bila još neka narodna pjesmarica. Pretpostavljam da ju je baba od nekog pozajmila i molila me da joj, kad sam naučio slova, čitam pjesme, ali mi je sjećanje na nju sasvim maglovito.

Prelaskom u više razrede osnovne škole, dočekala me biblioteka u Tesliću. A tamo – Mark Tven i sve one vragolije Toma Sojera i Haklberija Fina, pa Robert Luis Stivenson sa “Ostrvom s blagom”, Trišin mlin na Ćopićevoj Japri koja je u mojim dječačkim vizijama bila slična Tvenovom Misisipiju i mislio sam da i po njoj plove parobrodi, ali ih Branko još nije opisao. Dogodilo se da crvenih očiju dođem u školu, jer sam cijelu noć pratio kroz šta su prolazili Nela i Staša u romanu “Kroz pustinju i prašumu” Henrika Sjenkjeviča. Kasnije, uz prva zaljubljivanja, došlo je “Samrtno proljeće” Lajoša Zilahija…

Šta bih sve danas dao da mi u ruke dođe onaj moj bukvar, ona moja prva prava Knjiga!