Uvertira

Vrabac vragolasto
plaknu lice
u lokvi
Čitav tren
otrpi blizinu
moje mračne sjene
Zatim ga
širokom gestom
dirigentski štapić izvede
van pogleda

Jutro u bolnici

Vižljasta medicinska sestra
odškrinu prozor
pod kojim se
tata raspada od raka

pa, na trenutak
sklopi oči

Grad

Odsutno si koraknuo
na peron
Autobus ode dalje
a tebi se još
ne silazi s trešnje
zakućom

Još si tamo
gdje te
nema

Nestašna

Uvodeći učenike
u matičnu knjigu,
kao na malene snježne
parcele vječnosti,
razredna se osmjehnu osmici
što zaguza pod perom
Sama se
u zbornici
rasija

Mali strah

Potjerana iz krune nara
uholaža šmugnu
pod mušemu

pod jastuk

Pročitao sam knjigu „Rat” Miljenka Jergovića (Fraktura, Zaprešić, 2024.). Neosporno značajna knjiga, od onih koja govori o presudnim autorovim iskustvima. Na drugi način o tome govori i njegova knjiga „Rod” (obje knjige imaju u naslovu tri slova, kao što su tri slova u riječima trn, krv, vrh), ali „Rod” pripada obiteljskim sagama, vezan je za stvarne događaje i osobe, a „Rat” je knjiga o nekom, nečijem ratu, koji se događa negdje, nekom. I svatko može misliti na neko svoje iskustvo ili neki rat koji ima u vidu. Svako koji ima iskustva o ratnim događajima u ovoj knjizi može raspoznati svoje. Kada ja čitam Jergovićevu knjigu, mislim na Sarajevo, neki Palestinac će misliti na Gazu, Rus na Lenjingrad, i svaki može razabrati svoje iskustvo. Kao što i Miljenko Jergović svoje pisanje bazira na svojim iskustvima, bez kojih nema uvjerljiva djela, ali su ta iskustva transformirana i samo su poticaj spisateljevoj imaginaciji, bez koje nema dobrog djela, a ni dobrog opisa stvarnosti. Zato je ovo vrlo dojmljiva knjiga kratkih zapisa, od kojih je svaki cjelina za sebe, a svi zajedno stvaraju mozaik ratnih udesa. Stvaraju veliku sliku prepoznatljivih, a univerzalnih događaja. Ovo je knjiga, da  upotrijebim autorove riječi u kontekstu ove bilješke, „od užasa ispala iz vremena”, a njen pisac „u sebi stvara sjećanje”; ovo je knjiga u kojoj je prisutna zebnja, strepnja, očekivanje događaja, knjiga koja opisuje promjene grada i njegovih žitelja (u ratu se svako osvjedoči u što se sve oni koje je poznavao mogu izmetnuti); ovo je knjiga u kojoj je mnogo različitih sudbina (jer svaka je nesreća u ratu drugim slična, a posebna), knjiga u kojoj je urar vrijeme, staklar staklo, grobar smrt, političar pjesnik ubijanja, a general jede rat koji će ga prožderati, u njoj je vječna mladenka i djeca novaci, u njoj mrtvi i oni koji su još živi, premda ih više nema; ovo je knjiga u kojoj je stvarnost nadrealna, a nadrealno stvarno (i to mogu potvrditi oni koji su iskusili rat), ima u ovoj knjizi prikaza, predskazanja i čuda, i strave i dirljivosti i svih oblika mržnje i nerješivih zagonetki, ima doslovnosti koje se pretvaraju u metaforu i metafora koje postaju stvarnost, jer ovo je knjiga koja opisuje mnoge stvarne i simbolične transformacije koje donosi rat. To ponajbolje znaju oni koji su rat iskusili,  a u ovim kratkim pričama koje čine cjelovitu sliku o ratu svaki dobar čitatelj može razabrati koliko je zastrašujuće stvarnosti u ovom neimenovanom događaju koji se svaki čas negdje i nekome događa. I ponoviti s jednim od likova u knjizi, kroničarom koji se pita „što je to u nama?”. Tko osjeti i shvati ovu knjigu, znat će koliko je strašan svaki rat koji se desio i nikada neće poželjeti da se rat negdje, nekom desi. „Rat” je vrlo važna knjiga u opusu Miljenka Jergovića, a svakako bi i nama trebala biti važna knjiga. Meni jest.

Sunce je tek počelo promaljati iza brda, rano je jutro. Auto se približavalo Vozarici. Tako zovemo to mjesto na koje smo krenuli da peremo robu. Uzbuđenje kod bunovne djece je počelo da raste, budilo se sve u njima i oko njih, penjalo se iz stomaka prema glavi. Voda je bila mirna i caklena, čista i još neuznemirena, cvrkut ptica i pokoji auto ili autobus bi narušio tu lijenu jutarnju tišinu. Istočna je strana, tako da je iza brda izlazeće sunce brzinom kretanja svoje svjetlosti brisalo sjenke brda sa nas. A imamo dovoljno vremena do ugrije i do zvizdana da se na miru raskomodimo i napravimo svoju logu jer cijeli dan ostajemo. Najbolje mjesto s najviše hlada u toku jutra uzmu oni koji prvi dođu, sve je u sreći koja je ionako prisutna taj dan, i to familijarna, roditeljska ili rodbinska, prijateljska ili dječja, pa i fureštska. Tako nešto turisti nisu vidjeli pa se čude, pa slikavaju, prilaze i pitaju, pa se podruže, a nešto i dobiju. Naši ljudi su gostoljubivi i darodavni bili.

Al’ dječja sreća je najveća.

Samo mjesto je imalo cimentiranu ploču oko desetak kvadratnih metara pa je bilo zgodno da se razgrnu i nasapunaju deke, sukanci i biljci te da ih se odmah baci u dubinu i skoči za njima.

Jutarnje pripreme određenog dana pranja robe bile bi žustre, a trebalo se rano dignuti, i to je bio najveći problem jer su bili školski praznici. Vrzmali bismo se oko roditelja, ubacivali u auto kojekakve budalaštine jer može sve zatrebati, a bili smo udaljeni od kuće oko tri kilometra tako da ne bismo mogli skoknuti po loptu, peraje ili neke druge stvari ako bismo to zaboravili.

Neki bi se dovezli kopačicom ili traktorom, a još godinama prije natovarili bi magarca, s obe strane bi zakačili robu složenu u bale a u sredinu bi posjeli djecu jer tovari su bili izdržljivi. I kočija je bilo sa konjima.

Tu bi bili i sapuni, tzv. lukšije, plava kutija praška Radion, kuke zakačene na duge štapove da se roba može povući kad krene dalje, bruškini za četkanje, sić sa konopom da bi se voda mogla grabiti lakše. Bila bi i pokoja lutka ili igračka za vodu, ko je šta imao.

Uglavnom bijaše to poseban dan i dug u svakom slučaju, zabavan i prožet mirisima parizera i pomidora, paštete, kukumara, čantrona i cata. Poneki napuvani dušek ili veliki buveli, obično od kamiona Fapa, ponegdje zakrpan, na koje bismo legli pa ponirali i ponovo se penjali, i to svi odjednom koliko bi nas bilo. Pa bi se stumbavali, daveći se isplivavali vrišteći i psujući očima raširenim koje bi još bile pod vodenim zavjesama.

U plićaku bi se čantron i boce sa pićem uvijek pod valovima oslobađalo barijere od kamenja sa kojim bi bilo poduprto. Neko je morao paziti na to u svakom trenutku, inače ode, otpliva.

Tu bi bila i prakljača, drvena palica koja je spljoštena s jedne strane a izbočena s druge i finim radom i motivima narodnog blaga i tradicije izrezbarena. Odraslima je bila to alatka za rad, lupanje debljih vunenih pokrivača, a za djecu igračka za mačevanje ili ganjanje i prijetnja za nekog ko nas naljuti. Pokrivače bi nakon sapunjanja, sakupljene u role, veliki i jači bacili u vodu i onda bi neko ko je dobro plivao uzeo za jedan kraj, a drugi za druge krajeve, i onda bi po vodi vozali dok nestane sva pjena. Najveći problem su bili brodovi koji su pravili valove pa zamutili vodu i onda sve džabe, moralo se čekati razbistravanje.

Zato se išlo ranije dok svi spavaju, a voda još čista.

Samo sapunjanje pokrivača bio bi najuzvišeniji čin jer bismo se bacali nakon bruškinjanja u tu pjenu da bi ostavili tragove ruku i nogu u brazdama kao mačke i da bi osjetili mekoću pjene i miris praška. Sklizaš se po tome više puta i onda skočiš u vodu, razrješenje i oslobođenje, pročišćenje.

Onda bismo te pokrivače nosili na cijeđenje i sušenje na parapete pored ceste, na stijene ili na grmlje. Oko podneva vozili bi autobusi ljude na posao u tvornice u grad, a to bi bili stari drndavi autobusi Sanosi sa smrdljivim ispušnim gasovima pa bi zaprašili robu, ali bi sunce sve opet izvuklo da miriše na friškinu. 

Uglavnom šarenilo motiva na Vozarici bilo je impozantno. Tu je bio i privatni vrt ograđen živozidom sa stablom smokve i par jablanova.

Sve to bi uveseljavalo družinu, obično bi se dogovorile dvije tri familije da zajedno provedu dan za robu prati, a imali su i nekakve dogovore među sobom da se ne bi desilo da bude gužva, da dođu svi odjednom, poštovao se red. Alternative su bile mlinice na Slapovima Krke i Roškom Slapu. U mojem sjećanju pečat je ostavio prizor prirodne centrifuge i strah od vode koja je ogromnom brzinom padala u taj okrugli prostor u halabuci sa svih strana te kako bi se biljci koprcali i skakali od udara. Ali tu bi se najbolje ražentali. 

I na takvim mjestima su još didovi i babe bili živi i vitalni.

A Vozarica je mjesto gdje se u prošlom vijeku, pedesetih godina, prije obnove mosta prelazilo rijeku, tačka gdje bi s druge strane brod vozarice prevozio ljude ili stoku pa čak i kola i aute.

Ljudi bi išli u grad ili iz grada gdje su nosili svoja dobra za prodaju i kupnju nečega šta im je potrebno, išli bi u bolnicu ili da prijave rođeno dijete koje bi upisali tek kad nešto trebaju da obave u gradu, tako da stignu nakon mjeseci i mnogima su netačni datumi rođenja. Ali oni su to pamtili po svecima, sajmovima ili godišnjim dobima.

Magarci ili konji su nosili robu, na muškim glavama bi se crvenile težačke kape sa crnim notama, a na ženskim bijeli i tamno plavi šudari. Uzgiban narod, glasan i u pokretu! Taj duh pokreta ostaje i u nasljednicima.

Neke godine, kad je počeo masovni turizam i kad su biljci i sukanci postali dio kulturne baštine te kad počeše brzi gliseri da zamućuju vodu, razrijedi se taj običaj i nestade, mašine su prale, i to noću, jer danju ne bi voda stigla do nas, šta u šali kažemo da se brzo sušila na suncu.

I ljudi krenuše u pokret kuda koji. Malo kome ostade biljac ili sukanac sačuvan, tako da se sada izlaže kao turistička atrakcija. 

Na Vozarici se danas poneko zatekne, jer mu se svidi lokacija, a poneko navrati iz nostalgije da se tu okupa i osunča.

Adnana Karahasanović Zeljković: U svijetu vodenih ogledala, Kuća poezije, Banja Luka 2019.

Rođena 1950. u Banjoj Luci, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila komparativnu književnost, cijelog je života pisala jednu knjigu pjesama. Konačno ju je 2019. lokalni pisac i izdavač Zdravko Kecman nagovorio da je i objavi. Knjiga je izašla, a Kecman je odmah zatim umro. Ali stigli su održati promociju, malu i nezapaženu, s tek nekoliko prisutnih, pjesnikinjinih rođaka i prijatelja. Iste godine, knjiga se pojavila i na Sajmu knjiga u Banjoj Luci, ali nije prodan nijedan primjerak. Najveći dio skromne naklade od 300 primjeraka ostao je kod mrtvog izdavača, a tek nekoliko primjeraka kod autorice, u njezinom ormaru. Jedan stiže do mene.

Ime Adnane Karahasanović Zeljković savršeno je nepoznato u bosanskohercegovačkim književnostima. Nigdje je nema, onako kako nema ni njezine knjige. U toj izdvojenosti, usamljeništvu i manjinstvu može, međutim, nastajati književnost u koju su upisani svi obziri i razlozi što čine tekst koji će spasiti svijet.

Prva pjesma u knjizi naslova je “Ribarsko uže”; ovako ide: “Čvrsta si/ kao ribarsko uže,/ čista konoplja -/ ne pucaš kad te savijaju,/ natežu po molu,/ tobom brodove vežu/ i onu najčvršću mrežu od tebe pletu,/ u more bacaju,/ izdržiš i krupne ribe,/ majčice moja.” I tu se rastvara tema, koja zacijelo u pjesništvu nije nova, nego je jedna od najstarijih i najprisutnijih, ali u ovom slučaju, u ovih desetak pjesama o majci, kojima započinje knjiga “U svijetu vodenih ogledala”, neko je tiho i beznadno čudo. Tako i pjesma “Mama”; evo i nje cijele: “Mama pljosnata iza stakla prozora/ na kom me čeka,/ mama u dvije dimenzije/ ovjenčana lišćem naše višnje,/ mama ovjenčana lovorom višnjom,/ lik razliven u staklo-lišće,/ rastočena forma, nefigurativna mama,/ mama ploha-boja,/ mama,/ koje sve više nema.” Za njom još jedna, naslova “Neprestano na vratima čekaš”; evo je: “Mama, ti više ne vidiš, ne čuješ/ i ne prepoznaješ nikog osim svoje djece/ koju neprestano na vratima čekaš./ Idu ona, idu,/ biciklima jure prema tebi,/ dragom cilju što se udaljava/ i sve više bježi, kao u snu.” I još samo jedna, “Poput nevidljivog kretanja kamenja”, koju ćemo na ovom mjestu izgovoriti, iz strepnje da je nigdje drugdje nećete naći i pročitati: “Mama, ne mogu ni zamisliti koliko si sama./ Govoriš jezikom beba/ i dišeš daškom vjetra./ Tvoji su pokreti/ poput nevidljivog kretanja kamenja./ Za koga ostavljaš znamenja,/ ponireš kao rijeka?/ Gdje ćeš i kada ponovo izbiti/ i čija ćeš biti mama?”

Tajna riječi, ili tajna estetskog suda u odnosu na umjetnost riječi, naročito u odnosu na poeziju, nerazrješiva je uvijek. Zašto je nešto dobro? I što je zaista dobro u tome što je dobro? U slučaju Adnane Karahasanović Zeljković je, kao malo kad, odgovor vezan uz stav prema onom što čini samu biti pjesništva. Vrlo škrta na riječima, nesklona ukrasima, ornamentima, pridjevima i svemu drugom što bi pojačavalo ton i glasnoću riječi, a time i trošilo njihova temeljna značenja, Adnana ima držanje prve govornice jednoga jezika, koja kao da svaku tu riječ i svaku pjesmu upisuje šilom u kamen. Ovako pisati rizično je u svaka doba, a naročito u ova razbrbljana vremena. Onda, ovako se piše kada se cijeloga života piše jedna knjiga.

U toj potpunoj izdvojenosti, u toj neprisutnosti, u tom svekolikom i već neobjašnjivom manjinstvu, u toj šamanskoj škrtosti s riječima, ova pjesnikinja svakog je trenutka, paradoksalno, prisutna na svijetu. Recimo, u ratnim pjesmama iz 1991, i iz posve banjalučke perspektive. Pjesma “Pomjerati zvijezde” ide ovako: “Pomjerati ljude je/ kao pomjerati zvijezde:/ iza njih kuće tužno zjape/ i žalosno zavija pas.” Pjesma “Oktobar 91.” ide ovako: “Kad nestane puža,/ ostane puževa kuća,/ kad nestane čovjeka/ ostane njegova kuća./ Poslije u tim kućama žive/ neki drugi puževi,/ neki drugi ljudi.” I pjesma “Kupanje”, koja će: “Tog ljeta je bila nesnosna vrućina -/ otišli smo na rijeku i kupali se,/ prijala nam je svježina./ A onda neko reče: stanite,/ ta voda preko leševa/ na nedalekoj brani teče./ I ja vidjeh kako ih voda dira i spira,/ leševi plove, njišu se i plove,/ zeleni, modri, teški, naduveni/ i kako ta ista voda/ i nas dira i spira/ i kako ćemo tako oprani/ i čisti/ u raj ili u pakao/ i mrtvi i živi,/ isti.” U pjesmi, poput drugog glasa, poput veličanstvenog mrtvog glasa, u dva stiha ispisana kurzivom javi se Ivan Goran Kovačić. I osjećaj vrlo, vrlo čudan da najednom nema razlike između biti živ i biti mrtav. Ne bi to bila neka velika misao da pjesma nije takva, pa u njoj djeluje tako istinito.

Ima knjiga i knjiga. Većinu nikad ne pročitamo. U kući pravog čitača mora biti mnogo više knjiga koje nikada neće pročitati nego onih koje će čitati. (O tome lijepo je pisao Umberto Eco.) Knjiga Adnane Karahasanović Zeljković jedna je od onih dobrih i važnih, do kojih, međutim, nikada nećete doći. O njima vrijedi misliti kao o onom nepročitanom. Uz osjećaj da je sve što nam se zbiva već jednom opisao netko bolji od nas.

Palestina

Adnanu Karahasanović Zeljković upoznao sam tako što mi je prišla nakon mog književnog nastupa u Banskom dvoru, na festivalu Imperativ, u Banjoj Luci. Predstavila se imenom i prezimenom, i rekla da bi mi željela pročitati pjesmu koju je prethodne noći prevela s engleskog. Sjeli smo, izvadila je papirić i s njega jasnim glasom, precizno i bez imamo afektiranja, pročitala. Bio je to neobičan dar u ova naopaka doba. I još je rekla da u posljednje vrijeme ne spava od užasnutosti nad onim što se događa tom svijetu. Tako je to rekla da sam joj povjerovao. I nakon svega darovala mi je tu svoju, jednu jedinu, knjigu. Ne pridajući tome onaj značaj kakav pridaju početnici i nabijeđeni velikani.

Mobilni telefon

Pjesma pod ovim naslovom jedna je od kraćih: “Osvijetljeno svjetlom mobilnog telefona/ tvoje lice-/ svijetli u mraku, kao Budino.” Veoma je dug niz književnih, pjesničkih i kulturoloških referenci, koje se javljaju u ovoj knjizi. Prirodno, nenametljivo, a prisno. Premda živi u se zatvorena, u Banjoj Luci, daleko od svega, Adnana Karahasanović Zeljković u sebi sabire mnoge identitete velikog svijeta. U malom je svijetu veliki svijet. Osvijetljeno svjetlom mobilnog telefona, svijetli lice Budino.

_________________(Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.)

*

Noćas je bilo olujno nevrijeme.
Kroz prozor smo ga gledali

Iz mračnih prostorija
Kao vojsku, u prolazu

I šapatom jedni druge
Dodirivali

*

Kiša je umirila šumu
Pa čujemo tek kosa

Kako šuška
Kako hoda

*

Večeras, dok smo se vozili biciklima
Vidjeli smo više mrtvih ptica

Neka od njihovih tijela, već su bile
Izjele druge životinje

Vozeći se, zamišljao sam kako vjetar
Vitla malim pticama, kako iz krošnji 

Ruši gnijezda pa ih nosa
Prazna po poljima

A onda, da bih se odazvao sinu
Misao o pticama sam ispustio

Kao čašu

*

Dok sam se češao iza desnog uha
Pod prstom sam osjetio puhicu

U trenutku kad sam je stisnuo
Kao da sam se pretvorio u desetogodišnjeg sebe

Najednom sam tijelo osjećao mladim, i sramnim
I svijet mi se bio smanjio

Možda tako, po nama, u mjestima iza ušiju
U pazušnim jamama, po leđima

Nahvatava se naša prošlost
Kao paučina

*

Sve je u svjetlu, jedino sam u to siguran
Razmišljam dok kavadu križam na četvero

Dok u zlatnu masnoću, u tavi
Umačem grudvicu spužvastog hljeba

Dok hljeb prinosim ustima

*

Ljeto se zamrsilo u zavjesu
Koja se njiše na vjetru 

Pored zaboravljenog prozora

________________za Mosaba Abu Tohu

Šabane, ne do Bog nikome mom
I ne dao Bog nikome
Ne mom 

Da se ikad iko opet rodi
U domovini

Gdje se uz jutarnju kahvu
Na televiziji 

Neprestano veličaju
Zločinci i prešućuju zločini 

Gdje i spikeri
U crnim hronikama
Naša imena pogrešno izgovaraju

(2024)

Novi vladari su ličili, tako reći, na pristojne ljude, sa krupnim očima i svetlo-sivom bojom lica, što se uklapala uz njihove duge tunike sa visokim vizantijskim kragnama. 

Okupacija je izvedena na vrlo precizan način. Oni su bili prisutni već toliko dugo, neophodno uključeni u život ljudi, tako što u preuzimanju vlasti nije bilo nikakvih drastičnih nesaglasnosti sa njihovim predhodnim svesrdnim učešćem u medijumima, ekonomiji, medicine… Sa diplomatskim umećem, oni su tu radili sa visokim osećajem za takt i doslednost, zavisno od okolnosti. Normalno, navikavanje zbog izvršenih poslova često se pretvara u zavisnost, ali razmaženi potomci homo sapiens-a su, sa pravom, bili ubeđeni da se ne treba opterećivati ambivalentnim razmišljanjima. To ćemo ostaviti nekolicini filozofa i pisaca, iako ih niko ne čita. 

I tako, kada je nastupila okupacija, ljudi se nisu uznemirili, te je život produžio da teče bez incidenata. Čak bi se moglo reći da je produžio da postoji neki vid saglasnosti između unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta. Barem onakve kakva je važila za večinu ljudi. Ovakvo pristojno stanje potraja nekoliko meseci. 

Onda su bili obavešteni da se jave u nekoliko sabirnih centara, u uredno raspoređenim grupama da bi se izbegle gužve. Ubrzo su primetili da su u njihovoj grupi pozvani parovi. Čekaonica je bila prostrana, osvetljena i dobro provetrena. Svi iz grupe, dok su čekali, mogli su da odahnu u udobnim foteljama i da naruče sok, čaj ili kafu po želji. S vremena na vreme, sa šaltera preko mikrofona začuo bi se prijatan glas službenika koji bi pročitao muško i žensko ime, ponekad dva muška ili dva ženska, sa istim ili različitim prezimenima. 

Kad je došao njihov red, jedan od onih sa nižim okupatorskim rangom, pogledao ih je pažljivo svojim krupnim očima. Ova stvorenja su imala moć da identifikuju lične podatke bilo koga za par sekundi:

– Dobar dan. Vama sleduje jedno toplo vuneno ćebe. Karirano, bordo i plavo. 

– Meni jedno i njemu jedno. A imate li neku drugu boju? 

– Ne gospođo. Jedno za oboje. 

– Jedno ćebe za dvoje?! Ne dolazi u obzir! Ne treba nam! – reagovala je žena. 

– U redu gospođo – mirno odgovori šalterski službenik – Ako je to vaš izbor, ako odbijete ćebe, neću moći da vam ga dam… iako sam siguran da će vam trebati – žena primeti podsmešljiv trag na rubu svetlosivih usana. 

“Ovome su naredili da se ponaša ljubazno, ali ne može da sakrije pravo lice”, pomisli. Muž je pogleda bez reči i potvrdi glavom. “Pa ti me razumeš”. “Da, čujem te vrlo dobro”. “Pa to menja celu situaciju”, žena oseti nekakvo olakšanje. 

Sačekali su u foteljama da se završi prozivanje svih parova za podizanje ćebadi. Poslednji su se javili crnokosa devojka sa jakom vilicom i dugim rukama i nogama, i stariji gospodin (otac?), ćelav i, nasuprot devojci, nabijen, nizak i debelih nogu, koji odmah zgrabi ćebe pod mišku. 

U čekaonicu uđe nekolicina okupatora, petoro njih, izbroja žena, i ljubazno zamoliše prisutne da ih slede. 

“Ova stvorenja”, pomisli žena, “možda predstavljaju nešto od više inteligencije, ali se baš prave važni”. 

“Prave se kao da imaju ljudske osobine”, odvrati joj muž mislima, “Ali daleko su od ljudi”.

 “I šta da se radi”, upita (u mislima) žena. 

“Sledićemo ih, kao mrtvi ladni, a onda ćemo nešto da smislimo”, sugerirao je muž. 

Sad su se kretali kroz neki veoma veliki objekat, kao ogroman mol, sa beskrajnim hodnicima, koje bi odjednom zapleli levo i desno u manje hodnike koji su se pak staklenim pokretnim kružnim vratima povezivali međusobno. Iznad ključaonica na vratima bile su prilepljene srebrne ukrasne pločice u obliku zeca, “kao kod Alise”, pomisli žena. 

Dok su tako mislima nečujno razgovarali, žena i muž, a razgovor je tekao velikom brzinom, jer su oboje bili brzorečivi karakteri, u povorci sa ljubaznim okupatorima napred i ljudima sa ponekim ćebetom pozadi, ženi je postalo hladno. A nije htela da zamera sebi što nije uzela ćebe: “Gde nas ovi vode? Mnogo mi je sumnjivo kao…”. “Kao da imaju nameru negde da nas izoluju”. “Znam na šta misliš. Ovo je za nas kao lavirint, ali oni znaju tačno gde nas vode. A mi nećemo znati kako da se vratimo”. 

Oko njih ljudi, iako neki sa namrštenim licima, produžili su da koračaju iza petorice ljubaznih vodiča, koji su pazili da se kolona ne kreće prebrzo. Ali mada su se naizgled kretali ležerno, ovamo-onamo, levo-desno, žena i muž već su bili sigurni da je takvo kretanje sa tačno predviđenom namerom da ih zbuni. 

“Ovi nas vode kao zarobljenike”, ljuto pomisli žena, a ćelavi gospodin, koji je išao ispred njih zajedno sa devojkom jake donje vilice, okrete se i pogleda je u oči, ali i on produži da korača sa ćebetom ispod miške.  

Večernji list, Obzor, subota 20. srpnja 2024.

Razgovarao Branimir Pofuk

Ne postoji matematički egzaktna mjerna jedinica veličine i važnosti nekog umjetnika. Međutim, tri parametra vrlo točno ukazajuju na relevantnost i važnost pisca: broj napisanih i objavljenih naslova i njihovih primjeraka, broj prijevoda i jezika na koje su piščeva djela prevedena, te broj važnih i relevantnih međunarodnih književnih nagrada. 

Kada se ti brojevi jedni s drugima zbroje, pomnože i oduzmu, dobijemo rezultat koji ne može dovesti u pitanje bilo koje i bilo kakvo subjektivno arbitriranje: ma što domaća hrvatska javnost i scena o tome (ne)znali i (ne)mislili, najznačajniji i međunarodnom kulturnom kontekstu najvažniji suvremeni pisac hrvatskog jezika je Miljenko Jergović. 

Na tu vagu u Jergovićevu korist dodana su u posljednje vrijeme dva nova zlatna grumena. Jedan je nagrada Vilenica za srednjoeuropsku književnost koja će Jergoviću u rujnu biti uručena na  istoimenom književnom festivalu u Sloveniji, drugi je njegova knjiga “Rat” koju je u veljači ove godine objavila Fraktura. 

Ovo je razgovor o toj knjizi i kroz tu knjigu o svijetu i vremenu u kojem živimo. Kao i u razgovoru za nedjeljni Večernji list 2020. godine, i ovaj put smo obojica zaključili da bi konvencionalno “vi” bilo u neskladu s tonom i sadržajemo. Stoga i u Obzoru ostajemo na “ti”. 

Mislim da obojica spadamo u ljude koji prate što se događa u svijetu i pitaju se kamo on ide. Zato ne znam kako bih drugačije počeo ovaj razgovor, koji počinjemo ni dva dana nakon atentata na Trumpa, nego pitanjem kako si ti doživio to što se dogodilo u Butleru i jesi li razmišljao o tome što bi se danas događalo da je atentator doista, umjesto što je usmrtio jednog i ranio još dvoje promatrača, ubio bivšeg i vjerojatno budućeg američkog predsjednika?

Što bi se događalo? Pretpostavljam nešto strašno. Sad kad me pitaš, pretpostavljam da bi širom Amerike nastupila neka varijanta Kristalne noći, u kojoj bi Trumpove pristalice ubijali sve koje bi smatrali odgovornim za Vođino stradanje. Razbijali bi izloge, palili sjedišta lokalnih podružnica Demokratske partije, možda bi navalili i na džamije, meteorološke stanice, tvornice u kojima se proizvode globusi, na afroamerička udruženja i novinske redakcije… Stvarno ne znam, ali ne bih ni sebe ni druge time plašio. Možda sam o tome nedovoljno razmišljao.

Spoznaja da je bio dva-tri centimetra blizu smrti, koja mu je okrznula uho, trebala bi prodrmati svakog čovjeka. Jesi li bio fasciniran držanjem Trumpa nakon što su ga podigli s poda? 

Nisam bio fasciniran. Prvo, odavno me naročito ne fascinira takozvana muška, revolveraška, razbojnička, pa ni ratnička hrabrost. Mnogo me više može zadiviti stid. Šteta što ljudi nisu čitali Kafkin “Proces”, ili što se češće ne sjete posljednje rečenice iz knjige. Doista, ljudi se dijele na one koji su bestidni, i one koje će njihov stid nadživjeti. Donald Trump se, ja to vjerujem, posljednji put sramio u pubertetu, kad mu se na kupanju s dečkima učinilo da je upravo njegov najmanji. Još ponešto je u tom slučaju kandidatova uha bestidno. Ti dobro znaš da se nakon bosanskog rata na svjetskim televizijama i u novinama ne prikazuju krvave scene. Podsjetio bih te, recimo, da iz Izraela 7. listopada, kao ni svih sljedećih dana i mjeseci iz Gaze, kao ni iz Ukrajine, od 24. veljače 2022. pa sve do danas, nismo vidjeli ni jednu kap prolivene ljudske krvi. Kao da ne umiru ljudi, nego umiru krpene lutke! Trumpovu krv smo, međutim, vidjeli, i gledamo je u nekoliko fotografskih aranžmana, od kojih svaki sugerira njegovo stradavanje, ali i njegovu snagu i moć. Te slike bi nas trebale uplašiti, ali i učiniti empatičnim i solidarnim s tim čovjekom, jednim od nas, koji umalo što nije stradao u atentatu. Objašnjenje zašto nam se ne prikazuju scene mrtvih i ranjenih jest da se na takav način čuva dostojanstvo stradalnika. Zanimljivo je, međutim, da se na isti način ne čuva i Trumpovo dostojanstvo. Ili je, ipak, možda riječ o nečemu drugom?

S druge strane, mene se u jednom od prvih nastupa nakon atentata dojmila naznaka refleksije, inače neprisutne u njegovim govorima i nastupima. Dojmilo me se kad je rekao da su ga spasili “sreća ili Bog”. Naime, do sada se već toliko puta pozivao na Boga i mahao Biblijom da mene i čak taj jedan “ili” kod njega fascinira, samo dopuštanje mogućnosti da Boga ili nema ili da se, ako ga ima, nije toga dana uplitao u putanju metka i okretanje Trumpove glave…

Dragi Branimire, ti to učitavaš svoje lijepe i duboko ljudske želje i motive. Ako postoji savršeni bezbožnik, onda je to Trump. Kada bi samo jedan minut na dan mrvu posumnjao i povjerovao da Bog postoji, Trump bi taj minut proveo u paklu vlastitog srca i savjesti. Ali on u svakom trenutku zna da nikakvog Boga u njegovom slučaju nema, i zato može biti ono što jest. Između ostaloga, zato može pokazivati takav prezir prema konceptu istine, konceptu ljudske dobrote i čestitosti, te na kraju krajeva i prema konceptu stvarnosti. Kako Bog može postojati za nekog kome ne postoji Istina? Što je njegov Bog, ako istine nema? Dakle, zaboravi na to da Trump dopušta mogućnost dvojbe, ili da Trump najednom ima potrebu za refleksijom. Inače, njegov bog, u ime kojeg tobože maše knjigama koje nije čitao, uvijek je i u svakom prilici bog jačih, bogatijih, agresivnijih i bešćutnijih. Događalo se, na žalost, da i formalno i institucionalno religiozni ljudi krenu za njim, opčinjeni tim zemaljskim bogom jakih, bogatih i bešćutnih. Jednako kao što su neki institucionalno religiozni ljudi kretali za Adolfom Hitlerom, ili stvarali čudovišta poput Francisca Franca ili Ante Pavelića.

Pitam se još i hoće li ova priča, kao prijelomna i važna, u sve plićim i površnijim “javnostima” uopće potrajati do subote, kada će biti objavljen ovaj naš razgovor. I to se pitam pod izravnim utjecajem tvoje posljednje knjige “Rat” koja mi je, kao jedno od najvažnijih svojstava rata, posvijestila da u njemu više nema čuda i da, prije svega, sve smrti, sva ubijanja, pa i svi zločini, prestaju biti čudo, nego postaju nešto svakodnevno i normalno što gledamo i prihvaćamo, a da ne poludimo.

Javnost je onakva kakvi smo mi koji tu javnost činimo. Pa i da živimo u gluhoj sobi, pa i da novine nemaju nikakvog utjecaja, pa i da ono što govorimo i pišemo ne čuje nitko osim naših bližnjih, opet ostaje istina da je javnost onakva kakvi smo mi. Recimo, u iste ove dane u koje smo se nagledali Trumpova atentata i njegove krvi, uzorno crvene, na našim ekranima, u novinama i na portalima – uzgred, znaš li jesu li svjetske agencije naplaćivale te fotografije okrvavljenog Trumpa? – dakle, u iste ove dane Rusija je postala jednomjesečna predsjedateljica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. I u to ime proveli su jedan od većih i prljavijih napada širom Ukrajine, koji je uključivao i raketni napad na dječju bolnicu u Kijevu, najveću u Ukrajini. Napadnuto je i rodilište, i još jedna privatna klinika. Tog dana u Kijevu poginulo je šest liječnika, a ja, dragi Branimire, o tome ne bih imao pojma, da sam pratio isključivo hrvatske medije, zgranute nad Trumpovim krvarenjem iz uha. Inače, dan nakon napada na bolnice u Kijevu, u zgradi Ujedinjenih naroda na East Riveru je trajao banket povodom ruskog preuzimanja predsjedanja Vijećem sigurnosti. Dok se svijet zgražao nad Trumpovim stradavanjem, ja sam proučavao jelovnik s ruskog banketa. Pila su se isključivo američka vina: Buena vista, Cabernet Sauvignon, Napa Valley, United States 2020; Trione, Sauvignon Blanc, Russian River Valley, United States 2020. U skladu s dobom godine jela se hladna juha, okroška. A nakon okroške je na trpezu stigla, pazi dobro, piletina na kijevski način!

Dakle, dan pošto smo u Kijevu raketnom vatrom kasapili djecu, u New Yorku nudimo vam piletinu na kijevski. Pored svega, ima u tome i kanibalističkih konotacija. I ništa se od toga ne događa u pjesničkoj prozi ili u fikciji, nego u stvarnosti East Rivera. Živo me zanima tko je od gostiju bio na tom ruskom banketu, a pritom mi je i jasno kome je banket, u cjelini svog smisla i simbolike, bio namijenjen. Naravno, Ukrajincima, i to ne Zelenskom i njegovim, nego onom običnom, izluđenom i izbezumljenom svijetu, kojem ovakvi događaji oduzimaju svaku nadu. Recimo, pamtim dobro kada je ona francuska socijalistička svinja od Francoisa Mitterranda posjetila Sarajevo, s osnovnom svrhom, kasnije će se to shvatiti, da podrži srpsku ratnu istinu. Onog trenutka kada je Mitterrandov zrakoplov, po završetku mirovne misije, poletio iz Butmira, započelo je jedno od do tada najstrašnijih nasumičnih granatiranja grada. Po nama se pucalo sve do jutra, valjda sve dok nismo shvatili pouku. To je, dakle, ta piletina na kijevski, na East Riveru, u organizaciji Trumpova velikog prijatelja Vladimira Putina.

Kada sam te za naš posljednji novinski intervju prije četiri godine pitao kako bi tada glasila ažurirana bilješka o piscu, rekao si: “Miljenko Jergović se rodio”. Veseli me što se i bilješkom o piscu poigravaš kao nekim malim žanrom, pa si nam, eto, na kraju “Rata”; donio tu malu pričicu o šestogodišnjaku, koji će postati književnik, a već tada u sebi nasluti i osjeti sebe odraslog, tjeskobnog i uplašenog koji će se baviti novinarstvom. 

– Da, volim te zaključne bilješke na kraju knjige pisati kao tekstove iz nekih paralelnih pjesničko- pripovjednih žanrova. Bez toga, čini mi se, bilješka o autoru i ne bi više imala nekog naročitog smisla. Ili bi djelovala kao neko hvalisanje, ili kao preporuka za prijem u društvo uglednih besposličara. Bilješka na kraju knjige “Rat” zapravo govori o tom pomalo neugodnom cjeloživotnom dvojstvu koje osjećam u sebi: plahog dječarca koji ružno sanja stalno nadzire jedan sumorni i tjeskobni odrasli čovjek. I neprestano tako. Ne sjećam se da sam se ikad osjećao cjelovito unutar samoga sebe. Da bi cijela stvar imala nekog funkcionalnog i egzistencijalnog smisla, dječarca sam angažirao u književnosti, dok odrasli piše za novine. U svakom slučaju, to je odličan trening. Ni pisanja nema bez vježbanja, kao što nema ni bacanja koplja i sviranja violine. Moj pokojni pradjed Karlo Štubler bio se, pored svega ostalog, bavio violinom. Kažu da je za amatera vrlo dobro svirao. U dane odmora cijela bi obitelj skupa muzicirala. Svirali su neke svoje male bečke komade. A kada bi bio tjeskoban, kada nešto s njim i sa svijetom ne bi bilo u redu, znao je pobjeći u voćnjak i sam za sebe svirati violinu. Taj dio priče nikad nisam do kraja razumio. Kako violina zvuči među stablima jabuka? I zašto tamo?

Dođe mi odmah da ti kažem kako ćeš to moći razumjeti samo ako jednom i sam zasviraš violinu među jabukama, ali dokučiti tu tajnu na drugi način izazov je dostojan velikog pisca. Nego, bilo ti je stalo da napišeš o čemu “Rat” jest, a o čemu nije. Složit ćeš se, vjerujem, da svaki čitatelj ima drugi odgovor na pitanje o čemu knjiga njemu govori. Moj doživljaj je u skladu s tvojom sugestijom da je to knjiga o o jednom neprekinutom opsadnom stanju u kojem živimo. Priziva mi u misli i Camusovo “Opsadno stanje”. A većina od 117 “apstraktnih minijatura”, kako ih je opisao Goran Milaković, svakako postavlja čitatelju pitanje: a što bih i kako bih, ili još bolje, kakav bi i koji bih ja bio lik u svakoj od tih bajkovito stvarnih i krvavih situacija. Također, hvala ti na izdanom upozorenju da knjigu treba čitati redom, da bi se došlo do kraja i izlaza iz tog stanja. Na kraju sam “Rat” doživio kao tvoj još jedan roman. Potpuno različit od svih dosadašnjih, ali ipak roman.

Nisam siguran da je to roman. To je, čini mi se, naprosto knjiga. Ali sve te gotovo opsesivne napomene bile su mi važne, jer sam se nekako pokušavao osloboditi svih aktualnih, a onda i biografskih konotacija. Također, važno mi je bilo potencijalne čitatelje unaprijed upozoriti da ova knjiga nema veze s mojim prethodnim knjigama, recimo sa “Sarajevskim marlborom” i “Trojicom za Kartal”. I tu postoji još nešto: “Rat” je, ako je meni o tome dopušteno govoriti, jedna od onih knjiga u koju sam uložio najviše artističkog umijeća. U njoj nema pripovijedanja, nema narativnih konstrukcija, ne postoje formalni modeli, a bogme ni tekstovi koji bi poslužili kao neka vrsta uzora, mustre ili, da upotrijebim lijepu i slikovitu bosansku riječ, urneka. Kada pišeš roman, ti ga uvijek pišeš u određenom tonalitetu, i pišeš ga glasom koji nastojiš uloviti, definirati, odrediti. Ako ti to ne uspije, pokušaj je propao. “Rat” je bio pokušaj da se svaki put iznova hvata tonalitet, ali i da se svaki put ima definirani, ali krajnje diskretni glas. To je otprilike kao da sto i sedamnaest puta započinješ i munjevito dovršavaš roman. Sve se mora dogoditi, a istovremeno se ne može dogoditi ništa. I sve to onda podsjeća na neku defolkloriziranu narodnu priču, a meni, recimo, ne bi bilo mrsko ni da nekoga podsjeti na Kafku, Schulza ili na Witkiewicza. Ali to, u krajnjoj liniji, nije ni važno.

Evo ti jedne korespondencije “Rata” sa stvarnošću za ovog čitatelja. “Rat” počinje pričom “Urar” koja počinje ovako: “A onda je neprijateljska vojska prošla kroz grad. Život su poštedjeli samo uraru, njegovoj ženi i sinu. I u mrtvome gradu mora ostati netko tko će održavati vrijeme da traje”. Često sam u gradu u kojem se svake godine slavi završetak jednog rata i naša pobjeda u njemu. I već godinama me muči zašto nitko nije popravio i ponovno pokrenuo sat na pročelju željezničke stanice, na trgu na kojem se događaju te proslave. Taj sat, zaustavljen u tko zna kojem trenutku rata, ni dan-danas nije popravljen, ali više me ne muči jer je uklonjen. Da li bismo bili neki  drugačiji narod i drugačija država da osloboditelji marili za taj sat?

– O osloboditeljima malo znam. O okupatorima još i manje. Ali znam nešto važno o našim ratovima, onim koje smo vodili nakon 1991, ali i o onom iz 1941, ako iz tog rata isključimo Hitlerove i Mussolinijeve vojnike. Naši ratovi postavljeni su na dvojnosti: osloboditelj je uvijek i posvuda oslobađao jedne, da bi u ropstvo ili u progonstvo odlazili drugi. I kod nas je uvijek osloboditelj jednih porobitelj drugih. Ono što bih ja volio, premda znam da je i to nemoguće, nije da osloboditelji budu osloboditelji za sve, nego da se jednog dana u godini na mjestu na kojemu su ratovali nađu oni koji su ratovali, da se nađu osloboditelji i porobitelji jednih s osloboditeljima i porobiteljima drugih. I da stoje tako i da se gledaju, ili da jedni s drugima razgovaraju. Tako bi, čini mi se, mogao završiti rat. I tako bi se u ljudima i između njih moglo nešto izmiriti. Nije, dakle, dragi Branimire, problem što osloboditelji nisu marili za taj sat, nego je problem što za vrijeme tog sata nisu marili oni koji su se osjećali oslobođeno. I onda je sat ostao zauvijek stajati, u tom trenutku u kojem rat još nije završen. Ali uzalud mi o tome razgovaramo. Ovi narodi žive od ratova i u ratovima. Bez toga ih nema. Zato im i trebaju nogometne pobjede, kao rat umjesto pravog rata.

U fiktivnoj stvarnosti “Rata” događaju se fantastične, čudesno lijepe i čudesno jezive stvari, a još čudesnije u snovima tvojih likova. Zbog toga sam se, čitajući, često pitao jesi li neke od tih priča i ti najprije sanjao? 

Nisam ih sanjao. Od snova obično ne možeš ništa, kao ni od stvarnosti. Trebaš sam načiniti nešto što će na njih podsjećati.

Što tebi o našem ratu i miru govore brojne ruševine zapaljenih i razorenih kuća koje još uvijek viđaš dok putuješ kroz kraj u kojem ja sada živim, uvjeren da rat, evo bit će dogodine i trideset ljeta od svog završetka i dalje traje u tim posmrtnim ostacima ubijenih, protjeranih, otišlih? Isto viđam i osjećam putujući kroz Bosnu i Hercegovinu… Pritom, nije li apsurdno i sarkastično kada se neuklanjanje tih ruševina opravdava svetom kapitalističkom i pravnom nepovredivošću privatnog vlasništva?

Jednom sam se s Ivanom Lovrenovićem autom vozio prema moru. Upravo smo se obrušavali onom čudesnom cestom prema Bakru i Kraljevici, kad je Ivan uzdahnuo i rekao: E, koja krasna zemlja, šteta što je Hrvati ne vole! O, kako bi je samo Drugi znali voljeti, da je njihova! Izgovorio je on i ime tih drugih, ali ja neću, zbog tupih, zlonamjernih i siromašnih pameću, koji sve krivo shvate. Ali često o tome mislim. Zašto nacionalisti ostalima ne dopuštaju da vole Hrvatsku, ako je već oni ne umiju voljeti? Da umiju, ne bi bilo ni tog mrtvog sata, ni opustošenih i uništenih gradova, ni ratnih ruševina, ni divljih deponija, ni betonizirane dalmatinske obale, jer sve to skupa djelo je onih koji su u ovoj zemlji na vlasti, onih koji su jači i koji misle da imaju svako pravo na Hrvatsku, pa su i posjednici njezina imena. Ubija to ovo društvo, više nego mnogo što drugo.

Još jedno za mene ključno pitanje koje postavlja “Rat” jest odnos prema neprijatelju. O tome se radi u meni najjezivijem i najpotresnijem nizu priča koji počinje “Neprijateljskom porodicom”. Uvjeren sam da bi se vladajuće politike, kako u Hrvatskoj, tako i u susjedstvima, bez održavanja kulta neprijatelja jednostavno raspale. Pa se pitam jesu li ikakve druge i drugačije politike danas i ovdje uopće moguće?

Mene je u “Ratu” zanimalo da postavim tako stvar da osveta ljudi iz opsađenog grada bude gora i strašnija od samog zločina opsade. Reaktivni zločin, ili reaktivno zlo općenito, silno je zanimljiva tema. I to je tema koja je općenito nedirnuta i neispripovijedana u književnosti, na filmu, u umjetnosti, u sociologiji, u antropologiji, u europskoj misli općenito. To je ta velika tema 1945, koja se kod nas svršava na falšnom mitu o Bleiburgu i Križnom putu, koji gotovo nigdje, na žalost, osim kod Ivana Lovrenovića, nije imao svoje obistinjenje i zbiljsku katarzu u istini. A cijela je Europa, svaki pedalj zemlje, od Francuske i stvarnih ili izmišljenih kolaboracionista, pa sve do povolških Nijemaca u Sovjetskom Savezu, priča o užasima 1945. i sljedećih nekoliko osvetničkih godina. Ti naravno, znaš da je i Svjatoslav Rihter, genijalni poslijeratni sovjetski pijanist, u određenom smislu dio te priče. Ta neispričanost nam se danas vraća kao bumerang. U Hrvatskoj vratila se 1990, a mislim da se danas vraća i ostatku našega svijeta…

Imamo Zakon o hrvatskom jeziku, a predlagatelji Zakona su njemu i sebi već podigli i spomen-ploču. Je li umjesno i opravdano tu pojavu gledati u svjetlu potopa hrvatskog jezika, njegovog razumijevanja i smisla na nedavnoj državnoj maturi?

Naravno da je umjesno. Činjenica da petina hrvatskih maturanata ne vlada ni pasivno hrvatskim jezikom, jer i svaki pasivni govornik zna što znači požrtvovnost, svjedoči o tome. Hrvata neće nestati jer se slabo razmnožavaju, kao što drže službeni demografi i Crkva, niti će ih nestati zato što će se doseliti crnci, Kinezi i ostali Nepalci, kao što misle pojedini rasisti na vlasti, nego će Hrvata nestati jer više neće biti ni govornika hrvatskog jezika, ni baštinika hrvatske kulture. Bit će to munjeviti autogenocid, čije će posljedice biti jednako nepopravljive i strašne kao što su posljedice svih genocida. Ali Zakon o hrvatskom jeziku nadživjet će i posljednjeg govornika hrvatskog jezika koji će se zvati Tuone Udaina, zvani Burbur. Kao što će Hrvate nadživjeti i njihov drugi najveći pisac, akademik Gavran. Ime prvog najvećeg, onog iz šesnaestog stoljeća, bit će, na žalost, zaboravljeno. Može ti ovo zvučati kao šala i zafrkancija, ali nije.

Nisam jezički čistunac, ali ipak me silno živcira što se za sastav iz hrvatskog jezika na državnoj maturi koristi riječ esej. A tebe?

Zapravo, ne. Vidio zec da se konji u kaubojcima potkivaju, pa i on digao nogu. Samo što nije bio kaubojac, nego reklama za lovačku municiju. Naravno da je maturski esej sranje. Kaže se sastav ili sastavak.

Da se za kraj vratim “Ratu” i ratovima. Ti si jedini autor u prostoru našeg jezika za kojeg znam da uopće spominje, a kamoli mari što su u nekoliko mjeseci što ubijeni, što protjerani svi Armenci iz Nagorno Karabaha, a armensko ime grada Stepanakerta izbrisano kao da nikada nije postojalo. Je li empatija teren na kojem se globalno, kao i lokalno, vode najžešći političko-propagandni ratovi u smislu njenog dirigiranja, od fokusa isključivo na patnje jednih do potpune bešćutnosti na patnje drugih?

Dok je bilo živih svjedoka Holokausta i drugih genocidnih zločina iz Drugog svjetskog rata, nije bilo tako. Danas jest tako. Azerbajdžan je proveo genocid nad Armencima u Nagorno Karabahu, u čemu je imao podršku Turske i Rusije. Armenija je životima i domovinom dijela svojih sunarodnika, kojima je prethodno obećavala prisajedinjenje, platila svoju prozapadnu politiku. Zapad o tome šuti, jer ne bi da se zamjera azerskim gospodarima plina i ostalih sirovina. Ja nemam plin u stanu, pa bih nešto rekao. Osim toga, nešto me ti Armenci iz Nagorno Karabaha podsjećaju na bosanske Hrvate.

Kokošija prsa i um, spodoba smežurana,
krivonog, poguren i suh, hapuriki sličan:
grste se nad tom pojavom i On i Satana,
jer ne žele odgovornost i groznu krivicu
za poraz, tugu, nesreću, jed i zlomislicu;
gradeći se da nemaju prikladne makaze,
negiraju vinovništvo za kreaciju nakaze

Ne bijaše taj stvor nikada ničemu vičan,
ponajmanje onome od čega ne odustaje,
jer otpočet će da zbori čim iz sna ustaje,
pa brblja, i razum imbecil vrijeđa, dičan
i gord, oko sebe sve s visoka oslovljava,
što vječito traje, nimalo taj ne posustaje,
ali slama se jezik, nastaje mutna orljava

Smrad nepodnošljiv: iz njegovih usta je,
trulež koja je gnusnija i od zadaha smrti,
no ipak se među drugima povazdan vrti,
tek što je krenuo, a evo ga: vraća se već,
pa urliče, i posljednju i prvu otima riječ;
premda je odbojna svima grimasa jezna,
društva tad ušute, vesela bila ili trijezna

Ljudi su očajni: nestaje svijet u sekundi,
sve što je poduzeto kako pale bi zavjese:
zar božjak u paramparčad to da raznese?
I kazivat će se: Sic transit gloria mundi!
Jer jedino je jezik mogao da nas uznese,
ali u nj je smještena i pustoš od paučine,
u ništavilu tom će i sam Orfej da počine

U nekom potencijalnom pregledu regionalne književnosti našeg doba ime Miljenka Jergovića bilo bi nezaobilazno. Ne samo zbog broja napisanih knjiga, još manje zbog brojnih evropskih nagrada koje je primio, koliko zbog istrajnosti da bude i ostane pisac. Malo je, naime, ovdašnjih pisaca ostalo verno svome pisanju, mnogi su postali ideološki ostrašćeni i zarobljeni sujetom željni pažnje, nagrada i priznanja. Jergović je važan pisac baš iz tog razloga što nije odustao od čistog pisanja, od živog jezika svog podneblja, pritom izbegavajući da bude deo bilo kakvih kolektivnih intriga, neoborivih ubeđenja i javne nadmenosti. Jer on je, prema mnogima, živi klasik naše, zajedničke, jugoslovenske književnosti i baš ta skromnost u nastupu i životu, određena samozatajnost i posvećenost, čine od njega pisca vernog pisanju. Takav kakav jeste, strastveni pisac i čitalac, u svakoj kulturi bio bi priznat kao ,,literarna veličina’’, u svakoj, osim u ovdašnjim kulturnim sredinama gde se još uvek premeravaju granice i broje tuđice. Jergović je kao pisac skrajnut, premda nije pisac margine. Njegov literarni svet je toliko dubok da prelazi sve granice i postaje univerzalno iskustvo, dok svi njegovi dosad objavljeni romani prave varijacije na temu ljudskosti i izloženosti. Kao pisac on je skrajnut baš iz razloga što ne prepoznaje granice, nego otvorenost, što ne priznaje podele, nego zagovara dijalog. U njegovoj književnosti drugi je prisutan kao najbliži, ljudskost se meri čovekovom savešću i svešću da smo svi u svojoj drugosti jedno – ljudi prepuni slabosti i vrlina. Za razliku od ranije napisanih romana u kojima je prevladavao određeni tematsko istorijski okvir, uz polifonijski pristup ličnostima i istorijskim temama, najnoviji roman Miljenka Jergovića Rat (Booka, 2024) predstavlja kolaž svih njegovih dosadašnjih romana. 

U Ratu je čitalac izložen osetljivim granicama ljudskosti, budući da je ovog puta sve dovedeno do krajnosti. Život i smrt se motaju u jedno klupko, dok je ljudskost prvi i jedini lik ovoga romana. Neimenovani istorijski trenutak tokom opsade nepoznatog grada samo je osnov da se isplete mreža priča o ljudima i njihovoj prirodi, o neprolaznim tugama i večnim ljubavima, o smrti i ratu, o odlascima i naposletku o pobedama i porazima. Zato je jasno da ovo nije roman o ratu, nego o posledicama nasilja koje se ispoljava kao krajnja destrukcija ljudskosti. Pred nama iskrsavaju slike opsade Sarajeva, razorenog Vukovara, bombardovanog Beograda, Prištine ili Dubrovnika, ali se ovaj kolaž priča ne svodi niti na jednu lokalnu teritoriju. Ovo je univerzalna priča o pustoši rata i onome što se u čoveku razotkriva kada je uhvaćen u istorijski kovitlac vremena. Taj mali, sitni čovek univerzalizuje patnju  uobičajenim, gotovo dosadnim životom u kome prevladava predvidivosti i svojim iskustvom predočava apsurdnost svakog rata. To su životi prepuni iščekivanja, tavorenja u mestu, nade da će nešto biti drugačije i bolje, premda je u njima svaka melodija uvek ista.

Fragmentarne priče romana Rat slivaju se u imaginarnu sliku na kojoj čovek, prolazan i smrtan, stoji zagledan u provaliju. Pred njim je crnilo, iznad njega je bistro nebo. Između tih krajnosti odigrava se borba koja u ovom romanu povezuje različite vremenske prostore i kontekste, slike i melodije. Jergovićeve priče o ljudima na položaju i na margini ne apostrofiraju bilo kakvu moralnu osudu, one su ispisane tako da donese slike različitih oblika i boja, svetove u kojima se dodiruju nežnost i smrt, gde se prepliću ratne i mirnodopske slike života, sve ujedinjene poroznim sećanjem koje postaje spasonosni beg iz nepodnošljive stvarnosti. Rat, dakle, čoveka razotkriva do temelja. On pokazuje, što je u ovom romanu istaknuto na više mesta, koliko je tanka linija između razuma i ludila, koliko je malo potrebno čoveku da pređe na drugu stranu, da nestane u gluvom svetu bezbojnih dana. Simbol takvog čovekovog pada je Ikar, mitološki lik koji se sa ocem spasao iz lavirinta na Kritu, uzletanjem improvizovanim krilima od voska. Nedugo potom pao je jer je uzleteo visoko, u želji da se što više približi beskraju neba sunce je spržilo krila od voska. I Jergovićev Ikar, iz istoimene priče, je uzleteo i pao i sada je, star i bolestan, rascepljen na dve strane, neprijateljsku i našu, ,,pa ne možemo znati kome ide Ikarovo srce’’. Tamna strana čovekovog pada tematski zaokuplja priče Rata pa se tako pred nama, u narativnim slikama, neprestano dodiruju život i smrt, nežnost i nasilje. I to je srž svakog rata, njegov je strateški zadatak ,,da se učvrsti mržnja tamo gd‌je je prethodno bila slaba’’.

U opsadi grada ljudski život ne vredi puno. Broji se patnja, ono što ostane iza života, što se provuče pored smrti. Stoga je ovaj roman prepun slika ostataka života, prizora koji nastanu posle pustoši, kada preživeli nastavljaju život uprkos gubitku. Baš onako kako život nastavlja majka u priči Svjetioničar, nakon odlaska dvojice sinova i smrti trećeg, najnežnijeg i najtrapavijeg, kada pred nju iskrsava slika prošlosti, jedan trenutak, sećanje kako je, tog mrtvog sina, kao ,,trogodišnjaka koji još uvijek nije naučio hodati, vozila kolicima uz more, padala je večer, bili su na odmoru, ništa nije morala raditi, ni o čemu misliti, a d‌ječačić je puhao prema svjetioniku u daljini, gasio ga, ali bi se svjetionik sam od sebe ponovo palio, i on ga je opet gasio, ne gubeći volju, jer na njemu je svjetionik, na njemu je svijet’’. Sličnim literarnim kontrastima, koji su prisutni u ovom romanu, Jergović uspeva da prikaže krhkost naših života koji su ograničeni velikim ciljevima, dok nas suštinski živim održavaju nevidljive sitnice, trenuci opuštenosti, dokolice i posvećenosti drugom. Zato su njegovi junaci preplavljeni slikama prošlosti, nekog boljeg života, zaboravljenih susreta i prizora neprimetnih kapi jutarnje rose na laticama ruža.

U Ratu je prisutna odanost marginalcima i deci. Najdirljivije stranice ove knjige posvećene su odbačenim ljudima, samotnjacima, slepcima, ludacima, živim dušama nekog drugog i drugačijeg sveta, potom deci i njihovoj beznadežnoj hrabrosti. Rekao bih da čitav roman ima dečiji pogled na svet koji je daleko izoštreniji od pogleda odraslih; dečijim pogledom rat je baš onakav kakav jeste – tragičan i komičan, uzaludan i neustrašiv. Tako su deca i marginalci u svojoj naivnosti oni koji posle rata prvi stradaju; u sred minskog polja gole ruke od ramena nekadašnje violinistice stežu naramak drva, dok je malenog dečaka ,,raznijelo od struka na niže, crijeva mu se kao zmije otrovnice razmilila niz travu, a on živ još govori: Šta ovo bi, ljudi moji ljudski? I smije se svojoj odraslosti’’.  Kao da je smisao njihovog života tek u ratu doveden do krajnosti, baš onako kako predviđa još jedan ludak ovog romana, filozof sa ovcom u stanu, koji deklarativno odbacuje život bez smisla. Takav je život teži od besmrtnosti, neizdrživ i neživotan, uzaludan.

Jesu li pisci loši slikari? To je pitanje koje Jergović postavlja na jednom mestu u romanu nastavljajući da ono najvažnije u životu nije izrečeno, nego naslikano. Jezik je u ovom romanu takav da se u njemu događa eksplozija boja i simboličkih nijansi. Dok traje rat sve je podređeno čistom opstanku, sav je život jedan trzaj, nakon rata čovek ponovo postaje oponent životu. Rulja linčuje pohotnika koji zagleda mladu curicu, tek potom saznavši da je on od rođenja slep. I ova priča nije slučajno na kraju romana. Njome se završava krug ratovanja, ljudskog nerazumevanja i slepila. Krug se zatvara, rat se nastavlja.

Politika, Kulturni dodatak, subota 20.jul 2024.