Strokovna žirija za Vilenico v sestavi Aljoša Harlamov (predsednik žirije), Julija Potrč Šavli (podpredsednica žirije), Ludwig Hartinger, Aljaž Koprivnikar, Martin Lissiach, Amalija Maček, Aleš Mustar, Tone Peršak, Gregor Podlogar, Diana Pungeršič, Jutka Rudaš in Đurđa Strsoglavec podeljuje nagrado vilenica 2024 Miljenku Jergoviću.

Utemeljitev nagrade; pripravila dr. Đurđa Strsoglavec, članica žirije za Vilenico

Miljenko Jergović, avtor (ta nadpomenka zajema najmanj naslednje: pisatelj, pesnik, kolumnist, publicist, esejist, urednik, novinar, literarni kritik, dokumentarist) identitetnega pluralizma, Hrvat in Bosanec, Bosanec in Hrvat, natančen in empatičen kronist burnih, nepojmljivih, groznih in hkrati lepih časov predvsem južnoslovanskega prostora, širokopotezen portretist človeških usod, zaznamovanih s prelomnimi kolektivnimi in osebnimi dogodki, je eden tistih pripovednikov, ki so »dali osnovni ton bosansko-hercegovski vojni zgodbi«,^[1] kot pravi Enver Kazaz, pri čemer velja zbirka kratkih zgodb Sarajevski marlboro za kultno knjigo, v kateri je očitna temeljna intenca, iz katere se Jergović podaja v pripovedovanje človeških usod: mali človek pred velikim, usodnim dogodkom. Jergović se je rodil v Sarajevu in tam živel do poletja 1993, ko je oblegano mesto zapustil in se nastanil v Zagrebu. Danes živi na vasi blizu Zagreba, kot pravi sam, piše knjige in o knjigah ter hodi daleč, saj tako prispe najdlje.

Opus Miljenka Jergovića je impozanten – tako po številu objavljenih knjig kot po njihovem obsegu, kljub temu pa noben zapis o njegovem ustvarjanju še danes ne more mimo njegove prve prozne knjige, zbirke Sarajevski marlboro (Sarajevski Marlboro, 1994), ki tematizira vojno v Bosni in Hercegovini po razpadu skupne države Jugoslavije (zgodbe so pred knjižno izdajo izhajale v splitskem tedniku Nedjeljna Dalmacija, kamor jih je Jergović pošiljal iz obleganega Sarajeva, z likovno opremo Alema Ćurina). Zadnja zgodba v zbirki je posvetilo požgani sarajevski univerzitetni knjižnici in vsem požganim domačim knjižnicam Sarajevčanov. Ko je uničena knjižnica, je uničena civilizacija. Po navadi so zbirke kratkih zgodb naslovljene po kateri od zgodb v zbirki, bodisi po najudarnejši, bodisi po tisti, ki nakazuje prevladujočo tematiko, bodisi po kakšnem drugem kriteriju ali načelu. V zbirki Sarajevski marlboro ni zgodbe s tem naslovom, zbirka je naslovljena po opombi v zgodbi ›Grob‹: »sarajevski marlboro – cigareta, ki so jo strokovnjaki Philipa Morrisa prilagodili okusu bosanskih kadilcev, potem ko so, pravijo, kot tudi v drugih primerih preučili značilnosti lokalne kuhinje. To je razlog, zakaj se marlboro od države do države in od proizvajalca do proizvajalca razlikuje in zaradi česar lahko kadilca kakšen tuji marlboro neprijetno preseneti. Sodelavci Philipa Morrisa so bili izredno zadovoljni s svojim sarajevskim proizvodom in so menili, da je njegov tobak, ki raste v okolici Gradačca in Orašja, eden boljših tobačnih mešanic nasploh.«^[2] Jergović je ›ključ‹ za razumevanje celotne zbirke (in ›navodilo‹ za pot do razumevanja zgodovinskih in družbenih okoliščin, ki so pripeljale do vojne) dodal v opombo pod črto v zgodbi, v kateri želi ameriški novinar, ki poroča iz obleganega Sarajeva, od lokalnega priložnostnega grobarja dobiti odgovore na vprašanja, zakaj se je začela vojna, kaj se dogaja, kdo je kriv in podobno, grobar pa mu nikakor ne more pojasniti, da odgovori niso in ne morejo biti enoznačni, da je treba najprej poznati kontekst, zgodovino, okolje, navade, običaje, religijo, družbeno razslojenost, identitetno problematiko …, kajti očitno je, da novinar pravzaprav že ve, kako bo članek napisal, da si je mnenje že oblikoval nekje drugje in ne na podlagi lastne raziskave, oziroma da je treba preučiti lokalno okolje, kot so storili na primer proizvajalci cigaret. Ta kompleksnost je v romanu Rodbina (Rod, 2013) zajeta v misel: »Lahko uživamo v sovraštvu in iz sovraštva gradimo svojo identiteto, lahko pa živimo tudi brez tega užitka. Če ne sovražimo, se nujno zrcalimo drug v drugem in tedaj drugi nujno postane del naše identitete.«^[3]

Skoraj tri desetletja po Sarajevskem marlboru je izšla knjiga Trojica za Kartal (2022) s podnaslovom Sarajevski Marlboro remastered, v kateri znova spremljamo z uničenjem in sovraštvom zaznamovane človeške usode, usode ljudi v mestu, ki je pred vojno veljalo za evropski Jeruzalem, kjer so enakopravno in enakovredno živele tri religije, zdaj pa ›sobivata‹ sovraštvo in zavračanje, kjer – če se znova opremo na monumentalni roman Rodbina – »nobeno čustvo ni tako vseobsegajoče in izpolnjujoče kot sovraštvo in nič razen sovraštva ne more iz zasebnega postati javno in družbeno čustvo«.^[4] Te zgodbe, v katerih se posamezne usode spreminjajo v kolektivni glas, so upovedene z enako Jergovićevo empatijo do velikih usod malih ljudi, kot jo je izpričal v prvi zbirki, z enako magično pisavo, ki bralca posrka vase kakor v vrtinec – tako solza kot smeha, tudi ta zbirka je tridelna, razlika je le v času nastanka, vojna pa je vedno vojna, vedno enako uničujoča, vedno enako zaznamujoča.

Jergović je po letu 1994 objavil še nekaj proznih zbirk (na primer Karivani (1995), Mama Leone (1999)), zbirk literariziranih esejev (na primer Naci bonton (1998), Zgodovinska čitanka (Historijska čitanka (2001)) in pesniških zbirk (na primer Preko zaleđenog mosta (Čez poledenel most (1996), Hauzmajstor Šulc (Hišnik Šulc (2001)), nato pa z neverjetno pisateljsko kondicijo vrsto romanov, začenši s skoraj sedemstostransko retrogradno epopejo Dvorci iz orehovine (Dvori od oraha, 2003), zgodbo o 20. stoletju, o njegovih pogostih katastrofah in redkih katarzah, tako osebnih kot kolektivnih, o atentatih in brodolomih, tako dejanskih kot metaforičnih, ki jo na videz ohlapno, v resnici pa zelo trdno uokvirja pripoved o Regini Delavale. Sledili so romani Gloria in excelsis (2005), Ruta Tannenbaum (2006), Pleše v somraku(Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, 2007), Oče (Otac, 2010), Psi na jezeru (2010), Rodbina (2013), Doboši noći (Bobni noči, 2015), Wilimowski (2016), Herkul (2019), Vjetrogonja Babukić i njegovo doba (Vetrogončič Babukić in njegov čas, 2021) in Rat (Vojna, 2024). Med temi romani so izhajale številne prozne, pesniške in esejistične zbirke ter izbrana proza, leta 2018 pa je začelo izhajati Zbrano delo Miljenka Jergovića (doslej devet knjig).

Jergovićeva besedila so prevedena v številne evropske in svetovne jezike. Monografski prevodi v slovenščino so se začeli leta 2003, ko sta hkrati izšla dva prevoda Sarajevskega marlbora (prev. Sonja Polanc, prev. Mateja Tirgušek) in prevod prozne zbirke Mama Leone(prev. Teja Kleč). Leta 2005 je izšel prevod novele Buick Rivera (prev. Jurij Hudolin), leta 2005 prevod romana Dvorci iz orehovine (prev. Aleš Čar) in leta 2007 prevod romana Ruta Tannenbaum (prev. Mateja Tirgušek). S prevodom esejističnih zbirk Zgodovinska čitanka 1 in Zgodovinska čitanka 2 leta 2009 je Miljenko Jergović dobil stalno prevajalko v slovenščino – Aleksandro Rekar, ki je prevedla še romane Pleše v somraku (2012), Oče (2014), Psi na jezeru (2016) in Rodbina (2020) ter prozne fragmente Levijeva tkalnica svile (2015) in zbirko Trojica za Kartal (2023).

Jergovićeva proza najpogosteje in najizraziteje tematizira usode in življenja tistih, »o katerih se je molčalo, ki pa jih je bilo najti v večini jugoslovanskih meščanskih družin«, ki so odraščali in/ali vse življenje prebili »vzdolž prog, ki jih je zgradila Avstro-Ogrska«, ki so pogosto menjavali »prijatelje in pokrajine«, ki so živeli »v raznorodnih okoljih in v zapleteni jezikovni situaciji«, na katere je vplivala moralna in telesna drža sosedov in dovčerajšnjih prijateljev »v urah njihove končne preobrazbe. Najprej bodo postali razbojniki, zatem morilci in na koncu mučeniki, vojne žrtve«, prišlekov oziroma kovčkarjev, kot »so pravili ljudem, ki so se v času cesarja Franca Ferdinanda iz različnih delov monarhije priselili v Bosno. Skupaj s svojimi kulturami in jeziki so oblikovali nekakšno zunajnacionalno identiteto, katere kulturna osnova je bila močnejša od njihove narodne pripadnosti«, tistih, katerih identitete niso enoznačne, »ki jih ni mogoče določiti z eno samo besedo, s potnim listom, z osebno izkaznico, s prepustnico …«, tistih, katerih resnica je, »da našega doma ni več in ga nemara tudi nikoli ni bilo, kajti vsak pedenj zemlje je za nas tujina«.^[5]

Jergović svoja literarna in neliterarna besedila pogosto prepleta z avtobiografskim in avtopoetičnim inventarjem. Zelo poveden je njegov zapis Temna dežela je za vse nas obljubljena dežela (Tamni vilajet za sve je nas obećana zemlja) iz leta 2014, ki ga je vzpodbudil hrvaški časopisni članek, v katerem je bila za ISIS uporabljena besedna zveza ›sile temne dežele‹. Gre za izraz tamni vilajet kot spolitizirano slabšalno oznako za Sarajevo, pravzaprav za celotno Bosno in Hercegovino, in tamkajšnje muslimansko prebivalstvo. Pomen turcizma vilajet je ›višja upravna enota v Osmanskem cesarstvu‹ (npr. zgodovinsko bosanski vilajet), v prenesenem pomenu pa v osrednjejužnoslovanskih jezikih pomeni pokrajina, dežela oziroma po nečem posebno, drugačno, specifično območje, kar se ne nanaša zgolj na zemljepisno kategorijo, temveč tudi na duhovno, miselno in svetovnonazorsko, kakor nam sporoča balkanska ljudska pripoved Temna dežela. Pripoveduje o vladarju, ki je s svojo vojsko prispel na konec sveta in stopil v temno deželo, v večno temo, kjer se nikoli nič ne vidi. Da bi se lahko vrnil, je pred njo modro pustil žrebičke, da bi jih kobile zavohale, sledile vonju ter tako vladarja in njegovo vojsko pripeljale nazaj v svetlobo. Ko so hodili po temni deželi, so pod nogami ves čas čutili nekakšno drobno kamenje, ki se je premikalo, iz teme pa se je zaslišalo: »Kdor bo vzel in s sabo odnesel kaj tega kamenja, se bo kesal. In tudi kdor ga ne bo vzel in s sabo odnesel, se bo kesal.« Eni so pomislili: »Če se bom kesal, zakaj bi ga odnesel s sabo?« Drugi so pomislili: »Vsaj enega bom odnesel s sabo, tako ali tako se bom kesal.« Ko so se vrnili iz temne dežele, so na dnevni svetlobi videli, po čem so hodili: po dragih kamnih, draguljih, najvrednejših na vsem svetu. Kesal se je, kdor si z njimi ni napolnil žepov. In kesal se je, kdor si jih je napolnil – ker jih ni vzel več.

Jergović v zanj značilnem slogu v zgodbo o posplošeni, neustrezni in slabšalni rabi besedne zveze ›temna dežela‹ vpne avtobiografski oziroma samonanašalni diskurz: »Potem ko sem poleti 1993 odšel iz Bosne in iz Sarajeva, sem se dolgo, leta in leta, celih deset let, pri sebi kesal, hkrati pa sem se zavedal, da bi se ravno tako, če ne še precej bolj, kesal, če bi ostal. Tedaj je bilo Sarajevo zame v popolnem smislu pojma – temna dežela. Kesal se boš, če boš vzel kamne pod stopali, kesal se boš, če tega ne boš storil. Pozneje mi ni bilo več žal, da sem odšel, žal pa mi je bilo, da nisem odšel veliko veliko dlje. Bi, če bi lahko bilo tako, da bi tista dva ali tiste tri svoje in njo eno in najpomembnejšo srečal tam. Ker pa ni moglo biti tako, smo, kjer smo. […] Ko to govorim, iz mene, čisto zares, govorijo sile temne dežele. Nikakršne zveze nimajo ne z bosanskimi komunističnimi oblastneži s konca osemdesetih let ne z državo ISIS, ki so jo, kot večino svojih priljubljenih sovražnikov, proizvedle Združene države Amerike, da bi se imele kje in proti komu vojskovati. Temna dežela, ki govori iz mene, zadeva tisto, kar je človeku najbolj lastno, ljudskemu geniju Balkana pa je uspelo artikulirati v zgodbo, zadeva tisto grenko obžalovanje, ki ga tudi vse sreče tega sveta ne zmorejo izničiti. Človek je, pravi zgodba o temni deželi, bitje obžalovanja.«^[6]

Jergovićeva pisava je izredno berljiva mešanica gnomskosti in lahkotnosti, dokumentarne tehtnosti in melodramatične starinskosti v najžlahtnejšem pomenu besede, ki v spomin prikliče Ramona Fernandeza iz romana Ljubimca Marguerite Duras: »Ramon Fernandez je govoril o Balzacu. Najraje bi ga bili poslušali cele noči. Govoril je z že skoraj čisto pozabljenim znanjem, od katerega mu je komajda ostalo še kaj resnično preverljivega. Manj je informiral in bolj izražal osebno mnenje. O Balzacu je govoril, kakor da bi govoril o sebi, kot da bi bil kdaj sam poskušal biti Balzac. Ramon Fernandez je bil prefinjeno omikan celo v svojem znanju, uporabljal ga je tehtno in obenem pozorno, ne da bi ga kdaj dajal občutiti kot obveznost, kot breme.«^[7] Miljenko Jergović »tehtno in obenem pozorno« upodablja nemiren čas še bolj nemirnega prostora ter tako tudi nas v tem času in prostoru, našo Modrost poraza, norost zmage, kot je naslovljena njegova esejistična zbirka o metafori življenja.

[1]     Enver Kazaz, Neprijatelj ili susjed u kući. Sarajevo: Rabic (2008), str. 83.

[2]     Miljenko Jergović, Sarajevski marlboro [prev. Mateja Tirgušek]. Ljubljana: V. B. Z. (2003), str. 77.

[3]     Miljenko Jergović, Rodbina [prev. Aleksandra Rekar]. Ljubljana: Sanje (2020), str. 16.

[4]     Prav tam, str. 14.

[5]     Prav tam, str. 6–20.

[6]     Miljenko Jergović, Tamni vilajet za sve je nas obećana zemlja. https://www.jergovic.com/sumnjivo-lice/tamni-vilajet-za-sve-je-nas-obecana-zemlja/.

[7]     Marguerite Duras, Ljubimca [prev. Gitica Jakopin]. Ljubljana: Delo d.d., (2004), str. 55–56.

Foto AB

1.

Vijest je objavljena u 11 sati, u Ljubljani, na konferenciji za štampu Društva slovenskih pisateljev. Ali Primorske novice, regionalne novine Primorske i partner književne manifestacije, imale su povlaštenu informaciju, pa su već u današnjem broju mogle objaviti izvještaj i razgovor s dobitnikom.

Tako se pogodilo da smo danas išli u Trst na Van Goghovu izložbu, pa smo se zaustavili na  benzinskoj pumpi negdje na Krasu i kupili Primorske novice. Tako je nastala ova fotografija. 

2.

Četrdeseti sam dobitnik u trideset devet godina povijesti nagrade. (2005. nagrada je podijeljena između dvoje dobitnika.) Sjećam se njezina osnivanja, uz koje je teklo i rađanje pripovijesti o Srednjoj Europi. Pojam je, naravno, postojao i ranije, tri godine prije prve Vilenice bistrio ga je i precizirao Milan Kundera u svome čuvenom Eseju. Sredinom osamdesetih, prije nego što će biti i pomisli o mogućem padu Berlinskoga zida, ideja Srednje Europe bila je usko povezana sa sviješću o kulturi i književnosti koja transcendira taj zid svih zidova. Kada ga je Veno Taufer osnivao, Međunarodni književni festival Vilenica je, upravo zbog takvog prizvuka pojma Srednje Europe, djelovao subverzivno u odnosu na ikone i monolit istočnoeuropskog, pa onda i jugoslavenskog socijalizma.

3.

Bez riječi sam pred činjenicom da sam se našao u ovakvom nizu dobitnika. Naglašavam pisce koji su mi izvan mog (ili mojih) jezika osobito važni: Fulvio Tomizza, Peter Handke, Péter Esterházy, Tomas Venclova, Zbigniew Herbert, Milan Kundera, Adam Zagajewski, Péter Nádas, Ilma Rakusa, Karl-Markus Gauß, Goran Stefanovski, Andrzej Stasiuk, Claudio Magris, Mircea Cărtărescu, Olga Tokarczuk, László Krasznahorkai, Jurij Andruhovič, Josef Winkler, Ottó Tolnai… U posljednjih trideset i devet godina nijedna književna nagrada nema niz koji bi me kao čitatelja više impresionirao. Mogu se samo nadati da će nekom drugom čitatelju moje ime biti važno u tom nizu.

4.

Kada mi je, još uvijek u strogoj tajnosti, javljeno da sam ovogodišnji dobitnik, trebao sam odgovoriti na pitanje imena koje, ili kojih, država može stajati uz moje ime. I to je karakteristično za Srednju Europu, taj svijet između Zapada i Istoka, premrežen granicama i pograničjima, pripadnostima i nepripadnostima: mnogim srednjoeuropskim piscima ovo se pitanje mora postavljati prije nego što ih se malenim signalnim zastavicama nekako obilježi.

Rekao sam ono što mi se učinilo najjednostavnije: Hrvatska/Bosna i Hercegovina. Premda sam mogao odgovoriti i drukčije. Ali taj bi odgovor tražio mnogo više riječi, i možda bi bio bez ijedne zastavice.

5.

Dobitnici Vilenice iza čijeg imena piše (i) Hrvatska u posljednjih trideset devet godina su bili: Slavko Mihalić (2000.), Mirko Kovač (2003.), Dubravka Ugrešić (2016.) Iza imena prvog dobitnika Fulvia Tomizze 1986. je uz Italiju stajalo i “hrvaška Istra”.

Dobitnici Vilenice iza čijeg imena piše (i) Bosna i Hercegovina bili su: Josip Osti (1994.), Dževad Karahasan (2010.).

6.

Piscima svoga (ili svojih) jezika smatram: Miodraga Pavlovića (2006.), Davida Albaharija (2012.), Dragana Velikića (2019.), iza čjih imena piše – Srbija.

Promjene naziva država, kao i raspad jedne i uspostava druge suverene zemlje, mogu utjecati na političku, domovinsku, pa i državno-nacionalnu autoidentifikaciju, ali ne mogu utjecati na pitanja jezika, zavičaja i kulturne autoidentifikacije. Tamo gdje utječu, književnosti nema.

U nama nikakvog straha. Nikog ne čekamo, ništa ne očekujemo. Nemamo jakih želja, ni naglih reakcija.

Što je bilo sada nam s onu stranu dobra i zla. U nama mir i mnoga sjećanja, u sjećanjima niz slika i davna vremena.

U njima jasno vidimo: nekad davno bili djeca. A znamo: postali smo čuvari uspomena. Sjena skorog zaborava.

Milici

Tek stojeći u dugom redu na aerodromu shvatila sam da ulazim u gravitacijsko polje druge civilizacije. Nisam očekivala da će to osećanje biti tako intenzivno. Oko mene su stajali pripadnici naroda palog carstva socijalizma čekajući da uđu u svoju bivšu prestonicu. Tu, u redu na Šeremetjevu, shvatila sam da carstva zapravo nikada ne padaju sasvim —  samo se menjaju modeli podaništva. U danima koji dolaze, u luksuznom hotelu u koji nas je smestila uprava festivala, posteljinu će menjati sobarice iz Uzbekistana, ne pripadnice većinskog naroda. U hotelu u kom smo boravili u Stokholmu sobarice su bile iz Rumunije i Kenije, na jugu Italije —  iz Albanije, u Beču —  iz Bosne. 

Zna se ko radi takve poslove —  modeli su svuda isti. Svi narodi koji su nekada činili Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika i dalje su nevidljivim nitima vezani u savez, kao što su ljudi našeg regiona nevidljivim nitima vezani za ono što je ostalo od nesretnog austrijskog carstva. Odnos gospodara i podanika teško se menja, to shvatimo kad nam osoba donese sveže peškire, posluži kafu ili zamahne na ulici metlom —  tada pojmimo da taj posao ne radi Italijan, Šveđanin ili Austrijanac. U Moskvi taj posao ne radi Rus, ili mi nismo videli nijednog koji ga radi.

Vozeći se od aerodroma do hotela duže no što je trebalo avionom od Beograda do Moskve —  shvatili smo i da se carstva nikada ne izvinjavaju, nikada ne preispituju istinski svoju prošlost, jer bi to bio znak slabosti. Zato je Rusija i danas —  neizvinjavajuća potpunost i zaokruženost čitavog svog kulturnoistorijskog iskustva —  carstvo se ne izvinjava niti oseća potrebu da unazad analizira svoje zablude. 

Carstva nemaju zablude. Na uređenim moskovskim fasadama brižljivo je tablama memorijalizovan svaki događaj i podanik carstva —  od romantičarskog  pesnika koji je te i te večeri u toj zgradi pročitao po prvi put važnu poemu do narodnog heroja Sovjetskog Saveza koji je tu neko vreme živeo. Svi su oni deo dugog sleda nepreispitivanja. Prevrednovanjem svojih kultura —  time je li neko neupitno značajan bio pozitivna ili negativna ličnost, primerice —  bave se male kulture. Imperije uzdižu svakog iole vrednog, uključujući tu i onog kog su proganjale, raspinjale i ubijale. 

Ulazak u Moskvu udisanje je imperijalne snage. Sve je u razmerama, nakon kojih se čoveku povratak u mesto prebivališta učini kao ulazak u kakvu malenu maketu grada. I sve je glatko, neprobojno, načinjeno bez promišljanja potreba podanika —  jer u Moskvi ljudi služe Gradu, ne služi Grad njima. Do Moskve se posetilac neprekidno uspinje, a ona mu stalno izmiče, iscrpljuje ga. Nastavite samo ovom ulicom —  i očas stižete —  pretvara se u izmarajuće pešačenje koje hodaču neprekidno saopštava da je Rusija nesavladljiva koracima, jednako kao i mislima. Ona je, pre svega —  prostranstvo. 

Čoveku se učini da je sklonost Rusa ka različitim oblicima kolektivizma samo anksiozni odgovor na to prostranstvo. Jer prostranstvo je uvek ugrožavajuće —  njega naseljava sloboda jednako kao i ništavilo. Prostranstvo je radikalizacija samoće na koju su spremni samo mistici ili ludaci. U sagledavanju prostranstva javlja se jedno temeljno obeshrabrenje u kom se čovek smanjuje, u kom se njegova egzistencija redukuje na nasumičnu lutajuću senku u prostoru. To ga mora ispuniti dubokom teskobom, onom koju verovatno iskusi astronaut u prvom susretu sa bezmernom tminom van orbite, i tugom, neizostavno tugom —  jer smo zemlji premalo. Čini li to prostranstvo od čoveka možda i osvetnika —  onoga koji se zemlji neprekidno sveti, ranjava je po njenim obodima?

Potpuno je prirodno, duhovnoj logici očekivano, to što je prvi čovek u kosmosu bio Rus i što se za taj status borio sa Amerikancem. Uz uvažavanje svih istorijskih okolnosti te svima poznate činjenice —  teško je ne osećati opsesiju prostranstvom kad čovek kroči na rusko tlo. Višemilionski gradovi samo su ostrva u prostranstvu, zemlji koja vreba da ih poništi. Zato su Rusi prirodni ispitivači prostranstva —  kada se ono prođe sa kraja na kraj po zemlji, mora se sagledati i ona poslednja granica, ona izvan, iza —  put u tamu najkrajnju —  kosmos. Pripadnik zapadne civilizacije u kosmos odlazi zato da bi ga posedovao. Rus kao da odlazi samo zato da bi potvrdio užas egzistencije.

Čoveku se učini i da su ruski modeli totalitarizama samo odgovor na ankisoznost koju izaziva prostranstvo. Rusko izvoženje tih totalitarizama zato je bivalo u različitim kontekstima tako suštinski neprirodno —  jer narodi koji su se pod tim jarmom našli nisu razumevali prostranstvo, nisu shvatali opasnu i uznemirujuću dijalektiku slobode i ništavila koju stoji u osnovi svega, pa nisu suštinski, dubinski mogli razumeti tragično i strahotno poreklo takvih ideja, razumljivih samo u kontekstu užasa prostranstva.

Zapadnjački individualizam možda je bio samo odgovor na skučenost —  ili, tačnije na jednu konkretnu skučenost jednog konkretnog ostrva koje je pokorilo ceo svet. Naša deca, deca globalnog sela, odrastaju govoreći kao maternji —  jezik sa tog ostrva, koje ga je,  gladno prostranstva,  proširilo po celom svetu. Najmoćniji čovek Rusije u jednom je intervjuu upravo tako definisao osnovnu razliku između njegove kulture i kutura Zapada —  kolektivno i individualno. Političari, diktatori i krvnici nisu skloni poetskim elaboracijama pa ne mogu kazati da su u osnovi svega užasi prostranstva i skučenosti. 

Bekstvo iz skučenosti ili bekstvo iz prostranstva —  iz prepune kuće ili pustinje dovelo je naposletku do kapitalizma i socijalizma, koji je u sovjetskoj verziji bio ništa drugo do državni kapitalizam. Oba modela donela su čovečanstvu jednaku meru patnje i destrukcije koja se pod drugim imenima nastavlja do danas. Oba bekstva —  ono iz prostranstva i ono iz skučenosti dovode do sličnih posledica jer ne uvažavaju prosta ograničenja naše egzistencije —  mi smo bića osuđena na tumaranje iz ili na tumaranje ka. Izvori i utoke čine depresivni krug u kom moramo stvarati iluziju kretanja zavaravajući smrt.

Ali tih dana u Moskvi ja sam doživela svoj zlatni dan, jedan od onih koji se pamte do kraja, čiji vidici postaju tako duboko urezani u naše postojanje —  jedan od onih iskupljujućih dana. Nikada, naravno, nismo svesni tog iskupljujućeg događanja u samom trenutku. Nije to bio festival. Filmski festivali ispunjavaju me ravnodušnošću —  to je događaj koji valja oposliti. Bilo je tako i sa festivalom u Moskvi, koji me je jedino iznova iznenadio razmerama, besmislenim luksuzom, hotelom u kakvom nikada ne bismo mogli boraviti mimo tog događaja, kilometarskim trpezama uz obale reke, naoružanim čuvarima koji čuvaju dijamante zvaničnog pokrovitelja festivala. Trebalo je sve to, kako kažem, oposliti. Ali bio je taj jedan dan, u kom nas je moja najbliža prijateljica —  sa stalnom adresom u Moskvi —  odvela u svoje predgrađe, jedan iskupljujući dan.

Predgrađe Izmailovo, smešteno uz obode velikog Izmailovskog parka pored kog prolazi Prvomajska ulica. Nas smo dve odrasle uz Prvomajsku u Zemunu, prolazile smo njome svakoga dana vraćajući se petnaesticom sa Zelenog venca. Stajale smo dakle u Moskvi, godinama kasnije, gledajući kako se moskovski autobus broj petnaest kreće kroz Prvomajsku ulicu i nismo znale šta da mislimo o toj podudarnosti, osim da smo prošle kroz Alisino ogledalo i da je sada, u ovom jednom danu, sve moguće. 

U njenom smo bučnom stanu jeli neku zlatnu ribu koja je izgledala kao bajkovita ilustracija Ivana Biljibina. Pričala nam je o šumskim bobicama koje ljudi u Podmoskovlju u određeno doba godine prodaju prolaznicima. Tako se i ona snabdeva superhranom za svojih petoro dece —  bobice se brižljivo zamrzavaju u male porcije i onda se čitave zime vade kao vitaminske bombe koje se bacaju u lice moskovskoj zimi. 

Onda nas je odvela u park pored lokalne crkve, koji preko vode gleda na Izmailovski Kremlj —  čudnu umanjenu drvenu repliku nekog zamišljenog modela Kremlja, jedan simulakrum, kopiju nepostojećeg sadržaja —  zapravo egzotičnu tržnicu koja se iz parka ogleda u vodenoj površini kao neka polilipućena, pripitomljena verzija gradske tvrđave. Setila sam se kako smo samo koju godinu pre zajedno u Sava Centru gledale ruski balet na ledu, Krcka Oraščića, i kako sam tad pomislila da su Rusi narod sklon uvežbavanju bajki —  pomislila sam to ponovo gledajući u pripitomljenu idiličnu repliku Kremlja na drugoj obali. Oblikujmo sve svoje surovosti kao bajku, kakva strategija pripitomljavanja ozverenog sveta.

U parku su sedeli u tišini ljudi, njih nekoliko stotina, i slušali koncert klasične muzike. Drugi ljudi su naokolo šetali pse ili se igrali sa decom —  ali sve je bilo tiho, ništa nije remetilo taktove Čajkovskog sa pozornice. Pomislila sam u tom trenutku kako su se Rusi uvežbali i u tišini —  važna veština u njihovoj situaciji svakako, biti uvek glasom ispod Čajkovskog ili nekog drugog manje prijatnog autoriteta. Sve me to sasvim obuzelo —  muzika, deca koja se kreću po travi sa neobičnim mirom, svi ti ljudi fokusirani na zvuk, svežina junskog zelenila, i onaj mir koji osećamo kad je pored nas neko kome ne moramo objašnjavati sebe.

Njoj ne  moram objašnjavati sebe. Imale smo trinaest kad smo se upoznale. Ja sam bila nova u komšiluku, u ulici pored, došla zbog rata, ne svojom voljom, zbunjena situacijom na koju ni odrasli nisu imali valjane odgovore. Izbeglički stan je bio mali, uvek pretrpan ljudima koji su spavali na podu, nekim poslom u Beogradu. Pa sam ja ubrzo počela da spavam kod nje, u maloj prizemnoj kući u obližnjoj ulici, jer je moj krevet često bio zauzet. U kuću sam ulazila kroz prozor jer se kroz dvorište moglo bezbedno ući samo za dana kad je kod kuće bio njen otac koji je predstavljao jedini stvarni autoritet za njihovog nemačkog ovčara. 

I onda smo rasle zajedno, svedočile smo tom rastu i svim zabludama i promašajima koji ga prate. Obe smo pronašle po čoveka. Moj je čovek postao njen prijatelj, i retko kad u nečijem glasu osetim toliko ljubavi i nežnosti kao kad ona upita kako je „njen drug”.  

Postala je lekar. Radila je prvo kao terenski doktor. Posao se sastojao uglavnom od obilaženja terminalno obolelih pacijenata. Dan bi joj počinjao tako što joj sestra javi ko je od njih noćas umro —  onda bi ona odlazila da tu smrt potvrdi. Negde u trenutku velikog zamora od sve te smrti počela je da rađa decu. Na kraju ih je rodila petoro. Mislim da su deca bila odbrana pred tom silinom smrti koja je na nju navaljivala svakoga dana. Onda je njen muž dobio posao u Rusiji i otišli su tamo da žive, blizu Prvomajske kroz koju prolazi petnaestica.

Godinu dana sam znala da odlazi. Pa ipak, desilo se da me pozove jednoga dana po završetku radnog vremena da mi kaže da treba da kupim karte za predstojeći FEST —  da odaberem šta da gledamo zajedno. Tu, na ulici, par desetina metara od radnog mesta, ja sam se slomila i rasplakala. Tad me je sustigla spoznaja da smo potrošile naše zajedničko vreme i da ona odlazi, da ćemo proživeti jednu malu smrt. Na FEST-u smo gledale Sorentinovu Veliku lepotu, film o prolaznosti. Pred polazak kupila sam joj sat, da meri vreme od trenutka rastanka. 

Odlazak u Rusiju 2017. bio je za mene zato susret sa prostranstvom u kom se izgubio neko meni blizak, i taj neko blizak pokušao je to iskupiti zlatnim danom. Zlatni dani služe upravo tome —  oni iskupljuju naše male smrti. Ribe sa Biljibinove nepostojeće ilustracije, koncert u parku, bajkovita drvena replika Kremlja koja drhti na vodi i neko kome ne moramo objašnjavati sebe, nije li to dovoljno za iskupljenje malih smrti? Nije li neko kome ne moramo objašnjavati ništa zapravo, jer on već sve zna i podrazumeva —  biće najbliže Bogu i za one koji ne veruju?

Godine su oticale. Prostranstvo je, izmoreno od slobode i ništavila, započelo novi rat. U naše se razgovore taj rat uvukao kao nova merna jedinica za sve. On je osvetlio kilometražu koja nas deli, nove alternativne puteve kojima bi se moglo voziti od Moskve do Beograda, cene avionskih karata, korake potrebne za novo preseljenje sedam duša iz tačke A u tačku B. On je osvetlio malene kilometraže naših ratova u kojima je mržnja veća od teritorija i konkretne koristi. U našim smo posustalim razgovorima razumele da je tragedija Ukrajine možda u tome što je ona jednom nogom u ugrožavajućem prostranstvu, drugom u ugrožavajućoj skučenosti. Kakva jedinstvena, užasna pozicija, kakva zamka egzistencije. Kakva nesreća.

U svaki se naš razgovor uvukla ta nesreća. Svaki je pomalo o toj nesreći. Obe govorimo o nesreći, o zamci, jer smo obe u zamci. Naša deca —  mojih troje, njenih petoro —  u zamci su. Rodile smo ih i odgajamo ih u zamci, i kako rastu mi im tu klopku brižljivo objašnjavamo, predstavljamo im njene sofisticirane skrivene mehanizme. Priznajemo im činjenicu da to što te mehanizme tako dobro razumemo ne znači i da ćemo klopku izbeći ili je napustiti. I ne možemo im predstaviti značenje proste sreće što trenutno niko od nas nije pod bombama.

Pitam je iznova i iznova o ratu u Ukrajini —  i onda shvatim, sa užasom —  da je rusko prostranstvo progutalo i neutralisalo i taj rat. On je odjek daleke grmljavine sa oboda prostranstva —  kako je to uopšte moguće, kako to uopšte imenovati? Sve pojmove koji se za to koriste, sve ono što bismo mi, u svom pokušaju da shvatimo, pokušali da primenimo na situaciju nakon iskustva naših ratova —  postaje nedovoljno, neefikasno u razumevanju tog fenomena. Jasno je da ovde ne govorimo o geopolitici, već o duhu, o duhovnim osnovama zbivanja, koje se, prema našem osećanju, krije u kobi prostranstva, u onoj pomenutoj napetosti između slobode i ništavila koja onda prirodno rađa rat ali ga istovremeno prirodno i poništava. 

Rat postaje zbivanje lišeno naposletku svakog značenja. Na obodu tog prostranstva oni koji napadaju verujući da brane i oni koji brane ne shvatajući da napadaju, i jedni i drugi pod budnim okom Moloha koji je zadužen za organizaciju svih događaja u svetu od prvog palog anđela naovamo —  pripisuju svojim aktivnostima značenje jer je pripisivanje značenja čovekova jedina odbrana pred slobodom i ništavilom prostranstva. 

Prostranstvo —  bilo da se iz njega beži ili se ono osvaja —  u stanju je proizvesti samo smrt. Preko te smrti nas dve vodimo svoje razgovore, u kojima ja pokušavam da joj doviknem da se vrati jer je prostranstvo sluđuje. Nudim joj otužnost naših zajedničkih zidova, objašnjavam prednosti naših suženosti, sagledljivost naših prisnih vidika. Kažem —  dođi da nestanemo zajedno, na ovom tlu punom propadljivosti i preispitivanja, na kom ništa nije izvesno osim naših sitnih mržnji, ali se barem sve vidi. Tamo vidiš samo obrise života u daljini, u prostranstvu. Postaješ senka u prostranstvu.

Vrati se, draga moja. Nećeš uvežbati bajku, a tišinu možeš uvežbavati i ovde. 

Samo mi se vrati. 

Isaac Bashevis Singer: Sjene nad Hudsonom, V.B.Z., Zagreb 2022.

Nakon što sam prvi put bio u New Yorku, čitam romane koji se zbivaju u tom gradu. U glavi stvaram plan grada, raspoređujem ulice i avenije, ono malo što sam vidio i ono što nisam vidio, i na najbolji način produžavam iluziju putovanja. Tako sam prionuo uz “Sjene nad Hudsonom”, posljednji piščev roman, objavljen šest godina nakon njegove smrti, koji inače vjerojatno ne bih čitao. Sve sam Singerovo pročitao, od rana mi je od važnijih pisaca, ali pomalo zazirem od rukopisa iz zaostavštine, nedovršenih romana, posljednjih predsmrtnih knjiga velikih pisaca, koje objavljuju njihovi nasljednici… U takvim knjigama, osim što su pune stilskih neravnina i sitnih nepopravljenih rugobnosti od kojih je autor za života najviše zazirao, osjete se smrtna bolest, senilija, miris mrtvačnice.

Ali srećom, putovao sam u New York pa sam čitao “Sjene nad Hudsonom”. Virtuozan, inovativan, stilski savršen i precizan, kao u najboljim danima, roman o nekolicini uglavnom dobrostojećih židovskih izbjeglica u Brooklynu, i njihovom životu krajem četrdesetih, u sjeni Holokausta. Ono što im se zbiva običan je, pomalo trivijalan život: ljubavi, preljubi, paralelni životi s jednom ili više ljubavnica; zatim propali poslovni poduhvati, kriza srednjih godina, iznenadne smrti. I sve to kroz neprestani pritisak vlastitog identiteta, kroz svojevrsnu duhovnu i duševnu presiju židovstva i svega što je to pripadanje izabranom narodu čovjeku u životu donijelo. Singer u svojoj predstavi savršeno koristi scenografiju velikog grada: vjerojatno i nema romana u kojemu je New York ovako opsesivno opisivan, ali na jedan neočekivan način, ne kao veliki grad, nego kao prisno mjesto, kao prisna beskrajna tuđina, kao svojevrsni mega-štetl, a ne kao mega-polis. Već negdje pri samom početku ove goleme romaneskne tvorevine (732 stranice) jedan je od najsnažnijih emocionalnih udara, kad zapada prvi snijeg te zime: “‘Gledaj – snijeg!’ Uzbuđena poput djeteta, Anna je otrčala do prozora. Otvorila je jedno krilo i sada su stajali izloženi studeni. Dvorište je bilo bijelo. Grane na stablima u malenom vrtu bile su bijele. Samo je nebo nad krovom sjalo u blještavilu New Yorka, crveno i ljubičasto, bez ijedne zvijezde, kao da na njemu bjesni kakav kozmički požar. Pahuljice su padale jednolično, polako, pune zimske mirnoće. Toplina radijatora širila se u vanjsku hladnoću. (…) Greina je preplavila nostalgija, čežnja kakvu nikada prije nije osjetio, osjećaj u kojem su se miješali Hanuka, Božić, Varšava. Poželio je zagrliti Annu, ali se zaustavio. Ispružio je ruku i na dlan mu je dolepršala pahuljica. S dječačkim veseljem ostavio je ruku na okviru prozora kao da želi ohladiti vrelinu u sebi. ‘Zima ipak dolazi’, šapnuo je. ‘Da. Često se iznenadim da nakon svega svijet još postoji.'”

Singer nije sentimentalan pisac, ali je majstor sitnih ljudskih sentimenata. Osjećaji njegovih likova kirurški su precizno odigrani. Nijedan pisac ne piše tako. On je pisac maloga izoliranog svijeta za mali izolirani svijet. Bez ambicija da izvan toga izlazi. Duhovit do suza, jednih i drugih. Recimo, ovo: “Više mu je puta palo na pamet da se muškarac koji vozi auto obraća suputnici onako kako su se pobožni Židovi nekoć obraćali ženama – bez gledanja, lica uvijek okrenutog od njih. Tako je njegov otac, reb Jacob, pisar, razgovarao sa ženama koje su dolazile da im pogleda mezuze. Skrenuo je u prvu ulicu, izbio na Petu aveniju i krenuo prema centru…”

U tom svijetu male su razlike ustvari najvažnije, jer se na njima zasniva dramaturgija svakodnevice. Recimo, razlike u odnosu na to tko je odakle došao. Razlike između Židova iz Berlina i poljskog Židova. Berlinski Židov, recimo, stalno nešto prigovara američkoj površnosti, lošem životnom stilu, nesolidnosti, pa se nostalgično prisjeća kako je to bilo u Njemačkoj. Recimo, doktoru Halperinu treba izaći knjiga. Pitaju ga kad. “Tko zna? Kad sam u Njemačkoj objavljivao knjigu, bio sam glavni. Ovdje ovisim o prevodiocu. Može li uistinu misli jednoga jezika netko pretočiti u drugi?”. Pitaju ga hoće li knjiga biti velika. “Hoće je skratiti. U Njemačkoj nikada nitko nikome nije skratio knjigu. Ako je nisu mogli objaviti u jednome svesku, izašla je u dva. Ovdje je knjiga masa bez oblika, koja se može rezati kako se kome svidi. Da, da, ovo je Amerika. Ali kako protiv sebe? Danas je svijet ili lud ili siromašan, ili oboje u isto vrijeme.”

Čeznutljiv za Njemačkom i za nijemstvom, za njemačkom kulturom, pravilima i običajima, doktor Halperin u isto je vrijeme izravna žrtva Holokausta, koja je na vlastitoj koži osjetila ono najgore njemačko. Nijemci su mu, na kraju krajeva, oduzeli pravo i da bude Nijemac, i da bude čovjek. Ali to je tek drugi dio njegova iskustva. Postoji i onaj prvi dio. Odrekne li ga se, odriče se dio vlastite ljudskosti. Tako je to izgledalo u prvo vrijeme po Holokaustu, krajem četrdesetih, u New Yorku. Singer genijalno hvata takve detalje i takve neispričane i za druge pisce neispričljive elemente ljudskog ili židovskog bivanja u povijesti. Anna, jedna od najvažnijih figura romana, u jednom trenutku kaže: “Ja sam siromašna žena, a usto imam i prošlost.” Neobično precizno samoodređenje, tako da bismo ga prihvatili za moto.

Ovo neka bude samo kratak podsjetnik o čitanju jedne njujorške knjige. O njoj bih tek trebao pisati, bude li vremena.

Drugi

Na svih sedamsto i kusur stranica romana Drugi, oni koji nisu Židovi, gotovo da se ni na jednom mjestu ne pojavljuju. Singer je takav pisac, pisac židovskoga u se zatvorenog svijeta, oko kojeg je samo zrcalo. Ali što nas toliko očarava kada već nismo Židovi? To što je zatvorenost koju on opisuje, emotivna i svjetonazorska distingviranost, ustvari osobno naša. Sve to smo mi, u jedva malo drukčijem svijetu. Jedan od rijetkih fragmenata s Drugima, u Brooklynu: “Svakakve su etničke grupe živjele ovdje i podizale djecu: Židovi, Talijani, Poljaci i Irci, crnci i Azijci. U ovim je nastambama kultura tinjala i gasnula. Ovdje su djeca odrastala bez ikakvog naslijeđa (…) Njihovi su duhovni oci bili nikogovići, koje Hollywood izbacuje kao na traci, njihova književnost petparački romani i vijesti iz žutog tiska. Koliko sve to može potrajati? Neće li se u bliskoj budućnosti ledene kape na polovima otopiti i za desetke metara podići razinu oceana? (…) Negdje u dubinama Azije novi barbari već su krenuli u pohod (…)”

Prevoditelj

Premda je roman, kao i sve drugo Singerovo, napisan na jidišu, mi imamo prijevod s engleskog. Odličan, precizan, uzorno književan, Tomislava Kuzmanovića. Singer je autorizirao engleske prijevode svojih knjiga, ali ove, na žalost, nije, tako da je grehota što je hrvatska kultura siromašna, pa nema prevoditelja s jidiša. Napomenimo da je u neka prethodna vremena, većih kultura i širega duha, na ovim prostorima živio Eugen Werber, glumac, epizodist u bezbroj jugoslavenskih filmova i televizijskih drama, judaist, pisac i prevoditelj s jidiša. Preveo je, recimo, za sarajevsku Svjetlost Singerova “Mađioničara iz Lublina”.

Pogovor za njemačko izdanje “Isušene kaljuže”

Tog vrelog i vlažnog ljeta, 8. augusta 1910. u Hospital de la Santa Creu, prastaroj gradskoj bolnici u Barceloni, čija je izgradnja tu, na tom mjestu, započela još u petnaestom stoljeću, umire dvadesetčetverogodišnji skitnica i beskućnik, rodom iz Rijeke, lučkoga habsburškog grada. Biva pokopan dan kasnije na bolničkome groblju, na parceli za izgubljene strance, vjerojatno bez ikakvog obreda, bez križa i imena nad grobom i bez bilješke u grobljanskim knjigama, onako kako se oduvijek sahranjuju oni koji nikoga nemaju i za kojima nitko ne žali. Belle epoque upravo je pri svojim vrhuncima, ostvaren je na čas u figuri na smrt bolesne Habsburške monarhije ideal ujedinjene Europe, opijeni napretkom nauke i tehnike, poneseni nedavnom smrću Boga, kontinentnom tumaraju hiperenergizirani i uglavnom tuberkulozni mladići, anarhisti, socijalisti, lunatici i nacionalisti malih ili još uvijek nerođenih nacija. Pa iako neznani katalonski bolničari ni grobari ne mogu znati tko im je to umro i koga pokopavaju, s priličnom se pouzdanošću može pretpostaviti pogled na život i svijet još jedne ugašene duše. Vrijeme je zabave, atentata i skandala, ali vrijeme je takvo da smrt nije skandalozna. Umire se udarnički, svakodnevno. Umire se gotovo s oduševljenjem, naročito ovdje, na mjestima bogate i sveprožimajuće kulture, kakvo Barcelona s početka vijeka zacijelo jest, kojima sa svih strana svijeta, poput leptira na plamen svijeće, hrle pjesnici. Nekome to, možda, i nije važno, ali šesnaest godina kasnije, tek koji mjesec prije konačnog zatvaranja ove prastare bolnice, 10. juna 1926, u Hospital de la Santa Creu umire i Antonio Gaudi. Naravno da on nije bio beskućnik, ali tu su ga doveli nakon što ga je, zagledanog u Baziliku Svete obitelji, njegovo nedovršeno i nedovršivo remek- djelo, udario tramvaj. Nisu ga vozili u novu bolnicu zato što je bio u siromaškom odijelu i bez novčića u džepu, tako da nije mogao da plati vožnju. Njegova smrt bila je stvar nekoga tragičnog nesporazuma, kao što je i smrt dvadesetčetverogodišnjeg skitnice iz Rijeke također bila posljedica nesporazuma.

Skitnica je, kako će se kasnijih godina i desetljeća ispostavljati, važan pjesnik i protoavangardist jednoga malog naroda. I uostalom, on na svoj put i nije krenuo kao skitnica. U Španjolsku se zaputio u umjetničko i književno hodočašće života. Kako to već zna biti, književni će povjesničari tog izgubljenog hodočasnika uzdignuti u mitsku ličnost nacionalne književnosti. Možda će se to dogoditi zbog nesumnjive izuzetnosti i preuranjenosti njegova ne baš obimnog životnog djela, a možda i zato što im je bila potrebna upravo takva figura u povijesti koju su sastavljali. Ili je istina, kako to najčešće jest, u spoju tih dviju okolnosti.

Janko Polić, kako je rođeno ime toga riječkog lutalice, rodio se kao trinaesto od četrnaestero djece građanski dobro situiranog i bogatog trgovca, doseljenika s otoka Hvara, i Riječanke iz vrlo ugledne i imućne riječke patricijske obitelji. Oboje Slaveni, Hrvati u gradu koji je bio glavna ugarska luka, koji Budimpešta nastoji etnički i kulturno hungarizirati, u kojemu je, zbog vrlo brojnih doseljenika iz Austrije, raširen bio njemački jezik, ali su njegovu kulturnu osnovu činili Talijani. Takva kompleksna kulturno-identitetska i jezična mješavina, čije je omjere nemoguće izračunati nikakvim danas poznatim aritmetičkim metodama, a još bi teže bilo reći čija je Rijeka u to vrijeme zapravo bila, karakteristična je praktično za sva granična područja Habsburške monarhije. Samo se smjenjuju vjere i narodi, variraju u skladu s nekim nevidljivim civilizacijskim procesima i mijenama, različiti identiteti, vriju, rađaju se i odumiru ove i one pripadnosti, ali nijedan onodobni iskaz o podrijetlu i identitetu ne može se više smatrati istovjetnim onom što ljudi u tim krajevima za sebe danas kažu da jesu. Stotinjak godina nakon Polićeve smrti Rijeka je monokulturalni hrvatski grad, s tek nešto uočljivijom talijanskom etničkom manjinom. Množina nekadašnjih identiteta vidljiva je tek u fragmentima arhitekture.

Jankov otac, zvao se Ante, osobno je poznavao, ili se samo dopisivao, s najvažnijim hrvatskim i južnoslavenskim političkim i kulturnim protagonistima epohe. Bio je suvlasnik najveće trgovačke kompanije u gradu, imao je bogatu kućnu biblioteku, krajem devetnaestog stoljeća bio je glavni financijer najvažnije, od habsburških vlasti krajnje ozloglašene hrvatske stranke, izdavač njezina književnoga i političkog glasila. A onda je doživio poslovni slom, što obitelj neće pretjerano osjetiti na svojoj životnoj svakodnevici i načinu života, ali će prestati da bude utjecajna i važna unutar zajednice.

Godine 1900, kada u numeričkom smislu počinje dvadeseto stoljeće, sedmero je žive djece Ante i Gemme, Polića, šestorica sinova i kći Milka. Ona je upravo stasala za svoju prvu djevojačku plesnu zabavu. Na toj se zabavi zaljubila u nekog studenta, i dobila upalu pluća. Bolest se dugo razvlačila. Liječnici su mislili da će za nju bolja biti planinska klima Gorskog kotara, nego vlažni riječki zrak. S majkom se zaputila u mjesto Lokve, gdje su je često obilazila mlađa braća, Janko i Nikola – koji će na kraju biti neka vrsta porodičnog biografa i nekrografa. Sa sestrom su odlazili u kratke šetnje po šumi, obišli su glasovitu krašku pećinu Golubinjak, koju su nastanjivali golubovi, ali taj put nije bilo golubova, nego samo jedna velika, nepomična sova. Nasmijali su joj se, umjesto da se uplaše. Milka je uskoro umrla, i ta smrt bit će prva u nizu smrti koje će snažno obilježiti osobu Janka Polića. 

U to vrijeme prvi put biva izbačen iz gimnazije, one na Sušaku, u Rijeci. Legenda govori da su ga izbacili jer je pljunuo profesora starogrčkog, koji mu je dao nezasluženu pozitivnu ocjenu, jer je Janko iz dobrostojeće kuće. Bio je četvrti razred. Zahvaljujući očevim vezama, sljedeće jeseni uspijevaju ga upisati u peti razred gimnazije u nedalekom Senju, iz koje će biti izbačen jer je pravio nered i hulio Boga. Ovo je zanimljiv moment: kao dječak bio je duboko religiozan, mislilo se da će u svećenike, zanosio se biblijskim pričama, razgovarao s Bogom, da bi se onda pretvorio u buntovnika i u gnjevnog ateista. Ali u njegovom slučaju to nipošto neće značiti i odbacivanje Biblije. Nakon što ga izbace iz senjske gimnazije, seli se u Zagreb, gdje su mu već roditelji, nakon što je otac rasprodao posljednje ostatke trgovačkog imperija u Rijeci. Živi u sobici uz kuhinju, u malom stanu u Jurišićevoj ulici, u samom centru grada, i uza se, na pisaćem stolu, kako poslije svjedoči brat Nikola, ima iz knjižnice posuđena dva toma “Rođenog zločinca” Cesarea Lombrosa, i Sveto pismo, u prijevodu Đure Daničića i Vuka Stefanovića Karadžića. Te knjige su mu, šesnaestogodišnjaku, izvor nadahnuća. U Zagrebu najprije upisuje donjogradsku gimnaziju, ali se nakon nekoliko mjeseci premješta u gornjogradsku. Nisu mu, kaže, odgovarali profesori.

Roditelji su prema svim tim njegovim ispadima vrlo blagonakloni. S jedne strane to je, možda, neobično, jer naprosto ne odgovara stereotipima onodobnih roditeljskih autoriteta, dok s druge strane u tome, možda, postoji nešto što je upravo karakterističko u odnosima roditelja i djece u svakoj epohi. Naime, to dvoje životom prerano potrošenih i poraženih ljudi u trinaestom svom djetetu, možda, vide onoga tko će uspjeti sve ono što njih dvoje nisu uspjeli, i to na način koji im je bio posve nesvojstven. Janko je, poput mnogih europskih mladića s početka vijeka, već bio divljak i buntovnik. Rano deklarirani anarhist, bezbožnik i psovač. Psovka će za njega biti osnovno pjesničko sredstvo, tako će on to proklamirati, i “Psovka” će biti prva njegova knjiga pjesama, koju piše kao devetnaestogodišnjak. Ovako to objašnjava – stihovima koji se i danas, kao grafiti, mogu ispisivati po fasadama kuća – na kraju jedne kasnije pjesme: “I kletva gadna, prostačka/ sve pjesme od tad piše:/ Psovača tek sam pjesnik ja/ i zasad – ništa više!”

On, međutim, ocem nije zadovoljan. Upravo njemu, naime, on upućuje najljuću svoju psovku. Zašto? Evo zašto: dok je bio uspješan i silno bogat trgovac, Ante Polić je bio antiklerikalni liberal, čovjek znanja i prosvjete, u osnovi potpuno ravnodušan prema religiji. Međutim, kada mu je posao propao, a s poslom položaj i veze u društvu, on se okrenuo Bogu i vjeri. Sin smatra da je to krajnje licemjerno, i da se upravo o tom i takvom licemjerstvu nadugo i naširoko govori u Svetom pismu, naročito u evanđeljima. Iz te okolnosti i nastaje dodatak koji će činiti cjelinu imena Janka Polića Kamova. Kam je ustvari Ham, sin starozavjetnog Noe i otac Kanaanov. Hama je Noa prokleo, što je opisano u jednoj od zanimljivijih epizoda Knjige Postanka. Nakon što se Noa dosjetio obrađivati zemlju i saditi vinograd, vinova loza dobro mu je rodila, Noa je napravio vino, i onda se tim vinom pošteno opio. Tako pijan i gol – golotinja je prilično česta u Starom zavjetu! – izvalio se, ni živ ni mrtav, u svom šatoru. Ham ga je takvog zatekao, zagledao se u njega, sasvim nedostojnog. Zagledao se, čini nam se, upravo onako kako se već stoljećima sinovi zagledaju u svoje nedostojne ili nedostojanstvene očeve, pa je izašao van i rekao braći svojoj, Šemu i Jafetu, što je upravo vidio. Ta dvojica, pak, pobornici porodičnog i povijesnog kontinuiteta, po svaku cijenu vjerni patrijarhalnom idealu, zgrabili su pokrivače, pa su unatraške ušli u šator i pokrili oca, ali tako da ga ne vide u nedostojanstvenoj prilici. Ili, kako to Stari zavjet kaže: “ne vidješe golotinje oca svojega”. Noa, nakon što se rastrijezni i preboli svoj gadni mamurluk, čuo je što se dogodilo (Od koga je čuo, o tome Knjiga Postanka ne kaže ništa!), prokle najmlađega Hamova sina, unuka svoga Kanaana. Zašto baš njega, a ne ostale Hamove sinove, tumači Staroga zavjeta imaju svoja objašnjenja, dok ovaj čitatelj ima svoje, mnogo jednostavnije, čovjekovoj naravi bliže objašnjenje: najmlađega je Noa prokleo, jer je vjerojatno najmanji i najmiliji, i to će prokletstvo njegova oca najgore zapeći.

Janko Polić u svom je ocu vidio Hama, ili je sebe smatrao Hamom? To nije jednostavno pitanje. Vjerojatno se doživljavao žrtvom očinskog prokletstva. Ili je sebe vidio kao potomka onog koji je slobodno gledao nedostojanstvenu, pijanu i licemjernu golotinju očevu, te je to učinio mjerom svoje poetike. Janko Polić Kamov u mnogo je čemu bio tipično dijete s preloma stoljeća, dijete belle epoque i secesije, prema čijem likovnom izrazu neće imati simpatija. Suočen rano sa slomom svih autoriteta, porodičnih, kraljevskih i carskih, božanskih i vjerskih, i u vrlo bliskom doticaju sa smrću, jer je za Poliće s Milkinom smrću započela duga sezona umiranja, koja će potrajati cijelo desetljeće, Kamov je tražio spas u psovci i u skandalu, te u pobuni i revoluciji, koju tih godina još uvijek nije bilo lako artikulirati. 

U Zagreb je stigao nekoliko mjeseci prije narodnih demonstracija, koje su izbile zato što je Ugarski sabor 1903. Hrvatima odbio zahtjev za većom samostalnosti. Dana 11. travnja gnjevni seljaci skidaju madžarsku zastavu sa zgrade željezničke stanice u Zaprešiću, tada maloj varoši na zapadnim prilazima Zagrebu, i tada dolazi do krvavih sukoba s vojskom. Nekoliko demonstranata gine, pa započinju dani pobune, koja se širi hrvatskim krajevima. Pale se madžarske zastave, skidaju se natpisi na madžarskom jeziku, kamenuju se kuće činovnika madžarskog podrijetla, kao i ugarskim vlastima sklonih Hrvata. Traje demoliranje željezničke infrastrukture. Željeznica je naročito omražena najprije zato što je službeni jezik na željeznici madžarski, a onda i zato što sa željeznicom u hrvatske i bosanskohercegovačke krajeve tradicionalno stižu svi oblici modernizacije, koja se, naravno, provodi na stranim jezicima i pod tuđinskim identitetima. U hrvatskoj nacionalnoj povijesti događaji iz 1903. bit će slavljeni kao izraz nacionalnog samopotvrđivanja i borbe za narodno i državno samoostvarenje, pa će smetnuti biti i protumodernizacijski elementi pobune, kao i pogrom neistomišljenika, koji je mjestimično imao i zloslutan antisemitski karakter. Židovi su ponegdje stradavali naprosto zato što su govorili madžarski. Pobuna je, ipak, bila uspješna: s položaja bana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije otišao je hrvatskoj nacionalnoj i kulturnoj zasebnosti nesklon ban Khuen-Héderváry, ali, što je, vjerojatno, bilo važnije, hrvatska politička i društvena scena konačno se konfigurirala. Oko događaja iz 1903. uobličuju se definitivno jedna kultura i njezina književnost. A Kamov s jedva navršenih sedamnaest dopada zatvora, jer je sudjelovao u pobuni, te konačno biva izbačen i iz zagrebačke gimnazije. U zatvoru se upoznao i sa Stjepanom Radićem, koji upravo izrasta u mitskoga narodnog vođu hrvatskoga naroda. Radić je petnaest godina od njega stariji, pa su vjerojatno pretjerane tvrdnje pojedinih svjedoka epohe da su njih dvojica prijateljevali. Osim toga, premda je to bila prva velika pobuna u Kamovljevu životu, prva i jedina njegova krvava revolucija u životu, on se, za razliku od Radića, nije pretjerano bavio sudbinom naroda, bio je individualist, potencijalni ubojica vladara, anarhist i u Sveto pismo začitan ateist. Činjenica da je sudjelovao u narodnim demonstracijama prije govori da je žudio za skandalima, upravo onako kako će za skandalima svake vrste žudjeti avangardisti stoljeća koje je upravo započelo. Najmlađi brat Nikola Janku je svakodnevno u zatvor donosio objed i skrivene cigare, koje je zatim solidarno dijelio sa suzatvorenicima. U zatvoru se naučio duhanu, propušio je i izvještio se u kartaškim igrama. Moglo bi se reći da je u onodobnom muškom značenju te riječi, u zatvoru odrastao. Svidjelo mu se živjeti izvan roditeljskog doma, pa počinje razmišljati o odlasku.

I taj plan ostvaruje mu se na generacijski pomalo karakterističan način. U Zagrebu često odlazi u kazalište. Možda mu se najviše i svidjela upravo ta umjetnost, ali naravno da nije zadovoljan što se u Zagrebu igra, kako se režira i glumi. Sve mu je to neprirodno, izvještačeno i lažno, u odnosu na bure i oluje koje se zbivaju u stvarnosti, bilo u duši čovjekovoj, bilo u zajednici ljudi. Pridružuje se nekakvoj putujućoj kazališnoj družiti, i bez javljanja i pozdrava bježi iz roditeljske kuće. Javlja se razglednicom sa Cetinja, iz Crne Gore, gdje je sudjelovao u inscenaciji Ibsenovih “Sablasti”. U malenom i lijepom tamošnjem kazalištu u vladarskoj je loži sjedio knjaz Nikola, osobno. Janko je u predstavi bio šaptač. Gotovo cijelu 1904. provodi na turneji, a onda se vraća kući. Čini se da mu je dozlogrdio život putujućeg glumca, vratio se na majčinu kuhinju, te je pun dojmova prionuo pisanju. Motivi su mu u značajnoj mjeri mračni i skandalozni. Mimo Svetog pisma, naročito Starog zavjeta, njegovi pisci su Oscar Wilde, E. A. Poe i Dostojevski. Piše pjesme i prozne tekstove, koje naziva lakrdijama. U “Knjizi lakrdija” sto i dvadeset godina kasnije, u tekstu pod naslovom “Selo”, čitamo i ovo: “Jesti i ne raditi ništa, u gradu nije nikada lijenost, jer živjeti u gradu već je nekakav rad.

‘Kamo ću na objed? Što ću za objed? Kamo ću iza večere? Bih li u kazalište? Ili u kinematograf? Je li dograđena nova bolnica? Hoće li na pučkoj skupštini govoriti i dr X…’ Ova pitanja na selu ne postoje: dakle se ni ne postavljaju ni ne rješavaju. Jedno jelo, jedna birtija, jedna crkva, jedna dogodovština: misao je jednolična i nepomična, i kako nema na izbor jela, kazališta, novina, kavana – nema ni ideja; i kako te ne lomi pitanje ‘bih li za večeru uzeo čokoladu i biskvit, ili gulaš i pivu, za dessert čašicu rozolija, krevet kod Pepine, sjedalo u šantanu’ – tako te ne tišti ni skepsa. Za večeru ribe, za dessert čaša vina, za rješenje svih problema i za uzrok svih posljedica jedan Bog i jedan Belzebub. Zato nisam mogao uvjeriti g. kapelana da ateizam nije još nemoral, da vjera u nepogrešivost papinu nije još kršćanstvo, i da katoličanstvo nije još jedina religija.”

Ovih nekoliko redaka, karakterističnih za Kamova, u kojima ima nečega što on često radi u svojim pjesmama i prozama, čega je mnogo i u “Isušenoj kaljuži”, a što bismo mogli doživjeti i protumačiti kao jednu od temeljnih gesti povijesnih avangardi dvadesetog stoljeća, u današnje doba, dakle dvadesetih godina sljedećeg vijeka, djeluju, barem u Hrvatskoj i na Kamovljevom materinjem jeziku, neočekivano živo i svježe. Sve što će reći o razlici između grada i sela, vrijedi u njegovoj domovini i danas. A u tvrdnji da jesti a prethodno ništa ne raditi ne samo da u gradu nije lijenost, nego je ozbiljan rad, kao da je istina upravo o dobu influensera ili o životnoj poetici sestara Kardashian, te još milijuna braće i sestara koji na Zapadu žive u skladu s njihovom poetikom. Ono o čemu Kamov uporno govori, čime se zanosi i što troši njegovu životnu energiju i živce, ono što drobi njegove kosti, tiče se odnosa između grada, koji po njegovom doživljaju svijeta pruža mogućnost bezbrojnih izbora, najčešće u posve trivijalnim stvarima, i pokušaja da se diferencirano razmišlja o bilo čemu ozbiljnom. A za Kamova ono što je doista ozbiljno opisano je na toliko mjesta u Starom zavjetu: razvrat, incest, onanija, zločin. On je znatiželjni dječak, koji se nadnosi nad bolest i ludilo svijeta. Zlo, patnja i nesreća njega privlače, ali u tom privlačenju ostaje neočekivano bistar i analitičan. U ono doba, bez sumnje je bio razmaženi sin iz dobrostojeće kuće, ne baš do kraja svjestan njezine građanske propasti. Ne bi to mogao raditi, a možda ne bi mogao ni tako misliti, da mu roditelji nisu imali dovoljno novca. Pogotovu u Hrvatskoj, čija je materijalna i duhovna bijeda s početka dvadesetog stoljeća gotovo nezamisliva. Nije to bila europska zemlja, nego pokrajina na granica Europe. A Kamov, možda tipičan mladić iz europske belle epoque, među hrvatskom je onodobnom mladosti bio sve, samo ne tipičan.

Nikola, najmlađi brat, pamti jedan zanimljiv prizor iz njihova zagrebačkog doma, kojim bi, kada bismo snimali film o Janku Poliću Kamovu i slomu jedne građanske obitelji na početku dvadesetog stoljeća, mogao biti zanimljiva socio-kulturološka ilustracija stanja stvari. Jedan od starije braće, Milutin, glazbenik koji će diplomirati na konzervatoriju u Veneciji, priređuje kućno muziciranje, pa najprije zajedno s Nikolom svira Weberove i Verdijeve uvertire, da bi onda pratio Janka, koji počinje pjevati u Zagrebu tada sasvim nepoznate bosanske sevdalinke, koje je prikupio putujući s glumačkom družinom po Bosni. Godina je 1904. ili već 1905, vrijeme pred austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine, kada bečka gospoda geometri, učitelji i visoki poštanski činovnici u toj zemlji još uvijek otkrivaju duboka i mračna tajanstva Orijenta, i ona se još uvijek čini veoma dalekom. Kada Janko Polić Kamov na maloj kućnoj zabavi, uz klavir i s punom glumačkom i pjevačkom gestikulacijom, izvodi te bosanske pjesme o neostvarenoj ljubavi, sudbini i čežnji, on čini danas teško zamisliv kulturološki iskorak, on stvara luk između Verdija i svoga riječkog verdijanskog glazbenog identiteta, začinjenog melodijama bečke operete i lokalnom istarskom pučkom pentatonikom s jedne strane, i melodija istočnog Balkana i otomanskog Orijenta, koji se još uvijek slobodno pruža sve do Damaska i Bagdada. O, kada bismo mi današnji ljudi, već sasvim stopljeni s muzikom cijeloga svijeta i kontaminirani zvučnim i glazbenim zagađenjima, kao posljedicom opće elektrifikacije i ozvučavanja svakoga urbaniziranog pedlja zemaljske kugle, bili u stanju da čujemo te orijentalne pjesme ušima, recimo, Jankovljevih roditelja ili njegove braće! Kada bi takvo iskustvo danas bilo moguće, možda bismo mogli osjetiti iz čega su, iz kakvih sve intelektualnih, emocionalnih i čulnih senzacija, prevrata i preokreta, nastajale europske umjetničke i književne avangarde. 

Te večeri Janko je, nakon sevdalinki, nastavio sa ciganskim pjesmama, koje su već ušle u modu, zahvaljujući operi “Carmen” i modi Georgesa Bizeta, u kojoj – ne treba ni to zaboraviti – još uvijek ima nešto razvratno i skandalozno, pa samim tim i privlačno. On ih, kao i sevdalinki, zna mnogo, zainteresiran je za glazbu, pa će u sljedećih nekoliko godina, koliko im je obojici ostalo, u druženjima s Milutinom utvrđivati temeljne muzikološke pojmove, pa u pismima bratu Vladimiru (taj je uspješni poslovni čovjek, bavi se riječnim brodarstvom na Dunavu) piše o razlikama između sjevernjačkog slavenskog i južnjačkog talijanskog duha u glazbi. Ovako opisuje svoju venecijansku svakodnevicu s proljeća 1906.: “Većinom sam u biblioteci, nedjeljom u galerijama, podveče češće u pučkoj univerzi, rijetko u kazalištu, obično u krevetu slušajući muziku, koju upravo studiram i otkrivam u njoj prave ambise psihologije, nove svjetove igranja, nove planete ideja.” (Hoće reći da iz kreveta sluša Milutina kako muzicira ili vježba zadatke za konzervatorij…)

Nekoliko mjeseci ranije, dan po Božiću, na Stjepandan, umire otac. Rak začet na donjoj usni, na mjestu gdje je bivala cigareta, raširio se i odnio ga u nekoliko mjeseci. Dan prije očeve smrti, Janko istrčava iz njegove sobe i užasnut govori: “Hoće da ga ubijem, ne može više!” Godinu dana kasnije, dan po Božiću, majka je oko deset navečer otišla na spavanje. Prvo će malo čitati, da se uspava. Negdje po ponoći braći Vladimiru i Nikoli bilo je sumnjivo što svjetlo u njenoj sobi i dalje gori. Našli su je mrtvu, knjiga koju je čitala kliznula je s postelje. Ona je umrla od srčanog udara.

Tačno godinu potom započinje Milutinovo umiranje. Bolovao je od tuberkuloze kostiju. Nekoliko mjeseci naočigled se raspadao u bolnici. Ležao je na postelji polugol. U pismu bratu Vladimiru Janko ovako o tome govori: “Ja znam, kako će se to sve tebe dojmiti; ali kad bi ga Ti morao gledati dnevno polugola, kako ga gledam ja, Ti bi upravo odahnuo vidjeti ga mrtva. Što ćeš! Postajemo nesretniji – sve nas je manje – ali baš zato možemo i moramo postati pametniji i ozbiljniji. Nesreće, bar na mene, tako djeluju: manje zabava, više rada – manje smijeha i manje plača, a više mišljenja i učenja.” Tješi se, užasnut, nad Milutinovim grobom, misleći da upravo tješi brata. S Milutinovom smrću Janko Polić Kamov prestaje uživati u psovci. Brat Nikola vjeruje da se u te dvije venecijanske godine Janko uozbiljio i izmijenio. Možda i jest. Tek su mu dvadeset i dvije.

“Isušenu kaljužu” započeo je pisati između dvije roditeljske smrti, a roman će dovršiti godinu nakon smrti brata Milutina. To je vrijeme u kojem piše i tri drame, od kojih nesumnjivo najozbiljnija je i najzanimljivija tragedija u pet dijelova “Mamino srce”. U “Maminom srcu”, kao i u “Isušenoj kaljuži”, niz je motiva koji se lako mogu tumačiti u biografskom i autobiografskom ključu, kao pripovijest o sebi i o svojima. Premda je, kao što smo vidjeli, Kamov obrazovan i načitan mladić, upućen ne samo u književni kanon, nego i u sve stilske i poetičke mode epohe – recimo, ovom se njegovom čitatelju od ranih pokušaja prilaženja “Isušenoj kaljuži” činilo kao da čita nekog do kraja neostvarenog i u pisanju nestrpljivog učenika Emila Zole – ono čega on kao da nije htio biti svjestan bila su ograničenja, ponajprije ona ćudoredna, koja je ista ta epoha nalagala. Kao da nije mogao razumjeti zašto njemu, piscu modernog doba, nije dopušteno ono čega je na pretek u Starom zavjetu. Kamov je pisac razvrata, a ne ugodne, sentimentalne i poučne kršćanske ljubavi, kakva se preporučivala. I još: on je bezbožni poklonik Svetog pisma. Njegovi moralni nazori na trenutke kao da su preuzeti od Dostojevskog, samo što, za razliku od Dostojevskog, on nema ni kontekst velike kulture i književnosti na koji bi se pozivao, a ni njegovu moć imaginacije, te sređenost u mislima i u tekstu. Ali nije samo to protiv “Isušene kaljuže” u vremenu u kojem je napisana. Kamovu za njegovo doba nedostaje nešto što je i mnogo važnije: čvrsta, tradicionalna narativna forma. Nedostaje mu, možda, upravo ono što će ga preporučiti kao prethodnika književnih avangardi, ali i navjestitelja introspektive i egzistencijalističke proze, Itala Sveva, Sartreove “Mučnine” itd.

Glavni junak “Isušene kaljuže”, imena Arsen Toplak, pustolov je, pobunjenik, koji nastoji svesti račune svoga mlađahnog života, da bi ga, možda, mogao započeti ispočetka. U mnogo čemu Arsen Toplak je sam Kamov, a poodavno je još, prije možda i prije pedesetak godina, apartni hrvatski esejist i prozni pisac Bruno Popović u knjizi “Ikar iz Hada”, monografskoj studiji o Janku Poliću Kamovu, o “Isušenoj kaljuži” pisao kao o autofikciji. Roman sjajno započinje, poslušajte još jednom te riječi: “U malenoj, ispratoj flašici poslao je Arsen nekoliko pljuvački na analizu svojemu liječniku. On je bio dobio plućni katar, izbacujući dnevno čitave tucete žutih i punih komada. Arsen ih prispodabljaše koralima i spužvama, tako bijahu izdjelani. A za boju govoraše da je žuta kao kanarinac ili žganac. Nije on podavao osobite važnosti svemu tome i već se je bio smirio s mišlju da je to kronični katar koji neće ni proljetno sunce presušiti.

Jer eto – proljeće je tapkalo mladim, nestašnim noškama, obavitim u sjajnim čarapama. I šuma je listala kao da iza okanca proviruju nosići ženske mladosti. I ptice se natrkivahu dječjim ćeretanjem noseći let kroz granje kao djevojče, što zavija suknju, a sve na njoj govori da je za udaju. I prve kapi znoja virkahu kao polucije sazrijevajuće mladosti. Arsen je gledao cijelu tu proljet od neba do zemlje, hvatajući se očima lijetanja oblaka, što su raskuštrani prolazili nad njim, bijeli kao nevinost i puni kao suza. A on je samo pljuckao zemlju, ne štedeći djevice, što srtaše u ogrljaj temperamentnoga sunca.”

Zagledan u ispljuvak, Kamov je zapravo zagledan u ono što je u njegovo vrijeme, u prvom desetljeću dvadesetog vijeka, najvažnije i najsadržajnije. Ispljuvak je Jeruzalem ničeanskog svijeta bez Boga. U njemu je, u ispljuvku, istina o čovječanstvu, o živoj kulturi i književnosti, ali, što je najvažnije, o svakom čovjeku, svakoj ljudskoj duši ponaosob. U ispljuvku je duh koji se širi svijetom, duh tuberkuloze. U ispljuvku je stanje stvari za svaku pojedinu ljudsku egzistenciju. To je Janko Polić već dobro osjetio u svome životu: dvije sestre umrle su mu od tuberkuloze pluća, dok se za sestru Milku, onu koju i on pamti i teško ju je prebolio, želi vjerovati da je umrla od nezaliječene upale pluća. Jer u tuberkulozi je, tko zna zašto, nešto možda i sramno, ali svakako fatalno. Utješnije je, nekako, umirati od upale pluća, nego od tuberkuloze. Ali čak i u toj skrivenoj, preobraženoj, maskiranoj tuberkulozi, sve je u – ispljuvku. Uostalom, ni Arsen Toplak ne pomišlja u prvom odlomku na tuberkulozu. Riječ je, kako kaže, o plućnom kataru. O banalnoj prehladi, posljedice vlage i nečistog zraka, predugih jeseni i zima… Kamov majstorski, u tek nekoliko rečenica i metafora, gradi svoju estetiku odvratnosti. Čini to, uglavnom, tako što u svojim usporedbama gadosti ispljuvka kontrapunktira neutralne ili ugodne slike: morske koralje i spužve, kukuruzne žgance, tu prebogatu hranu hrvatske i južnoslavenske sirotinje, te na kraju – kanarinca. Pitomu ptičicu iz krletki po građanskim vilama i stanovima. Taj kontrapunkt nije, naravno, proizvoljan. U njemu je sva subjektivna i sentimentalna istina o bolesničkom ispljuvku. Onome tko ga iskašljava, ispljuvak nije odvratan. U početku ga, možda, plaši, ali s vremenom čovjek se zbliži i saživi sa svojim ispljuvkom. U njemu vidi lijepe, drage i mile slike, evokaciju ljeta u Dalmaciji, koralje i spužve, koje ronioci iznose na obalu, pred turiste koji su se u Kamovljevim zavičajima pojavili već u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Tako se stvara razlika između plućnog bolesnika, između tuberana i svijeta koji ga okružuje. Njemu je ispljuvak prisan, poput vlastite slike u zrcalu. Drugi, pak, u njegovom ispljuvku vide samo bolest i smrt. Iznošenje ispljuvka pred liječnika koji će ga ispitati i iz njega dijagnosticirati bolest poput je iznošenje svoga romana pred javnost, pred publiku i potencijalne čitatelje. I to je, naravno, u Kamovljevom slučaju, predstavljanje vlastite poetike jednoj kulturi. Izvolite, ako ćete čitati, čitajte! Ali imajte na umu da u ovoj knjizi, kao i u imaginaciji ovog pisca, stvari stoje upravo ovako. I onda, nakon takvoga prvog odlomka, slijedi drugi, posvećen proljeću, u kojem kao da se osjeti nešto od ranoekspresionističkog duha, koji će hrvatsku književnost pohoditi desetak-petnaest godina nakon Kamovljeve smrti. U njegovu proznom iskazu, u tom jeziku pogotovu, nešto je neobično i na žalost neprevodivo, jer nije do kraja predstavljivo ni govornicima hrvatskoga jezika: on kao da je dodatno arhaizirao jezik hrvatskog književnog romantizma i realizma devetnaestog stoljeća, da bi mu zatim pružio zamah i razuzdanu slobodu zrelog modernizma. Premda je u hrvatskoj i drugim južnoslavenskim književnostima do danas predstavljan uglavnom kao pjesnik, Janko Polić Kamov bio je po vrsti svoga talenta moćni, jezično osviješteni prozaist i dramatičar. Neostvareni Prometej jedne neostvarene književnosti.

“Isušena kaljuža” prvi put objavljena je 1956, kao drugi tom četverosveščanih Sabranih djela Janka Polića Kamova. Ali nije to, unutar povlaštenih krugova, među vodećim piscima, kritičarima, povjesničarima književnosti i znatiželjnijim profesionalnim čitateljima, bio nepoznat tekst. Rukopis “Isušene kaljuže” dostupan je bio istraživačima, i komentiran je u gotovo svakom tekstu, a nije ih bilo malo, u kojem bi se suvremenici sjećali Kamova. Njihova ocjena bila je gotovo jednoglasna. “Isušena kaljuža” bila je, po njihovom mišljenju, neuspio romaneskni pokušaj, nedovršen i loš prozni tekst, koji ne treba objavljivati, čak ni iz književnopovijesnih razloga ili iz znatiželje. 

Dakle, ovaj roman je tek uvjetno postojao, ili uopće nije postojao, u vrijeme kada je napisan i kada je, kratko pred Veliki rat, mogao utjecati na hrvatsku i ostale južnoslavenske književnosti. U kontekstu prilično oskudne književne avangarde, koja dobiva na značaju tek s pojavom srpskih nadrealista, sredinom i krajem dvadesetih godina, Kamov je samo dječarac koji je prerano nestao s ovoga svijeta. On je samo još jedan mrtvi pjesnik. A 1956, kada se “Isušena kaljuža” pojavila, bilo je već kasno. Prohujala su dva svjetska rata i nekoliko književnih i stilsko-estetskih epoha, Rusi i Amerikanci utrkivali su se tko će prije u posjetu zvijezdama, samo što se nije pojavio i Andy Warhol, vrijeme, život i poetika Janka Polića Kamova činili su se već toliko udaljenim da je “Isušena kaljuža” bila nepodnošljivo zastarjela, nepotrebna, tuđa. Ništa u umjetnosti tako loše ne stari kao loše skladištena i održavana književna avangarda. Ti tekstovi trunu i zaudaraju, poput životinjskih kostiju i mesa u radovima pionira konceptualne umjetnosti.

Trebala su proći desetljeća, pa da hrvatska kultura i književnost podese vlastitu imaginaciju i perceptivne moći čitanju Janka Polića Kamova. I nije, zapravo, posve sigurno da su “Isušenu kaljužu” ikada uspjeli s razumijevanjem pročitati. Kamov je u hrvatskoj književnosti mit, pomoću kojeg dokazujemo da smo upravo mi, Hrvati, izumili književnu avangardu, te da su iz našeg prethodnog iskustva rođeni Joyce, Svevo, Sartre… To je karakterističan refleks male kulture i književnosti, oblik pasivne agresije. Čak bi se moglo ustvrditi da “Isušena kaljuža” nije objavljena u vrijeme kada je napisana iz sličnih razloga i pobuda iz kojih se danas stvara mit o Kamovu.

Na istinskim čitateljima je, međutim, da čitaju. Na njima je da pokušaju pristupiti tekstu u skladu s imaginacijom vremena u kojemu je nastajao, ali uza sva saznanja koja su nakon toga uslijedila. Sa sviješću o svim knjigama koje su kasnije napisane, ustvari koje su kasnije pročitane, ali mimo svih ograničenja koje donosi budućnost mašte. To bi, zapravo, bio dobar slogan za Kamova. U svoje je vrijeme on donosio budućnost mašte. 

Siguran sam da će dobar njemački čitatelj to moći zamisliti i cijeniti. Dovoljan će biti jedan takav čitatelj. Uvijek je dovoljan jedan istinski čitatelj.

Prije godinu dana preminuo je Mirko Marjanović pisac, urednik u sarajevskoj „Svjetlosti“crtač i dizajner mnogih knjiga. Naša saradnja bila je duga i veoma prijatna. Danas mi se čini da je saradnja sa izdavačima i njihovim urednicima bila daleko bolja nego danas. Neko bi rekao da je sve nekada bilo bolje nego danas.  Ali, o tome neću ovdje pisati. Hoću samo da se prisjetim ovih desetak godina dopisivanja, čitanja uzajamno na Facebooku, ali najviše čitanja onoga što smo obojica pisali na „Ajefelovom mostu“. Ovom prilikom kombinovaću nešto neobično, naše dopise i uzajamna čitanja, što je na kraju dalo i neki vid saradnje. Naše dopisivanje počinje datumom koji je ispod ovog uvoda, dakle prije 12 godina. Bila je to prijatna i korisna saradnja. Naravno, neću vam kopirati sve poruke, nekoliko prvih a potom one za ovu priču bitne poruke. Mislim da vrijedi ovo pročitati, da biste bar donekle vidjeli na koji način smo se dopisivali i šta je iz svega toga i proizišlo. Na kraju, poslije poruka koje su veoma dramatične, dajem moj prikaz jedne veoma značajne knjige Mirka Marjanovića. Prisjetimo se korespondencije nekadašnjih pisaca koja je gotovo nestala, osim, možda Basare i Jergovića, pa prihvatite i ovakve razgovore, kojih svakako ima, ali uglavnom brzo nestaju. A valjalo bi ih sačuvati. Idemo redom sa onim redom kako to čini. 

(Napomena priređivača: Da bi se olakšalo čitanje, uklonjene su riječi koje se ponavljaju, a iz kojih je jasno tko što govori, a umjesto toga su Mirkove poruke označene plavom bojom, a Rankove crnom.)

24.11.12. 09:56

Dragi Mirko, 

Jutarnji pozdrav,

U dopisivanju sa Milošem Okukom, pitao sam ga u vezi sa edicijom u kojoj je on učestvovao, a ti si bio jedan od vodećih ljudi, Hrvatska književnost u BiH, pošto bismo mi ovdje htjelo da pokrenemo ediciju Srpska književnost u BiH i dobro bi nam došla vaša iskustva. Prvenstveno ako imate neka početna načela, koja bismo mi mogli da koristimo, drugo, kako bismo došli do objavljenih knjiga vaše edicije? Mi bismo to naravnom kupili. Mislim da nije problem da se to preuzme ako ima mjesto u Sarajevu, da se baš ne šalje. Pozdrav i očekujem odgovor.

Pozdrav, Ranko. U ediciji Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga, koju sam utemeljio u sarajevskoj Matici hrvatskoj u vrijeme kad sam bio njezin predsjednik (1996.-2000.) do sada je objavljena 31 knjiga. Dakako da postoje načela na kojima je ona rađena. Sve ti mogu poslati kasnije, a sada ću ti poslati uz poruku popis svih objavljenih knjiga s kraćim izvodima iz recenzija i tekstova priređivača. Bilo bi dobro da sličnu ediciju pokrenete i vi u Banja luci, pa da se vidi kakvo to književno blago ovdje imamo. Nažalost, moja je edicija trenutno zaustavljena. Reći ću ti jednom zašto, riječ je o novcu za njezinu realizaciju. Ovaj komplet od 31 knjige mogu spremiti za zebe besplatno, a preuzeti se može u Matici hrvatskoj, Vrazova 7, telefon: 550 835, poslovna tajnica: Eleonora Trlin. Moj broj u stanu: 033 543 676. Sad ću ti poslati popis knjiga uz poruku na faceu. 

Evo ti, Ranko, popis objavljenih knjiga edicije HKBiH u 100 knjiga. Moj mail: mirkomarjanovic0@gmail.com Najbolje bi bilo da kontaktiramo mailovima. Pozdrav.

31 KNJIGA EDICIJE.doc

3,49 MB

24.11.12. 16:11

Evo ti, Ranko, i radna verzija prospekta edicije koja još nije tiskana, s mojim predgovorom i kriterijima prema kojima su u ediciju uvršteni pisci i definirani svi tomovi. Jedan je ovakav prospekt i objavljen 2001. godine, s njim je započela realizacija edicije, ovaj još nije, a bit će čim bude usvojen i čim ponovno krene realizacija edicije. Svako dobro! 

PROSPEKT, radna verzija, za Risojevića.doc

188,5 KB

8.8.21. 12:03

Sretan ti rođendan, dragi prijatelju.

Hvala, dragi Mirko!

25.10.21. 17:43

Ne znam kako mi je promakao ovaj tekst o Oljači, tek sam ga sada pročitao. Svo vrijeme rata pitao sam se što je snjim, je li u B. Luci ili u Beogradu. Bili smo i ostali prijatelji, najednom je naše prijateljstvo stalo, ugasilo se kad je bilo na vrhuncu. Muk. Ni dezinformacije nisu dolazile do mene, totalna informativna blokada pune tri i pol godine. Mladen Oljača je za mene bio otkriće na dvije razine: bio je kao pisac nov u ondašnjoj socrealistinoj književnosti, srećom kratkoga daha, bio je i kao komunista posve drukčiji od onih krutih čuvara novog poretka. Ima i treća strana njegove ličnosti: bio je sjajan usmeni pripovjedač, uz bok Ćamilu i Nenadu Radanoviću. Ne znam kako je i gdje umro, gdje njegova Tanja, je li još živa, gdje je njegov sin. Srdačan pozdrav.

25.10.21. 18:16

Prijateljski pozdrav, drago mi je da si pročitao moj tekst. Dobro si ocijenio Mladena, bio je on takva ličnost, kako su mene krstili, berluskonijevcem. Otvoren, srdačan, raspoložen za priču. Kada se preselio u Banjaluku često smo se viđali, šahirali i besjedili. Tanja je bila veliki Miloševićev privrženik i to je kvarilo naš odnos, jer sam ja otvoreno govorio protiv njega. Na kraju se on toliko naljutila na mene da nije odobrila televizijsku emisiju u kojoj bih razgovarao sa Mladenom idući putevima njegovog života na Kozari. Mladen je imao rak debelog crijeva, i to je bila prilika da ostane na traci. Tanja je umrla, njegov sin je otišao u Beograd, bio je prilično mutan, ja sam više komunicirao sa njihovom snahom. Inače je bio društveno veoma koristan.

25.10.21. 18:48

Hvala ti za ovu informaciju. Srdačno te pozdravljam.

25.10.21. 19:08

Čuvajte se.

25.10.21. 19:37

I ti. Nemirna vremena traju.

8.8.22. 09:37

Sretno, dragi Ranko.

8.8.22. 10:05

Hvala, dragi Mirko.

21.8.22. 20:35

Dragi Ranko, završio sam kratki roman Uskrsnuće živih, naravno, još ću ga malo dorađivati. Na Ajfelovom mostu objavio sam nekoliko njegovih poglavlja, neka su sasvim blizu konačne verzije, neka su bila skice tih poglavlja. Primijetio sam da si neka od njih lajkao, danas, na Ajfelovom mostu, sa zakašnjenjem, pročitah tvoju pjesmu Proljeće 2020. Toliko je s duhom i idejom ovog mog romana bliska da mi se činilo, dok sam je čitao, da je njegov dio. Dvojim da je cijelu stavim kao moto ovog mog proznog teksta; da li bi mi to dozvolio ako se na to definitivno odlučim?

Roman ima 82 stranice, sva su poglavlja u njemu dorađena za konačnu verziju, ako hoćeš, mogu ti ga poslati.

21.8.22. 20:58

Dragi Mirko, bilo bi mi drago da koristiš moju pjesmu ako ti odgovara. Mene trenutno muče posljedice Kovida, pa ništa ne šaljem Miljenku. On je dragocjenost. Prijateljski pozdrav. Čuvaj se.

Pjesma ti je izvanredna. Ako se za nju odlučim, javit ću ti. Hvala. Želim ti što brži bijeg od korone. Moja supruga je u postkoroni neprepoznatljiva, zbrka u glavi, još se s njom bori. Ja sam, hvala Bogu, dobro, s drugim zdravstvenim problemima. Čuvaj se!

Baš tako. Ne mogu to opisati. Smeta mi što se ne mogu koncentrisati. Pozdrav.

Želim ti brz povratak na stanje prije korone. Demon.

Vrlo žilav demon.

Ja sam pokušao neku korekturu, ali sam odustao.

21.8.22. 21:40

Imaš li neku terapiju?

Imao sam jak antibiotik šest dana a bio sam u Prolom Banji. Jedva sam se vratio svojim autom, pa sam obilazio naše doktore, i čekao da se zlo povuče. Rentgen pluća laboratorije, i vitamine. Evo četiri sedmice. Sada sam bolje, ali ne potpuno.

Vjerujem da ćeš uskoro biti sasvim dobro. To ti iskreno želim.

Hvala ti. Vjerujem da će i tvoja supruga proći ovo iskušenje. Pozdravi je posebno.

22.8.22. 16:34

Napokon. Nagrada velikog imena velikom pjesniku. Eto te u društvu onih s kojima si rastao kao pjesnik: D. Trifunović, S. Tontić… Iskreno čestitam. Krila i za povratak u dobro zdravlje prije korone.

22.8.22. 17:17

Hvala, dragi druže. Iznenađen sam ovom nagradom, ali mi se cijelo jutro vrzma po glavi naš jučerašnji razgovor. Čudna je povezanost ljudskih svjetova, ma koliko oni bili ipak samotni. Još da me prođe potpuno ova boleština mogao bih da budem zadovoljan. Pozdrav.

22.8.22. 20:35

Ako ikad uspiješ pročitati Uskrsnuće živih, primijetit ćeš što i ja da je tvoja pjesma nevjerojatnom energijom vezana za njega. Kad sam ovaj svoj tekst priveo kraju (vratit ću mu se možda samo još jednom), pročitao sam tvoju pjesmu na Miljenkovoj stranici i osjetio u njoj nešto mistično što i u tekstu ovog svog romana, koji govori o životu starog bračnog para u vrijeme lockdowna u svome stanu. Onda saznam za tvoje i moje supruge post kovid stanje, i tu vrstu veze… da, čudna je povezanost ljudskih svjetova…. Svunoć sanjam Vitomira Lukića, danas za tvoju veliku nagradu… Ne daj se, otkači tog demona što prije…

22.8.22. 21:00

Hvala ti, ovo moje se stanje stalno mijenja, pomisliš sada je prošlo loše, a ono se sutra vrati. To su kod mene sasvim malo povišene temperature.

22.8.22. 21:22

Ljilja je bez temperatura, bit ćeš i ti. Neću te više zamarati, i odmor je lijek. Neka ti je laka noć!

22.8.22. 22:07

Živio!

4.9.22. 12:55

Dragi Ranko, nadam se da se uspješno oslobađaš napasti imenovane kao covid 19. Tvoju pjesmu Proljeće 2020 ugradio sam u svoje Uskrsnuće živih na dva mjesta: kao moto i u tekst 3. poglavlja. Evo kako to izgleda u trećem poglavlju Posljednji čovjek i posljednja žena: Kad sam se odmarao od svetih knjiga, skakutao sam po raznim portalima. Gotovo svakodnevno sam se družio i s tekstovima svojih kolega na blogu Miljenka Jergovića i njegove supruge Ane Bogišić otvorenog za autore iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Toga dana, po povratku iz MA NARDE, čim sam Mariji Magdaleni u kuhinji predao vrećice prepune namirnicama, požurio sam u svoju radnu sobu, svome računalu. Svoj prvi posjet zaustavio sam na Jergovićevom blogu, nekoliko puta sam se na njemu vraćao pjesmi Ranka Risojevića, koju sam kasnije pronašao i na Facebooku. Njezina me je duhovna energija omamljivala nečim tako srodnim sa svim onim što sam proživljavao od samog početka sučeljavanja s virusom iz daleke Kine. Čitao sam je i čitao, nije mi davala mira ni kad sam je prestao čitati. Sva njezina zvona ječala su i u mome srcu i u mojoj duši. Napokon, svoje novo čitanje te pjesme i na Facebooku morao sam prekinuti, Marija Magdalena se kraj mene zaustavila s pitanjem u koji smo to novi dan već zakoračili. – U srijedu. – Mislim i na datum i mjesec? Nikako da to kraj šporeta utvrdim… – 15. travanj. – A što to danas čitaš dok ja u kuhinji spremam ručak? Što te je to jače od naše ljubavi odvojilo od mene? – Hoćeš li da to pročitaš? – Ma, znaš da ne vidim čitati. – Oprosti, uvijek to zaboravim! Nikako da se pomirim s novim stanjem tvog vida. Čitam jednu sjajnu pjesmu. – Čija je? – Ranka Risojevića, mog prijatelja s Faceooka. U njoj je sva energija koja me raspinje kao Isusa Krista s magarcem na ulici bez Ausweisa… – Što? Zar se ta pjesma baš tako zove? – Proljeće 2020, tako se ta pjesma zove. Hoćeš li da je pročitam? – Hoću. Proljeće 2020 Zavjese nema, sve je sada scena, Ista je i drama svuda po svijetu, Svi mi skupa publika smo njena, I glumci što se primiču marketu. Iz novih samica pjesma se ori, Čak i pljesak stiže stražarima. Ne više Onom, što vjeru stvori, Klanjamo se novim titanima. Ima li Gospod ulogu u drami? Ili je u izolaciji, A mi smo opet jednako sami, Kao što bjesmo, nekad u raciji – Na ulicu sada ne smije starac, Ausweis treba Isus i magarac. Moć pjesme da samo s nekoliko stihova zamijeni roman od više stotina stranica ušutkala je u meni potrebu da Mariji Magdaleni, nakon čitanja, opisujem sva njezina značenja. I ona je bila ušutkana, jer, sve joj je rekla pjesma, ona joj je, kao i meni, sve svoje stranice otvorila, nisu ih trebale čitati njezine polumrtve oči. Šutnja je zamijenila riječi oboma, tako je pjesma u nama slavila svoju pobjedu svojim izronom iz stvarnosti koja je cijelom svijetu bila prijetnja, pa čak i Isusu i njegovom magarcu bez Ausweisa na pustoj ulici. Sigurnost su i oni nalazili samo u svojim samicama, u izolaciji, izvan stvarne drame. Šutnja kao duboka voda, zapravo, sve nam je govorila. Kad mi se činilo da oboje tonemo prema njezinom nepoznatom dnu, putovanje je zaustavio neočekivani plač. – Bože, zašto si mi oduzeo vid? – jecala je Marija Magdalena. – Moć stiha i knjige više nikada neću ni dodirnuti bez tvoje pomoći, stari moj. Strašna je to kazna, ne zaboravljaj to nikad! Bio sam i dalje nijem, na dubinama velike vode te velike pjesme, izvan scene umrtvljene stvarnosti, kroz koju su se muvali svakojaki stražari i titani. Srdačan pozdrav. Mirko

***

Pjesma je, dakle, na početku romana kao moto i u tekstu trećeg poglavlja koje ti šaljem i cijeloga.

Posljednji čovjek i posljednja žena.doc

78 KB

4.9.22. 13:43

Dragi Mirko, čitao sam sve što si objavio u tekstu o vremenu Kovida i svojoj junakinji Mariji Magdaleni. Kakvo simbolično ime! Počaš

Počašćen sam mjestom koje si namijenio mojoj pjesmi. Ne mogu da otvorim tekst na kraju, pa te molim da mi pošalješ na mail ranko.risojevic gmail.com. Znak stoji između imena i gmail.com. Ne mogu da ga otkucam. Pročitao sam jutros i tvoj tekst o Nobelu, zaista svakog tjera na razmišljanje.

accounts.google.com

Uspio sam da otvorim tekst pa ne treba da ga šalješ na moj mail.. Što se zdravlja tiče, bolje sam.

4.9.22. 14:29

Raduje me da si bolje. Pozdrav, odoh na popodnevni odmor.

Roman je konačno gotov. Svi njegovi tekstovi u poglavljima koji su objavljivani na Miljenkovom blogu su su redefinirani i usklađeni u konačnoj verziji.

Izvrsno. Odmarajte.

4.9.22. 20:38

Dragi Mirko, baš si me višestruko uzbudio ovim tekstom koji mi je tako blizak. Ja sam te 2020. godine vodio dnevnik, svakodnevno, ali nisam znao da će me virusčekati u ovoj godini, u banji koju sam ranije volio. Napisao si zaista izvrstan tekst, o mojoj pjesmi ne mogu da govorim, Miljenko je tada nisao svoj komentar koji je bio prepozitivan. Čekam knjigu, unaprijed je osjećam kao sliku jednog vremena koje nas je potpuno izmijenilo. Prijateljski pozdrav.

Hvala ti, ponavljam: pjesma ti je izvrsna. U ne bi li u zadnjem stihu glagol trebati mogao biti u trećem licu množine “trebaju” umjesto “treba”? Oprosti na ovoj opasci. Romanu je ova tvoja pjesma najbliži rod, i brat i sestra, i majka i otac. Eto, zato sam je odmah prihvatio objeručke.

Greška na početku druge rečenice: Ne bi li u zadnjem stihu…

Možeš da promjeniš ako tako osjećaš. Ja sam mislio da svaki ima svoj. Pjesma to dopušta ali dajem ti slobodu.

Ne, ne, neću ja ništa mijenjati u ovoj tvojoj pjesmi. Ostaje kako jest u verziji autora.

Pjesma je objavljena i u listu Danas sa mojim komentarom.

Uz ovaj kratki roman, kod Seida su u Frakturi još dva moja kratka romana u konačnoj verziji – Puno je dobrih ljudi u Sarajevu je drugi, a treći A bilo nam je prokleto lijepo i u ratu. Hoće li ijedan od njih objaviti, i kada, ako hoće, ne znam. Sva tri ova rukopisa su i kod Jergovića.

Proljeće 2020 je antologijska pjesma sto posto, slažem se s Jergovićem.

To nam je sudbina. Naše je da pišemo. Pomalo smo i čudo u ovim godinama.

Još kad bih ti opisao uvjete u kojima radim u ovom karakazanu… Ljilja je u postkovidu neprepoznatljiva osoba, sve je učim kao malo dijete, sve radim za oboje: nabavljam, čistim, perem, kuham… Zaboravlja, gubi stvari u stanu, tri put je do sada pala, prije 19 dana je dva puta pala u kupatilu, mijenjam ledene obloge, liječim, hranim… Već sam na izmaku snaga. Dva infarkta, u ratu i moždani udar… Sad ću malo odahnuti, posvetiti se Ljilji još više… Sami smo ovdje, njezini svi pomrli, moji svi u Hrvatskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, nitko nam ne navraća, nikoga ne zanimamo ni mi ni ono što smo zajednički u 55 godina braka stekli… Neću dalje. Mirno spavaj, druže!

Divim ti se. Nemam prave riječi. Poslao sam Miljenku dvije pjesme baš o tome. Obje pesimistične Naprosto da se ispraznim. Odmori se.

***

Kraj dopisivanja, poslije ovih nekoliko godina, ali naše dopisivanja, saradnja i prijateljstvo je decenijsko. U to ime, ovoga puta, evo teksta koji je i Mirko naveo u jednoj svojoj poruci. Ja uglavnom imam sve svoje tekstove. Ovaj je objavljen u banjalučkom „Glasu“, pred rat, 27. aprila 1990. godine. A to je baš ovih dana trideset i četiri godine. A ove naše poruke posmatram kao i sve tekstove stavljene na Ajfelov most. Kao da smo uhvatili nešto vremena da ne prođe nezapaženo. A ovaj moj prikaz ima još nečega jugoslovenskog, poput vapaja. Pisac u Sarajevu, Hrvat, izdavač u Novom Sadu, Matica srpska; prikazivač, Srbin iz Banjaluke, objavljeno u banjalučkom listu. Toga više nema. 

SVIJET KNJIGE

Preporučujemo

KRVAVA BALKANSKA SAGA

(Mirko Marjanović: „Topot divljih konja“, Matica srpska – Novi Sad, 1989)

Svojim najnovijjim romanom, „Topot divljih konja“, Mirko Marjanović iskazuje svoju punu romansijersku zrelost. Ovo složeno djelo je, na oдređeni način, znak zrelosti jedne literature koja je uspjela da postigne dаnas evropske domete i svojom se umjetničkom snagom preporučuje čitaocima kao istinski liтerarni događaj. „Topot divljiv konja“ je od onih, kod nas, rjeđih knjiga, gdje se aktuelnost sadržine nije izdigla iznad književne obrade poput nekog avetnog „višeg cilja“ ove ili one nacije. 

Marjanović oblikuje ratne i poratne sudbine ljudi u malim hercegovačkim mjestima, Somartu i nešto većem Dargu, koncentrišući svoju pažnju na porodicu pokojnog Mate Jarine koja se raspada na dva svoja kraka zaslugom dvojice braće, Ilije ustaše i Martina lojalnog građanina zvaničnih vlasti bez stvarnog opredjeljenja za jedne ili druge, sa irazitim otklom od ekstremizma i jednih  i drugih i trećih. Stoga on stradava u sva tri slučaja, spašavajući na kraju samo svoj goli život. , 

Pripovjedač je Andrija, Martinov sin, čiji je brat Ivan, dok Ilija ima sa ženom Delfom, dvoje djece, sina Stjepana i kćerku Klaru. Četvoro djece, četiri sudbine, u kojima se sustiču i grijeh oca i manitost vremena kroz koje su prošli ili prolaze. Stari Martin stradava od brata i zbog brata. Za brata on je izdajica hrvatskog naroda, za sve ostale on je zamaskirani ustaša, pošto mu je to brat. Kao u antičkoj tragediji, za Martina nema mirnog mjesta i jednostavnog rješenja. 

Zbog muža, iako ne dijeli njegove ideje, Delfa gubi život u poslijeratnom vremenu ortodoksnog ispitivanja pravovjernosti novoj vlasti. Dvoje njene djece, čiji je otac emigrant u Americi, raspeto je između strica Martina i agresivnog političkog aktiviste Luke Perine i njegovog naredbodavca Gende. Mladi Stjepan ima naglašenu potrebu da dokazuje svoju privrženost novoj vlasti, dok će njegova sestra Klara postati Gendina ljubavnica. Tako se ovo dvoje Ilijine djece ukazuje kao tragičan proizvod vremena i njegovih nesporazuma. Vlast računa na takve duše i to joj ne ide na čast.

Na drugoj strani je pripovjedač, skeptični mladi intelektualac, čije su nevolje tipične za bezbroj sličnih intelektualaca rasutih po našim sivim provincijama. Kao profesor on će brzo doći pod udar partijca Luke Perine, jer svojim novinarsko-literarnim tekstovima dira svetinje novog vremena.

Priča poput muzičkog djela stremi svome krešendu, porodičnoj tragediji. Rastvarajući s anatomskom objektivnošću vrijeme i njegove sudionike, Mirko Marjanović rastvara jednu do danas tabu temu. On to, suprotno piscima tendenciozne feljtonistike, čini literarno ubjedljivo. Pisano odličnim stilom, bogatom leksikom, ovo djelo čitaoca ne može ostaviti ravnodušnim. Naprotiv, njegova stamenost ide ispred mnogih svjetski razvikanih bestselera, a niz prepoznatljivih činjenica mnogim će čitaocima sigurno značiti i više od literature. Iako na takve čitaoce pisac u trenutku nastajanja djela ne smije da misli, on na njih mora kasnije da računa. Niti jedno ljudsko djelo ne može da se izdvoji u svoj zrakoprazni prostor, u svoju kulu od slonove kosti. Ali, niti jednom se djelu ne može pristupiti s olako i unaprijed formiranim ocjenama/predrasudama. Upravo protiv takvih ocjena i takvih predrasuda bori se svako istinsko umjetničko djelo u koje treba s pravom ubrojati i roman „Topot divljih konja“. Nažalost, naše vrijeme pokazuje da od istorije nismo mnogo naučili. Hoće li nam umjetnost pomoći u osvješćivanju?

LIČNOSTI IZ MOJE BIBLIOTEKE – Bruno Šulc (1892-1942)

U kasnu jesen 1942. godine, u okupiranom poljskom gradu Drohobiču (današnja Ukrajina), brutalno je ubijen pisac, slikar i grafičar Bruno Šulc. Njegov relativno kratak život osenčen je stalnom potragom za spasonosnim izrazom i smislom stvarnosti, budući da se pred njim neprekidno otvarala nesavladiva praznina postojanja. Fanatik umetnosti, kako ga naziva Vitold Gombrovič, iza sebe je ostavio samo dve zbirke priča, nešto eseja i grafika. Uprkos tome, ostao je nepresušan izvor tumačenja i jedan od najboljih književnih stilista svoga doba. Rođen kao najmlađe dete Jakoba Šulca, vlasnika tekstilne radnje, upisuje studije arhitekture koje prekida zbog početka Prvog svetskog rata. Nakon rata počinje da izlaže svoje grafike u okviru kolektivnih izložbi, i postaje nastavnik crtanja u drohobičkoj gimnaziji. Već tada postavlja mitološki okvir svome delu, pa inspiraciju crpi iz mistične vizije stvarnosti. Moji prvi crteži, svedočio je, gube se u ,,mitološkoj maglini”. Svet za njega postaje mistična slika duboke tajne koja se iskušava neprolaznom usamljenošću i odsečenošću od stvari svakodnevnog života.

Umetnost potrage na temelju mitskog izvora ne ostaje u stvarnosnom okrilju, nego se spušta u dubinu i bezimeno. Ta mitotvorna osnova umetnosti koja je tajnovita i začaravajuća dopušta da se umetničko nadahnuće samoostvari u nevidljivoj dubini, gde će se potom otkriti vrednost i umetnička suština. Uvek sam osećao, piše Šulc, ,,da se koreni individualnog duha koji se pružaju dovoljno daleko u dubinu gube u nekom mitskom matičnjaku. To je krajnje dno, izvan koga se dalje ne može’’. U autobiografskim pričama iz knjige Prodavnice cimetove boje dočarava se infantilni svet koji slavi lepotu tajne kao najuzvišeniji oblik umetničkog izražavanja. Svet, naime, nije onakav kakav nam se predstavlja, nego je otvoren i širok, prepun nesagledive dubine poetskog označavanja. Sazrevanje sveta je povratak u detinjstvo, mitizacija stvarnosti, povratak slikama mitološkog krajolika u kojima Šulc pronalazi inspiraciju da dotakne metafizičku srž postojanja  i ,,razotkrije jezgro značenja skriveno u njegovim dubinama’’.

Melanholična poetika prisutna na njegovim crtežima razotkriva svet umetnika koji u maloj sredini nailazi na nerazumevanje i time odbačenost. U pismu Vladislavu Zavistovskom, 1938. godine, piše: ,,Već godinama maštam o odlasku u Pariz da bih jednom video francusku umetnost i udahnuo vazduh čiste umetnosti.’’ Mala sredina i udaljenost od velikog grada podstakli su egzistencijalnu zatvorenost, ali i želju za stvaralaštvom. U više prilika svedoči da stvaralački podsticaj za njega ima presudan značaj. Bez tog životnog začina, zapisuje u jednom pismu, zapao bih u smrtnu letargiju još za života.

Prvi Šulcovi crteži izazvali su skandal u maloj patrijarhalnoj zajednici, pa su zbog erotskih scena proglašeni ,,gnusnom pornografijom’’. Na njegovim grafikama prikazane su scene lepih i nagih žena koje su u povlašćenom položaju u odnosu na muškarce. Sve one simbolizuju moć koja se usled prirodne lepote prizora čini nedodirljivom. Tu mazohističku liniju otpora svetu, koja opsesivno kruži Šulcovim delom, ističe Vitold Gombrovič u svom Dnevniku smatrajući da su ga njegove mazohističke sklonosti, dijalektika bola i blaženstva, odvele u duhovnu katastrofu poništenja samog sebe.

U stalnoj izloženosti svetu Bruno Šulc sebe vidi kao stranca. U priči Usamljenost piše o suočavanju sa samim sobom, fizički bolnom susretu u kome čeka neizrecivu reč iz staklene dubine. Ispred ogledala, tuđ i stran sebi samome, reći će ,,bio si moj verni odraz, pratio si me toliko godina a sada me ne poznaješ!’’ Propušteni susreti i neostvarene iluzije pisca dovode na rub, na mesto gde praznina postaje sudbina i ispunjenje, gde se susreću žamor i tišina. Tu se događa samouništenje koje prkosno svedoči protiv sveta lišenog svake poetizovane stvarnosti. Svet ne prepoznaje slike mita, praiskonskog izvora bića, dubine i neiskaza, otuda je za umetnika poput Bruna Šulca samoponištenje jedini način protesta. Svet je za njega ,,slika deteta koga otac nosi kroz prostor duboke noći, dok ono razgovara sa tamom’’.

Ima li Šulcova gotovo opsesivna potraga za dubinskom jezgrom života veze za ličnim i neprežaljenim gubitkom? Figura oca, prisutna u gotovo svim njegovim zapisima, koji se ubio usled finansijske propasti tokom Prvog svetskog rata, označava tačku susreta stvarnosti i poezije, oslobođenost života za radikalno drugo – smrt i odsutnost. Gubitak kao momenat preispitivanja postaje mesto ranjive izloženosti koja pada u duboku dekadenciju i melanholiju bića. Umetnička potraga samo je jedan od načina sublimacije žalovanja u sveopštoj maskaradi života.

U zbirci Sanatorijum pod klepsidrom oseća se zadah melanholije. Šulc piše metaforično i stilski nadahnuto, rečenice su poput bujica, pred čitaocem se odigravaju metamorfoze slika. Od prašnjavih i neprovetrenih kancelarija, opisa koji neretko podsećaju na zatvoreni Kafkin svet, do slika gradske vreve i prirode u nedirnutoj izvornosti. Prizor sečenja drva opisuje slikovitim poetskim jezikom u kome se melanholično priziva vizija apsolutne oslobođenosti. Satima bih mogao tako stajati u toj svetloj praznini, piše Šulc, ,,otvorenoj u dubinu kasnog popodneva i posmatrati te testere što melodiozno sviraju, ravnomeran rad sekira. U toj svetloj pukotini dana, u toj praznini dana otvorenoj prema žutoj i uveloj večnosti seku hvatove bukovog drveta još od Nojevih vremena. Oni isti patrijarhalni i prastari pokreti, oni isti zamasi i sagibanja…’’

Uprkos vizijama umetničke potrage koja je započela sa slikom i crtanjem, put Bruna Šulca završio je sa rečima. Shvatio je da je temeljno pitanje umetnosti i njenog izražaja – ima li smisla pisati? Pisanje nije tek prenošenje reči i iskustva, nego dublja potraga za izvorom umetnosti i njenim dodirom sa stvarnošću. Reči su, za njega, znakovi smisla, dok je govor postao ,,metafizički organ čoveka’’. Književnost nije samo jedan talas duha koji se kreće u zasebnom smeru, nego je sve drugo usmereno ka tom talasu, ka nepreglednosti reči, izražaju i govoru te silne i nezaustavljive bujice. Da književnost sadrži u sebi jedan zaseban beskraj, svet u svetu, potvrđuje i Šulcova interetacija Kafke, čije knjige vidi kao ,,samodovoljnu poetičku stvarnost, okruglu, sa svih strana zatvorenu, utemeljenu u samoj sebi’’. Na tom tragu treba čitati i zagovaranje republike snova kao suverene teritorije poezije gde apsolutnu vlast ima fantazija.

Nije neobično da poznati esej Bruna Šulca Mitizacija stvarnosti završava zapažanjem da je stvarnost senka reči, a filozofija ,,duboko, stvaralačko istraživanje reči’’. Možda je danas, u vremenu dominacije slike, čitanje Bruna Šulca aktuelnije nego ikad. Stvarnost je degradirana slikama, nedostaje nam reč, nadolazeća reč iskupljenja i nežnosti.

Marina Čapalija: I lito i svitlo, Ogranak Matice hrvatske u Trogiru, Trogir 2021.

Do nekih knjiga u nas dolazimo tako što ih kupimo u knjižarama. Druge ćemo, možda, posuditi u knjižnicama. Postoje, međutim, i one treće knjige, koje bivaju regularno objavljene, registrirane u indeksima za to nadležne nacionalne biblioteke, s ispravno označenom cijenom na stražnjoj strani korica, ali do njih možemo doći samo slučajno, tako što nama ih netko utrapi ili što ih sami nađemo negdje izvan knjižara i knjižnica, a zatim ih od duga vremena otvorima. Takve knjige izlaze u kulturnim institucijama od nacionalne važnosti, u ad hoc nakladama kojekakvih općinskih i županijskih komiteta, u izdanjima preostalih velikih poduzeća, dragovoljačkih, iseljeničkih, useljeničkih, filatelističkih ili numizmatičkih udruga. Tradicija takvog nakladništva vrlo je stara, utemeljena je u neka davna socijalistička doba, ili još prije toga, a povezana je s jednom drugom specifično hrvatskom tradicijom: odumiranjem knjižara, koje je započelo s padom Berlinskog zida i uspostavom nezavisne hrvatske države. Tada su u nas nestale knjižare u kojima se prodaju i izdanja malih, anonimnih ili nepostojećih izdavača. Nestale su knjižare – kakva je, recimo, bila knjižara Mladosti na Cvjetnom trgu – u kojima su se prodavale sve knjige i svi književni časopisi, ili koje su, barem, težile za takvim knjižarskim idealom. U dućanima koji se danas u Hrvatskoj i u Zagrebu nazivaju knjižarama, prodaju se, u najboljem slučaju, izdanja nekoliko najvećih ili najmarkantnijih zagrebačkih nakladnika, ili većinom izdanja samo onog nakladnika čije se ime upisalo u naziv knjižare.

Knjigu “I lito i svitlo” splitske pjesnikinje Marine Čapalije (1965.) nećete naći niujednoj knjižari. U skladu s tim, njezino ime nećete čuti pri nemuštim HRT-ovskim nabrajanjima najznačajnijih živih hrvatskih pjesnika. Vjerojatno će je spomenuti samo pri nizanju imena dijalektalnih, čakavskih pisaca, ali kako je u tom spominjanju obavezni višak folklornih motiva i nagnuća, ako se stvarno zanimate za hrvatsko pjesništvo, za Marinu Čapaliju nećete čuti. Pritom, to što nećete, nema ama baš nikakve veze s pjesništvom. Ima samo s nakladništvom i knjižarstvom.

Rodom s Velog Drvenika, studirala hrvatski jezik i književnost u Zadru, radi u Splitu, Marina Čapalija niti piše striktno na čakavici, niti je folklorna, zavičajna pjesnikinja. Jedna je od ozbiljnijih – ako ne i najozbiljnija… – versifikatorica u suvremenom hrvatskom pjesništvu, ali o tome ćemo budemo li imali volje i pisati o jednoj njezinoj knjizi koja je izašla poslije knjige “I lito i svitlo”…

Ovo je knjiga od četiri ciklusa: tri po dvanaest i jedan od deset pjesama. Prvi je ciklus pisan na književnoj štokavici, preostala tri su, mahom čakavska, ili izmiješana. Ali premda je riječ o dva različita jezika – koji su jedan drugom dijalekti, a ne jedan drugom podložni – kod Marine Čapalije stvar djeluje cjelovito: jedan jezik je za jedno, drugi je za drugo. Recimo da je jedan jezik komentatora, a drugi jezik je šamana. Kod ove pjesnikinje nema, međutim, razlike u unutarnjem intenzitetu doživljaja, niti u intenzitetu jezika, tako da čitatelj – koliko god mu čakavski nije jednako materinji kao štokavski – katkad i ne primijeti na kojem jeziku je koja pjesma.

Recimo, pjesma “Toga smo jutra nas tri”: “Toga smo jutra nas tri/ Išli brat masline/ Vas dvoje/ Kojih ni/ I ja/ Toga smo dana nas tri/ Išli/ I pobrali/ Nas tri/ Ja/ I vas dvoje kojih ni”. Iz daljine sluti se Pupačić “Tri moja brata i ja”, ali u toj slutnji samo je dobro. Tako se i piše, noseći u sebi melodije i ritmove već napisanog. U pjesmi stoji posveta, gotovo samorazumljiva, Materi i ocu. Pjesma je kratka, ali u vremenu zamantana, jer čitatelju ostaje da se u pjesmi kreće između dva vremena. Između branja maslina u kojem su ja i vas dvoje kojih ni, dakle ja koje bere masline, s mišlju na njih dvoje kojih ni; i sjećanja na branje maslina u kojemu su ja i vas dvoje kojih više ni, premda vas je bilo dok su se masline brale. Zapravo, u pjesmi su dvije berbe. U malenoj pjesmi više je događaja nego u epu.

Ili pjesma “XXX”, za Elku, Rosi i Angelinu, koja će ovako: “Negdje na Dobrudži/ je zemlja i rt i more/// daleko od mirisa ruža/ daleko od jutarnje rose/ s lijepoga rta Kaliakra/ četrdeset spletenih ženskih kosa/ skače/ u more tone/ iz mora za nevremena/ crno vijore/// i zemlja je crna, zlatna, dobra, Dobrotica/ je njezina vladarica/ zemlja Skita što skita/ (valjda zbog imena)/ od naroda do naroda/ bez da itko išta pita/ zemlja skitača/ gusara i lutalica/// za koju umiru djevice/ i sveci/ za kojom tuže rusalke/ i žreci”. Može biti da se svega u ovoj pjesmi dogodi, unutar njezine kultivirane versifikacije, unutar svijeta čiji jedan kraj drži Ivan Slamnig, a drugi Anka Žagar, a može biti i da je u njoj samo okvir, samo slutnja neke strašne legende, kakve na svim morima postoje, svejedno je li more Crno ili je more bijelo, i obično su u tim legendama neke žene, šesnaest lavandera ili četrdeset spletenih ženski kosa, to je zapravo isto. I nesreća je ono što stvara bliskost.

Marinu Čapaliju, važno je i to reći, ne poznajem. Jer ako bi se u našim novinama, ili na stranicama knjiga, pojavile kritike, izvještaji, prikazi tih knjiga koje nikada neće doći u knjižare, znalo bi se da je prikazivač, onaj koji anonimnog pjesnika i njegove pjesme iznosi na vrh brda, tamo gdje je televizijski i radijski repetitor, pjesnikov prijatelj, rod, poznanik. Ili mu je pjesnik pedijatar, odvjetnik, vrtlar. Meni Marina Čapalija doista nije ništa, osim što mi je pjesnikinja. I slučaj pronalaska njezine knjige smatram dobrim po sebe.

Gnome

Jedna joj se zove “Ne tari suze moru”, i još je kraća: “Brodi zalud/ ne tonu/ Stine se zalud/ ne lomu/// Ne tari suze/ moru”. Druga je tek malo duža, “Žena oli maslina”: “Zakopala srce/ u coklinu/ Zagropala noge/ u hrebinu/// sura kora/ koža jon postala/// granan maše/ (ruke je pridala)/ lišće-prste/ grana pripoznala”. Manina Čapalija majstorica je pjesničkih mikrostruktura, koje se od pomodnih haikua razlikuju po tome što u njima nije tek lijepa slika, jezična igra, bizarna misao, nego je neki veliki svijet, neka tajna šifra. Riječi koje zvuče kao poslovica, ali poslovice nema: “Ne tari suze/ moru”! Nije te briga što to znači. Jer znači.

Zvuk

Čemu čakavski? Tomu što se na školskom jeziku ne može sve do kraja reći. Premda, i to valja znati, nije svaki štokavski taj nemušti školske jezik. Ali čakavski treba i zato što su mu riječi manje ispisane, pa često zvuče kao da su bliže stvarima koje označavaju. Manje ispisan jezik stvara iluziju prirodnosti. Manje ispisan jezik antitalenti su manje uništavali. (Ali će ga uništiti splitski festivali i klape po turističkim taracama…) Ali što je, možda, najvažnije za pjesnika, kao i za njegova čitatelja, u manje ispisanom jeziku, značenje kojom stotinkom sekunde kasni za samom riječju, i u tom kašnjenju stvara se prostor višestrukih i neočekivanih smislova. Slušajte, na primjer, pjesmu “Sa čelan”: “osan/ i stršljenima/ dilin vrtal/ i jutro/ cvit/ i zid/ zemlju/ i vodu/// sa čelan/ osan/ i stršljenima”.