Godina je 1953. Osam godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. U Jugoslaviji, a to znači i u Hrvatskoj, bijeda i siromaštvo, materijalno, ne i duhovno. 

Dječak polazi u prvi razred osmogodišnje škole. Živi u jednom selu, u školu ide dva kilometra pješice, u susjedno selo. Tamo je ona od prvog do četvrtog razreda.

Dalje, od petog do osmog, u obližnji će gradić, udaljen od roditeljske kuće 12 kilometara. To će vlakom, ali najprije do željezničke stanice, opet na noge, četiri kilometra.

Nastava završava dva-tri sata prije polaska „ćire“ nazad, vlak čeka putnike-radnike iz prve smjene Željezare, Rafinerije, Gavrilovića.

I onda četiri kilometra pješice do kuće.

Poslije završene Srednje tehničke škole i Mašinskog fakulteta u Beogradu, gdje mu je bilo lakše studirati, odnosno roditeljima snositi trošak jer je živio kod rodbine – Zagreb udaljen manje od stotinu kilometara, Beograd četiristotine, ali ispadalo jeftinije. Vražja je ta matematika uvijek bila.

Dječak danas ima 78 godina i u varošicu odleti „na biciklinu“. Nakon što je odradio radni vijek u Željezari i vratio se u staru roditeljsku kuću, pored koje i sad teče potok, ali mlin ne radi, nikome i ne treba.

I propituje da mu objasne kako se to ide civilizacijski naprijed, a zaostaje sedamdeset godina.

Te 1953. godine, u seoskoj četverorazrednoj školi, pod velikim odmorom od 15 minuta, obavezno: šalica vruće bijele kave i šnita kruha namazana marmeladom ili margarinom. Ako nije bio namaz, bio je pravokutni komad tvrdog žutog američkog sira, danas kaže: Bio je bolji od većine sadašnjih takozvanih trapista. O tome siru će žena istih godina: Meni je bio grozan, ali ga je moja majka voljela, pa sam skupljala sve što su učenici ostavljali i nosila kući. Dječak se ne sjeća paštete iz toga vremena, ali je se sjeća iz onoga drugog đačkog doba, od petog do osmog, u velikoj varoškoj školi na dva kata.

I iz toga doba danas svjedoči: Poslije nastave, mi učenici-putnici, koji smo čekali vlak, imali smo ručak, ne topli obrok, nego pravi ručak, friško kuhano varivo, uvijek je bilo i repete tko je mogao, šerpa je ostajala prazna, skoro čista. Sjećam se kuharice Ljube, uvijek vedre i nasmijane, voljela nas je, svu djecu, rado bih znao kako se prezivala, onda nam to nije bilo važno, ako možeš, raspitaj se kod nekoga starijeg od mene.

Pomislih: ah, prezime kuharice u kuhinji jedne osnovne škole otprije 66 godina …

Pa dječaku nije jasno gdje su se izgubili organizatori osnovnoškolskog obrazovanja, sad bi to bili ministri, direktori škola, učitelji i nastavnici, gdje su kuharice, sad kad svi prave halabuku i „špansko selo“ od toplog obroka za učenike. Te od koga će kupovati namirnice, te tko će koliko na tome zaraditi a tko izgubiti, te neće kuharice biti ni pomoćne za plaću od 800 eura, te školska kuhinja nema rostfrei suđe, te djeca sa raznolikim dijagnozama i obrok im se mora medicinski pravilno osigurati, te da ne bi neka bubica, poput šake-bake, doletjela na sendvič, te sve ovo pa ono. 

Veliki posao, velika briga i jake organizatorske sposobnosti su danas potrebne za isto ono što se prije 60-70 godina odrađivalo dok si pucnuo prstima.

Raspitala sam se, znam prezime kuharice Ljube, neću telefonom, odletjeh nekidan do sela, autom, naravno.

I dječak mi pokazuje pismo koje je nekoliko dana ranije poslao jednom suvremenom telefonskom operateru koji ga skoro dva mjeseca opako vara. Jedni isključili liniju, drugi ne uključuju, ali poslali uredno račun od 22 eura za mjesec nemogućnosti telefonskih razgovora. Sve u skladu sa pravilima i propisima ministarstava, njihovih „tijela“, odbora i komisija.

Nije ni to najgore. Od dječaka tek slijedi najcrnja osveta. Pisamce završava sa: SF – SN!

Gledali smo kroz školski prozor,
službu Božiju, u jedinoj crkvi, ostaloj od rata,
u Bosanskoj Kostajnici, pored škole,
sa zvonikom i svim ostalim,
što se spolja vidi –
mi, poptpuni neznabošci,
divili se njenom svešteniku
na visinama nama nedostupnim.
Nije imala ni vrata ni prozora,
ni oltara ni slika, ni zvona u zvoniku.
Samo sove, golubovi, vrapci i miševi,
privučeni Keminim prisustvom,
prilazili su povjerljivo,
slušali i odgovarali mu svojim amin,
dok ih je pozdravljao s visokih greda,
provirujući kroz otvore zvonika,
domahujući oblacima i nama
zabavljenim tablicom množenja.
Bili smo loši đaci, u svemu,
pogotovo u Keminim predmetima,
samo što nas niko nije ocjenjivao
iz tih životnih vještina.
Da li je to bio razlog, bar jedan,
što nismo razumjeli istoriju
a ni mrtvu vjeronauku?

19.11.

po oslobođenju ljubljane igra se šahovski turnir. na turniru igra mladi partizan i osloboditelj svetozar gligorić protiv starog milana vidmara, rektora ljubljanske univerze pod rupnikom, velemajstora iz stare jugoslavije koji je na početku stoljeća bio jedan od najboljih šahista svijeta a tukao je redom rubinsteina, nimzowitscha, tarrascha, aljohina i euwea. s capablancom je remizirao. gligorić crnim figurama protiv vidmarevog d4 ne igra kraljevu indijku, jednu frenetičnu obrambenu formaciju po kojoj će kasnije postati poznat nego kazališnu, pozicijsku, slavensku obranu iz širokog spektra daminog gambita. igra, ustvari, partiju po vidmarevom ukusu i s pijunom prednosti ulazi u topovsku završnicu. topovske završnice s jednim pijunom prednosti notorni su remiji, međutim, strpljivom, akademskom, inženjerskom tehnikom gligorić uspijeva pobijediti starog vidmara i premoćno osvojiti turnir. ovo je, iz više razloga, centralni meč turnira, iako su na njemu nastupali i ludek pachmann, sedmerostruki prvak čehoslovačke i peterostruki prvak jugoslavije vasja pirc, inovativni slovenac po kojemu se danas zove jedno hipermoderno otvaranje.  otvaram zagradu i dodajem da na globishu, od uttar prandesha do kalifornije preko pustinje takla makan, šahisti ovo otvaranje uporno izgovaraju perk umjesto peertz.

gligorić je vidmara dobio u njegovoj partiji crnim figurama. nevježe će možda pomisliti da mu je vidmar pod pritiskom nove društvene stvarnosti pustio da pobijedi ali ne pušta se partija šaha ni rođenoj majci. lijep mat jači je od volje za životom. ja ne bih sebi samom pustio partiju šaha.

svetozar gligorić ući će u legendu kao gospodin šaha i jedan od najboljih igrača ove drevne igre uopće. kad je umro gliga, the new york times objavio je veliki in memoriam. kad jednom za mnogo, mnogo godina umre jedan drugi srpski šahist na nekom semaforu upalit će se zeleno, neka rijeka će teći kako teče, u nekom gradu netko će zaboraviti ugasiti bojler, neko će malo dijete puno sladoleda trčati kroz ljeto hoću reći ništa, baš ništa se neće dogoditi.

kao da sam između dvaju granatiranja,
između dviju zaraćenih strana,
na brisanom prostoru, nasred livade,
u podne,
______postavio stol,
prostro bijeli stolnjak i priredio svečani ručak,
gozbu, više nego mirnodopsku –
______tako sam se osjetio danas načas
između dvaju lijepih i dobrih događaja
među dvadeset zgusnutih događaja.

kao da mi je iz glave najednom izrastao prekrasan cvijet
čije se korijenje proširilo po mojim grudima –
______tako sam se dakle osjetio danas načas,

kao da bih mogao stvoriti pjesmu,
pa sam stvorio pjesmu,
______ovu pjesmu.

bihać, 15. juna 2024. godine

Valentin Akudovič, Kod odsutnosti. Pokušaj razumijevanja Bjelorusije. 2007

Ukrajina je (konačno!) sveprisutna. Gdje god se zagrebe, pronaći će se knjige i članci koji nas podučavaju o toj zemlji. Njezina je povijest sve intenzivnije osvijetljena, prijašnja se, dominantno ruska, pozicija gubi, ostaje u mračnim kutovima ideološki obojene imperijalne propagande, dovoljna tek onima koji bespogovorno slijede liturgijski konstruirane, poput litanije realizirane invektive kremaljskog povjesničara amatera. Njegov zloslutni hobi u objektivnoj recepciji ustupa pred ozbiljnim djelima u kojima se reflektirano diskutira, ponekad bolno elaborira jedna prošlost koja se ne da fiksirati, koja ostavlja mirijadu praznih mjesta koja čekaju na popunjavanje. Povijest se Ukrajine i njezine kulture nalazi u procesu ispisivanja, ona je napustila granice zemlje i preselila se u zapadni diskurzivni prostor kojega postupno usvaja i oslobađa (paradoks, zar ne?) od ruske imperijalne dominacije. No što je s Bjelorusijom? Tu će se vaš izvjestitelj morati predati, morat će se zaustaviti pred zidom neznanja, bolje reći – pred krhotinama znanja, koje ga ostavljaju gotovo nijemog. Gdje je, upitat će se, bjeloruski Serhij Plohi, ako ime zvuči odveć ukrajinski (makar je njegov nositelj dugogodišnji profesor ukrajinske povijesti na Harvardu), gdje je Nijemac koji će se Bjelorusiji posvetiti (i razjasniti je) onako kako su to učinili Andreas Kappeler ili Martin Schulze-Wessel. Heinrich Kirschbaum je svijetli primjer znanstvenika koji će se, sa svoga stajališta (znanost o književnosti) posvetiti Bjelorusiji. Ostalo je šutnja.

Što činiti? Pronalaziti rijetke knjige koje bar donekle mogu prosvijetliti neznanje. Jedna je od njih upravo Kod odsutnosti, na njemačkom objavljena davne 2013., u originalu još i ranije, 2007. Po konstrukciji, ali i po duktusu, u dobroj je mjeri paralelna s knjigom Mikole Rjabčuka Realna i imaginarna Ukrajina o kojoj sam pisao na početku ovoga serijala. No paralelizmi rijetko govore o istovjetnosti. Mogao bih, s malo smjelosti, ustvrditi: makar paralelne, dvije su knjige dijametralno suprotne. Kako bih razjasnio (prividni) paradoks svojega iskaza, prizvat ću iz sjećanja, riječi Jurija Andruhoviča koje je izgovorio za književne večeri posvećene romanu Radio Noć. Pojednostavljeno: „Mi (Ukrajinci – D.B.) smo realizirali svoju revoluciju, oni (Bjelorusi – D.B.) svoju šansu nisu znali iskoristiti.“ Naravno da takva izjava iritira i pokazuje aroganciju koju je moguće razumjeti, i donekle opravdati, tek uzme li se u obzir stanje iznimne nadraženosti u kojemu je izgovorena. No argumentacija koju Valentin Akudovič razvija kao da ide u sličnome smjeru: Bjelorusija (ne zaboravimo: on piše više od deset godina prije bjeloruskih protesta zbog falsificiranih izbora na koje se poziva Andruhovič) ne želi protestirati protiv političkog sistema zasnovanog na tlačenju. Odbijanje protesta kao forme političkog izričaja duboko je ukorijenjeno u mentalitet Bjeloruskinja i Bjelorusa. Razlog je tomu bolno povijesno iskustvo koje veli: kad god su se podigli ili pobunili, Bjeloruskinje i Bjelorusi doživjeli su teške traume povezane s gubitkom života i uništenjem pokretne i nepokretne imovine. Krajnji je rezultat pobunjeničkih gibanja gubljenje dijela identiteta – kolektivnog i individualnog. Iz toga, prema Akudoviču, proizlazi težnja ka prilagođavanju i prihvaćanju, bez otpora, vlasti nametnute izvana. Jasno je kamo on cilja. Gotovo svaka moderna nacija u samoj srži mita o nastanku posreduje pripovijest o žrtvovanju. Bio to Roland ili Petar Svačić, svejedno. Nacija nastaje tako što se njezin najvažniji član, nepobitni junak, pokazuje spreman prinijeti život na žrtvu kako bi sačuvao ideal njezine čistoće i jedinstvenosti. Na njegovome se primjeru (jedini relevantan, meni poznat, primjer ženskoga žrtvovanja jest Jeanne d’Arc) formiraju sljedeće generacije, podižu mu se spomenici, slave se godišnjice njegovog herojskog čina. Pronalaze se ili vještački produciraju imitati.

Akudovič se svim silama pokušava oprijeti takvim mitovima te, esencijalistički, traži izvore zajednice u dubokim slojevima pučkoga duha. Pronalazi ih u nečemu što je suprotno herojstvu, nečemu što odbija žrtvovanje – u pragmatički orijentiranoj žudnji za preživljavanjem koja je ostvariva jedino u neherojskom činu neprihvaćanja mitova kao formativnih momenata zajednice. Za Akudoviča su dva apokaliptična događaja u povijesti Bjelorusije paradigmatična u vezi s odbijanjem heroizma: prvi je u povijesti zabilježen kao „krvavi potop“ i zbio se u sedamnaestom stojeću; drugi je vezan uz Drugi svjetski rat u kojemu su bjeloruski partizani pružili otpor njemačkom okupatoru. Svaki drugi stanovnik Bjelorusije postao je žrtva prve apokalipse (od 4,9 milijuna rat koji su započeli Moskoviti kako bi otkinuli onaj dio teritorije Velike Litve koji su smatrali svojim preživjelo je 2,5). U drugoj je stradala četvrtina stanovništva zemlje. Oba su događaja „proizvedena“ izvana, oba su se, Akudovič tvrdi, mogla, da se slijedila volja bjeloruskoga pučanstva, izbjeći. Osobito je smiona ona tvrdnja koja se odnosi na ulogu NKVD-a u partizanskome pokretu. Prema Akudoviču riječ je o „kadrovima“ koji su uvezeni iz Rusije kako bi postigli dvostruki cilj: dodatno potkopali bjelorusku nacionalnu svijest koju su sustavno započeli uništavati u vrijeme Staljinova terora, ali i „pogurali“ jedinice SS-a i Wehrmachta da taj prljavi posao završe za njih. Da se, tako Akudovič, pitao bjeloruski seljak, od otpora ne bi bilo ništa. Njegov bi jedini cilj bio očuvanje gologa života u teškim vremenima. No to mu nije bilo dopušteno.

Sažmimo dosada rečeno. Bjelorusija je u povijesti bila izložena pritiscima koji joj, za razliku od Ukrajine, nikada nisu dopustili formiranje koherentnoga državnog teritorija. I u vrijeme Velike Litve, i carske Rusije te, nakraju, Sovjetskog Saveza bjeloruske su elite bile ili prisiljene na asimilaciju ili su, pak, taj čin realizirale dobrovoljno. I evo nas u srži Akudovičeva argumenta, u samome središtu prijepora s gore navedenom Andruhovičevom arogantnom izjavom. Razlika između ukrajinskog i bjeloruskog naroda nalazi se u herojstvu jednoga i pragmatizmu drugoga, determiniranog snažno izraženim nagonom za preživljavanjem.

Takav zaključak izlaže Akudovičevu (ali i Rjabčukovu, da navedem samo jednog njegovog ukrajinskog antipoda) poziciju opravdanoj kritici. Ona je zasnovana na konstruiranju kolektivne psihologije kojom se jednome narodu/jednoj naciji pripisuje neka osobina koju se, zapravo, može primijeniti tek na razini individualnoga. Kolektivni nagon za preživljavanje je himera koju je nemoguće dokazati na znanstvenoj razini.

No čini li ova, opravdana, kritika Akudovičevu knjigu obsoletnom? Teško je dati jednoznačan odgovor. U svakom slučaju, njome nam se posreduju određene informacije o Bjelorusiji koje drugdje, u takvoj oštrini, nisu dostupne. Nakon što ostavi razinu psihologiziranja, Akudovič izvodi prefinjene analize bazičnih problema bjeloruske povijesti, kulture ali i politike. Često polemično, ali uvijek argumentirano, on će se upustiti u prosudbe o bitnosti jezika u formiranju nacije te pronaći uvjerljive razloge koji su doveli do osujećenja standardizacije bjeloruskog. U ovome segmentu svoga teksta Akudovič slijedi Benedicta Andersona i njegovu tezu o nacijama kao imaginativnim zajednicama. Jedna od glavnih odlika u procesu prelaženja od „imaginativnom“ ka „stvarnom“ jest upravo jezik. Tamo gdje ga nema u jedinstvenoj formi, valja ga izmisliti. Cijena je toga da se jezično bogatstvo nivelira, autohtoni jezični izričaji unižavaju se na status dijalekta, a najčešće slučajno izabrani „dijalekt“ etablira se kao nositelj novostvorene nacionalne svijesti. Specifična bjeloruska situacija manifestira se na sljedeći način. Bjeloruski je jezik, prema Akudoviču, u povijesnome smislu nastao kao govor nižih socijalnih slojeva. Starobjeloruski jezik nestao je u povijesnim turbulencijama, a ruski je bio lingua franca elita uz čiju se pomoć realizirao socijalni uspon. Doba poslije Oktobarske revolucije, kao što sam često napominjao u ovome serijalu, bilo je i doba nacionalnoga oslobođenje koje je završeno krvavim staljinističkim pirom tridesetih godina prošloga stoljeća. Poput Ukrajine, i Bjelorusija je u to doba doživjela kulturalnu renesansu povezanu i s vraćanjem izvornome jeziku. No situacija je tamo bila višestruko komplicirana u odnosu na ukrajinsku. Dugi period rusifikacije kojoj je, u najvećoj mjeri ako uopće, pružan tek pasivan otpor rezultirao je brisanjem autohtonog vernakulara. Nakon kratkotrajne nezavisnosti 1918. i podjelom zemlje između Poljske i Sovjetskog Saveza koji je preuzeo vlast u njezinim istočnim krajevima bilo je potrebno provesti jezičnu standardizaciju – ali na osnovu čega? Ovdje dolazi do podjele koju će Akudovič inaugurirati u centralni problem cijeloga bjeloruskog društva. Naime, u procesu je uvođenja bjeloruskog jezika u novoj sovjetskoj republici usađen procijep između dvije varijante koji će se, u sličnom ali opasnijem obliku, manifestirati i nakon stjecanja nezavisnosti devedesetih. Prva, „taraškevica“, može se nazvati klasičnom, a druga „narkomauka“, normalnom. Lingvist Branislau Taraškevič 1918. je sastavio „Bjelorusku školsku gramatiku“ koju će Akudovič označiti kao priručnik nastao prema „privatnim pravilima“ filologa, zasnovan „u prvoj liniji na dijalektima iz okolice Vilniusa“. Sam je Taraškevič uvidio da je nužna reforma njegove ortografske reforme. I doista, novi je pravopis uveden 1933., ali su ga nacional-demokrati jednodušno odbili. Njegovo je postojanje svakako svedeno na formalnost jer je u dobu čistki ideja internacionalizma kao i autohtonost pojedinih nacija unutar federativno uređenog Sovjetskog Saveza postala zavjesa iza koje se krilo agresivno-imperijalno nametanje ruske dominacije. Branislau Taraškevič, nije teško pretpostaviti, strijeljan je 1938.

U izvjesnu je ruku logično (i očekivano) da se u doba stjecanja nezavisnosti nakon raspada Sovjetskog Saveza u Bjelorusiji budi pokret za nacionalnu revitalizaciju u koju je uključeno i ponovno uvođenje bjeloruskog jezika kao najvažnijeg sredstva komunikacije. Tu Akudovič egzercira snažnu kritiku i samokritiku koju se može smatrati otrježnjenjem nakon prvobitne euforije. Nacionalni su demokrati od početka inzistirali na primjeni „taraškevice“ te time proizveli odbijanje kod širokih narodnih slojeva. Prema Akudoviču svi su oni, a tu ubraja i sebe, koji su u patriotskom zanosu devedesetih inzistirali na uvođenju bjeloruskog jezika u sve oblasti života (politiku, administraciju, kulturu) zanemarili enormnu snagu koju je rusifikacija razvila u periodu Sovjetskoga Saveza. Svojim inzistiranjem na „bjelorusifikaciji“ oni su, zapravo, na odlučujući način doprinijeli ustoličenju kolhoznika i njegove nasilne aparature. Krivnju će pronaći kod vođe opozicije Sjanona Pasnjaka koji će se naći u egzilu, bespomoćan, bez utjecaja na ono što se zbiva u Bjelorusiji. No i sam će sebi predbaciti slijepu mjeru u mit o ponovnome rođenju. Pesimistični je zaključak: bjeloruski će doživjeti sudbinu irskoga – nestanak u javnome životu i životarenje u nišama privatnoga.

Akudovičeva knjiga otvara brojna pitanja koja se odnose na prošlost, sadašnjost i budućnost Bjelorusije. Referirati o svima njima prerasta skromne nakane ovoga teksta. Promatra li je se s izoštrenog teorijskog motrišta, ukazat će se momenti slabosti koji su rezultat njezina publicističkog duktusa. No kao izvor informacija ona je jedan od rijetkih primjera pokušaja objašnjenja složene, u suštini duboko nesretne, povijesti Bjelorusije. Valentin Akudovič (1950), filozof, književni kritičar, intelektualac, piše knjigu o jednoj zemlji, svojoj zemlji, s podnaslovom Pokušaj razumijevanja Bjelorusije. Objavljuje je 2007., a 2024., kada bi mu se pitanje moglo postaviti, vjerojatno bi odgovorio da je taj pokušaj osujećen. Bjeloruska se intelektualna elita, još jednom, nalazi u egzilu iz kojega pokušava baciti pogled na domovinu. Čak i djelići slobode koji su se tamo mogli oćutjeti prije desetak godina su netragom nestali. Valžina Mort, Volja Hapejeva, Olga Šparaga, Saša Filipenko, Viktor Martinovič, Eva Viežnaviec, Alhierd Baharevič, Artur Klinaŭ… Koja si kultura može priuštiti takav brain drain i preživjeti?    

Boro Kontić, Sejo Sexon: Pamtim to kao da je bilo danas, Buybook, Sarajevo/ Zagreb 2024.

Knjigu sam na dušak pročitao, pomalo i u strahu od onoga što se prije nekoliko mjeseci zbivalo između dvojice autora Zabranjenog pušenja. Ali sve je dobro prošlo: Sejo Sexon je s poštovanjem i dragošću govorio o prijatelju iz djetinjstva, ne narušivši ni jednom riječju ono što je nekad bilo onim što će jednom biti. Ono Zabranjeno pušenje, na čije sam koncerte po sarajevskim studentskim i učeničkim klubovima kao dječak odlazio jednom tjedno, a ne samo da još nisu snimili album, nego ih nijednom nije bilo na televiziji ili u novinama, može u sjećaju funkcionirati samo cijelo: s Neletom Karajlićem, sa Sulom tojest Sejom i s ostalima. Sve je drugo laž i krivotvorina, zaborav umjesto sjećanja.

Knjiga je načinjena kao razgovor između Bore Kontića i Seje Sexona (koji je i na knjizi potpisan svojim umjetničkim, a ne građanskim imenom), vođenom u Sarajevu, na adresi Koševo 17, u više navrata, od rujna 2023. do ožujka 2024. Intervjuu su pridodate Kontićeve kratke reminiscencije, tekstovi pjesama o kojima se razgovara, diskografija, filmografija i teatrografija Seje Sexona, te dva bloka dokumentarnih i privatnih fotografija. Priča, uglavnom, teče oko Zabranjenog pušenja, ali tema je i “Top lista nadrealista”, koju je, kao kratki humorističko-igrani serijal unutar emisije “Primus”, zapravo stvorio i imenovao Kontić, a prvobitno je sudjelovala skupina klinaca, jedva svršenih gimnazijalaca i studenata, od kojih će većina činiti i Zabranjeno pušenje i meteore Elvisa J. Kurtovicha. Razgovor se donekle drži kronologije, dotiče se pjesama i događaja, legendi i anegdota koji su dio popkulturne povijesti Sarajeva, a dijelom se tiče onoga što je oblikovalo intimne i društvene biografije aktera. Premda je “Pamtim to kao da je bilo danas” neka vrsta društvene i umjetničke biografije Seje Sexona (Davora Sučića), knjiga je, nešto diskretnije, i zrcalna biografija Bore Kontića. To je čini dodatno zanimljivom, a i neobičnom. Osim toga, “Pamtim to kao da je bilo danas” pripovijest je o generaciji, onoj sarajevskoj, s početka osamdesetih, koja je značajnim dijelom formirana na kulturi i estetici Seje Sexona i društva, da bi mnogi njezini protagonisti zatim postali i njezini sustvaratelji. Također, Kontićeva i Sejina knjiga zanimljiv je prilog kulturnoj i političkoj povijesti Sarajeva.

Ono, međutim, što naprosto imponira, što prija i što liječi jest da, i mimo priče o Neletu Karajliću, nema u knjizi naknadnih sjećanja, nema popravljanja i prepravljanja povijesti, dosjećavanja, retuširanja ili brisanja onih koji su u međuvremenu postali nepoželjni. Recimo, u onoj životno, ali i kulturno-povijesno važnoj epizodi, u kojoj Nele Karajlić na koncertu u Rijeci izgovara te budalaste i sudbonosne riječi: “Crko Maršal!” (ili: “Crko Marshall!”), neke se stvari ispripovijedaju na način koji ovodobnim suvremenicima nikako neće biti drag. Naprimjer, hajku je pokrenuo, uz neformaliziranu dokumentaciju nesumnjivo poteklu iz Službe državne sigurnosti, budući svetac hrvatskog nezavisnog novinarstva i budući legendarni glavni urednik Novog lista, Veljko Vičević. U hajci se, kako to već biva, sav naš svijet podijelio na tužitelje i branitelje, a Služba je u Sarajevu pretresala stan Neletovih roditelja, članovi benda bili su uhođeni, trajala su policijska ispitivanja, Zabranjeno pušenje i Top lista nadrealista nestali su iz javnosti i sa svih javnih pozornica. Album “Dok čekaš sabah sa šejtanom” ostao je praktično nevidljiv. Prvi i jedini koji im je pružio ruku i svojim ih javnim ugledom i autoritetom izvlačio iz anonimnosti i iz zabrane bio je – Emir Kusturica. Sejo Sexon nakon svih tih godina, i unatoč svemu što se kasnije zbivalo a što bi ga sad moglo koštati, ponavlja da je Kusturici zahvalan. Takvi detalji zapravo su u ovoj knjizi najvažniji, jer onda i sve drugo čine istinitim. U svakoj malo dužoj javnoj povijesti, naročito povijesti neformalnih grupa građana, kakva je, recimo, jedan rock band, u našem je vremenu najjasnije zrcalo društvene, političke i kulture povijesti zajednice. Tako je u Zabranjenom pušenju, onakvom kakvog su ga doživjeli njegov gitarist, glavni autor i kasniji pjevač, te jedan radijski urednik koji je u svemu bio malo više od urednika, jedna povijest Sarajeva, Bosne i Hercegovine, i Jugoslavije. Istovremeno subjektivna i vjerodostojna.

Knjiga “Pamtim to kao da je bilo danas” savršeno je nezanimljiva sa stanovišta trača, spektakla i suvremenih regionalnih toaletoida. Nikoga Sejo Sexon i Boro Kontić nisu umočili u septičku jamu, nikome nisu raskopavali želudac, vršljali mu po mladosti i djetinjstvu. Ono što se kasnije dogodilo, to je na kraju i zabilježeno, ali bez retroaktivnog djelovanja i bez prešućivanja onoga dobrog i nježnog što je svemu prethodilo.

Zenica Blues

Pripovijest o tome kako su Sejo i Nele hodočastili u Zagreb, pa u Dubravu, u Jugoton, i igrom slučaja – pijani, izašli pred oči Škarici i komisiji, da im nude album “Das ist Walter”, koji su snimali na osmokanalnom magnetofonu, odavno je u pojedinim detaljima postala legendarnom. Ali onaj dio priče o pjesmi “Zenica Blues”, i napisanom, i snimljenom iz zezanja, te posve u suprotnosti s općeprihvaćenim pankerskim kodeksom, nije toliko poznat. Nele je, sjeća se Sejo, rekao Škarici da tu pjesmu ionako ne misle staviti na album. Nekoliko tjedana kasnije, Škarica odgovara da će Jugoton objaviti “Das ist Walter”, ali samo pod uvjetom da se “Zenica Blues” nađe na ploči. Najveći hit u povijesti grupe, ona pjesma, govori Sejo, s kojom se Zabranjeno pušenje iz grada probilo prema selima…

Zenica Blues II

Detalj kojeg u knjizi nema i kojeg se Sejo Sexon možda i ne sjeća. Dugo prije snimanja albuma, “Zenica Blues” je po klubovima i podrumima Sarajeva, na koncertima Zabranjenog pušenja, bila veliki hit, i odavno je lokalna, redom maloljetnička publika znala sve riječi pjesme, pa i ovo: “istražni sudija reko dvanaest godina, dvanaest godina strogog zatvora”. Prošlo je vremena i vremena, koncerata i koncerata, kad je članovima grupe netko rekao, mogao je to možda biti neki student prava, da istražni suci ne donose presude, nego da to rade neki drugi suci. Na sljedećem je koncertu Nele već pjevao “okružni sudija reko dvanaest godina”, i stvar je poslije bila onakva kakvom je svi znaju. Ovome klincu s njihovih koncerata je, međutim, u uhu i glavi zauvijek ostao “istražni sudija”, pa kad god negdje čuje ovu pjesmu, čuje te riječi. Postoji sjećanje jezika i postoji sjećanje uma.

Kako sad upotrijebiti živu vodu:

Oprati
Ruke u bolnici –
Oprati ruke od svijeta

Oprati zastavu:
Okupati svoga mejta –

Zapariti
Za Bajram halvu,
Pristaviti vodu za kahvu:

Ona je moć, život – mir

U Palestini
Voda je abdest:
Drhat rijeke pred u more uvir

(2024)

Tvoja i moja
sobna Bosna,
draga

LIČNOSTI IZ MOJE BIBLIOTEKE – Klaus Man (1906-1949)

Pisac i dramatičar Klaus Man ostao je u stvaralačkoj senci oca, čuvenog pisca i nobelovca Tomasa Mana. Skoro celog života borio se da izađe iz identitetske senke Manovih, premda nikada nije uspeo da se otrgne fragilnim sećanjima iz detinjstva u kojima središnje mesto zauzima figura oca. Očeva povučenost i posvećenost radu, autoritet i moralna strogost, intelektualna samosvojnost, nedovoljna uključenost u praktični život, preko mere brižljiva i pedantna personalnost, sve su to mesta trajne identifikacije sa likom velikog i priznatog oca, koga je zvao Čarobnjak. Otac je delovao izvan svih klišea stvarnosti, on je bio ,,golicavi dodir brade, miris cigareta, kolonjske vode i svežeg rublja… zamišljeni, rastreseni osmeh, dugi redovi knjiga u radnoj sobi… prigušena klavirska muzika što dopire iz polumračne dnevne sobe’’. Otac je za njega postao mit čije je razotkrivanje bio težak i delikatan zadatak. Ako su naši identitetski procepi žarišta koja istinski usmeravaju naš život onda je ličnost Klausa Mana ostala trajno opsednuta mitovima detinjstva.

Već u ranoj dobi shvatio je da pisanje postaje njegova opsesija. Uvideo je to gledajući iz prikrajka oca i strica, pisce u usponu sa različitim autorskim pogledima na svet. Kod Hajnriha Mana dominirao je stvaralački ponos i socijalni radikalizam, dok je mlađi brat Tomas bio skloniji naglašavanju nežne čeznutljivosti, u pisanju prateći bolećivo humorističku ton. U njihovoj posvećenosti mladi i radoznali Klaus Man uvideo je da svaki stvaralac upada u konflikt sa svojom okolinom; biti građanin i biti umetnik, sa jedne strane opstati u društvu prosečnih, a sa druge biti radikalno drugi, ,,podvojena ličnost, mučen mislima – Hamlet, intelektualac’’. Pritom je shvatio da je pisanje ekstatična predaja koja zahteva velike žrtve i puno strasti. Pisanje za njega postaje erotska predaja, demon neutažive žudnje, dijalektička igra. Kao mladić čitao je ,,požudno, oduševljeno, nezasito’’, ali je pritom razvio intelektualni ukus i našao svoje učitelje. Ushićeno svedoči da je pronašao svoj Olimp na kome su bili, pre svih – Sokrat, Niče, Novalis i Vitman. Čitao je pesnike poput Rilkea, Verlena, Remboa. U misteriju sutona uveo ga je Georg Trakl, u ličnu tragediju i kult lepote tragični Oskar Vajld. Moj Olimp, zaključuje u autobiografiji Prekretnica,  ,,pun je bolesnika i grešnika. Dečak žedan znanja verovao je da od njih može najviše naučiti o tajnama ljudske prirode’’.

Nemir i patnja obeležavaju godine mladosti. Željan sveta, znanja i novih lica shvata da je posleratna generacija izgubljena u ,,crnom humoru inflacije’’. Sveopšte rasulo u društvu, perverzija i nacionalni ponos gušili su individualnost još neostvarenog pisca. Mir je doneo opštu društvenu pustoš, neumereno uzdizanje militantno herojskog patosa, opštu korupciju i degradaciju duha. Sa nepunih sedamnaest godina Klaus Man posećuje Berlin, 1923. godine, i ostaje zatečen njegovim zavodljivim šarmom. Ruski emigranti i prostitutke opsedaju grad i kod njega u isto vreme izazivaju sažaljenje i divljenje. Zapisuje da je u tadašnjem Berlinu ,,romantika podzemlja bila neodoljiva’’. U Minhenu se, pak, formira jezgra mladih intelektualaca koji se okupljaju u neformalnim razgovorima o umetnosti i poeziji. Krugu tih slobodnih mladih umetnika pripadaju Klaus i njegova sestra Erika. U društvu se nalazi i nekoliko muškaraca koje Klaus Man opisuje sa posebnom nežnošću. Ističe se Teo, njihov bliski prijatelj, čiju pojavu mladi Man opisuje kao ,,nevino lice Persifala pod valovitom plavom kosom’’. Bili su to dani intezivnog duhovnog razvoja pod okriljem slobodnog nadahnuća. U živom sećanju ostala mu je scena kada je tokom jedne intelektualne seanse čitao javno svoje pesme o ljubavi. Kritičar koji je bio prisutan uhvatio je Mana za rukav i odvukao ga u stranu rekavši mu: ,,Vaši su stihovi mizerni, ali nemojte prestati pisati’’.

Mladić na pragu punoletstva verovatno je bio na korak od odluke da odustane od pisanja. Lomovi su bili veliki, lična senzibilnost uticala je na to da nemir postane trajno stanje i stil njegovog života. Senka oca pratila ga je uprkos nastojanju da joj uzmakne. Berlinskom časopisu Svetska scena šalje nekoliko eseja o Rembou i Traklu, ne navodeći pritom svoje ime, ali kada se otkrije njegov identitet ne samo da postaje redovni autor ove revije, nego počinje da radi kao stalni pozorišni kritičar berlinskog lista Podnevne novine. Pozorište postaje ljubav i utočište, o predstavama piše nadahnuto i često prilično oštro. U jednom trenutku uzima odmor i odlučuje da iz Berlina otputuje u roditeljsku kuću u Minhen kako bi u miru napisao svoju prvu dramu o ljubavi između dve mlade devojke, Anje i Ester. Tekst drame bio je gotov nakon dve sedmice i otac je insistirao da Klaus javno pročita dramu u krugu porodice. Čitanje se događalo u radnoj sobi u kojoj je otac ranije čitao fragmente iz Čarobnog brega, romana koji je pisao u tom trenutku. Na ljubavnu vezu dve devojke ishitreno je reagovala samo jedna tetka, dok je otac pomirljivo odgovorio – ,,I takve stvari se događaju’’.

Čežnja za novim podnebljima, jezicima i licima nikada ne prestaje. Posećuje London koji doživljava teskobno i konfuzno, potom Pariz u čije se mirise, boje i šumove zaljubljuje na prvi pogled. U Tunisu ga privlači egzotičnost orijentalnog sveta, dok Italiju doživljava ravnodušno. Klaus Man razotkriva nemačku intelektualnu elitu tog doba koja gaji neprijateljske porive prema Francuskoj ili orijentalnim narodima, dok istovremeno hvalospevima čezne za Italijom i njenim spomenicima kulture. Konvencionalni entuzijazam nemačkih purgera, svedoči Man, ogadio mi je tu zemlju. Piše i objavljuje zbirku novela Na pragu života, nastupa u pozorištima i čezne da se izrazi do krajnjih granica svog nadahnuća. Najveći podsticaj dobija od Štefana Cvajga koji mu pismom sugeriše da se ne osvrće na zlonamerne komentare koji nastoje da ga omalovažave zbog uspeha njegovog oca. Život mu protiče u neprekidnom nemiru i traženju, u nedoslednostima i patnjama, kao šarolika, dinamična misterija. Što više piše i objavljuje dobija sve nemilosrdnije napade. U novinama se podsmevaju ,,književnikovoj deci koja se igraju pozorišta’’. Klaus Man je obeležen sa više strana, odbačen kao homoseksualac, omalovažen kao pisac, utehu traži u opijatima, sve više njegovih prijatelja završavaju život samoubistvom. Uprkos ličnim previranjima nije prestajao o da stvara. Pisao je kod kuće i na putovanjima. Uz sebe je uvek nosio Homera, Ksenofonta i Aristotela.

Kult nemačke krvi i zemlje, dolazak Hitlera na vlast i atmosfera linča Klausa Mana dovodi do očajanja. Prijatelju Štefanu Cvajgu, koji novi politički pokret vidi kao opravdani revolt mladih odgovara da radikalizam koji se afirmiše kukastim krstom ne može biti prihvatljiv. U otvorenom pismu povodom Cvajgovog teksta Omladina i radikalizam iz 1930. godine piše da se odriče svoje generacije i fenomena neonacionalizma što vidi kao krajnji revolucionarizam svog javnog delovanja. Hitlerov pokret opisuje kao protivprirodan, ne uspevajući da shvati kako Nemci Hitlera mogu da smatraju velikim čovekom. ,,On i Veliki? Bilo ga je dovoljno samo pogledati’’. Svedoči zatim da je Hitlera video u jednoj kafani u Minhenu. Sedeo je okružen sledbenicima i halapnjivo jeo tortu sa jagodama. Sam rado jedem kolače, piše Man, ali njegova napola infantilna, napola grabežljiva proždrljivost zgadila mi je jelo.

Atmosfera linča, nasilja i trijumf ludila doveli su do neizdržive usamljenosti Klausa Mana. Nikada nije bio toliko sam, ostavljen od svih, prepušten neizvesnosti sudbine. Porodica Man prinuđena je da ode u egzil. Klaus odlazi u Pariz u martu 1933. godine. Tužan je zbog velikog broja samoubistava svojih prijatelja. Gubi ih nepovratno, nepomirljivo ih oplakuje. Bila je to, kako svedoči, epidemija samoubistava i srčanih udara. Spas od nervnog rastrojstva nalazi u pisanju i putovanjima. Premda je u emigraciji živeo pod tenzijom, posetio je Holandiju, Luksemburg, Njujork, Čehoslovačku, uspeo je konačno da otputuje u Rusiju gde je svedočio masi koja je klicala Maksimu Gorkom. Napisao je pritom roman posvećen Čajkovskom čiju je ličnost doživeo sa izrazitim nadahnućem. Čajkovski je za njega bio umetnik ekstaze, strahova i euforija, muzičar koji je vlastitu bol i samoću pretvarao u lepotu.  Izvan svoje zemlje, na tuđem tlu, Klaus Man je shvatao da se drama Evrope zbiva u dijalektičkom obliku. Da bi opstala Evropa treba da očuva i produbi svest o evropskom jedinstvu, međutim istodobno da sačuva raznolikost evropskih stilova i tradicija. Sve te nade progutao je fašizam kao ,,najveća opasnost veka koja povodljive mase truje rasističkim i nacionalističkim ludilom’’.

Mefisto, sa podnaslovom roman jedne karijere, uz sve lične teškoće piše u emigraciji 1936. godine. Glavni junak dela je glumac koji usled novih političkih okolnosti, uz pomoć nacističke propagande, od gotovo anonimnog glumca postaje vodeći glumac Rajha, zvezda berlinskog nacističkog teatra i reprezent nove kulture. Roman je sa teškoćama štampan čak i posle završetka rata, a hrvatsko izdanje romana, u prevodu Vere Čičin-Šain, u pogovoru donosi jednu ilustrativnu prepisku sa izdavačem oko štampanja Mefista. Prepiska se dešava samo nekoliko mesece pre nego što će Klaus Man izvršiti samoubistvo u jednoj hotelskoj sobi u Kanu. Na oštro odbijanje izdavača da štampa roman, sa obrazloženjem da glumac Hofgen, čiji se lik prepoznaje u Manovom romanu, u posleratnoj Nemačkoj ponovo igra značajnu ulogu i da bi objavljivanje ovakve knjige bilo nemoguće, Man odgovara odrešito. Uz ostalo piše: ,,Ne treba riskirati! Treba uvijek biti uz vlast… uvijek ići niz dlaku! Znamo mi dobro kamo to vodi: ravno u logore istrebljenja za koje se navodno nije znalo. Uzimam sebi pravo da od Vas zatražim da mi odmah vratite rukopis Mefista i da mi više nikada ne pišete.’’

Klaus Man je jedan od najvažnijih pisaca prošlog veka. Senka poznatog oca stoji u prikrajku tek toliko da bolje vidimo dubinu sinovljeve ličnosti. Bio je predan pisac i nesrećan čovek. Ljubav je ostala bolna rana, neproživljena tema, budući da nikada nije doživeo dubinu istinski strasne ljubavi. Na njeno mesto postavio je prijateljstvo. Za njega je ljubav opasnost, dok je prijateljstvo sigurnost. Ne čudi stoga da je smrt svojih prijatelja doživljavao tako bolno i setno. Svet je bio suviše nasilan da bi prihvatio njegovu nežnost, posebnost i predanost duhu. U svoj dnevnik na vest o samoubistvu Štefana Cvajga, 13. marta 1942, razočaran zapisuje: ,,Celi svet biće moja domovina, uz pretpostavku da još bude sveta nakon ovog rata…’’

– hrvoje, nalaziš se u jarku i radiš, kaže mi frankl viktor u ponedjeljak ujutro.

– baš tako, viktore, nalazim se u jarku i radim. i trenutno ne znam je li kopanje jarka moj posao ili u jarku koji kopam tek moram pronaći smisao svoga posla. 

– ali kopaš. siv je jutarnji sumrak oko tebe, sivo nebo, siv snijeg u jutarnjem polumraku, sivi dronjci koji na nama vise, siva i naša lica.

– da, siv je jutarnji sumrak oko mene i sivo je nebo, ali ljeto je, nema snijega, i odjeća mi još miriši po deterdžentu, i rumeno mi je lice svježe obrijano. 

– ali sivo ti je sve, zar ne? jest sivo? sivo jest? 

– da, sivo je, sivo. i nije mi jasno kako to da odjednom postaju sive sve žarke boje moga života, i moga jarka, i mojih lopata.

– budalo jedna, razmaženi profesore, ja sam onomad, u zlom natopljenoj bavarskoj, u kauferingu, shvatio…

– … da, kao židov, kao logoraš i kao psihijatar…

– … i kao čovjek, da: da u svakom jarku možeš da još jednom započneš svoj dijalog s dragim bićem, ili možda po tisući put započinješ svoju kuknjavu i šalješ nebu svoja pitanja. možeš, po tisući put da tražiš smisao svojih patnji, svoje žrtve i svog polaganog umiranja. ipak, u posljednjem propinjanju protiv neutješne smrti koja te zahvaća, osjećaš kako ti duh proniče sveobuhvatno sivilo i prodire iznad svega neutješnog i besmislenog svijeta, i na tvoje zadnje pitanje o zadnjem smislu odnekud ti dolazi pobjedonosno „da!“ i u taj ti se čas pokazuje svjetlo u dalekoj seljačkoj kući, koja stoji na horizontu poput kulise, usred neutješnog sivila bavarskog jutra: „et lux in tenebris lucet“ (svjetlo u tami svijetli)…

– da! takvu daleku seljačku kuću imam, koja stoji na horizontu poput kulise. utopiju svoju imam u ponedjeljak ujutro, a jučer sam je, u nedjeljno predvečerje, čak opipao na rastanku, ali…

– ali što? mora da se šališ kad svoj sivkasti ponedjeljni povjetarac uspoređuješ s mojom, našom, svjetskom, ljudskom crnom kataklizmom. šališ li se? trebao bi da se šališ, pa otjeraš smutne misli. 

– da otjeram smutne misli tjerajući šegu s patnjom ovom svojom ili, nedajbože, tvojom? 

– i to i još više, jer pokušaj humora i gledanje svega u humorističkom svjetlu stvara vještinu koja se zove umjetnost života. čovjekova se patnja može usporediti s materijom u plinovitom stanju: dođe li neka količina plina u zatvorenu prostoriju, on će je ispuniti potpuno i jednolično – bez obzira na njezinu veličinu. tako i patnja potpuno ispunja čovjekovu dušu i svijest – bez obzira na to je li trpljenje veliko ili maleno. „veličina“ je čovjekove patnje dakle nešto relativno; a otud slijedi i obrnuto, da najsitniji povod može uzrokovati najveće veselje.