Tata i ja na onkologiji
Izvodimo koreografiju

Ja se pred lekarom okrenem
Na petama
Kao uvežbano detinjstvo
Na priredbi u Domu pionira

Tata onda na mojim leđima
Lekaru pokazuje gde ga najviše boli
Prst se precizno zaustavlja na
Zahvaćenim pršljenovima

Tatina kičma
Postaje na trenutak moja
Kao zapis preko indigo papira

Lekar upisuje crvene zvezde
U medicinski karton
Preko crteža ljudske kičme
Koja može biti bilo čija
Tatina
Moja

Nikad ne izvedemo
Onaj davni pokret
U kom me tata zavrti rukom
Oko ose nežnosti
Prerasli smo ga, valjda

Na kraju salutiramo
I poklonimo se
Istini

gledam predavanje nobelovca miltona friedmana. čovjek koji si ne osporava pravo da bude pametan, ne smije si uskratiti obavezu da povremeno bude glup, to je problem svih naših stoljeća. potpuno se, evo, recimo slažem s njim da je korupcija prirodni način zaobilaženja nemogućih propisa. ali to sad nije tema. friedman cvrkuće o slobodnom tržištu, on sve objašnjava slobodnim tržištem. znanost: slobodno tržite ideja. jezik: slobodno tržište riječi. i tako dalje. riječ, dvije o tome.

kuhnova paradigma kodificira stvarnost znanstvenog poretka kao što ideologija kodificira stvarnost društvenog poretka. neka pitanja zato uopće nije moguće postaviti, ne postoji legitiman način prisvajanja prirode. množe se problemi koje znanost ne može riješiti unutar postojeće paradigme i u znanosti izbija kriza koja vodi u revoluciju: potpuno novu paradigmu. zatim slijedi period normalizacije koji traje sve do pojave nove krize i revolucije. ovo je kuhnov znanstveni ciklus i njegova metodologija znanstvenog otkrića. joseph priestley potepao se na kisik unutar flogistonske kemije ali ga je zapravo izumio lavoisier jer je objasnio proces oksidacije koji je unutar prethodne paradigme bio nemoguć. koje slobodno tržište? za razliku od friedmana, s kuhnom se čovjek može argumentirano ne slagati.

friedman misli da se porijeklo jezika može objasniti tržištem, nekom vrstom slobodnog ugovora između riječi i stvari na bazi boljeg rješenja. od ove gluposti zubi me bole. jezik je tiranija dvoznačno poredanih znakova bez ikakvog smisla iznutra, potpuno arbitrarno, slučajno evo ovu dobroćudnu životinju koja bez ikakvih izgleda tuli zovem krava. međutim, ne mogu je unutar ovog jezičnog koda zvati nikako drugačije želim li da me se razumije. to je dvoguba narav jezika. jezik nije event kojega određuje rikverc kroz kalendar pa za razumijevanje njegove osebujne prirode nije toliko važno kako je nastao i što mu je porijeklo nego da nastaje neprekidno i da mu je porijeklo mama.

i još nešto. friedman tvrdi da su u društvima sa centraliziranom privredom veće socijalne nepravde nego u kapitalističkim društvima sa slobodnim tržištem. od društava sa centraliziranom privredom spominje rusiju, kinu i jugoslaviju. pitajte, kaže friedman, đilasa i profesore beogradskog univerziteta o socijalnoj pravdi u jugoslaviji, i to je sve. šta da ih pitamo? je li jugoslavija bila sistem zasnovan na društvenoj nepravdi? može li se na ovo pitanje smisleno odgovoriti?

konačno, znamo li tko je svijetu dosudio više slobode, američki ustav ili princ kropotkin? pitam za frenda.

Kad jednom bude Boga
više neće biti progona logora pokolja
neće biti ratova ni ubijanja 

Neće biti jada nepravde nesreće
ni gadnih stvorova više neće biti
Sve će biti lijepo i dobro kad jednom bude Boga

A dok toga nije
ljudi će svoje zamišljati izmišljati dozivati
i na zemlji i sebi i drugima pakao stvarati

Ti ljudi su odnekada živeli severno od Imperije u nepristupačnoj prirodi sa gustim četinarskim šumama i brzim planinskim rekama koje su im, zajedno s hladnoćom, vekovima štitili jezik i običaje. Njihovi napevi zvuče drevno, divlje, otuda i njihova popularnost u savremenoj world music. 

Istoričari danas označavaju njihovo ondašnje socijalno uređenje kao “viši stepen varvarstva”, uz izvesnu malu nelagodu jer taj narod sada živi u savremenoj, uređenoj državi sa visokom demokratskom svešću. 

Čovek koga treba da intervjuišem je potomak tog divljeg severnog naroda, pomisli novinarka dok je avion kompanije Leprechaunair sa amblemom duginih boja na repu vešto sletio na pistu prestolničkog aerodroma. Za vreme dvočasovnog leta, koji je prošao lako, otkucala je na laptopu nekoliko pribeležaka u vezi intervjua kao: “suprotna geografija – iako naizgled fiksne, granice ostaju fluidne, jedna neprestano liminalna kategorija”, “priroda kao motiv i mizanscen na vašim platnima, nasuprot klimatske krize, ekspanzije kapitala i nasilja nad prirodom” i slično. 

Dogovorili su se da je sačeka kod airport arrivals… nije uopšte bio potreban kišobran u ruci kao znak prepoznavanja, pa on je svestan da je jedan od najpoznatijih savremenih vizuelnih umetnika, ali eto, čovek požele malo da se poigra, pomisli dok se sa osmehom i koferom na točkiće približavala krupnom muškarcu sa plavom vunenok kapom. Pa ipak s jednom rukom zamaha svojim damskim kišobranom (drugom je vukla kofer) iako joj je bilo sasvim jasno da ju je i on prepoznao.  

– Dobro došli! – pozdravi je možda previše srdačno za prvi susret u živo: – Dajte mi taj kofer… a za kišobrane… danas ih ovde svi nose, napolju celog dana pada kiša. 

Bili su se dogovorili da ta dva dana, dok ga intervjuiše, boravi u “udobnoj kućici za goste”, koju joj je pokazao preko WhatsAppaa. Izgledala je kao dobro opremljen bungalov, u dvorištu, tik do njegove kuće u kojoj je stanovao sa ženom i ćerkom. 

Na periferiji grada, sa jedne i sa druge strane puta koji je vodio do njegove kuće, raslo je igličasto drveće, poneko zakrivljeno, verovatno od vetra koji je, kako što se informisala, znao da zaduva snažno u ovoj severnoj zemlji. Kiša je i dalje padala, brisači na šoferšajbni njegovog mini-morisa okretali su se levo-desno. 

– Eto, stigli smo – zaustavi automobil ispred ulaza kamene jednospratne kuće, zaklonjene visokim, podrazumeva se, zimzelenim drvećem. Osim uredno ošišane žive ograde, dvorište nije odavalo osobito angažovanje od strane sopstvenika – po travi su bile razbacane iglice, šišarke i nekoliko grana koje je skinuo vetar. 

Obe žene koje su ih sačekale ličile su jedna na drugu, sa ne baš urednim tamno-smeđim kosama, kroz čije su lokne virile načuljene uši. Predstavile su se – starija, supruga Astrid i mlađa, ćerka Lena. Otkad su je smestili u “kućici za goste” koja je čak imala i malu terasu (osunčanu kada je sunčano, veselo dobaci ćerka), pozvali su je da dođe kod njih na večeru (više kao zakuska… za sat i po, da imate vremena da predahnete od puta, sa osmehom predloži žena). 

Sat i po su joj bili dovoljni da se raspakuje, za brzi tuš, da se presvuče i našminka. Pođe prema njihovoj gde su je dočekali u trpezariji. 

Posedoše oko okruglog stola od tamnog drveta. Lena ih posluži sa filetima haringe obavijene folijom, kiselim krastavčićima sa svežom mirođijom i debelim kriškama prepečenoh hleba. – Smatrajte ovu večeru kao sendvič – reče slikar, stavi filet i nekoliko krastavčića među dve kriške hleba, pa ih zagrize. Zatim nali u kristalne čaše lako, belo vino: – Suvo vino ide uz masnu ribu! 

Sendvič je bio veoma ukusan iako joj je miris ribe bio prejak, ali je to, pomisli, kad se riba lovi u moru, a ne u ribnjaku. Vino je zaista dobro išlo sa hranom, a pridoneo je i opuštenom čavrljanju koji je skratio i onako mali razmak mešu sagovornicima. Tokom šarolikog glasnog razgovora, slikar je, guckajući vino, počeo priču koju su žena i ćerka već dobro znale i podsticale sa “da, baš je tako bilo”, ili “zaista neverovatno zvuči, ali je istinito”:

– Rećiću vam nešto što mi se odavno desilo, tada je moja ćerka imala pet godina. Stanovali smo u dvosobnom stanu, štafelaj sam nekako smestio u dnevnoj sobi koja nam je istovremeno bila i trpezarija. Posle mojih prvih samostalnih pojavila bi se pozitivna kritika u lokalnim novinama,  ali ja sam bio tako reći nepoznat slikar. Prodavao sam po skromnoj ceni poneko od mojih platna, što nije bilo dovoljno da se izdrži do kraja meseca. Moja žena još nije radila, a da bih koliko toliko popravio finansijsku situaciju, čak sam raznosio mleko po gradu. Da, da, raznosilac mleka, mada je ponekad, zimi, bilo nezgodno pri ovoj ledenoj temperaturi, na -15 i niže, ali kad bih se vraćao zamrznut kući, odmah bih uz šolju tople kafe ili čaja počeo da slikam.    

– Ostali ste dosledni svom umetničkom porivu. 

– Pa, da… Iako smo živeli zaista skromno, nisam želeo da pravim kompromise. Izbegavao sam narudžbine. Ali pred Novu godinu, moja ćerka Leni požele da joj deda Mraz donese skije. A pare niotkuda. 

– I? 

– I baš tada, stiže mi najtrivijalnija narudžbina, od jednog industrijalca obogaćenog proizvodnjom aparata za domaćinstvo. Odnosno od njegove žene. Poželela je da joj naslikam konja u galopu. 

– Prihvatili ste? 

– Mislio sam se, ali cena je bila više nego pristojna, a polovinu su mi dali odmah, sasvim dovoljno za Lenine skije. A nisu me obavezali krajnjim rokom, što znači da sam imao dovoljno vremena da završim sliku. Prihvatio sam ponudu. Kupio sam metar i po platna, i počeo sam da spremam teksturu podloge. 

– I krenuli sta sa slikanjem? 

– Pa, ne baš. Konji mi nikako nisu dolazili. Istraživao sam njihove fotografije, crteže, analizirao njihove proporcije, anatomiju, stav, pokrete… Ali, ništa od toga me nije motivisalo da započnem sliku. Dolazilo mi je da dignem ruke i da otkažem narudžbinu… Jedne večeri, siđoh da kupim cigarete, sa benzinske preko bulevara, iza zgrade gde smo stanovali. Kao što sam vam rekao, bila je zima, već se smrklo, sve obavijeno maglom, tako gustom da su se kola na parking jedva videla. Rešio sam da presečem preko travnjaka da bih izašao na bulevar – tu je namerno stao na nekoliko sekundi. 

“E sad, sledi poenta”, pomisli ona, ipak ne uspevši da skrije uzbuđenje u iščekivanju. 

– Tek što sam učinio par koraka po travnjaku, kada se preda mnom iz magle pojavio najveći konj koga sam video u životu. Bela kobila! Kad me ugleda, frknu, strese se, diže na zadnje noge, i kada oseti da nisam opasan, mirno produži po travnjaku, nestajući u magli. Vratio sam se kući i odmah postavio kompoziciju sa kobilom. Zatim sam sugerirao urbano naselje u pozadini. Najzad zadovoljan sedim i posmatram urađeno. Naiđe Lena i sede pored mene. Gledali smo tako zajedno i upitam je kako joj se sviđa slika, dali joj nešto fali? Kaže još dva konjića pozadi. Zamislio sam ih, ustao i dovršio sliku. Doterivao sam je još par dana, ali je praktično već bila gotova. I tako sam pošteno zaradio novac, Lena je dobila skije, a meni je već naredne godine krenula karijera – nasmeja se i – Skoal! – glasno joj nazdravi. 

Sledećeg jutra probudila se ušuškana i opuštena, što joj inače nije bilo svojstveno kod jutarnjih ustajanja. Ostala je da leži u krevetu mrdajući pod jorganom nožnim prstima. Zatim, što je za nju bilo neuobičajeno sporo, dugo se, dugo tuširala u kupatilu, sa čijeg prozora se moglo videti kako vetar njiše visoko borovo stablo u dvorištu. Ali unutra, uvijena u peškir posle okrepljujuće kupke, osećala se je toplo i čisto. 

Pročitala je na laptopu pitanja koja je zapisala za intervju. Počinjala je sa: “Da li bi vaša dela mogla da se povežu sa socijalno-istorijskim i vizuelnim kontinuitetom prostora u kome živite i stvarate? Kako iz stvarnosti i objektivnog stvarate subjektivni doživljaj, vi kao autor, a onda i njegovim prenošenjem na publiku?”. 

Nategnuto, pomisli, i izdiletira sva pripremljena pitanja.  

Ne zaboravimo! – ŠTO SMO SE VIŠE UZDIGNULI,
UTOLIKO IZGLEDAMO MANJI ONIMA KOJI NISU KADRI LETJETI.
Nietzsche

– Znate li razliku između čovjeka koji padne s desetog kata i onoga koji padne s prvog kata? – upitao je Boci, drhtavim rukama tražeći po džepovima izblijedjelih traperica upaljač.

– Ne znam. A znaš li ti razliku između ćelavca s bradom i ćelavca bez brade? – protupitanjem pokuša odgovoriti Gogo pri tome pazeći na svaki trun duhana koji bi mu mogao ispasti s papirića kroz prste,dok je motao cigaretu.

Džegi nije ni čuo njihovu igru pitanja i potpitanja jer su mu na glavi bile slušalice iz kojih se čulo i iz drugog kuta sobe Jaggerovo ponavljanje:

– I can’t get no satisfaction!

Džegi je uostalom i nosio tepajuću verziju imena Mick Jaggera.

Boci je, konačno, našao upaljač, ali je bezuspješno pokušavao upaliti cigaretu, jer nije mogao pogoditi njen vrh, koji mu je treperio ispred plamička upaljača. Kada mu je to pošlo za rukom, neurednu sobu, velikog stana koji je dobio njegov otac, potpukovnik vojske, punu razbacanih kaseta i CD-ova, prljavih zavjesa i još prljavijih prozora polako poče ispunjavati miris trave. Udahnuo je duboko i pogledao put stropa, kao što to rade u starim, dobrim, crno-bijelim filmovima, kada uživaju poslije ručka.

– Ćelavca s bradom zovu Bradonja, a onoga bez brade Ćelo – izvalio je iznenada Gogo koji je, u međuvremenu, smotao svoju cigaretu, a onda je brzo i stručno oblizao.

– Lakše gori – tvrdio je.

Džegi je svoj tupi pogled zamijenio još tupljim, jednim prstom premotao vrpcu i opet pustio istu, dobru i vječnu stvar:

– I can’t get no satisfaction!

– Razlika je u tome: kada pada čovjek s prvog kata, čuješ prvo TUP! a onda ono AAAA…, a s desetog kada pada, čuješ prvo ono AAAA… a onda TUP – nastavio je Boci kao da Gogo nije ništa ni rekao, isto kao što je on prečuo njegov vic.

U svemu tome Džegiju je bilo najbolje jer ih nije ni čuo, a pogled mu je bio prikovan na komad neba koji je vidio kroz prozor, tako ih nije niti vidio.

Boci i Gogo bili su kao braća. Obojica su bili jedinci, išli su skupa od vrtića do gimnazije. Zajedno su prolazili sve lijepe i ružne trenutke djetinjstva i mladosti. Slušali su istu glazbu, voljeli su isti tip djevojaka, crne, niske, s crnim očima i velikim grudima. Voljeli su Alan Forda, pušili su iste cigarete, obojica su mrzili poriluk. Isti su dan postali muškarci, kod susjede Slavke.

Poveo ih je zajednički prijatelj. Nisu znali što treba raditi sa Slavkom, pa su se posvađali tko će prvi ući u sobu. Toliko su bili isprepadani da je prijatelj koji ih je doveo ušao prvi, počeo raditi radnju, a onda pozvao njih i rekao:

– Ovako to rade majstori, jumferi jedni!

Oni su propadali u zemlju od stida, a Slavka i njen radiša smijali su se do suza. Nisu se sjećali tko je prvi od njih spomenuo niti donio travu, ali su zajednički nabavljali novac za nove smotke.

Nisu se sjećali ni odakle je Džegi ušetao u njihove živote. Jednoga dana su ga zatekli u Bocijevu krevetu kako mirno spava. Njih dvojica su se budili od dvodnevnog tretmana lijepog ponašanja. Tako su oni nazivali dane kada su im roditelji, oba oca bili su vojna lica, a majke liječnica i tajnica, bili službeno ili neslužbeno odsutni, a oni su mogli nesmetano sat pušiti travu a sat piti lozovaču.

Nisu znali od kuda je došao, niti kada se pojavio.

Od nekih koji su navraćali kod njih čuli su da mu je otac pilot MIG-a i leti u Iraku za Sadama. Govorili su kako tamo mlati pare, ali i žene i djecu. Govorili su i kako mu je majka rospija prve klase. Na moru živi od iznajmljivanja kuće i tijela bogatim strancima u jednom malom mjestu pokraj Opatije. Susjedi su zamijetili užurbane odlaske takozvanih gostiju kad bi se Džegijev otac trebao vratiti iz Iraka na odmor. On naravno, o tome nije imao pojma, jer muževi, obično, zadnji saznaju za ženinu prevaru.

Pušio je njihovu travu, jeo malo, još manje pričao, a slušalice s preglasnom glazbom nije skidao s ušiju. Skidao ih je samo kada obavlja veliku nuždu jer: neće da sere po glazbi koju obožava. Sanjao je kako umire lijep i mlad. Govorio im je da su ga oni doveli kod njih. Sami nisu mogli pronaći Zvjezdaru, zgradu u kojoj su, na desetom katu živjeli, a kad ih je on doveo do stana bili su toliko pijani i uljudni da su ga pozvali unutra, na “po jednu”. Mislili su na travu i lozu, a on ih je razumio: na godinu. On je to zvao studijskim putovanjem i upoznavanjem sa životom dvojice beznadežnih kretena. Od tada je kao sjedalica, uvijek smeta, a uvijek treba.

– Što je, primitivci, opet pričate sami sa sobom? I pametan bi poludio s vama – Džegi se podigao, a oblačić pljuvačke izletio mu je kroz krezave zube.

Ako je htio umrijeti lijep, zakasnio je.

Nazivao ih je primitivcima jer su, osim trave, trošili i lozu, što je on smatrao najvećim jerersom i temeljnim seljaklukom.

– Pametni ljudi, kao ja na primjer, samo razmišljaju i puše travu – govorio je i smatrao to za jedinu i svetu istinu.

Oni bi njemu govorili:

– Daj, šuti budalo!

– Samo budale, kao ti na primjer, ne koriste sve ono što su tamo neki, pametni ljudi izmislili kako bi zadovoljili svoje umne i tjelesne potrebe – umovali bi oni, što je Džegi, opet vješto izbjegavao.

– Što mislite koliko Kineza treba zarobiti u ratu ako želiš propast svoje vlastite države? – pitanje je postavio Boci, ni sam ne znajući kome.

– Kad bi se proizvodile crne žarulje, bi li danju padao mrak kad se upali ulična rasvjeta? – Gogo bi, opet, pitao nešto sasvim oprečno.

– Ako je, uopće, istinita ta priča o tome da se od viška trave i loze suši mozak, onda je vama, primitivci, Sahara u glavi odavno – rekao je krezubi Džegi, mirno strpao krajeve karirane, zgužvane košulje u traperice, koje su pamtile i bolje vremena, otvorio vrata od balkona, popeo se na ogradu i počeo mokriti.

– Budalo, popišat ćeš ljude koji ulaze u ljekarnu! Osim toga, ima i WC u stanu, iako smo, kako tvrdiš, seljačine – pozivao ga je Boci natrag, povlačeći posljednji dim smotke trave.

– Ne pišam ja po njima, pišam se na cijeli svijet pa i na vas, primitivci! – mirno, gotovo sablasno tiho, odvrati Džegi, potom isto tako mirno, kao da radi neku najnormalniju stvar na svijetu, na koji se upravo popišao, raširi ruke i sunovrati se dolje, pred ljekarnu.

Razrogačenih očiju i otvorenih usta Boci i Gogo gledali su ka balkonskoj ogradi na kojoj je, do maloprije, stajao Džegi i pišao na sav svijet, a i njih. Ostali su samo obrisi Džegijeve sjene.

Čuli su kroz zrak:

– I can’t get no…… AAAAAA…….TUP!

Ostala je pjesma, ostali su Stonesi, Gogo, Boci. Trave je još ostalo.

Neki drugi ratovi bili su i prošli, neki i ostali. Samo Džegija više nema. I mnogo drugih Džegija.

Izgubljenih kao i ja.

Bio je novinar, često je kupovao diktafone različitih proizvođača.
Kod kuće je imao celu kolekciju.
Najkvalitetniji koristio je za snimanje posmrtnih govora na sahranama.
Celu deceniju skupljao je audio zapise.
Snimao je samo one govore koji su bili izgovoreni iz glave.
Neprimetno bi zakačio diktafon za rever i polako se približavao govorniku.
Skupljao je govore sve dok nije izazvao saobraćajnu nesreću u kojoj je poginuo mladi bračni par.
Na sudu je proglašen krivim i osuđen na dve godine.
U zatvoru je tražio da mu donesu kasete sa snimljenin govorima i svesku.
Konačno je imao vremena da ih sve prebaci na papir.
Čak i onaj sa sahrane bračnog para, koji je njegov drug snimio, iako je o njemu bilo ružnih reči.
Čim je izašao iz zatvora sve je prekucao na računar i dao sinu da objavi posthumno.
Budućoj knjizi dao je naslov Tanatološka hrestomatija
Uz napomenu: Dodati govor sa moje sahrane i objaviti. 

Marina se Cvetajeva zaljubljivala kao što je disala, pjevala i kao što je krvna stihija njenim tijelom od otkucaja do otkucaja sumanuto i bez pitanja za dopuštenje kolala te i nju i njene između valova i stijena stalno razbacivala. Nema za nju obzira, savjesti, plana. “Tebi je svijet – kolijevka i kolijevka – grob.” Nema poštovanja lažnog morala, običaja, vremena i svijeta. Samo osjećaji, a ono što osjećamo, to nam ostaje, za sad i za uvijek. Instinktivno je znala istinu o iluziji slobodne volje i da nitko ne kaže idem se zaljubiti a svi – zaljubljen sam ili zaljubio sam se. Prepuštanje i korak u provaliju, u neznan ili bolje skok – da li u zagrljaj ili u ambis nije više važno. Letiš. Ubila se u 48-oj. Štrikom koji je dobila od Pasternaka uz riječi – o ovom užetu sve visi, možeš se čak i objesiti. Upravo je to i učinila nekoliko godina kasnije. Ovaj si nije mogao oprostiti.

Ona o sebi: “Neko je od kamena, neko od gline, ja srebrna sjajim i plijenim! Ja sam od izdaje, ja sam Marina.”

O njoj. ali kao pouku Maks Vološin: “Tri se stvari, Marina, viju: kosa, voda, lišće. Četiri, Marina – plamen.”

I kako me Cvetajeva prati kroz život od 13., 14. godine, a nakon mamine smrti je stvarno postala moja sestra – život, tako je i A. znala puno prije da ćemo se sresti. Kako ne zna ni sama. Samo je – znala. Upoznali smo se u teškom životnom periodu općenito i njoj i meni. U petoljetki poslije grunta meni sigurno najgorem. Ljupček me zvao jedan ponedjeljak ujutro da umire pa sam se preselio natrag na Sv Duh i stvarno je skoro umro. Nakon 16 dana bolnice i dijagnoze KOPB-a, odnosno emfizem na koji je još pokupio upalu pluća da ga ubije. No nakon tjedan dana borbe vrijeme da pozovemo hitnu. Tjedna koji se rastegnuo u malu vječnost u kojoj je on balansirao između tu i nigdje. U tri dana jedan griz kobasice i spas E.-ine juhe koju bi tek i nevoljko preda mnom pojeo i samo čaj s limunom i šećerom. Kad me zvao da je gotov, rekao je molim te, i morao sam mu reći da to nema nikakve veze jer mi je tata i doći ću isto kao što pada kiša. Tu ne odlučuješ, nitko te ništa ne pita. Tih sedam dana stvaranja nakon što sam se vratio doma uključivao je pranje jer u kadu nije mogao sam i još smo mu stolac dječji namjestili i kad opereš tatu, poslije ništa nije nit može bit isto. On je mamu. Sad ja njega. Plus pražnjenje kante sa hračkom i pišalinom jer nije mogao ni do zahoda. Nakon što se vratio, jedva ali živ, ja sam postao njegov 24/7 i batler i bolničar i kuhar, a ono što sam smatrao svojim životom, moralo je na stranu. Osim toga nekoliko tjedana prije velike Ljupčekove drame razišao sam se s curom, nakon skoro četiri godine se iselio, ostavio nju i pesicu koju smo uzeli niti godinu dana ranije da bih se vratio u prazan obiteljski stan i tamo kroz 5, 6 dana pogledom fiksirao cijevi centralnog grijanja u potrazi za mjestom koje će izdržati mojih sedamdeset kila jer me više od samog čina plašio neuspjeh. Nakon pet dana ozbiljnog očaja, kada mi se činilo da se ništa vrijedno disanja više u životu neće dogoditi, i kada se spasonosnim pokazala činjenica da je brat dolazio sa četvero svojih klinaca svaki vikend i uvijek su prvo u stan banuli Jura sa sedam i Vilim s pet godina i nisam smislio kako da me ne nađu, malo sam razmišljao o šumi kojom je okružena zgrada, ali i to sam odbacio jer bih ili morao nacrtati kako da me nađu ili se ostaviti slučaju i zvijerima pa na kraju nisam visio nego sam gotovo nesvjestan opasnosti preživio. I tek dva, tri dana kasnije na njenom balkonu sam osvijestio koliko sam duboko tonuo i kako blizu da ne izronim bio. Kao pjesma Stevie Smith – “Ne mašem nego se davim“ samoubilačku kriza i iz nje izašao duboko uvjeren da nema u ruševini koja sam bio ni snage ni volje da nekog opet volim, da skačem i da se opasnosti srčanog sloma prepustim ili sam se tako tješio blesavo siguran da neću sresti više nikog toga vrijednog. Znao sam i da sami ni o čemu, a ponajmanje o tome hoćemo li se i u koga zaljubiti, ne odlučujemo i ne sudjelujemo, no dok se utapaš, sklon si da zaboraviš širu sliku. Iako A. znam od srednje škole, nikad se nismo sreli, a na kraju svezale su nas kao uže oko vrata moje jedva, možda i ako pjesme i ja sam vidio brzo da je ona moja sestra – život.

I Cvetajeva i Leonard Cohen sličnom se logikom vode kada poeziju zovu pepelom dobro izgorjelog života. Ona u Poemi Ivani Orleanskoj kaže: “Zapisnik je njihov. Vatra je – moja.” I dok sam osjećao da sam njen ni deset minuta nakon što smo se našli, taj osjećaj nisam uspio u misao, u svijest pretvoriti još danima. Šarao sam svuda nek gori i slao joj fotke s tim riječima jer ženu koja vije sam upoznao i prije nego što sam znao već sam se zaljubio. Ona ima 47, dvoje djece, dva braka, život gust događajima. Ja imam jedan brak iza, kćer jednu punoljetnu i godina 46. Što će biti s nama ne znam, ali i da sutra stvar završi znam da bih umro sretan ma kako kratko – mjesec, dva, godinu, desetljeće jedno ili dva? – znao, grlio, volio. Ja živim s tobom, živim jutra i živim noći, u tebi ustajem i u tebi odlazim u krevet. Ja sam sav u tebi i sav sam tvoj. Uzmi me.

p.s. ovaj klinac na loncu čitav je moj život.

Usta ne zatvara od kad je sjeo, a cigar mu ne mrda s donje usne. Kako to uspijeva nije mi jasno, a još manje kako može, ovako, na sabah, da melje bez prestanka. Priča Muho o ribolovu od prije tri godine, dok se grijemo oko šporeta u kafani kod Boška, sačekujući se da idemo dizat mreže.

– Salpam ja – frflja, guta riječi – moju mrežu, vira vira, leva, leva – govno! Ništa, nema tiganj da ogaraviš. Uze Ćiro svoj šomodor, uvati se mreže. Ladno, ruke modre, oni konci od mreže ko žileti, da vrištiš, a komada nema. Da pukneš. Jebem ti sreću ovakvu, ko da smo Boga kršima gađali. Baru se sad njegova mreža i ne diže, vidi kod nas koliko je sati. Nego, što će, uze da čini posa, da idemo doma. Vira, leva … ništa, ništa, kad – majko moja, što je ovo? Poskoči s prove Baro, uvuče se u barku, prepao se, neko je čudo u mreži – zafrflja Muho jače, sad ga jedva razumijemo. Onaj cigar poskakuje s usnom, ne daj bože da će past.

– Avara, malo, avara, da vidim što je ovo, viče Baro, i što da vidiš, majčin sine – kuku, kolika je gruja bila – nastavi – časti mi deblja od moje noge, preko dva metra, takvu nisam nikada video, ne ja, no niko od vas – preko dvajes kila, dvajes pet, više…  Karubu, daj karubu, vrišti Baro, dam ti kurac, vičem ja, ostavio si je na Skelu, hajvanu božiji. Daj mi kuku da ubodem ovo čudo, traži, opet. Kukaj, kukaj, ma kuke nema, nismo je nikad u barci ni imali.

Ona gruja se samo ustima drži za mrežu. A došla je bila, sigurno, da proguta šparića zapletenog u mreži, pa joj zalogaj zapao u grlo, jer ona ti se mrežom ne lovi. Onako ljigavu i vižljastu ko zmiju, nju mreža ne ustavlja, bez kao ovo Barova, slučajno. Ne može je Baro nikako ubačit u barku, otima se životinja, mišić živi, i čim repom dotače vrh prove, gruja se otrže. Iščupa se i pljusnu u vodu, zamlatara dvaput repom i zatvori se more nad njom, beznadežno, za vazda. Stoji Baro na provi prazan, gleda niđe, samo duboko uzdiše. Uzdahnuh i ja –završava priču Muho – i rekoh: šućur! Šućur što mu ode ta riba!

– Kako, jadan, ‘šućur’?! Kako moš bit takva zla duša? – pita ga Boško.

– Tako, lijepo – što, bi l’ nam ta fukara dala po komad te tolike ribe? Bi kurac, neka mu je utekla – mi ništa, a on …

– Eee, pa se onda čudiš što ništa ne loviš, ima Boga – ne miruje Boško.

– Ma nemoj, nema u lovu Boga, Bośo, đavolja je ovo rabota. Znaš li ti, jadan, koliko mi duša uzmemo na dan, a riba izdišući, kad ono otvara usta, što čini: kune! Kune nas, Bole. Prokleti smo po milion puta, pa, vidiš, napredujemo ko miš u rupi.

– A, što misliš da ti i društvo batalite ovu rabotu? Imate skupa preko dvjesta godina, još ćete nam dat posla da vas tražimo i vadimo iz mora – ne da, opet, Bošku đavo mira.

– Jes’, da me izvadite iz mora i bačite u zemlju, s kiše na grad – neka, fala, bolje da me jedu ribe no crvi. Nego, vidi jadan, kad mi dođe ura naći će me i ovdje, i na moru i pod jorganom. Ne moš se ti, Bole, od smrti sakrit iza šanka, niti ćeš joj pobjeć đe god da odeš. Ona ne dolazi niokle, niti trči za tobom, nju nosiš svuđe u sebi samom. Zasađena ti je još sa sjemenom koje te stvorilo i čuči i vreba đe će te nać slabog da te zaskoči.

– Što si mi mudar ovako zorom, svaka ti je ka Njegoševa.

– Nemoj ti mene poredit sa tim tvojim popom, ja sam, šućur Alahu, musliman.

– Što ću, moj Muho, ja ti se tu ništa ne pitam, nego, zdravlje ti je najpreče, čuvaj se ti promaje – namiguje Boško.

Svi se smiju, razbuđeni, a Muho kvasi suvo grlo drugom kafom.

Stigoše dva njegova stara, nikakva druga i njih se trojica odgegaše put barke, a već se čarkaju, već sijeva. Vratiće se iz ribolova ko pretekne.

– Ajde – prate ih iz kafane – ostale vi kape navr’ vode, dabogda, da vi ona čeljad kod kuće počinu.

Hadžira Muhova bi halvu veslom zamiješala da joj ko muštuluk uvati. E što ti je život, jebem ti sveca, četrdeset godina ga je čekala dok je plovio. Četrdeset godina su se željeli, četvoro djece izrodilii, iz Aleksandrije joj je dimije i bošče donosio, a sad se očima ne mogu gledat.

A prošle zime zbilja mu ostade kapa navr’ vode. No, nije bio Muho pod njom, pa Hadžira ne okrenu halvu.

Uhvatio mene i Ćema na Skeli gdje se spremamo u ribu i moli da mu, između naših, bacimo mrežu, kad već idemo put Valdanosa.

– Daj – kaže Ćemo – mi ćemo ti je sjutra ujutro i izvadit i donijet.

A ne, kakvi, hoće i on ujutro da dođe. I tako bi. Izvadismo Ćemo i ja naše mreže, nije loše: ima bijele korbe, neki sargovi, lijepa riba. U Muhovoj mreži ništa, ma nema ručak ribe.

– Kako će bit – zeza ga moj ortak – ova ti je mreža starija od tebe, sva raspala. Bolje bi ulovio da si Hadžirine dimije prostro.

Mrmlja, gunđa. Krenusmo nazad, ja na krmi za pentom, on sjedi na sred barke, puši, pljucka, a Ćemo, da ne dangubi, na provi čisti mreže. U jednoj se zaplele desetine raža, a što činjeti s njima – na pijaci nemaju cijenu, a mi smo ribe siti. I, svaku koju izvadi Ćemo baci u more. Ja gledam Muha: za svakom napravi pokret kao golman kad cima u pravcu lopte, puha, frkće. Podgušio me smijeh.

Kad put vode poleće posljednja, najveća raža, više ne izdrža, gotovo se baci za njom. U zadnji čas zadrža se da ne ode u vodu, ali mu kapu francuzicu uvati vjetar. Odeee!

– Da se vratim, Muho?

– Ne, nikako, vozi, nek kapa ide u pičku materinu, a ti – zaškripi put Ćema – bačaj ribu u more, bačaj, može ti se, napunio si mreže. I cigo kad je imao masla, guzicu je mazao.

Prođe par dana, a ja počeh čeprkati po internetu i tražiti novu utrku. Nađoh jednu u novembru, na četrdeset pet milja, što je nekih sedamdeset i dva kilometra. Prijavim se, iskoristim mjesec i po između dvije utrke da se odmorim od prve, pripremim za drugu i odmorim pred nju.

Vrijeme me služilo, taj dan je bio najhladniji na Floridi ove zime, samo koji stepen iznad nule kada je počela, kasnije je otoplilo na nekih desetak stepeni. Trčalo se šumskim stazama, kroz travu i pijesak, blato, kroz bare i potoke. Istrčah tih sedamdeset dva kilometra za nešto manje od devet sati, a svih devet mi tene, čarape, noge bile mokre. Kolateralna šteta – u narednih par dana mi je otpalo par nožnih noktiju i na par mjesta su se pojavili žuljevi.

Ne prođe nekoliko dana, a ja već češljam internet i tražim novi izazov. Razmišljam, ako sam uspio trčati devet sati po ovakvom terenu, uspjeću i dvanaest po malo pitomijem. I nađem dvanaestočasovnu utrku početkom januara, u centralnoj Floridi, šumskim stazama, ali blažim. Prijavim se i opet ista rutina: odmor, intenzivne pripreme i zadnja sedmica pred utrku aktivni odmor.

Tu zadnju sedmicu provedem sa porodicom u planinskoj kolibi. Pet dana prije utrke popnemo se do iznad jako strmog, najvišeg vodopada u Džordžiji i siđemo u podnožje. Računao sam da imam kondicije i da mi neće nauditi. Ali druge grupe mišića učestvuju u hodu i trčanju po ravnom, a druge uzbrdo, pogotovo nizbrdo, i probudim se sutradan sa težinom u nogama. Gdje treniram, na Floridi, zemlja je ravna ploča. Ništa, proći će do subote. Ipak kako vrijeme prolazi, počinjem osjećati tremu. Približava se dan utrke, ali umor sa nogu presporo spada.

Noć prije utrke nikada ne uspijem spavati. Tako i ovaj put, vrtim se, možda uhvatim malo sna nakratko, ali u tri ujutro dižem ruke od spavanja, tuširam se dugo, pravim kafu, spremam se i sjedam u auto i vozim put šume u kojoj ću trčati. Trebaće mi nekih dva sata vožnje do tamo. Slušam muziku, pijem kafu i pokušavam izbaciti nagomilanu nesanicu iz sebe. Na pola puta stajem na benzinskoj i kupujem još jednu kafu.

U sedam i petnaest ujutro truba označava start i počinjem trčati, ja i još pedeset devet trkačica i trkača. Ove trke koje se trče u šumama, na zaštićenim prostorima, obično ne dozvoljavaju veliki broj učesnika. Ali tu su i trkači koji trče dvadesetčetvoročasovnu utrku. To, naravno, neću nikada pokušati.

Na samom početku preplavilo me kajanje zbog planinarenja, u nogama je još težine; pa zbog nespavanja, možda sam mogao nešto učiniti da više odspavam. Ali znam da je to sad sve nebitno; za koji sat nestaće i umora i nesanice, ustvari upašću u ono čudno stanje znano samo trkačima na duge staze. Negdje davno pročitah da je ultramaratoncima najkorisnija vještina naučiti podnositi osjećanje jake nelagode, jako dugo vremena. Trče se krugovi od šest kilometara, a cilj je istrčati što više potpunih krugova za dvanaest sati.

Nakon tri-četiri sata trčanja padaju mi na pamet Andrićeve riječi iz Ex Ponta: “Zamara me dužina čekanja. U jednom danu po dvaput mi klone duša kojoj se mrači vid i postaje već teško vjerovati.” Mene zamara vremenska dužina trčanja preda mnom, zbog nje mi klone duša. Lako je bilo trčati šest sati, svakim proteklim satom otrgneš golem komad utrke. U ovoj na dvanaest sat je premalen. Hvata me malodušnost, dugo me drži, stalno razmišljam da jednostavno prestanem trčati, sjedem u auto i odvezem se kući. Ali polako, polako, u tom razmišljanju o odustajanju vrijeme prolazi, a ja i dalje trčim. Već sam zaboravio i na nesanicu i težinu u nogama. Sada se sve to stopilo, isto bih se osjećao i da sam u trku ušao najodmorniji i dobro naspavan. Noge su od olova, kičma jedva drži leđa uspravnima, pluća bi još zraka, ne mogu ga dovoljno udahnuti. Svaka ćelija mi govori – odustani!, ali ne odustajem.

I onda najednom, neprimjetno, i zaboravim da trčim, ustvari tijelo trči samo, a ja sam negdje sa strane, pored njega. I idem, idem, idem naprijed, važno je samo ići naprijed.

Nekoliko puta sam se spotaknuo na žile stabala, ali uspijevam ostati na nogama. Do jednom – kada uz glasan krik padam, ali srećom ustajem bez uboja i povreda. A ova spoticanja (a biće ih još) su baš nezgodna. Što duže trčim, mišići su sve krući i ta spoticanja jako bole pred kraj trke. Tijelo se, nakon što se spotakneš, reaktivno zgrči da održi ravnotežu i to zauzvrat izaziva grčeve i bol u krutim i umornim mišićima. Pamtim gdje je najviše korijenja drveća na stazi, kada padne mrak tuda ću polako i oprezno.

Prekretnica je bila kada sam odlučio da umjesto vremena brojim krugove; odlučio sam da istrčim petnaest krugova. Kada sam završio osmi, kada sam po broju krugova počeo trčati “nizbrdo”, znao sam da ću uspjeti. Ma znao sam svakako da ću uspjeti, još nikada nisam odustao i ne završio utrku, ali lakše je kad imaš neki opipljiv “dokaz” da ćeš uspjeti.

U svakom krugu koji istrčim prođem pored ribara na jezercetu. To me prati već dugo, kada god trčim duge utrke, neminovno negdje naletim na ribare (Florida je puna bara i jezera, ako i nisi kraj okeana) i uvijek pomislim:” Što mi ovo treba, mogao sam fino kao oni u subotnje jutro sjediti na obali i ribariti.”

Negdje oko polovice utrke, možda i prije, osjetim jak bol u nožnim prstima. Skinem tene, čarape krvave, mladi nokti koji su narasli prije par sedmica, tamo gdje sam stare izgubio tokom prošle utrke, nisu izdržali. Omotam ih flasterima i nastavim. Više mi nisu smetali.

Sada hodam gdje su uzbrdice i gdje je najneravnije, usporavam se na nizbrdicama. Ustvari, usporavam se svo vrijeme. To je taktika koje se nisam pridržavao kada sam počeo trčati ultramaratone. Krenuo bih relativno brzo, bio u grupici koja nameće tempo, ali bi mi se to nakon nekoliko sati razbilo o glavu i mučio bih se da završim pedesetak kilometara koliko su najčešće bile duge utrke koje sam do sada trčao. Sada se usporavam od samog početka, svjesno, i kad naiđu naleti snage i poželim brže, usporavam se jer treba ostati na nogama dvanaest sati.

Svakih šest kilometara prolazimo pored okrepne stanice. Puna je hrane i sportskih napitaka. Ovakve utrke se ne mogu istrčati bez stalnog punjenja tijela gorivom. Meni je to voće; svaki put kada prođem pored okrepne stanice, stanem, pojedem datulu, par komadića banane, ili krišku jabuke, narandžu, popijem čašu-dvije kole, ona mi baš prija. Na okrepnoj stanici neki trkači sjednu, odmore, pojedu nešto “konkretnije” – sendvič, hamburger. Ja nikada ne sjedam tokom utrke, bez obzira koliko duga. Ako i pravim pauzu, pravim je na nogama, hodajući. Mislim da, kada bih sjeo, za mene bi utrka bila gotova.

Napravit ću sada digresiju, da ovo ne bi bila samo suhoparna reportaža. Reći nešto i o tome šta mi se dok trčim svoje svakodnevne treninge mota po glavi. Kad krenem trčati, krenem prazan, bez teških misli. Trčanje mi je neki vid odvajanja od svakodnevice. I dok trčim prvo sam u nekom praznom prostoru, odvojen i od sebe i okoline, pa se polako stapam – prvo s okolinom pa onda sa sobom – i onda mi se i misli počnu motati po glavi. Prvo nekakve nejasne, mutne, lagane, nasumične – polako se kanališu, zgušnjavaju i onda počnu graditi priču. Onda priča postaje sve teža, nekada toliko teška da joj fizički osjetim težinu, kao da je nosim u vreći na leđima dok trčim. Pa poželim sjesti na neku klupu usput i zapisati je prije nego što se vreća raspukne od težine i riječi se prospu po putu kojim trčim; ko bi se vraćao i tražio ih, ponovo ih sakupljao, kako bih ih našao po mraku? – jer po mraku trčim. Ili možda, kao da trčim sa punom čašom, čašom punom riječi, pa pazim da se riječi iz čaše ne prospu, a one se sve vrijeme ljuljuškaju, ližu uz ivice do vrha, poneka i prekipi i kapne van čaše. Kad dođem kući, na brzinu se sredim, presvučem se iz trčanja u odmor, pa sjedam za kompjuter i trčanjem već zgotovljena priča, osvrt, sjećanje, razmišljanje kroz moje prste ulazi na bijeli ekran. Ako nisam puno riječi iz čaše prosuo dok sam trčao, nema tu puno oklijevanja i dotjerivanja, samo pretočim priču iz čaše na ekran. A nekad ipak prospem previše, nekad prospem sve; nekad zauvijek, nekad mi se sljedećim trčanjem koja vrati, naletim na neke riječi koje sam prethodnu noć prosuo, pokupim ih pa se na njih lijepe nove, pa opet isto, opet trči i pazi da ne prospeš riječi po putu.

Ali ovo sada nije trening, ovo je najveći ispit do sada. Danas ne smišljam priču. Pokušavam doduše slušati podcaste dok trčim, slušati muziku. Uspijevam neko vrijeme, ali na kraju odustajem i trčim sa svojim mislima i stapam se sa zelenilom i vodom oko sebe.

Oko pet, pola-šest stavljam lampu na čelo, pada mrak, a trčimo dubokom šumom, kilometrima dalekom od bilo kakvog izvora svjetla. Pažljivo tamo gdje znam da ima korijenja, gdje je neravno. Stazu sam već zapamtio, petnaesti mi je krug. Uspijevam završiti i ovaj, bez spoticanja i padanja.

Pola sedam je uveče. Počeli smo trčati u sedam i petnaest ujutro. Trčim već jedanaest sati i petnaest minuta, imam dakle još četrdeset pet minuta “fore” do dvanaest sati trčanja, mogao bih istrčati još jedan krug, ali odustajem. Kažem sebi da je zbog mraka, da neću da rizikujem da se spotaknem, padnem i povrijedim, a možda je to više izgovor. Jednostavno, nakon jedanaest sati i petnaest minuta koliko mi je trebalo da istrčim (uz povremeno hodanje) ovih petnaest krugova, ovih osamdeset kilometara, kažem sebi – “Dosta!”

Moram sada priznati da mi je namjera bila istrčati sto kilometara za dvanaest sati, ali nisam nezadovoljan, nisam razočaran, naprotiv. Osjećam se odlično.

Tek sada stvarno osjećam glad. Na cilju utrke organizatori roštiljaju – jedem hot dog, jedem hamburger, jedem krofne. Javljam svojima, sretan, da sam završio utrku i da sam zdrav i čitav.

Vozim se polako do hotela u kojem ću noćiti. Usput stajem u prodavnicu do koje se polako odgegam (osjećam se, prašnjav i iscrpljen, kao vanzemaljac u prodavnici punoj ljudi za kojima je običan dan) kupujem još hrane, pivo i čokoladu.

U hotelu punim kadu vrućom vodom, puštam muziku na TV, na YouTube, hoću nešto lagano – Springstinova “Born to Run” mi baš paše, pa liježem u kadu i otvaram pivo.

Osamdeset kilometara, nije to malo, skoro kao od Novog do Banja Luke.

Ivan Palijan: Album na dan, Buddha Bar, Zagreb 2024.

U vrijeme kada je naša generacija počela kužiti svijet, i kada smo, tako će se to potrefiti, u mjesecima nakon Titove smrti, preko izbora stila i muzike formirali budući odrasli pogled na svijet, najvažniji nam je bio beogradski dvotjednik Džuboks. Mimo Džuboksa dragocjeno bilo je sve što bi objavio zagrebački Polet. Mi iz Sarajeva ponešto smo se informirali i iz Naših dana, a nemalo nas će se u sljedećim godinama pretplatiti i na ljubljansku Mladinu (ja ću, uskoro, i na Tribunu i mariborsku Katedru). Koješta važno za muzičko i umjetničko uzdizanje pročitalo bi se u Startu. Dragocjeni bili su časopisi Vidici, Pitanja, novine za kulturu Oko i Književna reč… Ali samo Džuboks se, svaki broj, čuvao i arhivirao po tavanima i podrumima, jer je taj magazin, od prve do posljednje stranice, bio enciklopedija našeg odrastanja i stila, naše muzičke svakodnevice, kroz koju se diskretno provlačila i povijest naše sadašnjosti.

Prvo na što me je ova knjiga podsjetila bio je, zbog nečega, Džuboks. Ono što njezin autor, zajedno sa skupinom kolaboranata koju čine Velimir Grgić, Dino Milić Jakovlić, Marko Smiljić, Zoran Stajčić i Bojan Mandić, pokušava zapravo je vrlo džuboksovski: stvoriti čvrst kanon unutar onog što se kanonu opire, simulirati sliku vječnosti unutar ritmova prolaznosti. Podnaslov knjige je “365 najvažnijih albuma koje morate poslušati”, a unutar nje je nešto kao povijest popularne muzike globaliziranoga zapadnog svijeta, od albuma Franka Sinatre “In The Wee Small Hours”, objavljenog u proljeće 1955, do albuma “Folklore” Taylor Swift, iz ljeta 2020. U tih šezdeset i pet kalendarskih godina ne samo da je stao čudovišno širi i veći stilsko-estetski, politički i narativno-glazbeni komad vremena, nego se potpuno transformirala, pa retransformirala uloga popularne (nekad se to govorilo: rock) muzike u formiranju naraštaja i cijele zajednice. U Sinatrino vrijeme, muzika je bila za ples i za radio, šezdesetih se iz muzike rađala pobuna, a sedamdesetih i osamdesetih muzika je u značajnoj mjeri bila propagandno sredstvo kapitalističkog i tobože slobodnog Zapada prema komunističkom i stvarno neslobodnom Istoku. Za našu generaciju s početka osamdesetih muzika je bila temeljni izvor estetskih, kulturnih i, što je najzanimljivije, političkih svjetonazora. Nakon pada komunizma rock postaje samo jedna od mnogobrojnih stilsko-estetskih odrednica i etiketa, politički ispražnjena, estetski neutralna, u svakom pogledu prazna. Globalna popularna glazba u novom je tisućljeću poput jogurta ili toalet papira: ne postoji tariguz koji bolje briše ljevičarsko dupe, pa tako ne postoji ni globalna pop-muzika koja danas prenosi bilo kakve političke i svjetonazorske pouke i poruke. Ono što je angažirano, to je u najstrožem smislu riječi lokalno, no kako se u primitivnim kulturama – kakva u Europi hrvatska zacijelo jest! – lokalni angažmani ne proizvode značajnije posljedice po konzumente, tako u Hrvatskoj ista publika sluša Thompsona i Aleksandru Prijović, a pohrlila bi i na Taylor Swift kada bi u Zagreb ikad stigla.

Palijan i njegova ekipa su, dakle, pokušali izvesti nešto što je unutar jednog života i jedne muzičko-konzumentske iliti slušateljske biografije nemoguće: proći tu cijelu povijest i odabrati najbolje. U tome su se, kratko rečeno, služili inozemnim kritičkim i inim parametrima, kao i parametrima vlastitog ukusa. Ako bi im se što prigovaralo, bilo bi da su skoro potpuno zanemarili lokalnu, našu hrvatsku i ex-jugoslavensku sliku stvari u tih šezdeset i pet godina. No, da bi o njoj mogli povesti računa, bili bi im potrebni povijesni instituti, muzički, televizijski arhivi, bilo bi im potrebno neko veliko i sređeno kulturno sjećanje zajednice. Nešto što, dakle, ne postoji ni u puno njegovanijim dijelovima nacionalne kulture nego što je pop-muzika. Svoj planetarni leksikon, kroz koji je morao provući i svoju privatnu povijest, Ivan Palijan je uzorno sačinio, odlično napisao i uklopio u neki jako dobar i suvremen komunikacijski, publicistički, tekstualni aparat. Kada bi ovdje o znanosti bilo riječi, rekli bismo da je ovo knjiga s vrlo moćnim i funkcionirajućim znanstvenim aparatom.

S velikim dijelom njezina izbora i sadržaja ovaj se čitatelj (i budući korisnik knjige, jer ovom se knjigom može i treba koristiti) djelomice ili potpuno ne slaže. Naročito u onim dijelovima koji se tiču alternative iz šezdesetih i sedamdesetih, te punka i new wavea, kao i pratećih stilova. Ali smisao ovakvih knjiga upravo je u tome: u neslaganju i u prepirci oko kanona. No, tko god u Hrvatskoj poželi sakupljati LP ploče, ili lutati prostorima vlastite, stvarne i imaginarne kulturne povijesti prelazeći poviješću popularne muzike, ova će mu knjiga biti neizostavni priručnik, knjiga postanka, biblija…

Stil i stav

Palijan hini objektivnost. Mora tako u ovakvoj vrsti knjige. Ali i to nas podsjeća na vremena Džuboksa i Poleta. Pisci onoga doba su, s izuzecima ekscentrika kakav je bio Petar Luković, hinili objektivnost, tako što su svoj glas često predstavljali kao glas konačne istine. Strogi su bili onodobni rock-kritičari: Darko Glavan, Dragan Kremer, Ljuba Trifunović, Branko Vukojević, Momčilo Rajin, Dražen Vrdoljak, Vlatko Fras, Zlatko Gall… Uzdizali su i sahranjivali izvođače i stilove, i usput nas izvodili na pravi put. Knjiga Darka Glavana “Punk: Potpuno, uvredljivo negiranje klasike”, koju su danas već pradavne 1980. objavile Dečje novine iz Gornjeg Milanovca – inače izdavač Džuboksa – formativna je knjiga naše generacije.

Tko je ostao?

Rock je mrtav, ali začudo su živi rock kritičari, a iza njih se, uglavnom na specijaliziranim portalima, javila i neka nova generacija pop-glazbenih kritičara i prilično upućenih eksperata za različite muzičke stilove i oblasti. Od onih koji pamte neka druga vremena, ili su već tada pisali, aktivni su i prisutni Aleksandar Dragaš, Denis Leskovar, Hrvoje Horvat. Nesustavno na webu se javlja i Zlatko Gall. Pisao bi on i danas, da nije formalno i praktično likvidiran iz novina u kojima je potekao i u čijim je najslavnijim danima bio među važnijim imenima. Spomenuta četvorica, kao, primjerice, i Davor Hrvoj, najmarkantniji aktivni hrvatski džez kritičar, uz niz mlađih, među kojima je i autor ove knjige, dio su zanimljivog paradoksa. Godinama već rock kritičari, ili kritičari umjetnosti koja više ne postoji, bolje, artikuliranije i upućenije u hrvatskim medijima pišu, nego književni, kazališni, likovni, te, uz jedva dva-tri izuzetka, filmski kritičari. Neobjašnjivo.