„Una – jedna i jedina“. Tu frazu često nalazimo u tekstovima i knjigama o rijeci Uni, a osobito je omiljena u turističkim prospektima i sličnim publikacijama koje reklamiraju Unu, Pounje i pounjska mjesta na čelu s Bihaćem. Međutim, nije to samo literarni ukras i turistički slogan, nego i sintagma koju nerijetko, punih usta i punih srca, u raznim prilikama, izgovaraju Pounjani, ljudi koji žive uz Unu i s Unom, izražavajući svoju posebnu povezanost s tom rijekom i naglašavajući da se u odnosu između ljudi, rijeke i riječne okoline ne radi samo o „suživotu“, nego o životu, životu kojega ne bi bilo bez te rijeke, bez Une. Jedna druga sintagma, „Una – izvor života“, potkrepa je one prve. Tako predodžba rijeke i odnos prema rijeci izviru iz riječi i u nju, u kružnom toku prirode i kulture, uviru. A riječ i smisao koji se u riječ upisuje izviru iz legende i u nju uviru.
Naime, priča se da je ova rijeka dobila ime kad je, u ono vrijeme, jedan rimski vojnik, umoran od putovanja i bojeva, a tražeći mjesto za odmor, okrepu i počinak, izbio na obale rijeke te zapanjen njezinom ljepotom i izdašnošću uzviknuo „Una!“, što na latinskom znači „jedna“, misleći zapravo „una et unica“, „jedna i jedina“, odnosno „jedinstvena“. Kao sve legende, tako je i ova pokušaj da se racionalizira, logično ispripovijeda i usput pomalo romantizira ono nepoznato u nedoglednoj povijesti. Kao sve legende, tako je i ova vrlo nepouzdana. Ustvari je netočna. Za razliku od Dunava, Save, Drave ili Kupe, Unino ime nema veze s Rimljanima i najvjerojatnije je slavenskoga porijekla. Kako uvjerljivo pokazuje Dubravka Ivšić, hrvatska stručnjakinja za etimologiju, onomastiku i toponimiju („Predslavenski hidronimi na području Republike Hrvatske koji nisu posvjedočeni u latinskim vrelima“, Folia onomastica Croatica, 24/2015, str. 43–71), latinski oblik imena rijeke Une zabilježen je tek u srednjovjekovnim dokumentima, i to – navedeno po učestalosti – kao „Wn“, „Vn“, „Wen“, „Wouna“, „Un“, „Hun“, „Vna“ i „Wouna“, češće u muškom nego u ženskom rodu. Moguće je da je ime izvedeno od slavenskog pridjeva, odnosno sufiksa „*unъ“, što znači „dobar“, po čemu bi Una bila imenjakinja druge kraške rijeke koja se (nedvojbeno slavenski) naziva Dobra, a koja izvire, teče, ponire, ponovno izvire i uvire u središnjoj Hrvatskoj, te je jednako hladna kao Una.
Nije, dakle, Una jedna ili jedina, nego je dobra ili najbolja. „Mitološka istina“ ponekad je utjecajnija od „znanstvene istine“, ali na to se, barem u ovom slučaju, ne bismo trebali žaliti. Nije loše znati da je Una dobra i najbolja, ali to što unski narod smatra da je Una jedna i jedina još je bolje. Takva, „jedna i jedina“, ona i u hipertehniciziranom dobu egzistira u svijesti mnogih ljudi i njihovoj kulturi života kao čudnovato mitološko biće čije je postojanje nalik postojanju bogova u koje se vjeruje, a to što ju se svakodnevno može osjetilno iskusiti ne oduzima ništa od njezine misterioznosti, baš kao u negdašnjim paganskim religijama.
Zato nije čudno to što je Une mnogo više u umjetničkim, likovnim i literarnim djelima negoli u znanstvenim raspravama, jer umjetnost, a posebno poezija, svojom specifičnom refleksijom i izrazom može evocirati ono mitsko-religijsko u srazu čovjeka i prirode, dokučiti ono nedokučivo i iskazati ono neiskazivo. Izvrstan je primjer za to esej „Iz smaragda Une“ našeg pisca Skendera Kulenovića (1910.–1978.), potaknut romanom Grozdanin kikot Hamze Hume, a natopljen Unom. Na samo dvije stranice tog teksta Kulenović nudi i refleksiju o poeziji i poetsku refleksiju o Uni, sljubljuje teorijsko i pjesničko, bešavno uvezuje diskurzivno i nediskurzivno, propozicionalno i nepropozicionalno. Vrijedi navesti opsežniji odlomak jer on na opojan način govori i o opojnosti Une i o mogućem govoru o Uni:
„… samo lebdim, sav prosjan tom Unom, tim neviđenim čudom, za koje bi jedino znao reći ljepota, ljepota, malo mi očiju da gledam, malo mi pluća da dišem. Bila je to moja prva (i takva posljednja), najljepša, neuporediva, nezaboravna i neiskaziva rijeka. Senzacija ta možda bi se mogla uporediti jedino sa prvom zrakom svjetlosti i prvom kapi majčinog mlijeka, kad one ne bi ostajale u tmini koja prethodi našem pamćenju. (…) Čitajući poslije svakovrsne stihove i najrazličitije rasprave o njima, često sam se sjećao one svoje neopisive rijeke koja se prvi put zasmaragdila potpuno bijelom hartijom moga djetinjstva. Ova moja Una uživljavala me, više nego sva ta štiva, u onu maniju, ili onaj grč, pjesnikâ da vide i objelodane jedan svijet nikad viđen, uvijek nov, nov i onda kad je ogrezao u poznato, i da pri tom između njih i onog što se u njih upija ne bude ništa nego samo čarolija pjesničke krede i tabula rasa, njen u beskraj otvoreni prostor, a između pjesme i onoga ko je upija ništa nego pjesma sama, takva kakva je bila ta moja rijeka. (…) Pjesnik, onaj autentični, neuporediv je topograf ‘onog unutrašnjeg’ u nama i isto tako neuporediv seizmograf ‘onog spoljnjeg’ oko nas. To ‘unutarnje’ džungla je i maglina, i što duže trajemo, sve to veća, a i ‘spoljnje’ je neprozirna, i još uvijek suverena, jača od nas, kora zemaljska, koja neprekidno treperi od potresâ, stalno pomjerajući i onaj ‘svijet u nama’, te je tako poezija vječito osuđena, ili usrećena, da stoji pred tminama novoga i da rađa zvijezde iz haosa. Tako, ni autentični poetski ispis svega toga nikada nije bio niti može biti prepis onoga poetski već ispisanoga, ni usavršeniji ni savršen prepis, i tako između pjesnikovog topografskog pera, pjesnikove seizmografske igle i čiste hartije ne može biti ništa drugo nego samo slobodan, ravan, ničim skrenut dodir (iako to pero i iglu drži i njima ravna u pjesniku ruka čovjekova, koja je tvoračka tvorevina ogromne evolucije i empirije).“ (Skender Kulenović, „Iz smaragda Une. Grozdanin kikot Hamze Hume“, u: Skender Kulenović, Pjesme. Ogledi, Preporod, Sarajevo, 2006., str.315–316.)
Uglavnom, čak i nakon što smo – prema dominantnom zapadnjačkom civilizacijskom narativu – nadišli mitove te preko religije došli do filozofije, da bismo u modernom i suvremenom dobu prešli na razinu (egzaktne) znanosti, mitovi ne prestaju biti važni i još uvijek imaju i deskriptivnu i normativnu funkciju. S jedne strane, mitovi su važni jer, ako prežive stoljeća i tisućljeća, objašnjavaju neke naše predodžbe i obrasce ponašanja koji su još uvijek prisutni, ali su oni „nesuvremeni“ i stoga nerazumljivi ili se čak čine posve iracionalnima iz perspektive danas vladajuće forme racionalnosti. S druge pak strane, mitovi su važni jer prenose svevremenske i mjerodavne poruke koje su bitne za neku zajednicu u moralnom, socijalnom i kulturnom pogledu.
Recimo, druga legenda o Uni – ona o njezinom nastanku i nastanku bihaćke doline. Ovako je, u publikaciji Bihać – Una (Turistički savez Bihać, Bihać, 1984.), prepričava Boško Marjanović:
„U pradavno doba bilo je tu veliko jezero. Na okolnim brdima, zaraslim šumom, živjela su stočarska plemena, a jezerom plovili njihovi splavovi i čamci. Jednog dana odluče da probiju prirodnu branu baš na mjestu gdje su sada slapovi Kostela, puste jezersku vodu da otekne na sjever i tako dobiju dolinu s rijekom i plodnim njivama. Svojski se prihvate da uklone branu od zemlje i kamena. Radilo se dugo, a posao je polako napredovao. Kada su već odvalili toliko gromada da snaga jezerske vode lako može i sama provaliti, pobojali su se da mogu stradati svi koji tu rade. Dogovore se onda ovako – od sada će brdo potkopavati samo starci koji su navršili šezdeset godina. I bude tako. Nakon nekog vremena provali bujica i odnese u nepovrat ostatke brda i starce. Sva jezerska voda s vremenom otekla je kanjonom na sjever, a ostali su samo modroplava rijeka i plodna dolina, u koju su se spustila plemena tog pradavnog naroda…“
Naravoučenije ove legende moglo bi glasiti ovako: ako su se pradavni ljudi žrtvovali za nastanak Une, onda bismo se mi današnji trebali na neki način žrtvovati za njezin opstanak. U najmanju ruku, ne bismo se smjeli odnositi prema njoj kao da je ona tu samo zbog nas koji uz rijeku obitavamo tek nekoliko desetljeća ili stoljeća. A zbog isprepletenosti prirode i kulture, ova bi nam legenda također mogla poručiti da poštujući rijeku poštujemo i svoje pretke, odnosno prethodne generacije koje su živjele na Uni i sačuvale Unu za nas.
Dakle, i iz ovog mita mogli bismo nešto naučiti, premda je on znanstveno, činjenično netočan, jer znamo da rijeka Una ima izvor koji se nalazi u Lici, odnosno Hrvatskoj, kod sela Donja Suvaja u blizini Srba; vrelo Une – bezdan istražen do dubine od 248 metara, što ga čini jednim od najdubljih riječnih izvora u Europi, a možda i na svijetu – nakon kojeg Una, napajajući se drugim izvorima i pritokama, uzbudljivo teče dvjestotinjak kilometara krajevima Hrvatske i Bosne te granicom Hrvatske i Bosne, sve do ušća u Savu kod Jasenovca.
Mini-hidrocentrala s maksi-štetom
Upravo su taj izvor i područje oko njega ovih dana, u ljeto 2024. godine, dospjeli u veliku, a možda i najveću opasnost do sada, što zasigurno, iako na nepredvidljive načine, dugoročno ugrožava cijelu rijeku i s njome sraslu floru i faunu, biotope i ekotope, te ljudske zajednice koje žive u širokom slivu Une. Naime, na tom su mjestu početkom srpnja 2024. započeli radovi na izgradnji mini-hidrocentrale „Una-mlin“ te je lokalno stanovništvo ostalo bez pitke vode, porušena su stabla, razrovano je zemljište i, što je najgore, narušen je vodotok rijeke i zamućena je riječna voda, a to – ponovimo i podcrtajmo – zacijelo ima ogromne posljedice za životinjski i biljni svijet, koje bi tek trebalo istraživati.
Investitor, tvrtka Pipra d.o.o. i izvođač radova, tvrtka Starac d.o.o. (neka im ime i u ovom tekstu bude istaknuto, zapamćeno i javno osramoćeno!) započeli su radove sa tko zna kako ishođenom lokacijskom i građevinskom dozvolom, ali bez dokumenta koji je u ovom slučaju osobito važan, a to je ekološka studija, tj. ocjena prihvatljivosti ovog zahvata za prirodni okoliš. Akcija je, dakle, nesumnjivo nelegalna, ali važnije je utvrditi je li uopće legitimna. Ima li ikakva (barem ekonomskog, ako već ne ekološkog) opravdanja za izgradnju ove hidrocentrale? Budući da bi ova hidrocentrala proizvodila vrlo male količine električne energije, omjer ekološke štete i ekonomske koristi jasno ukazuje na neisplativost ovog projekta – osim za uključene poduzetnike, dakako. A možda i za neke druge, trenutno misteriozne subjekte. Uglavnom, radi se o mini-hidrocentrali s maksi-štetom, što se zapravo odnosi na sve mini-hidrocentrale, kako su to 2019. godine sažeto i upečatljivo prikazali Sonja Stojadinović i Ivor Fuka u svom članku „Mini hidroelektrane: mala korist za veliko uništavanje prirode“ (Lupiga, 19. 11. 2019., https://www.lupiga.com/vijesti/mini-hidroelektrane-mala-korist-za-veliko-unistavanje-prirode).
Nekoliko je „neobičnih“ stvari koje ovdje na prvi pogled upadaju u oči. Najprije Općina Gračac i Zadarska županija, zatim barem dva nadležna ministarstva Republike Hrvatske, a naposljetku i druge državne institucije morali bi odgovoriti na pitanje kako su radovi uopće mogli početi bez ključnog dokumenta, onog o okolišnoj prihvatljivosti ovog projekta, te tko je to, na koji način i zašto odobrio? Nadalje, pitanje je kako se moglo dogoditi da se takav jedan projekt uopće zamisli, a potom i počne realizirati u području koje je pod posebnom paskom Europske unije, a time i Republike Hrvatske – u području koje je zaštićeno u sklopu ekološke mreže Natura 2000, koja obuhvaća područja važna za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova na teritoriju Europske unije? Usput se može ukazati i na začudnu činjenicu da je ova uništavalačka akcija u Hrvatskoj, kao državi članici Europske unije, poduzeta netom nakon što je 17. lipnja 2024. godine Vijeće Europske unije usvojilo Zakon o obnovi prirode, koji je stupio na snagu 18. kolovoza 2024., a koji nalaže ne samo zaustavljanje i daljnje sprečavanje degradiranja specifičnih i osjetljivih ekosistemâ nego i obnavljanje degradiranih ekosistema (Nature Restoration Law, https://environment.ec.europa.eu/topics/nature-and-biodiversity/nature-restoration-law_en).
Sve u svemu, puknuo je još jedan gnojni čir hrvatske privrede i politike, koji je po svemu tipičan, jer u ovom gnoju nalazimo i „kontroverzne poduzetnike“, što je često eufemizam za ambiciozne i spretne kriminalce, i mutne administrativno-birokratske procedure, iza kojih se najčešće kriju koruptivne radnje i podrška nekih državnih dužnosnika i službenika, i neosporno pogodovanje privatnom interesu nauštrb javnog i zajedničkog dobra.
Znakovit je profil vlasnika obiju tvrtki uključenih u izgradnju hidrocentrale „Una-mlin“, a to je Saša Svalina koji je, uz Pipru d.o.o. (tvrtku registriranu za proizvodnju električne energije) i Starca d.o.o. (tvrtku registriranu za rezanje, oblikovanje i obradu kamena), vlasnik još nekoliko firmi kao što su White Rock d.o.o. (vađenje ukrasnoga kamena i kamena za gradnju, vapnenca, gipsa, krede i škriljevca) i Zemlja i more d.o.o. (kupnja i prodaja vlastitih nekretnina). A ni to nije sve jer Svalina je također vlasnik tvrtke Precious metals d.o.o. (trgovina na veliko metalima i metalnim rudama) te direktor hrvatske Grupe Toranj, čiji je vlasnik njegova američka tvrtka S&G Brothers (s inicijalima Saše i brata mu Gordona) koja se bavi trgovanjem plemenitim metalima i dragim kamenjem, uključujući prodaju zlatnih poluga i dijamanata iz Venezuele i Brazila pod „vrlo zanimljivim uvjetima“ (Bojan Bajgorić Šantić, „Čime se bave investitori u hidroelektranu na Uni koja je uzbunila javnost? Zlato, dijamanti, hotel…“, Forbes Hrvatska,9. 8. 2024., https://forbes.n1info.hr/aktualno/cime-se-bave-investitori-u-hidroelektranu-na-uni-koja-je-uzbunila-javnost-zlato-dijamanti-hotel/).
Ironično je da „smaragdnu rijeku“ trži trgovac dragim kamenjem te kupac i prodavač nekretnina, čije se ime pojavljuje u mnogim „društvima s ograničenom odgovornošću“. No nije to jedina znakovitost ovdje, jer Una je Svalinu spojila i s političkim „društvima s ograničenom odgovornošću“, tj. bez ikakve odgovornosti. Svalini je, naime, suglasnost za izgradnju hidrocentrale dala Općina Gračac kad je njezina načelnica bila Nataša Turbić iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), one stranke koja je 2021. godine pravomoćno osuđena za izvlačenje novca iz državnih institucija i državnih tvrtki, što ju, u nadrealističkom igrokazu pod naslovom „Republika Hrvatska“, ne sprečava da i dalje vlada i nacionalno i lokalno. Elem, ova je hadezeovska „kontroverzna političarka“, zlorabeći svoju poziciju moći, bila upletena u barem jedan „kontroverzni projekt“. Ili, u prijevodu na razumljiviji jezik, ona je kriminalka koja se, prema vlastitom priznanju, bavila lukrativnim lopovlukom. U međuvremenu je uhapšena, suđena i osuđena zbog svoje uloge u velikoj hrvatskoj kriminalno-gospodarsko-političkoj „aferi Vjetroelektrane“. Ponovimo gradivo: osuđena je na djelomičnu uvjetnu zatvorsku kaznu od godinu i pol zatvora (s uvjetom da u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo) te sporednu novčanu kaznu od 10 000 eura, a oduzeto joj je i 5500 eura koje je stekla protupravno kad je primila mito radi namještanja natječaja za zakup poljoprivrednog zemljišta za uzgoj stoke na krškim pašnjacima, na zahtjev druge „kontroverzne političarke“, također hadezeovke, Josipe Rimac („Bivša načelnica Gračaca Nataša Turbić priznala krivnju, ići će pola godine u zatvor“, 057 info, 19. 5. 2023., https://www.057info.hr/vijesti/2023-05-19/bivsa-nacelnica-gracaca-natasa-turbic-priznala-krivnju-ici-ce-pola-godine-u-zatvor/).
Tako je Saša Svalina, sa svojim društvima s ograničenom odgovornošću, upao u loše društvo. In dubio pro reo, iliti pod presumpcijom nevinosti, ne možemo tvrditi da su Svalina i Turbić udruženim snagama napali rijeku Unu, ali smijemo izraziti određene sumnje, nadajući se da će one biti istražene te potvrđene ili opovrgnute. Kao u svim krimićima, tako i ovdje treba pratiti sve tragove, koliko god neznatni bili, a jedan trag vrijedan istrage jest sklonost Nataše Turbić održivim izvorima energije: ako podržava vjetroelektrane, moguće je da podržava i hidroelektrane.
Vratimo li se unskom investitoru i izvođaču radova Saši Svalini, možemo, uz naznačeni ironični moment, uočiti i moment kad se ironija poput unskog slapa prelijeva u sarkazam. Zavirivši na web-stranicu Svalinine tvrtke S&G Brothers, Inc. (https://www.sg-brothers.com/), nalazimo da je ključna osoba u bagateliziranju rijeke Une osoba koja, otkako je 2015. godine utemeljila tvrtku u Miamiju, uspješno trguje kako zlatom i srebrom, tako i dijamantima i smaragdima, vjerojatno ne praveći razliku između smaragda i „smaragdne rijeke“. A završni akord ove morbidne kompozicije može biti ponosna deklaracija misije braće koja su nasrnula na izvor Une: „Filozofija S&G Brothers je sasvim jednostavna: voda je najčistija na svome izvoru“. Od „poroka Miamija“ – kako je glasio naslov svojedobno popularne američke TV-serije – do „poroka Suvaje“ put se čini pravocrtnim. Možda bismo se ovdje ipak trebali uzdržati od daljnjih asocijacija na biografsko-hidrografske paralele koje se nezaustavljivo nameću.
Hidroelektrični napadi i otpor riječnog građanstva
Ovoljetna bi unska tragedija, kao mnoge njoj slične, vjerojatno prošla nezapaženo i bila bi uspješno izvedena do kraja da se mještani Donje Suvaje i Srba te lokalna udruga „Una“ nisu trgnuli i digli glas te da se nisu odazvale druge udruge građana, neki mediji i pojedinci, koji su alarmirali širu javnost, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, pa i šire, što je proteste učinilo brojnijima i vidljivijima, tako da ih ni hrvatska vlast, ni s njome slizani mediji nisu više mogli ignorirati kao što su to činili prvih dana po početku građevinske invazije na Unu.
Ohrabrujuće je ovo osvještavanje i mobiliziranje građana te formiranje „riječnog građanstva“, što je fenomen koji istražuje i koncept koji utemeljuje bosansko-američka antropologinja Azra Hromadžić (inače „djevojka sa Une“ i Bišćanka) u svojoj netom objavljenoj knjizi Riječno građanstvo. Bosanski grad zaljubljen u rijeku (Riverine Citizenship. A Bosnian City in Love with the River, Central European University Press, Budimpešta/Beč/New York, 2024.). Knjigu Azre Hromadžić – kojom ona rijeku Unu, grad Bihać i Bišćane izvodi na svjetsku scenu – tek trebamo pažljivo pročitati, za što je aktualni trenutak idealan, a ovdje se ograničavamo na njezino objašnjenje pojma „riječno građanstvo“, koje je nedavno iznijela u intervjuu zagrebačkim Novostima, gdje je također sažela ključne teze svoje knjige i aktualizirala ih s obzirom na vrela unska događanja oko vrela Une u ljeto 2024. godine:
„Riječno građanstvo je koncept koji odudara od normativnog shvatanja građanstva u političkoj teoriji koje najčešće pretpostavlja direktnu vezu između teritorije i nacije. On ne podrazumijeva takav odnos, nego prepoznaje neidentitaran oblik građanstva. Konkretnije, ono što se u teoriji ili u praksi smatra kontekstom ili pozadinom političkog djelovanja, kao što su topografija i topologija, postaju agensi građanstva. To znači da ljudi, institucije, zemlja i biota zajedno tvore jedan asamblaž. (…) Riječno građanstvo kao takvo proizilazi iz odnosa ljudi prema mjestu/rijeci i ono se gradi odozdo, povezivanjem aktera koji naizgled ne bi trebali zajedno djelovati, što se dogodilo 2015. godine kada se je planirala izgradnja mini hidrocentrale u samom srcu Nacionalnog parka Una.“
Upravo taj događaj na koji Hromadžić podsjeća, a koji je bio okidač za njezinu antropološko-socijalno-političku studiju o „riječnom građanstvu“, nuka nas da se barem nakratko osvrnemo na pretpovijest recentne hidroelektrične unske afere, gdje nalazimo slične aktere i na strani agresora i na strani branilaca.
One 2015. godine, Gradsko vijeće Grada Bihaća – pod gradonačelnikovanjem tadašnjeg „prvog čovjeka Bihaća“, u međuvremenu preminulog Emdžada Galijaševića, koji je 2016. bio optužen i pritvoren zbog zloupotrebe službenog položaja – donijelo je odluku o dodjeli koncesije za izgradnju hidrocentrala na rijeci Uni i njezinoj pritoci Uncu, točnije, u Martin Brodu i Dobrenici. Svaki je unski lokalitet po sebi i u sklopu cijele rijeke i porječja vrijedan, ali nekim se riječnim entitetima ipak može pripisati posebna vrijednost, a Martin Brod je svakako među njima. Tko je ikad bio u Martin Brodu i doživio tamošnji fascinantni vodopad, ili ga samo vidio na fotografiji, zna koliko je bizarna bila ideja izgradnje hidrocentrale koja bi ugrozila martinbrodske slapove. Otprilike, kao da netko obznani da će od zagrebačke Katedrale ili od sarajevske Gazi Husrev-begove džamije napraviti trgovački centar s kasinom i sex shopom. Rijeku Unu i ideju o jednakoj vrijednosti kulturnih i prirodnih dobara nasreću je imao tko braniti. Brzim organiziranjem građana i građanskih organizacija, uz podršku nekih dalekovidnijih političara i medija, stvorena je 2015. godine čvrsta fronta te je bihaćko Gradsko vijeće već tjedan dana kasnije opozvalo svoju odluku. U optimističnoj verziji: proradila im je pamet i savjest te su shvatili da su se osramotili kad su odlučili trajno nagrditi i uništiti rijeku zarad tko zna čijeg profita.
Ni deset godina kasnije, eto novog hidroelektričnog napada na Unu – i to mnogo strašnijeg, jer je iz plana prešao u akciju – gdje vidimo da onaj otpor iz 2015. godine nije presušio, jer bihaćko-bosanski zaštitari Une prelaze državnu granicu i pridružuju se srbsko-hrvatskim istomišljenicima. I nadamo se da će i ovom prilikom protest biti uspješan. Bilo je potrebno mjesec dana da protesti pokrenu hrvatske državne institucije (Državni inspektorat, Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije, Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zadarsku županiju i Općinu Gračac), a koliko će još vremena i truda trebati da se radovi i službeno prekinu te da se gradnja ovakvih hidrocentrala trajno onemogući, i hoće li se to ikada dogoditi – polovicom kolovoza 2024. krajnje je neizvjesno.
Lobotomija Une i terapija Unskih smaragda
Da su hidrocentralisti kidisali na Unu i prije nego što im je kapitalizam širom otvorio vrata za realizaciju njihovih mokrih snova svjedoče planovi iz razdoblja socijalizma o izgradnji desetak manjih i većih hidrocentrala na Uni i Uncu. Protivljenje takvoj destrukciji – koju karstolog i novinar Ivo Lučić ingeniozno naziva „lobotomijom Une i Unca“ (Ivo Lučić, K bosanskom oceanu. Kratki ogledi o percepciji prirode u Bosni i Hercegovini, Centar za krš i speleologiju/Synopsis, Sarajevo/Zagreb, 2023., str.177) – bilo je jedan od ključnih motiva za osnivanje „Unskih smaragda“, jedne od prvih ekoloških nevladinih organizacija u socijalističkoj Jugoslaviji.
„Unski smaragdi“ osnovani su, kao „društvo za stvaranje kulture čuvanja i zaštite rijeke Une“, u Bihaću 17. svibnja 1985., otkad se svake godine, na razne načine, 17. maj obilježava kao „Dan rijeke Une“. „Otac Unskih smaragda“ i nedvojbeno najvažnija osoba u višedesetljetnoj povijesti „unskog aktivizma“ bio je Boško Marjanović (1933.–2003.), bihaćki novinar i publicist, čije zasluge u sferama ekologije, društva i kulture ne može primjereno opisati ni jedan članak, pa tako ni ovaj. No barem se može one koje to zanima uputiti na Marjanovićevu nimalo autoglorifikacijsku autobiografiju Životna trka novinara sa rijeke Une (Unski smaragdi, Bihać, 1996.) – jednu od pedesetak publikacija koje je objavio – te kao važan ekskurs umetnuti ovdje nekoliko važnih činjenica o njemu.
Boško Marjanović (za njegove vršnjake i ostale odrasle „Marjan“, a „čika Boško“ za ondašnju djecu i omladinu, među kojima su svi sada odrasli, a neki su već i ostarjeli) rođen je u selu Bačvani, blizu Une, s njezine bosanske strane, između dviju Kostajnica i dviju Dubica. Bio je ratno siroče: otac mu je poginuo kao partizan već 1941., a majka mu je umrla 1945., pa je djetinjstvo i mladost proveo je po sirotištima, najprije u Banjoj Luci, a od 1949. u Bihaću, gdje je završio gimnaziju iz koje se uputio u Zagreb na studij prava. Uz Bihać i Unu trajno se vezao i svoj život u njih uložio. Sva svoja negativna iskustva, kako ona prethodno spomenuta, tako i ona koja su bila vezana uz njegov fizički hendikep (jer mu je, zbog dječje paralize, jedna noga bila kraća, pa je vidno šepao), okrenuo je u pozitivnom pravcu, u otvorenost prema ljudima i prirodi, u dobrotu i napor da se što više prirodnog okoliša sačuva u dobrostanju i da se svijet učini boljim. Ali, da ne bi bilo zabune, premda Boška Marjanovića treba štovati kao svojevrsnog „unskog sveca“, on nije bio nikakav „new age guru“ koji u zagonetnim rečenicama nalaže svoju prosvijetljenost i asketski način života kao uzor za sve one koji žele već na ovom svijetu biti jednom nogom „s one strane“, u nekakvoj transcendentnoj eko-utopiji. Stojeći čvrsto na zemlji s obje noge, pa i onom slabijom, stojeći uz Unu kao stražar koji grozničavo traži druge stražare, suborce, on je svoj nauk propovijedao kroz dim neizostavne cigarete, uz prirodnu duhovitost i oštar, ironičan humor, počesto i psovku, pri čemu je prvenstveno on sâm bio meta (na primjer, zbog vlastite tjelesne mane ili zbog svojevremene „posvećenosti alkoholu“, koju je do „Unskih smaragda“ već bio prevladao), a tek zatim svi drugi i sve drugo.
Čika Boško je, dakle, 1985. godine utemeljio „Unske smaragde“ s nekoliko kolega i prijatelja ozračenih njegovim entuzijazmom, među kojima je najvažnija bila njegova supruga Nurzekija, „teta Kija“, koja i danas, dva desetljeća nakon njegove smrti, čuva i promovira izvorne ideje „Unskih smaragda“, premda se odavno povukla u drugi plan, vjerujući da će nove generacije i novi ljudi pronaći u novom vremenu ispravan put za „Unske smaragde“ i za Unu.
Težište djelovanja „Unskih smaragda“ otpočetka je bila edukacija, i to kako putem medija (proglasima, javnim nastupima i vlastitim časopisom Unski smaragdi), tako i obrazovno-odgojnim aktivnostima u formalnim edukacijskim okvirima i na neformalne načine. Težište su bili djeca i mladi koje je Boško Marjanović smatrao „ambasadorima Une“, ambasadorima iz budućnosti, tj. ambasadorima nove, ekološke civilizacije. Velike riječi, velike ideje i veliki ciljevi, nema sumnje. Ali opet: bez nepromišljene zanesenosti, nego samo uz neprestan, sistematičan, brižljiv i kapilaran rad. Recimo, „Unski smaragdi“ su u prvoj fazi svoga djelovanja imali više od stotinu tisuća članova iz svih pounjskih komuna, među kojima su većinu predstavljali djeca i mladi koji su se regrutirali prvenstveno putem škola, pa su „Unski smaragdi“ bili nalik na ondašnji Savez pionira, ali su i po svojoj „ideologiji“ i po svojim aktivnostima bili neka vrsta „parapionirske organizacije“ u kojoj je glas tih mladih članova bio itekako čujan, kao što je njihova motivacija za aktivnosti od općedruštvenog značaja bila snažnija nego u ideološki krutim i sadržajno obesmišljenim „Titovim pionirima“. Nisu svi poletarci „Unskih smaragda“ postali i ostali ekološki osviješteni, neki od njih možda su danas biznismeni i političari koji razmišljaju i djeluju anti-unski i anti-ekološki, ali brojni ili čak većina njih neće se nikada osloboditi onoga što su kao „Smaragdi“ usvojili.
A i zato je zaslužan, prije svih, čika Boško. Sâm nije imao djece, ali je, zahvaljujući „Smaragdima“, imao više svoje djece nego itko drugi. On je isporučivao ideje i zadavao ritam njihove realizacije, ali je nastojao, koliko je to bilo moguće ili opravdano, demokratizirati organizaciju u pogledu djece i mladih. U najmanju ruku, nije ih tretirao kao idiote i imao je sličan pristup djeci kao Duško Trifunović ili Mladen Kušec. Poticao je razmišljanje i odgovornost, umjesto da traži disciplinu. Poticao je oduševljavanje rijekom i prirodom, umjesto da provodi indoktrinaciju. Zahtjevne su bile redovne izvanškolske aktivnosti koje su „Unski smaragdi“ organizirali za djecu i s djecom, ali su također bile prožete radošću, kreativnošću, smislom.
Pritom je važan katalizator ekološkog senzibiliteta bila umjetnost, i to ne samo osmišljene likovne, literarne i muzičke aktivnosti djece i mladih, nego i brojne likovne izložbe i književne priredbe afirmiranih umjetnika, čemu treba pribrojiti i gramofonsku ploču s kantatom „Noć na Uni“ splitskog kompozitora Josipa Hatzea (1879.–1959.), koju su „Smaragdi“ objavili 1988. godine, te skulpturu „Djevojka sa Une“ Vladimira Herljevića, zagrebačkog kipara poteklog iz Bosne, skulpturu koja je izrađena i postavljena u Bihaću 1986. godine, a nakon nekoliko selidbi i restauracije skrasila se 2019. godine na bihaćkoj Otoci, na mjestu koje je umjetnik prvotno i bio zamislio za nju.
Slogani „Bistar um – bistra Una“ i „Rijeku Unu ne treba čuvati od ljudi, nego treba učiti ljude da čuvaju rijeku Unu“ upućuju na još jednu značajku nazora i djelovanja „Unskih smaragda“, a to je oslanjanje na znanost, odnosno na prirodne znanosti, jer senzibilitet i nadahnuće, koliko god su važni za socijalnu ekologiju, moraju se za nešto držati; poziv na akciju i sama akcija moraju biti usidreni u argumentima. Uz brojne tribine i članke razasute po znanstvenim časopisima, znanstveni skupovi koje su u prva dva desetljeća rada organizirali „Unski smaragdi“ i publikacije koje su u nastavku na to objavljene još uvijek su relevantan izvor podataka, informacija i znanja o prirodnim vrijednostima Une te čvrsta podloga za zagovaranje njezine zaštite (Valorizacija prirodnih i društvenih vrijednosti sliva rijeke Une, Bihać/Sarajevo, 1991.; Sedra rijeke Une i Una bez sedre, Bihać, 2000.).
„Unski smaragdi“ odraz su Boška Marjanovića, čovjeka dobrih namjera i goleme energije, koji je imao ne samo briljantne ideje (ili bi trebalo reći smaragdne ideje?), nego i viziju i misiju. Godine 2025. navršit će se četrdeset godina „Unskih smaragda“ i bit će to dobra prilika za autorefleksiju: što je do sada postignuto te kamo i kako dalje? A bit će to dobra prilika i za revalorizaciju misli i djela Boška Marjanovića, u kojemu se i danas trebaju ogledati „Unski smaragdi“. Bitan dio njegove vizije i misije bila je zaštita cijelog sliva Une kao ekološki važnog područja, u tom smislu i proglašenje Nacionalnog parka „Una“ na što širem području, kao i razvijanje održivog turizma na korist ljudi, ali ne na štetu rijeke Une i prirode. Čika Boško je, animirajući i angažirajući tisuće suradnika, sustavno, predano i marljivo radio na tome, poput mrava u nekom velikom mravinjaku. A u ponečemu je i uspio: ekološke teme i pristupi, uključujući ekološko obrazovanje i odgoj, postali su dio društvenog mainstreama, iako ne uvijek na dobrim pretpostavkama i s iskrenim namjerama;gradnja hidrocentrala na Uni još uvijek nije realizirana, iako ju se, kako vidimo, samo odgađa neodređeno vrijeme; Nacionalni park „Una“ proglašen je 2008. godine, iako na užem području negoli se priželjkivalo; turizam doživljava zamah, iako ne na ispravnim osnovama, tj. na principu ekološke održivosti.
Ovo opetovano „iako“ zapravo opisuje razliku između vremena kada se oblikovala vizija i misija Boška Marjanovića i današnjeg vremena. Ideje, ciljevi i metode bili su besprijekorni, ali Boško Marjanović nije predvidio, jer nije mogao predvidjeti, dvije stvari – rat koji je, uz nepovratne žrtve i popravljive materijalne štete, temeljito promijenio, a može se reći i uništio socijalnu strukturu i socijalnu supstancu na kojoj su počivali „Unski smaragdi“, te kapitalizam koji je jednako destruktivan u socijalnom, ali i u ekološkom smislu. Rat su „Unski smaragdi“ i Una još nekako i preživjeli; udruženje se tada fokusiralo na stradanje djece u ratu i na apele za zaustavljanje krvoprolića, a Una je služila kao simbol trajnih vrijednosti kojima treba težiti. No kapitalizam je, pokazalo se, mnogo kompliciraniji problem. Ideje „Unskih smaragda“ ne nalaze rezonancu u kapitalizmu, jer ekologija unsko-smaragdnog tipa polazi od socijalističko-demokratske pretpostavke, od predodžbe o zajednici i zajedničkosti, o društvu i društvenosti, o mogućnosti zajedničkog, društvenog usmjerenja na spašavanje i zaštitu čovječanstva i čovječnosti, rijeke i prirode… a sve to kapitalizam organski odbija.
Zato se „Unski smaragdi“, a s njima i Una, nalaze već duže vrijeme na velikoj raskrsnici na kojoj nema putokazâ, nego ih tek treba osmisliti i postaviti. Misliti i djelovati na način na koji se djelovalo prije četrdesetak godina nije moguće ili je, pak, moguće, ali po cijenu toga da se „Unske smaragde“ počne smatrati zastarjelima te da ih se naposljetku spremi u muzej bolje prošlosti. Stoga se kao drugi smjer nameće prilagodba „Unskih smaragda“ uvjetima aktualne kapitalističke ideologije i kapitalističkog sistema života, ali svaki korak u pravcu takve prilagodbe nagriza srž „Unskih smaragda“, tj. ono što je doista vrijedno u njihovim idejama i aktivnostima. Rješenje ove neugodne jednadžbe – barem u smislu opće orijentacije – moglo bi glasiti ovako: uz redovne i nove aktivnosti u duhu „Unskih smaragda“, treba raditi i na promjeni uvjeta u kojima se djeluje. Ne bi se smjelo zadržati na dobrodušnim apelima o estetskim ljepotama i biološkim vrijednostima rijeke Une, apelima koje sve manje ljudi sluša i u njih istinski vjeruje, nego bi trebalo naoštriti oštricu socijalne kritike, te opravdanu i neophodnu ekološku borbu povezati s drugim progresivnim i emancipatorskim socijalnim borbama. To, dakako, ne znači da bi se „Unski smaragdi“ trebali politizirati tako što bi se svrstali uz određenu političku opciju, jer time bi olako prokockali svoje bogato nasljedstvo, ali bi mogli, kao mnogi drugi ekološki pokreti, organizacije i inicijative, izgraditi vlastitu socijalno-političku poziciju koja bi bila određenija spram konteksta ugrožavanja i zaštite rijeke Une.
RH, EU, BiH – „zelena politika“ i zelenilo novčanica
Da neupućeni čitalac ne bi stekao krivi dojam, treba kazati da Una, u pogledu proizvodnje električne energije i izgradnje hidrocentrala nije djevičanski netaknuta rijeka. Imamo protočnu hidroelektranu „Jarak“ u samom gradu Bihaću, izgrađenu u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, te akumulacijsko-derivacijsku hidroelektranu „Slapovi na Uni“, izgrađenu nizvodno od Bihaća u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Ali ono što je na Uni napravljeno u prošlim vremenima treba promatrati u kontekstu onodobne modernizacije, industrijalizacije i elektrifikacije, kad su okolnosti bile sasvim drugačije: i potrebe stanovništva, i mogućnosti za dobivanje električne energije, i znanje o ekološkim posljedicama takvih projekata, i razmjeri uništavanja prirodnog okoliša, i svijest o nužnosti zaštite prirodnih dobara. „Jarak“ i „Slapovi na Uni“ razlikuju se od današnjih hidroelektrifikacijskih projekata barem po tome što su mogli ponuditi argumente u registru javnih dobara, odnosno ukazati na korist koju će od toga imati građani Bihaća i stanovništvo Bihaćke krajine. Današnji (raz)graditelji, pak, ne mogu, a ni ne nastoje ponuditi takve argumente. I rijetko tko ih uopće pita za to. Zato danas više nema opravdanja za ekonomski motivirane projekte koji se ne osvrću na ekološke učinke.
Kako god završio ovogodišnji čin predstave o rijeci Uni i hidrocentralama, šteta je već učinjena i sanacija teško može biti potpuna, ali ključno je imati u vidu da ni eventualni uspjeh prosvjednikâ i otkazivanje ovog protuprirodnog projekta ne bi predstavljali kraj predstave. Višedesetljetna nam iskustva govore da su planovi o izgradnji hidrocentrala na Uni kao rijeke ponornice: izviru, pa se skrivaju u podzemlju, pa se ponovno pojavljuju… ali neprestano teku.
Hidrocentrala na vrelu Une ne bi bila prvi slučaj u kojemu je dugotrajna i mučna borba za zaštitu nekog javnog i zajedničkog dobra, po principu „povuci-potegni“, trajala godinama i završila neuspješno ili s neriješenim rezultatom koji je samo privremen. Sjetimo se samo zagrebačkog Cvjetnog trga i dubrovačkog Srđa. Ako ima love i poduzetnikove volje da se ona ulaže i umnožava, a političke su vlasti, zbog svoje korumpiranosti ili gluposti, naklonjene tome, možemo biti sigurni da se samo čeka povoljniji trenutak za realizaciju projekta, pri čemu se koristi stara taktika iscrpljivanja. Fizikalni je i društveni zakon da se protesti ovog tipa, ako ne postignu uspjeh u kraćem vremenu, „ispuhuju“. Ono na što uvijek računaju ekonomsko-političke strukture jest zamor aktivističkog materijala i popuštanje pažnje javnosti koja je baždarena na trenutačni medijski hype, a ne na duže praćenje nekog problema, koliko god on bio velik.
Osim toga, od države koja je dopustila da ilegalno započne kapitalistička radna akcija „Una ’24.“ može se očekivati i da sredi pozitivnu ocjenu ekološke prihvatljivosti, potvrdi lokacijsku i građevinsku dozvolu te omogući investitoru i izvođaču radova da u miru dovrše posao, a ako bi u tom slučaju ponovno bilo protestâ, država bi bila dužna da ih onemogući, pa je zamislivo da bi policija, umjesto da hapsi eko-kriminalce, rastjerivala sve iscrpljenije i malobrojnije vodozaštitničke prosvjednike, ako treba i vodenim topovima, da se tragedija začini i pokojim komičnim elementom. Nije li takav scenarij pretjerivanje? Pa ne baš. Od države koja valjda zamišlja da je „šengenska granica“ ovodobni „antemurale christianitatis“, pa smjerno vrši protupravne i ekstremno nasilne „pushbackove“, odnosno pljačka, premlaćuje i vraća u Bosnu i Hercegovinu nesretne migrante koji se dočepaju Hrvatske i Europske unije, može se očekivati bilo što. Ne bi li se ipak Europska unija usprotivila tome i zaštitila ne samo svoje građane sa ruba Unije, čije je pravo na zdrav okoliš ovim projektom radikalno ugroženo, nego i jedno od područja unutar europskounijske ekološke mreže Natura 2000? Ni oko toga ne treba imati iluzija jer Europska je unija „zelena“ prije svega u pogledu zelenila novčanica. Dovoljno je pogledati samo što se trenutno zbiva u dolini rijeke Jadar u Srbiji – zloslutne planove o eksploataciji litija u režiji multinacionalne kompanije Rio Tinto, režima Aleksandra Vučića i Europske unije. To je u punom smislu riječi europski projekt čija provedba jamči Srbiji „europsku budućnost“ (što je nedavno, u srpnju 2024. godine, potvrdio njemački kancelar Olaf Scholz tokom više radne nego svečane posjete Srbiji), ali građanima Srbije, koji bi bili direktno i indirektno pogođeni time, ne jamči nikakvu budućnost.
Na dvoličnu i shizofrenu „EUropu“ i „EUropsku Hrvatsku“ ugleda se, očigledno, i „EUropofilna Bosna i Hercegovina“. Reakcije bosanskohercegovačkih vlasti raznih razina po pitanju aktualne devastacije vrela Une i ranijih devastacija, kad ih se uopće moglo zapaziti, bile su prilično mlake i mlohave u usporedbi s oduševljenim reakcijama tih vlasti na užarene i ukrućene prodore kapitala. A to nije tek „opći dojam“, nego činjenica koju bi se pomnijim istraživanjem moglo i dokumentirati na tragu sljedeće tvrdnje Ive Lučića:
„Aktualni Plan upravljanja Nacionalnim parkom Una (2011) radio je Elektroprojekt iz Hrvatske, konzultantska tvrtka HEP-a, glavni inženjer bio Stjepan Mišetić, poznat iz najvećih sukoba udruga za zaštitu prirode u Hrvatskoj. Konačno, bilo bi korisno napraviti dubinsku analizu koliko su stvarno za petnaestak godina djelovanja parka u njemu povećali inače prilično slaba znanstvena istraživanja i produbili znanje o prirodi Une. Hoću reći, ovaj slučaj potvrđuje da je stvarno razumijevanje prirode u resorima administracija Hrvatske i Bosne i Hercegovine slično, gotovo identično, iako je formalno zaštita okoliša u Hrvatskoj trebala biti neusporedivo veća.“ (Ivo Lučić, „Izvor Une: tko dobije pobjedu na terenu, taj ju je dobio i na papiru“, Prometej, 3. 8. 2024., http://www.prometej.ba/clanak/ljudi-i-krajevi/izvor-une-tko-dobije-pobjedu-na-terenu-taj-ju-je-dobio-i-na-papiru-5969).
Sve dok država Bosna i Hercegovina (što god to značilo) i država Hrvatska budu tretirale rijeku Unu – ili neki drugi prirodni entitet koji nadilazi državne granice – kao „unutrašnju stvar“ jedne ili druge države, nećemo se pomaknuti s mjesta, tj. pomicat ćemo se samo prema dnu. Lučić nas upozorava da se ne bismo smjeli dati zavesti političko-marketinškim frazama koja se nude kao „rješenja“, a da bismo izbjegli takva zavođenja, moramo imati u vidu da se iza svake takve fraze i „rješenja“ krije neka strategija, čak i kada tupavi vojnici vladajućeg sistema nisu svjesni šire slike:
„Strategija ubijanja cjeline i ubijanja smisla u cjelini uvijek se u takvim aktima i sustavu pokazuje kao nešto što je relativno korektno, što je prihvatljivo i što, ako se i pokaže da ima neke negativne aspekte, ima ‘protumjere’. Odstupnica u mjerama ublažavanja negativnih utjecaja ima prije svega smisao u nastavljanju iscrpljujućeg i besmislenog administrativnog postupka.“ (I. Lučić, „Izvor Une: tko dobije pobjedu na terenu, taj ju je dobio i na papiru“.)
Una između čekića kapitala i nakovnja države
S obzirom na sve to, možemo se malodušno zadržati na svakidašnjim jadikovkama o politici, ekonomiji i društvu, koje izričemo iz žablje perspektive, uglavnom i ne očekujući da će imati ikakvog učinka, a možemo se i izdići iznad toga, poput dronova koji nam svakodnevno prikazuju ljepote rijeke Une i Pounja, pa svojevrsnim „teorijskim dronom“ sagledati situaciju u širem kontekstu.
Tako gledajući, ovdje je na djelu kapitalizmu inherentna privatizacija prirodnih dobara koja su, iz ljudske, antropocentrične perspektive, javna dobra, a bolje bi bilo reći (iz perspektive koja pokriva i ljudski i ne-ljudski svijet) zajednička dobra, jer bi ona trebala biti na raspolaganju svim, i ljudskim i ne-ljudskim članovima neke zajednice, koji o tim dobrima ovise, tj. imaju potrebu za njima u svrhu preživljavanja i prosperiteta. U osnovi takve privatizacije nalazi se komercijalizacija, ispostavljanje zajedničkih dobara nemilosrdnom, nereguliranom ili tek prividno reguliranom tržištu, a u osnovi komercijalizacije nalazi se komodifikacija, pretvaranje zajedničkih dobara u običnu robu. Komodifikaciji, pak, prethodi objektivacija ili pretvaranje živih bića i drugih prirodnih entiteta u puki predmet, lišen bilo kakve vrijednosti osim one instrumentalno-utilitarne, a time lišen i zaštite koja bi se mogla pozvati na dostojanstvo onog ugroženog i nužnost njegovog poštovanja.
U ovom našem slučaju, kao i u bezbrojnim drugima, radi se, dakle, o objektivaciji prirode, odnosno prirodnih dobara kao zajedničkih dobara, ali treba uočiti da se to nužno produžava i u objektivaciju čovjeka. O tome je u svojim univerzitetskim predavanjima, postumno objavljenima u knjizi Pojam prirode i njegova povijest, govorio njemački filozof Georg Picht (1913.–1982.). Ono što mi vidimo u slučaju recentnih gibanja oko Une Picht je filozofski istražio i objasnio na načelnoj razini. Bešćutnost spram Une i njezinog okoliša, koju očituju ključni akteri, tj. investitori i izvođači radova, te postupanje političkih vlasti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje se, najblaže rečeno, može karakterizirati kao ignorantsko, u drugačijoj se formi, nažalost, može pronaći i među mnogima koji bi da štite rijeku Unu kako bi iz nje izvukli korist na neki drugi način, kao što su lokalni politički i ekonomski akteri s bosanske strane, a još je žalosnije to što i „sitna riba“, „raja“, „obični građani“, kako s hrvatske, tako i s bosanske strane, internaliziraju logiku eksploatacije, koristi i profita kad promišljeno ili nepromišljeno argumentiraju u prilog očuvanju rijeke Une. I jedni, i drugi, i treći, i četvrti zarobljenici su „operativne logike“ čije je izvorište, prema Pichtu, u ranom novom vijeku, od 15. stoljeća nadalje, odnosno u novovjekovnim prirodnim znanostima koje objektiviraju prirodu, pretvaraju je u „mrtvu prirodu“ kako bi njome nesputano manipulirali u ove ili one svrhe. Međutim, time objektiviraju i čovjeka i ne uviđaju da je to jedna samoubilačka logika jer oni koje je baš briga za ono što je tu od prije pamtivijeka – primjerice, za rijeku Unu – ne brinu zapravo ni za ljude koji su tu sada i trebali bi biti i u budućnosti. Picht tvrdi da je rečena operativna logika usisala i čovjeka, i to ne samo zato što je čovjek zbiljski ukorijenjen u prirodu, nego i zato što se ta logika (logično!) proširila s izvanljudske prirode na prirodu čovjeka, na „ono što je na njemu samome priroda – ekonomiju, društvo i politiku“:
„Postupak objektivacije je stoga od 18. stoljeća ne samo temeljni zakon spoznaje prirode, nego je također temeljni zakon tehničko-industrijske produkcije.“
Tako se, dakle, razvijala dvostrana objektivacija čovjeka: prirodoznanstvena, koja se tiče prirode općenito (čiji je čovjek sastavni dio), te tehničko-industrijska, koja se tiče i prirode općenito i ljudske prirode. Ako je čovjek središte, jedina referentna točka i u suštini jedini relevantan subjekt u poimanju prirode i dimenzioniranju odnosa čovjeka i prirode, i ako se, Pichtovim riječima, radi o „apsolutnom prioritetu poimajućeg subjekta pred svime što ovaj subjekt vidi naspram sebe“ (u prijevodu na „unski jezik“: Una je tu zbog nas i radi nas) – trebali bismo uvažiti i nužne konsekvencije takvoga stajališta. Picht ih sažima ovako:
„Subjektivitet kulminira u svome objektivnom samouništenju. On dostiže svoj kraj u protuudaru prirode koja je bila podčinjena prisili objektivacije.“ (Georg Picht, Der Begriff der Natur und seine Geschichte, Klett-Cotta, Stuttgart, 1993., str. 83–84.)
Vratimo li se sada sa vrela problema u odnosu čovjeka i prirode na vrelo Une, mogli bismo reći da se opisana pogubna logika objektivacije, komodifikacije, komercijalizacije i privatizacije utjelovila u teškoj mehanizaciji koja gazi i melje krhki vez prirode, koji su milenijskim trudom ispleli zemlja, voda, biljke, životinje i ljudi. Tako se Una našla između čekića kapitala i nakovnja države.
S jedne je strane kapitalizam,posljedice čije orijentiranosti na privatno vlasništvo, akumulaciju kapitala, uvećavanje profita i tržišno natjecanje danas vidimo u divljačkom osvajanju i bezobzirnom iskorištavanju prirodnih dobara, što se izravno ili neizravno reflektira i na ljude, a najbolja je personifikacija toga bager na vrelu Une. S druge je strane država. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je, u neoliberalnoj paradigmi, država kao takva podređena kapitalu te da je upravo to, uz karakternu slabost državnih dužnosnika, stalni izvor korupcije te besramnih i katastrofalnih pothvata kakav je i ovaj na Uni – državi svojstven koncept teritorijalnog suvereniteta, tvrdih administrativnih granica i odgovarajućih nadležnosti, odgovornosti i dužnosti direktno je suprotstavljen naravi rijeka i naravi prirode, jer one ne priznaju državne granice, državne institucije i državnu moć, pa ih se uvijek ugrožava (kao što ih se jedino treba i štititi) prekogranično, odnosno bezgranično. S treće strane, valja reći, velika je opasnost za Unu i to što, pod pritiskom ekonomsko-političkog sistema, odnosno zbog sirenskog zova profita, kojem ne uspijevaju odoljeti ni oni koji samo kupe mrvice sa trpeze kapitalizma, kopni svijest o Uni kao nezamjenjivom izvoru života u tom kraju, svijest o tome da nijedno prirodno dobro, premda možemo smatrati da je „bogomdano“ i kao takvo „vječno“, nije dano zavazda, nego nam je namrijeto, tj. naslijedili smo ga od nekih drugih ljudi i od prirode, kako bismo se njime odgovorno i skromno služili na svoje dobro i dobro narednih naraštaja.
Ramiz Huremagić – u svom revoltu protiv eko-zločinaca, ali i protiv rezigniranih i pasivnih promatrača koji šutnjom opravdavaju recentne eko-zločine nad Unom – s pravom kaže:
„Kod nas se priroda podrazumijeva kao nešto što treba da traje i postoji samo dok i mi postojimo, pri čemu nas ne interesuju ni milioni godina prije nas, ni milioni godina poslije nas. Samo milioni eura i ostalih valuta.“ (Ramiz Huremagić, „Zašto ubijaju rijeku: može li Una oprostiti Krajini?“, Žurnal, 1. 8. 2024., https://zurnal.info/clanak/moze-li-una-oprostiti-krajini/27026.)
A zatim s pravom postavlja pitanja – ne retorička, nego zbiljska:
„Ali stvarno, da li nam za brigu o prirodi trebaju zakoni? Zar ne možemo imati svoju savjest da nam sudi i da nas vodi u ponašanju i odnosu spram prirode. Mini hidroelektrane nisu nikakva novost, puna ih je Evropa. I eto im ih, neka se njihovi aktivisti bave njima. Da ne ispadne da to ima samo kod nas i nigdje drugo. Zašto moramo uvijek uzimati sve najgore od drugih? Zašto ne bismo katkad pokupili i nešto tuđe pameti, a ne samo gluposti?“ (R. Huremagić, „Zašto ubijaju rijeku: može li Una oprostiti Krajini?“.)
Una – jedna i jebena (1. dio)
Una – jedna i jedina
„Una – jedna i jedina“. Tu frazu često nalazimo u tekstovima i knjigama o rijeci Uni, a osobito je omiljena u turističkim prospektima i sličnim publikacijama koje reklamiraju Unu, Pounje i pounjska mjesta na čelu s Bihaćem. Međutim, nije to samo literarni ukras i turistički slogan, nego i sintagma koju nerijetko, punih usta i punih srca, u raznim prilikama, izgovaraju Pounjani, ljudi koji žive uz Unu i s Unom, izražavajući svoju posebnu povezanost s tom rijekom i naglašavajući da se u odnosu između ljudi, rijeke i riječne okoline ne radi samo o „suživotu“, nego o životu, životu kojega ne bi bilo bez te rijeke, bez Une. Jedna druga sintagma, „Una – izvor života“, potkrepa je one prve. Tako predodžba rijeke i odnos prema rijeci izviru iz riječi i u nju, u kružnom toku prirode i kulture, uviru. A riječ i smisao koji se u riječ upisuje izviru iz legende i u nju uviru.
Naime, priča se da je ova rijeka dobila ime kad je, u ono vrijeme, jedan rimski vojnik, umoran od putovanja i bojeva, a tražeći mjesto za odmor, okrepu i počinak, izbio na obale rijeke te zapanjen njezinom ljepotom i izdašnošću uzviknuo „Una!“, što na latinskom znači „jedna“, misleći zapravo „una et unica“, „jedna i jedina“, odnosno „jedinstvena“. Kao sve legende, tako je i ova pokušaj da se racionalizira, logično ispripovijeda i usput pomalo romantizira ono nepoznato u nedoglednoj povijesti. Kao sve legende, tako je i ova vrlo nepouzdana. Ustvari je netočna. Za razliku od Dunava, Save, Drave ili Kupe, Unino ime nema veze s Rimljanima i najvjerojatnije je slavenskoga porijekla. Kako uvjerljivo pokazuje Dubravka Ivšić, hrvatska stručnjakinja za etimologiju, onomastiku i toponimiju („Predslavenski hidronimi na području Republike Hrvatske koji nisu posvjedočeni u latinskim vrelima“, Folia onomastica Croatica, 24/2015, str. 43–71), latinski oblik imena rijeke Une zabilježen je tek u srednjovjekovnim dokumentima, i to – navedeno po učestalosti – kao „Wn“, „Vn“, „Wen“, „Wouna“, „Un“, „Hun“, „Vna“ i „Wouna“, češće u muškom nego u ženskom rodu. Moguće je da je ime izvedeno od slavenskog pridjeva, odnosno sufiksa „*unъ“, što znači „dobar“, po čemu bi Una bila imenjakinja druge kraške rijeke koja se (nedvojbeno slavenski) naziva Dobra, a koja izvire, teče, ponire, ponovno izvire i uvire u središnjoj Hrvatskoj, te je jednako hladna kao Una.
Nije, dakle, Una jedna ili jedina, nego je dobra ili najbolja. „Mitološka istina“ ponekad je utjecajnija od „znanstvene istine“, ali na to se, barem u ovom slučaju, ne bismo trebali žaliti. Nije loše znati da je Una dobra i najbolja, ali to što unski narod smatra da je Una jedna i jedina još je bolje. Takva, „jedna i jedina“, ona i u hipertehniciziranom dobu egzistira u svijesti mnogih ljudi i njihovoj kulturi života kao čudnovato mitološko biće čije je postojanje nalik postojanju bogova u koje se vjeruje, a to što ju se svakodnevno može osjetilno iskusiti ne oduzima ništa od njezine misterioznosti, baš kao u negdašnjim paganskim religijama.
Zato nije čudno to što je Une mnogo više u umjetničkim, likovnim i literarnim djelima negoli u znanstvenim raspravama, jer umjetnost, a posebno poezija, svojom specifičnom refleksijom i izrazom može evocirati ono mitsko-religijsko u srazu čovjeka i prirode, dokučiti ono nedokučivo i iskazati ono neiskazivo. Izvrstan je primjer za to esej „Iz smaragda Une“ našeg pisca Skendera Kulenovića (1910.–1978.), potaknut romanom Grozdanin kikot Hamze Hume, a natopljen Unom. Na samo dvije stranice tog teksta Kulenović nudi i refleksiju o poeziji i poetsku refleksiju o Uni, sljubljuje teorijsko i pjesničko, bešavno uvezuje diskurzivno i nediskurzivno, propozicionalno i nepropozicionalno. Vrijedi navesti opsežniji odlomak jer on na opojan način govori i o opojnosti Une i o mogućem govoru o Uni:
„… samo lebdim, sav prosjan tom Unom, tim neviđenim čudom, za koje bi jedino znao reći ljepota, ljepota, malo mi očiju da gledam, malo mi pluća da dišem. Bila je to moja prva (i takva posljednja), najljepša, neuporediva, nezaboravna i neiskaziva rijeka. Senzacija ta možda bi se mogla uporediti jedino sa prvom zrakom svjetlosti i prvom kapi majčinog mlijeka, kad one ne bi ostajale u tmini koja prethodi našem pamćenju. (…) Čitajući poslije svakovrsne stihove i najrazličitije rasprave o njima, često sam se sjećao one svoje neopisive rijeke koja se prvi put zasmaragdila potpuno bijelom hartijom moga djetinjstva. Ova moja Una uživljavala me, više nego sva ta štiva, u onu maniju, ili onaj grč, pjesnikâ da vide i objelodane jedan svijet nikad viđen, uvijek nov, nov i onda kad je ogrezao u poznato, i da pri tom između njih i onog što se u njih upija ne bude ništa nego samo čarolija pjesničke krede i tabula rasa, njen u beskraj otvoreni prostor, a između pjesme i onoga ko je upija ništa nego pjesma sama, takva kakva je bila ta moja rijeka. (…) Pjesnik, onaj autentični, neuporediv je topograf ‘onog unutrašnjeg’ u nama i isto tako neuporediv seizmograf ‘onog spoljnjeg’ oko nas. To ‘unutarnje’ džungla je i maglina, i što duže trajemo, sve to veća, a i ‘spoljnje’ je neprozirna, i još uvijek suverena, jača od nas, kora zemaljska, koja neprekidno treperi od potresâ, stalno pomjerajući i onaj ‘svijet u nama’, te je tako poezija vječito osuđena, ili usrećena, da stoji pred tminama novoga i da rađa zvijezde iz haosa. Tako, ni autentični poetski ispis svega toga nikada nije bio niti može biti prepis onoga poetski već ispisanoga, ni usavršeniji ni savršen prepis, i tako između pjesnikovog topografskog pera, pjesnikove seizmografske igle i čiste hartije ne može biti ništa drugo nego samo slobodan, ravan, ničim skrenut dodir (iako to pero i iglu drži i njima ravna u pjesniku ruka čovjekova, koja je tvoračka tvorevina ogromne evolucije i empirije).“ (Skender Kulenović, „Iz smaragda Une. Grozdanin kikot Hamze Hume“, u: Skender Kulenović, Pjesme. Ogledi, Preporod, Sarajevo, 2006., str. 315–316.)
Uglavnom, čak i nakon što smo – prema dominantnom zapadnjačkom civilizacijskom narativu – nadišli mitove te preko religije došli do filozofije, da bismo u modernom i suvremenom dobu prešli na razinu (egzaktne) znanosti, mitovi ne prestaju biti važni i još uvijek imaju i deskriptivnu i normativnu funkciju. S jedne strane, mitovi su važni jer, ako prežive stoljeća i tisućljeća, objašnjavaju neke naše predodžbe i obrasce ponašanja koji su još uvijek prisutni, ali su oni „nesuvremeni“ i stoga nerazumljivi ili se čak čine posve iracionalnima iz perspektive danas vladajuće forme racionalnosti. S druge pak strane, mitovi su važni jer prenose svevremenske i mjerodavne poruke koje su bitne za neku zajednicu u moralnom, socijalnom i kulturnom pogledu.
Recimo, druga legenda o Uni – ona o njezinom nastanku i nastanku bihaćke doline. Ovako je, u publikaciji Bihać – Una (Turistički savez Bihać, Bihać, 1984.), prepričava Boško Marjanović:
„U pradavno doba bilo je tu veliko jezero. Na okolnim brdima, zaraslim šumom, živjela su stočarska plemena, a jezerom plovili njihovi splavovi i čamci. Jednog dana odluče da probiju prirodnu branu baš na mjestu gdje su sada slapovi Kostela, puste jezersku vodu da otekne na sjever i tako dobiju dolinu s rijekom i plodnim njivama. Svojski se prihvate da uklone branu od zemlje i kamena. Radilo se dugo, a posao je polako napredovao. Kada su već odvalili toliko gromada da snaga jezerske vode lako može i sama provaliti, pobojali su se da mogu stradati svi koji tu rade. Dogovore se onda ovako – od sada će brdo potkopavati samo starci koji su navršili šezdeset godina. I bude tako. Nakon nekog vremena provali bujica i odnese u nepovrat ostatke brda i starce. Sva jezerska voda s vremenom otekla je kanjonom na sjever, a ostali su samo modroplava rijeka i plodna dolina, u koju su se spustila plemena tog pradavnog naroda…“
Naravoučenije ove legende moglo bi glasiti ovako: ako su se pradavni ljudi žrtvovali za nastanak Une, onda bismo se mi današnji trebali na neki način žrtvovati za njezin opstanak. U najmanju ruku, ne bismo se smjeli odnositi prema njoj kao da je ona tu samo zbog nas koji uz rijeku obitavamo tek nekoliko desetljeća ili stoljeća. A zbog isprepletenosti prirode i kulture, ova bi nam legenda također mogla poručiti da poštujući rijeku poštujemo i svoje pretke, odnosno prethodne generacije koje su živjele na Uni i sačuvale Unu za nas.
Dakle, i iz ovog mita mogli bismo nešto naučiti, premda je on znanstveno, činjenično netočan, jer znamo da rijeka Una ima izvor koji se nalazi u Lici, odnosno Hrvatskoj, kod sela Donja Suvaja u blizini Srba; vrelo Une – bezdan istražen do dubine od 248 metara, što ga čini jednim od najdubljih riječnih izvora u Europi, a možda i na svijetu – nakon kojeg Una, napajajući se drugim izvorima i pritokama, uzbudljivo teče dvjestotinjak kilometara krajevima Hrvatske i Bosne te granicom Hrvatske i Bosne, sve do ušća u Savu kod Jasenovca.
Mini-hidrocentrala s maksi-štetom
Upravo su taj izvor i područje oko njega ovih dana, u ljeto 2024. godine, dospjeli u veliku, a možda i najveću opasnost do sada, što zasigurno, iako na nepredvidljive načine, dugoročno ugrožava cijelu rijeku i s njome sraslu floru i faunu, biotope i ekotope, te ljudske zajednice koje žive u širokom slivu Une. Naime, na tom su mjestu početkom srpnja 2024. započeli radovi na izgradnji mini-hidrocentrale „Una-mlin“ te je lokalno stanovništvo ostalo bez pitke vode, porušena su stabla, razrovano je zemljište i, što je najgore, narušen je vodotok rijeke i zamućena je riječna voda, a to – ponovimo i podcrtajmo – zacijelo ima ogromne posljedice za životinjski i biljni svijet, koje bi tek trebalo istraživati.
Investitor, tvrtka Pipra d.o.o. i izvođač radova, tvrtka Starac d.o.o. (neka im ime i u ovom tekstu bude istaknuto, zapamćeno i javno osramoćeno!) započeli su radove sa tko zna kako ishođenom lokacijskom i građevinskom dozvolom, ali bez dokumenta koji je u ovom slučaju osobito važan, a to je ekološka studija, tj. ocjena prihvatljivosti ovog zahvata za prirodni okoliš. Akcija je, dakle, nesumnjivo nelegalna, ali važnije je utvrditi je li uopće legitimna. Ima li ikakva (barem ekonomskog, ako već ne ekološkog) opravdanja za izgradnju ove hidrocentrale? Budući da bi ova hidrocentrala proizvodila vrlo male količine električne energije, omjer ekološke štete i ekonomske koristi jasno ukazuje na neisplativost ovog projekta – osim za uključene poduzetnike, dakako. A možda i za neke druge, trenutno misteriozne subjekte. Uglavnom, radi se o mini-hidrocentrali s maksi-štetom, što se zapravo odnosi na sve mini-hidrocentrale, kako su to 2019. godine sažeto i upečatljivo prikazali Sonja Stojadinović i Ivor Fuka u svom članku „Mini hidroelektrane: mala korist za veliko uništavanje prirode“ (Lupiga, 19. 11. 2019., https://www.lupiga.com/vijesti/mini-hidroelektrane-mala-korist-za-veliko-unistavanje-prirode).
Nekoliko je „neobičnih“ stvari koje ovdje na prvi pogled upadaju u oči. Najprije Općina Gračac i Zadarska županija, zatim barem dva nadležna ministarstva Republike Hrvatske, a naposljetku i druge državne institucije morali bi odgovoriti na pitanje kako su radovi uopće mogli početi bez ključnog dokumenta, onog o okolišnoj prihvatljivosti ovog projekta, te tko je to, na koji način i zašto odobrio? Nadalje, pitanje je kako se moglo dogoditi da se takav jedan projekt uopće zamisli, a potom i počne realizirati u području koje je pod posebnom paskom Europske unije, a time i Republike Hrvatske – u području koje je zaštićeno u sklopu ekološke mreže Natura 2000, koja obuhvaća područja važna za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova na teritoriju Europske unije? Usput se može ukazati i na začudnu činjenicu da je ova uništavalačka akcija u Hrvatskoj, kao državi članici Europske unije, poduzeta netom nakon što je 17. lipnja 2024. godine Vijeće Europske unije usvojilo Zakon o obnovi prirode, koji je stupio na snagu 18. kolovoza 2024., a koji nalaže ne samo zaustavljanje i daljnje sprečavanje degradiranja specifičnih i osjetljivih ekosistemâ nego i obnavljanje degradiranih ekosistema (Nature Restoration Law, https://environment.ec.europa.eu/topics/nature-and-biodiversity/nature-restoration-law_en).
Sve u svemu, puknuo je još jedan gnojni čir hrvatske privrede i politike, koji je po svemu tipičan, jer u ovom gnoju nalazimo i „kontroverzne poduzetnike“, što je često eufemizam za ambiciozne i spretne kriminalce, i mutne administrativno-birokratske procedure, iza kojih se najčešće kriju koruptivne radnje i podrška nekih državnih dužnosnika i službenika, i neosporno pogodovanje privatnom interesu nauštrb javnog i zajedničkog dobra.
Znakovit je profil vlasnika obiju tvrtki uključenih u izgradnju hidrocentrale „Una-mlin“, a to je Saša Svalina koji je, uz Pipru d.o.o. (tvrtku registriranu za proizvodnju električne energije) i Starca d.o.o. (tvrtku registriranu za rezanje, oblikovanje i obradu kamena), vlasnik još nekoliko firmi kao što su White Rock d.o.o. (vađenje ukrasnoga kamena i kamena za gradnju, vapnenca, gipsa, krede i škriljevca) i Zemlja i more d.o.o. (kupnja i prodaja vlastitih nekretnina). A ni to nije sve jer Svalina je također vlasnik tvrtke Precious metals d.o.o. (trgovina na veliko metalima i metalnim rudama) te direktor hrvatske Grupe Toranj, čiji je vlasnik njegova američka tvrtka S&G Brothers (s inicijalima Saše i brata mu Gordona) koja se bavi trgovanjem plemenitim metalima i dragim kamenjem, uključujući prodaju zlatnih poluga i dijamanata iz Venezuele i Brazila pod „vrlo zanimljivim uvjetima“ (Bojan Bajgorić Šantić, „Čime se bave investitori u hidroelektranu na Uni koja je uzbunila javnost? Zlato, dijamanti, hotel…“, Forbes Hrvatska, 9. 8. 2024., https://forbes.n1info.hr/aktualno/cime-se-bave-investitori-u-hidroelektranu-na-uni-koja-je-uzbunila-javnost-zlato-dijamanti-hotel/).
Ironično je da „smaragdnu rijeku“ trži trgovac dragim kamenjem te kupac i prodavač nekretnina, čije se ime pojavljuje u mnogim „društvima s ograničenom odgovornošću“. No nije to jedina znakovitost ovdje, jer Una je Svalinu spojila i s političkim „društvima s ograničenom odgovornošću“, tj. bez ikakve odgovornosti. Svalini je, naime, suglasnost za izgradnju hidrocentrale dala Općina Gračac kad je njezina načelnica bila Nataša Turbić iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), one stranke koja je 2021. godine pravomoćno osuđena za izvlačenje novca iz državnih institucija i državnih tvrtki, što ju, u nadrealističkom igrokazu pod naslovom „Republika Hrvatska“, ne sprečava da i dalje vlada i nacionalno i lokalno. Elem, ova je hadezeovska „kontroverzna političarka“, zlorabeći svoju poziciju moći, bila upletena u barem jedan „kontroverzni projekt“. Ili, u prijevodu na razumljiviji jezik, ona je kriminalka koja se, prema vlastitom priznanju, bavila lukrativnim lopovlukom. U međuvremenu je uhapšena, suđena i osuđena zbog svoje uloge u velikoj hrvatskoj kriminalno-gospodarsko-političkoj „aferi Vjetroelektrane“. Ponovimo gradivo: osuđena je na djelomičnu uvjetnu zatvorsku kaznu od godinu i pol zatvora (s uvjetom da u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo) te sporednu novčanu kaznu od 10 000 eura, a oduzeto joj je i 5500 eura koje je stekla protupravno kad je primila mito radi namještanja natječaja za zakup poljoprivrednog zemljišta za uzgoj stoke na krškim pašnjacima, na zahtjev druge „kontroverzne političarke“, također hadezeovke, Josipe Rimac („Bivša načelnica Gračaca Nataša Turbić priznala krivnju, ići će pola godine u zatvor“, 057 info, 19. 5. 2023., https://www.057info.hr/vijesti/2023-05-19/bivsa-nacelnica-gracaca-natasa-turbic-priznala-krivnju-ici-ce-pola-godine-u-zatvor/).
Tako je Saša Svalina, sa svojim društvima s ograničenom odgovornošću, upao u loše društvo. In dubio pro reo, iliti pod presumpcijom nevinosti, ne možemo tvrditi da su Svalina i Turbić udruženim snagama napali rijeku Unu, ali smijemo izraziti određene sumnje, nadajući se da će one biti istražene te potvrđene ili opovrgnute. Kao u svim krimićima, tako i ovdje treba pratiti sve tragove, koliko god neznatni bili, a jedan trag vrijedan istrage jest sklonost Nataše Turbić održivim izvorima energije: ako podržava vjetroelektrane, moguće je da podržava i hidroelektrane.
Vratimo li se unskom investitoru i izvođaču radova Saši Svalini, možemo, uz naznačeni ironični moment, uočiti i moment kad se ironija poput unskog slapa prelijeva u sarkazam. Zavirivši na web-stranicu Svalinine tvrtke S&G Brothers, Inc. (https://www.sg-brothers.com/), nalazimo da je ključna osoba u bagateliziranju rijeke Une osoba koja, otkako je 2015. godine utemeljila tvrtku u Miamiju, uspješno trguje kako zlatom i srebrom, tako i dijamantima i smaragdima, vjerojatno ne praveći razliku između smaragda i „smaragdne rijeke“. A završni akord ove morbidne kompozicije može biti ponosna deklaracija misije braće koja su nasrnula na izvor Une: „Filozofija S&G Brothers je sasvim jednostavna: voda je najčistija na svome izvoru“. Od „poroka Miamija“ – kako je glasio naslov svojedobno popularne američke TV-serije – do „poroka Suvaje“ put se čini pravocrtnim. Možda bismo se ovdje ipak trebali uzdržati od daljnjih asocijacija na biografsko-hidrografske paralele koje se nezaustavljivo nameću.
Hidroelektrični napadi i otpor riječnog građanstva
Ovoljetna bi unska tragedija, kao mnoge njoj slične, vjerojatno prošla nezapaženo i bila bi uspješno izvedena do kraja da se mještani Donje Suvaje i Srba te lokalna udruga „Una“ nisu trgnuli i digli glas te da se nisu odazvale druge udruge građana, neki mediji i pojedinci, koji su alarmirali širu javnost, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, pa i šire, što je proteste učinilo brojnijima i vidljivijima, tako da ih ni hrvatska vlast, ni s njome slizani mediji nisu više mogli ignorirati kao što su to činili prvih dana po početku građevinske invazije na Unu.
Ohrabrujuće je ovo osvještavanje i mobiliziranje građana te formiranje „riječnog građanstva“, što je fenomen koji istražuje i koncept koji utemeljuje bosansko-američka antropologinja Azra Hromadžić (inače „djevojka sa Une“ i Bišćanka) u svojoj netom objavljenoj knjizi Riječno građanstvo. Bosanski grad zaljubljen u rijeku (Riverine Citizenship. A Bosnian City in Love with the River, Central European University Press, Budimpešta/Beč/New York, 2024.). Knjigu Azre Hromadžić – kojom ona rijeku Unu, grad Bihać i Bišćane izvodi na svjetsku scenu – tek trebamo pažljivo pročitati, za što je aktualni trenutak idealan, a ovdje se ograničavamo na njezino objašnjenje pojma „riječno građanstvo“, koje je nedavno iznijela u intervjuu zagrebačkim Novostima, gdje je također sažela ključne teze svoje knjige i aktualizirala ih s obzirom na vrela unska događanja oko vrela Une u ljeto 2024. godine:
„Riječno građanstvo je koncept koji odudara od normativnog shvatanja građanstva u političkoj teoriji koje najčešće pretpostavlja direktnu vezu između teritorije i nacije. On ne podrazumijeva takav odnos, nego prepoznaje neidentitaran oblik građanstva. Konkretnije, ono što se u teoriji ili u praksi smatra kontekstom ili pozadinom političkog djelovanja, kao što su topografija i topologija, postaju agensi građanstva. To znači da ljudi, institucije, zemlja i biota zajedno tvore jedan asamblaž. (…) Riječno građanstvo kao takvo proizilazi iz odnosa ljudi prema mjestu/rijeci i ono se gradi odozdo, povezivanjem aktera koji naizgled ne bi trebali zajedno djelovati, što se dogodilo 2015. godine kada se je planirala izgradnja mini hidrocentrale u samom srcu Nacionalnog parka Una.“
Upravo taj događaj na koji Hromadžić podsjeća, a koji je bio okidač za njezinu antropološko-socijalno-političku studiju o „riječnom građanstvu“, nuka nas da se barem nakratko osvrnemo na pretpovijest recentne hidroelektrične unske afere, gdje nalazimo slične aktere i na strani agresora i na strani branilaca.
One 2015. godine, Gradsko vijeće Grada Bihaća – pod gradonačelnikovanjem tadašnjeg „prvog čovjeka Bihaća“, u međuvremenu preminulog Emdžada Galijaševića, koji je 2016. bio optužen i pritvoren zbog zloupotrebe službenog položaja – donijelo je odluku o dodjeli koncesije za izgradnju hidrocentrala na rijeci Uni i njezinoj pritoci Uncu, točnije, u Martin Brodu i Dobrenici. Svaki je unski lokalitet po sebi i u sklopu cijele rijeke i porječja vrijedan, ali nekim se riječnim entitetima ipak može pripisati posebna vrijednost, a Martin Brod je svakako među njima. Tko je ikad bio u Martin Brodu i doživio tamošnji fascinantni vodopad, ili ga samo vidio na fotografiji, zna koliko je bizarna bila ideja izgradnje hidrocentrale koja bi ugrozila martinbrodske slapove. Otprilike, kao da netko obznani da će od zagrebačke Katedrale ili od sarajevske Gazi Husrev-begove džamije napraviti trgovački centar s kasinom i sex shopom. Rijeku Unu i ideju o jednakoj vrijednosti kulturnih i prirodnih dobara nasreću je imao tko braniti. Brzim organiziranjem građana i građanskih organizacija, uz podršku nekih dalekovidnijih političara i medija, stvorena je 2015. godine čvrsta fronta te je bihaćko Gradsko vijeće već tjedan dana kasnije opozvalo svoju odluku. U optimističnoj verziji: proradila im je pamet i savjest te su shvatili da su se osramotili kad su odlučili trajno nagrditi i uništiti rijeku zarad tko zna čijeg profita.
Ni deset godina kasnije, eto novog hidroelektričnog napada na Unu – i to mnogo strašnijeg, jer je iz plana prešao u akciju – gdje vidimo da onaj otpor iz 2015. godine nije presušio, jer bihaćko-bosanski zaštitari Une prelaze državnu granicu i pridružuju se srbsko-hrvatskim istomišljenicima. I nadamo se da će i ovom prilikom protest biti uspješan. Bilo je potrebno mjesec dana da protesti pokrenu hrvatske državne institucije (Državni inspektorat, Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije, Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zadarsku županiju i Općinu Gračac), a koliko će još vremena i truda trebati da se radovi i službeno prekinu te da se gradnja ovakvih hidrocentrala trajno onemogući, i hoće li se to ikada dogoditi – polovicom kolovoza 2024. krajnje je neizvjesno.
Lobotomija Une i terapija Unskih smaragda
Da su hidrocentralisti kidisali na Unu i prije nego što im je kapitalizam širom otvorio vrata za realizaciju njihovih mokrih snova svjedoče planovi iz razdoblja socijalizma o izgradnji desetak manjih i većih hidrocentrala na Uni i Uncu. Protivljenje takvoj destrukciji – koju karstolog i novinar Ivo Lučić ingeniozno naziva „lobotomijom Une i Unca“ (Ivo Lučić, K bosanskom oceanu. Kratki ogledi o percepciji prirode u Bosni i Hercegovini, Centar za krš i speleologiju/Synopsis, Sarajevo/Zagreb, 2023., str. 177) – bilo je jedan od ključnih motiva za osnivanje „Unskih smaragda“, jedne od prvih ekoloških nevladinih organizacija u socijalističkoj Jugoslaviji.
„Unski smaragdi“ osnovani su, kao „društvo za stvaranje kulture čuvanja i zaštite rijeke Une“, u Bihaću 17. svibnja 1985., otkad se svake godine, na razne načine, 17. maj obilježava kao „Dan rijeke Une“. „Otac Unskih smaragda“ i nedvojbeno najvažnija osoba u višedesetljetnoj povijesti „unskog aktivizma“ bio je Boško Marjanović (1933.–2003.), bihaćki novinar i publicist, čije zasluge u sferama ekologije, društva i kulture ne može primjereno opisati ni jedan članak, pa tako ni ovaj. No barem se može one koje to zanima uputiti na Marjanovićevu nimalo autoglorifikacijsku autobiografiju Životna trka novinara sa rijeke Une (Unski smaragdi, Bihać, 1996.) – jednu od pedesetak publikacija koje je objavio – te kao važan ekskurs umetnuti ovdje nekoliko važnih činjenica o njemu.
Boško Marjanović (za njegove vršnjake i ostale odrasle „Marjan“, a „čika Boško“ za ondašnju djecu i omladinu, među kojima su svi sada odrasli, a neki su već i ostarjeli) rođen je u selu Bačvani, blizu Une, s njezine bosanske strane, između dviju Kostajnica i dviju Dubica. Bio je ratno siroče: otac mu je poginuo kao partizan već 1941., a majka mu je umrla 1945., pa je djetinjstvo i mladost proveo je po sirotištima, najprije u Banjoj Luci, a od 1949. u Bihaću, gdje je završio gimnaziju iz koje se uputio u Zagreb na studij prava. Uz Bihać i Unu trajno se vezao i svoj život u njih uložio. Sva svoja negativna iskustva, kako ona prethodno spomenuta, tako i ona koja su bila vezana uz njegov fizički hendikep (jer mu je, zbog dječje paralize, jedna noga bila kraća, pa je vidno šepao), okrenuo je u pozitivnom pravcu, u otvorenost prema ljudima i prirodi, u dobrotu i napor da se što više prirodnog okoliša sačuva u dobrostanju i da se svijet učini boljim. Ali, da ne bi bilo zabune, premda Boška Marjanovića treba štovati kao svojevrsnog „unskog sveca“, on nije bio nikakav „new age guru“ koji u zagonetnim rečenicama nalaže svoju prosvijetljenost i asketski način života kao uzor za sve one koji žele već na ovom svijetu biti jednom nogom „s one strane“, u nekakvoj transcendentnoj eko-utopiji. Stojeći čvrsto na zemlji s obje noge, pa i onom slabijom, stojeći uz Unu kao stražar koji grozničavo traži druge stražare, suborce, on je svoj nauk propovijedao kroz dim neizostavne cigarete, uz prirodnu duhovitost i oštar, ironičan humor, počesto i psovku, pri čemu je prvenstveno on sâm bio meta (na primjer, zbog vlastite tjelesne mane ili zbog svojevremene „posvećenosti alkoholu“, koju je do „Unskih smaragda“ već bio prevladao), a tek zatim svi drugi i sve drugo.
Čika Boško je, dakle, 1985. godine utemeljio „Unske smaragde“ s nekoliko kolega i prijatelja ozračenih njegovim entuzijazmom, među kojima je najvažnija bila njegova supruga Nurzekija, „teta Kija“, koja i danas, dva desetljeća nakon njegove smrti, čuva i promovira izvorne ideje „Unskih smaragda“, premda se odavno povukla u drugi plan, vjerujući da će nove generacije i novi ljudi pronaći u novom vremenu ispravan put za „Unske smaragde“ i za Unu.
Težište djelovanja „Unskih smaragda“ otpočetka je bila edukacija, i to kako putem medija (proglasima, javnim nastupima i vlastitim časopisom Unski smaragdi), tako i obrazovno-odgojnim aktivnostima u formalnim edukacijskim okvirima i na neformalne načine. Težište su bili djeca i mladi koje je Boško Marjanović smatrao „ambasadorima Une“, ambasadorima iz budućnosti, tj. ambasadorima nove, ekološke civilizacije. Velike riječi, velike ideje i veliki ciljevi, nema sumnje. Ali opet: bez nepromišljene zanesenosti, nego samo uz neprestan, sistematičan, brižljiv i kapilaran rad. Recimo, „Unski smaragdi“ su u prvoj fazi svoga djelovanja imali više od stotinu tisuća članova iz svih pounjskih komuna, među kojima su većinu predstavljali djeca i mladi koji su se regrutirali prvenstveno putem škola, pa su „Unski smaragdi“ bili nalik na ondašnji Savez pionira, ali su i po svojoj „ideologiji“ i po svojim aktivnostima bili neka vrsta „parapionirske organizacije“ u kojoj je glas tih mladih članova bio itekako čujan, kao što je njihova motivacija za aktivnosti od općedruštvenog značaja bila snažnija nego u ideološki krutim i sadržajno obesmišljenim „Titovim pionirima“. Nisu svi poletarci „Unskih smaragda“ postali i ostali ekološki osviješteni, neki od njih možda su danas biznismeni i političari koji razmišljaju i djeluju anti-unski i anti-ekološki, ali brojni ili čak većina njih neće se nikada osloboditi onoga što su kao „Smaragdi“ usvojili.
A i zato je zaslužan, prije svih, čika Boško. Sâm nije imao djece, ali je, zahvaljujući „Smaragdima“, imao više svoje djece nego itko drugi. On je isporučivao ideje i zadavao ritam njihove realizacije, ali je nastojao, koliko je to bilo moguće ili opravdano, demokratizirati organizaciju u pogledu djece i mladih. U najmanju ruku, nije ih tretirao kao idiote i imao je sličan pristup djeci kao Duško Trifunović ili Mladen Kušec. Poticao je razmišljanje i odgovornost, umjesto da traži disciplinu. Poticao je oduševljavanje rijekom i prirodom, umjesto da provodi indoktrinaciju. Zahtjevne su bile redovne izvanškolske aktivnosti koje su „Unski smaragdi“ organizirali za djecu i s djecom, ali su također bile prožete radošću, kreativnošću, smislom.
Pritom je važan katalizator ekološkog senzibiliteta bila umjetnost, i to ne samo osmišljene likovne, literarne i muzičke aktivnosti djece i mladih, nego i brojne likovne izložbe i književne priredbe afirmiranih umjetnika, čemu treba pribrojiti i gramofonsku ploču s kantatom „Noć na Uni“ splitskog kompozitora Josipa Hatzea (1879.–1959.), koju su „Smaragdi“ objavili 1988. godine, te skulpturu „Djevojka sa Une“ Vladimira Herljevića, zagrebačkog kipara poteklog iz Bosne, skulpturu koja je izrađena i postavljena u Bihaću 1986. godine, a nakon nekoliko selidbi i restauracije skrasila se 2019. godine na bihaćkoj Otoci, na mjestu koje je umjetnik prvotno i bio zamislio za nju.
Slogani „Bistar um – bistra Una“ i „Rijeku Unu ne treba čuvati od ljudi, nego treba učiti ljude da čuvaju rijeku Unu“ upućuju na još jednu značajku nazora i djelovanja „Unskih smaragda“, a to je oslanjanje na znanost, odnosno na prirodne znanosti, jer senzibilitet i nadahnuće, koliko god su važni za socijalnu ekologiju, moraju se za nešto držati; poziv na akciju i sama akcija moraju biti usidreni u argumentima. Uz brojne tribine i članke razasute po znanstvenim časopisima, znanstveni skupovi koje su u prva dva desetljeća rada organizirali „Unski smaragdi“ i publikacije koje su u nastavku na to objavljene još uvijek su relevantan izvor podataka, informacija i znanja o prirodnim vrijednostima Une te čvrsta podloga za zagovaranje njezine zaštite (Valorizacija prirodnih i društvenih vrijednosti sliva rijeke Une, Bihać/Sarajevo, 1991.; Sedra rijeke Une i Una bez sedre, Bihać, 2000.).
„Unski smaragdi“ odraz su Boška Marjanovića, čovjeka dobrih namjera i goleme energije, koji je imao ne samo briljantne ideje (ili bi trebalo reći smaragdne ideje?), nego i viziju i misiju. Godine 2025. navršit će se četrdeset godina „Unskih smaragda“ i bit će to dobra prilika za autorefleksiju: što je do sada postignuto te kamo i kako dalje? A bit će to dobra prilika i za revalorizaciju misli i djela Boška Marjanovića, u kojemu se i danas trebaju ogledati „Unski smaragdi“. Bitan dio njegove vizije i misije bila je zaštita cijelog sliva Une kao ekološki važnog područja, u tom smislu i proglašenje Nacionalnog parka „Una“ na što širem području, kao i razvijanje održivog turizma na korist ljudi, ali ne na štetu rijeke Une i prirode. Čika Boško je, animirajući i angažirajući tisuće suradnika, sustavno, predano i marljivo radio na tome, poput mrava u nekom velikom mravinjaku. A u ponečemu je i uspio: ekološke teme i pristupi, uključujući ekološko obrazovanje i odgoj, postali su dio društvenog mainstreama, iako ne uvijek na dobrim pretpostavkama i s iskrenim namjerama; gradnja hidrocentrala na Uni još uvijek nije realizirana, iako ju se, kako vidimo, samo odgađa neodređeno vrijeme; Nacionalni park „Una“ proglašen je 2008. godine, iako na užem području negoli se priželjkivalo; turizam doživljava zamah, iako ne na ispravnim osnovama, tj. na principu ekološke održivosti.
Ovo opetovano „iako“ zapravo opisuje razliku između vremena kada se oblikovala vizija i misija Boška Marjanovića i današnjeg vremena. Ideje, ciljevi i metode bili su besprijekorni, ali Boško Marjanović nije predvidio, jer nije mogao predvidjeti, dvije stvari – rat koji je, uz nepovratne žrtve i popravljive materijalne štete, temeljito promijenio, a može se reći i uništio socijalnu strukturu i socijalnu supstancu na kojoj su počivali „Unski smaragdi“, te kapitalizam koji je jednako destruktivan u socijalnom, ali i u ekološkom smislu. Rat su „Unski smaragdi“ i Una još nekako i preživjeli; udruženje se tada fokusiralo na stradanje djece u ratu i na apele za zaustavljanje krvoprolića, a Una je služila kao simbol trajnih vrijednosti kojima treba težiti. No kapitalizam je, pokazalo se, mnogo kompliciraniji problem. Ideje „Unskih smaragda“ ne nalaze rezonancu u kapitalizmu, jer ekologija unsko-smaragdnog tipa polazi od socijalističko-demokratske pretpostavke, od predodžbe o zajednici i zajedničkosti, o društvu i društvenosti, o mogućnosti zajedničkog, društvenog usmjerenja na spašavanje i zaštitu čovječanstva i čovječnosti, rijeke i prirode… a sve to kapitalizam organski odbija.
Zato se „Unski smaragdi“, a s njima i Una, nalaze već duže vrijeme na velikoj raskrsnici na kojoj nema putokazâ, nego ih tek treba osmisliti i postaviti. Misliti i djelovati na način na koji se djelovalo prije četrdesetak godina nije moguće ili je, pak, moguće, ali po cijenu toga da se „Unske smaragde“ počne smatrati zastarjelima te da ih se naposljetku spremi u muzej bolje prošlosti. Stoga se kao drugi smjer nameće prilagodba „Unskih smaragda“ uvjetima aktualne kapitalističke ideologije i kapitalističkog sistema života, ali svaki korak u pravcu takve prilagodbe nagriza srž „Unskih smaragda“, tj. ono što je doista vrijedno u njihovim idejama i aktivnostima. Rješenje ove neugodne jednadžbe – barem u smislu opće orijentacije – moglo bi glasiti ovako: uz redovne i nove aktivnosti u duhu „Unskih smaragda“, treba raditi i na promjeni uvjeta u kojima se djeluje. Ne bi se smjelo zadržati na dobrodušnim apelima o estetskim ljepotama i biološkim vrijednostima rijeke Une, apelima koje sve manje ljudi sluša i u njih istinski vjeruje, nego bi trebalo naoštriti oštricu socijalne kritike, te opravdanu i neophodnu ekološku borbu povezati s drugim progresivnim i emancipatorskim socijalnim borbama. To, dakako, ne znači da bi se „Unski smaragdi“ trebali politizirati tako što bi se svrstali uz određenu političku opciju, jer time bi olako prokockali svoje bogato nasljedstvo, ali bi mogli, kao mnogi drugi ekološki pokreti, organizacije i inicijative, izgraditi vlastitu socijalno-političku poziciju koja bi bila određenija spram konteksta ugrožavanja i zaštite rijeke Une.
RH, EU, BiH – „zelena politika“ i zelenilo novčanica
Da neupućeni čitalac ne bi stekao krivi dojam, treba kazati da Una, u pogledu proizvodnje električne energije i izgradnje hidrocentrala nije djevičanski netaknuta rijeka. Imamo protočnu hidroelektranu „Jarak“ u samom gradu Bihaću, izgrađenu u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, te akumulacijsko-derivacijsku hidroelektranu „Slapovi na Uni“, izgrađenu nizvodno od Bihaća u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Ali ono što je na Uni napravljeno u prošlim vremenima treba promatrati u kontekstu onodobne modernizacije, industrijalizacije i elektrifikacije, kad su okolnosti bile sasvim drugačije: i potrebe stanovništva, i mogućnosti za dobivanje električne energije, i znanje o ekološkim posljedicama takvih projekata, i razmjeri uništavanja prirodnog okoliša, i svijest o nužnosti zaštite prirodnih dobara. „Jarak“ i „Slapovi na Uni“ razlikuju se od današnjih hidroelektrifikacijskih projekata barem po tome što su mogli ponuditi argumente u registru javnih dobara, odnosno ukazati na korist koju će od toga imati građani Bihaća i stanovništvo Bihaćke krajine. Današnji (raz)graditelji, pak, ne mogu, a ni ne nastoje ponuditi takve argumente. I rijetko tko ih uopće pita za to. Zato danas više nema opravdanja za ekonomski motivirane projekte koji se ne osvrću na ekološke učinke.
Kako god završio ovogodišnji čin predstave o rijeci Uni i hidrocentralama, šteta je već učinjena i sanacija teško može biti potpuna, ali ključno je imati u vidu da ni eventualni uspjeh prosvjednikâ i otkazivanje ovog protuprirodnog projekta ne bi predstavljali kraj predstave. Višedesetljetna nam iskustva govore da su planovi o izgradnji hidrocentrala na Uni kao rijeke ponornice: izviru, pa se skrivaju u podzemlju, pa se ponovno pojavljuju… ali neprestano teku.
Hidrocentrala na vrelu Une ne bi bila prvi slučaj u kojemu je dugotrajna i mučna borba za zaštitu nekog javnog i zajedničkog dobra, po principu „povuci-potegni“, trajala godinama i završila neuspješno ili s neriješenim rezultatom koji je samo privremen. Sjetimo se samo zagrebačkog Cvjetnog trga i dubrovačkog Srđa. Ako ima love i poduzetnikove volje da se ona ulaže i umnožava, a političke su vlasti, zbog svoje korumpiranosti ili gluposti, naklonjene tome, možemo biti sigurni da se samo čeka povoljniji trenutak za realizaciju projekta, pri čemu se koristi stara taktika iscrpljivanja. Fizikalni je i društveni zakon da se protesti ovog tipa, ako ne postignu uspjeh u kraćem vremenu, „ispuhuju“. Ono na što uvijek računaju ekonomsko-političke strukture jest zamor aktivističkog materijala i popuštanje pažnje javnosti koja je baždarena na trenutačni medijski hype, a ne na duže praćenje nekog problema, koliko god on bio velik.
Osim toga, od države koja je dopustila da ilegalno započne kapitalistička radna akcija „Una ’24.“ može se očekivati i da sredi pozitivnu ocjenu ekološke prihvatljivosti, potvrdi lokacijsku i građevinsku dozvolu te omogući investitoru i izvođaču radova da u miru dovrše posao, a ako bi u tom slučaju ponovno bilo protestâ, država bi bila dužna da ih onemogući, pa je zamislivo da bi policija, umjesto da hapsi eko-kriminalce, rastjerivala sve iscrpljenije i malobrojnije vodozaštitničke prosvjednike, ako treba i vodenim topovima, da se tragedija začini i pokojim komičnim elementom. Nije li takav scenarij pretjerivanje? Pa ne baš. Od države koja valjda zamišlja da je „šengenska granica“ ovodobni „antemurale christianitatis“, pa smjerno vrši protupravne i ekstremno nasilne „pushbackove“, odnosno pljačka, premlaćuje i vraća u Bosnu i Hercegovinu nesretne migrante koji se dočepaju Hrvatske i Europske unije, može se očekivati bilo što. Ne bi li se ipak Europska unija usprotivila tome i zaštitila ne samo svoje građane sa ruba Unije, čije je pravo na zdrav okoliš ovim projektom radikalno ugroženo, nego i jedno od područja unutar europskounijske ekološke mreže Natura 2000? Ni oko toga ne treba imati iluzija jer Europska je unija „zelena“ prije svega u pogledu zelenila novčanica. Dovoljno je pogledati samo što se trenutno zbiva u dolini rijeke Jadar u Srbiji – zloslutne planove o eksploataciji litija u režiji multinacionalne kompanije Rio Tinto, režima Aleksandra Vučića i Europske unije. To je u punom smislu riječi europski projekt čija provedba jamči Srbiji „europsku budućnost“ (što je nedavno, u srpnju 2024. godine, potvrdio njemački kancelar Olaf Scholz tokom više radne nego svečane posjete Srbiji), ali građanima Srbije, koji bi bili direktno i indirektno pogođeni time, ne jamči nikakvu budućnost.
Na dvoličnu i shizofrenu „EUropu“ i „EUropsku Hrvatsku“ ugleda se, očigledno, i „EUropofilna Bosna i Hercegovina“. Reakcije bosanskohercegovačkih vlasti raznih razina po pitanju aktualne devastacije vrela Une i ranijih devastacija, kad ih se uopće moglo zapaziti, bile su prilično mlake i mlohave u usporedbi s oduševljenim reakcijama tih vlasti na užarene i ukrućene prodore kapitala. A to nije tek „opći dojam“, nego činjenica koju bi se pomnijim istraživanjem moglo i dokumentirati na tragu sljedeće tvrdnje Ive Lučića:
„Aktualni Plan upravljanja Nacionalnim parkom Una (2011) radio je Elektroprojekt iz Hrvatske, konzultantska tvrtka HEP-a, glavni inženjer bio Stjepan Mišetić, poznat iz najvećih sukoba udruga za zaštitu prirode u Hrvatskoj. Konačno, bilo bi korisno napraviti dubinsku analizu koliko su stvarno za petnaestak godina djelovanja parka u njemu povećali inače prilično slaba znanstvena istraživanja i produbili znanje o prirodi Une. Hoću reći, ovaj slučaj potvrđuje da je stvarno razumijevanje prirode u resorima administracija Hrvatske i Bosne i Hercegovine slično, gotovo identično, iako je formalno zaštita okoliša u Hrvatskoj trebala biti neusporedivo veća.“ (Ivo Lučić, „Izvor Une: tko dobije pobjedu na terenu, taj ju je dobio i na papiru“, Prometej, 3. 8. 2024., http://www.prometej.ba/clanak/ljudi-i-krajevi/izvor-une-tko-dobije-pobjedu-na-terenu-taj-ju-je-dobio-i-na-papiru-5969).
Sve dok država Bosna i Hercegovina (što god to značilo) i država Hrvatska budu tretirale rijeku Unu – ili neki drugi prirodni entitet koji nadilazi državne granice – kao „unutrašnju stvar“ jedne ili druge države, nećemo se pomaknuti s mjesta, tj. pomicat ćemo se samo prema dnu. Lučić nas upozorava da se ne bismo smjeli dati zavesti političko-marketinškim frazama koja se nude kao „rješenja“, a da bismo izbjegli takva zavođenja, moramo imati u vidu da se iza svake takve fraze i „rješenja“ krije neka strategija, čak i kada tupavi vojnici vladajućeg sistema nisu svjesni šire slike:
„Strategija ubijanja cjeline i ubijanja smisla u cjelini uvijek se u takvim aktima i sustavu pokazuje kao nešto što je relativno korektno, što je prihvatljivo i što, ako se i pokaže da ima neke negativne aspekte, ima ‘protumjere’. Odstupnica u mjerama ublažavanja negativnih utjecaja ima prije svega smisao u nastavljanju iscrpljujućeg i besmislenog administrativnog postupka.“ (I. Lučić, „Izvor Une: tko dobije pobjedu na terenu, taj ju je dobio i na papiru“.)
Una između čekića kapitala i nakovnja države
S obzirom na sve to, možemo se malodušno zadržati na svakidašnjim jadikovkama o politici, ekonomiji i društvu, koje izričemo iz žablje perspektive, uglavnom i ne očekujući da će imati ikakvog učinka, a možemo se i izdići iznad toga, poput dronova koji nam svakodnevno prikazuju ljepote rijeke Une i Pounja, pa svojevrsnim „teorijskim dronom“ sagledati situaciju u širem kontekstu.
Tako gledajući, ovdje je na djelu kapitalizmu inherentna privatizacija prirodnih dobara koja su, iz ljudske, antropocentrične perspektive, javna dobra, a bolje bi bilo reći (iz perspektive koja pokriva i ljudski i ne-ljudski svijet) zajednička dobra, jer bi ona trebala biti na raspolaganju svim, i ljudskim i ne-ljudskim članovima neke zajednice, koji o tim dobrima ovise, tj. imaju potrebu za njima u svrhu preživljavanja i prosperiteta. U osnovi takve privatizacije nalazi se komercijalizacija, ispostavljanje zajedničkih dobara nemilosrdnom, nereguliranom ili tek prividno reguliranom tržištu, a u osnovi komercijalizacije nalazi se komodifikacija, pretvaranje zajedničkih dobara u običnu robu. Komodifikaciji, pak, prethodi objektivacija ili pretvaranje živih bića i drugih prirodnih entiteta u puki predmet, lišen bilo kakve vrijednosti osim one instrumentalno-utilitarne, a time lišen i zaštite koja bi se mogla pozvati na dostojanstvo onog ugroženog i nužnost njegovog poštovanja.
U ovom našem slučaju, kao i u bezbrojnim drugima, radi se, dakle, o objektivaciji prirode, odnosno prirodnih dobara kao zajedničkih dobara, ali treba uočiti da se to nužno produžava i u objektivaciju čovjeka. O tome je u svojim univerzitetskim predavanjima, postumno objavljenima u knjizi Pojam prirode i njegova povijest, govorio njemački filozof Georg Picht (1913.–1982.). Ono što mi vidimo u slučaju recentnih gibanja oko Une Picht je filozofski istražio i objasnio na načelnoj razini. Bešćutnost spram Une i njezinog okoliša, koju očituju ključni akteri, tj. investitori i izvođači radova, te postupanje političkih vlasti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje se, najblaže rečeno, može karakterizirati kao ignorantsko, u drugačijoj se formi, nažalost, može pronaći i među mnogima koji bi da štite rijeku Unu kako bi iz nje izvukli korist na neki drugi način, kao što su lokalni politički i ekonomski akteri s bosanske strane, a još je žalosnije to što i „sitna riba“, „raja“, „obični građani“, kako s hrvatske, tako i s bosanske strane, internaliziraju logiku eksploatacije, koristi i profita kad promišljeno ili nepromišljeno argumentiraju u prilog očuvanju rijeke Une. I jedni, i drugi, i treći, i četvrti zarobljenici su „operativne logike“ čije je izvorište, prema Pichtu, u ranom novom vijeku, od 15. stoljeća nadalje, odnosno u novovjekovnim prirodnim znanostima koje objektiviraju prirodu, pretvaraju je u „mrtvu prirodu“ kako bi njome nesputano manipulirali u ove ili one svrhe. Međutim, time objektiviraju i čovjeka i ne uviđaju da je to jedna samoubilačka logika jer oni koje je baš briga za ono što je tu od prije pamtivijeka – primjerice, za rijeku Unu – ne brinu zapravo ni za ljude koji su tu sada i trebali bi biti i u budućnosti. Picht tvrdi da je rečena operativna logika usisala i čovjeka, i to ne samo zato što je čovjek zbiljski ukorijenjen u prirodu, nego i zato što se ta logika (logično!) proširila s izvanljudske prirode na prirodu čovjeka, na „ono što je na njemu samome priroda – ekonomiju, društvo i politiku“:
„Postupak objektivacije je stoga od 18. stoljeća ne samo temeljni zakon spoznaje prirode, nego je također temeljni zakon tehničko-industrijske produkcije.“
Tako se, dakle, razvijala dvostrana objektivacija čovjeka: prirodoznanstvena, koja se tiče prirode općenito (čiji je čovjek sastavni dio), te tehničko-industrijska, koja se tiče i prirode općenito i ljudske prirode. Ako je čovjek središte, jedina referentna točka i u suštini jedini relevantan subjekt u poimanju prirode i dimenzioniranju odnosa čovjeka i prirode, i ako se, Pichtovim riječima, radi o „apsolutnom prioritetu poimajućeg subjekta pred svime što ovaj subjekt vidi naspram sebe“ (u prijevodu na „unski jezik“: Una je tu zbog nas i radi nas) – trebali bismo uvažiti i nužne konsekvencije takvoga stajališta. Picht ih sažima ovako:
„Subjektivitet kulminira u svome objektivnom samouništenju. On dostiže svoj kraj u protuudaru prirode koja je bila podčinjena prisili objektivacije.“ (Georg Picht, Der Begriff der Natur und seine Geschichte, Klett-Cotta, Stuttgart, 1993., str. 83–84.)
Vratimo li se sada sa vrela problema u odnosu čovjeka i prirode na vrelo Une, mogli bismo reći da se opisana pogubna logika objektivacije, komodifikacije, komercijalizacije i privatizacije utjelovila u teškoj mehanizaciji koja gazi i melje krhki vez prirode, koji su milenijskim trudom ispleli zemlja, voda, biljke, životinje i ljudi. Tako se Una našla između čekića kapitala i nakovnja države.
S jedne je strane kapitalizam, posljedice čije orijentiranosti na privatno vlasništvo, akumulaciju kapitala, uvećavanje profita i tržišno natjecanje danas vidimo u divljačkom osvajanju i bezobzirnom iskorištavanju prirodnih dobara, što se izravno ili neizravno reflektira i na ljude, a najbolja je personifikacija toga bager na vrelu Une. S druge je strane država. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je, u neoliberalnoj paradigmi, država kao takva podređena kapitalu te da je upravo to, uz karakternu slabost državnih dužnosnika, stalni izvor korupcije te besramnih i katastrofalnih pothvata kakav je i ovaj na Uni – državi svojstven koncept teritorijalnog suvereniteta, tvrdih administrativnih granica i odgovarajućih nadležnosti, odgovornosti i dužnosti direktno je suprotstavljen naravi rijeka i naravi prirode, jer one ne priznaju državne granice, državne institucije i državnu moć, pa ih se uvijek ugrožava (kao što ih se jedino treba i štititi) prekogranično, odnosno bezgranično. S treće strane, valja reći, velika je opasnost za Unu i to što, pod pritiskom ekonomsko-političkog sistema, odnosno zbog sirenskog zova profita, kojem ne uspijevaju odoljeti ni oni koji samo kupe mrvice sa trpeze kapitalizma, kopni svijest o Uni kao nezamjenjivom izvoru života u tom kraju, svijest o tome da nijedno prirodno dobro, premda možemo smatrati da je „bogomdano“ i kao takvo „vječno“, nije dano zavazda, nego nam je namrijeto, tj. naslijedili smo ga od nekih drugih ljudi i od prirode, kako bismo se njime odgovorno i skromno služili na svoje dobro i dobro narednih naraštaja.
Ramiz Huremagić – u svom revoltu protiv eko-zločinaca, ali i protiv rezigniranih i pasivnih promatrača koji šutnjom opravdavaju recentne eko-zločine nad Unom – s pravom kaže:
„Kod nas se priroda podrazumijeva kao nešto što treba da traje i postoji samo dok i mi postojimo, pri čemu nas ne interesuju ni milioni godina prije nas, ni milioni godina poslije nas. Samo milioni eura i ostalih valuta.“ (Ramiz Huremagić, „Zašto ubijaju rijeku: može li Una oprostiti Krajini?“, Žurnal, 1. 8. 2024., https://zurnal.info/clanak/moze-li-una-oprostiti-krajini/27026.)
A zatim s pravom postavlja pitanja – ne retorička, nego zbiljska:
„Ali stvarno, da li nam za brigu o prirodi trebaju zakoni? Zar ne možemo imati svoju savjest da nam sudi i da nas vodi u ponašanju i odnosu spram prirode. Mini hidroelektrane nisu nikakva novost, puna ih je Evropa. I eto im ih, neka se njihovi aktivisti bave njima. Da ne ispadne da to ima samo kod nas i nigdje drugo. Zašto moramo uvijek uzimati sve najgore od drugih? Zašto ne bismo katkad pokupili i nešto tuđe pameti, a ne samo gluposti?“ (R. Huremagić, „Zašto ubijaju rijeku: može li Una oprostiti Krajini?“.)