Tko je izmislio onu priču kako se čovjeku pred očima premota film cijeloga života u samo nekoliko trenutaka, u času smrtnom, taj ili je bio redatelj niskobudžetnih filmova ili pisac jeftinih ljubavnih romana. Samo tamo su sve stvari posložene, sve je na svom mjestu i pravda i ljubav pobjeđuju.

Život je film sa smetnjama na traci. Ako je, doista, istinita ta postavka o premotavanju filma, onda je moja životna, filmska, vrpca još u mračnoj komori.

Možda su ovo scene usporenog filma, jer ja sam se sjetio samo dva događaja, dvije scene iz cijeloga života. Ili još nije došao smrtni čas? Poslije mi je palo na pamet to siromaštvo mog života. Sve je stalo u dvije scene, dva događaja. Zapravo, nisam se imao čega ni sjetiti.

Dvije scene za tri i pol sata. Toliko već stojim na aktiviranoj mini. Mnogi redatelji bi mi pozavidjeli radi toga, te scene. Filmska traka ide, a ništa nisi pokazao niti rekao gledateljima. Ako bi još, netko, i ostao toliko gledati tako dosadan i glup film. Ne znam koja je mina u pitanju. To iskustvo i znanje nemam. U rat sam pošao bez ikakve obuke, izuzme li se godina provedena u vojsci bivše Jugoslavije, čudnog naziva: narodna armija.

Tjelesno sam bio u njoj, ali duhovno kilometrima daleko. Prvo zato što nikada nisam podnosio disciplinu, drugo što nisam podnosio su glupaci i glupačine koji su mi zapovijedali, i, na koncu, treća stvar ja sam tipični Bosanac kojemu kad nešto narediš i kad nešto mora on to, obično, uradi suprotno. Tamo sam naučio bitnu razliku, Slovencu sve moraš narediti, a Bosanca moraš lijepo zamoliti.

Promatrao sam taj tzv. narodni sustav. Uvijek su urbanim tipovima zapovijedali ruralci. Moja generacija je bila ona koja je imala najmanje srednju školu, upisala fakultete i dolazili smo iz urbanih sredina, većih ili manjih gradova. Slušali smo rock glazbu, čitali Polet i Mladinu, izlazili s curama, čitali Hessea i Dostojevskog. A zapovijedali su nam, uglavnom, tipovi sa sela, slabo školovani, odgajani po seoskim igrankama gdje su se nerijetko potezali noževi za krivi pogled nečijoj curi ili sestri, gdje se slušala srceparajuća glazba tipa: ja je ljubim a ona podriguje, ili otišao si sarmu probao nisi. I gdje ćeš, onda, veći sukob mišljenja i odgoja. Tu godinu sam samo razmišljao gdje ću zaspati i što bi se moglo pojesti.

Otac mi je često znao reći:

– Tebe će samo vojska smiriti – a ja sam došao samo razočaraniji u sustav, državu, okolinu, samo još uzburkaniji u mojoj glavi. 

Prva iluzija koju sam razbio u vojsci bila je o bratstvu i jedinstvu, a druga je bila o časnicima. Bratstvo i jedinstvo bilo je samo parola zvanične politike, a časnici su bili vrlo nečasni, kaljali su sam naziv časnika. 

Samo, sve što sam tamo prošao, možda i naučio, nije mi nimalo pomagalo u situaciji u kojoj sam sada.

Pod nogu ne smijem ni pogledati. Ni ne mogu. Desnom nogom stojim na mini. Nepoznatog podrijetla, nepoznatog načina aktiviranja.

Što bi rekli riječki Parafi: A dan je tako lijepo počeo iz 1980. godine. Pošao sam na smjenu, jer me zamolio moj školski drug Zoka. Žena mu kod kuće leži, trudna je. Čuva trudnoću već pet mjeseci i, izgleda, došlo je vrijeme poroda. Za Zoku bih sve učinio. Znamo se dvadeset godina. Otkad za sebe znam, znam i za njega. Nikada više od tri dana nismo bili odvojjedan od drugoga. Uz mog brata, on mi je bio drugi brat. Imao je nekoga u vojnom odsjeku pa su nas poslali u vojsku istoga dana u isto mjesto, u istu vojarnu, u istu postrojbu.

Prvo što mi je palo na pamet u trenu kad sam stao na minu i čuo krckanje ispod noge bilo je ono kad smo Zoka i ja vježbali na školskim minama i kada smo ih, greškom, aktivirali, a stup crvenog i žutog dima nas zaklonio od podrugljivih pogleda ostalih vojnika, a naš zapovjednik, iza nas, govori, cerekajući se:

– Buuum. Nema vas više!

Tada smo se i nas dvojica smijali kao ludi, ali sada, u realnom svijetu i u realnoj opasnosti, uopće mi nije bilo do smijeha. Naprotiv. Tada sam bio mlad i lud, a danas sam samo lud. Siguran sam da ovo na čemu stojim desnom nogom nije nikakva školska mina i da neće biti nikakvog dima u bojama, ako dignem nogu.

Mina je tu. Žali me ubiti. Mene ili nekoga drugog. Žao mi je što sam ja taj, što barem sad nisam netko drugi. Ah, takva je bila podjela uloga u ovom filmu. Eto mi sad, prilika biti glavni glumac i junak ove priče.

Zoka i ja smo, kao mali, krali koke, iz naših kokošinjaca te ih nosili na adu rijeke Bosne i tamo ih pekli. Na adi smo napravili i kolibu od pruća, pokrili je granjem topola koje su rasle na obalama Bosne kao lude.

– Ako bude kiše da se imamo gdje sakriti – odgovarali smo onima koji su nas pitali koji će nam vrag koliba na adi. Ionako kad dođu jesenje kiše i vodostaj se digne, Bosna odnese sve prema Savi.

Svaki dan smo pravili planove u koji ćemo kokošinjac ući, čiju koku ćemo ukrasti. Radili smo to ovako: jedan od nas bacao bi kokama kukuruz i išao unatrag sve dok ne bi zamakao iza ugla kuće, da nas netko ne vidi, a drugi bi čekao dolazak koke i onda bi je brže-bolje hvatao i zavrtao joj vrat. Onda bismo trčali do naše kolibe na adi. Tamo smo imali pripremljenu rupu u kojoj smo ložili drva, pravili žar i pekli koke. Ražanj, drva i sve ostalo imali smo uvijek spremne. Iz vrtova, usput, krali smo krastavce i rajčice, poneku papriku i ništa nam nije bilo ukusnije od tih naših obroka.

Na adi sam naučio piti rakiju, pušiti, naučio sam i koja cura dolazi sama u šumarak iza štale, i što joj treba uraditi kad dođe. Učio sam i plivati, uz vodu, niz vodu, kako presijecati brzake. Pušili smo cigarete EVROPA, u tvrdom pakiranju.

Sada pušim neke kojima ni imena ne znam. Sreća je da ih uopće i imam. Bile su umotane u novinski papir, govorili su da je to sarajevski Marllboro, ali nisam baš vjerovao u to. Ponio sam ih caru na crtu. Zoka mu je to poslao, njemu i ekipi. Za meso i rakiju rekao je da će im poslati poslije ženinog poroda. Znam da mu je svejedno hoće li dobiti sina ili kćerku. Nakon što bismo ga mi zezali kako samo pravi „majstori“ prave mušku djecu, znao bi reći:

– Ma svejedno je, samo nek’ piša iz ruke.

Car i ekipa na crti će mi jebati mater ako im sve popušim. U ovim trenucima pomislio sam kako sam ja sve svoje popušio. Samo neka ne dolaze po mene. Neka misle kako sam namjerno izbjegao dolazak i neka mi psuju sve po spisku. Samo neka ne dolaze.

Ako, već, moram poginuti, neka ginem sam. Tako i živim. Nije neka velika šteta za mene. Zoka, car, i drugi iz ekipe imaju žene i djecu kod kuća, ako još imaju kuće. Oni nekome trebaju. Ja ne trebam nikome. Sam sam.

Nikada nisam volio obveze i disciplinu. Nisam, čini mi se, imao vremena misliti na obitelj, na ženu, na djecu. Više sam volio izlaske i žene bez obveza. Govorila je meni moja raja, nije da nije:

– Što bi tebi bilo bolje nego nama? Ženi se, bolan, da se i mi smirimo.

Pravili su mi razne zamke, razne smicalice. Dovodili su na okupljanja, rođendane, godišnjice, svoje slobodne rodice, prijateljice s posla, prijateljice svojih žena i cura, ali ja se nisam dao zbuniti. Bježao sam od braka i obveza, kao đavo od križa. Ponekad, u samoći, hvatao sam sebe u razmišljanju o težini samačkog života.

Uvijek sam bio u dobroj kondiciji. Igrao sam nogomet svaki dan, ili košarku, ovisno o društvu i raspoloženju. Išao sam šetati po okolnim brdima, održavao kondiciju.

Trenutačno sam se lomio u razmišljanju baciti se lijevo ili desno. Bolje bi bilo desno, tako će mi, ako bude sreće i ako Bog da, otkinuti samo lijevu nogu. Dešnjak sam i lijeva ruka i noga su na mom tijelu samo radi proporcija. Desnom nogom sam dao sve golove u životu, a dobro su me nosile, po svijetu, obje, Bogu hvala.

Posebice kad smo ono Tomo i ja krali boksove cigara iz kioska koji je neki pijani tip obio, dočepao se nekih rakija u kiosku, pa pijen zaspao ispred kioska. Nas  smo dvojica zgrabili po nekoliko boksova, pa bježi niz put.

Lijeva noga mi je dobro došla kad sam ispod stola milovao onu rospiju Nelu. Bila je, navodno, Mikina cura, ali je voljela imati nešto i sa strane. Svi smo to znali. Samo, čini se, Mika nije znao, ili se pravio blesav. Meni je osobno bilo žao Mike, ali već dugo nisam ništa kresnuo, pa sam bio zaboravio na lijepo ponašanje, da mi je on drug, a i maligani su radili svoje. Lovio sam sebe kako ga gledam pozorno ne bih li ugledao rogove na njegovoj glavi. Jednog dana je pukla priča kako je Mika samo Nelin makro i da joj dovodi UNPROFOR-ce i uzima pola love. Meni je dala bez para. Valjda kao starom poznaniku. Ili se možda sažalila.

Već je prošlo više od četiri sata kako stojim na mini. Ispušio sam sve cigare. Baš mi je bilo svejedno hoće li se Car i ekipa ljutiti zato što sam im sve popušio. Ako preživim, čvrsto sam odlučio prestati pušiti. Sve moje cigarete ću im davati. U naprtnjači imam nekih pita i kolača. Nije mi do jela. Ne znam zašto. Samo mi se puši. Kad bih barem imao rakije, lakše bi mi bilo. Ali Zoka nije poslao. Napio bih se i i onda skočio. Nema veze gdje i kako.

Izbrojao sam sve brojalice koje sam znao. „Eci, peci, pec“, „en ten tini“, „okoš bokoš“, „ekete bekete“. Izmolio sam i sve molitve koje sam do tada znao, priznajem, malo sam ih znao. Ako preživim, neću propustiti nijednu nedjeljnu misu.

Nikako se odlučiti na koju stranu se baciti. Kada bi netko, sada, i naišao, otjerao bih ga od sebe. Ne trebaju ovom narodu dva mrtvaca, ili dva invalida, za poboljšanje statistike žrtava ratnih djelovanja.

Desno ili lijevo? Lijevo ili desno?

Kada zaključim lijevo ću se baciti, onda odlučim desno ću. Ako zaključim desno ću, odmah se predomislim i pomislim lijevo ću. I tako ponovno.

Kada sam se probudio i otvorio oči, prvo što sam ugledao bila je neka nepoznata ženska glava, ne pretjerano lijepa, ali meni, do kraja života, nešto najljepše što sam do tada vidio u životu i na svijetu.

– Zdravo – rekla je, ta ne baš pretjerano lijepa glava, i ono što sam pomislio je: ni pakao nije toliko strašan, koliko sam čuo. Nigdje paklenog ognja, nigdje rogatih đavola, mačeva.

– Dobro se probudio i dobro nam došao – nastavila je.

Boljelo me je sve. Čak i kosa. Bio sam nečim sputan i nisam se mogao pokrenuti. Tada je došao neki mladi lik, mladi liječnik, ratni kirurg. Taj mladić, da nije bilo rata, vjerojatno, nikada u životu ne bi uradio toliko operacija, niti bi vidio toliko i takvih rana. Polako sam shvaćao. Nisam mrtav, nisam ni u raju ni u paklu. Barem nisam u pravom paklu. Ima još vremena. Liječnik mi je ukratko opisao što se dogodilo, barem ono što je znao:

– Skočio si s mine. Na lijevu stranu. Ostao si bez desnog stopala. Puno si krvi izgubio, ali, na sreću, našli su te neki momci. Čini se da je jedan rekao: Car se zove. Operirali smo te odmah. Oni su svi bili uz tebe, svi su dali krv. Činilo mi se da te vole. Sad si dobro. Odmaraj. Oporavak će biti dug i naporan. Važno je da ponovno ojačaš, ali rekli su mi da si se bavio sportom, jak si, zdrav. Uh, a ne zaboravim, taj Car i ekipa su ti poručili da si im dužan neke cigare.

Nasmijao sam se tomu, a kroz ovu moju, blentavu, glavu teklo je na tisuće pitanja. Više mi je prošlo pitanja ispred očiju sada nego scena iz života, u smrtnom času. Niti jedan odgovor nije prošao.

Zoka i Car, pa i cijela ekipa, prigovarali su mi stalno što nisam pucao u zrak. Netko bi došao po mene.

– Vratiti ćeš nam ti one cigare što si ispušio trostruko. Nećeš se izvući. Od mine si se izvukao, od nas nećeš! – zezali su me.

A tko će meni vratiti moje nade?

Tko će meni vratiti stopalo?

Tko će meni vratiti film?

Kad me neko upita šta sada radim, ja kažem “Ništa,” zatim dodam da sam u penziji, a onda onako usput konstatujem: “Da sam znao da je ovako lijepo biti u penziji, ne bih nikad ni radio.” Na insistiranje da ipak kažem kako provodim vrijeme odgovaram da uglavnom čitam, ponekad nešto napišem, a najviše vremena provodim lutajući. Uglavnom besciljno. Dakle, lutam hodajući i skitam putujući. Između redova hodanja i redova skitanja ponešto pročitam, a ponešto i zapišem. Ovaj tekst je dio toga što sam zapisao i još uvijek pišem, a odnosi se na moje putovanje u periodu od 20. augusta do 25. septembra 2024. godine od američkog muzičkog grada Nešvila, u kojem stanujem, do bosanskog rudarskog grada Kaknja, u kojem sam rođen. Dakle, slijedi Dnevnik putovanja od Nešvila do Kaknja i nazad, via London, Pariz, Nica, Beč, Sarajevo, Beograd. 

Utorak 20.08.2024. 

Nešvil – London

Prvi put letim avionom Britiš-airvejza direktno iz Nešvila za London. Broj leta je BA222, grdosija od aviona, Boing 772 ima 405 sjedišta i sva mjesta su popunjena. Utorak je, 20. august 2024. Noć je, 22:05 sati i avion je sada na početku piste nešvilskog aerodroma, spreman za polijetanje. Ustvari, avion je trebao poletjeti u 21:35, ali eto kasnimo 30 minuta, što nije neubičajeno za letove sa ovolikim brojem putnika. Moje sjedište je na desnom kraju srednjeg reda, koji ima četiri sjedišta u nizu. Ja sam do prolaza, a do mene sjedi vrlo mlada plavokosa djevojka, a do nje njen nešto stariji brat. Njih dvoje su Nijemci iz Drezdena i oboje govore perfektno engleski jezik. Namučili su se dok su na sjedištu podesili naslon za glavu za mladu djevojku. Na kraju ipak su, uz pomoć stjuardese, u tome uspjeli i osmijeh na lijepom licu mlade dame zamijenio je njenu brigu i ljutnju. Na suprotnom kraju našeg reda sjedišta sjedio je srednjovječni čovjek koji nije bio naročito pričljiv i veći dio leta držao je slušalice na ušima. Nakon posluženja večere mlada djevojka se umotala i ušuškala u ćebe i zaspala dok je njen brat cijelo vrijeme igrao neke video igre i u tome bio vrlo uspješan, što se moglo vidjeti po velikom iznosu osvojenih imaginarnih dolara. Ja sam se zadubio u čitanje romana Harukija Murakamija Norveška šuma, izdanje Nova knjiga iz Podgorice. Nakon 7 sati i 40 minuta leta sletjeli smo na londonski aerodrom u 11:45 po lokalnom vremenu tako da je naše kašnjenje bilo nešto manje nego na početku i iznosilo je ukupno dvadeset minuta u odnosu na planirani red letenja. Kad se avion nakon dugotrajnog taksiranja po aerodromu zaustavio na izlaznoj kapiji, iz zvučnika aviona potekla je tiha muzika. Nije to bila melodija Norveška šuma, ali je u meni proizvela isti osjećaj, sjećanje na prošlost, kao što je ta pjesma Bitlsa uticala na Murakamijevog glavnog lika romana. Taj glavni lik u romanu se trudi da bude iskren prema svima, ali u tome ne uspijeva i njegovi postupci izgledaju licemjerni. Da bi četiri stotine putnika izašlo iz aviona potrebno je dvostruko više vremena nego da isti broj putnika uđe u avion. Ili se to možda meni samo tako čini zato što su pri izlasku svi mnogo nestrpljiviji. Nalazio sam se u zadnjem dijelu aviona i vrijeme izlaza je potrajalo. Činilo se kao da sam se izgubio u Norveškoj šumi i pokušavam iz nje izaći. Čekajući na izlaz razmišljanje o Norveškoj šumi je potisnuto pitanjem i razmišljanjem: Kako s londonskog aerdroma doći do hotela koji se nalazi u centru grada? Imao sam već pripremljen plan koji sam ranije napravio na osnovu informacija sa interneta: Trebam koristiti voz na “Elizabet liniji”, po izlasku iz aviona trebam pješačiti do terminala broj dva i tri i ukrcati se u voz koji polazi u 12: 51. Nakon osam usputnih stajanja na Hajes & Harlington, Southol, Hanvel, Vest Ealing, Ealing Brod, Akton Mein Lajn, Podington i Bond Strit, izaći iz voza na stanici Totenhem Kort Roud, a zatim pješačiti pet minuta do hotela St. Giles koji se nalazi u Bedford Aveniji. Sve je proteklo bez problema tako da sam u 13:30 izašao iz podzemne željeznice na površinu i prošetao do hotela. Evo me konačno u Londonu. Prvi put u gradu legendi, u kraljevskom gradu. Usput sam se uvjerio da ovi ljudi stvarno voze lijevom stranom, a da niko od toga ne pravi frku. Volim gradove u kojim nešto vidim prvi put. U Londonu sam prvi put vidio štand za iznajmljivanje kišobrana. Dvije funte za četrdeset-osam sati. Ovdje ostajem dva dana, taman toliko da uštedim dvije funte tako što neću unajmiti kišobran. 

_________________(Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.)

*

Otac i majka dane provode
milujući prozore 

I na njima roletne

Sat prije podne, njih dvoje se zatvore
U zidine naše stare kuće

U one male rupice, kroz koje
Probijaju sunčeve zrake

Umetnu skušljane papirine
Pa se po kući traže

*

Kad sunce zađe, otac kuću otvara
Kao da obija spremište 

Svjetlosti 

*

U predvečerje, kad pred njom sjedi
Izgleda kao da su u velikoj svađi

*

Ili: dok otac pred kućom sjedi
Kuća iza njega leži 

Kao pas

*

U roditeljskoj kući, po ćoškovima
Po stvarčicama koje su majka i otac ostavljali

Po stvarima, nakupine svjetlosti
Kao odbljesci djetinjstva

*

Jutros, dok sam prilazio kući u kojoj sam odrastao
Shvatio sam da me kuća zaboravlja

Stepenica na ulazu, kad sam koraknuo
Nije se, za onaj naš milimetar, spustila

*

U roditeljskoj kući, ljeto je sjetnije
Iz nje kad u sunce gledam

Osjećam se kao izrešetan 

Urednica je živjela u blizini bolnice. I radila je tog trenutka na knjizi o ratu. Pisac je doživio rat u svojoj zemlji, a prevoditeljica i urednica su ga upravo doživljavale.

U knjizi je grad pod opsadom. A van knjige, u gradu urednice koji nije bio opsađen, neprijateljska raketa pogodila je dječju bolnicu. Urednica je pročitala nekoliko stranica uz zvuk sirene. To se hitna vozila prema bolnici – samo ne da bi nekog tamo odvezla, već da bi nekog pokupila. 

Onda je ona obustavila rad i krenula tamo, kod ljudi. Nije mogla lektorirati knjigu kad u blizini raščišćavaju ruševine dječije bolnice. Čak i onda kad je knjiga o ratu. Posebno tad.

Civili, sklonite se! – rečeno je ljudima koji su se okupili pored ulaza. Dajte ući spasiteljima! – rekla je policija. Urednica se pridružila skupini volontera, stoji besposlena, prezire sebe zbog nemoći, kida zanoktice zbog nervoze i, da joj brže prođe vrijeme, prebire u glavi one uloge koje ne igra u ovom ratu. One najvažnije.

Ajmo s nama – rekli su volonteri. Ako želiš pomoći, ajmo. Naša je pomoć potrebna drugima, ali treba pričekati. I ona čeka zajedno s njima, a da joj brže prođe vrijeme, kida zanoktice i piše u glavi hommage piscu iz opsađenog  grada, onom koji je napisao knjigu o ratu. Kad su krenuli, ona je već pokidala zanoktice na tri nokta i sastavila desetak rečenica koje u glavi uvijek zvuče bolje nego u zbilji.

Mi čekamo, kažu volonteri. I ona čeka zajedno s njima. Gleda te lijepe ljude među kojima ne poznaje nikog, nikom se ne obraća, osjeća se kao malena bubica i, kako bi se utješila, sastavlja u glavi rečenice.

Volonteri su otišli skupljati staklo razbijenih prozora. Jer je neprijateljskih raketa bilo više. Urednica je skupljala zajedno s njima ulomke stakla – veće, manje i one sasvim majušne. Skupljala je one koje je mogla uhvatiti prstima. I ovaj rad joj je sličio njezinom uobičajenom radu. 

A doma, nakon svog tog skupljanja, ona piše hommage kojim se zanimala tog dana žalosti. 

U određenom je smislu čak dobro što urednica nema djece. 

(9.07.2024)

S ukrajinskog prevela Alla Tatarenko

Duško Trifunović: Vučedolska golubica, Biblioteka Memorijal Dudik, knjiga 10, Vukovar 1988.

Ovu knjižicu bez natpisa na hrptu i bez hrpta našao sam sredinom listopada 2023. u Antikvarijatu Ex libris, u Rijeci. Bilo je to značajno otkriće: neotkrivena knjiga i u njoj nove pjesme, pjesnika čije sve knjige znam. Ili sam barem mislio da znam. I još nešto: knjižica u kojoj se nekoliko trenutaka pred rat i pred smak jednog Vukovara obrađuju mjesta, toponimi, znakovi i simboli koji će postati važni i visokofrekventni u jednoj budućoj hrvatskoj kulturi, te kulturno-političkoj i nacionalnoj propagandi.

Jeftino načinjena, diletantski prelomljena i grafički obrađena, “Vučedolska golubica” žanrovski je podnaslovljena kao poema, i u njoj je, na trifunovićevski način, namjenski ispričana i ispjevana cjelokupna povijest vukovarskog kraja, od Golubice do naših dana. A ti naši dani su ona posljednja relativno optimistična, ceremonijalna epoha jugoslavenskog socijalizma. Dušku, naravno, nije nimalo svojstveno da se povodi za kolektivnim optimizmima, niti da slavi državne simbole, tako da pred sam finale njegove namjenski sročene poeme odzvoni “Opomena”, koju bi, da sve već nije zaboravljeno, da Duško Trifunović u vukovarskoj temi nije danas nezvan gost, te da su hrvatskoj kulturi estetske vrijednosti u književnosti kriterij za bilo što, pred jesenje posmrtne priredbe napamet učila neka današnja vukovarska i hrvatska djeca: “S Vučedolskom golubicom/ na ramenu/ tražio sam duši azil/ u vremenu/// Na kraj svijeta na vrhuncu/ na tjemenu/ svuda stojim  ja na groblju/ na golemu/// Drugi će vam sve to reći/ drugačije/ ali vi ste sve to znali/ još otprije/// Slušali ste šta vas košta/ o dabome/ radićete ionako/ sve po svome/// Okupljeni oko mrtvih/ svih vremena/ otkrili smo jedan tračak/ fenomena/// S Golubicom gledao sam/ iz blizine/ Ko u maču drži moć/ od mača gine”.

Promiču ovom knjigom Iliri, Kelti, Avari, pojavi se Baton, minu Langobardi, Huni i barbari. Turci nadiru u Europu, Europa se od Turaka brani. Sibinjanin Janko, kralj Matija Korvin, Sulejman Veličanstveni, pa Marija Terezija… Historija onakva kakva jest, ili kakva je bila, u Duška Trifunovića zadobiva ponešto od velikog mita, a ponešto od pjesme koja se lako pijeva i u kojoj i najteže riječi i najgrdnija vremena podnesu svoju rimu. Tako niotkud već izroni danas poništeni, ako ne i zabranjeni, vukovarski graditelj i revolucionar, vođa radničkog pokreta, likvidiran 1921. od karađorđevićevskih kraljevskih vlasti, Stjepan Supanc. Prva strofa pjesme “Supanc” zvuči kao pouka i proročanstvo: “Onaj ko preživi/ stvara svijet po mjeri mrtvih/ a mrtvi služe kao opomena kako ne treba/ ili kako treba/ već prema tome šta se traži/ od onih koji nam daju hljeba/ i onih koji su na straži”.

Kao izdavači knjige potpisani su redom: “Općinska konferencija Saveza socijalističkog radnog naroda Vukovar”, “Odbor za Dudik” i “SOUR Vupik, Vukovar”. Poema objavljena je u povodu godišnjeg memorijala, kojima je obilježavano sjećanje na 455 žrtava ustaškog režima, uglavnom strijeljanih talaca, zarobljenih partizana i njihovih simpatizera, u dudovom gaju, na Mitnici. Tu je, u Spomen parku Dudik, Bogdan Bogdanović projektirao jedno od svojih arhitektonsko-skulptorskih remek-djela, koje su najprije devastirali JNA i srpske paravojne trupe za bestijalnog osvajanja Vukovara, a zatim, nakon mirne integracije, lokalne hrvatske vlasti, u pokušaju da se i Spomen park Dudik i Bogdanovićev spomenik zbrišu s lica zemlje, onako kako su izbrisani iz sjećanja i kolektivnog iskustva grada. Na Mitnici nije bilo mjesta za dva bola, dva herojstva, dva vremena i dva zločina. Ipak, u najnovija vremena, 2015. započinje obnova Dudika. Jedno od rijetkih, a vjerojatno i jedino svjedočanstvo u zagrebačkim medijima o Dudiku i Bogdanovićevom skulptorskom kompleksu, nedavno donijela je Ena Katarina Haler u autorskoj fotoreportaži u tjedniku Express.

Trifunovića su organizatori memorijala, vjerojatno, pozvali da napiše poemu. Pozivu se odazvao, premda je već bio na vrhuncima životne slave, te književnoga i javnog ugleda, i premda s Vukovarom i vukovarskim krajem nije imao prethodnih veza. Naprosto mu je lako išlo pisanje po narudžbi, a nije ga morila sujeta pjesničkih klasika. Osim toga, znao je da će, ako ne napiše on, napisati netko drugi, koji će to učiniti jako loše i uvredljivo po temu. Dušku Trifunoviću bilo je stalo do poezije i do zajednice u kojoj je živio. I do jednog, i do drugog. Ni on, ni naručitelji projekta nisu slutili da se bliži kraj svijeta. I da uskoro neće biti onih kojima je poema “Vučedolska golubica” napisana. Smak svijeta nije u fizičkom nestanku ljudi i njihove zajednice, nego je smak svijeta u modelu njihova preobražaja.

Jedna gruba i uvredljiva uzrečica traje već stoljećima. O Bosni koja “šaptom pade”. Šaptom danas protjeraju se čitavi narodi, zakolju se neprijateljska sela i gradovi. Pjesmom “Iločki kralj”, ovako će Duško Trifunović: “Bosna šapatom pade…/ Govore gluvi u horu/ a pri tom nabili čelenke da ne bi čuli krike/ A crni gavran sumnje/ pade na Frušku goru/ na dvorac Iločkih Nikoli da vida ranjenike/// Azija s juga dolazi/ Evropa puna potresa/ Slavenski jug se vratio/ na Liniju Limesa/// Iločki kralj bez države/ između boga i cara/ amanet na sebe uzima da stare grijehe okaje/ slavenskih svojih predaka/ iz doba horde varvara/ A grijesi jesu veliki a sumnja svekolika je”.

Pa kako bi onda, tako će biti i danas. A ja bih volio kada bi se moglo znati kako je ova knjižica stigla do Antikvarijata Ex libris u Rijeci, i je li je pročitao onaj koji se “Vučedolske golubice” u korist sebi nepoznatoga budućeg kupca odrekao.

Zlo u Vukovaru  

Ovako će pjesnik o prošlom i budućem zlu u pjesmi “Izvor zla”: “Osvajač treba sva zla da smisli unaprijed/ Odjednom zločin cijeli/ To u amanet ljudskome rodu ostavi Makijaveli/// U što kraćem vremenu/ što više zla počini/ a onda dobrotu dijeli/ u skromnoj količini/ da ti što duže traje/ i kaj se što si stigao/ kasno/ da spriječiš zlo počinjeno/ onako efikasno/// Svi će uz tvoju pomoć tvoj zločin da zaborave/ Pamtiće samo dobrotu/ I ti ćeš vođa postati ništavne mase ćorave”.

Životopis

U Sarajevo Duško Trifunović stigao je trbuhom za kruhom, godine 1957., kao mladi bravar. Bile su mu dvadeset i četiri. Dvije godine kasnije od duga vremena piše prvu pjesmu. Za njom ubrzo će i prva zbirka, i mit o pjesniku iz bravarije, iz najdublje društvene baze. Poslije se doškolovao, ali mu je društveni status vazda počivao na pjesničkom i književnom talentu, i ni na čemu drugom. Zato se mogao i baviti namjenskom poezijom. Danas, Duško bi, možda, bio genijalan kopirajter. I isti pjesnik.

Da istoriju pišu pobednici, i to kao čvrstu, koherentnu priču u kojoj nema prostora za nijanse, dokaz je da istina ne prebiva u zvaničnim izveštajima. Dva rata, koja trenutno zaokupljaju našu pažnju, onaj u Ukrajini i u Palestini (ako se bombardovanje civila može nazvati ratom), jednako su nepomerivo, a po značenju suprotno, predstavljena u različitim geografijama, u zavisnosti od interesnih sfera lokalne politike. Dovoljno je uporediti srpske i hrvatske medije po tom pitanju, pa dobiti dve nespojive “istine”.

Ako se prođe kroz svetske izveštaje plasirane u javnosti, slučaj Gaza je još drastičnije podvojen. Prećutkuje se sve što ne odgovara zvaničnoj politici, pod mikroskop se postavlja svaka žrtva koja toj politici odgovara. 

A svet? Onaj misleći, procentualno manjinski, uspeva da nađe načine i stvori koliko-toliko objektivnu sliku, za koju je jasno da je sačinjavaju valeri. Šta to vredi kada je većina navijački nabaždarena, naučena da zauzme stranu bez razmišljanja, sigurna u svakoj crno-beloj podeli, gde je jasno koji su “naši“, a koji su “njihovi”. 

Ali, šta sa ljudima, zatočenicima tog obrnutog reda stvari?

 “Rat” Miljenka Jergovića (Booka, Beograd, 2024; Fraktura, Zaprešić) ulazi s one strane pojavnog, kroz kratke zapise pojedinih “slučajeva” ‒ njih 117. Naizgled nepovezane kockice mozaika, koje zajedno tvore ne sliku, već atmosferu, ritam disanja jednog ogromnog mehanizma, čiji su točkići stanovnici grada pod opsadom. Bez ambicije da obuhvati u celosti tu opskurnu pojavu, kojoj se priklanja ili iz nje beži svako na svoj način. Protagonisti-slučajevi nemaju prošlost, jer nema tog prošlog života koji može biti priprema za ratnu stvarnost. Retki su i iskoraci u budućnost, jer rat je bezvremena, tragična večnost. Tek poneki cinični nagoveštaj nekog još mračnijeg “posle”, u kome će sadašnje nevino dete izrasti u generala novog rata. 

A unutar tog mozaika, svaka kockica je svet za sebe, bez poveznice sa drugom kockicom. Više od sto raznorodnih svetova, od kojih svaki pluta u sopstvenom svemiru. Jergovićev svet je svet samoće, sastavljen od bezbroj paralelnih svetova u nemoćnom pokušaju uspostavljanja sopstvenih pravila, u okviru nerazumljivog sistema nametnutog od strane nekog nezainteresovanog boga, koji je pobacao kockice ne posloživši ih u smislenu celinu, jer je istog časa sasvim zaboravio na njih.

Ako je bog hladan i nezainteresovan, pisac nije. Poetski, očima odraslog deteta, on realno i nadrealno stavlja u istu ravan, dozvoljavajući zatočenicima tesnih kaveza da dodirnu drugačiju stvarnost: ženama da toplim dlanovima smiruju pomahnitalu decu, arhitektama da zidaju gradove sastavljene od maketa, slikarima da nestaju u svojim slikama, profesorima skrivenim ispod poslednje police u ostavi da se raduju posetama dva-tri preostala učenika, svedocima užasa da izbrišu sećanja, muškarcima da u svoje ozbiljne poslove pobegnu iz života i iz vremena, majkama da uporno popunjavaju rupe u granatiranim svetovima svoje dece. Svetovima do te mere razrušenim, da su nestali zidovi između jave i sna.

Za kraj, oslušnimo samoću Kunsthistorika, jednog od 117 Jergovićevih protagonista: “Najljepše slike, najvrednija mala djela, bisere ljudskog očaja, nesreće i stradanja, remek-djela onog duševnog mira nastalog na slomu čovjekove duše, zadržao bi sebi, i vješao ih je po zidovima njihova prostranog stana, na vrh najvišeg nebodera u gradu. Nebodera koji, začudo, i za sedme godine rata stoji uspravan, nedirnut. Odavno su se svi iz njega iselili, u strahu da će ga pogoditi prva sljedeća raketa. Ostao je samo on, sa svojim slikama, gore na vrhu.”

Radar 5.9.2024.

Često pomislim: mogao bih ovo ispričati. A onda: koga to što mene  zanima još zanima? Moje „društvo mrtvih pjesnika”, nekadašnje zvijezde i davno prošli događaji, moji filmovi iz kinoteka, moja sjećanja na ono čega više nema, moj interes za probleme antičke filozofije, estetička pitanja suvremene umjetnosti ili pitanja fenomenološke metode? Ili da pričam o novim lijekovima i povoljnim kreditima u ukopnim društvima? Ili čega se i kako sjećam i koliko mi je odbojan novi, vrli, na sve strane prisutni, a vrlo daleki svijet? Ili što mi se dešava? Ili da ne kažem ipak ništa, kao da me nema? Ima li u svemu tome još nekog smisla? Meni ima. Ja bih ispredao svoje priče i kada bi one još jedino meni bile smislene, jer vjerujem da svaka priča jednom mora biti ispričana, pa barem sebi samom.

U seriji The Big Bang Theory mali, dosadni, nesnosni fizičar Sheldon napokon upozna glumca Jamesa Earla Jonesa, čiji je markantni, duboki glas bio glas Darth Vadera u Ratovima zvijezda. Nigdje kraja Sheldonovom oduševljenju. Ne prođe dugo, a vremešni glumac mu poče pričati svoje uspomene i taman kada je započeo o svojoj  kolegici, glumici Angie Dickinson, mladi fizičar zaspa, po svoj prilici za tu nekad davno slavnu glumicu nikada nije ni čuo, a i da jest ne zanima ga, mnogo mu ta priča o davnim događajima i nekadašnjim zvijezdama dosadna. Toliko o zanimljivosti mnogih priča o zanimljivostima i zanimljivim ljudima iz prošlih dana. A i o potencijalnim slušateljima. Pritom moram dodati: sumnjam i da bi gospodina Jonesa mnogo zanimale Sheldonove priče. Zato i ja pričam svoje priče, sebi i onima koje te priče mogu zanimati. A to su oni koji mene zanimaju. Oni koji spavaju imaju druge priče. Ja pričam i bilježim svoje priče za one koji su budni.  

Ravnica Curragh, Newbridge, okrug Kildare, Republika Irska, ožujak 2012. godine

*

*

*

Korto jurca po livadi i kao na federima odskakuje uvis. Njegovo sitno tijelo nestaje i povaljuje se iza kamenih nadgrobnih ploča oko kojih razdragano trči. Onda zastane kao da osluškuje, pa gleda prema Goranu. Kad se uvjeri da ga ovaj i dalje prati, nastavlja s ludiranjem. Goran ga gleda. Vadi kameru i snima ga. Zatim se zadovoljno okrene prema Robertu:

− Ovo nam je omiljeno mjesto za šetnju. Mir, tišina, nigdje nikoga.

Robert se osvrne oko sebe. Pitomi brežuljci presvučeni zelenim tepihom rastežu se unedogled. U daljini livada je prošarana rijetkom šumom uz koju je zalegla ravnica koju poput duboke rane presijeca bijela cesta. Pred njima, kao prirodni amfiteatar, leži groblje u obliku zdjele, naširoko omeđeno s metar i pol visokim suhozidom koji vrluda sve dok se s obje strane ne spoji s ulaznom arkadom od sivog kamena. Neke od nadgrobnih ploča i pokoji keltski križ što nahero vire iz tla ispucali su i izgrizeni vremenom. Izbrazdan, na nekim mjestima gotovo brašnast kamen, na okupu drže tek guste, tanke žilice pepeljastog lišaja što su se isplele oko nadgrobnog reljefa.

– Djeluje dosta zapušteno – govori Robert. – Zar nitko ne obilazi pokojnike?

Goran se smješka dok kamerom prati Korta koji zapišava visoke pinije što rastu uza zid. Teško je reći tko je sretniji, Goran koji snima psića ili psić koji se strelovito zalijeće uokolo, pa umoran ubrzo hvata dah i opet pronalazi nešto prema čemu će se zatrčati.

− Star je već, nema snage – govori Goran kao za sebe.

Robert izvadi cigaretu i pripali. Goran se štrecne na zvuk upaljača, kao da je tek sad čuo pitanje. Isključi kameru i zgura je u džep vjetrovke. Okrene se prema Robertu:

− Ovo je vojno groblje. Pogledaj natpise i vidjet ćeš da su tu uglavnom pokopani britanski vojnici. Nema ih tko obilaziti.

Robert udahne dim i zadrži ga neko vrijeme. Onda ga naglo ispuhne i upitno pogleda Gorana.

– Briti? Vojnici? U Irskoj?

Goran se smije.

− Da, zamisli. Britanci koji su tu poginuli tijekom Prvog svjetskog rata u sukobima s irskim borcima za neovisnost. Zadnji pokop na Curraghu obavljen je prije sto godina, a danas je cijeli prostor spomen-područje. Što je najbolje, iza onog obronka prema hipodromu je vojni centar za obuku, pa Irska vojska svake godine tu održava komemoraciju za sve žrtve rata, od irskih vojnika stradalih u mirovnim misijama po svijetu, do evo, okupatora koji je u Irskoj ostavio kosti.

Robertovu pažnju privuče neka tamna mrlja u daljini. On se zagleda niz padinu, ali ne uspije razaznati više od toga da je to neki šetač koji je poput njih dvojice došao rastrčati psa. Goran snažno zvizne na što se Korto ukopa, naćuli uši, pa se zatrči prema njemu. Goran gurne Roberta šakom u rame. Smije se.

− Je l’ možeš zamisliti da u Hrvatskoj postoji groblje srpske vojske i da na njemu hrvatska vojska drži komemoracije? 

Robert udahne još jedan dim pa ga otpuhne u vršak cigarete. Žar se razgori, a Robert ga okrene prema Goranu kao da nišani u njega. Odgovori:

− Teško.

− Teško, da – složi se Goran. – Eto vidiš koliko su Irci posebni.

Robert pogledom pređe preko brežuljka pa šmrcne i pogleda prijatelja.

− A je l’ ti možeš zamisliti groblje hrvatskih vojnika u Srbiji?

− Boga mi, isto teško – ispali Goran.

− Nije teško – usprotivi se Robert. – Već je nemoguće. A znaš li zašto?

Goran se nasmije:

− Evo imam neki osjećaj da ćeš mi ti sad kazati.

Robert povuče zadnji dim i odbaci cigaretu. Zadigne kragnu i gurne ruke u džepove. Dobronamjerno pogleda Gorana i odvrati:

− Nemoguće je zato što hrvatska vojska nije ratovala u Srbiji, za razliku od srpske koja jest ratovala u Hrvatskoj.

Goran se podrugljivo nasmije, zakopča jaknu pa će cinično:

− Imaš pravo. Hrvatska vojska nije morala ulaziti u Srbiju i braniti Hrvate, kao što je srpska morala ulaziti u Hrvatsku da bi branila Srbe.

Robert ga gotovo ravnodušno gleda, a onda bez emocija u glasu hladno otpočne:

− A ne. Nije srpska vojska u Hrvatskoj ratovala da bi, kako kažeš, branila Srbe. To je navodno radila JNA dok su se Srbi još skrivali u njoj i iza nje. I nije ulazila u Hrvatsku. Napadali su nas dok su se nalazili unutar naših granica. Prije toga Sloveniju, na kraju i Bosnu, a sve kako bi tobože očuvali Jugoslaviju i zaštitili Srbe. A štitili su ih tako što su na hrvatske gradove dnevno bacali na tisuće projektila. Na iste gradove u kojima su živjeli i Srbi koji su tamo ostali i mirno živjeli s Hrvatima. Koliko im je stalo do očuvanja Jugoslavije, vidimo danas. Kad su u njoj ostali sami, odbacili su je kao staru krpu i proglasili Srbiju.

Goran uzdahne u nevjerici, zagleda se u Roberta i zapiskuta:

− Je l’ ti čuješ sebe?

Robert slegne ramenima i nastavi jednako staloženo:

− Čuvali su Jugoslaviju tako što su zaratili sa svakom republikom koja je htjela samostalnost, a na kraju su odustali od nje, baš kao i te republike čije su gradove u njezino ime granatirali. Ne govorim dakle o tome. Govorim o srpskoj vojsci koja je ulazila u Hrvatsku iz Srbije. O četnicima, arkanovcima, šešeljevcima, Crvenim beretkama, Srpskoj gardi, postrojbi Dušan silni, Belim orlovima, Srpskim sokolovima i ostaloj peradi… svima njima koji u Hrvatsku nisu došli braniti nikoga, već ubijati i protjerivati goloruke ljude.

Goran se stane smijati u čudu. Širi ruke iznenađeno i okreće se oko sebe kao da traži svjedoka s kojim bi podijelio svoju nevjericu. Pogleda Roberta prodorno i podvikne:

− Pa ti mene zajebavaš? Koliko je srpskih civila Hrvatska vojska raselila tijekom “Oluje”?

Robert i dalje gotovo rezignirano spremno odgovara:

− Nemoj mi o “Oluji”, molim te. Da Srbi nisu očistili Krajinu od Hrvata, Krajina bi danas bila autonomna pokrajina pod zaštitom UN-a.

Goran bez razmišljanja odvrati:

− Opet o žrtvama pričaju oni koji su samo u jednoj akciji protjerali dvjesto i pedeset hiljada ljudi. Ili tisuća ako te više veseli. Čovječe, pa upravo zato Krajina i jest formirana, da zaštiti Srbe od progona i ubijanja! Najbolje da se Srbi ispričaju Hrvatima, prvo za Jasenovac, a onda i za…

− Samo sam čekao – otpuhne Robert. – Kad se iscrpe argumenti, potegni Jasenovac.

− Vraćali su jedni drugima s kamatama – prezrivo dobaci Goran i nakrivi glavu kao da time želi okončati razgovor. – Karma je kurva!

Robert samo sporo trepne.

− Karma je kurva? A ne, prijatelju. Ako postoji zakon uzroka i posljedica i ako se dobro vraća dobrim, a zlo zlim, od karme nema poštenije stvari. Daleko je to od bilo kakvog kurvarluka.

Rekavši to, Robert se zagleda niz obronak. Tamna mrlja od maločas dobila je obrise i postala sitna figura koja se sa psom kreće prema njima. Goran nijemo gleda u Roberta i kipi od bijesa. Zine u namjeri da mu nešto odgovori, no strese se od nelagode koju u njemu izazove Robertova smirenost. Robert mu priđe pa ga s nešto topline u glasu zazove:

− Prije nego što mi nešto kažeš, a uvijek imaš nešto za reći… daj da te pitam. Kamo vode ovi naši razgovori?

Goran ga pogleda u čudu, a onda brzo odvrati pogled od njega i zagleda se preko groblja do ukraj zida gdje Korto nešto čeprka. Robert nastavi:

− Gorane, misliš li da će netko od nas dvojice promijeniti mišljenje? I sam kužiš da neće… pa te pitam, koji je tebi kurac, čovječe? Dvije tisuće kilometara od Balkana ti ne prestaješ drkati po ratu i za to si našao koga? Mene? Frenda iz djetinjstva. Ima toliko tema oko kojih se slažemo, zašto uvijek završimo na ovoj jednoj zbog koje se svađamo?

Goran uzdahne i dalje gledajući preko zelene padine s koje strše naherene nadgrobne ploče. Robert ga zaobiđe i stane ispred njega prisiljavajući ga da ga pogleda. Nastavi:

− Znaš što ja mislim? Ne treba biti posebno pametan da se to zaključi… Tebe jebe nešto drugo. Tebi se nešto dogodilo i sad to liječiš tako što neprekidno kopaš po tome, a ja sam ti idealan sugovornik jer sam bio s druge strane. OK, ako ti iživljavanje pomaže da prođeš kroz traumu, samo navali. Seri i dalje o ratu, a ja ću kimati glavom sve dok ti ne bude bolje.

Goran ga pogleda s mješavinom žaljenja i prezira. Stisne usne, pa ih drhtavo razvuče u kiseli osmijeh. Jedva ispusti glas:

− Kakva mašta, jebote. Pa Tolkien je goli kurac za tebe.

Robert uzdahne. Iznad polja prelijeće jato crnih ptica. Izgledaju kao žive, tamne pjege što klize niz plavosivu kožu. Robert ih prati pogledom sve dok se na obzoru ne stope s ništavilom. Okrene se prema prijatelju i blago ga gurne u rame. Upita ga s puno brige:

− OK, ako nije to, koji je onda problem? Ajde iskreno, je l’ se drogiraš?

Goran iskolači oči, zine, pa se naglas nasmije. Onda uzme zraka i izvali:

− OK, dosta si glupetao za danas.

Obojica se zagledaju preko zida niz padinu gdje se konačno ukaže čovjek sa psom. Robert se nasmije:

− Jebeš mi sve ako ono nije ludi Malcolm.

Goran šuti neko vrijeme i preslaguje razgovor, a onda odustane od svađe i na koncu potvrdi:

− Jest. Znam ga ponekad vidjeti kako šeta s onom svojom vrećom buha.

Robert mahne i dovikne:

− Hej Malcolm! Kako je Kiwi?

Malcolm digne glavu, no ne prepozna tko ga zove, pa se u strahu stane brzo udaljavati od njih. Obojica se nasmiju. Onda Robert, neočekivano, pogleda Gorana i izvali:

− Gdje nabavljaš?

Goranu smijeh zapne u grlu zbog čega suho iskašlje:

− Ne drogiram se, otkud ti to jebote?

− Zavrni rukav da vidim – odvrati Robert hladno.

Goran se stisne, učini se upola manji nego jest. Gleda u Roberta, no ne uspijeva pronaći ništa osim hladne odlučnosti. To ga obeshrabri. Ipak se napuše kao puran i cinično odgovori:

− Pazi da ti ne bi ja zavrnuo jednu iza uha!

Onda shvati da je Robert i dalje smrtno ozbiljan, pa kako bi opustio atmosferu, doda:

− Mulac bezobrazni.

Robert priđe i dohvati Gorana za vjetrovku. Htjede mu zavrnuti rukav, no ovaj se jednim trzajem iščupa iz stiska. Pogleda ga u čudu i taman zausti da će mu nešto opsovati, kad Robert nasrne na njega. Dohvati ga za podlakticu, na što Goran bolno jaukne i opsuje:

− Auuu, majku ti jebem!

Robert ustukne i zagleda se u njega. Gotovo sažaljivo upita:

− Otkad to traje?

Goran se nasmije u nevjerici i nesvjesno sakrije ruku iza leđa.

− Ništa ne traje jebote, koji tebe tripovi pucaju?

− Ne bodeš se? – pomirljivo će Robert.

Goranu lakne, pa izdahne s olakšanjem:

− Ma ne bodem se, čovječe, Bogorodice mi i svih svetaca.

Robert pomirljivo slegne ramenima pa se zagleda u daljinu. Magla se spušta nad Curragh. Po vrhovima zelenih travki lijepi se vlažna svila. Robert naglo vikne:

− Ma je l’ ono Korto trči za ludim Malcolmom?

Goran pogleda niz padinu, a Robert to iskoristi pa se zaleti na njega i dohvati ga za rukav. Goran izgubi ravnotežu i zamalo se sruši. Panično podigne ruku i pokuša ga otresti sa sebe, no Robert ga s leđa dohvati za kragnu i privuče na sebe, a drugom mu rukom zadigne rukav. Na ruci se ukažu tragovi opeklina. Robert u šoku olabavi stisak, što Goran iskoristi pa mu se otrgne i ramenom ga pogodi posred prsa. Od siline udarca Robert se sruši na tlo. Zadihan, Goran stoji iznad njega i gleda ga. U njemu se miješaju ljutnja i bespomoćnost. Onda ga obuzme bijes, pa priđe Robertu, nadvije se nad njega i prodere se:

− Koji kurac jebote!?

Psovka se zaori svud uokolo. Negdje iz daljine odjekne blejanje uznemirenih ovaca. Robert se osloni na laktove i ispitivački pogleda u Gorana. Onda pomirljivo legne u travu i zavuče ruke pod potiljak. Zatvori oči i nekoliko puta udahne. Goran mu priđe, gleda ga neko vrijeme, pa kad zaključi da više nema prijetnje, lagano ga kucne nogom i pruži mu ruku. Robert prihvati i pridigne se. Goran pomirljivo zasuče rukav i pokaže mu tragove opeklina na naboranoj koži. Jedna rana je posebno svježa. Robert se zgrozi, ali nikakvom gestom ne pokaže da ga je prizor uznemirio. Sporo trepne, pa izravno upita:

− Prijatelju? Zašto to radiš?

Goranu zadrhti brada. Spusti rukav, proguta neku nevidljivu nevolju i zadrhti cijelim tijelom. Oči mu se navlaže. Prekrije ih krupnim dlanovima pa uzdahne nekoliko puta. Gotovo zajeca prije nego što se konačno suzdrži i mirnije odvrati:

− Ne mogu o tome. Pitaj me bilo što, ali o ovome ne mogu.

Robert ostane nepomično stajati. Učini mu se kao da neizreciva i neizrečena bol na neki čudan način otječe od Gorana pa se skuplja njemu pod nogama i penje mu se uz tijelo. Ne staje ni kad dođe do glave, gdje mu krene ulaziti u uši, nos, usta… sve dok ga poput teške, guste tekućine ne ispuni cijelog. Osjeti da ne može disati, zazuji mu u ušima, a grlo se ugasi bez šanse da išta kaže. Savije se i osloni dlanove na koljena. Nekoliko puta duboko udahne i konačno osjeti olakšanje. Zatim ispusti dugačak izdah zadovoljstva, kao da se u zadnji čas istrgao nekoj prijetnji, čime je ova tema napokon došla do kraja. Goran se okrene i pođe duž padine. Zazviždi snažno, na što se iz daljine začuje Kortov lavež. Robert pođe za njim i sustigne ga. Koračaju neko vrijeme usporedno, a onda nedaleko od njih Robert na jednom grobu spazi da je trava gušća nego drugdje. Sjedne tamo i pozove Gorana. Ovaj se spusti do njega pa preko ramena promotri nadgrobnu ploču iza njih. Čita s kamena:

− Leonard Stanley Farrow. Private. Royal Scots Fusiliers. 1898–1917.

− Naravno – odvraća Robert i pripaljuje cigaretu. – S devetnaest si idealan materijal za svaki rat.

Korto se sporo dovuče do njih, pa legne Goranu uz noge. Spusti glavu na šapice i ušima poklopi oči. Goran ga pomiluje po glavi:

− Gle ovog lutalice. Da je mlađi, ne bi ga Bog dozvao. 

Robertu zazuji mobitel. Na ekranu stoji nova poruka. From Oona:

Kaže djed da ti je stigla roba. 

Robert zadovoljno vrati mobitel u džep. Mrak se spušta nad Newbridge. Na grobu davno poginulog vojnika, jedan do drugog leže dva prijatelja. Svud oko njih iz trave vire nadgrobne ploče nalik na staračke, rasklimane zube koji će ih svakog časa dograbiti i sažvakati. Njih dvojica gledaju u nebo i razmišljaju tko zna o čemu. Onda se Robert nasmije i prekine tišinu. Okrene se prema Goranu koji ga znatiželjno pogleda. Kaže mu:

− Šteta što ovo ne možeš čuti.

Goran naćuli uši pa lice rastegne u grimasu kao da se predaje. Robert opet pogleda u nebo, uzdahne zadovoljno i kucne se kažiprstom po sljepoočnici:

− Tu unutra. Libertango.

Video sam grad
na koji puše bura
jedva su se zgrade
stare kao Italija
na tom vetru držale

Sanjao sam poznata lica
svi su se smejali
evropskim vrednostima
klicali su viva la Balkan
i njegove crkve i džamije

Sedeo sam umoran
na klupi u centru Trsta ja
potomak srpske partizanije

Bolestan od bure i morske
soli
spreman na svašta
fjaka me morila
ko nikad ranije
razumeli su me starci
i starice
ove zemlje najstarije
koji su prošli kroz haustore
pakla drugog svetskog rata
mnogo ranije
crvene oči ko komunističke
zastave na mome licu
plašile su robove vrle demokratije