Ima li ikakve šanse za pobjedu neke drugačije politike, etike i logike od onih koje vidimo u recentnom osvajačkom hidrocentralističkom pohodu na vrelo Une? Trenutno, čini se, za takvo nešto nema šanse, ali ima mjesta za nadu da bi se nešto u tom pogledu moglo promijeniti. Najmanje dvije stvari bude nadu.
Kao prvo, shvaćanje da je naša jedna i jedina Una također jedna i objedinjujuća. Una ne razdvaja, nego spaja. Tamo gdje se 2024. godine brani Unu, narod je nekoć pjevao i ostalo je zapisano: „Preko Une pružio se lanac, oj, Ličanko, ljubi te Bosanac“. Nizvodno su se gradili mostovi, unutar gradova, između gradova, pa i između zemalja: od onih koji povezuju Bosanski Novi i Dvor na Uni, Bosansku Kostajnicu i Hrvatsku Kostajnicu te Bosansku Dubicu i Hrvatsku Dubicu do onog kod Jasenovca, koji se ranije zvao Most bratstva i jedinstva.
Ali ne radi se samo o mostovima koje se u miru gradilo, u ratu rušilo i poslije rata ponovno gradilo, nego i o samoj Uni kao mostu, i to ne u nekom metaforičkom, nego u stvarnom smislu jer što znači povlačenje administrativne granice posred rijeke, između Hrvatske i Bosne i Hercegovine ili nekoć između Austro-Ugarske Monarhije i Osmanskog Carstva, ako ni ribe, ni smeće ne poštuju tu granicu?
Granice među državama i narodima ništavne su spram bezgraničnosti rijeka i prirode, ali nažalost, imaju realnu društvenu snagu, što bilježi i krvava historija Pounja. Dvije jezovite epizode, koje su se na unskoj pozornici, u kraju oko Srba, Donjeg Lapca i Kulen Vakufa, odigrale u samo pola stoljeća, 1941. i 1992., a koje su u pričama i u svijesti ljudi prisutne kao da su bile jučer i prekjučer, dojmljivo istražuje, prikazuje i analizira američko-kanadski povjesničar Max Bergholz u knjizi Nasilje kao generativna sila. Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici iz 2016. (bosansko-hrvatsko izdanje: Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2018.). Zločini koje su, nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske i u ime hrvatstva, nad pravoslavcima počinili katolici i muslimani bili su popraćeni jednako strašnim zločinima počinjenima nad katolicima i muslimanima u ime osvetničkog srpstva, a „vječnom osvetom“ pravdali su se i srpski zločini nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom pedeset godina kasnije, nakon kojih su opet neki hrvatski i bošnjački vojnici također okrvavili ruke.
Koliko god je bio temeljit i precizan u dokumentiranju zločina s jedne i druge strane ovog klatna zla, Bergholz je prikazao i iznenađujuće primjere trans-etničke solidarnosti, dokaze da ni usred neshvatljive ljudske klaonice ne biva posve uništena jezgra humanosti.
Manifestaciju te komšijske solidarnosti nalazimo i ovih dana – sada, srećom, ne zbog krvi, nego zbog vode i zemlje kojom ona teče. Hidrografsko-geografsku solidarnost iskazuju svi oni koji su tijelima ili riječima stali u obranu Une i Pounja te stanovnikâ čiji život zavisi od rijeke i njezine okoline. Svaki put kad se iskaže briga za Unu bez obzira na to „čija je Una“, „naša“ ili „njihova“, jedna rana iz onih ratnih pokolja zacijeli.
Taj tip solidarnosti ljekovit je za naše izranjavane ljudske zajednice, a mogao bi biti ljekovit i za ne-ljudsku prirodu ako je uključimo u svoj moralni univerzum, za što, ni prema enciklopedijskoj definiciji solidarnosti, nema prepreka jer „solidarnost znači spremnost da se zauzme za zajedničke ciljeve ili ciljeve drugih, koje se smatra ugroženima, a istovremeno i vrijednima i legitimnima; osobito angažirano podržavanje neke borbe protiv ugroza, prije svega protiv nepravde“ (Andreas Wildt, „Solidarität“, u: Historisches Wörterbuch der Philosophie, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1995., str. 1004).
Također, treba imati na umu da opstanak čovjeka i drugih živih bića nije uvjetovan banaliziranom darvinističkom borbom koja rezultira „preživljavanjem najjačih“, nego uzajamnim pomaganjem unutar vrsta i među vrstama, kako je to krajem 19. stoljeća tvrdio ruski geograf i anarhist Pjotr Kropotkin (1842.–1921.) u spisu Uzajamna pomoć: faktor evolucije (Mediterran Publishing, Novi Sad, 2017.). I u unskom ekološkom i socijalnom sistemu to znači usredotočiti se na zajedničke interese koji su ukorijenjeni u samoj osnovi života, a koji nadilaze naše slučajno stečene ili konstruirane etničke i političke identitete.
Onima kojima je zaista stalo do Une sasvim je jasno da ovo što se trenutno čini Uni nema veze sa Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, kao što insinuiraju ili otvoreno govore neki politički kalkulanti, nego samo s bešćutnom moći krupnoga kapitala i visoke politike. Nitko ne napada bagerom Unu kako bi napakostio Srbima, Hrvatima i Bošnjacima. Za gospodarske i političke moćnike, oni su važni koliko i Japodi. Kako je rekao američki filozof i pisac Henry David Thoreau (1817.–1862.), to je tip moćnika „koji bi na tržnicu odnio i krajolik, koji bi odnio tamo i svojeg Boga kad bi za nj mogao nešto dobiti; koji, kako stvari stoje, odlazi na tržnicu po svoga boga; na čijem imanju ništa ne raste slobodno, čija polja ne donose uroda, livade cvijeća ni stabla plodova osim dolara; koji ne ljubi ljepotu svojih plodova, čiji plodovi za nj nisu zreli dok se ne pretvore u dolare“ (Henry David Thoreau, Walden ili život u šumi, DAF, Zagreb, 2006., str. 181). Čini se da narod, „riječni narod“, „unski narod“, to sve bolje shvaća, a to je temelj na kojem se može graditi budućnost Pounjana, Pounja i Une.
Nadajmo se da će ta bio-ekološka senzibilnost i svijest nadvladati etno-političke podjele, jer to je jedini čisti izvor energije za obranu Une te jedina brana prema dokazano razornom utjecaju kapitala i države u ovim stvarima.
Kao drugo, nadu budi i sve glasnije isticanje činjenice da je voda nužna, bitna, elementarna, te da čiste izvore i tokove vode koji su preostali na Planetu, a Una još uvijek spada među njih, treba čuvati kao kap vode na dlanu. Naravno, isticanje te činjenice je otkrivanje tople vode, ali je ipak treba isticati sve dok prevladavajuća praksa vladajućeg ekonomsko-političkog sistema to ne bude istinski uvažavala. I sve dok budu smatrane relevantnima transhumanističke maštarije o razprirođenju čovjeka i pronalaženju umjetnih supstituta za sve ono što je danas od vitalne važnosti. I sve dok se vijesti o pronalasku vode na Marsu bude dočekivalo s pomisli da bi i tamo moglo biti života te da bi čovječanstvo moglo preseliti na Mars kad potroši i odbaci planet Zemlju.
Za sada je potreba za vodom realna, materijalna, biološka, ali ona uvijek ima i duhovnu dimenziju. Na to nas, na fascinantan način, podsjeća indijska znanstvenica i ekološko-feministička aktivistica Vandana Shiva, čiju bi knjigu Ratovi za vodu iz 2002. godine trebao pročitati svatko koga zabrinjavaju naši balkanski, hrvatsko-bosanski i pounjski „ratovi za vodu“ ili ga naprosto interesira problematika vode i rijeka. Citirajući Kur’an („Voda je izvor sveg života“) i Taittiriyasamhitu („Voda je najveći uzdržavatelj i stoga nalik majci“), Shiva kaže:
„Kroz cijelu povijest izvori su vode bili sveti, iskazivalo im se štovanje i strahopočitanje. Pojavom slavina i flaširane vode zaboravili smo da je voda, prije no što potekne kroz cijevi i prije no što potrošačima bude prodana u plastici, dar prirode. U Indiji je rijeka sveta. Rijeke se smatraju produžecima i djelomičnim očitovanjima božanstava.“ (Vandana Shiva, Ratovi za vodu. Privatizacija, zagađivanje i profit,DAF, Zagreb, 2006., str. 159.)
Shiva u ovoj knjizi navodi, tabelarnim prikazom, i nešto što se isprva može činiti kao kuriozitet, ali ipak govori nešto bitno: 108 imena rijeke Ganges, 108 načina na koje Indijci koji žive u slivu Gangesa nazivaju tu rijeku. Dakle, 108 imena, 108 priča, 108 mikro-povijesti. Ganges, dakle, nije samo prirodna, nego i kulturna činjenica, a napad na ovu rijeku (izgradnja hidrocentrala, o kojima govori Shiva, sa svim zastrašujućim posljedicama koje to izaziva), s jedne je strane napad na jedan prirodni entitet i prirodu kao takvu, a s druge strane također napad na tradicionalni način života, nematerijalnu kulturu, društveni život, kulturu kao takvu.
U zabrinutim iskazima sudionikâ protesta oko vrela Une kao da se pod pritiskom potresnih okolnosti rekreirala iskonska briga za rijeku i prirodu, u kojoj prosijava ono legendarno i mitološko. Vjerojatno bi svi sudionici protesta, kao i oni koji su protestirali na druge načine ili su tek intimno podržavali proteste, potpisali ono što je Faruk Šehić u Knjizi o Uni rekao oslanjajući se na Josifa Brodskog:
„Treba napraviti katalog svih slapova, struga, dubljaka, plićaka, zelenaca, mirnjaka na Uni. Treba im dati imena koja će zazvučati natprirodno, ali ni to neće biti dovoljno kako bismo sebi objasnili smisao unskih tokova. Josif Brodski, u knjizi Vodeni žig, piše: U putovanjima vodom, čak i kratkim, ima nečeg praiskonskog.“ (Faruk Šehić, Knjiga o Uni,Buybook, Sarajevo, 2011., str. 167.)
Romantične se tvrdnje, dakako, može lako obezvrijediti kao neučinkovite, ali ako one nukaju na akciju u socijalnom realitetu, a ovdje se to ovih dana primjećuje, onda treba poticati taj „borbeni romantizam“ i pounjski ponos koji Faruk Šehić također sažeto opisuje:
„O kako smo znali žaliti gradove i mjesta koje nisu oplakivali talasi svete vode, jer svaka voda je sveta i čarobna, čak i uski potok što se probija kroz šipražje neke neugledne livade. Naše rijeke su nas uzdizale u našim očima i osjećali smo se izabranim i posebnim naspram ostalih jadnih gradova bez vode, ali i prema onima koji su se kupali u mutnim i prljavim tekućicama, čije dno nije bilo vidljivo kao ovo naše ogledalo u koje smo, svaki dan kupanja, iznova zaranjali.“ (F. Šehić, Knjiga o Uni,str. 160.)
Famozni „krajiški ponos“, za koji se nikad ne zna na što se točno odnosi, smislen je uistinu jedino ako je vezan uz Unu i riječnu supstancu Krajine, kako one Krajine s bosanske strane, tako i one s hrvatske. Ponosni smo na Unu i zbog Une skoro kao da smo je mi sami stvorili, kao ona legendarna plemena što su od jezera načinili plodnu dolinu i rijeku, ali bi taj ponos zapravo trebao biti izraz zahvalnosti na tome što smo slučajem dobili privilegij da živimo uz Unu i s Unom, što implicira i posebne obaveze i dužnosti, odnosno posebnu odgovornost i skrb.
Masakriranje Une: turistifikacija i posljedice
Opoštenila se Krajina, opoštenilo se Pounje, i Srb i Bihać i Hrvatska Kostajnica su se opoštenili, kao i neka druga mjesta Hrvatske i Bosne, zahvaljujući onim građanima, aktivistima i novinarima koji su, u ljetnim danima ljeta dvije tisuće dvadeset četvrtog, na sebe preuzeli odgovornost za čuvanje Une. Ali to nije dovoljno ni da bi opralo obraz aktivista koji su se sada angažirali, jer u nekim drugim i sličnim prilikama nisu, a kamoli da bi opralo obraz cijele Krajine i Pounja. Ramiz Huremagić dramatizira tu činjenicu kad kaže:
„Ne tako davno, jedna bosanskohercegovačka kompanija svoje sredstvo za čišćenje je oglašavala pod sloganom ‘Čisti sve osim obraza’. Jasno, efektno i upečatljivo. Čak i šarmantno.
Međutim, šta ćemo sa tim obrazom? Sa vlastitim obrazom. Onim koji je odavno uvaljan u katran i sad se po njemu lijepi perje. Bojim se da sva voda Une koja je ikad protekla njenim koritom nije dovoljna da nam ga opere. A kako je krenulo, pitanje je do kada će nam i teći.“ (R. Huremagić, „Zašto ubijaju rijeku: može li Una oprostiti Krajini?“.)
Recimo, u zabrinutim iskazima sudionikâ protesta oko vrela Une i iskazima onih koji su na druge načine reagirali na devastaciju rijeke čulo se i nešto što bi trebalo zasmetati svako uho koje je ekološki izoštreno, a što bi se moglo sažeti u izjavu: Nećemo hidrocentrale, hoćemo turizam! Naime, sve i da se sutra izričito i zavazda zabrani gradnja malih i velikih hidrocentrala na Uni, Una ne bi bila izričito i zavazda zaštićena, i to ponajprije i ponajviše upravo zbog turizma. Nema više industrije koja je u predratnom, socijalističkom periodu bila glavni faktor zagađivanja Une i uništavanja riječnog ekosistema, ali turistička industrija za Unu nije ništa manje opasna.
Oko Nacionalnog parka „Una“ i oko Une mašta se o tome da će i taj kraj jednom postati kao Plitvička jezera, koja dnevno zna posjetiti i više od deset tisuća posjetitelja, ali se zaboravlja na ekološke posljedice masovnog turizma, zbog kojih su Plitvice stalno na rubu da izgube svoj visoki status na UNESCO-ovom popisu mjestâ svjetske baštine, a time i u turističko-industrijskoj hijerarhiji. Naravno, to bi bila neizmjerno manja šteta od nepovratne ekološke degradacije Plitvičkih jezera, koja je dostigla kritičnu točku. Una je već blizu kritične točke, a turizam tek što se rascvjetao. Aktualno bildanje turizma bez odgovarajuće infrastrukture, odnosno bez ikakve infrastrukture, nije ništa drugo nego lakomislena dnevna rasprodaja eonskih neobnovljivih prirodnih dobara.
S turizmom se kronične unske bolesti potenciraju i dolaze u akutnu fazu. Predturističke domorodačke septičke jame koje su prikačene na unski krvotok i narodni običaj bacanja krupnog otpada u Unu ili unske šumarke bili su „mila majka“ spram onoga što se zbiva od početka „turističke revolucije“. Pod opravdanom sumnjom da sve te stotine tisuća turista moraju piškiti i kakiti, da se moraju otuširati, da se za njima mora oprati posteljinu, stolnjake i suđe, i tako dalje, zapitajmo se za početak: gdje odlaze svi ti ljudski ekskrementi i hektolitri kemijskih sredstava? Baš u onaj „netaknuti biser“ koji je turiste namamio u Pounje, u „jednu od najljepših europskih rijeka“, u „jednu i jedinu“ Unu te u nadzemni i podzemni svijet koji je s njome povezan na kompleksan način, što još ni znanost nije posve istražila.
Svi problemi unskoga turizma doista se sažimaju u kanalizacijskim cijevima koje vode direktno u rijeku, ali daleko od toga da su to jedini problemi koji muče Unu, jer tu je i enormno povećani promet, koji je štetan i za zrak i za zemlju i za vodu, pa mnogostruko veće količine otpada, za koji ni postojeća rješenja nisu zadovoljavajuća, pa divlja, neregulirana gradnja ugostiteljskih objekata, kuća za odmor i hotela, pa s time povezana i jednako divlja privatizacija obala rijeke i njihovo „uređivanje“, tj. uništavanje… a s razvijanjem turizma ne namjerava se ni prestati, ni usporiti.
Nikad dosta turista i traži se još i još, a turiste valja nekako dopremati na obale Une. Nekoć slavni željeznički promet „unskom prugom“ neslavno je propao, autobusi i automobili predugo čekaju na tvrdoj granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, znanstvenofantastična teleportacija iz Zvjezdanih staza još uvijek nije znanstveno izvediva, a ideja da se temeljito uništeni vojni aerodrom „Željava“ obnovi kao civilni aerodrom – kako bi servisirao dva nacionalna parka, plitvički i unski – također je u sferi znanstvene fantastike, jer kažu da nikako nije moguće graditi aerodrom na državnoj granici, a „Željava“ se prostire i na hrvatskom i na bosanskohercegovačkom teritoriju. Stoga se kao spas nudi izgradnja međunarodnog aerodroma u Bihaću, tik uz rijeku Unu, kod sela Golubić. Spas za koga? Čak i (u osnovi pozitivna) „Studija o procjeni utjecaja na okolinu”, koju je, po narudžbi Javnog preduzeća Aerodrom Bihać d.o.o., 2018. godine izradila sarajevska tvrtka Centar za ekonomski, tehnološki i okolinski razvoj – CETEOR d.o.o., ukazuje na ozbiljne posljedice gradnje i još ozbiljnije posljedice kasnijeg funkcioniranja aerodroma kako za ljude, tako i za biljni i životinjski svijet te za zrak, zemlju i vodu. Užasan „ekološki otisak“ ovog aerodroma, u kombinaciji s erozijom svakodnevnog života ljudi koji će na širem području Bihaća biti pogođeni ovom aerodromizacijom, mogu se usporediti s onim što se dogodilo Dubrovniku, Splitu i drugim gradovima nakon što su ih počeli pohoditi kruzeri. Do kruzerizacije se još koliko-toliko mogao moderirati suživot stanovnika i turizma, premda ni tada život nije ličio na raj, a nakon toga ovi su se gradovi pretvorili u pakao. Kao što Dubrovčani i Splićani više ne žive uz more, nego uz luku za kruzere, tako Bišćani neće više živjeti uz Unu, nego uz zračnu luku.
Da bismo bolje shvatili što se zbiva i da bismo eventualno pronašli izlaz prije nego što situacija postane sasvim bezizlazna, trebaju nam i neki koncepti koji sažimaju raznorodne i na prvi pogled nepovezane fenomene i procese, koje pak treba promatrati pod jednim vidom i kao takvima im se suprotstavljati. Jedan od tih koncepata, koje trebamo uvrstiti u „unski leksikon gluposti i bešćašća“, jest turistifikacija, a to je pojam kojim, prema Hajrudinu Hromadžiću, označavamo „fenomene i procese vezane uz pojačan udio industrije turizma u privredi i društvu neke zemlje“, gdje je riječ „o sve prisutnijim servisnim i uslužnim poslovima u nacionalnoj strukturi zapošljavanja, potom o tzv. rentijerskoj ekonomiji i s njom neraskidivo povezanim hotelijerstvom, te o trendovima apartmanizacije urbanih i ruralnih područja – što sve vodi ka nizu suspektnih i dugoročno problematičnih gospodarskih, društvenih i ekoloških efekata“ (Hajrudin Hromadžić, „Turistifikacija na primjeru Une i Bihaća“, Nomad, 12. 8. 2021., https://nomad.ba/hromadzic-turistifikacija-na-primjeru-une-i-bihaca).
U citiranom tekstu Hromadžić problematizira turistifikaciju upravo na primjeru rijeke Une i grada Bihaća, ukazujući na ključnu ulogu „interesno-poslovnih investicija i profitabilnih kalkulacija koje su kratkoročne”, ali ne propuštajući istaknuti „često odsustvo svijesti i odgovornosti tzv. malih, običnih ljudi u njihovom praktičnom odnosu prema Uni“. Udruženim snagama „velikih“ i „malih igrača“, kako Hromadžić slikovito predočava, rijeka Una kao „čista, neukrotiva, a prelijepa i vječna djevojka poprima obličja brutalno izmrcvarene i silovane žene na umoru“ (H. Hromadžić, „Turistifikacija na primjeru Une i Bihaća“).
Jedan od sub-fenomena turistifikacije, na koji je uputio i Hromadžić, jest betonizacija riječne obale, a o njemu nas informira Alena Beširević u svom iznimno savjesno napisanom članku „Betoniranje Une: ko je zakazao u zaštiti obala?“ (Naratorium,4. 12. 2023., https://naratorium.ba/ekologija/betoniranje-une-ko-je-zakazao-u-zastiti-obala/). Njezin tekst tematizira masovnu izgradnju masivnih „obaloutvrda“ i njihov utjecaj na rijeku te riječnu i porječnu floru i faunu. I ne bazira se na dojmovima i spekulacijama, nego obiluje podacima, dokumentima, izjavama relevantnih osoba i fotografijama, što – okupljeno ovako na jednom mjestu – izaziva jezu.
A jeza se povećava i produbljuje kada se to sagleda u historijskom, socijalnom i kulturnom kontekstu, odnosno kada se to razmotri i dijakronijski i sinkronijski, te se garnira literarnim „osjećajem za filing“, kao što to čini Nihad Hasanović u svojim istančanim unskim esejima, gdje problematiku hortikulturno-građevinsko-urbanističkog nasilja nad Unom analizira pincetom, pod povećalom ili mikroskopom, a zaključci su mu razorni kao da su napravljeni motornom pilom. Učinke aktivnosti onih „pametnjakovića“ koji su lišeni pameti, pa ne vide dalje od svoga nosa, a djeluju uglavnom iz perspektive vlastite guzice, Hasanović naziva pravim imenom – masakriranje Une (NIhad Hasanović, „Masakriranje Une“, Nomad,30. 8. 2021., https://nomad.ba/hasanovic-masakriranje-une.). Kada takvi ljudi, opremljeni ne samo potrebnom mašinerijom nego i političko-ekonomskom moći, stanu „uređivati“ obale Une, možda stvarno imaju mutnu viziju nekakvog „ekološkog čišćenja“, ali je ona zlokobna kao i dobro nam poznato etničko čišćenje. Možda oni imaju nekakve mutne estetske predodžbe, ali njihova je estetika, riječima norveškog filozofa Larsa Svendsena, tek „estetika zla“, gdje zlo postaje igra bez posljedica, nešto sa čime se možemo igrati smatrajući da nož neće zasjeći preduboko (Lars Fr. H. Svendsen, Filozofija zla, TIM press, Zagreb, 2011.). Usuprot tome, Hasanović kaže:
„Kad je već došlo do toga da su se prije hiljada godina homosapijensi nastanili i namnožili pokraj Une (koja, uzgred rečeno, nije nastala da bi ugađala sumanutim željama i pokvarenjaštvu ugostitelja i drugih investitora u turizam), kad se, dakle, ta invazija dvonožnih štetočina već desila, onda bi se svaka građevinska ili ‘aranžerska’ vizija koja cilja na tu rijeku, na njenu obalu, morala planirati i realizirati s krajnjim oprezom, minucioznim preispitivanjem i maksimalnom kreativnošću. (…) To itekako ima smisla budući da su u proteklim dekadama ovdašnji planeri i projektanti razočaravali svojim diletantizmom i nedoraslošću. Iskazali su se kroz mahom maloumne, siledžijske i banalne koncepte, nedostojne sofisticiranog unskog biotopa.“ (N. Hasanović, „Masakriranje Une“.)
Može se razumjeti da netko želi pojesti autohtone ćevape ili popiti egzotični koktel uz šum unskog slapa, te da netko želi u štiklama prošetati asfaltiranom stazicom na izbrijanoj obali rijeke, ali težnju za takvim lakoumnim i neodgovornim luksuzom može se tolerirati samo kod onih koji dolaze na Unu na par dana, kojima je Una razbibriga. Oni kojima je Una briga, jer uz nju su svakodnevno, a pogotovo oni koji sa svojih istaknutih društveno-ekonomsko-političkih pozicija odlučuju o njezinoj sudbini, trebali bi bdjeti nad njom s drugačijim ciljevima i odnositi se prema njoj krajnje brižno. Za to bi, pak, trebali imati veću količinu informacija i dublje uvide, a da bih ih stekli, ne trebaju steći doktorat iz ekologije, nego samo trebaju šetati uz Unu s upaljenim osjetilima i razumom, kao Nihad Hasanović koji je ovu problematiku sumirao, takoreći, iz vlastite avlije u zajedničkoj nam Midžića mahali, ali s porukama koje se tiču cijele Une i Pounja, cijelog biljno-životinjsko-ljudskog svijeta i cijele povijesti i budućnosti Planeta:
„Osamdesetih godina prošlog vijeka, kada sam se doselio u taj kraj, ljetna noć se oglašavala posprdnim kreketanjem žaba. U kišnim danima, neke od njih bi doskakutale do dvorišne kapije, kao željne upoznavanja i razgovora. Raskošno žbunje na razmeđu vode i zemlje pružalo je utočište brojnim vrstama ptica, čije su kancone i simfonije uljepšavale jutro. A krajem maja i početkom juna cijela livada, blaženo mračna, pošteđena vještačke rasvjete, zasvjetlucala bi žutozelenim bljescima, ogromnim rojevima bljesaka. Nauka je ustanovila da snažno prisustvo svitaca na određenoj lokaciji ukazuje na odlično zdravlje i raznolikost ekosistema. Ti zagonetni insekti, nedovoljno proučeni, obožavaju vlažne, u korov zarasle poljane uz vodene tokove. Krilatih zvjezdica više nema nad nekadašnjom livadom, sada parkom, ili ih ima vrlo malo, desetkovane su. Otjeralo ih je uporno, sumanuto višegodišnje nasilje nad zemljom, njeno tobožnje dotjerivanje, urbaniziranje. Otjerala ih je rasvjeta koja svu noć blješti sprečavajući mužjake i ženke svitaca da ašikuju putem fenomena zvanog bioluminiscencija. Više nema veličanstvenih misterioznih svjetlucanja nalik na rasplesana sazviježđa. Noć je izgubila draž. I kao što se obično dešava kada naši političari u dogovoru s nazovistručnjacima ‘urede’ neku gradsku površinu s naglašenim prisustvom divljeg, rezultat bude više ružnoće, više banalnosti na ovoj izmrcvarenoj planeti.“ (Nihad Hasanović, „Svici i političari“, Inforadar, 3. 8. 2024., https://inforadar.ba/nihad-hasanovic-svici-i-politicari/.)
Istina, turistički reflektori mnogo su jači od svjetla koje emitiraju svici, ali u biološko-ekološkom pogledu, nestanak svitaca uopće se ne može uspoređivati s nastankom bilo kakve ljudske koristi, jer prije ili kasnije pokazat će se da su „nebitni“ svici i druge životinje i biljke, koje se nerazborito tamani satirući njih same i njihova staništa, bili uvjet ljudskog opstanka i dobrobiti.
Turistički rat i mirnodopski unolomni pothvati
Spomenuto „uređivanje“ unskog okoliša spada u turističke ili paraturističke pojave, koje smo ovdje snažno i s razlogom naglasili, ali pored njih su permanentno prisutni i drugi tipovi ugroza, koji nipošto ne bi smjeli pasti u drugi plan.
Uz turizam koji bi se, s obzirom na Unu, mogao usporediti s ratom, postoje i neki „mirnodopski“ pothvati koji su jednako agresivni i također su razlog za uzbunu. Na primjer, podaci o onečišćavanju Une kojekakvim otpadom i divlja odlagališta otpada uz samu rijeku, koji, uz nuspojave turizma, dovode do šokantne spoznaje: dok se prije stotinjak godina unsku vodu moglo piti u cijelom njezinom vodotoku, danas je na nekim lokacijama njezina kvaliteta takva da ni kupanje u Uni više nije preporučljivo.
Ako se nastavi ovaj trend, iluziju o Uni kao nedirnutom kutku prirode neće se još dugo moći održavati u turističkom reklamiranju Une i Nacionalnog parka „Una“, jer su neugodne istine o kojima je bilo riječi dostupne svjetskom općinstvu putem interneta, tako da će se zasigurno širiti kao što se putem internetskih turističkih platformi šire informacije o atraktivnim pounjskim apartmanima i kućama, koji na web-stranicama nude luksuz, a u stvarnosti se radi o ćumezima nastalim iz adaptiranih garaža i štala.
Turističkoj propagandi ne pomažu ni skandali povezani s „revitalizacijom industrije“ u slivu Une, koje se – za potrebe utišavanja nezadovoljstva turističkih radnika i sveg stanovništva – opravdava poticanjem „poduzetničke klime“ i obećavanjem novih radnih mjesta, gdje prednjače gotovo dvadesetogodišnji planovi o kamenolomima, odnosno rudnicima na samom rubu Nacionalnog parka „Una“, u režiji sumnjivih kompanija (koje treba istraživati putem ključnih riječi Lafarge, Etex i Siniat), a s podrškom institucija Federacije Bosne i Hercegovine i Grada Bihaća, pogotovo kad je na čelu Bihaća bio „kontroverzni“ Hamdija Lipovača. Jedan nedavni, gotovo slučajno izabrani citat, dovoljno govori koliko su argumenti u prilog eksploataciji kamena u ovom ekološki vrlo osjetljivom području kontradiktorni, a time i slabi, te koliko je pritisak usmjeren na realizaciju ovog projekta jak, poput onih rovokopača i ostale tehnike koju se u slavljenju ovog rovokopanja uopće ne spominje, kao da će se sirovina iskopavati, obrađivati i transportirati sama ili uz pomoć domicilnih kukaca, ptica i riba:
„Na osnovu ranije dostavljene dokumentacije i mišljenja nadležnih, iz Ministarstva okoliša i turizma Federacije procijenili su da nema potrebe za izradom studije utjecaja na okoliš. Isti stav imaju i u firmi Siniat – posljedica neće biti. – ‘Sad smo dobili tu okolišnu dozvolu, jer se usvojio plan. Sad ide daljnja procedura, rudarski projekat i otvaranje kopa. U sklopu toga je predviđena i fabrika. To je gips, prirodna sirovina, praktično kamen. On ne može da ima utjecaj na bilo koji način na okoliš’ – tvrdi Esad Mahmutović, direktor firme Siniat.“ („Investicija francuskog giganta u BiH uznemirila mještane“, BiznisInfo, 20. 5. 2024., https://www.biznisinfo.ba/investicija-francuskog-giganta-u-bih-uznemirila-mjestane/.)
Vidimo i ovdje: informiranost u kaosu lažnih i istinitih informacija krajnje je nepouzdana, a od toga onda zavise i protesti protiv ovakvih „unolomnih“ zahvata, koji su uglavnom endemični i neorganizirani. Primjerice, kako to da se u srpnju i kolovozu 2024. godine podigla ovakva „frka“ oko hidrocentrale uz vrelo Une, a za jedan drugi skandal na istoj lokaciji, umnogome sličan, ne zna gotovo nitko? Mislimo tu na „megalomanski projekt uzgoja kalifornijskih pastrva“ u ribogojilištu koje je prikačeno na Unu, pri samom njezinom izvoru, što je pomno pratila i o tome u seriji članaka informirala Melita Vrsaljko na portalu Faktograf (rujan 2023. – veljača 2024., https://faktograf.hr/tag/kalifornijske-pastrve/).
Netom navedeni projekti vrlo su opasni i protiv njih se treba boriti na sve načine, ali to su očigledni problemi, šaka u oko, pa će se uvijek naći barem šačica ljudi da se tome usprotivi, uspješno ili ne. S turizmom nije tako, on je tiha, podmukla prijetnja, tim više što lako korumpira i one koji se inače smatraju informiranima i osviještenima te im je stalo do zaštite prirodne i kulturne baštine. U onim masama koje odnedavno protestiraju protiv masovnog turizma u Barceloni, Veneciji, Ateni, Amsterdamu i nekim drugim gradovima koji izdišu pod pritiskom turista, mnogo je ljudi koji su do jučer podupirali turističku industriju te manje ili više profitirali od nje, ali im je to dozlogrdilo jer su se otrijeznili i shvatili da ne žive više u svojim gradovima, nego u „turističkim destinacijama“, pa to više i nije život, nego životarenje. Ali nema povratka na staro. I za to nisu odgovorni samo „zli kapitalisti“, nego upravo svi koji su svjedočili rapidnoj turistifikaciji tih mjesta, bilo da su je aktivno podržavali ili samo šutke promatrali.
Una kao osoba i njezini interesi?
Ako nije već prekasno, onda je „pet do dvanaest“ da se zaustavi divljanje turizma po Uni i oko nje, da se svi oni koji potiču ovakav razvoj i sudjeluju u tome presaberu i dozovu pameti te da se turizam i druge aktivnosti koje se tiču iskorištavanja Une i njezine okoline počnu provoditi osmišljeno i dalekovidno. I što suzdržanije. To zacijelo zvuči kao blasfemija za kapitalizam i kapitalistički turizam, čak i u krajevima poput Bihaćke krajine, koji su tek nedavno „otkrili turizam“ i odmah od njega učinili glavnu privrednu djelatnost, odnosno otkrili „zlatnu koku“ i pretvorili je u „zlatno tele“ kojem se klanjaju kao svemoćnom božanstvu i prinose mu žrtve.
Međutim, i krupni i sitni kapital, kao i država koja im pokorno služi, trebali bi, u svojoj ograničenoj perspektivi, prepoznati prostu činjenicu da je ovakav rast (u kooperaciji turističke i energetske eksploatacije Une, uz nepresušno kanalizacijsko i ino zagađenje rijeke) u proturječju s očuvanjem same osnove tog rasta, jer to nagriza samu bazu, materiju koja se turistički eksploatira u svrhu što bržeg stjecanja što većeg profita. Što će se eksploatirati kad ovakve Une više ne bude, za pedeset, dvadeset ili deset godina? Na osnovi čega će se tada prosperirati u Pounju? Hoće li se uopće živjeti ili će se samo masovno životariti? Ako samo malo mućnemo glavom, shvatit ćemo da je „krupnim ribama“ u rijeci kapitala to zadnja stvar o kojoj razmišljaju, ako imalo razmišljaju o tome. Kako kaže ona poslovica: „Lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma“. Vidjelo se već mnogo puta: kada kapitalizam iscrpi jedno polje eksploatacije, pronalazi drugo, koje opet iscrpljuje do kraja. Čini se da su samo ljudi neiscrpivi resurs, odnosno njihova glupost, naivnost, pohlepa ili nevolja: kada bi sa Štrbačkog buka voda samo još kapala na suhu sedru u podnožju i kada bi se cijela Una pretvorila u mutni potočić, neki bi opet profitirali, a neki bi im u tome nerazborito asistirali. Recimo, osiromašeni i obesmišljeni žitelji Pounja mogli bi prodavati svoje organe dobrostojećim bolesnicima, kao što to danas čine žitelji nekih drugih dijelova svijeta, primjerice, oni koje danas migrantska ruta vodi na Unu, a u budućnosti će možda biti Pounjani, kad svi današnji Pounjani presele na ahiret zapadne i sjeverne Europe, kako bi tamo, uz neke druge preživjele rijeke, živjeli ili životarili služeći bogatije gospodare. – Takvi distopijski scenariji nastaju već danas, a hoće li se oni realizirati ili će biti nadvladani kontra-scenarijima, u kojima rijeka Una neće biti sporedna glumica ili čak statistica, ovisi samo od intenziteta i masovnosti otpora građana, pa i institucija koje bi uistinu demokratski nastupale u ime građana.
Naravno, kapitalizam i kapitalistički turizam organski odbijaju ideju o intrinzičnoj, prirođenoj vrijednosti jedne rijeke i prirode uopće. Već je rečeno: u toj perspektivi vidljiva je samo instrumentalna vrijednost, bez obzira na posljedice. Ali sve je veća vjerojatnost da će doći dan kada će postati jasno da je „održivi razvoj“ u okvirima kapitalizma bio prazna floskula i da pojam „ekologija“ ima smisla samo ako se misli i prakticira kao „dubinska ekologija“, kako je to činio norveški filozof Arne Næss (1912.–2009.). No, budući da je kritična točka ekološke krize već prekoračena i nema povratka na idealno, a možda čak ni na podnošljivo stanje, tog bismo dana tek s nostalgijom mogli čitati Næssova mudra upozorenja kao propuštene šanse, primjerice, tezu koju je on, skupa sa svojim suradnikom Georgeom Sessionsom, 1984. godine iznio u „Temeljnim principima dubinske ekologije“, naime, da je potrebna „duboka svijest o razlici između velikog (big) i veličanstvenog (great)“, odnosno da pod vidom inherentne vrijednosti života treba „uvažavati kvalitetu života, a ne držati se sve višega standarda življenja“ (Arne Næss, George Sessions, „Basic Principles of Deep Ecology“, The Trumpeter, god. 3, sv. 4, 1986., str. 14; dostupno i na ovoj web-adresi: https://theanarchistlibrary.org/library/arne-naess-and-george-sessions-basic-principles-of-deep-ecology).
Kako god bilo, različiti subjekti i grupacije koji su vezani za Unu ističu svoje interese (poduzetnici, političke vlasti, nevladine organizacije, lokalno stanovništvo), ali o interesima same rijeke gotovo da nema ni riječi. Što bi to bili „interesi Une“ i kako je moguće govoriti o interesima nekog entiteta koji (u pravnom i filozofskom smislu) nije subjekt, osoba, biće?
Ima barem jedan takav slučaj, o kojem kod nas ekstenzivno piše filozofkinja Lidija Knorr u svojoj doktorskoj disertaciji Privatizacija prirodnih dobara i odgovornost u doba globalizacije (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2023.), a to je rijeka Whanganui na Novom Zelandu. Nakon dugotrajne pravne borbe maorskih plemena s Velikom Britanijom i nezavisnim, ali britanskoj kruni podređenim Novim Zelandom (borbi koja traje od polovice 19. stoljeća), u čijim domorodačkim vjerovanjima ova rijeka ima iznimno, čak nadnaravno značenje, 2017. godine donesen je zakon u kojemu je i rijeci Whanganui i cijelom tom području (Te Awa Tupua) priznat pravni identitet s pravima pravne osobe, što implicira i posebnu zaštitu koja na prvi pogled nalikuje na koncept „nacionalnih parkova“, ali je i šira i dublja, pa i u suštini drugačija od koncepta nacionalnih parkova i drugih područja zaštićenih uobičajenim zakonodavstvom. Mijenjajući ujedno i poimanje i pravni status prirodnih entiteta, kao i koncept vlasništva nad prirodnim dobrima, ovaj zakon kaže da je Te Awa Tupua „duhovni i fizički entitet koji podržava i održava život i prirodne resurse rijeke Whanganui te zdravlje i dobrobit svih zajednica koje nastanjuju njezino područje“, da je „nedjeljiva i živa cjelina koja se nalazi na području od planina do mora, a uključuje rijeku Whanganui i sve njezine fizičke i metafizičke elemente“, da „zajednice koje nastanjuju područje Te Awa Tupua imaju neotuđivu povezanost i odgovornost za Te Awa Tupua i njezino zdravlje i dobrobit“, te da je „jedinstvena cjelina koja se sastoji od mnogo elemenata i zajednica, koji surađuju u zajedničkoj svrsi zdravlja i dobrobiti Te Awa Tupua“.
Treba reći da je nekoliko godina prije toga, točnije 2014. godine, još jednom novozelandskom području, na istim pretpostavkama, priznata pravna osobnost, a to je Te Urewera, za koju zakon kaže da je „drevna i postojana, tvrđava prirode, živa od povijesti, a njezin krajolik obiluje tajanstvenošću, pustolovinama i skrivenom ljepotom“ te da je „mjesto duhovne vrijednosti, koje posjeduje mana (nadnaravnu silu u osobi, mjestu ili predmetu) i mauri (životnu snagu i osobnost)“. Tako Te Urewera „ima identitet u sebi i iz sebe, nadahnjujući ljude da se posvete skrbi o njoj“, što se prije svega odnosi na domicilno maorsko pleme Tūhoe, ali i na druga maorska plemena i sve stanovnike Novog Zelanda koji „priznaju posebnu povezanost s dijelovima Te Urewere i imaju posebne običajne interese u njoj“ (Te Urewera Act 2014, verzija od 28. 10. 2021., https://www.legislation.govt.nz/act/public/2014/0051/latest/whole.html).
Time se na neki način ozbiljuje koncept „riječnog građanstva“, o kojem govori Azra Hromadžić u knjizi Riverine Citizenship, premda bi ovaj tip „riječnog građanstva“, prema njezinoj kategorizaciji, imao i naglašene elemente „eko-nacionalizma“. No ne bismo se smjeli zaletjeti i označiti maorsku poziciju kao „eko-nacionalističku“, jer maorski „nacionalizam“, pogotovo ima li se u vidu njihov tradicionalni i još uvijek življeni odnos s prirodom, nema veze s onim što kod nas nacionalizam inače znači: agresivnu i u „povoljnim okolnostima“ terminatorsku isključivost po principu „krvi i tla“, gdje je i prirodni okoliš vrijedan samo utoliko što je „naš“, pa uz „naše rijeke“ na „našem tlu“ često poteku i rijeke krvi.
Una kao Whanganui i Pounje kao Te Awa Tupua i Te Urewera? Nažalost, ništa od toga. Uvažavajući specifičnosti naše kulture i civilizacije te put koji smo prevalili (ono što nazivamo „napretkom“, premda se to u nekim bitnim stvarima pokazuje kao nazadak, za što su ekološki problemi najbolji primjer), ne možemo očekivati da će se ikada rehabilitirati neke prapovijesne predodžbe prirode, tj. odnosa čovjeka i ne-ljudske prirode, a ne možemo očekivati čak ni da bi logika suživota i suradnje s prirodom, odgovornosti i skrbi uskoro mogla u ozbiljnijoj mjeri na globalnoj razini konkurirati logici bezobzirne eksploatacije i profita.
Ali tako nam se možda samo čini u ovom času. Ekstremno osiromašenje prirodnih resursa i rapidno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, kao i „protuudari potlačene prirode“, koje sve jasnije vidimo u zagrijavanju atmosfere i hidrosfere, poplavama, požarima i potresima, moglo bi nas natjerati da mijenjamo svoje poglede i planove. Prije ili kasnije shvatit ćemo kakva je zabluda bio naš kratkoročni i antropocentrični pogled i morat ćemo razvijati, iako možda još uvijek ne znamo kako, dugoročni biocentrični i ekocentrični pogled.
Spomenuti novozelandski primjeri – priznavanje pravne osobnosti „fluidnim entitetima“ u okviru „krutog zakonodavstva“ kakvo je ono novozelandsko, bazirano na engleskom, tj. britanskom – pokazuje da je čak i u postojećim okolnostima moguće napraviti značajne iskorake u tom pravcu i zato ovi primjeri mogu služiti kao uzor za drugačiju socijalno-političko-pravnu regulaciju odnosa čovjeka i prirode Ali sigurno je da nikakva formalna regulacija neće biti učinkovita ako se prije toga ili paralelno s time ne bude mijenjao i svjetonazor, tj. „prirodonazor“ i „rjekonazor“ ljudi koji su aktivni i pasivni dionici takvih regulacija.
Misliti poput Une
Američki šumar, ekolog i pisac Aldo Leopold (1887.–1948.), upozoravajući na opasnosti redukcionističkog i uskogrudnog antropocentričnog pristupa prirodi, napisao je esej „Thinking Like a Mountain“ (objavljen u njegovoj knjizi A Sand County Almanac iz 1949.), u kojemu je čovjeka modernog doba prikazao kao kratkovidnu, a umišljenu i arogantnu neznalicu jer, kako kaže Leopold, „on nije naučio misliti poput planine“, pa zato i imamo „rijeke koje ispiru budućnost u more“ (Aldo Leopold, Ljetopis pješčanog okruga i crtice ovdje i ondje, Smartway, Sveti Martin na Muri, 2021., str. 130).
Misliti poput planine, a mi bismo mogli reći – misliti poput rijeke. Misliti poput planine ili rijeke – nije li to budalasto? Nipošto, jer galopirajuća ekološka kriza, s učestalim ekološkim tragedijama i prijetećom ekološkom kataklizmom, upravo je rezultat zanemarivanja činjenice da je priroda kompleksna i na kraju krajeva nerazmrsiva mreža života i uvjetâ života, da je naše znanje o njoj nužno ograničeno i da bi naše djelovanje zato trebalo biti krajnje obzirno i oprezno, te da instrumentalistički odnos čovjeka prema prirodi ne može završiti drugačije nego tragično za samoga čovjeka.
Nevolju u kojoj se nalazimo jezgrovito je, iz širine svoga znanja i dubine svojih uvida, izrazio i Albert Schweitzer (1875.–1965.), njemački filozof, liječnik, teolog, protestantski svećenik, muzikolog, muzičar, humanitarni i mirovni aktivist te dobitnik Nobelove nagrade za mir, koji je, u opreci prema površnom i oholom odnosu prema prirodi i životu, razvio „etiku strahopoštovanja prema životu“:
„Boljelo me je to što se nije priznavala apsolutna tajanstvenost prirode i što se samouvjereno govorilo o objašnjenju, a zapravo se samo iznosilo sve produbljenije opise koji su ono tajanstveno činili samo još tajanstvenijim.“ (Albert Schweitzer, Aus meiner Kindheit und Jugendzeit, C. H. Beck, München, 1985., str. 41.)
No, kad se istaknu takva biocentrična i ekocentrična mišljenja i zahtjevi, a pogotovo kad se uz to izrazi određena skepsa spram moći tehnoznanstveno-ekonomsko-političkog kompleksa koji počiva na tvrdoj antropocentričnoj pretpostavci, odmah se pojave „trezvenjaci“ koji svoju poziciju proglase „realističnom“ i „pragmatičnom“, a sve što se tome protivi posprdno označe kao „idealizam“ i „romantizam“. Stvar stoji upravo suprotno! U svjetlu nesagledivih globalnih ekoloških problema i njihovih bezbrojnih lokalnih manifestacija, jedini realistični i pragmatični pristup jest onaj biocentrični i ekocentrični, a ne beslovesna ekološka destrukcija, čija je druga strana tehnicizirani ekološki menadžment i protekcionistički ekološki intervencionizam pod vidom „zelenog kapitalizma“, što je inače „contradictio in adjecto“ iliti „drveno željezo“. Stoga je jedna od pretpostavki izlaska iz antropocentrične perspektive oslabljivanje, a na koncu i napuštanje „korporocentrizma“, kako Lidija Knorr naziva ono stajalište, svojstveno aktualnoj formi kapitalizma, u kojemu je korporacija „središnji subjekt današnjeg društva te ostvaruje veća prava nego čovjek-pojedinac (a posebno priroda ili prirodni entiteti)“:
„Problem nije samo u prekomjernoj akumulaciji kapitala nego i u podređivanju prirode ne više čovjekovim potrebama, nego potrebama korporacije. Dok je ranije u povijesti čovjek podređivao prirodu u svrhu vlastitoga razvoja, premda nauštrb prirode, danas korporacije podređuju prirodu svojim interesima, nauštrb prirode i čovjeka, odnosno usklađenog odnosa čovjeka i prirode. Slučaj aproprijacije i privatizacije voda dobro predočava taj problem.“ (L. Knorr, Privatizacija prirodnih dobara i odgovornost u doba globalizacije, str. 13.)
Una – jedna i jedina ili jedna i jebena?
Epohalni zaokret u mišljenju i djelovanju – od antropocentrizma prema biocentrizmu i ekocentrizmu – danas se čini kao utopija. Možda i jest utopija, ako utopiju zamišljamo kao konačnu destinaciju, kao džennet u kojem se živi od have i vode po principu „ni brige, ni pameti“. Nasuprot tome, utopiju bi trebalo shvaćati kao postavljanje visokih ciljeva kojima se korak po korak približavamo i vjerojatno ih nikada nećemo dosegnuti, ali djelovanje u pravcu njihovog ostvarenja ipak mijenja nabolje uvjete našeg života, naš život i nas same. Ivan Illich (1926.–2002.), mislitelj hrvatsko-austrijsko-židovskog porijekla, a svjetskih pogleda i dosega, u jednom je intervjuu iz 1972. godine rekao: „Kada me pitaju jesam li utopist, kažem da sam za pojednostavljenje, a ne za romantizam.“ U tom smislu, nema ničega jednostavnijeg od naputka: Ne uništavaj ono od čega zavisi tvoj vlastiti život, život tvoje djece i njihove djece, budućih generacija čovječanstva i čovječanstva kao takvog!
Ako nam je stalo do opstanka čovječanstva na duge staze, takvom stajalištu zapravo nema alternative, samo je pitanje kada ćemo to priznati, osvijestiti se i početi mijenjati svoje individualne i kolektivne poglede i prakse. A na to nas neće ni prisiljavati, ni poticati velika politika i ekonomija, nego samo ono što se događa u našoj neposrednoj okolini, gdje globalni problemi kojih smo možda i inače svjesni, ali ih potiskujemo, postaju bolno opipljivi i urgentni. Stoga je zločin koji se u ljeto 2024. godine provodi na vrelu Une ujedno i šansa da se resetiramo i napokon počnemo „misliti poput rijeke“ – iz perspektive Une.
Ima li uopće takve svijesti i senzibiliteta? Ima li takvih branitelja Une? Koliko je ljudi, među onima koji su na ovaj ili onaj način povezani s Unom, spremno na takav korak? Koliko nas je u stanju zauzeti takvu unsku perspektivu i nastojati se držati toga u vlastitom djelovanju, nastojeći paralelno mijenjati kontekst, potkopavajući raznim metodama vladajuću antiekološku i antibiotičku ekonomsko-političku paradigmu? Nažalost, vrlo malo. Između raznih stranaka koje su se ovih dramatičnih dana očitovale po pitanju Une – između podivljalih poduzetnika i državnih organa koje boli spolni organ za Unu, te onih kojima je stalo do Une jer očekuju nešto od nje, umjesto da sklope mir s njom i puste je na miru – izgleda da je sama Una „jebena stranka“. Da, kažemo da je Una „jedna i jedina“, ali kako stvari stoje, trebali bismo biti iskreni i zaključiti da je primjereniji slogan: „Una – jedna i jebena“.
Una – jedna i jebena (2. dio)
Una – jedna i objedinjujuća
Ima li ikakve šanse za pobjedu neke drugačije politike, etike i logike od onih koje vidimo u recentnom osvajačkom hidrocentralističkom pohodu na vrelo Une? Trenutno, čini se, za takvo nešto nema šanse, ali ima mjesta za nadu da bi se nešto u tom pogledu moglo promijeniti. Najmanje dvije stvari bude nadu.
Kao prvo, shvaćanje da je naša jedna i jedina Una također jedna i objedinjujuća. Una ne razdvaja, nego spaja. Tamo gdje se 2024. godine brani Unu, narod je nekoć pjevao i ostalo je zapisano: „Preko Une pružio se lanac, oj, Ličanko, ljubi te Bosanac“. Nizvodno su se gradili mostovi, unutar gradova, između gradova, pa i između zemalja: od onih koji povezuju Bosanski Novi i Dvor na Uni, Bosansku Kostajnicu i Hrvatsku Kostajnicu te Bosansku Dubicu i Hrvatsku Dubicu do onog kod Jasenovca, koji se ranije zvao Most bratstva i jedinstva.
Ali ne radi se samo o mostovima koje se u miru gradilo, u ratu rušilo i poslije rata ponovno gradilo, nego i o samoj Uni kao mostu, i to ne u nekom metaforičkom, nego u stvarnom smislu jer što znači povlačenje administrativne granice posred rijeke, između Hrvatske i Bosne i Hercegovine ili nekoć između Austro-Ugarske Monarhije i Osmanskog Carstva, ako ni ribe, ni smeće ne poštuju tu granicu?
Granice među državama i narodima ništavne su spram bezgraničnosti rijeka i prirode, ali nažalost, imaju realnu društvenu snagu, što bilježi i krvava historija Pounja. Dvije jezovite epizode, koje su se na unskoj pozornici, u kraju oko Srba, Donjeg Lapca i Kulen Vakufa, odigrale u samo pola stoljeća, 1941. i 1992., a koje su u pričama i u svijesti ljudi prisutne kao da su bile jučer i prekjučer, dojmljivo istražuje, prikazuje i analizira američko-kanadski povjesničar Max Bergholz u knjizi Nasilje kao generativna sila. Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici iz 2016. (bosansko-hrvatsko izdanje: Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2018.). Zločini koje su, nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske i u ime hrvatstva, nad pravoslavcima počinili katolici i muslimani bili su popraćeni jednako strašnim zločinima počinjenima nad katolicima i muslimanima u ime osvetničkog srpstva, a „vječnom osvetom“ pravdali su se i srpski zločini nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom pedeset godina kasnije, nakon kojih su opet neki hrvatski i bošnjački vojnici također okrvavili ruke.
Koliko god je bio temeljit i precizan u dokumentiranju zločina s jedne i druge strane ovog klatna zla, Bergholz je prikazao i iznenađujuće primjere trans-etničke solidarnosti, dokaze da ni usred neshvatljive ljudske klaonice ne biva posve uništena jezgra humanosti.
Manifestaciju te komšijske solidarnosti nalazimo i ovih dana – sada, srećom, ne zbog krvi, nego zbog vode i zemlje kojom ona teče. Hidrografsko-geografsku solidarnost iskazuju svi oni koji su tijelima ili riječima stali u obranu Une i Pounja te stanovnikâ čiji život zavisi od rijeke i njezine okoline. Svaki put kad se iskaže briga za Unu bez obzira na to „čija je Una“, „naša“ ili „njihova“, jedna rana iz onih ratnih pokolja zacijeli.
Taj tip solidarnosti ljekovit je za naše izranjavane ljudske zajednice, a mogao bi biti ljekovit i za ne-ljudsku prirodu ako je uključimo u svoj moralni univerzum, za što, ni prema enciklopedijskoj definiciji solidarnosti, nema prepreka jer „solidarnost znači spremnost da se zauzme za zajedničke ciljeve ili ciljeve drugih, koje se smatra ugroženima, a istovremeno i vrijednima i legitimnima; osobito angažirano podržavanje neke borbe protiv ugroza, prije svega protiv nepravde“ (Andreas Wildt, „Solidarität“, u: Historisches Wörterbuch der Philosophie, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1995., str. 1004).
Također, treba imati na umu da opstanak čovjeka i drugih živih bića nije uvjetovan banaliziranom darvinističkom borbom koja rezultira „preživljavanjem najjačih“, nego uzajamnim pomaganjem unutar vrsta i među vrstama, kako je to krajem 19. stoljeća tvrdio ruski geograf i anarhist Pjotr Kropotkin (1842.–1921.) u spisu Uzajamna pomoć: faktor evolucije (Mediterran Publishing, Novi Sad, 2017.). I u unskom ekološkom i socijalnom sistemu to znači usredotočiti se na zajedničke interese koji su ukorijenjeni u samoj osnovi života, a koji nadilaze naše slučajno stečene ili konstruirane etničke i političke identitete.
Onima kojima je zaista stalo do Une sasvim je jasno da ovo što se trenutno čini Uni nema veze sa Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, kao što insinuiraju ili otvoreno govore neki politički kalkulanti, nego samo s bešćutnom moći krupnoga kapitala i visoke politike. Nitko ne napada bagerom Unu kako bi napakostio Srbima, Hrvatima i Bošnjacima. Za gospodarske i političke moćnike, oni su važni koliko i Japodi. Kako je rekao američki filozof i pisac Henry David Thoreau (1817.–1862.), to je tip moćnika „koji bi na tržnicu odnio i krajolik, koji bi odnio tamo i svojeg Boga kad bi za nj mogao nešto dobiti; koji, kako stvari stoje, odlazi na tržnicu po svoga boga; na čijem imanju ništa ne raste slobodno, čija polja ne donose uroda, livade cvijeća ni stabla plodova osim dolara; koji ne ljubi ljepotu svojih plodova, čiji plodovi za nj nisu zreli dok se ne pretvore u dolare“ (Henry David Thoreau, Walden ili život u šumi, DAF, Zagreb, 2006., str. 181). Čini se da narod, „riječni narod“, „unski narod“, to sve bolje shvaća, a to je temelj na kojem se može graditi budućnost Pounjana, Pounja i Une.
Nadajmo se da će ta bio-ekološka senzibilnost i svijest nadvladati etno-političke podjele, jer to je jedini čisti izvor energije za obranu Une te jedina brana prema dokazano razornom utjecaju kapitala i države u ovim stvarima.
Kao drugo, nadu budi i sve glasnije isticanje činjenice da je voda nužna, bitna, elementarna, te da čiste izvore i tokove vode koji su preostali na Planetu, a Una još uvijek spada među njih, treba čuvati kao kap vode na dlanu. Naravno, isticanje te činjenice je otkrivanje tople vode, ali je ipak treba isticati sve dok prevladavajuća praksa vladajućeg ekonomsko-političkog sistema to ne bude istinski uvažavala. I sve dok budu smatrane relevantnima transhumanističke maštarije o razprirođenju čovjeka i pronalaženju umjetnih supstituta za sve ono što je danas od vitalne važnosti. I sve dok se vijesti o pronalasku vode na Marsu bude dočekivalo s pomisli da bi i tamo moglo biti života te da bi čovječanstvo moglo preseliti na Mars kad potroši i odbaci planet Zemlju.
Za sada je potreba za vodom realna, materijalna, biološka, ali ona uvijek ima i duhovnu dimenziju. Na to nas, na fascinantan način, podsjeća indijska znanstvenica i ekološko-feministička aktivistica Vandana Shiva, čiju bi knjigu Ratovi za vodu iz 2002. godine trebao pročitati svatko koga zabrinjavaju naši balkanski, hrvatsko-bosanski i pounjski „ratovi za vodu“ ili ga naprosto interesira problematika vode i rijeka. Citirajući Kur’an („Voda je izvor sveg života“) i Taittiriyasamhitu („Voda je najveći uzdržavatelj i stoga nalik majci“), Shiva kaže:
„Kroz cijelu povijest izvori su vode bili sveti, iskazivalo im se štovanje i strahopočitanje. Pojavom slavina i flaširane vode zaboravili smo da je voda, prije no što potekne kroz cijevi i prije no što potrošačima bude prodana u plastici, dar prirode. U Indiji je rijeka sveta. Rijeke se smatraju produžecima i djelomičnim očitovanjima božanstava.“ (Vandana Shiva, Ratovi za vodu. Privatizacija, zagađivanje i profit, DAF, Zagreb, 2006., str. 159.)
Shiva u ovoj knjizi navodi, tabelarnim prikazom, i nešto što se isprva može činiti kao kuriozitet, ali ipak govori nešto bitno: 108 imena rijeke Ganges, 108 načina na koje Indijci koji žive u slivu Gangesa nazivaju tu rijeku. Dakle, 108 imena, 108 priča, 108 mikro-povijesti. Ganges, dakle, nije samo prirodna, nego i kulturna činjenica, a napad na ovu rijeku (izgradnja hidrocentrala, o kojima govori Shiva, sa svim zastrašujućim posljedicama koje to izaziva), s jedne je strane napad na jedan prirodni entitet i prirodu kao takvu, a s druge strane također napad na tradicionalni način života, nematerijalnu kulturu, društveni život, kulturu kao takvu.
U zabrinutim iskazima sudionikâ protesta oko vrela Une kao da se pod pritiskom potresnih okolnosti rekreirala iskonska briga za rijeku i prirodu, u kojoj prosijava ono legendarno i mitološko. Vjerojatno bi svi sudionici protesta, kao i oni koji su protestirali na druge načine ili su tek intimno podržavali proteste, potpisali ono što je Faruk Šehić u Knjizi o Uni rekao oslanjajući se na Josifa Brodskog:
„Treba napraviti katalog svih slapova, struga, dubljaka, plićaka, zelenaca, mirnjaka na Uni. Treba im dati imena koja će zazvučati natprirodno, ali ni to neće biti dovoljno kako bismo sebi objasnili smisao unskih tokova. Josif Brodski, u knjizi Vodeni žig, piše: U putovanjima vodom, čak i kratkim, ima nečeg praiskonskog.“ (Faruk Šehić, Knjiga o Uni, Buybook, Sarajevo, 2011., str. 167.)
Romantične se tvrdnje, dakako, može lako obezvrijediti kao neučinkovite, ali ako one nukaju na akciju u socijalnom realitetu, a ovdje se to ovih dana primjećuje, onda treba poticati taj „borbeni romantizam“ i pounjski ponos koji Faruk Šehić također sažeto opisuje:
„O kako smo znali žaliti gradove i mjesta koje nisu oplakivali talasi svete vode, jer svaka voda je sveta i čarobna, čak i uski potok što se probija kroz šipražje neke neugledne livade. Naše rijeke su nas uzdizale u našim očima i osjećali smo se izabranim i posebnim naspram ostalih jadnih gradova bez vode, ali i prema onima koji su se kupali u mutnim i prljavim tekućicama, čije dno nije bilo vidljivo kao ovo naše ogledalo u koje smo, svaki dan kupanja, iznova zaranjali.“ (F. Šehić, Knjiga o Uni, str. 160.)
Famozni „krajiški ponos“, za koji se nikad ne zna na što se točno odnosi, smislen je uistinu jedino ako je vezan uz Unu i riječnu supstancu Krajine, kako one Krajine s bosanske strane, tako i one s hrvatske. Ponosni smo na Unu i zbog Une skoro kao da smo je mi sami stvorili, kao ona legendarna plemena što su od jezera načinili plodnu dolinu i rijeku, ali bi taj ponos zapravo trebao biti izraz zahvalnosti na tome što smo slučajem dobili privilegij da živimo uz Unu i s Unom, što implicira i posebne obaveze i dužnosti, odnosno posebnu odgovornost i skrb.
Masakriranje Une: turistifikacija i posljedice
Opoštenila se Krajina, opoštenilo se Pounje, i Srb i Bihać i Hrvatska Kostajnica su se opoštenili, kao i neka druga mjesta Hrvatske i Bosne, zahvaljujući onim građanima, aktivistima i novinarima koji su, u ljetnim danima ljeta dvije tisuće dvadeset četvrtog, na sebe preuzeli odgovornost za čuvanje Une. Ali to nije dovoljno ni da bi opralo obraz aktivista koji su se sada angažirali, jer u nekim drugim i sličnim prilikama nisu, a kamoli da bi opralo obraz cijele Krajine i Pounja. Ramiz Huremagić dramatizira tu činjenicu kad kaže:
„Ne tako davno, jedna bosanskohercegovačka kompanija svoje sredstvo za čišćenje je oglašavala pod sloganom ‘Čisti sve osim obraza’. Jasno, efektno i upečatljivo. Čak i šarmantno.
Međutim, šta ćemo sa tim obrazom? Sa vlastitim obrazom. Onim koji je odavno uvaljan u katran i sad se po njemu lijepi perje. Bojim se da sva voda Une koja je ikad protekla njenim koritom nije dovoljna da nam ga opere. A kako je krenulo, pitanje je do kada će nam i teći.“ (R. Huremagić, „Zašto ubijaju rijeku: može li Una oprostiti Krajini?“.)
Recimo, u zabrinutim iskazima sudionikâ protesta oko vrela Une i iskazima onih koji su na druge načine reagirali na devastaciju rijeke čulo se i nešto što bi trebalo zasmetati svako uho koje je ekološki izoštreno, a što bi se moglo sažeti u izjavu: Nećemo hidrocentrale, hoćemo turizam! Naime, sve i da se sutra izričito i zavazda zabrani gradnja malih i velikih hidrocentrala na Uni, Una ne bi bila izričito i zavazda zaštićena, i to ponajprije i ponajviše upravo zbog turizma. Nema više industrije koja je u predratnom, socijalističkom periodu bila glavni faktor zagađivanja Une i uništavanja riječnog ekosistema, ali turistička industrija za Unu nije ništa manje opasna.
Oko Nacionalnog parka „Una“ i oko Une mašta se o tome da će i taj kraj jednom postati kao Plitvička jezera, koja dnevno zna posjetiti i više od deset tisuća posjetitelja, ali se zaboravlja na ekološke posljedice masovnog turizma, zbog kojih su Plitvice stalno na rubu da izgube svoj visoki status na UNESCO-ovom popisu mjestâ svjetske baštine, a time i u turističko-industrijskoj hijerarhiji. Naravno, to bi bila neizmjerno manja šteta od nepovratne ekološke degradacije Plitvičkih jezera, koja je dostigla kritičnu točku. Una je već blizu kritične točke, a turizam tek što se rascvjetao. Aktualno bildanje turizma bez odgovarajuće infrastrukture, odnosno bez ikakve infrastrukture, nije ništa drugo nego lakomislena dnevna rasprodaja eonskih neobnovljivih prirodnih dobara.
S turizmom se kronične unske bolesti potenciraju i dolaze u akutnu fazu. Predturističke domorodačke septičke jame koje su prikačene na unski krvotok i narodni običaj bacanja krupnog otpada u Unu ili unske šumarke bili su „mila majka“ spram onoga što se zbiva od početka „turističke revolucije“. Pod opravdanom sumnjom da sve te stotine tisuća turista moraju piškiti i kakiti, da se moraju otuširati, da se za njima mora oprati posteljinu, stolnjake i suđe, i tako dalje, zapitajmo se za početak: gdje odlaze svi ti ljudski ekskrementi i hektolitri kemijskih sredstava? Baš u onaj „netaknuti biser“ koji je turiste namamio u Pounje, u „jednu od najljepših europskih rijeka“, u „jednu i jedinu“ Unu te u nadzemni i podzemni svijet koji je s njome povezan na kompleksan način, što još ni znanost nije posve istražila.
Svi problemi unskoga turizma doista se sažimaju u kanalizacijskim cijevima koje vode direktno u rijeku, ali daleko od toga da su to jedini problemi koji muče Unu, jer tu je i enormno povećani promet, koji je štetan i za zrak i za zemlju i za vodu, pa mnogostruko veće količine otpada, za koji ni postojeća rješenja nisu zadovoljavajuća, pa divlja, neregulirana gradnja ugostiteljskih objekata, kuća za odmor i hotela, pa s time povezana i jednako divlja privatizacija obala rijeke i njihovo „uređivanje“, tj. uništavanje… a s razvijanjem turizma ne namjerava se ni prestati, ni usporiti.
Nikad dosta turista i traži se još i još, a turiste valja nekako dopremati na obale Une. Nekoć slavni željeznički promet „unskom prugom“ neslavno je propao, autobusi i automobili predugo čekaju na tvrdoj granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, znanstvenofantastična teleportacija iz Zvjezdanih staza još uvijek nije znanstveno izvediva, a ideja da se temeljito uništeni vojni aerodrom „Željava“ obnovi kao civilni aerodrom – kako bi servisirao dva nacionalna parka, plitvički i unski – također je u sferi znanstvene fantastike, jer kažu da nikako nije moguće graditi aerodrom na državnoj granici, a „Željava“ se prostire i na hrvatskom i na bosanskohercegovačkom teritoriju. Stoga se kao spas nudi izgradnja međunarodnog aerodroma u Bihaću, tik uz rijeku Unu, kod sela Golubić. Spas za koga? Čak i (u osnovi pozitivna) „Studija o procjeni utjecaja na okolinu”, koju je, po narudžbi Javnog preduzeća Aerodrom Bihać d.o.o., 2018. godine izradila sarajevska tvrtka Centar za ekonomski, tehnološki i okolinski razvoj – CETEOR d.o.o., ukazuje na ozbiljne posljedice gradnje i još ozbiljnije posljedice kasnijeg funkcioniranja aerodroma kako za ljude, tako i za biljni i životinjski svijet te za zrak, zemlju i vodu. Užasan „ekološki otisak“ ovog aerodroma, u kombinaciji s erozijom svakodnevnog života ljudi koji će na širem području Bihaća biti pogođeni ovom aerodromizacijom, mogu se usporediti s onim što se dogodilo Dubrovniku, Splitu i drugim gradovima nakon što su ih počeli pohoditi kruzeri. Do kruzerizacije se još koliko-toliko mogao moderirati suživot stanovnika i turizma, premda ni tada život nije ličio na raj, a nakon toga ovi su se gradovi pretvorili u pakao. Kao što Dubrovčani i Splićani više ne žive uz more, nego uz luku za kruzere, tako Bišćani neće više živjeti uz Unu, nego uz zračnu luku.
Da bismo bolje shvatili što se zbiva i da bismo eventualno pronašli izlaz prije nego što situacija postane sasvim bezizlazna, trebaju nam i neki koncepti koji sažimaju raznorodne i na prvi pogled nepovezane fenomene i procese, koje pak treba promatrati pod jednim vidom i kao takvima im se suprotstavljati. Jedan od tih koncepata, koje trebamo uvrstiti u „unski leksikon gluposti i bešćašća“, jest turistifikacija, a to je pojam kojim, prema Hajrudinu Hromadžiću, označavamo „fenomene i procese vezane uz pojačan udio industrije turizma u privredi i društvu neke zemlje“, gdje je riječ „o sve prisutnijim servisnim i uslužnim poslovima u nacionalnoj strukturi zapošljavanja, potom o tzv. rentijerskoj ekonomiji i s njom neraskidivo povezanim hotelijerstvom, te o trendovima apartmanizacije urbanih i ruralnih područja – što sve vodi ka nizu suspektnih i dugoročno problematičnih gospodarskih, društvenih i ekoloških efekata“ (Hajrudin Hromadžić, „Turistifikacija na primjeru Une i Bihaća“, Nomad, 12. 8. 2021., https://nomad.ba/hromadzic-turistifikacija-na-primjeru-une-i-bihaca).
U citiranom tekstu Hromadžić problematizira turistifikaciju upravo na primjeru rijeke Une i grada Bihaća, ukazujući na ključnu ulogu „interesno-poslovnih investicija i profitabilnih kalkulacija koje su kratkoročne”, ali ne propuštajući istaknuti „često odsustvo svijesti i odgovornosti tzv. malih, običnih ljudi u njihovom praktičnom odnosu prema Uni“. Udruženim snagama „velikih“ i „malih igrača“, kako Hromadžić slikovito predočava, rijeka Una kao „čista, neukrotiva, a prelijepa i vječna djevojka poprima obličja brutalno izmrcvarene i silovane žene na umoru“ (H. Hromadžić, „Turistifikacija na primjeru Une i Bihaća“).
Jedan od sub-fenomena turistifikacije, na koji je uputio i Hromadžić, jest betonizacija riječne obale, a o njemu nas informira Alena Beširević u svom iznimno savjesno napisanom članku „Betoniranje Une: ko je zakazao u zaštiti obala?“ (Naratorium, 4. 12. 2023., https://naratorium.ba/ekologija/betoniranje-une-ko-je-zakazao-u-zastiti-obala/). Njezin tekst tematizira masovnu izgradnju masivnih „obaloutvrda“ i njihov utjecaj na rijeku te riječnu i porječnu floru i faunu. I ne bazira se na dojmovima i spekulacijama, nego obiluje podacima, dokumentima, izjavama relevantnih osoba i fotografijama, što – okupljeno ovako na jednom mjestu – izaziva jezu.
A jeza se povećava i produbljuje kada se to sagleda u historijskom, socijalnom i kulturnom kontekstu, odnosno kada se to razmotri i dijakronijski i sinkronijski, te se garnira literarnim „osjećajem za filing“, kao što to čini Nihad Hasanović u svojim istančanim unskim esejima, gdje problematiku hortikulturno-građevinsko-urbanističkog nasilja nad Unom analizira pincetom, pod povećalom ili mikroskopom, a zaključci su mu razorni kao da su napravljeni motornom pilom. Učinke aktivnosti onih „pametnjakovića“ koji su lišeni pameti, pa ne vide dalje od svoga nosa, a djeluju uglavnom iz perspektive vlastite guzice, Hasanović naziva pravim imenom – masakriranje Une (NIhad Hasanović, „Masakriranje Une“, Nomad, 30. 8. 2021., https://nomad.ba/hasanovic-masakriranje-une.). Kada takvi ljudi, opremljeni ne samo potrebnom mašinerijom nego i političko-ekonomskom moći, stanu „uređivati“ obale Une, možda stvarno imaju mutnu viziju nekakvog „ekološkog čišćenja“, ali je ona zlokobna kao i dobro nam poznato etničko čišćenje. Možda oni imaju nekakve mutne estetske predodžbe, ali njihova je estetika, riječima norveškog filozofa Larsa Svendsena, tek „estetika zla“, gdje zlo postaje igra bez posljedica, nešto sa čime se možemo igrati smatrajući da nož neće zasjeći preduboko (Lars Fr. H. Svendsen, Filozofija zla, TIM press, Zagreb, 2011.). Usuprot tome, Hasanović kaže:
„Kad je već došlo do toga da su se prije hiljada godina homosapijensi nastanili i namnožili pokraj Une (koja, uzgred rečeno, nije nastala da bi ugađala sumanutim željama i pokvarenjaštvu ugostitelja i drugih investitora u turizam), kad se, dakle, ta invazija dvonožnih štetočina već desila, onda bi se svaka građevinska ili ‘aranžerska’ vizija koja cilja na tu rijeku, na njenu obalu, morala planirati i realizirati s krajnjim oprezom, minucioznim preispitivanjem i maksimalnom kreativnošću. (…) To itekako ima smisla budući da su u proteklim dekadama ovdašnji planeri i projektanti razočaravali svojim diletantizmom i nedoraslošću. Iskazali su se kroz mahom maloumne, siledžijske i banalne koncepte, nedostojne sofisticiranog unskog biotopa.“ (N. Hasanović, „Masakriranje Une“.)
Može se razumjeti da netko želi pojesti autohtone ćevape ili popiti egzotični koktel uz šum unskog slapa, te da netko želi u štiklama prošetati asfaltiranom stazicom na izbrijanoj obali rijeke, ali težnju za takvim lakoumnim i neodgovornim luksuzom može se tolerirati samo kod onih koji dolaze na Unu na par dana, kojima je Una razbibriga. Oni kojima je Una briga, jer uz nju su svakodnevno, a pogotovo oni koji sa svojih istaknutih društveno-ekonomsko-političkih pozicija odlučuju o njezinoj sudbini, trebali bi bdjeti nad njom s drugačijim ciljevima i odnositi se prema njoj krajnje brižno. Za to bi, pak, trebali imati veću količinu informacija i dublje uvide, a da bih ih stekli, ne trebaju steći doktorat iz ekologije, nego samo trebaju šetati uz Unu s upaljenim osjetilima i razumom, kao Nihad Hasanović koji je ovu problematiku sumirao, takoreći, iz vlastite avlije u zajedničkoj nam Midžića mahali, ali s porukama koje se tiču cijele Une i Pounja, cijelog biljno-životinjsko-ljudskog svijeta i cijele povijesti i budućnosti Planeta:
„Osamdesetih godina prošlog vijeka, kada sam se doselio u taj kraj, ljetna noć se oglašavala posprdnim kreketanjem žaba. U kišnim danima, neke od njih bi doskakutale do dvorišne kapije, kao željne upoznavanja i razgovora. Raskošno žbunje na razmeđu vode i zemlje pružalo je utočište brojnim vrstama ptica, čije su kancone i simfonije uljepšavale jutro. A krajem maja i početkom juna cijela livada, blaženo mračna, pošteđena vještačke rasvjete, zasvjetlucala bi žutozelenim bljescima, ogromnim rojevima bljesaka. Nauka je ustanovila da snažno prisustvo svitaca na određenoj lokaciji ukazuje na odlično zdravlje i raznolikost ekosistema. Ti zagonetni insekti, nedovoljno proučeni, obožavaju vlažne, u korov zarasle poljane uz vodene tokove. Krilatih zvjezdica više nema nad nekadašnjom livadom, sada parkom, ili ih ima vrlo malo, desetkovane su. Otjeralo ih je uporno, sumanuto višegodišnje nasilje nad zemljom, njeno tobožnje dotjerivanje, urbaniziranje. Otjerala ih je rasvjeta koja svu noć blješti sprečavajući mužjake i ženke svitaca da ašikuju putem fenomena zvanog bioluminiscencija. Više nema veličanstvenih misterioznih svjetlucanja nalik na rasplesana sazviježđa. Noć je izgubila draž. I kao što se obično dešava kada naši političari u dogovoru s nazovistručnjacima ‘urede’ neku gradsku površinu s naglašenim prisustvom divljeg, rezultat bude više ružnoće, više banalnosti na ovoj izmrcvarenoj planeti.“ (Nihad Hasanović, „Svici i političari“, Inforadar, 3. 8. 2024., https://inforadar.ba/nihad-hasanovic-svici-i-politicari/.)
Istina, turistički reflektori mnogo su jači od svjetla koje emitiraju svici, ali u biološko-ekološkom pogledu, nestanak svitaca uopće se ne može uspoređivati s nastankom bilo kakve ljudske koristi, jer prije ili kasnije pokazat će se da su „nebitni“ svici i druge životinje i biljke, koje se nerazborito tamani satirući njih same i njihova staništa, bili uvjet ljudskog opstanka i dobrobiti.
Turistički rat i mirnodopski unolomni pothvati
Spomenuto „uređivanje“ unskog okoliša spada u turističke ili paraturističke pojave, koje smo ovdje snažno i s razlogom naglasili, ali pored njih su permanentno prisutni i drugi tipovi ugroza, koji nipošto ne bi smjeli pasti u drugi plan.
Uz turizam koji bi se, s obzirom na Unu, mogao usporediti s ratom, postoje i neki „mirnodopski“ pothvati koji su jednako agresivni i također su razlog za uzbunu. Na primjer, podaci o onečišćavanju Une kojekakvim otpadom i divlja odlagališta otpada uz samu rijeku, koji, uz nuspojave turizma, dovode do šokantne spoznaje: dok se prije stotinjak godina unsku vodu moglo piti u cijelom njezinom vodotoku, danas je na nekim lokacijama njezina kvaliteta takva da ni kupanje u Uni više nije preporučljivo.
Ako se nastavi ovaj trend, iluziju o Uni kao nedirnutom kutku prirode neće se još dugo moći održavati u turističkom reklamiranju Une i Nacionalnog parka „Una“, jer su neugodne istine o kojima je bilo riječi dostupne svjetskom općinstvu putem interneta, tako da će se zasigurno širiti kao što se putem internetskih turističkih platformi šire informacije o atraktivnim pounjskim apartmanima i kućama, koji na web-stranicama nude luksuz, a u stvarnosti se radi o ćumezima nastalim iz adaptiranih garaža i štala.
Turističkoj propagandi ne pomažu ni skandali povezani s „revitalizacijom industrije“ u slivu Une, koje se – za potrebe utišavanja nezadovoljstva turističkih radnika i sveg stanovništva – opravdava poticanjem „poduzetničke klime“ i obećavanjem novih radnih mjesta, gdje prednjače gotovo dvadesetogodišnji planovi o kamenolomima, odnosno rudnicima na samom rubu Nacionalnog parka „Una“, u režiji sumnjivih kompanija (koje treba istraživati putem ključnih riječi Lafarge, Etex i Siniat), a s podrškom institucija Federacije Bosne i Hercegovine i Grada Bihaća, pogotovo kad je na čelu Bihaća bio „kontroverzni“ Hamdija Lipovača. Jedan nedavni, gotovo slučajno izabrani citat, dovoljno govori koliko su argumenti u prilog eksploataciji kamena u ovom ekološki vrlo osjetljivom području kontradiktorni, a time i slabi, te koliko je pritisak usmjeren na realizaciju ovog projekta jak, poput onih rovokopača i ostale tehnike koju se u slavljenju ovog rovokopanja uopće ne spominje, kao da će se sirovina iskopavati, obrađivati i transportirati sama ili uz pomoć domicilnih kukaca, ptica i riba:
„Na osnovu ranije dostavljene dokumentacije i mišljenja nadležnih, iz Ministarstva okoliša i turizma Federacije procijenili su da nema potrebe za izradom studije utjecaja na okoliš. Isti stav imaju i u firmi Siniat – posljedica neće biti. – ‘Sad smo dobili tu okolišnu dozvolu, jer se usvojio plan. Sad ide daljnja procedura, rudarski projekat i otvaranje kopa. U sklopu toga je predviđena i fabrika. To je gips, prirodna sirovina, praktično kamen. On ne može da ima utjecaj na bilo koji način na okoliš’ – tvrdi Esad Mahmutović, direktor firme Siniat.“ („Investicija francuskog giganta u BiH uznemirila mještane“, BiznisInfo, 20. 5. 2024., https://www.biznisinfo.ba/investicija-francuskog-giganta-u-bih-uznemirila-mjestane/.)
Vidimo i ovdje: informiranost u kaosu lažnih i istinitih informacija krajnje je nepouzdana, a od toga onda zavise i protesti protiv ovakvih „unolomnih“ zahvata, koji su uglavnom endemični i neorganizirani. Primjerice, kako to da se u srpnju i kolovozu 2024. godine podigla ovakva „frka“ oko hidrocentrale uz vrelo Une, a za jedan drugi skandal na istoj lokaciji, umnogome sličan, ne zna gotovo nitko? Mislimo tu na „megalomanski projekt uzgoja kalifornijskih pastrva“ u ribogojilištu koje je prikačeno na Unu, pri samom njezinom izvoru, što je pomno pratila i o tome u seriji članaka informirala Melita Vrsaljko na portalu Faktograf (rujan 2023. – veljača 2024., https://faktograf.hr/tag/kalifornijske-pastrve/).
Netom navedeni projekti vrlo su opasni i protiv njih se treba boriti na sve načine, ali to su očigledni problemi, šaka u oko, pa će se uvijek naći barem šačica ljudi da se tome usprotivi, uspješno ili ne. S turizmom nije tako, on je tiha, podmukla prijetnja, tim više što lako korumpira i one koji se inače smatraju informiranima i osviještenima te im je stalo do zaštite prirodne i kulturne baštine. U onim masama koje odnedavno protestiraju protiv masovnog turizma u Barceloni, Veneciji, Ateni, Amsterdamu i nekim drugim gradovima koji izdišu pod pritiskom turista, mnogo je ljudi koji su do jučer podupirali turističku industriju te manje ili više profitirali od nje, ali im je to dozlogrdilo jer su se otrijeznili i shvatili da ne žive više u svojim gradovima, nego u „turističkim destinacijama“, pa to više i nije život, nego životarenje. Ali nema povratka na staro. I za to nisu odgovorni samo „zli kapitalisti“, nego upravo svi koji su svjedočili rapidnoj turistifikaciji tih mjesta, bilo da su je aktivno podržavali ili samo šutke promatrali.
Una kao osoba i njezini interesi?
Ako nije već prekasno, onda je „pet do dvanaest“ da se zaustavi divljanje turizma po Uni i oko nje, da se svi oni koji potiču ovakav razvoj i sudjeluju u tome presaberu i dozovu pameti te da se turizam i druge aktivnosti koje se tiču iskorištavanja Une i njezine okoline počnu provoditi osmišljeno i dalekovidno. I što suzdržanije. To zacijelo zvuči kao blasfemija za kapitalizam i kapitalistički turizam, čak i u krajevima poput Bihaćke krajine, koji su tek nedavno „otkrili turizam“ i odmah od njega učinili glavnu privrednu djelatnost, odnosno otkrili „zlatnu koku“ i pretvorili je u „zlatno tele“ kojem se klanjaju kao svemoćnom božanstvu i prinose mu žrtve.
Međutim, i krupni i sitni kapital, kao i država koja im pokorno služi, trebali bi, u svojoj ograničenoj perspektivi, prepoznati prostu činjenicu da je ovakav rast (u kooperaciji turističke i energetske eksploatacije Une, uz nepresušno kanalizacijsko i ino zagađenje rijeke) u proturječju s očuvanjem same osnove tog rasta, jer to nagriza samu bazu, materiju koja se turistički eksploatira u svrhu što bržeg stjecanja što većeg profita. Što će se eksploatirati kad ovakve Une više ne bude, za pedeset, dvadeset ili deset godina? Na osnovi čega će se tada prosperirati u Pounju? Hoće li se uopće živjeti ili će se samo masovno životariti? Ako samo malo mućnemo glavom, shvatit ćemo da je „krupnim ribama“ u rijeci kapitala to zadnja stvar o kojoj razmišljaju, ako imalo razmišljaju o tome. Kako kaže ona poslovica: „Lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma“. Vidjelo se već mnogo puta: kada kapitalizam iscrpi jedno polje eksploatacije, pronalazi drugo, koje opet iscrpljuje do kraja. Čini se da su samo ljudi neiscrpivi resurs, odnosno njihova glupost, naivnost, pohlepa ili nevolja: kada bi sa Štrbačkog buka voda samo još kapala na suhu sedru u podnožju i kada bi se cijela Una pretvorila u mutni potočić, neki bi opet profitirali, a neki bi im u tome nerazborito asistirali. Recimo, osiromašeni i obesmišljeni žitelji Pounja mogli bi prodavati svoje organe dobrostojećim bolesnicima, kao što to danas čine žitelji nekih drugih dijelova svijeta, primjerice, oni koje danas migrantska ruta vodi na Unu, a u budućnosti će možda biti Pounjani, kad svi današnji Pounjani presele na ahiret zapadne i sjeverne Europe, kako bi tamo, uz neke druge preživjele rijeke, živjeli ili životarili služeći bogatije gospodare. – Takvi distopijski scenariji nastaju već danas, a hoće li se oni realizirati ili će biti nadvladani kontra-scenarijima, u kojima rijeka Una neće biti sporedna glumica ili čak statistica, ovisi samo od intenziteta i masovnosti otpora građana, pa i institucija koje bi uistinu demokratski nastupale u ime građana.
Naravno, kapitalizam i kapitalistički turizam organski odbijaju ideju o intrinzičnoj, prirođenoj vrijednosti jedne rijeke i prirode uopće. Već je rečeno: u toj perspektivi vidljiva je samo instrumentalna vrijednost, bez obzira na posljedice. Ali sve je veća vjerojatnost da će doći dan kada će postati jasno da je „održivi razvoj“ u okvirima kapitalizma bio prazna floskula i da pojam „ekologija“ ima smisla samo ako se misli i prakticira kao „dubinska ekologija“, kako je to činio norveški filozof Arne Næss (1912.–2009.). No, budući da je kritična točka ekološke krize već prekoračena i nema povratka na idealno, a možda čak ni na podnošljivo stanje, tog bismo dana tek s nostalgijom mogli čitati Næssova mudra upozorenja kao propuštene šanse, primjerice, tezu koju je on, skupa sa svojim suradnikom Georgeom Sessionsom, 1984. godine iznio u „Temeljnim principima dubinske ekologije“, naime, da je potrebna „duboka svijest o razlici između velikog (big) i veličanstvenog (great)“, odnosno da pod vidom inherentne vrijednosti života treba „uvažavati kvalitetu života, a ne držati se sve višega standarda življenja“ (Arne Næss, George Sessions, „Basic Principles of Deep Ecology“, The Trumpeter, god. 3, sv. 4, 1986., str. 14; dostupno i na ovoj web-adresi: https://theanarchistlibrary.org/library/arne-naess-and-george-sessions-basic-principles-of-deep-ecology).
Kako god bilo, različiti subjekti i grupacije koji su vezani za Unu ističu svoje interese (poduzetnici, političke vlasti, nevladine organizacije, lokalno stanovništvo), ali o interesima same rijeke gotovo da nema ni riječi. Što bi to bili „interesi Une“ i kako je moguće govoriti o interesima nekog entiteta koji (u pravnom i filozofskom smislu) nije subjekt, osoba, biće?
Ima barem jedan takav slučaj, o kojem kod nas ekstenzivno piše filozofkinja Lidija Knorr u svojoj doktorskoj disertaciji Privatizacija prirodnih dobara i odgovornost u doba globalizacije (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2023.), a to je rijeka Whanganui na Novom Zelandu. Nakon dugotrajne pravne borbe maorskih plemena s Velikom Britanijom i nezavisnim, ali britanskoj kruni podređenim Novim Zelandom (borbi koja traje od polovice 19. stoljeća), u čijim domorodačkim vjerovanjima ova rijeka ima iznimno, čak nadnaravno značenje, 2017. godine donesen je zakon u kojemu je i rijeci Whanganui i cijelom tom području (Te Awa Tupua) priznat pravni identitet s pravima pravne osobe, što implicira i posebnu zaštitu koja na prvi pogled nalikuje na koncept „nacionalnih parkova“, ali je i šira i dublja, pa i u suštini drugačija od koncepta nacionalnih parkova i drugih područja zaštićenih uobičajenim zakonodavstvom. Mijenjajući ujedno i poimanje i pravni status prirodnih entiteta, kao i koncept vlasništva nad prirodnim dobrima, ovaj zakon kaže da je Te Awa Tupua „duhovni i fizički entitet koji podržava i održava život i prirodne resurse rijeke Whanganui te zdravlje i dobrobit svih zajednica koje nastanjuju njezino područje“, da je „nedjeljiva i živa cjelina koja se nalazi na području od planina do mora, a uključuje rijeku Whanganui i sve njezine fizičke i metafizičke elemente“, da „zajednice koje nastanjuju područje Te Awa Tupua imaju neotuđivu povezanost i odgovornost za Te Awa Tupua i njezino zdravlje i dobrobit“, te da je „jedinstvena cjelina koja se sastoji od mnogo elemenata i zajednica, koji surađuju u zajedničkoj svrsi zdravlja i dobrobiti Te Awa Tupua“.
Treba reći da je nekoliko godina prije toga, točnije 2014. godine, još jednom novozelandskom području, na istim pretpostavkama, priznata pravna osobnost, a to je Te Urewera, za koju zakon kaže da je „drevna i postojana, tvrđava prirode, živa od povijesti, a njezin krajolik obiluje tajanstvenošću, pustolovinama i skrivenom ljepotom“ te da je „mjesto duhovne vrijednosti, koje posjeduje mana (nadnaravnu silu u osobi, mjestu ili predmetu) i mauri (životnu snagu i osobnost)“. Tako Te Urewera „ima identitet u sebi i iz sebe, nadahnjujući ljude da se posvete skrbi o njoj“, što se prije svega odnosi na domicilno maorsko pleme Tūhoe, ali i na druga maorska plemena i sve stanovnike Novog Zelanda koji „priznaju posebnu povezanost s dijelovima Te Urewere i imaju posebne običajne interese u njoj“ (Te Urewera Act 2014, verzija od 28. 10. 2021., https://www.legislation.govt.nz/act/public/2014/0051/latest/whole.html).
Time se na neki način ozbiljuje koncept „riječnog građanstva“, o kojem govori Azra Hromadžić u knjizi Riverine Citizenship, premda bi ovaj tip „riječnog građanstva“, prema njezinoj kategorizaciji, imao i naglašene elemente „eko-nacionalizma“. No ne bismo se smjeli zaletjeti i označiti maorsku poziciju kao „eko-nacionalističku“, jer maorski „nacionalizam“, pogotovo ima li se u vidu njihov tradicionalni i još uvijek življeni odnos s prirodom, nema veze s onim što kod nas nacionalizam inače znači: agresivnu i u „povoljnim okolnostima“ terminatorsku isključivost po principu „krvi i tla“, gdje je i prirodni okoliš vrijedan samo utoliko što je „naš“, pa uz „naše rijeke“ na „našem tlu“ često poteku i rijeke krvi.
Una kao Whanganui i Pounje kao Te Awa Tupua i Te Urewera? Nažalost, ništa od toga. Uvažavajući specifičnosti naše kulture i civilizacije te put koji smo prevalili (ono što nazivamo „napretkom“, premda se to u nekim bitnim stvarima pokazuje kao nazadak, za što su ekološki problemi najbolji primjer), ne možemo očekivati da će se ikada rehabilitirati neke prapovijesne predodžbe prirode, tj. odnosa čovjeka i ne-ljudske prirode, a ne možemo očekivati čak ni da bi logika suživota i suradnje s prirodom, odgovornosti i skrbi uskoro mogla u ozbiljnijoj mjeri na globalnoj razini konkurirati logici bezobzirne eksploatacije i profita.
Ali tako nam se možda samo čini u ovom času. Ekstremno osiromašenje prirodnih resursa i rapidno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, kao i „protuudari potlačene prirode“, koje sve jasnije vidimo u zagrijavanju atmosfere i hidrosfere, poplavama, požarima i potresima, moglo bi nas natjerati da mijenjamo svoje poglede i planove. Prije ili kasnije shvatit ćemo kakva je zabluda bio naš kratkoročni i antropocentrični pogled i morat ćemo razvijati, iako možda još uvijek ne znamo kako, dugoročni biocentrični i ekocentrični pogled.
Spomenuti novozelandski primjeri – priznavanje pravne osobnosti „fluidnim entitetima“ u okviru „krutog zakonodavstva“ kakvo je ono novozelandsko, bazirano na engleskom, tj. britanskom – pokazuje da je čak i u postojećim okolnostima moguće napraviti značajne iskorake u tom pravcu i zato ovi primjeri mogu služiti kao uzor za drugačiju socijalno-političko-pravnu regulaciju odnosa čovjeka i prirode Ali sigurno je da nikakva formalna regulacija neće biti učinkovita ako se prije toga ili paralelno s time ne bude mijenjao i svjetonazor, tj. „prirodonazor“ i „rjekonazor“ ljudi koji su aktivni i pasivni dionici takvih regulacija.
Misliti poput Une
Američki šumar, ekolog i pisac Aldo Leopold (1887.–1948.), upozoravajući na opasnosti redukcionističkog i uskogrudnog antropocentričnog pristupa prirodi, napisao je esej „Thinking Like a Mountain“ (objavljen u njegovoj knjizi A Sand County Almanac iz 1949.), u kojemu je čovjeka modernog doba prikazao kao kratkovidnu, a umišljenu i arogantnu neznalicu jer, kako kaže Leopold, „on nije naučio misliti poput planine“, pa zato i imamo „rijeke koje ispiru budućnost u more“ (Aldo Leopold, Ljetopis pješčanog okruga i crtice ovdje i ondje, Smartway, Sveti Martin na Muri, 2021., str. 130).
Misliti poput planine, a mi bismo mogli reći – misliti poput rijeke. Misliti poput planine ili rijeke – nije li to budalasto? Nipošto, jer galopirajuća ekološka kriza, s učestalim ekološkim tragedijama i prijetećom ekološkom kataklizmom, upravo je rezultat zanemarivanja činjenice da je priroda kompleksna i na kraju krajeva nerazmrsiva mreža života i uvjetâ života, da je naše znanje o njoj nužno ograničeno i da bi naše djelovanje zato trebalo biti krajnje obzirno i oprezno, te da instrumentalistički odnos čovjeka prema prirodi ne može završiti drugačije nego tragično za samoga čovjeka.
Nevolju u kojoj se nalazimo jezgrovito je, iz širine svoga znanja i dubine svojih uvida, izrazio i Albert Schweitzer (1875.–1965.), njemački filozof, liječnik, teolog, protestantski svećenik, muzikolog, muzičar, humanitarni i mirovni aktivist te dobitnik Nobelove nagrade za mir, koji je, u opreci prema površnom i oholom odnosu prema prirodi i životu, razvio „etiku strahopoštovanja prema životu“:
„Boljelo me je to što se nije priznavala apsolutna tajanstvenost prirode i što se samouvjereno govorilo o objašnjenju, a zapravo se samo iznosilo sve produbljenije opise koji su ono tajanstveno činili samo još tajanstvenijim.“ (Albert Schweitzer, Aus meiner Kindheit und Jugendzeit, C. H. Beck, München, 1985., str. 41.)
No, kad se istaknu takva biocentrična i ekocentrična mišljenja i zahtjevi, a pogotovo kad se uz to izrazi određena skepsa spram moći tehnoznanstveno-ekonomsko-političkog kompleksa koji počiva na tvrdoj antropocentričnoj pretpostavci, odmah se pojave „trezvenjaci“ koji svoju poziciju proglase „realističnom“ i „pragmatičnom“, a sve što se tome protivi posprdno označe kao „idealizam“ i „romantizam“. Stvar stoji upravo suprotno! U svjetlu nesagledivih globalnih ekoloških problema i njihovih bezbrojnih lokalnih manifestacija, jedini realistični i pragmatični pristup jest onaj biocentrični i ekocentrični, a ne beslovesna ekološka destrukcija, čija je druga strana tehnicizirani ekološki menadžment i protekcionistički ekološki intervencionizam pod vidom „zelenog kapitalizma“, što je inače „contradictio in adjecto“ iliti „drveno željezo“. Stoga je jedna od pretpostavki izlaska iz antropocentrične perspektive oslabljivanje, a na koncu i napuštanje „korporocentrizma“, kako Lidija Knorr naziva ono stajalište, svojstveno aktualnoj formi kapitalizma, u kojemu je korporacija „središnji subjekt današnjeg društva te ostvaruje veća prava nego čovjek-pojedinac (a posebno priroda ili prirodni entiteti)“:
„Problem nije samo u prekomjernoj akumulaciji kapitala nego i u podređivanju prirode ne više čovjekovim potrebama, nego potrebama korporacije. Dok je ranije u povijesti čovjek podređivao prirodu u svrhu vlastitoga razvoja, premda nauštrb prirode, danas korporacije podređuju prirodu svojim interesima, nauštrb prirode i čovjeka, odnosno usklađenog odnosa čovjeka i prirode. Slučaj aproprijacije i privatizacije voda dobro predočava taj problem.“ (L. Knorr, Privatizacija prirodnih dobara i odgovornost u doba globalizacije, str. 13.)
Una – jedna i jedina ili jedna i jebena?
Epohalni zaokret u mišljenju i djelovanju – od antropocentrizma prema biocentrizmu i ekocentrizmu – danas se čini kao utopija. Možda i jest utopija, ako utopiju zamišljamo kao konačnu destinaciju, kao džennet u kojem se živi od have i vode po principu „ni brige, ni pameti“. Nasuprot tome, utopiju bi trebalo shvaćati kao postavljanje visokih ciljeva kojima se korak po korak približavamo i vjerojatno ih nikada nećemo dosegnuti, ali djelovanje u pravcu njihovog ostvarenja ipak mijenja nabolje uvjete našeg života, naš život i nas same. Ivan Illich (1926.–2002.), mislitelj hrvatsko-austrijsko-židovskog porijekla, a svjetskih pogleda i dosega, u jednom je intervjuu iz 1972. godine rekao: „Kada me pitaju jesam li utopist, kažem da sam za pojednostavljenje, a ne za romantizam.“ U tom smislu, nema ničega jednostavnijeg od naputka: Ne uništavaj ono od čega zavisi tvoj vlastiti život, život tvoje djece i njihove djece, budućih generacija čovječanstva i čovječanstva kao takvog!
Ako nam je stalo do opstanka čovječanstva na duge staze, takvom stajalištu zapravo nema alternative, samo je pitanje kada ćemo to priznati, osvijestiti se i početi mijenjati svoje individualne i kolektivne poglede i prakse. A na to nas neće ni prisiljavati, ni poticati velika politika i ekonomija, nego samo ono što se događa u našoj neposrednoj okolini, gdje globalni problemi kojih smo možda i inače svjesni, ali ih potiskujemo, postaju bolno opipljivi i urgentni. Stoga je zločin koji se u ljeto 2024. godine provodi na vrelu Une ujedno i šansa da se resetiramo i napokon počnemo „misliti poput rijeke“ – iz perspektive Une.
Ima li uopće takve svijesti i senzibiliteta? Ima li takvih branitelja Une? Koliko je ljudi, među onima koji su na ovaj ili onaj način povezani s Unom, spremno na takav korak? Koliko nas je u stanju zauzeti takvu unsku perspektivu i nastojati se držati toga u vlastitom djelovanju, nastojeći paralelno mijenjati kontekst, potkopavajući raznim metodama vladajuću antiekološku i antibiotičku ekonomsko-političku paradigmu? Nažalost, vrlo malo. Između raznih stranaka koje su se ovih dramatičnih dana očitovale po pitanju Une – između podivljalih poduzetnika i državnih organa koje boli spolni organ za Unu, te onih kojima je stalo do Une jer očekuju nešto od nje, umjesto da sklope mir s njom i puste je na miru – izgleda da je sama Una „jebena stranka“. Da, kažemo da je Una „jedna i jedina“, ali kako stvari stoje, trebali bismo biti iskreni i zaključiti da je primjereniji slogan: „Una – jedna i jebena“.