Za Idu

Oslobađah se decenijama, trudno, mukotrpno,
ali sad znam da, u stvari, ništa važnije i nisam
poduzimao u tom mrskom, nesnosnom životu,
koji protiče u neprestanom uzmicanju i bijegu

Od Nacije, Religije i Patrije, od svih prijatelja
milih što rođendane su veseli slavili, a žudjeli
krah, i čas moj smrtni priželjkivali kad bijahu
načisto da se i od njih nepovratno distanciram

Oslobađao sam se od sveprisutnih neprijatelja
koji na slom moj spletkama su opako smjerali,
mrazem bijele jeze zloba se njihova zakrivala,
kezila su se pred zoru lica speciesa bratoubica

I umrlih sam se vazda klonio, prepun strepnje
da prisnošću me svojom, neugaslom i bolnom,
u mrtvoga, a naoko živog stvora ne preobraze,
ufao sam se, naivan, i pogrebne izbjeći poraze

Premišljah u toj groznici i kako da se izbavim
od tereta što ga kao prokletstvo nosim vječito,
no je li moguće iz sebe samog da se pobjegne,
i kako da, pri tome, i Vraga i Boga izbjegnem,

pa da se, mimo sumornih obzorja Raja i Pakla,
do blagoslovljenih predjela svjetlosti uzvinem,
gdje nerođeni obitavaju u svojstvenoj svetosti,
a klatio sam se na rubu posvemašnjeg debakla

Zazirući i od nje, vapio sam umaknuti i ljubavi
tvojoj, no sirota duša najzad je spoznala da me
u grču čežnje za slobodom udes stvorio robom,
ali, i lasta u pleneru zaleprša kada sam s tobom

Prošla su već dva-tri tjedna od brodoloma Sergeja Jakirovića. Iz Dinamovih službenih prostorija i svlačionica izvjetrio je njegov dah. Vjerojatno su riješeni i svi međusobni financijsko-pravni odnosi. Rastava je provedena po svim pravilima “nogometne struke”. Po nogometnim rubrikama i u Sportskim novostima minuli su napisi i komentari novinara zaduženih za Dinamo i reprezentaciju, koji odavno već, još od Židakove iznenadne i nezvane smrti, podsjećaju na nelijepe muške hostese, što sopću i kašljucaju za službenim autobusima s natpisima dinamovskim i hrvatskim. U tim oproštajnim komentarima, tobožnjim stručnim analizama, Jakirović je temeljito opanjkan i unižen, kao loš i nesposoban trener, i kao glavni i jedini krivac za to što se na minhenskoj Allianz Areni, na početku Lige prvaka, Dinamo predstavio kao Zair 1974, pa još malo gore od toga. Jakirović je kriv, vele ti uglavnom vremešni mažoretani iz Mamićeva doba, zbog tog tobože najvećeg poraza u povijesti. Gledatelj te utakmice, pa još i ne naročito sklon Dinamu i tim općenito jednokratnim mitovima i legendama iz hrvatskog nogometnog života, dužan je primijetiti da je naš prvak dobro prošao. Da se Bayern nije uglavnom neobavezno poigravao, poput mačke s ošamućenim i prestravljenim mišem, i da Dinamo – kao što se u povijesti počesto događalo krajnje inferiornim momčadima – nije imao neobično inspiriranog golmana, konačni rezultat bio bi 14:0, ili barem 12:0. Ona dva Dinamova gola bila su posljedica Bayernove neozbiljnosti…

Ali je li Sergej Jakirović za ovo bio kriv? I kada je, precizno, njegova krivnja nastala? Jer samo nekoliko dana i tjedana pred utakmicu, isti su ga nogometni komentatori u novinama, skupa s bivšim fudbalistima i televizijskim voditeljima i voditeljicama, kovali u zvijezde i stavljali u istu rečenicu s Guardiolom i Ancelottijem. Kada je Jakirović postao univerzalna i nesposobna neznalica, koja upropaštava i ruši cijene skupim eksponatima iz Dinamovog izloga, uključujući i malog Baturinu, kojeg nogometni komentatori nazivaju “mali Modrić”? Odgovor je: dogodilo se to sredinom drugog poluvremena utakmice s Bayernom, kada je postalo jasno da se sprema katastrofa i da je, možda, bolje bilo da se nakon 3:0 u prvome dijelu Dinamova momčad parkirala u vlastiti peterac, spašavajuću svoju mušku čast i cijenu na Transfermarketu, nego da Bayernu zabijaju svoje tobož-golove. No, je li za to bio kriv baš Sergej Jakirović?

Taj bivši nogometaš iz visokog hrvatskog ligaškog prosjeka, i vrlodobar trener Gorice i Rijeke, postao je trener Dinama ne vodeći pretjeranog računa o obzirima. Rijeku je napustio usred priprema za utakmicu Konferencijske lige s Lilleom, i otišao u Dinamo. Poput Vase Ladačkog prezreo je siroticu i pošao za kćeri prebjegloga seoskoga gazde Zdravka Mamića. U dva se, po vlastitim riječima, kupao u kvarnerskom moru, a u četiri je već bio trener Dinama. Sreća da je mobitel bio vodootporan.

Nakon te svinjarije, koja za hrvatske prilike i nije svinjarija, ali u svim drugim društvima, na svim kontinentima bila bi svinjarija, mažoretani po zagrebačkim novinama i televizijama ubili su nas dokazujući nam da je Jakirovićev postupak visokomoralan i profesionalan, te su započeli dugu sezonu hvaljenja njegovih trenerskih vještina i kompetencija. Činjenica da je Dinamo, koji je bogatiji od ostatka lige zajedno, na kraju osvojio hrvatsko nogometno prvenstvo, tumačena je kao veliki uspjeh Jakirovićeva trenerskog genija. To što je Dinamo u kvalifikacijama za Ligu prvaka uspio nadmašiti konkurenta iz Azerbajdžana, već je tretirano kao veliki rezultat hrvatskog nogometa u cjelini, na što ponosan mora biti svatko od nas, bez obzira na navijačke afinitete, jer ga na to obvezuje njegovo hrvatsko državljanstvo. Biti protiv Dinama koji se sprema iznenaditi veliki Bayern, za hrvatskog građanina čin je veleizdaje! Sportske novosti u danima pred utakmicu u naslovima diskretno najavljuju iznenađenje. S naslovnica Jakirović poručuje: samo da pobijedimo Hajduka, a u München idemo da uživamo. I onda dan kasnije, na naslovnici Sportskih ista njegova fotografija i naslov: “Krivcu je ime Jakirović!”

Što se ustvari zbilo između dviju krajnosti, između tvrdnji da je Jakirović uzor svih vrlina i trenerski genij, i tvrdnji da je Jakirović najveća greška Dinamove uprave, loš i nesposoban trener, da je “krivac”? Zapravo, ništa! Samo se odvila uobičajena dinamika hrvatske svakodnevice, one društvene i društveno-političke, i one nogometne. Način na koji je provedena defenestracija Dinamova trenera ne razlikuje se od načina na koji bivaju smjenjivani i hapšeni potrošeni ministri u vladi Andreja Plenkovića. Jakirović je pojavom nešto između Gabrijele Žalac i Davora Filipovića, kao što su, uz vrlo rijetke, ali još uvijek prisutne izuzetke, hrvatski politički komentatori i analitičari neobično slični tim nogometnim mažoretanima, koji dlakavih nogu u cicanim suknjicama plešu oko smijenjenog Jakirovića. Sve je to, uz minimalne varijacije, jednako. I sve je jednako besmisleno i lažno.

O tome što je, zapravo, Dinamo, i od čega je Dinamo načinjen, jedva ponešto saznajemo u izvještajima s onog odavno već bizarnog suđenja braći Mamić, i iz svjedočenja bivših Dinamovih igrača, koji jedan za drugim priznaju iznose na ruke primljenog novca, za koji nikada nisu platili porez. O tome što je, zapravo, Dinamo, ponešto smo mogli čuti i u svjedočenju punice svetog nam Luke Modrića, inače bivše Dinamove računovotkinje. Ali takav Dinamo, klub golemog financijskog bogatstva, za koje, čini se, više i nije važno kako je stečeno – jer, zaboga, i na suđenju se govori o tome koliko je i kako Mamić financijski oštetio Dinamo, a ne o tome što je bio temelj Dinamovih financija! – ima svoje jasne domete. Takav Dinamo bit će zauvijek prvak Hrvatske, ali ne samo da ga Sergej Jakirović – koji mu je mokrih gaća postao trener, a dok su gaće bile suhe trenirao je Rijeku – nije mogao suprotstaviti Bayernu, nego takvo što ne bi mogli ni Guardiola, ni Ancelotti, ni José Mário dos Santos Félix Mourinho u najboljim svojim danima. Da bi se igralo protiv Bayerna, ili, općenito, da bi se igralo protiv bilo koga ozbiljnijeg od prvaka Azerbajdžana i Moldavije, valja steći kompetencije koje se razlikuju od onih koje ti mogu pružiti komentatori po hrvatskim nogometnim rubrikama i politički instruirani navijači i navijačice po hrvatskim televizijama. Da bi se igralo protiv Bayerna, protiv Slaven Belupa ne smiješ imati suca kao dvanaestog igrača, ne smiješ Rijeci usred prvenstva otimati trenera, ne smiješ igrače plaćati na ruke, ne smiješ se odricati Zdravka Mamića, a ne odreći se cijele njegove epohe… Općenito, da bi se igralo protiv Bayerna, moraš Igora Bišćana zadržati kao trenera. Ali ne zato što je nužno bolji od Jakirovića, nego zato što protiv Bayerna mogu igrati samo oni klubovi koji ne smjenjuju trenere zato što su izgubili utakmicu, nego ih smjenjuju zato što su izgubili ekipu… Tako je i smjenom Sergeja Jakirovića Dinamova uprava pokazala samo jedno: da Dinamo, bez obzira na novce koji mu osiguravaju apsolutnu i trajnu dominaciju u hrvatskom nogometu, ne može igrati protiv Bayerna. U svemu tome postoji samo jedno zanimljivo pitanje: je li Dinamo i uz mnogo manji novac, te bez koruptivne asistencije javnih i državnih institucija, mogao uspostaviti jednaku ovakvu dominaciju?

Sergej Jakirović je, kako bi se to u njegovim krajevima reklo, načinom na koji je prije trinaest mjeseci prešao iz Rijeke u Dinamo, bacio obraz pod noge. Smijenjen je, a zatim i izrugan, na ružan, nepošten i jednako bezobrazan način. Ali je i zaradio ogromne novce, a novci su, to nam je, valjda, jasno, jedino mjerilo u nogometu, pogotovu hrvatskom. Nakon što prođe neko vrijeme i nakon što se sve zaboravi, ponovo će se pojaviti kao trener nekoga drugog kluba u Hrvatskoj ili, možda, na arapskom poluotoku. I tako će započeti novi ciklus, u kojemu će Jakirović možda opet u svijetu hrvatskih nogometnih komentatora, mažoretana i hostesa postati genijalan. Pa će opet pasti, s velikim novcima u džepu. To je, možda, i jedina razlika između nogometnih trenera u Hrvatskoj i Plenkovićevih ministara. Nogometni treneri regeneriraju se u pravilnim ciklusima, žive dugo i obično ne dopadnu zatvora. Ministri i ministrice obave sve u jednom ciklusu. Izuzetak je Martina Dalić. Nakon što je oposlila državu, prešla je u Podravku. Možda će i Jakirović u Slaven Belupo.

U ime svih školskih zatočenika diljem svijeta
U ime tog malodobnog mučeništva za koje nijedna crkva i nijedan svećenik nikad i nigdje ne moli, a najmanje to čini hrvatski svećenik
U ime nemogućnosti da se oprosti onom koji oprost ne traži
U ime nemogućnosti da se oprosti onom koji misli da nije odgovoran i da nije kriv
U ime školskog sustava stvorenog po uzoru na logore
U ime svijeta koji funkcionira na zakonu jačega
U ime svih onih koji vide i ne čine ništa
U ime svih onih koji čuju i ne čine ništa
U ime svih onih koji pretpostavljaju ali nikad ne pitaju
U ime svih onih koji kažu da to nije njihova stvar
U ime svih školskih zatočenika diljem svijeta kojima nitko ne staje u zaštitu i čija se patnja ni na čijim usnama ne pojavljuje
U ime roditelja koji ne znaju kako zaštititi vlastitu djecu od druge djece
U ime roditelja čija djeca zlostavljaju drugu djecu
U ime te djece,
Na kraju, u ime Isusa Krista koji je svom izdajniku oprostio i uveo ga u Kraljevstvo nebesko i tako amnestirao svako buduće zlo i omogućio nesmetan i prohodan put svemu onome protiv čega se navodno borio
U ime Njegove naivnosti, u ime te blesave i djetinje vjere u dobro u ljudima, u ime nečije tuđe mašte na kojoj naša civilizacija počiva, 

donosim ovaj Ustav koji vrijedi u svim mjestima na svijetu gdje je organiziran obrazovni sustav kroz pohađanje nastave u zatvorenim, posebno betonskim objektima 

Donosim ovaj Ustav kako bih retroaktivno zaštitila sebe i one koje tek treba zaštiti, a to neće učiniti nitko nikada i nigdje. 

Članak 1. Nikome se ne žali. Nitko ti neće vjerovati. Ako kažeš roditeljima, reći će da preuveličavaš, lažeš, izmišljaš, manipuliraš. 

Članak 2. Ne žali se organima vlasti u školi. Razrednik, profesori, nastavno osoblje, pedagozi, psiholozi biraju uvijek ne baviti se problemima. Ako se žališ na problem, u njihovim si očima, problem ti. Nove probleme će ti donijeti njihovo bavljenje tobom kao problemom. 

Članak 3. Ako si ikako u mogućnosti, na svaku uvredu reagiraj, na svaki udarac reagiraj. Pokušaj se naučiti osloboditi straha i uzvratiti. Ako samo jednom vratiš, drugačije će te gledati. 

Članak 4. Ne očekuj od drugih da stanu u tvoju obranu i zaštitu. Neće nikada. Većina je uvijek na strani zlostavljača. Zlostavljač je taj koji publiku traži i uvijek je dobije. Količina nasilja koju osoba proizvodi proporcionalna je publici koja ga prati. 

Članak 5. Iako ti se tako ne čini, školsko zatočeništvo moguće je preživjeti. Od njega ćeš se kasnije dugo oporavljati. Država ti neće platiti toplice i psihoterapiju. To moraš sam. Ali svaki je školski zatočenik navikao na to da sve mora sam. 

Članak 6. Nikada ne zaboravi da si bio školski zatočenik. To duguješ onima koji će tek biti zatočeni. Ako im možeš pomoći, pomozi. 

Članak 7. Nikada ne dopusti da drugi tvoje zatočeništvo poopćavaju i banaliziraju. Zlostavljačiki i zatočenički sustav nije bio banalan u namjeri da ti oduzme život.  

Članak 8. Ne boj se svjedočiti o svom zatočeništvu. Strah vodi do toga da zauvijek ostaneš zatočenik.

Članak 9. Ne srami se vlastitog zatočeništva. Sram vodi do toga da zauvijek ostaneš zatočenik. 

Članak 10. Ne živi u samoprogonstvu. Nemoj gajiti iluziju da bi te zatočeništvo izbjeglo da si bio drugačiji. Zatočenik ne mora ništa konkretno učiniti da bi to postao: dovoljno je da je živ. Sjeti se zatočenika iz Perna – 36. 

Vitomil Zupan: Levitan, Globus, Zagreb 1985.

Odavno već oko sebe ne prepoznajem ljude s kojima sam odrastao. Ne prepoznajem one koje bih nekad, pretenciozno i bespotrebno, nazivao svojom generacijom. Generacija je štaka za lakši prolazak kroz ideološke diskusije. Ali ti ljudi s kojima sam ja odrastao, i kojih danas više nema, premda su uglavnom živi, snažno su bili obilježeni pokušajem izlaska iz sjene svojih roditelja, redom članova Saveza komunista Jugoslavije i poklonika kulta maršala Tita. Slušali su Azru, Pankrte i Paraf, gledali filmove Pétera Gothára “Vrijeme je stalo” i Miše Radivojevića “Dečko koji obećava”, i čitali, sve do onoga najmanjeg među nama, roman “Levitan” Vitomila Zupana. Bila je to, možda, najvažnija knjiga odmetnuća od roditelja.

S današnje tačke gledišta, u vrijeme agresije nenačitanih, ideološkog selfhelpa, političke korektnosti i balkanske varijante cancel terora nad književnim tekstom, “Levitan” je skandalozna knjiga. Glavni lik, imenom Jakob Levitan, bivši je partizan i pisac, politički delinkvent, koji je pijan naokolo radio antikomunističke svinjarije, uglavnom tako što je pričao viceve i vrijeđao većinsku ideološku vjeru. On je, međutim, možda i silovatelj. Mizogina muška svinja, seksualni manijak, psovač, muškarac iz mokrih snova kolumnističkih aktivistkinja u trivijalnim jutarnjim zagrebačkim cajtunzima, koji je u sebi sabrao sve ono što se u muškom zlu da sastaviti. Pritom, Levitan je u najvećoj mjeri autobiografska figura Vitomila Zupana. Cjelokupno, ili skoro cjelokupno Zupanovo književno djelo je, današnjim žargonom rečeno, na granici autobiografije i autofikcije. I on je taj grozni mužjak, ta odvratna muška silovateljska zvijer, koju su uhitili jer je žudio slobodu i jer se rugao vođi i Partiji.

Uhitili su ga onako kako sve bespravne i totalitarne policije uhićuju. Proces kojemu je Jakob Levitan izložen plastično je opisan, duhovito i oporo, s nekim karakteristično zupanovskim užitkom u stradavanju. Je li to mazohizam? Ili je to neki neobični, posve jedinstveni književni punk, tek malo je u povijesti istočnoeuropske i postkomunističke književnosti tako živih i plastičnih opisa policijskog i zatvorskog zlostavljanja, iz kojih u svakom trenutku izranja sama bit strašne komunističko-staljinističke devijacije sustava. Ono, međutim, što je u svemu tome apsolutno jedinstveno i neponovljivo Zupanov je humor i ruganje vlastitom stradanju. “Levitan” je genijalan roman jer ne dopušta nimalo jeftinih sentimenata i patetike. Njegov pisac kao da je predosjetio to daleko, nadolazeće doba pada Berlinskog zida i grozomorne postkomunističke laži o slobodi i ljudskim pravima za sve, pa je čekićem razbijajući komunističko i jugoslavensko pravovjerje, razbio i ono što se nakon toga uslijediti.

Zupan svom čitatelju ne dopušta da žali njegova junaka. Ne dopušta mu ni da se s njime identificira. Moglo bi se reći da se čitatelj Levitana – plaši. Ili mu se – poput naše nestale gimnazijske generacije – divi onom samoubilačkom adolescentskim gestom, koja ne priznaje sitne i oportune moralne obzire svojih roditelja. Ne priznaje, prije svega drugog, njihovo trulo licemjerje. Levitan je nesmireni seksualni delinkvent, on je živo zlo, koje žudi za slobodom. I on je živo ruglo jednoga velikog narodnooslobodilačkog i emancipatorskog pokreta. Njemu je, naime, stalo da se prikaže svijetu kao ruglo. U jednom trenutku – jednom od najupečatljivijih u romanu – Levitana vode uz neko stubište, na isljeđivanje, i njemu na um pada kako bi sad mogao skočiti kroz zatvoren prozor, u bezdan pritvorskog dvorišta. Time bi im napakostio, jer im nitko ne bi vjerovao da ga nisu – skočili. Scena se odvije u jednoj ili dvije rečenice, trebala je to biti jedna gotovo nevažna mikro-scena, ali meni je, i toj nestaloj generaciji, obilježila život. Grehota je, dragi moji, što vas je tako lako nestalo!

“Levitan” je u hrvatskom prijevodu objavljen u jednoj opasnoj, gotovo zapaljivoj ediciji zagrebačkog Globusa. Prevoditeljica: Rada Vikić. Recenzenti: Ivan Cesar i Predrag Matvejević. Naklada: 10.000 primjeraka. Čak je i u toj velikoj Jugoslaviji, zemlji u kojoj su živjeli neki ljudi čije su kulturne potrebe u književnosti svakako nadmašivale današnje jadne hrvatske standarde, naklada od 10.000 primjeraka za jednu je disidentsku, antikomunističku knjigu bila ogromna. I djelovala je poput bombe podmetnute pod stražnjice onoga višemilijunskog partijskog ološa, koji će se nekoliko godina kasnije naći na čelu nacionalističkih falangi. (Tih godina dok smo mi čitali Zupanovog “Levitana”, a onda i ostale njegove knjige koje u isto vrijeme objavljuje Globus, Andrej Plenković maturira na Edvardu Kardelju. Razlika između njega i nas trajno će ostati razlika između Zupana i Kardelja…) Bomba “Levitana” nije, na žalost, eksplodirala. Knjige-bombe imaju vrlo ograničeno djelovanje. Čak i kada su spakirane u genijalnim romanima.

Levitan, opet

“Levitanu” sam svojedobno, u tim trivijalnim novinama, koje su u ono vrijeme bile nešto drugo, posvetio jednu svoju Subotnju matineju. (Subotnja matineja bila je novinska rubrika, na žalost u nas osamljena, kojom sam pokušavao utjecati na društveni ukus…) Taj tekst kasnije je, uz moje dopuštenje, pretvoren u pogovor za prvo srpsko izdanje “Levitana”. Pa zašto nakon svega opet nekih novih nekoliko riječi posvećujem istom romanu? Vjerojatno je riječ o slijepoj vjeri da bi, možda, nekoga mogao uputiti i navesti da pročita knjigu, koja će mu zasigurno promijeniti život. Možda bih trebao jednom godišnje čitati “Levitana”, a zatim pisati o njemu. Ima to smisla.

Život i mišljenje

Nakon što je otpao od partizanskog i komunističkog pokreta tako što je drugovima rekao ono što ih spada, Vitomil Zupan živio je teško, kao socijalno likvidirana osoba. U jugoslavenskom komunizmu, kao i u Plenkovićevoj kardeljevskoj demokraciji, režim, službeni mediji i kulturne elite provodile su u ime ideologije trajnu socijalnu likvidaciju nepodobnih. Možete, dakle, živjeti, ali vam nije dopušteno sudjelovati. Razlika je samo u tome što je Zupan morao u zatvor, a neki Frljić samo je socijalno likvidiran i protjeran iz zemlje. U vrijeme svoga nepostojanja Zupan je završio građevinski fakultet, i živio kao ložač na brodu, kao boksač, soboslikar i postavljač gromobrana. I kao učitelj skijanja po Bosni. Ali je doživio da se proslavi kao pisac.

Pjesniku i vilenjaku Petru Gudelju
uoči devedeset i prvog rođendana

STARA BUDALO

sebi kažeš stara budalo
mada nisi ni budala ni star
tek si navršio devedeset i prvu

uživaš u šumi dubrave puščanske
među pjesmama omorikama i pticama 

ne pišeš više ni perom ni olovkom
već kao djetlić ukucavaš slovo po slovo
svojim malim mehaničkim pisaćim strojem
u ogromno visoko stablo stoljetna hrasta 

PUSTINJAK 

ustaje zdrav
i dan mu vedar

vitku omoriku pozlatilo sunce
na jutarnjem povjetarcu
pjevaju i čavrljaju ptice
trepere javori 

u podne mu na panju
sunce obasja lice i poljubi ga
predvečer mu između omorika
zalazi za potiljak

ZAGORSKI BREGI

razmiču se zagorski bregi
niz slovensku granicu
i zaraslu žilet-žicu

vidiš kako teče sutla
od zaluga i donjeg brezna
preko poljane sutlanske
sve do marije gorice  

tražiš kuću očuvanu
koja nije bez duše i srca
ispred koje se rastvaraju pupovi
pije i oblizuje se drveće 

čezneš za jabukama i hrastovima
po hrvatskom zagorju kao što si nekad
čeznuo za didovim jablanima na otoku 

PRESUDA

pitaš se u cik zore
da li se itko sjeća tebe
zaklonjena knjigama i javorima
dok nad tobom pada kiša
s prstom na ustima
da te ne probudi

zna ona da si sinoć pretjerao
prejedao se i opijao svojim pjesama
prestao tek negdje iza ponoći
da ti se ne bi zgadile

jutros ćeš za doručak presuditi
novoj pjesničkoj zbirci i sebi
njoj hoće li je ili neće biti
a tebe kako god presudio
uskoro više neće biti

GROBLJE SVJETLOSTI 

nad kuću u šumi nadnijele se
s juga breza sa sjevera omorika
na verandi pod od jelovine

dok ti nijemo promatraš
kako se s visokih svjetlucavih grana
osipa zlato zemaljskih i nebeskih alkemičara 

ja prevodim knjigu groblje svjetlosti
o slobodnim zidarima lučonošama
inkvizitorima i giljotinama

DJETLIĆ

na susjedni se orah
doselio neumoran djetlić
 i zasnovao gradilište

gradi orahovu lađu
a mogao bi i tvoj lijes
šumio bi ti orah u njemu 

danas je sveti mihovil
anđeoski general ratnik
ti njegov vojnik s mačem
od miholjske paučine

vojevao si sam sa sobom
pobijedio i porazio se 

BOLNICA TI ŠUMA

liječe te doktori
hrast drijen javor i grab
sestre divlja trešnja bukva i lipa

bolnica ti šuma u dubravi puščanskoj
gdje se liječe divlje svinje srne i ptice
orao gavran krještalice i sjenice 

ti pun božanskog straha i nadahnuća
slušaš huk zemnih i podzemnih voda
gledaš kako se javoru lišće pozlatilo

na vjetru treperiš kao da goriš
oko kuće sve puno svjetlosti
sad ćeš i ti kroz svjetlost

Više puta i na više načina odasla nadpisac Miljenko Jergović u javnost obznanu kako Sarajevo nije glavni grad njegove najnovije knjige Rat. I, moguće je. Vjerojatno je tako. Ama, darovitom piscu nikad ne treba vjerovati na riječ. Dovoljno je vjerovati riječi. Pripovjedaču kojemu je puna bašta bujne mašte pogotovo ne treba vjerovati. Kod takvoga demijurga treba uživati u sebičnosti čitateljskog trenutka, pa sva čula i sve gušte pustiti s lanca i vođice, ter se nameračiti dobroga štiva i njime neumjereno počastiti sebe… Legitimna je to oholija. Uostalom, čovjeka koji čita nikad se ne bi smjelo optuživati za sagrješenje propustom ili dokoličarenje u jalovoj dangubi. Čitanje je uvijek i samo duhovna krepost koja hrani čeljade i ne omaškarava higijenu njegovom žiću bića. Čeljade, pak, koje drži kod kuće nepročitanu knjigu, ravno je bedaku koji doma uporno čuva važ brašna kojemu je istekao rok trajanja. Knjiga koja je pročitana, krštena je knjiga i prekaljena je za vjekovječnu duradu poput nonotovog kosora kojim je on sjekao šumu i brao drva za uvaliti ih u špaher ili naložiti na kominu.

Vjerujem li Miljenku Jergoviću kad veli da Sarajevo nije glavni lik knjige Rat, nije važno. Rat, pak, svaki je od interpunkcijskih znakova Sarajeva… I upitnik i uskličnik, i dvotočka i trotočka, i zarez i, ponajmanje ipak, točka. Ili tačka, kako kažu u Sarajevu, i, kako su naši stari nekoć ovuda govorili, možda i ne znajući kako taj pojam dolazi od glagola taknuti pa, kad takneš prstom ili štapom, ostaje trag što se naziva – tačka. Da, bili su u pravu, ti naši stari, od ovuda i od onuda. Jerbo, bila točka ili tačka, nikakva konačnost ne može stajati iza Sarajeva, koje vazda traje u nekoj vrsti pokreta u sjećanju ili voljenju… 

E, Sarajevo. Moje Sarajevo. Zašto baš ovoliko volim Sarajevo? Ovoliko, baš ovoliko volim Sarajevo iz istog onog nekog razloga zbog kojega nisam dosad – a ima od toga da je prošlo, evoga, skoro dvadeset i pet godina – isplakao smrt mati moje Nikoline. Kako ne znam razlog zbog kojega nisam htio isplakati roditeljicu svoju, baš nekako tobože isto ne želim znati ni zašto mi srce drugačije preskače u impulsima kad sam u njemu, Sarajevu, negoli kad sam negdje drugdje na dragim mi mjestima poput Beča ili Rima, Madrida ili Berlina… Ča je pusta Londra, prama Sarajevu gradu… (?)

Zapravo lažem, jerbo znam: mati moju Nikolinu nisam isplakao želeći da me srčana rana trajno i svakodnevno, iz svakog udaha do u dojedan zalogaj, svakim štrcajem krvi u žili iznutra, vazda podsjeća na friž što me je bio presjekao, utor koji se bio učinio na najmekšem meni, taj svejedno krvavi trag što je nastao povučen rezom brtvulina sudbine ili smrti, odredivši mi smjer kretanja, oko mojega gledanja i uho vlastitog mi ćuljenja… Ničim izazvano, u tu se emociju nekim svojim duhovnim sredstvom, u me i po meni, tetoviralo i Sarajevo: mimo želje grada, mimo htijenja mene… 

Sarajevo volim onoliko snažno da – kad već nemam prijepora iliti dileme akonto želje za biti pokopan u mojem obiteljskom grobu kraj nonota, none i mati moje Nikoline u Selcima na Braču – ne bi mi bilo mrsko duh ispustiti baš negdje uz vodu Miljacke ili zemlju na Kovačima. Ima neke onostrane sile koja mi hoće u kôd utkati i injektirati nešto od one duhovne i fluidne volje što Sarajevo Sarajevom čini… I čemu se oduprijeti ne hoću. Neću nikad htjeti dokučiti taj srh sentimenta, koji me ničim usporedivim s ičim inim, onom nekom nejasnom mi kadenom emocije veže uz ovaj grad. Želim zajebati svaki oblik visoko sofisticirane u ovo naše doba toliko prijemčive patetike, pa legalnom, svojeručno induciranom naivnošću, namjerno hoću ne naći onaj živac što ište petparačko opravdanje i, možda, senzacionalističku monstrancu izvorne mi ljubavi za ovaj grad, za Sarajevo. Ne trebam to znati. Život nam, i življenje, ionako čine mimo nas i neovisno o nama prolazne sile, kojima je vjerojatno bolje da im ne znamo broj niti da im raspoznajemo soj… Znanje, katkad, udi, i, često, škodi…

A moje je to nedokučivo pobratimstvo sa Sarajevom rođeno onoga trenutka kad sam 15. rujna 2006. po prvi put nogom stupio u nj, izašavši iz autobusa na kolodvoru nekoliko sati prije no što će u Narodnom pozorištu otpočeti opera Hasanaginica, prva bosanska narodna opera što ju je skladao Asim Horozić, režirao domaće gore list Sulejman Kupusović, a dirigirao sarajevski student maestro Miroslav Homen. Danas, sve, mrtvaci. Debitirao sam kao posjetitelj u Sarajevu ne bih li, eto, čuo i vidio operu. Miris grada što sam ga osjetio udahnuvši friški zrak nakon duge vožnje, nije bio onaj gotovo taktilni miris što se širi s pečenjarnica ili roštilja, onaj miris pita, bureka ili sirnica, već je to bio sasvim otajstveni vonj duha i miris tog čovjeka od grada koji, premda je podignut visoko i rođen podalje od mora, baš kao more sve duše i ljude kupi u se. 

Nije stoga nimalo neobično da su fortuna i fatum baš u Sarajevo bili donijeli onu čudesnu Olimpijadu, evo, ravno prije četiri desetljeća ljeta Gospodnjega 1984., koja je baš sve i svakoga skupila u se, držeći na okupu biranu sportsku čeljad svijeta, pa još u najmanjem perimetru smjestivši sva borilišta od staze za bob na Trebeviću do skijaške skakaonice na Igmanu, od alpskog skijanja na Bjelašnici i Jahorini do umjetničkoga klizanja u Zetri i hokeja u Skenderiji. I, onako kako je Sandra Dubravčić užgala olimpijski oganj na Koševu uz ono veličanstveno penjanje do grandiozne baklje uza stepenice, skakućući po njima poput vesele košute, tako sam i ja očito pelcovan plamenom iz neke nevidljive šprice na Baščaršiji ili Bistriku, fasujući time neki dobroćudni virus koji me svaki put na spomen Sarajeva, a poglavito po dolasku u kotlinu gdjeno ono leži, nanovo ožeže tim jakim, meni vrlo blagoslovljenim sentimentom. 

Drago mi je što imam ovdje prostora odsvirati koju notu i na autoreferencijalnoj žici, tim prije što je i svaka Jergovićeva knjiga, na svaki način, ustvari, punokrvna autobiografska knjiga. Pa i njegovi tekstovi prosuti po novinskim paginama nose u sebi duboki vrisak intimnosti, bez obzira na to jesu li oni nečiji literarni portreti, komentari na društvene reflekse i iščašenja ili dijagnostika simptomâ političkih i inih (ne)kulturnih situacijâ što nas okružuju. Povremena slabost pisca i mjestimična jalovost novinara već je godinama inaugurirana među nama institutom još uvijek do kraja nepojašnjenoga fenomena „google-novinarstva“, i, nema tog žurnalističkog piskarala ili neliječenog skribenta, koji o ma kojoj temi neće tobože stručno i tovraže kompetentno kazati koju, per longum et latum prostirući plahte tuđih mišljenja potpisanih vlastitim imenom. Miljenko Jergović i te pojave odlično demaskira, lašteći obraz i časnoj branši i dičnim kolegama.

A ako je Jergovićeva sad već kultna i rasprevođena knjiga Sarajevski Marlboro imala svoju revizijsku ekstenziju u nedavnom naslovu Trojica za Kartal – pri čemu nije (bilo) govora ni o kakvom nastavku ili nadopuni, već premjeravanju s (veće) vremenske distance, s površine sigurnijega radnog stola i duplo starijega piščeva kostura i mesa – e, onda se možda može na neki potencijalno pretjerani način makar pomisliti kako je knjiga Rat ono isto iskustvo i ono isto pero, samo predočeno u mediju pomalo drugačijeg agregatnog stanja. Jerbo, postoje dva Sarajeva. Sarajevo grad, Sarajevo metafora. U Jergovićevim librima otprije kojeg desetljeća Sarajevo je bilo grad, danas je ono metafora uspomoć koje pisac, od avlije do avenije, od kale do mahale, gradi paradigmu opsađenosti. Pa onda, čitajući Rat, kao metaforu svojega grada u okruženju iz kojega ne može ni otići ni uteći, svaki štilac i štilačica uzduž zemaljskih meridijanâ i poprijeko njezinih paralelâ ima mogućnost kroz knjigu se očima fiktivno provući kao nogama koračajući kroz ulice svojega nekoga, u datom momentu, bivšega grada ili ne-grada. Grada, koji je na silu prestao gradom biti, ili, danas, pokojnom gradu, istom, sliči. Jučer su ga, samo da je bio napisan, libar Rat na ćirilici slijeva nadesno mogli čitati građani Mariupolja u Ukrajini, a koliko sutra – daj Bože! – moći će ga na abdžadu zdesna nalijevo čitati i sretnici iz Pojasa Gaze… I susjedi, na ovom ili onom pismu, ovom ili onom jeziku. Inšallah!

Simptomatično i simpatično, kao da se nastavlja na nešto prethodno, knjiga Rat započinje rečenicom: „A onda je neprijateljska vojska prošla kroz grad.“ Ovakva svršenost nedovršenosti ili nedovršenost svršenosti, svejedno, baš nekako kao da okopava korijene i otkopava uspomene. Nije običaj da prva rečenica knjige ne naliježe na početak, nego da se naslanja na nešto već započeto. Ovaj incipit knjige što ga je iz pera prolio Jergović snažno me podsjeća na onu neku profanu invokaciju kojom je Slobodan Novak ingeniozno bio započeo svoj najposljedniji roman Pristajanje… Nestor hrvatske književnosti, koji se prema koncu vlastitog životnoga puta nešto bio duhovno užegao, dostojno svojega neporecivog književnog djela ispisao je krasnu prozu s alegorijskim nabojem u sebi. Taj njegov roman otvara se pred čitateljem uvodnom rečenicom: „Međutim, moram reći upravo tako – kavez.“ Ta otvarajuća riječ „međutim“, koja nikako ne može biti riječ kojom nešto otpočinje, nego samo bajpas kojim se premošćuju dvije susjedne misli ili prijelaz s treće na četvrtu, kod Novaka je istodobno i auftakt i kontrapunkt, i predudar i fuga… Taj njegov „međutim“ stent je što veže roman Pristajanje s kapolavorom Mirisi, zlato i tamjan, a dalo bi se naći razloga i za viticu s onim umjetničkim čudom Izgubljeni zavičaj… Ovakvom jednom galaktičkom i kozmičkom povezanošću vidim Jergovićevu knjigu Rat u vijencu s onim njegovim dojakošnjim novelističkim pa gotovo kanconijerima, od kojih mi je Mama Leone, dopuštam da je taj osjećaj i subjektivan, trajni favorit.

Neslučajno, u ovom neobičnom početku knjige Rat – a, treba reći, kako ima više priča u knjizi koje slično započinju, iznebuha, bez najave i naglo – čujem i početak zaključnog dijela tetralogije, kamena zaglavnog slavnog Prstena Nibelunga Richarda Wagnera, kad terminalna opera Ringa, Sumrak bogova, započinje dominantnim septakordom, disonantnim akordom što traži razrješenje i nije uobičajeni suzvuk tonike iliti temeljnog tonaliteta u kojemu je sama glazba i skladana… Četvrta je to opera, odnosno glazbena drama kako je govorio sâm Wagner, koja slavnu muzičko-scensku kvadriforu dovršava i zaokružuje, pa i nije čudno što započinje s akordom svršene nedovršenosti ili nedovršene svršenosti, baš kao i Jergovićeva knjiga Rat.

A ona, knjiga Rat – makar čitatelj mogao zaglaviti u aporijsko-pitijskoj zavrzlami jesu li u njoj ulančani tekstovi priče ili, pak, pjesme u prozi?! – zapravo, roman je o ukopanoj procesiji bezimenih ljudi u opsađenom gradu bez zraka i svjetlosti. Uz poneku iznimku, gotovo dojedan od napisa u naslovu ima usve jednu jedincatu riječ. Bilo da je besjeđenja o zanatlijama, ili općim odrednicama što determiniraju biće što prebiva pod suncem. Ili umire pred sudbinom. A kratkoća svake od njih (od kartice i pol teksta, u prosjeku, banalno tehnički govoreći), poručuje namjerniku kako svaka ta piščeva poetska poruka ima dvije priče. Jedna je ona označiteljska, što semantički iz naslova od jedne riječi čitatelju budi vlastite asocijacije i pretpostavke, a druga je ona ekskluzivno autorova, koja se iz bašte njegove bujne mašte razlijeva iz samoga naslova do u priču kao magma iz netom eruptiranog vulkana.

Slike i atmosfere ovih i čudesnih i čudnovatih Jergovićevih minijatura prostiru se u rasponu od oniričkih sanjarija do hipnotički nadrealističkih scena, od ubavog lirizma do brutalnog makabrističkog naturalizma prispodobivog starozavjetnim židovskim pjesnicima u prozbenim psalmima, plačevima i jeremijadama, kao i inim hiperrealističkim prikazanjima u nerijetkim biblijskim knjigama sa sjajnim horor-scenama i efektnim bajkama s prizorima strave i užasa. Teolozi i biblijski hermeneutičari preletjet će nad njima kao ponad Genezaretskog jezera pri hodo… dobro, letočašću za izleta, ali ne i književnici. Evo, za ilustraciju, fragmenta Jergovićeve priče „Učenica“, kojega, da ga je uključiti negdje u kanon Svetog pisma, ne bi bilo onoga upućenog egzegeta koji bi ga primijetio kao uljeza: „Nitko se nije pomakao, možda nitko nije ni vidio da je nastavniku nož u ruci. Ni ona se nije stigla pomaknuti, možda jednom je ili dvaput trepnula okom, mehanički, slučajno, po volji života i po logici organizma koji još uvijek radi, prije nego što joj je zabio nož u trbuh, i dok je još uvijek stajala, tako protivno logici gravitacije, u dva reza razrezao joj utrobu, od pubične sve do grudne kosti, pa od jedne do druge ladvice.

I dok se rušila, ispuštajući glas nalik dugom uzdahu između samoglasnika a i o, iz nje se, uz blijede djetinje unutarnje organe, po podnim daskama premazanim karbolineumom rasuo sadržaj najveće masovne grobnice u ljudskoj povijesti.“

Sve je, cijela jedna povijest egzistencije i sadašnjost snalaženja čeljadeta u opsađenom gradu zadobilo mjesta u ovoj knjizi. I urar i postolar, i grobar i general, i vatrogasac i koreografkinja, i kardiolog i svjetioničar, i junak i neprijatelj, i svećenica i narkomanka… Nevjeran netko naprama piscu uz optužbu kako ovo nije knjiga o Sarajevu, naći će argument za svoju skepsu u okrajku rečenice u priči „Turist“, gdje stoji: „u gradu pod opsadom, gdje sve je uzbrdica ili nizbrdica“ – baš kao u Sarajevu. Ali, na sudu bi se uz dobrog odvjetnika pisac lako obranio početkom prve rečenice antologijskoga „Skeleta“, kad zapisa: „A onda je u jesen sedme godine opsade“… Opsada Sarajeva, kako znamo, trajala je pola od tog vremena.

Od nekoliko najboljih rebara libra Rat, izdvajam najbolji od tih nekoliko najboljih po ukusu moje oholosti, koji gori sam svojom vatrom, i, kojemu ne treba ni propuha ni vjetra da mu se plamen dalje raspiri. Priča je to „Zvonar“, priča o zvonaru u gradu telala; zvonaru koji breca mješte da talambasa – poput doboša u noći… To neka dâ ton ovom napisu, baš s Jergovićevim riječima neka se dospije:

Zvonar

Dječak je stajao na ravnom krovu škole i netremice zurio u mjesec.

To je radio svake večeri otkako je prohodao. Nije govorio, nikoga nikad nije pogledao u oči, sklanjao se, bježao, hitar poput lasice. Samo kada bi ga na prevaru ulovili, pretvarao se u neku drugu, bijesnu žensku zvijer, grizao je i grebao, vrišteći oslobađao se svakog zagrljaja.

U večeri napada, prvi metak, ispaljen iz avionskog mitraljeza, prošao mu je kroz grudi.

Iz grudi je izletio kanarinac, i onda je bježeći od pucnjave uletio u očevu sobu.

Otac, zvonar tornja sa satom, udovac, gledao je to. Dječaka koji se ruši, razdvojen na dva dijela, poput prelomljene trske, i pticu u koju se stvorio, pa pobjegao k njemu u sobu.

Umjesto da ode na krov, da grli ono čega više nema, otac je trčao u sobu, da mu sin ne izludi kad vidi da ga nema.

Ptica je stajala na rubu police s knjigama i pjevala. Ozareno je gledao sina. Prvi put je govorio. I njemu se tad, usred velikog napada na predgrađe, prvi put činilo da može umrijeti, onako kako umiru i drugi očevi, jer će njegov sin poći u život, onako kako polaze drugi sinovi.

Nakon što je predgrađe osvojeno, stanovnici poubijani i protjerani, promijenjeno je pravilo o vremenu. U predgrađu bilo je sat više nego u opsađenom gradu.

Zvonara, rođenjem stranca, nisu ubili ni potjerali. Oca ubijenog dječaka nije potrebno ubiti. I trebao im je netko tko će zvoniti, zvonjavom pokazivati onima u gradu da ovo vrijeme teče mimo onoga vremena.

On je, međutim, htio otići. Uvijek se nađe netko tko će zvoniti. 

A on je star, neće još dugo.

Možeš ići, rekli su mu, ostaviš li pticu.

Mama gleda TV
Prethodno smo se posvađali
Zalupio sam vrata sobe i otišao čitati

Nedugo nakon te scene
Uobičajene, porodične…
Zove me da pijem kafu, ako to želim

Pristajem i to je neigovoreno pomirenje
Tako roditelji ne priznaju svoje greške
A djeca im preko krivice pređu
I sve se zaboravi, zapravo prećuti

Na TV-u prilog iz Sarajeva
Protesti protiv brutalnosti dakako ljudske
Drugih brutalnosti i nema

U nekoj mahali “muškarac” je pucao u psa
Potom ga vukao po asfaltu, a sve da bi ga, kako kažu, živog zakopao

Mati priziva božje kazne
Potom Titinu miliciju
A ja mislim o tome kako će sutra
Taj “muškarac” za neki od rođendana
Unucima kupovati pse
I u svakom kojeg kupi vidjeti onog
Što ga je ubio…

Večer pred veliku kišu. 

Pješačimo do slijepe ulice, tamo za Petrovom crkvom, do jedne dvorišne prizemnice, u kojoj je maleno novo kazalište.

Na podu pločice, kao u apartmanima na Jadranu, da se lakše opere kad gosti odu. Prostorija dovoljno prostrana za trpezarijski stol, oko njega četiri do šest stolica, i prazan prostor, taman toliki da predstavlja kazališnu pozornicu i mjesto ukrštenih životnih putanja petero ljudi.

Priča govori o ratu od prije trideset godina, i o ratnom silovanju.

Govori o traumama jedne generacije, i o načinima na koji se te traume reflektiraju na sljedeću generaciju.

Likovi žive u kavezima vlastitih i roditeljskih povijesti.

Kao i mi, uostalom. A mi smo publika, tačno četrdeset nas je na premijeri. Toliko može stati na red stolica uza zidove prostorije, i u onaj još jedan red minijaturne tribine. Između kaveza onih na pozornici i kaveza nas u publici vrlo je mali razmak. I povremeno se, tokom predstave, dogodi da se naše priče i naše putanje pomiješaju. 

Redatelj je Romano Nikolić, igraju Anita Matić Delić, Dušan Gojić, Jelena Graovac, Nikola Nedić i Davor Tarbuk. 

Odlični su, i on, i oni.

U priči jedna je majka, odmah shvaćamo, u ratu silovana.

Šestogodišnji sin gledao je to, prestravljen, sakriven u pseću kućicu. U njoj je, u toj kućici, trajno i ostao.

On ima brata, možda brata, a možda i svoj alter-ego. Najvjerojatnije trajno udvojenog sebe, koji se nikad više, nakon što je jednom bio taj šestogodišnjak, ne uspijeva spojiti u jedno.

U priči jedan je otac, star je i osamljen. Sam živi, a kći, čini se stjuardesa, povremeno ga obilazi. Možda je stjuardesa, možda sasvim mala djevojčica: pred nama se odvije cijeli njihov život oca i njegove kćeri. Činjenice iz tog života, one razorno bitne, razriješe se tek na kraju. Tek kada je, zapravo, već vrlo kasno.

Scenaristički i dramaturški predstava funkcionira.

Guši gledatelja, sve se mora dogoditi u jedva sat i petnaest minuta.

Likovi ispovijedaju sebe, ali spasa nema i nikad ga neće biti.

Ovo je, već znamo, predstava o ratnom silovanju.

Znamo tko su žrtve, ali tko su počinjitelji?

Ovo je, možda, i predstava o jednoj tipičnoj usamljeničkoj muškoj starosti. I o tegobnim odgovornostima kćeri, prema roditeljima koji su na odlasku, i svakodnevno valja slušati njihove nepotpune ispovijedi.

Ovo je predstava o još nečemu.

po premijeri Kućice za pse, Romana Nikolića, 27. rujna 2024.

jer dva su izvora
i tri razgovora

:

Aleksandar, kad srete Dinostrata,
upita: postoji li prečica prema
geometrijskom znanju: ovaj reče:
postoji samo jedan put za sve

:

i Ptolomej, u Aleksandriji, kad je tražio prečicu
do matematike: o, nema carskih puteva: reče
Euklid: težak je ovaj put

:

i liričar Simonid sa Sirakuze, kad srete
Pindara, na dvoru ga srete: i upita : postoji li
prečica prema poeziji?

:

ne,
ne postoji čak ni put:
ka poeziji niko ne odlazi, iz nje niko ne izlazi,
ako već nisi tamo, ne idi tamo.