Da se može provesti sveobuhvatna anketa među filozofima, profesorima filozofije, poznavateljima filozofije i drugim ljubiteljima mudroljublja koje bi se priupitalo tko je najznačajniji filozof svih vremena, vjerujem da bi pri vrhu ili čak na samom vrhu rezultatske liste bio Immanuel Kant. On bi vjerojatno „pobijedio“ i trolist najvećih antičkih grčkih filozofa – Sokrata, Platona i Aristotela – koji su se, na ovaj ili onaj način, bavili najboljim i dobrim životom, pa ih se može grupno nazvati „SPA & wellness“. A sigurno je da bi u takvoj utakmici „pobijedio“ i druge kandidate kao što su kršćanski i islamski filozofski sveci poput Aurelija Augustina, Tome Akvinskog, Ibn Sine i Ibn Rušda, klasični francuski, njemački i britanski filozofi poput Descartesa, Rousseaua, Fichtea, Schellinga, Hegela, Hobbesa, Lockea i Humea, „otkačenjaci“ poput Spinoze, Schopenhauera i Nietzschea, da i ne govorimo o filozofima krupnijeg i sitnijeg zuba u 20. i 21. stoljeću. 

Kant je rođen godine 1724., a preminuo je 1804. godine u tada pruskom, odnosno njemačkom gradu Königsbergu, koji se od 1945. godine nalazi u Sovjetskom Savezu, otkad se rusificira i naziva Kalinjingrad, prema komunističkom revolucionaru Mihailu Kalinjinu, a od 1991. godine i raspada SSSR-a eksklava je Ruske Federacije. U tom gradu – koji je za njegova života imao pedesetak tisuća stanovnika, ali je bio važno ekonomsko, političko, kulturno, pa i univerzitetsko središte – Kant se nije samo rodio i u njemu umro, nego je tamo također proživio cijeli život, ali bukvalno: nikad ne napuštajući Königsberg i njegovu neposrednu okolicu, čak ni kao turist. 

Kako to da je taj izrazito lokalni profesor filozofije postao globalno najznačajniji filozof? Kako to da je taj rastom sitan i tjelesno slab čovjek postao najveći čovjek u tisućljeće i pol dugoj povijesti filozofije? O tome su napisane biblioteke knjiga, o kojima ovdje – kao ni o Kantovom, kako je jednom rečeno, „spektakularno monotonom životu“ – neću govoriti. Ovdje bih o nečemu drugom i dosad, čini se, nepoznatom ili premalo poznatom. 

Naime, premda je Kantov obimni opus prilično dobro istražen, kao i njegova biografija, a istraživanja ne jenjavaju, nego se, štoviše, čini da su sve intenzivnija – osobito u godini kada se obilježava 300. obljetnica njegova rođenja i 220. obljetnica njegove smrti – još uvijek postoje neki zakuci Kantova života i djela koji su nepoznati ne samo široj (akademskoj) javnosti nego i predanim istraživačima Kanta. Jedan od tih sjenovitih zakutaka sada bih rado osvijetlio. Riječ je o šest pjesama koje je Kant napisao u čast svojih preminulih kolega. One umnogome mijenjaju sliku o Kantu kod onih koji ga smatraju ekstremno i nepogrešivo racionalnim, logički strogim, strasti i općenito osjećaja lišenim, pa i hladnim i naposljetku dosadnim filozofom. Oni koji pažljivije čitaju Kantova djela znaju da tome nije tako, ali ove su pjesme svakako korisna relativizacija takvih predrasuda. 

Na te sam pjesme nabasao prošle, 2023. godine, kada smo pod okriljem Hrvatskog filozofskog društva organizirali simpozij o Kantu, uoči njegovih obljetničkih godina, i kada sam s Igorom Eterovićem, ponajboljim našim poznavateljem Kantove filozofije i glavnim organizatorom rečenog skupa, odlučio da malo „razmrdamo“ i „očudimo“ uobičajenu strukturu i sadržaj simpozijskih publikacija, te da (uz program skupa, sažetke izlaganja, adresar sudionika i slične materijale) objavimo i nešto što će biti iznenađujuće, a zanimljivo i korisno, sudionicima skupa i drugim zainteresiranima. 

Tako smo u publikaciji simpozija Immanuel Kant: uz 300. obljetnicu rođenja königsberškog filozofa (Zagreb, 23.–25. 11. 2023.) objavili Kantov testament, koji se povremeno spominje u literaturi, ali dotad nije bio preveden na hrvatski jezik, kao i neke još neobičnije materijale, a to je, uz spomenutih šest Kantovih pjesama (u mom prepjevu), niz pjesama inspiriranih Kantom, koje su ranije objavljene na hrvatskom jeziku: „Temelj svake metafizike“ američkog pjesnika Walta Whitmana u prepjevu Marija Suška, „Kant. Posljednji dan“ poljskog pjesnika Zbigniewa Herberta u prepjevu Pere Mioča, „Pjesma o dubinama svijeta, dubinama oka i težini života“ švedskog pjesnika Larsa Gustafssona u prepjevu Nataše Govedić s engleskoga, te tri pjesme kanadske pjesnikinje Anne Carson, „Oda uzvišenome Monice Vitti“, „Prema van život mu bješe uredan“ i „Kantovo pitanje o Monici Vitti“, u prepjevu Miroslava Kirina. Povrh toga, donijeli smo i jednu ranije neprevedenu, a duhovitu pjesmu njemačkoga pjesnika Roberta Gernhardta u mom prepjevu, koja mi je posebno draga zato što se vrlo ozbiljno zeza s Kantom:

Jedan Kantov doživljaj

Evo što se Kantu jednog dana zbilo:
u njegovim ustima riječi nije bilo.

Satima bez glasa sjedio je tupo,
što je njemu bio razlog drugima bje glupo:

naprosto mu na pamet ništa nije palo
i zato je njegovo govorenje stalo.

Tek kada na ručak pozvaše ga ljudi,
kreativnost u njemu opet se probudi

te pronađe riječi filozofske sorte:
„Ima li na kraju možda još i torte?“

(Robert Gernhardt, „Ein Erlebnis Kants“, u: Robert Gernhardt, Reim und Zeit: Gedichte, Stuttgart: Reclam, 2017., str. 10.)

No, vratimo se pjesmama samoga Kanta, koje su objavljene u trećem dijelu drugog odjeljka dvanaestog sveska Kantovih zastrašujuće opsežnih sabranih djela (Immanuel Kant, „Denkverse zu Ehren verstorbener Collegen“, u: Kant’s gesammelte Schriften. Herausgegeben von der Königlich Preußischen Akademie der Wissenschaften. Band XII. Zweite Abteilung: Briefwechsel. Dritter Band, Berlin, Leipzig: Vereinigung wissenschaftlicher Verleger, 1922., str. 393–397.).

Ovih šest pjesama nastalo je u rasponu od dvanaest godina, kad je Kant već bio priznati i cijenjeni filozof, kad nastaju njegove famozne kritike (Kritika čistog uma, 1781.; Kritika praktičkog uma, 1788.; Kritika moći suđenja, 1790.) i objavljuje se prva od njih, te kad je on već bio dobio svoje prvo svoje stalno radno mjesto, ono pomoćnog knjižničara u kenigsberškoj kraljevskoj Dvorskoj biblioteci (gdje je radio od 1766. do 1772. godine), a također i mjesto redovitog profesora logike i metafizike na Sveučilištu u Königsbergu (1770. godine). 

Ovo potonje uključilo ga je u profesorski zbor Sveučilišta te mu je omogućilo da i on, kao i drugi profesori, posvećuje epigrame ili pjesme preminulim kolegama-profesorima. A to je, u ono vrijeme, bio običaj na njemačkim sveučilištima. Kada bi neki profesor umro, objavili bi mu spomenicu, sa crnim koricama, koja bi sadržavala prikaz njegova života i  nekrologe, kao i ovakve pjesme-tužaljke.

Kako kažu priređivači Kantovih sabranih djela, „Kantove prigodne pjesme karakterizira Kantov način mišljenja, a prema svojoj formi mogu se mjeriti s najboljim što se u to vrijeme stvaralo u sličnim okolnostima“. Koliko mi je poznato, pjesme su dosad prevedene samo na talijanski jezik (radi se o prijevodu Vittorija Imbrianija, talijanskog folklorista, pisca i povjesničara književnosti, objavljenom 1889. godine u Napulju), ali lako je moguće da mi je promaknuo prijevod na neki drugi jezik, bio to engleski, kineski, ruski, španjolski, arapski, hindi ili pak mičif, bahing, jevanski.

Kako god bilo, prva je Kantova pjesma objavljena 1770. godine i posvećena je Christophu Langhansenu (1691.–1770.), redovitom profesoru matematike i teologije na Sveučilištu u Königsbergu te višem dvorskom propovjedniku i članu najviših tijela evangeličke crkve. U pjesmi Kant povezuje i na istu razinu dovodi Langhansenovu matematiku i teologiju te, gotovo pitagorejski, hvali matematiku, ali zaključuje da se konačna i potpuna mudrost ipak stječe „na onom svijetu“.

Onaj koji vanjski sv’jet
_____shvaća kroz mjeru i brojem

I nutarnje, skriveno,
_____ima u shvaćanju svojem.

Što ovdje drčna znanost
_____zalud pokušava steći

Prostoj mudrosti, smrću,
_____tamo sâmo će se reći.

Druga je Kantova pjesma objavljena 1771. godine, kad je umro Cölestin Kowalewski (1700.–1771.), redoviti profesor prava na Sveučilištu u Königsbergu te kancelar i rektor Sveučilišta. U pjesmi Kant pomiruje razumsko i osjećajno, znanost i moral, a naposljetku i pravo i etiku, ukazujući na nužnost zasnivanja prava na etici, potpuno u duhu njegove praktičke filozofije, etike i filozofije prava, pa čak i kao jedno njihovo sažeto objašnjenje, pri čemu se posebno ističe zaključak pjesme: „Dann darf kein schwülstig Lob, kein Marmor ihn erheben, / Er wird auch unberühmt, in ihren Sitten leben.“

Nauk bez primjerā
_____koji nam znanje šire

U nastavi vene
_____i isprazan umire.

Mozak se nadima
_____od fraza i zakonja,

A za ljudsko pravo
_____mladić nema štovanja;

Tek kad, dogme lišen,
_____biva dobrohotan,

Učitelju liči,
_____njega je dostojan.

Kad učitelj sâm nam
_____uzor dužnosti nudi,

U srcu vrlinu
_____razumski uvid budi:

Državi si sluga,
_____čovjeku prijatelj,

Čisto je poštenje
_____znanosti pratitelj;

Takvoga ne kvari
_____kad javnost mu se divi,

I kad je nepoznat,
_____on ćudoredno živi.

Treća pjesma objavljena je 1779. godine i posvećena preminulom Johannu Ludwigu l’Estocqu (1712.–1779.), profesoru prava na Sveučilištu u Königsbergu, prorektoru i rektoru Sveučilišta, ratnom i gradskom savjetniku te francuskom višem sucu. Zanimljivo je da Johann George Scheffner (Kantov i L’Estocqov učenik) kaže kako L’Estocq nije baš volio Kanta i nikad ga nije pozivao u svoj dom; štoviše, Scheffneru je L’Estocq branio da pohađa Kantova predavanja. A Kant mu je ipak posvetio lijepu pjesmu (ili je pak bila ironična?), gdje je, kao i u prethodnoj pjesmi, naglasio prednost etike pred pravom te nastojao ukazati na prave životne vrijednosti.

Svakome se oku
_____svjetske stvari kazuju

Kako ih zrcala
_____prirode pokazuju.

Nekom je ta varka
_____za sm’jeh, nekom za tugu,

Ovom okus važan,
_____izgled njegovu drugu.

Sl’jepi su i glupi,
_____život im je gluma;

Dok ka smrti trče
_____pomračenog uma.

Tek na jedan zakon
_____srce se može svesti:

Čovjek budi pošten
_____i nevin u savjesti!

(Tako kaže l’Estocq!)
_____lako će bit’ za grobom,

Valja živjet’ mudro
_____ovdje, smrtan, sa sobom.

Četvrta Kantova pjesma objavljena je 1780. godine, u čast Carla Andreasa Christianija (1707.–1780.), profesora praktičke filozofije i prirodnog prava na Sveučilištu u Königsbergu i rektora Sveučilišta. Kant se u pjesmi, očigledno, osvrće na činjenicu da je Christiani podučavao prirodno pravo, pa suprotstavlja prirodno (i vječno) pravo, kao i pravednost, umjetnom (i prolaznom, odnosno manje vrijednom) pravu.

Što tribun i pravnik
_____pričaju nam vazda

Nije važno kao
_____zakon što je gazda,

Taj zakon u nama,
_____što dužnost nalaže,

I o ljudskom pravu
_____nikada ne laže,

A o njemu uči
_____priroda najprije,

Te ga svaki narod
_____u sebi već krije,

Pa i svakom sucu,
_____zadaća je glavna

Da se u svom poslu
_____prema njemu ravna.

Christiani, rektor,
_____tog zakona sjena,

Držao se Vječnog
_____sve do zadnjeg trena.

Sad on živi tamo
_____gdje Pravednost živi,

Jer umjetno pravo
_____njezin progon skrivi. 

Peta pjesma posvećena je Christianu Renatusu Braunu (1714.– 1782.), profesoru prava na Sveučilištu u Königsbergu i rektoru Sveučilišta. I u njoj Kant ponovno varira svoje misli o pravu i etici, razumskom i afektivnom, o znanstvenom pristupu i ljudskoj prirodi, o znanju i životnoj mudrosti. 

Što nas vodit’ može
_____kada pravo grca,

Jel’ to možda znanje
_____il’ poštenje srca?

Pravednost – vještina
_____koju stalno učim;

Kako do tog dođe
_____da se s njome mučim?

Kad se zbude tako
_____da osjećaj pravi

Nemam kao pravac,
_____usmjerenje glavi,

Prosudba je slaba,
_____činim to tek s mukom,

Utječem se pravu,
_____al’ pravu neukom.

Jedino poštenjem
_____(Braun je primjer pravi)

Vještina se spaja
_____sa ljudskom naravi. 

Zadnja, šesta pjesma objavljena je 1782. godine, premda je umrli kolega preminuo prethodne, 1781. godine, a to je bio Theodor Christoph Lilienthal (1717.–1781.), profesor teologije i crkvenog prava na Sveučilištu u Königsbergu te župnik katedralne luteranske crkve. Ova kratka, ali efektna pjesma može se smatrati sažetkom nekih Kantovih meditacija o onostranosti (i, konzekventno, ovostranosti), tj. o pogledu na ovostranost iz onostranosti, što ima i svoje etičke implikacije. 

Što sl’jedi životu
_____skriva teška tama; 

Što činiti ovdje
_____nejasno je nama.

Lilienthal onaj
_____bio je u gradu

Kojem ni smrt nije
_____oduzela nadu.

Tko vjeruje čvrsto
_____pa prȁvo djeluje

Sve ispravno čini
_____pa sretno vjeruje.

U istome svesku Kantovih sabranih djela, onome iz kojega su preuzete i prepjevane prethodne pjesme, nalaze se i četiri pjesme koje su profesoru Kantu posvetili njegovi učenici (studenti ili „slušači“, Zuhörer). Njih ću javnosti koja razumije hrvatski i srodne jezike predstaviti drugom prilikom. Za sada ću reći samo da su i te pjesme vrlo zanimljive, i to ne samo zato što je među njegovim studentima bilo zanimljivih ličnosti (kao što je utjecajni njemački filozof Johann Georg Hamann, 1730.–1788.) i ne samo zato što one dopunjavaju njegovu biografiju u činjeničnom smislu, nego i zato što u njima nalazimo – vjerujem, iskrene – iskaze njegovih učenika o njegovoj ličnosti. Tako tu vidimo da je Kant svojim studentima bio ne samo filozofijski, teorijski i intelektualni uzor, nego i uzor u pogledu ljudskosti: strog u pogledu mišljenja, a blag, dobrohotan, susretljiv, brižan i topao u odnosu sa mladima. U počasnoj pjesmi iz 1797. godine, a povodom 50. obljetnice Kantova spisateljstva (tj. objave spisa Gedanken von der wahren Schätzung der lebendigen Kräfte 1746. godine), naredne stihove, među ostalima, „poklanjaju svi studenti mjesnoga univerziteta poštovanja dostojnom gospodinu profesoru I. Kantu, s golemim poštovanjem i ljubavlju“, pjevajući:

Stolz mit Recht sind wir auf dieses Glük! –
Auf uns sieht die Welt mit Neid im Blik,
Und wünscht sehnlich sich in unsre Kreise! –
In der Zukunft späten, fernen Tagen,
Werden rühmend Enkel von uns sagen:
„Diese lebten bey dem weisen Greise!“

odnosno, u prepjevu:

Na sreću se svoju studenti ponose! –
Kako li se drugi sa zavišću nose,
dok čeznu da budu dijelom našeg kruga? –
Budućnost će reći kroz unuke naše,
kad u slavu Kanta i nas dignu čaše:
„Onog mudrog starca imahu za druga!“

Zašto bih opet dolazio na more
Pokušavam da odgovorim
Na pitanje –

Vidiš, kažem: ako ni zbog čega
Drugoga, moj Martine

Eno – baš s tvoje desne strane
Između dvije zastave

Došao bih još jedared svjedočit
Ono hadžijino zagacavanje
U valovlje sinje

Ispod dokoljene mjere –

Ni dalje ni dublje
No koliko on, smjeran
Inače zalazi u okean svoje vjere

(2024)

Cijeli njegov život kao da je bio namješten da jednog dana bude postavljen na sceni, ali ne pozorišnoj nego mizanscenu crno – bijelih noir filmova. Čak i na najjednostavnije pitanje, kako je izgledao, nema jednoznačnog odgovora, jer je poput stripovskih lopova Sabrija Hadžipašić bio kameleon toliko umiješan mijenjati svoju pojavu da o njemu, ni danas, niko nema jednoznačno mišljenje. Da je bio demonski šarmantan, možda je jedina osobina tog vagabunda koju mu svi stanovnici Ulice Omera Maslića jednoglasno priznaju. Oko svega ostalog i danas se, pokatkada, vode rasprave i sukobljavaju mišljenja, ali sa mnogo manje žara nego onda kada se, u svoj svojoj raskoši, svima nalazio pred očima.

O Sabriji će se jednom snimiti film, pamtim da se govorilo u ulici i nije bilo muškarca i žene koje je, svojom pojavom, ostavljao ravnodušnim. Čak se i uvijek trezvena majka Zada čudila kako jedan muškarac može biti toliko lijep, što je bila rečenica koja je kod djeda uvijek izazivala salvu smijeha. On bi onda šeretski odgovarao „zar ima neko, tebi, ljepši od mene, moja Zado“, na šta bi ona crvenila i odlazila gunđajući. Takav je dojam ostavljao Sabrija, uvijek poletan, šarmantan i razgovorljiv, uvijek savršeno elegantno dotjeran i prepun nevjerovatnih priča u koje su jedni vjerovali kao u sveto pismo, a drugi su, opet, dvojili u svaku njegovu izgovorenu riječ.

Kada je boravio u Zenici, stanovao je u prostranom trosobnom stanu opremljenom najnevjerovatnijim kućanskim aparatima i stilskim namještajem koji je, pričalo se, dopremljen iz Italije. Odijevao se kao bonvivan, što su bile riječi moje matere, ali njegova vanjština je bila mnogo složenija od izgleda jednog skorojevića. U socijalizmu smo svi bili jednaki, tako su nas učili decenijama, mnogi, poput djeda Asima i majke Zade su vjerovali u tu maksimu, ali bilo je onih koji su po svemu odudarali od monotone komunističke svakodnevice. Jedan od takvih bio je i Sabrija Hadžipašić ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što on i nije živio u našem socijalističkom gradu nego u Parizu. O tome šta je tamo radio i čime se bavio ispripovijedane su mnoge  legende i još više neprovjerenih priča, a cijela ulica se desetljećima zabavljala izmišljajući anegdote u kojima je Sabrija bio glavnu junak.

Neki su govorili kako je njegov život u Parizu pusta tlapnja i da je vjerovatno cijelo to vrijeme živio i radio u nekom većem jugoslavenskom centru, ali svaki put kada bi se pojavio u našoj ulici Sabrija bi svraćao do čika Pere Jovanovića i onda bi se dva čovjeka upuštala u filigranski melodične razgovore na jeziku koji je mogao biti samo francuski. Ako bi hodali jedan pored drugoga, izgledali su kao neki stari akademik i njegov pola vijeka mlađi obožavalac, koji upija svaku izgovorenu riječ svoga obožavanog mentora. U Francuskoj je, pretpostavljam, Sabrija stekao navike koje nije mogao naučiti u Zenici i dok je boravio u svom rodnom gradu uglavnom se po svuda vozao taksijem. Običavao je iz svoga stana rano ujutro odlaziti do Paviljona na doručak, a svo vrijeme dok bi objedovao, pio kafu i listao dnevnu štampu, taksista bi ga čekao na ulici sa upaljenim motorom.

„Samo to košta koliko cijela moja mjesečna plata“, govorio bi otac onima koji su dovodili u pitanje Sabrijin status. Da je bio bogat, svi su nekako znali, jer dok je boravio u gradu neštedimice je novac trošio na zabavu, provod i ljude koje je smatrao drugarima. Pričalo se da je jednom prilikom, iz Kristala naručio četrdeset torti i da je slastičarna samo njegovu narudžbu pripremala dva dana i dvije noći, a sve to kako bi proslavili neku danas potpuno zaboravljenu pobjedu ragbi kluba Čelik. Pio je šampanjac koji je kupovao u free shopovima, ili neke potpuno nepoznate brendove viskija, a na rođendan čika Meše, koji je njegovoj majci bio najbliži rođak, donio je pet kartona Guinnes piva od kojeg su se svi gosti toliko podnapili da su kroz otvoren prozor bacali ostatke večere na ulicu.

Niko nije znao šta je Sabrija tačno radio u Parizu, ali govorilo se da je bio vlasnik dva restorana u najprestižnijim pariškim arondismanima. Jedan se zvao Bejrut i u njemu se pripremala libanska hrana i navodno se u tom restoranu okupljala pariška kulturna krema. Otac je uglavnom na tu priču odmahivao glavom u nevjerici uvijek ponavljajući kako je jednom, ispred komiteta, od Bezbjednosti tražio bilješku o Sabriji, na šta je, valjda, te godine, kao sekretar, imao pravo, a dobio je samo upozorenje da svoje snage fokusira na teme koje se direktnije tiču opštinskih poslova. Poslije se pričalo, sam Sabrija tu, kao i mnoge druge priče, nije opovrgao da je tih godina, u Parizu, prodavao jugoslovensko oružje na Bliski istok i da je Liban bilo mjesto gdje je slao proizvode namjenske industrije, a ne ime restorana koji je navodno posjedovao.

Jedno je ljeto, valjda svakome ko je to želio vidjeti, pokazivao fotografije na kojima se mogao vidjeti kako u opuštenom raspoloženju vrijeme provodi sa Brigitte Bardot. To su bile uspomene na dane kada se tek otisnuo živjeti preko granice, kako je uz smijeh govorio, a njegovi su zenički obožavaoci govorili kako ni slavna francuska glumica nije ostala ravnodušna na njegov neponovljivi šarm. Poslije se opet pričalo da je  deset godina u Francuskoj živio kao žigolo, pa onda da je bio makro nekim od najljepših žena svijeta, ali sve su to bile samo puste priče, jer o Sabriji se ništa nije znalo sa sigurnošću. Negdje koncem 80-ih pojavio se u Zenici u velikom Mercedesu boje truhle višnje sa prelijepom ženom, koja se zvala Monice, i dvoje male djece. To su mu bili supruga i sinovi, zadržali su se malo, a onda svi zajedno otputovali na crnogorsko primorje.

Djed je, kada bi pričao o Sabriji, uvijek prepričavao isti zajednički doživljaj, koji je bio prepun pripovjednih rupa i u pravilu uvijek drugačiji. Ali, jedna stvar je uvijek ostajala ista i djed je svjedočio kako je na jednoj proslavi Nove godine, u restoranu Majestic, koji je bio i neka vrsta gradskog kupleraja, Sabrija u igri obaranja ruke pobijedio sviju, čak i njega. Majka Zada nije voljela slušati tu priču jer je dobro znala šta je Majestic i zašto se tamo odlazilo i uvijek je, uporno i bez obzira na svu djedovu ljutnju i prijetnje, govorila „slušaj, dijete, laži jednog kurvara“. Muškarcima je, mogao sam to vidjeti na djedu i ocu, Sabrija bio neka vrsta heroja, možda neka vlastita neostvarena želja, ženama, s druge strane, njegova ljepota je bila magnetična i mnoge su se nadale da će barem na trenutak biti dio njegove zavodničke pažnje.

Sabrijin ljubavni život bio je legendaran i otvoreno se govorilo da je zaveo najljepše gradske ljepotice i sve im redom slomio srce. Njegova je ljubav bila otrovna, znao sam čuti kako žene na sijelima kod majke Zade govore o njemu. I što je on više vodio razvratan život bezdušnog zavodnika, to je više postajao predmet ženskog divljenja. Tada mi to nije ništa značilo, jer su moji filmski heroji bili Dolph Lundgren i Jean-Claude Van Damme, ali dobro pamtim da su za Sabriju govorile da je „ljepši od Alaina Delona“. Sam sam se uvjerio, jednog augusta na gradskim bazenima, da je bio muškarac sa savršenom definicijom, a tog je ljeta paradirao u Armanijevim kupaćim gaćama i Valentino papučama za plažu. Bio je maljav, tamnoput, crne kose, koju je mazao briljantinom, i nosio je veliki zlatni lančić sa ogromnim medaljonom. Bio je pojava, kako su svi redom govorili, bilo da su mu se divili, ili ga iz ljubomore ogovarali.

Sjećam se nekih od tih djevojaka koje su provodile vrijeme s njim dok je boravio u našoj ulici. Dolazile bi uvijek same u naš haustor i šunjajući uvlačile se u njegov stan. Izlazile bi kada bi već odavno pao mrak i znao sam satima sjediti uz prozor i gledati ulicu ne bih li vidio kako odlaze. Dolazile bi razdragane, vesele, pune ushita, a iz njegovog stana odlazile su stidne, povrijeđene i usamljene. Jednom sam se zatekao kada je Sabrija svodio zadnji ljubavni račun sa Ljerkom, možda najljepšom ženom koju sam ikada u životu vidio, i ta mi se scena urezala u pamćenje kao nešto strašno i nakaradno. On je stajao smješkajući se i pušeći, govoreći nešto i ne gledajući je, a ona je piljila u njega zaljubljenim pogledom, ruku podvučenih ispod pazuha i lica zgrčenog u nekoj bolnoj grimasi. Cijelo tijelo te prekrasne mlade žene kao da je molilo da promijeni odluku, ali on je ostao hladnokrvan i kada je ispušio cigaretu jednostavno je otišao u svoj stan, a ona je na svom mjestu ostala stajati kao da je paralisana.

Imao je Sabrija svoje demone od kojih nije umio pobjeći, a onaj koji mu je nagrizao tijelo i mučio dušu bila je kocka. Kada je boravio u Zenici, redovno je odlazio u Matineja klub koji se nalazio u kinu 29. novembar i tamo je igrao karte u novac, kako se pričalo u ulici. Nekoliko sam puta vidio Sabriju kako ulazi na to mjesto i djelovao mi je oholo, sav nagizdan i nekako lukavo nasmijan. Klub je vodio Bahrudin Salčinović, čovjek koji je cijelog života otvarao male biznise i koji nikada nije radio u nekom državnom preduzeću. Osim Matineja kluba bio je vlasnik i trafike u kojoj su se prodavali hot dogovi, hamburgeri i pljeskavice, a pričalo se da sličnim objektom gazduje i u Makarskoj. Pamtim jedan jedini susret sa njim, baš u Matineja klubu, zapravo, bolje reći ispred kluba, odnosno zavisno iz čije se perspektive posmatra. Ne pamtim više na čiji nagovor, ali Safet, Miloš i ja jedne smo večeri pratili Sabriju do Matineja i onda se popeli na nekoliko praznih gajbi od voća, taman toliko da možemo gledati šta se unutra događa.

Sabrija, gizdav, s kravatom i bijelim šalom oko vrata, sjedio je za stolom sa još trojicom ljudi, a ispred njih je bila gomila novca, pepeljara puna čikova i čaše u koje se točilo piće. Klub je bio u mraku, samo je iznad njihovog stola gorio luster sa jednom sijalicom, a dok su kartali, mogli smo vidjeti da prostorijom vlada grobna tišina. A onda se, ko zna od kuda, zapravo iz nekog mračnog ugla, pojavio Bahrudin i lijevom rukom tako jako udario o portal lokala da sam imao osjećaj da se zatresla cijela zgrada kina. Razbježali smo se u hipu, a cijele noći nisam od straha mogao zaspati zamišljajući kako će Sabrija doći na kućna vrata sa zahtjevom da se sa mnom obračuna.

Naravno, ništa od toga se nije desilo, a u danima koji su došli saznao sa detalje te kartaške partije. Od četvorice igrača jedan je bio nevažan, on se možda slučajno tu zatekao, ali preostala trojica kartali su u velike pare, kako se u ulici pričalo. Jedan je bio Sabrija, a druga dvojica nekakva braća Roganovići, porijeklom sa Cetinja, a inače Crnogorci u Njemačkoj, kako ih je, uz dosta prezira, opisao otac. Prokockali su velike pare te noći, u to nema sumnje, i dugo se pričalo, a navodno je detalje provjeravao i gradski SUP, da je Sabrija osvojio 50 hiljada njemačkih maraka. Poslije te večeri, valjda je to vidio u nekom filmu, Sabrija se po Zenici, na opšte oduševljenje gradske jalije i zgražanje finijeg svijeta, vozao u fijakeru noseći polucilindar na glavi. Taj je rekvizit uzajmio, smijali su se mangupi, u gradskom pozorištu i baš je zbog tog odjevnog predmeta jednu noć morao prespavati u stanici Milicije.

Te je jeseni, inače, dosta vremena provodio sa Bahrudinom, koji je po svemu bio Sabrijina sušta suprotnost. Manji rastom, ali zdepast, podebeo i u poodmaklim 50-tim, bio je oličenje snage i odvažnosti. Nosio je zlatan sat na lijevoj ruci i tri zlatna prstena na desnoj iznad kojih je na zglobu uvijek imao debeli zlatni lančić. Bio je blizak sa Sabrijom i često se moglo vidjeti kako se nešto došaptavaju i inače govore ozbiljno i konspirativno. Mnogo godina kasnije, kada sam na fakultetu, na kolegiju Senadina Musabegovića, gledao filmove francuskog novog vala, sjetio sam se Bahrudina i pomislio da neodoljivo liči na Jeana Gabina. Imao je isto grubo lice, istu ekspresivnu pojavu, ali, za razliku od Gabina, Bahrudin je odista bio mafijaš i pripadnik tog mutnog jugoslovenskog podzemlja.

Bio je Sabrija na bezbroj načina izuzetno dopadljiv i šarmantan čovjek, koji je prirodnim talentom znao pogoditi sentimentalnu notu u ljudima. Mati je, dugo godina, a na očevu prigušenu ljutnju, pričala kako se nikada nije osjećala ženstvenije nego kada je jedne godine Sabrija odlučio sve dame iz komšiluka, kako im je laskao, odvesti na osmomartovski ručak. Pamtim da je mati s oduševljenjem pričala kako je na kraju druženja konobar iznio ogromnu svadbenu tortu, identičnu onoj sa ženidbe u Ciminovom Lovcu na jelene, i da su sve žene, uz grohotan smijeh i nekontrolisano kikotanje, viljuškama jele neodrezanu i neserviranu poslasticu. Jednostavno smo čopale komade i trpali ih u usta, govorila je mati, a otac je samo nijemo slušao crticu iz jedinog majčinog bakanalijskog poslijepodneva. Sabrija je, redovno, po povratku iz Francuske donosio poklone, a ženama iz ulaza, kao poseban gest naklonosti, poklanjao je Mozart kugle koje je dijelio u kilogramskim količinama.

Svi oni koji su ga mrzili govorili su da je lako biti široke ruke kada imaš bogatu familiju u inostranstvu, što je bila primjedba samo djelomično tačna. Sabrija je imao dvojicu daidža koji su desetljećima bili politički emigranti u Austriji i obojica su bili bogati fabrikanti. Otac je s dozom neupitne sigurnosti govorio da su Halil i Ismail, braća Sabrijine majke, u Linzu posjedovali fabriku tekstila, a specijalnost im je bila proizvodnja posteljine i peškira. Ali, koliko je Sabrija za svoj život na visokoj nozi dugovao rođacima, a koliko je bogatstvo, o kojem se toliko pričalo, bilo produkt njegovog vlastitog truda, teško da je iko mogao znati sa sigurnošću.

Ono što se znalo jeste da je sredinom 80-ih godina vlastiti novac uložio u pogon za proizvodnju rahat lokuma. Iz te je manufakture, čija je centrala bila u Beču, proizvode distribuirao svim turskim i albanskim radnjama po Austriji i južnoj Njemačkoj. To je bila jedna od rijetkih stvari iz života o kojima je Sabrija otvoreno govorio, a djedu, ocu i ostalim komšijama čak je pokazivao i prospekte na njemačkom jeziku sa stiliziranim slikama proizvoda i reklame kojima je nastojao privući klijentelu u zemljama njemačkog govornog područja. Tih je godina Sabrija sve cehove plaćao njemačkim markama i otvorenije je počeo da se viđa sa djevojkama iz Zenice, iako se tada već dobro znalo da ima porodicu u Parizu.

Djed ga je znao sresti po povratku iz noćnih orgija i tada je hodao usporeno, raskopčane košulje, zaudarao je na piće i često je bio neizbrijan. Činilo se da život koji je vodio skoro pune četiri decenije počinje uzimati danak i mnogi zluradnici su počeli pričati kako je Sabriji odzvonilo, kako su ga daidže odbile od svog hastala i kako ga je pariška ženica, jednom za svagda, otjerala od sebe. Činilo se da je svim tim ogovaranjima davao za povoda svojim ponašanjem i sjećam se da sam ga i sam nekoliko puta vidio kako ulicom hoda dezorijentisano i raščupane kose. Pustio je neke čudne, poprilično neugledne, brkove i nosio je mokasin jaknu, a ono što je najviše zbunjivalo cijeli komšiluk bilo je što je u takvom stanju znao biti izuzetno grub i neugodan.

Neobično, ali sjećam se veoma jasno posljednjeg susreta sa Sabrijom Hadžipašićem, ali još uvijek ne mogu razlučiti šta je od tih uspomena stvarnost, a šta naknadno izmaštavanje detalja. I taj prizor mi uvijek dolazi na jedan veoma konkretan vanjski poticaj, jer svaki put kada čujem pjesmu „Voilà“ Barbare Pravi iz pamćenja mi izroni Sabrijina slika. Nekim nejasnim i zaboravljenim poslom krenuo sam od svoga ulaza do robne kuće Beogradska, ali umjesto da se spustim cestom pored prostorija mjesne zajednice odlučio sam proći pored Matinej kluba. I baš ispred ulaza, u potpunom mraku, ispod ulične svjetiljke, stajao je Sabrija, dotjeran kako ga nikada ranije nisam vidio.

U crnom fraku, sa mantilom prebačenim preko ramena i bijelom maramom koja mu je padala preko prsa skroz do pasa, izgledao je kao lik iz nekog noir filma Jean-Pierrea Melvilea. Pušio je cigaretu i gledao tačno u mome pravcu i mogao sam vidjeti kako mu plave oči zavodnika blješte u mraku. Onda se iznenada pojavila magla svuda oko nas i počela je padati kiša, ali ništa od tih promjena nije moglo poremetiti Sabrijinu mirnoću i hladnokrvnost. Prošla me neka jeza, ali nisam se usuđivao okrenuti i pobjeći nazad, a možda sam i priželjkivao da vidim šta će se dalje desiti. Sabrija je ispušio cigaretu do filtera i izvježbanim potezom ruke bacio je u stranu. Mogao sam vidjeti da je, neugašena, letjela kroz mrkli mrak te noći podsjećajući me na let svica. I onda mi se, kao kad se Orson Welles pojavi u Trećem čovjekuCarola Reeda, njegovo lice, pred očima, ukazalo u krupnom planu. Taj mi je je pogled na njegovu fizionomiju, izbliza, pojasnio hiljade stvari koje nisam u stanju ni danas riječima iskazati, ali znam samo da sam poslije, mnogo godina poslije, razumio u potpunosti šta je značilo ono Tomićevo karakterisanje Ćire Blaževića. Ta je rečenica toliko saobrazna sa životom Sabrije Hadžipašića da uvijek kada pomislim na njega, odmah pomislim i da je to bio čovjek sa licem Delona i dušom demona.

Michel Tournier: Ekstimni dnevnik, Disput, Zagreb 2024.

Godina je 1988, i u knjižarama se nekako u isto vrijeme, s proljeća, pojavljuju dvije knjige: “Kralj Vilovnjak”, u izdanju beogradske Prosvete i prijevodu Svetlane i Franje Termačića, i “Petko ili Divlji život”, koju je objavila zagrebačka Mladost, u prijevodu Bosiljke Brlečić. Druga, možda urednički nespretno, tiskana je u biblioteci Vjeverica, pa će od mnogih tad ostati nepročitana. Ali “Kralj Vilovnjak” bio je otkriće. U trenucima rađanja jedne čitateljske, ali i književne generacije – a onda i u vrijeme kada je ovaj čitatelj tražio svoj način i stil u književnosti – “Kralj Vilovnjak” kod nas pojavio se u isto vrijeme kad i prvi prijevodi Carverovih priča. Djelovao je jednako zavodljivo i istinito, samo sa suprotne strane i na drukčiji način. Možda su životni, politički i povijesni razlozi više nego oni književni odredili da se priklonimo Carveru.

Trideset i šest godina kasnije, dok čitam “Ekstimni dnevnik”, pomalo kao i da žalim što je tako ispalo. U međuvremenu čitao sam Tourniera, jednako mu se divio, spremam se da opet čitam i “Kralja Vilovnjaka”, ali ne bih rekao da sam išao njegovim putem. Od Carvera pomalo sam se i umorio. A dnevnik koji je preda mnom, to su ustvari pabirci iz raznih godina, od kojih je pisac sačinio jednu, moglo bi se reći godinu. Ekstimno je, izmišlja on, ono što nije intimno, budući da se intimnog grozi. Intimno, kako ga Tournier doživljava, nije ono što je tek unutarnje i osobno, nego je intimno nešto što se ne tiče drugih, intimno je ono što je auto-indiskretno. Iz moje, pak, perspektive ova bilješka je, recimo, intimna: “Južina. Ponekad se uz glasan tresak komad leda odvoji od krova. U gradovima ima uništenih automobila, stradalih pješaka. Vrt izlazi iz zime smeten i kao da je potopljen. Zemlja je vlažna, spužvasta. Prvi put čujem proljetni zov sjenice. Ne događa se ništa izvan velike priče koju meteorologija ispisuje na nebu.” Nešto je dobro i utješno u tome što ovu knjigu, kao i tog davnog Petka, prevodi Bosiljka Brlečić.

Tournier je stopljen s prirodom, koliko i s pričom i pripovijedanjem. Religiozan na neki neobičan, krajnje literaran način, živi u nekadašnjem župnom dvoru, koji je otkupio, u najbližem susjedstvu s aktivnom crkvom. Savršeno vlada svojim pripovijestima, genijalan je kad nanovo priča one već ispričane. Svejedno je jesu li biblijske, ili su od Daniela Defoea. Pogledaj ovu bilješku: “Priča o grbavoj djevojci koja postaje časna sestra jer je Isus jedini muškarac koji voli grbave žene.” A onda, malo zatim, ovu: “Siromaštvo nekog naroda mjeri se po raskoši njegovih svetkovina. Obrnuto, kako životni standard raste, tako sjaj svečanosti postupno opada.” Ili sljedeći, meni tako važan autopoetički nadnevak, na koji se uvijek mogu pozvati u svojoj povrijeđenosti zbog toga što o mojih knjigama govore oni koji ne razumiju to što pročitaju: “Razgovor s gimnazijalcima. Jedan od njih me pita: ‘Jeste li vi homoseksualac?’ Odgovaram: ‘Jesam, naravno, jer u mojim romanima imate najmanje dva homoseksualca, Alexandrea u ‘Meteorima’ i gospodina Achillea u ‘Zlatnoj kapi’. Ali ja sam i fetišist (jer sam napisao ‘Fetišista’), stara baka, psić, župnik itd., svi likovi, sva živa bića iz mojih priča. To znači biti romanopisac. A što sam ja sam, kad završim s pisanjem, o tome ne znam ništa i do toga mi je malo stalo. Nalik sam na glumca koji je bio Hamlet, Neron, Alceste, Don Juan i Faust i koji, kad skine kostim i šminku, nije više nitko. U tome je zacijelo pouka neuspjeha moje knjige Vjetar Paraklet. Subjekt te knjige – M. T. – pokazao se previše nepostojanim'” Ispisujući lik homoseksualca, maslačka, ubojice, pisac postaje homoseksualac, maslačak, ubojica. Ali, suprotno mišljenju i stavu komesara, ne mora se prethodno biti sve to da bi se pisalo o svemu tome. Nešto je i do mašte, naime.

Michel Tournier od onih je pisaca koji uza svu golemu zavodljivost svoga pripovijedanja išću čitatelja koji će im biti darom dostojan. Premda je u njegovom načinu i gesti bilo nečega gotovo nespojivog, nečega što bismo mogli nazvati bajkovitim hiperrealizmom ili magijskim dokumentarizmom, golem ulog piščeve mašte tražio je uvijek isto tako golem ulog mašte njegova čitatelja. U dnevničkim zapisima to se dobro osjeti, premda su vrlo često sasvim ogoljeni. Njihova forma zna biti nalik novinskoj vijesti, ali je sadržaj takav da nam se učini kako iz jednog svijeta prelazimo u drugi. Pročitajte ovo: “Idem u jednu crkvu u predgrađu u kojoj se Lanza del Vasto (talijanski filozof i pjesnik, Gandhijev sljedbenik, pobornik nenasilja i religijskog sklada, op. ur.) prepušta molitvi. Odlazimo zajedno na ručak u obližnji bistro. On je zagriženi vegetarijanac. Užasnuto gleda biftek na mojem tanjuru i kaže: ‘Jedete rane.'” Koja genijalna rasprava o onom što nastaje iz razlike u perspektivama!

Vjetar

Kao čitatelji, mi u tekst upisujemo vlastita iskustva i identitete. Moj djed vodio je dnevnik po stolnim kalendarima, a bolovao je od astme i bilježio uglavnom meteorološke činjenice. Tim iskustvom čitam neobično česte meteorološke bilješke u knjizi: “Guste, nepokretne magle prekrivaju prostor od sumraka do kasnog prijepodneva. Ima nečeg mrtvog u zraku. Od svih meteoroloških pojava najvažniji mi je vjetar i žalim da je tako slab i tako rijedak u našoj pariškoj regiji. On je duboko disanje neba.” Vjetar je duboko disanje neba. Vrijedilo bi upamtiti.

Govor iz prvog lica

Kada dnevnike pišu slabi pisci i pokvareni ljudi, šarmeri neuke čeljadi i ljepuškasti kasablijski bardići, pripadnici većinskih naroda koji nacionalistima smatraju manjince koji se usude primijetiti da oni tobožnjim izdvajanjem iz svog većinstva ubiru upravo najslađe njegove plodove, tada govor iz prvog lica djeluje nekako umjetno. Otud i sva ta nelagoda koju stvara poplava dnevnika i osobnih ispovijesti u našim krajevima. Nekako neugodno zvuči to ja, kao bolan svrab ozebline, kao kad zazovete nekog krivim imenom… Tournierovo “ja” i ne primijetimo. To je, čini mi se, ono ekstimno u ovom dnevniku.

Na početku, Julijana Weingerl notni je zapis svojih roditelja. Rođena u Sloveniji, u obitelji, možda, podrijetlom Njemaca. Nisam sigurna. To možda i nije tako važno. Istina je svakako da je rođena u obitelji putnika. Očevo zanimanje vojnog lica vodi ih do Beograda. Tamo se njeno sretno djetinjstvo razvlači kao harmonika kojom zabavlja prolaznike. Harmonika je nasmijana, od uveta do uveta, u njenim rukama. Zna sve starogradske pjesme, i sevdalinke, i sve što požele. Voli i da pjeva. Visinom, i još nečim, ističe se među vršnjacima. Ima i braću, samo što, više se i ne sjećam koliko ih ima. Toliko ih voli, da sve mi se čini, puno ih ima. Mladenačka ljubav, nježna i bezazlena, vodi je u Sarajevo. Tamo, porodit će ćerkicu. Ona je njena velika ljubav, baš kao što je i toj curici, Julijana velika ljubav. Ponekad se gube granice, i to njima ne smeta, pa su jedna drugoj majka, ovisno o prilikama. Ostale su same, podstanarke u lošim stanovima, šupama koje nisu imale ništa, osim lijepa imena. Jedna zima sa prozorima koji su visili na šarkama, a studen i smog se uvlačili kao nepozvana rodbina, uvjerilo je Julijanu da bi se vrijedilo udati bez ljubavi. Red za čekanje državnih stanova, samohranim je majkama bio duži nego li ljudima u brakovima, i ona je dala oglas u novine. Otprilike, da se udaje, ne bi li se skućila. I tako su ušle u stan na Grbavici. Nije bilo ljubavi, ali jest topline i udobnosti. Tu je praznina u njenom pričanju, i ja je ne popunjavam, nego je zajedno s njom preskačem. Jer je svakako zanimljivije ono što dolazi. Smrtna se ljubav događa. Dragan. Slučaj je htio, i žena ga je ostavila. Zbog dvadeset godina mlađega. Sigurno je to strašna osuda već davno propalog braka. I bolje je da o tome ništa ne znamo. Razotkriva se samo da on svira u gradskim društvima, pjeva u crkvenim horovima, kao i Julijana koja se svojim altom savršeno uklapa u hor pravoslavne crkve, a isti taj alt posuđuje i crkvi sv. Ante na Bistriku. Kreću se dakle u istim krugovima. Privlači je melankolija gitare, i taj njegov sram zbog bespomoćnosti da ženu kući vrati. Počinje sa prijateljstvom i dubokim povjerenjem, a onda se žene, u pauzi neke važne utakmice, jer je općina blizu mjesta zajedničkog stanovanja. Prolaze godine, lijepe kao proljeće, neumitne kao vrijeme. A ona je posvećena tetošenju nečega u njemu polomljena. Svojim vještim prstima spaja sitne čestice tanana porculana u njihovim danima. I kada se život zacijelio, i sav porculan spojio, onda je Draganu srce popucalo. Počeo je rat, sa kanisterima i granatama, krhotinama i gelerima, nedostajala je Draganu sva ona fina prašina zbog koje je prije toliko patio. Kao da je sva melankolija iscurila u pauzama između restrikcija. U ratu je sve šuta, i vreće pjeska, i nema krhkosti, nego čovjek postaje čelična armatura, čvrsta, rogobatna, neuništiva. Skuplja izreske iz novina o gradu pod opsadom, iz stana ne izlazi, jer teško je biti Srbinom bez ružna prizvuka. Julijana vuče kanistere svojim dugim rukama, i nad ničim se ne žali. Takva je, kad vole, njene bi ruke ekvator mogle opasati. Osjeća, svaka bi žalopojka bila gora od granata, ili od snajpera. Nego strpljivo podnosi oskudicu i strah, kao i  zime dok je bila djevojče. I vrijeme prolazi, gelerasto, rasprsnuto u sivilo, u iste dane. Monotono kao jelovnik. Uporedo sa jačanjem njene žilavosti, Draganu se srce razmekšava. Dejtonski će sporazum dočekati u stentovima. Mir za njega neće dugo potrajati.

Julijanu volim, baš kao što se vole osobe kojoj znate broj telefona napamet. Kad sam je upoznala, bila je već odavno svoja vlastita kompozicija. Bogata i jednostavna, s prelazima i nijansama kakve posjeduju skromne i velikodušne osobe. Velikodušnost je njoj stvar dobra odgoja i gospoštine. Volim njenu blagu ekavicu i izbor knjiga u regalu. Najviše volim činjenicu da pažljivo bira riječi u govoru, i ako vam već neće kompliment udijeliti, ničim vas neće uniziti. Volim to što sam njena podstanarka, već neko vrijeme. Volim njene male rituale. U razdobljima kad se opušta, ili gleda zanimljiv program, poput novogodišnjeg koncerta iz Beča, ili utrka formula svečanim nedjeljama, ona hoda, sjedi, čita, pije kavu i uživa u Draganovu kućnom ogrtaču. Sad sebe tetoši, onako kako je njega nekada. I priča o Draganu, o trenutku kad ga je prvi put ugledala, sjetnog i melankoličnog, s gitarom u rukama, i šušurom glasova u pozadini, da ga je žena ostavila, zbog dvadeset godina mlađega. I ta je žena još živa, i još za ruke drži svog mlađahnog ljubavnika. Dok Dragan još živi u nedjeljna poslijepodneva u svom žutom ogrtaču i Julijaninim pričama. 

Stan koji djelimo nije njen, onaj na Grbavici, koji je stekla udajom, ostavila je ćerkici, drugom udajom nije stekla ništa, a ovaj treći, dobila je na korištenje, iz velike zahvale. Dobila ga je zbog Puniše. Bio je profesor historije. U zadnjim svojim danima sjećao se svih pojedinosti iz punskih ratova, ali ne i svojih posljednjih pet minuta. Otišao je zaboravljen da je ikada zaboravljao, i da ga je njena ruka hranila. Umro je na trosjedu, na kojem i ja spavam, u snu. U papučama, to je bila zadnja Julijanina milost, papuče mu je na natečene noge nazula. Vidio je, sasvim jasno, u njoj mog glasnika. Šest mjeseci u godini Julijana i ja smo cimerke. Šest drugih mjeseci ona je u Americi kod ćerke i unuka, a ja sam čuvarica stana kojeg je dobila na čuvanje od Punišinog sina Gorana. On je učtivo i ljubazno stvorenje. Tih šest mjeseci kormilarim uspomenama u stanu nagomilanim. Kao veliko dijete koje ima svu slobodu cunjati po tuđoj kući, ladice sve otvarati, u albume se zagledati, nakit Julijanin isprobavati, gramofonske ploče prebirati, Stojnić, Mokranjac, i krošnja Julijanine sjene nad mene se nadvija, kao da je ona moja smrt a ne ja njezina. U kutu dnevne sobe, pored trosjeda na kojem se umire, njen je frizerski salon, hauba za onduliranje, i pogled na ulja na platnu, brodice što oluji odolijevaju. Tu čekam da se Julijana od života umori, da se na tren požali, a ona još u crkve zalazi, iako oni njeni horovi više odavno ne postoje. Njena generacija u rajskim visinama sad poje.

Njene su noge natečene,  ljubičasta ih gangrena preuzima. Ne želi ići kod doktora. Ne želi vrijeme gubiti. Tako to svojoj ćerkici ponavlja. Može se ona ljutiti. Nego ona radije gleda u fotografije unučadi i praunučadi kojima se okružila. Svojim malim radostima. Svaki me dan vrati u hodnik, gdje odložim na stalak njene kućne papuče. Neka je, još ih može sama obuti. Neka nas u priči zabavljene. Meni se iz ovog njenog stana ne ide, ugodno mi je s Julijanom u Draganovu ogrtaču hodati, slušati Mokranjca i kišu dok olucima dobuje, i lišće leluja, i vječnost se polako prikrada, i tako sve dok me Julijana do hodnika po papuče sama ne povede. 

putevima avnoja je moj sedmi razred osnovne škole 9. maj iz prnjavora, stigao u bihać – proljeće je bilo, a bila su to, zapravo, dva sedma razreda u jednom autobusu, ekskurzija od prštavih prišteva i uzbuđenih hormona, nekoliko nastavnika i slobode od roditelja i statične svakodnevice. zakotrljalo se u svakom džepu nekoliko vječnih svjetova i slinavih maramica, na sjedalima smo sjedili kao kraljevi što se vraćaju u svoja kraljevstva: konačno! prostrani teritorij sadašnjosti, beskonačni prostor budućnosti. uplovili smo u luksuznoj kapsuli mladih tijela u bihać pa se razlili parkingom pored nekog restorana uz unu. ostao je naš voditelj u njemu neobično dugo: od kasnog poslijepodneva do duboko u noć, no to našoj maloj grupi nije ni najmanje zasmetalo. u pjeni ljubavnog sjaja čekali smo ga toliko ispunjeni sadržajem, bez pukotine u koju bi mogla procuriti dosada ili zabrinutost. pomahnitali od jakosti ljepote, a pomalo već ipak umorni, žedni i gladni, nakon nekoliko sati probijanja svake dostupne granice, odlučili smo zamijeniti odjeću: uglavnom cure s dečkima i obratno, što je bilo izvodivo glatko i simetrično. i, naravno, taman kad smo se upišali u gaće od ganuća stilističkim preobražajem, pojavio se zaboravljeni nastavnik muzičkog odgoja. lelujavog hoda, neobično trijeznog glasa i potpuno zamagljenog pogleda, naredio je pokret: hitni pokret u krevet! zaspali smo sa svojim transvestitskim stajlinzima prebačenim preko stolice pa sutra ujutro, u slatkoj panici, vraćali milo za drago. šetala sam sutradan ulicama bihaća u kariranoj jakni: krupne crveno crno plave kocke, zavrnutim trapericama i prugastim čarapama. njihao se u mojoj ruci sjajni, žuti portabl gramofon u koji se, kroz obli otvor na vrhu, mogla ubaciti singlica. nosila sam ih nekoliko u ruksaku i tako ponosno didžejirala uživajući u pažnji, čuđenju i snebivanju: rijetki su u to vrijeme bili portabl gramofoni, preteča walkmana, discmana. bio je to poklon od oca, netom prije nego što smo se otisnuli putevima revolucije. kročila sam u muzički odjel robne kuće na glavnoj bihaćkoj ulici u potrazi za nekim novim singlom kojim bih mogla podebljati svoj performans, no u oko mi je ušla jedna velika ploča crvenkastog omota sa ženskom glavom melanholočnog izraza, vitka bijela slova ponad nje! bend mi je bio dobro poznat, naslov albuma potpuno nepoznat: modra rijeka, indexi! potrošila sam sav džeparac, kupila ploču, nosila ju ispod pazuha poslije gradom, a gramofon se, nakon što sam nekoliko puta izvrtila cjelokupni repertoar, pretvorio u šutljivu tašnu.

nitko ne zna gdje je ona
pisalo je sve na poleđini omota: pjesnik, pjesma, autori, aranžman, izvođači, instrumenti, tko recitira, tko je naslikao…
malo znamo, al je znano
morala sam čekati dok se ne vratim doma, kako bih je mogla čuti.
iza uma, iza boga
zamišljala sam muziku. gledala stihove.
iza sedam, iza osam
gledala sam ih i gledala. u autobusu su slova podrhtavala.
i još huđe i još luđe
gledala sam ih bez misli, kao melodiju.
preko slutnje, preko sumnje
brujali su čudni zvukovi u mojoj glavi.
iza šutnje, iza tmače
što sam držala u rukama, bila je zagonetka za mene tad.
i još dublje, i još jače
i ostala je zagonetka sve do sad. a sad se stalno pomiče.
tma i tmuša neprebolna
pa na repeat!

(2023)

Najviše mrtvih za koje zna iz njegovog su rodnog grada, a ipak neće na lokalno groblje. Malo je njegovih sada tamo. Njihova su groblja rasuta po svijetu. Bili svuda, u raznim zemljama, tamo iz različitih razloga dospjeli, različite živote živjeli. Onda jedan po jedan nestali. Imali različite sudbine, sada im svima sve isto. Svi postali nedodirljivo bratstvo. I oni koji su vjerovali, i oni koji nisu, svi sada u Jednom. Svi iz svojeg mjesta u razne krajeve prispjeli, sada zauvijek ujedinjeni. Postali jedna obitelj, zajednica svakojakih sudbina, stavova i opredjeljenja, postali ljudi zanijemjelih kazivanja i zaboravljena poetika, svijet iz opustošenih domova i porušenih spomenika. Tamo negdje, u vječnost se sklonila ta zajednica njegovih prijatelja. Tu im sada sigurna kuća, jedina koja ne može biti opljačkana, poharana ni spaljena. Što su od zemaljskih blaga imali, to su im otimali. Otud struje glasovi: „Što smo uradili, to nam poricali. Što smo bili, to zaboravom prekrili, naši životi u sjene se pretvorili, ali nam smrt nitko ne može oteti, tu smo samo svoji, tu smo od svega zaštićeni”. Njihovi životi se ugasili, s njima njihove pjesme priče ljubavi, s njima sve njihovo netragom nestalo. Oni su sada preneseni u nebeska spremišta, u tamu svojeg zadnjeg svetišta, u svoje Sve, koje je Ništa. Što su bili više nisu. Sada su nepostojeće bivanje. Ni smrt više nije s njima: njihova su se umiranja spustila među još žive, s onima koji su ih poznavali i njihova umiranja ostala. Tako je to uvijek bilo i bit će: jedni će otići, drugi doći, jedno nestati, drugo nastati, nešto potonuti, nešto izroniti, a na svijetu će uvijek nešto biti. Zato je sve isto, a različito: sve će se promijeniti, a opet sve u novom obliku postojati i po svom vlastitom bivanju opet biti, u svome vremenu trajati, samo što on to više ne može prepoznati, a i da može neće, ne može usvojiti. Ništa mu tu ne pripada, a on tome i dalje pripada. Postao stranac, kome je sve ostalo tuđe, a ipak blisko i poznato. Zato šeta sam, u sebi svoje prebire, svoje slike slaže i drago mu što ga nitko ne oslovljava, što ga nitko ne uznemirava, obazrivost to ne dopušta, neka on u tišini, sam sa sobom obiđe svoje mrtve, neka još jednom okupi svoje, neka ga s onima kojih nema i s onim što više nije, u tom svijetu sve svoje prepoznaje.

Ćamil Sijarić: Poezija, Veselin Masleša, Sarajevo 1991.

Knjige koje uvijek leže pokraj nas. Godinama, desetljećima, skoro cijeli život. U kući na moru, koji osim nas posjećuju još mnogi, ali većina ih ne čita. Na noćnom ormariću, pokraj svjetiljke. Na kantunalu u staroj spavaćoj sobi. I na onom mjestu koje se rijetko spominje, jer mu spominjanje u priči o knjigama iz nekog razloga zvuči uvredljivo: u zahodu, odmah uz kolutove toalet papira.

Čitamo redovno i pomalo, nakon što smo ih već toliko puta pročitali. Čitamo ih, premda znamo što u njima piše, te pjesme ili priče odavno već i napamet znamo, ali ih svejedno čitamo iz nekoliko osnovnih razloga za svako čitanje: u njima je pripovijest bez koje u životu ne možemo, u njima je komentar časa u kojem ih opet uzimamo na čitanje, u njima je čudo umjetnosti.

Ova pjesma nema naslova: “Kad smo pod tim drvetom bili u veselom,/ U najveselijem razgovoru,/ Pade među nas s grane mrtva ptica./ Ne znamo šta joj je gore bilo./ Ne pade više među nama nijedna rječica -/ Ćutimo i mislimo: kako je svaki od nas/ Jedna ptica.” Ovako je, po prilici, mislio, govorio i pisao Ćamil Sijarić. Svejedno je li nešto usmeno objašnjavao, je li slušatelje naokolo očaravao i šarmirao svojim govorenjem, je li pisao besmrtne svoje pripovijetke – od kojih, ako niste, prije kraja života svakako pročitajte one naslova “Hrt”, “Francuski pamuk” i “Slika” – ili je pisao pjesme, koje je u prvom izdanju beogradskog BIGZ-a jednostavno bio naslovio – “Lirika”. Ta knjiga iz 1988, godine u kojoj je klasik naše pripovjedačke i romaneskne književnosti slavio sedamdeset peti rođendan, te ujedno i pretposljednje godine njegova života, izazvala je nemalo iznenađenje među književnim znalcima. Niti se prethodno ikad čulo da Sijarić piše pjesme, niti se iz njegove stilske geste to moglo naslutiti. Ali ono treće bilo je tu ponajveće čudo: sve te pjesme bile su u dlaku iste kao i sve drugu. Razlomljene u stihove, bile su to njegove prozne rečenice. Da ih je spojiti u jedan red, u jednu istu rečeničnu zmiju, mogli bi to biti dijelovi njegovih priča. Ali istovremeno, te pjesme savršeno ritmički i melodijski funkcioniraju kao pjesme. Toliko dobro da im rime i ne trebaju, pa onda rima ni nema.

Osim osjećaja za ritam i pripovijedanje, koji je savršeno usklađen s ljudskim dahom, i koji nikad, ni za jedan slog ne ide preko tog dana, Sijarić ima izvanredan dar oneobičavanja. To su mali, gotovo nevidljivi i neosjetni pomaci, koje slušatelj ili čitatelj otprve ne bi ni osjetio, a koji veliku i istinsku književnost razlikuju od onog što nije. Recimo, u čemu je čudo ovog distiha: “Pade među nas s grane mrtva ptica./ Ne znamo što joj je gore bilo.”? Sve je kao što bi bilo u drugih, osim riječi “gore”. Zapitali bismo se što je ptici bilo da je mrtva pred nas pala, što ju je ubilo. A Ćamil samo nadoda tu rječicu malu: “gore”, koja najednom izmijeni konfiguraciju prostora, pruži mu širinu i dubinu, te, što je najvažnije, stvori razliku između nas i ptice. Mi smo, naime, dolje, a ptica je gore. Ona kada među nas mrtva padne, i ona je dolje. Znači li to da smo svi mi koji smo dolje, samo mrtve ptice? Bez riječi “gore” u pjesmi, ničega od ovog ne bi moglo biti. Ni nas ne bi moglo biti, mrtvih ptica.

Onda ova pjesma, kojom Ćamil nehotice objašnjava svoj i moj interes za povijesne teme u književnosti. Evo zašto pisci pišu o povijesti, opet u pjesmi bez naslova: “Ne znamo ko su bili ti stari narodi,/ Koji su, nekad davno prije nas, u Šipovicama živjeli./// Da su nam iza sebe ostavili/ Bar kapu – po kapi bismo znali/ Jesu li velike ili male glave/ Imali/ Ti stari narodi./ Za drugo ih ne bismo ni pitali./// Da im je obuća s nogu spala,/ Danas bismo po njoj znali/ U kakvoj su obući hodali/ Ti stari narodi./ Za drugo ih ne bismo ni pitali./// Da su nam ostala njihova imena,/ Danas bismo znali/ Kojim su se imenima s brda na brdo/ Dozivali/ Ti stari narodi./ Za drugo ih ne bismo ni pitali./// Da su ikakvi znakovi o njihovim ženama/ Ostali,/ Danas bismo znali/ Jesu li stari narodi/ Po jednu ili dvije žene/ Imali./ Za drugo ih ne bismo ni pitali.”

U ovoj pjesmi ključna je, naravno, inkantacija: “Za drugo ih ne bismo ni pitali.” Ali ona služi tome da čitatelja zavede na krivi trag. U nešto krupno, u nešto dramatično, u patetiku povijesnoga pamćenja, gromko, uz zvuk orkestralnih timpana, nakon što zamuknu gudači, vodi nas Ćamil Sijarić, da bi onda u trenutku zaokrenuo put, i u humor nas, u laku lakrdiju poveo, iz čije se perspektive dubina najljudskije vidi. Pitanje jesu li stari narodi imali po jednu ili po dvije žene, reći će nam da su stari narodi, naravno, muški. I reći će nam to da je naš interes za njima trivijalno svakodnevan. Lak kao kafanska zajebancija. Nije Ćamil, naravno, imao pojma da bi ovi njegovi stihovi pola vijeka kasnije mogli zagrebati uho politički i rodno korektnim antitalentima. Ali i da je znao, ne bi ga bilo briga.

Ljubavne pjesme

I među njima jedna ovakva, kratka: “Pada kiša./ Ja hodim kroz travu i stanem./ I poželim:/ Da sam kapljica kiše/ Pa da joj na ruku panem.” Umijeće, zapravo, vrlo jednostavno, još od rimskih doba i antičke lirike. Ali jednostavnost samo je majstorima dana. Drugi da je ovo napisao, bilo bi odveć sentimentalno. Ili bi bilo već poznato, stoput ponovljeno. Ali tko bi to mogao reći da je ikad, a kamoli stoput čuo ovo “Pa da joj na ruku panem.” U toj riječi, reći će neznalica, fali jedno “d”, dok pjesnik zna, što i njegov dobar čitatelj, da bi upravo to “d” bilo viška, i da je pjesma velika jer u njoj nema tog “d”.

Televizijski dodatak

Je li Ćamil Sijarić gledao televiziju, ne znam. Ali da ju je gledao, vjerujem. Bio je znatiželjan čovjek, do pretjerivanja. Toliko je bio znatiželjan da je to ljudima smetalo, mnogim. Ali književnosti bez znatiželje, nema. Pisci se, među ostalim, i razlikuju po modelima znatiželje, u životu i u književnosti. Ćamilova znatiželja bila je djetinja, a staračka. Pamtim ga, jednom, sjedi sa šeširom na glavi, bilo je rano proljeće, ispred kavane Šetalište, kao da nekog čeka. I s naročitim zanimanjem, kao da u rukama drži ne znam kakvu knjigu, čita nešto iz šarenog televizijskog dodatka sarajevskih dnevnih novina. Novine su još uvijek bile crno-bijele, samo dodaci petkom šareni. Ono u što se zadubio zacijelo je materijal za književnost. To je razlog zbog kojeg i ova objava ima svoje posebno mjesto. Uvijek postoji samo jedan čitatelj, on shvati.

ponedeljak

Ima dana kada me nema. Nigde sam, ne postojim. U meni neiskazivi osećaj potpune odsutnosti, zapravo opojno pomirenje da je svemu kraj. Ja ne znam šta bih sa svojim mislima? Pustiti ih da odlutaju ili ih zatvoriti u sebe, zatvoriti sva vrata i prozore, u mrklom mraku ostaviti svoje misli. Ostaviti im samo malo vode i parče hleba. Misli su surove, kao i potisnuti strahovi. Samo sam ono što trenutno imam u sebi, ono što jesam u sadašnjem trenutku egzistencijalnog previranja. To je u isti mah stravično i oslobađajuće. Ukratko, moje stanje je stanje ponavljanja promašivanja cilja, nijedna moja reč ništa ne pogađa, nijedna misao ne porađa ništa osim izmaglice. Ipak, pored nezaustavljive siline vitalnosti života, nije niti bitno jesu li naše misli čvrste ili tanke, pronicljive ili jalove, pogađaju li cilj. Život nas uvek demantuje; on prevazilazi sve naše napore i nade da bi možda moglo drugačije i bolje. Čovek je u njemu biće tajne. Neka tako ostane.

utorak

Pogledi me mrve. Posvuda su po meni pogledi očeva i majki, njihove dece, nespretnih bakica koje žure na pijacu, slučajnih prolaznika, lutalica, male dece. Šta oni u meni vide? Imam osećaj da su na meni svi pogledi sveta, da sam izložen svima, da moje telo kruži od ruke do ruke poput neke tanke ogrlice koja može pući  svakog trenutka. Raspasti se poput mog života. Negde u prolazu čujem da govore – pa on je nesrećan jer je nevoljen. Možda sam nevoljen jer sam nesrećan.

sreda

Psihijatar kaže – morate to prevazići, te barijere sa ljudima. Smejem se. Ja ne znam drugačije da postojim, moj je život ograničen barijerama. Kada sam prvi put pokušao da budem drugačiji, negde u osnovnoj školi, u vreme dok su u Bosni kopneli poslednji životi rata, osetio sam ogromnu snagu. Mislio sam da mogu sve i da ću sve i biti, sve ono što želim da budem. Ubrzo su me stegle ogromne ruke, snažnim stiskom bola, i ja sam znao da više ne pripadam velikim rečima, još manje velikim delima. 

četvrtak

Isplanirao sam dan svoje smrti. Vreme, sat, mesto, ali nisam mogao da napišem pismo. Nisam želeo da odem sa ovog sveta bez pozdrava. Bilo je nepojmljivo otići bez poslednje reči, rukom napisanog oproštaja. To je, rekao bih, najdublji vid odanosti životu. Rečima iskazati svoju smrt. Mislim na te sate pripreme kao na svoje buđenje, kada niko ne ulazi u sobu, a ti sebe već zamišljaš u nepostojanju, da te nema, da ne vidiš ljude, svet oko sebe, prirodu, nebo, kišu i sneg. Potom je majka ušla u sobu i suznih očiju rekla – nikada nisam bila dovoljno nežna prema tebi. Nismo se zagrlili, ali sam znao zašto nisam mogao da napišem oproštajno pismo. 

petak

U čekaonici psihijatrije je hladno. Jedan momak besciljno šeta. Ja sedim u ćošku i razmišljam o tome kako smo brat i ja kao mali, sami na moru,  pešačili kilomentrima da bismo našli mesto koje bi bilo samo naše. Sve smo to radili da bismo osetili slobodu. On je još na moru, a ja u čekaonici psihijatrijskog odeljenja. Čekam da me prozove sestra kako bih još jednom ponovio  – umoran sam. Terapiju pijem već mesec dana. Popodne šetam, nebo mi izgleda neobično lepo, život opet zrači. Kao da sam skinuo naočare, progledao. Puno čitam, knjige razne tematike, krenuo sam ponovo u pozorište. Osećam da životu još jednom mogu da pružim šansu. Na jednom pozorišnom festivalu blizu rodnog mesta srećem reditelja koga znam površno, ali sa kojim tom prilikom dugo pričam nekako otvoreno, iskreno, kao da smo jedan u drugom prepoznali sve svoje strahove. Govorimo najviše o Dostojevskom i njegovom stvaralačakom nemiru. Te večeri bio sam srećan, zbog razgovora i njegovog osmeha. Bio je to naš poslednji susret, odustao je i napisao pismo. Ispod naslaga naše pojavnosti puno je neizgovorenog bola, puno barijera; sve to prevazići je teško, za nekoga čak nemoguće. 

subota

Majka je vernica, ona rano ujutru iz ormarića vadi rekvizite – kadionicu, sveću, tamjan. Moli se pred ikonama i kadi kući. Sprema se pažljivo, gotovo bojažljivo, sve stavlja na svoje mesto. Kaže mi da ustanem jer nije dobro kaditi kuću dok neko u njoj spava. Pomislih da nema neke velike razlike između mene koji sam na javi ili u snu. Ljuti se na moje ćutljivo negodovanje, ali me uprkos tome njen način molitve smiruje. Osećam blaženstvo tišine, nepomućeni mir.

nedelja

U šetnji sa drugovima prelazim veliki put. Ponosan sam na sebe, ali sam ćutljiv. Ne znam kako bih iz sebe ispoljio teskobu prethodnih dana, lekove, bolnice, prepirke, buncanja, nesanicu, mahnitost. Sve dok me jedan od njih nije pitao – jesi li dobro? Tada sam shvatio da ja nisam kao oni, da sam drugačiji i da ja neprestano pokušava da letim, a još nisam naučio da hodam. Uznemiruju me pitanja, pogledi i očekivanja. Sve beznačajnosti ovog sveta slivaju se na mene i, što je poraznije, svaku od njih doživim dovoljno tragično da iznova potrese moj svet. Da li je to slabost ili hrabrost? Misao grize, rane ne zarastaju. Otkud u meni nezagasiva želja za vedrinom i dobrotom, otkud obilje ljubavi, kad sve to pokriva nepregledna ,,sveta tuga’’ koja ne prestaje? Život na klackalici, nemoguće jedinstvo suprotnosti, zatišje i burnost. Pogođen nizom tragičnih beznačajnosti, zamora i padova shvatam da Cioran ne preteruje kada kaže da je egzistencija jednaka torturi. Ostaje ljubav i obilje tuge, njihova isprepletanost i trajni nemir. Ništa ne mogu i ništa ne umem, da parafraziram Rastka Petrovića, osim da budem hrabro sentimentalan do smrti.