U najblagorodnijim se trenucima dvadesetog stoljeća sama od sebe brisala granica između filozofije i književnosti. Inače, to je jedna od najosjetljivijih granica, općenito, jer duž nje graniče dva načina mišljenja, razumijevanja svijeta i njegova ponovnog stvaranja, koji se međusobno isključuju. Osim gdje je dara i božanskog nadahnuća! Kakvog je, recimo, kod Waltera Benjamina. Ili kod Leszeka Kołakowskog koji je sam za sebe stvarao žanr filozofske pripovijetke, ali i žanr filozofske satire. Ili, možda najneobičnije, kod Martina Heideggera, recimo u Poljskoj stazi ili u Šumskim putevima, tekstovima koji na zagonetan način u sebi integriraju međusobno odvojene svjetove i sasvim dovode u pitanje granice između njih. Je li Heidegger beletrist kada govori o mreži zaraslih šumskih puteva, po kojima se kreću i orijentiraju samo šumari i drvari? “Oni znaju što znači biti na šumskom putu”, piše Heidegger, kao da će upravo započeti roman.

Filozofske priče Predraga Fincija imaju iza sebe tu veliku, pomalo zagonetnu, a za neke pomalo i neželjenu tradiciju. I onoga čije ime nismo ni spomenuli, inicijala F. N., s kojim na više načina i započinje dvadeseti vijek. Iza sebe Filozofske priče imaju i auru umirovljenog profesora filozofije (pa još estetike!), imaju i famu ratnog izbjeglice i emigranta, filozofa u tuđemu svijetu. Sve to doprinosi pripovjednoj strani stvari, kao što doprinosi i stanovitoj distanciranosti u odnosu na ozbiljnost i monašku obavezanost jednog filozofa. Ali postoji i još nešto u Filozofskim pričama. Moćan usmeni talent, kojemu je dodatnu sigurnost pružalo autorovo divljenje onima iz njegove životne i radne okoline koji ne samo da su takav talent imali, nego su ga svud naokolo rasipali, tako da na njeg ne ostane sjećanja ni traga. Ovo je lijepa i važna knjiga, u koju su istovremeno upisane povijest jednoga života i sve povijesti jednoga u međuvremenu iščezlog svijeta. Čak bi se moglo reći da su te povijesti, osobne i društvene, više doprinijele formi ovih tekstova, nego njihovom sadržaju. To je, barem što se ovog čitatelja tiče, golemi kompliment.

U moju kuću septembar je dolazio sa Cici, a Cici autobusom ’Centrotransa’. Svima je tada završavala ljetnja sezona, pospremale su se kuće, spremali đaci za školu, lovci su čekali prepelice i grlice, ribari skakavicu, a samo mi Cici. Ona se zapravo zvala Hasnija, a Cici je bio nadimak njenog muža, ali ga je ona toliko često pominjala s nekom čudesnom nježnošću u glasu, da smo i nju, među nama, prozvali Cici. I svaki put pri pomenu tog nadimka, prasnuli u smijeh. Svi: mama, tata, sestra i ja. Kazivala je, urijetko, ponešto i o svojoj jedinoj kćeri Neri, djevojci već, koju je rodila u četrdesetoj godini. Lijepo, pametno i poslušno mamino dijete, govorila je, samo neće sa njom na more, to ne voli, a i u septembru joj počinju obaveze u školi, kasnije na studijama.

Dolazila je, tačna i neizbježna kao kalendar, svake godine prvog dana septembra i ostajala kod nas do kraja mjeseca. U istoj haljini, sandalama, papučama, putnoj torbi i onoj za plažu, slamnatom šeširu, sunčanim naočarima, s istim peškirom… To je trajalo, to se nije habalo, uvijek isto, uvijek čisto, nasloženo i poređano svih tih, sigurno, petnaestak godina njenog redovnog dolaženja. Prvih nekoliko septembara mama joj je naplaćivala neke sitne novce za boravak u maloj sobi u prizemlju, onda par godina još sitnije, a na kraju nije htjela uzeti ni dinara. 

– Hajde, bogati, i bez tih para će se zima prebroditi, vidiš li da ni šešir nije promijenila sto godina – rekla bi mama na tatino gunđanje zbog septembarske gošće. 

– Taman neka za te pare kupi poklon onom njenom Ciciju. Čuj, stari čovjek pa – Cici! Ja bih umro od sramote.

Samo što bi stigla noćnim autobusom, pozdravila se sa nama i stavila na sto pola kila kafe i kutiju šećera u kocki, smjestila bi stvari u sobu, popila sa mojom mamom kafu i pravo na plažu. 

– Ona je član senata ženske plaže – rugao se tata – bez nje nema kvoruma.

Išla je svakodnevno na plažu sa sumpornim izvorima gdje su se kupale i sunčale samo žene – nerotkinje u želji da zatrudne, a starije, kao Hasnija, za društvom i pričama o raznoraznim životima i sudbinama. Došla bi predveče, zatekla mamu u ljetnjoj kuhinji oko šporeta ili sudopera i znala da joj tu ne može pobjeći. Sjela bi iza nje baš kao da stavlja ogradu  i onda joj naširoko prepričavala svaku pojedinost koju je toga dana čula ili doživjela. Mami je to često vrlo smetalo, Hasnija joj bila dosadna, ali je na neki način opet voljela ili zbog nečega sažaljevala.

– Ne znam što ti imaš nju sažaljevati? Što joj fali, osim tog Cicija! Na odmoru je, sunča se, kupa, šeta… vidi ti sebe s tom pregačom oko šporeta – kad si zadnji put putovala? – bio je ponekad gorak tata.

– Ajde, ajde, nije ni tebi mrska, samo tako pričaš i tebi je nje nekako žao, znam, osjećam.

A Hasnija zvana Cici sredila bi se naveče, nakarminisala usne i začešljala se, obukla bijelu haljinu, crnu lakovanu tašnicu stisla pod miškom i krenula laganim korakom na korzo. Šetala je i na plesnoj terasi igrala, tako je pričala, ali ne i sa kim, a mami je bilo neprijatno da je pita.

– Nije ti ona plesala ni koraka više nego što si ti – dobacivao je tata – ko će nju pozvati na ples, časti ti?! Da plešeš sa njom i da ti starica na uvo nježno šapne ’Cici’? Grozno! – smijao se.

 Tata koji je, inače, bio prilično rezervisan i nezainteresovan za ljetnje goste, popratio bi s podsmijehom, ali bez prezira, svaki Cicin korak, a kada bi pričala o svom mužu kojeg mi nikada nismo vidjeli, bio je posebno pažljiv. Pitao je čime se Cici bavi, radi li ili je penzioner, kako mu je pravo ime, je li zdrav, zašto nikada ne dođe na more? Hasnija bi, topeći se, odgovarala da je Cici duša jedna divna, da ga je sam Bog stvorio za nju, da ga poslije nekoliko dana poželi, ali septembar je samo njen. Kćer bi ona nekako i dovela, ali ona, eto, neće sa njom. 

Jednog je prvog septembra stigla rano ujutro, kao i uvijek prije, ali vidno uznemirena i ustreptala: nije bila sigurna da li je prethodne večeri, spremajući se na put, zaboravila isključiti peglu i rekla je da mora prvim autobusom nazad da to provjeri. Mama joj je pokazala na telefon i rekla da nazove muža da to pogleda, ali je ona odvratila da sam bog zna gdje je on stigao, ’lopov stari’. Po komšiluku se smuca, sigurno.  Mama je zbunjeno slegla ramenima, a kada je uveče otputovala nazad, tata je definitivno zaključio da ta žena nije normalna i da on to odavno vidi. Vratila se nasmijana, vedra, sve je u redu, pegla je hladna i sada je mirna, nakon osamsto pređenih kilometara tamo i ovamo. I Cici je dobro, dodala je, nije se nigdje udaljio. Zadovoljna, odmah je predložila da ona toga dana, kao i svake godine, umijesi njene čuvene hurmašice. Tata je rekao da smo rijetke sreće da naletimo na jedinu Bosanku na svijetu koja ne zna spremiti hurmašice. I, zaista, to njeno tijesto ni oku, ni nepcima nije prijalo, ali i to bismo nekako progutali, i to je bilo po septembarskom rasporedu.

Zadnji put došla je prve godine posljednje decenije dvadesetog vijeka. Baš kad su iz Crne Gore krenuli put Dubrovnika da ga odbrane od ustaša, sudarila se sa veselom vojskom i morala se vratiti u Bosnu zaobilaznim putem. 

Nikada je više nismo vidjeli, niti čuli bilo što o njoj i njenoj porodici. Slušao sam redovno ponoćni radio Slobodna Evropa, govoreno je o njenom gradu najviše, ali njen glas nismo više čuli.

Protekle su godine, decenije, rat je daleko za nama i danas smo dalje od njega nego od sljedećeg. Moji roditelji mirno počivaju na mjesnom groblju, jedno pored drugog, pod bijelim nišanima. Obiđem ih, sam u tišini između stotina i stotina kamenih beljega, počupam sa mezara neku upornu i neukrotivu divlju travu, a da posipam šljunak neću. Ta četiri kvadratna metra mogu, vala, održavati ili bolje da me nema, tako se inatim. Ranije, dok sam još pušio, zapalio bih i ostajao kraj njih koliko jedna cigareta dogori, a sada po osjećaju znam koliko je to minuta i time se ravnam. 

* * *

Prije dvije godine, septembar je bio, naravno, u kasno popodne neko je pokucao na vrata. Tek sam zadrijemao i teturajući stigao da otvorim. Pred vratima je stajala naočita žena, lijepo odjevena i njegovanog lica i kose. Možda moja vršnjakinja. Strankinja, a opet naša – znam to prepoznati.

– Dobar dan, je li ovo kuća porodice… pomenula je moje prezime.

– Da, na pravom ste mjestu, izvolite – malo sam se razbudio.

– Prvi put sam u vašem gradu, na proputovanju smo prema Albaniji i Grčkoj,  i ja nisam mogla a da vas ne potražim. Ja sam Nera, Hasnijina kćer, ako se sjećate moje mame. Ja o vama svima sve znam, sve mi je pričala. Prilično lako sam vas pronašla, po opisu mjesta i po prezimenu. Voljela sam da vidim kuću i ljude kod kojih je moja mama godinama dolazila.

– Uvijek u septembru – dolazio sam sebi – ovo je bilo njeno doba. A, možete upoznati samo mene, jer roditelji počivaju tu gore na onom brdu, a sestra je već decenijama vani.

– I ja sam vani. Nekoliko mjeseci pred rat i opsadu, moj tadašnji mladić, a sadašnji muž i ja odvažili smo se i uspjeli stići u Švedsku i još uvijek smo tamo. Mama je umrla prve ratne zime. Ne, nije je ubila granata ili metak, umrla je tako, sama, našle je komšije. 

– A Cici? – nesigurno sam izustio.

– Cici? –  tužan smiješak joj je okrznuo lice – uginuo je odmah nakon mamine smrti, tako sam čula. No, bio je star –petnaest, šesnaest godina, duboka je to starost za psa.

–  Uginuo, pas? –  glas mi je drhtao – A otac?  

Ko zna kako sam izgledao jer me čudno pogledala i rekla odsječno da ona nema oca, nikada ga nije imala. Taj je čovjek, dodala je, ostavio moju mamu sa mnom u stomaku pred sami porođaj i nestao bestraga. Nikada ga nisam upoznala, i nemam želju, i nije mi žao. Voljela bih vidjeti, ako je moguće, maminu sobicu, tu gdje je ona dolazila i bivala.

– Naravno, naravno, sve je ostalo isto, možda je  samo promijenjen neki komad namještaja i par krečenja.

Provirila je u sobu kratko, preletjela je pogledom, zahvalila se na ponuđenoj kafi i u odlasku okrenula se, pogledala me očima zamućenima suzama i tiho me upitala da li nam je Hasnija svake godine spremala njene čuvenu hurmašice?

– Jeste, odgovorio sam.

– I, nisu bile dobre, recite pravo?

– Iskreno – nisu, ali uvijek bismo ih sve pojeli.

Kupio je kuću sa ogromnim dvorištem.
Sa sve četiri strane sazidao je ogradu i uz nju zasadio ruže puzavice.
Svake nedelje nabavljao je po jednog baštenskog patuljka.
Nezadovoljan identičnim izgledom figurica iz radnje, vremenom je počeo sam da ih pravi.
Svaki se razlikovao po odeći, bradi, kosi, licu.
Davao im je imena i svakome detaljno smišljao biografiju.
Vremenom je kreirao različite karaktere, uzraste, zanimanja.
Skupljao ih je u porodice, podelio u komšiluke.
Kako je populacija rasla, tako je i organizacija bašte bila zahtevnija.
Uvideo je da su svi oni beskućnici, pa je duž ograde postavio kućice za svaku od porodica.
Komšije su mislile da je sišao s uma.
Svako malo pele su se na ogradu i gađale patuljke.
Sve poginule sahranjivao je u posebnom delu dvorišta.
Čim je populacija narasla, infrastruktura bila uređena i nekoliko generacija se smenilo u dvorištu, krenuo je da uređuje njihov društveni život.
Sagradio je školu, bolnicu, policijsku stanicu, za sve je imalo mesta.
Usledili su kulturni centar, pozorište, bioskop, stadion.
Komšije su idalje napadale, a počela su i ubistva među samim patuljcima, o tome je pisala patuljasta crna hronika.
Baštenska enklava zahtevala je i političko uređenje.
On je postavljao predsednika, a vladu su izabrali sami stanovnici na prvim višestranačkim izborima.
Politika mu je i došla glave.
Iznenada je preminuo kada su patuljci dobili separatističke ideje.
Ipak, ostao je zapamćen kao otac nacije.

Zoran Predin: Bezgrešna, Fraktura, Zagreb 2024.

O tome kako je i zašto usred vrlo uspješne i raznorodne muzičarske karijere Zoran Predin otpočeo s pisanjem kratkih priča pa romana, postojat će razne teorije. U nekom intervjuu autor kaže da u romanima piše o onome o čemu u ova politički korektna doba ne smije pjevati. Može biti da mu se stvarno čini da je tako, a može biti i da se opet poslužio ironijom, svojim najjačim socijalnim oružjem.

Ali lako je, recimo, primijetiti da pjesme s prvih albuma Lačnog Franza, možda zaključno s trećim, “Ne mi dihat za ovratnik”, temom, sadržajem i načinom danas podsjećaju na zametke Predinovih romana. U ono vrijeme je, suprotno glavnim tokovima onodobnog novovalnog i punk rock pjesništva, pa čak i svih tih domaćih šansonijerskih i kantautorskih škola, uz koje će ga također kasnije spominjati, Zoran Predin bio je pjesnik bogatih i bujnih alegorija. A usto, kroz te je svoje alegorije vazda pripovijedao priče. I onda smo, uz rijetke izuzetke, kakav je, recimo, bila pjesma “Lačni Franz”, ili kakva je bila alternativna generacijska himna “Praslovan”, dobivali priče koje su bivale dvaput zaključane. Svaku od njih mogao bi danas, kada bi imao samopouzdanja i vremena, a možda i marljivosti, pretvoriti u roman. Ti romani pripadali bi nepogrešivo istom nizu s “Mongolskim pjegama” i “Bezgrešnom”, kao što je i “Bezgrešnu” i “Mongolske pjege” moguće pretvoriti u dvije nove, ali onodobne pjesme Lačnog Franza.

“Bezgrešnu” bismo mogli predstaviti kao štajersku i slovensku varijantu latinoameričkih romanesknih prikaza stvarnih i imaginarnih diktatora i diktatura. Istina, nije u toj Predinovoj zamišljenoj i neimenovanoj karantanijskoj kneževini krvi, mraka i sadizma kao u Marquezovoj “Jeseni patrijarha”, niti operne raskoši i pompe Asturiasova “Gospodina predsjednika”. Svijet koji Predinstvara i opisuje mnogo je manji. Taj svijet je uskogrud i tjeskoban, bajkovit i alegoričan upravo poput ranoga Lačnog Franza. Samo što čitatelj nikada ne može biti siguran što je u toj alegoriji stvarno, tojest što ima svoje razrješenje i protuuzor u nekoj našoj bliskoj okolini, a što je igra iz autorove mašte ili lažni signal, kojim se alegorija nanovo zaključava. Diktatura koja se u “Bezgrešnoj” uspostavlja je, naravno, katolička, jer kakva bi mogla biti diktatura u imaginaciji našeg svijeta, ali prevarit će se onaj tko iz ovog podatka bude izvlačio preuranjene zaključke. To da je diktatura o kojoj Predin piše katolička može poslužiti kao motiv samo ovdašnjim vjerskim fundamentalistima, koji ionako ništa ne čitaju, pa tako neće ni ovaj roman…

Kako je trajno više onih koji su nekad u životu slušali Lačnog Franza, ili su još prije četrdesetak godina posvećenički pohodili njegove koncerte, nego takvih koji danas čitaju Predinove knjige, često se dogodi da me netko upita kakav je on kao prozni pisac. Pitanje je iritantno, zrelo za šamar – naravno verbalni, ne i fizički! – ali gdje bi čovjek završio kad bi se u ova mutna i otupjela doba razmahivao šamarima? Stoga svaki put spremno odgovaram da je Predin dobar pisac, da priče i romane piše taman onako kako je pisao i pjesme, i da se, zapravo, ne mogu sjetiti drugog šansonijera, muzičara, kantautora koji se odmetnuo u prozaista, kakvih je u povijesti kulture našega vijeka doista mnogo, čija bi prozna gesta, stil i način bili toliko nalik njegovim pjesmama. Između Predina pjesnika i prozaista razlike, zapravo, i nema; ili je, ipak, razlika jedna: dok je kao songwriter naučio pisati i namjenske pjesme, one čija će se vrijednost ostvarivati isključivo s gitarom i pred publikom, kao prozaist još uvijek je savršeno nevin i nedužan. Ono što bi, međutim, moglo zasmetati nekome od onih koji pitaju umjesto da čitaju, i čime bi ih pisac, ni kriv ni dužan, mogao razočarati jest što u romanu nema ritam sekcije ni gitare. Nema Otta Rimelea, mikrofona, zvučnika i pojačala. Ali naprosto, to je “nedostatak” književnosti u odnosu na muziku. I to je, možda, falinga starosti u odnosu na mladost. Starost je za duhom povlaštene vrijeme čitanja, premda je malo vjerojatno da bi u starosti mogli čitati oni koji nisu čitali u mladosti…

U svakom slučaju, čitajte “Bezgrešnu”, vi koji ste od čitanja…

Prijevod

Knjigu je lijepo i tačno prevela Jagna Pogačnik, koja je, vjerujem, onih davnih godina pohodila koncerte o kojima je ovdje riječ. Bila su to doba dubokog socijalizma, i Jugoslavije, naizgled cijele. Doba u kojima su – što god danas gavrani i plenkošenkovići imali za reći zakonom svome o jeziku nemuštom! – stvarnu i potpunu jezičnu slobodu i autonomiju u Jugoslaviji imali narodi koji su govorili “srednjejužnoslavenskim dijasistemom”, kako ga je nazvao budući HDZ-ov osnivač Dalibor Brozović, a koji se u dijelu zemlje nazivao srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim jezikom, a u dijelu zemlje hrvatskim ili srpskim. Svi drugi bili su zarobljeni u svoje još manje jezike, ili su zarad općejugoslavenske popularnosti pjevali na hrvatskom ili srpskom. Lačni Franz je, međutim, pjevao na slovenskom. I više je u to vrijeme za širenje i samopoštovanje slovenskog jezika učinio Predin, nego svi slovenski političari zajedno. Lačni Franz za generaciju bio je kratki i vrlo sadržajni tečaj slovenskog. Danas, ipak, Predinove romane čitamo u prijevodu. Ali bi se katkad, ne zbog provjeravanja prevoditeljice, nego da bismo provjerili sami sebi, trebali konzultirati sa slovenskim izvornikom… U njemu je još uvijek živ i zdrav svijet naših mladosti.

Zaplivam se sinjim morem
Zamahujem ko dva diva
Kad pogledam malo desno
Pokraj mene nešto pliva.

Sa putanje brzo skrenem
Opet ono ili je drugo
Doviđenja plavo more
Vidjeti me nećeš dugo.

Deset dana već bolujem
Kažu virus neki s mora
No ja mislim da je ovo
Bolest zvana govnomora.

Režisera Edoarda Pontija, sina Sofije Loren, upoznao sam kad je režirao kratkometražni film za koji sam scenarij napisao ja a producirala Paola Porini – “Noćnu smjenu odrađuju zvijezde” (Il turno di notte  lo fanno le stelle). Snimali smo u planini s Nastassjom Kinski, Julianom Sandsom i Enricom Lo Versom.

Pobijedio je na Tribeca Film Festivalu.

Mjesecima poslije toga Edoardo mi je pričao o želji svoje majke da interpretira Ljudski glas (La voix humaine), taj Cocteauovljev očajnički monolog. Jedna žena razgovara telefonom s ljubavnikom koji ju napušta.

U filmu su ga već igrale Anna Magnani i Ingrid Bergman.

Sofia Loren kao glumica nije htjela pokazati ništa, niti se htjela uspoređivati. Htjela je biti ta žena koja visi na telefonu.

Predložih Eduardu da tu sobu smjesti u Napulj. A ja bih s francuskog monolog preveo na napuljski. Tako i učinismo.

Njoj se ta ideja svidjela, a onda i prijevod. Ćutjela je te riječi više svojima, tu bol zbog ostavljenosti tjelesnijom.

Tako mi se dogodilo da sretnem tu veličanstvenu gospođu svjetskoga filma, razgovarajući s njom na našem zajedničkom materinskom jeziku.

Pričala je da joj se sve češće zna dogoditi da se vraća napuljskom. U razgovoru je prelazila na čisti talijanski, bez prizvuka, prirodnim skokom. Događalo se to promjenom glasa, kao što se dogodi i meni prelazeći iz jednog leksika u drugi.

Upotrebom svoga napuljskog uspostavljala je prisnost podijeljenu s malobrojnima. U njezinu glasu čuo bih jeku velikih likova koje je interpretirala.

Imala je držanje gospodarice doma koja prima gosta s osmijehom što poništava svaku udaljenost.

Od prvog susreta ponašala se kao da se već dugo poznajemo. Pričala je o kavi, kakva treba biti, kako joj je polazilo za rukom pribaviti je posvuda. Pomiješala ju je s uspomenama iz djetinjstva, pričajući o mjestu Pozzuoli i svojoj majci. U Pozzuoli sam odlazio i ja sa svojom, nedjeljom, na tržnicu s ribom, ponajboljom u tom zaljevu.

Njezin La voix humaine na napuljskom, u sinovljevoj režiji, posjeduje modulaciju frekvencije nekoga tko se u životu držao podalje od svakog poniženja i svakog poraza. To svjedoči i Actor’s Studio.

U liku ljubavnice u poodmaklim godinama, rastrgane zbog rastanka, pomaljaju se gorke uskrate podrijetla. Pobjede i nagrade griju srce, ali ne vade nijedan trn iz rana trapljenja, niti ih zacjeljuju.

Ovi redci su mali znak zahvalnosti za prigodu što sam je sreo.

Slavi se prelazak kroz ciljnu ravninu jednog njezinog desetljeća. Neka je postojana zdravlja i naklonosti i onog dojdućeg.

Objavljeno u napuljskom izdanju dnevnih novina Il Mattino (20. rujna 2024.), povodom rođendana Sofije Loren

Preveo Tvrtko Klarić

ponedeljek

Propustiću, siguran sam, sve prilike jer život ne prašta odustajanja. Ovo nebo više nije moje, ali ipak svedočim pod njegovim ranama. Može li život da iskaže ljubav, a da ne dotakne patnju? Sve transformacije, svi ožiljci, osmesi, uvrede i poniženja okupljeni su u neizrecivo i daleko osećanje poraza. Moj svet je stranost nadolazećeg sutona. U čekaonici bolnice starija gospođa, neugledna i nestrljiva, govori o sudbini i nekoj zemlji gde sunce drugačije sija. Obasjava, ali ne greje. Govori nepovezano, smeje se i šeta. Sve je obično. Nebo i mi ispod neba.

utorak

Kad sam prvi put posustao bila je modrina. Svet je postao tesan, soba mračna, život nepodnošljiv, vazduh suv, sve je prekrila tišina nepomirenosti. Želeo sam da pričam, ali niko nije želeo da sluša. Telefon je zvonio neprestano, a ja sam postiđeno posmatrao dve ptice koje se udaljavaju u beskraj. Bila je to moja vizija slobode.

sreda

Od kada sam u osnovoj školi odustao od sebe nisam se smejao. Sve je postalo borba, protiv drugih, protiv tuge, najviše protiv sebe. Jednog dana u parku tokom školskog izleta učiteljica me iznenada pohvali za moju prvu napisanu pesmu. Toga dana sam se sramio, ne zato što sam postao pesnik, nego jer sam za drugu decu i dalje bio samo – peder.

četvrtak

Oskudnost u odnosu sa drugima, gutanje reči, prazan pogled. Modrina. Majka me razotkriva rečima, surovim pogledom, neoprezno i sa blagom ironijom. Nagriza je patnja, znao sam to, i strepeo sam jer ona ne uspeva da bol pretvori u nešto drugo osim ozlojeđenosti. Bila je uporna da me razotkrije, da prodre u nedokučivost očajnog spokojstva. Ja nisam želeo da se otkrijem, želeo sam pokrivač od osušenog cveća, modar od mraza, toplotu i neke kristalne oči kojima sam važan.

petak

Bivši kolega je dobio dete, pravio svadbu. Jedan rođak se oženio nedavno, otišao na medeni mesec. A ti – čujem pitanje. Na psihijatriji je gužva, klonim se u stranu. Bežim od vezanosti. Opet gledam u modrinu i beskrajna nebesa. Jedna devojčica slomljena od bola jeca, majka je čvrsto drži za ruku i ponavlja – proći će. Ispred mene obrisi nemogućnosti, možda prkos i inat, progonstvo koje rađa poeziju, stih, govor. Slike pustinje, izmaštanih mesta, teških svanuća i sitnih radosti u senci stalnog prkosa. Konačan obračun i (možda) uzaludno pevanje.

subota

Želim da podignem ustanak u odbranu nežnosti. Osim lutanja i pisanja želim da zavolim odano poput psa. Želim takođe da napišem pismo ocu. Želim, ali ne umem. Tu je, ali nikada nije bio blizu mene. Šta da napišem udaljenom, nepoznatom čoveku?

nedelja

Boli me neuzvraćena ljubav, prošlost, sadašnjost i moja nesposobnost da se istinski radujem. Porodica nije uvek stecište ljubavi, već može biti izvor duboke patologije. Ipak u sitnim stvarima prepoznajem smisao, u pevu ptice opojnu melodiju, u nekoj lepoj rečenici treperenje lepote. Setim se maglovitog i predivnog početka Wendesovog filma Iza oblaka i reči koje izgovara John Malkovich – Osmatram tišinu i tamu. U tami stvarnost svetluca, a u tišini glasovi žešće odjekuju. Samo u meni ne prolazi bol što sam jednom odustao od sebe i uputio se u modrinu, tamo gde je nebo tamnije, a sunce obasjava oštrinom, promrzlim zracima.

Kad smo maturirali
Nekom je palo na pamet
Da pješačimo do Međugorja
Stotinu kilometara
Nije šala

Riječ na riječ
I eto nas
U Studenim Vrilima
Gdje se zemlja pretapa u crveno
I zrak postaje gušći
Lipanj je na izmaku
Udara odozgor
Odozdo zmije
I šiljate kosti

Znam sve molitve
Izgovaram ih u zanosu
Osjećamo kako se rađaju žuljevi

Bubre i pulsiraju
Ona zapjeva kad prestadoh moliti
Glas joj treperi kao cesta po zvizdanu
Njezina pjesma
Iznad zaraslih livada
Prošaranih pravokutnim lišajevima duhana
Ukazuje se Marija
Nad Hercegovinom
Kako na nebu tako i na zemlji

Na Kočerinu na pola puta
Fratar neće ni da čuje
Da spavamo u crkvi
Nije naša crkva duvanjski konak
Spavamo na groblju
Smrdimo
Ne znamo još što je noć
Što je zemlja

Ona se probudila bolesna
Vrućica kašalj nemoć
Bez glasa ostala
Spušta se na cestu da zaustavi nekoga
Vraća se kući
U suzama
Da se mene pita
I ja bih s njom
Bilo gdje
Nema potrebe da dalje gazim
Kroz vinograde i šumskim prečicama
Meni se Marija
Ukazala

(Bilješke za autobiografiju)

Utjelovljenje si humanizma!, klicahu mizantropi
Pa taj i sebe mrzi i prezire, grstili su se filantropi
Uzorom patriotizma doživljavali su me anarhisti
Poneseno su me obožavali nepokolebljivi ateisti
Evangelisti su se ufali vjeru njinu da reformišem

Uhodili su me žbiri, ucjenjivali da ih informišem
Vještice su vrištale kako najljepši sam na svijetu
Potcikivale su s metle, loveći me u suludom letu
Umilnije od njih da pjevam, cvrkutale su pjevice
Ljubavnika strasnijeg nema, prisezale su djevice

Drolje su me preklinjale iznova da ih defloriram
Plaćali su mi plagijatori i njih jednom da citiram
Za vegetarijance bijah najpoželjnijim zalogajem
Mudraci ljutito gunđahu za glupost što ne hajem
Od prevrata su smrtno zazirali i življahu u strahu

No, na spekulativnu metodu nipošto ne pristajem
Kao katekizma držah se 11-te teze o Feuerbachu
Ratnici od terakote čudili su se mom militarizmu
Zavidjeli su mi nacisti na nenadmašnom cinizmu
Generali su me odlikovali što ih obučavam pušci

Vukodlaci su uživali da se izruguju mojoj njušci
Spašavao sam kauboje kada se zaošija stampedo
Pokazivah admiralima kako da lansiraju torpedo
Iako pacifist, šaptalo se da crnu ne izuvam čizmu
Muslimani me teško okrivljuju za crkvenu šizmu

Optimisti se slažu da sam predskazao kataklizmu
Ovaj je od zla oca, odmahivale su protuhe rukom
Da s ove strane tmine cio život držah se s mukom
A smjerni će dodati da sam od gore rođen matere
Dosje moj da popunjavaju sve same grozne afere

Prototip bijah Magnus & Bunkeru za Broja Jedan
Hedonistički živjeh, kao pustinjak, asketski čedan
U najgorem od svih svjetova, krvi ću ostati žedan
Poput slike Doriana Graya, i moj je obraz blijedio
Ali, možda sam ipak, nakon svega, i raj zavrijedio

Početi priču o Hamdiji Kreševljakoviću, a ne ostati zapanjen činjenicom da je riječ o autoru koji je napisao više od 300 naučnih i esejističkih radova apsolutno je nemoguće.

Ta brojka još je nevjerovatnija kada se čak i nakon najpovršnijeg uvida u biografiju tog izuzetnog čovjeka shvati da je riječ o osobi koja je živjela nesigurnim, nemirnim i turbulentnim životom, dakle, daleko od života provedenog u miru i sigurnosti kakva je potrebna jednom naučniku njegovog profila.

Titanska snaga kojom je kročio, sistematizujući materijale do kojih je dolazio, etnografskim podjednako koliko i istraživačkim putevima omogućila je da se njegov neprocjenjivi talent ispolji na najzahtjevnijem polju kulturnog pamćenja – historiji. Kreševljakovićev doprinos proučavanju osmanlijske historije Bosne i Hercegovine od tolike je važnosti da se slobodno može reći da bi bez njegovog djelovanja historiografiju tog perioda bosanskohercegovačke historije bilo nemoguće napisati.

Zanimanje za historiju Bosne i Hercegovine Kreševljakoviću je bila cjeloživotna opsesija, pa, iako nikad nije uspio profesionalizirati svoju strast, opus koji je stvorio i ostavio iza sebe toliko je fascinantan da čak ni pola stoljeća nakon njegove smrti nije dobio kritički priređen oblik.

Radeći cijelog profesionalnog života kao nastavnik i prosvjetitelj, Kreševljaković je zanimanje za historiju njegovao isprva kao intelektualni hobi, koji je pisanjem članaka, monografija i historijskih studija prerastao u ozbiljnu duhovnu djelatnost. Studijska putovanja po cijeloj Bosni i Hercegovini, osmišljene obilaske kulturno-historijskih znamenitosti i otkup vrijednih knjiga i dokumenata Kreševljaković je cijelog života izvodio bez ikakve institucionalne pomoći trošeći vlastiti novac na izobrazbu neophodnu da izgradi svoj upečatljivi historiografski narativ.

Osmanlijske hronike

Već na samom početku bavljenja historijom Kreševljaković je usvojio metodologiju koja će se pokazati vrlo važnom, jer je insistiranjem na činjeničnom predstavljanju historije, bez izvođenja ideološki obojenih sinteza, svoje historijsko pismo zasnivao na konsultovanju pisane građe.

Neposredni uvid u mnogobrojne deftere, sindžile, berate, fermane i bujruldije omogućio je Kreševljakoviću da piše historiju osmanlijske Bosne i Hercegovine neopterećen komentarima imaginarnih prethodnika, a njegova zelotska predanost istini učinila je da historiografski narativ koji je ispisivao nalikuje nekoj autentičnoj osmanlijskoj hronici.

Da Hamdija Kreševljaković nije posjedovao istančan osjećaj za važnost građe na osnovu koje je obazrivo oblikovao svoje historijske priče, mnogi važni kulturno-historijski detalji iz života osmanlijske Bosne i Hercegovine bili bi zauvijek izgubljeni. I dok se onovremena akademska historiografija prema živoj građi i običajima življenja odnosila s prezirom, insistirajući na predstavljanju političke historije, Kreševljakovićeva intuicija i spremnost da se bavi marginalnim historijskim temama spasili su od nestanka onu ključnu perspektivu, neophodnu za potpunu rekonstrukciju historije.

Pišući monografije o osmanlijskim gradovima Bosne i Hercegovine i posebno se baveći problemom zanatske proizvodnje, trgovačkog prometa i organizacijom esnafa, Kreševljaković je postao pionir savremene historiografije, koja će tek s Braudelovom revolucijom u sagledavanju hisotije dobiti potpunu naučnu potvrdu.

Kreševljakovićev historiografski pogled u prošlost posjeduje etnografsku taksonomičnost, a obim njegovog djela na tom polju uveliko nadilazi domete historiografskog otkrića, pa je njegov rad važno antropološko svjedočanstvo o prošlosti Bosne i Hercegovine. Kreševljaković se prije svih na jugoslavenskim prostorima bavio temama porodičnih genealogija tragajući za genezom bosanskohercegovačkih velikaških porodica. U knjizi Kapetanije u Bosni i Hercegovini, neobično za onovremenu historiografiju, tematski je obrađivao specifičnost jednog historijskog fenomena sužavajući svoje naučno interesovanje na opisivanje uzroka i posljedice jedne izolovane historijske pojave.

Lišen tereta opće političke historije i njenog naloga da se uvijek opisuje kontekst bez pokušaja prodiranja u suštinu samog fenomena, Kreševljaković je svoju studiju oblikovao kombinujući nekoliko dotad nespojivih pristupa. Pisao je o uzrocima i namjerama nastanka bosanskohercegovačkih kapetanija istovremeno ispisujući historije najznamenitijih kapetanskih porodica u Bosni i Hercegovini i samo zahvaljujući njegovoj zaostavštini danas možemo razumjeti način na koji su se formirale moćne begovsko-kapetanske dinastije kakve su Gradaščevići, Fidahići, Rizvanbegovići, Kapetanovići, Gavrankapetanovići, Resulbegovići, Tuzlići.

Sarajevo za vrijeme austro-ugarske okupacije

Ako su studije, u kojima je nadahnut još prilično živom i prisutnom osmanlijskom kulturom, monografski predstavljajući bosanskohercegovačke čaršije, dale potpuniji uvid u život tih mjesta, onda su knjige Sarajevo u doba okupacije i Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave nezabilježen pothvat neposrednog uranjanja u historijska zbivanja na našim prostorima. Razumijevajući da je historija proces koji stvaraju ljudi i da su historijski izvori, u kulturno-historijskom smislu, tek drugostepeno svjedočanstvo o događajima, prilikom pisanja prve od dvije studije, Kreševljaković zasniva metodologiju stvaranja teksta na svjedočanstvima preživjelih učesnika zbivanja, dajući posebno mjesto očevicima.

Taj mu postupak omogućuje da događaje sagleda izvan vizure normirane političke historije, koja nema mogućnost da događajnost prisutnu između ličnosti i datuma kontekstualizuje na sadržajniji način. Svoju dokumentarističko-ispovjednu metodu Kreševljaković inaugurira kao modus operandi jedne dotad nepoznate historiografije, koja će se tek pola stoljeća kasnije početi s više obzira odnositi prema zbivanjima iz nepolitičke historije utemeljene na izučavanju zvaničnih dokumenata.

Njegova studija bila je i ostala temelj za proučavanje događaja austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine upravo zbog važnosti svjedočanstava koja je prikupio, obradio, kontekstualizovao i zatim objavio kao naučnu tezu. Narativ koji je stvorio u mnogočemu se podudarao s istinom zvanične historiografije, ali je na jedan veoma fundamentalan način tu (pri)povijest i podrivao dajući nekim historiji nevidljivim događajima i ljudima koji su bili sasvim na margini zvaničnih izvještaja sasvim drugačiju i dosta značajniju ulogu.

Rođen u Sarajevu

Kreševljaković je rođen u Sarajevu i ta biografska činjenica od izuzetnog je značaja za razumijevanje njegovog naučno-historijskog rada. Veliki dio njegovog opusa posvećen je proučavanju historije Sarajeva baš kao što je i sam Kreševljaković bio neraskidivo vezan za društveno-politička zbivanja u gradu. Nije naodmet reći da je cijeli profesionalni radni vijek proveo kao nastavnik u Trgovačkoj i Učiteljskoj školi, a kad je 1929. godine, zbog političkog neslaganja sa Šestojanuarskom diktaturom, odbio napustiti Sarajevo, ostao je bez posla. Tri godine kasnije biva penzionisan, a 1939. postaje dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, čime njegov rad dobija valorizaciju zvanične historiografske zajednice.

Živeći u vremenu velikih političkih i civilizacijskih lomova, bio je svjedok kulturnih promjena koje su mijenjale metafizičku predstavu odnosa čovjek – svijet – historija. Aktivan u prosvjetiteljskom djelovanju, bio je jedan od onih izuzetnih preporoditelja bošnjačko-muslimanske kulturne zajednice. Svojim životnim odabirima protivio se konzervativizmu velikog dijela bošnjačkih intelektualaca koji su vjerovali da je procese modernizacije moguće zaustaviti. Kreševljaković je marljivim radom i ingenioznim prepoznavanjem važnosti usvajanja savremenih metoda prikupljanja znanja spasio od nestanka fundamente na kojima se gradio jedinstveni kolektivni identitet Bošnjaka.

Važno je reći i da je ličnim primjerom i životnim navikama bio primjer svojoj zajednici. Svjedoci pamte da je bio izvrstan pedagog i nadahnut predavač. Marljivost, metodičnost i skromnost promovisao je kao istinske društvene vrijednosti, a njegov odabir da na prirodan i samorazumljiv način bude Evropljanin i musliman bili su putokaz mnogima u kojima su te naizgled suprotstavljene civilizacijske vrijednosti proizvodile dramu identiteta. Hamdija Kreševljaković bio je jedan od najpotpunije obrazovanih ljudi svog vremena, a poznato je da je bio slabovid. Potjecao je iz skromne trgovačke porodice, cijelog života zarađivao je kao nastavnik i naučnik, a stvorio je jednu od najimpozantnijih porodičnih biblioteka u Bosni i Hercegovini.

Zaboravljen i zanemaren

Važnost Hamdije Kreševljakovića u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine nije ispravno prepoznata i danas su spomeni njegovog djela vrlo rijetki. Izdavačka kuća “Veselin Masleša” početkom 1990-ih objavila je Izabrana djela Hamdije Kreševljakovića u četiri toma, koja su priredili Avdo Sućeska i Enes Pelidija.

U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini na Kreševljakovića se gleda ne s prezirom, pohvalom ili uvažavanjem nego s nevjericom i čuđenjem jer, iako danas škole i ulice nose njegovo ime, široj javnosti uopće nije poznato ko je on bio i čime se bavio. Instituti za historiju ne nose njegovo ime, nije organizovan nijedan naučni skup na kojem bi se govorilo o dometu njegovog rada, nije napravljen nijedan ozbiljniji pokušaj da se njegova objavljena i rukopisna djela, s kritički napisanim obrazloženjem, štampaju i predstave javnosti.

I baš to najviše čudi, jer se stječe dojam da živimo u vremenu kad se osmanlijska historija našeg identitetskog naslijeđa posebno potencira, a čovjek bez čijeg rada ne bismo znali kako je ona izgledala sistematski je zapostavljen i zaboravljen.