________________za Mosaba Abu Tohu

Šabane, ne do Bog nikome mom
I ne dao Bog nikome
Ne mom 

Da se ikad iko opet rodi
U domovini

Gdje se uz jutarnju kahvu
Na televiziji 

Neprestano veličaju
Zločinci i prešućuju zločini 

Gdje i spikeri
U crnim hronikama
Naša imena pogrešno izgovaraju

(2024)

Novi vladari su ličili, tako reći, na pristojne ljude, sa krupnim očima i svetlo-sivom bojom lica, što se uklapala uz njihove duge tunike sa visokim vizantijskim kragnama. 

Okupacija je izvedena na vrlo precizan način. Oni su bili prisutni već toliko dugo, neophodno uključeni u život ljudi, tako što u preuzimanju vlasti nije bilo nikakvih drastičnih nesaglasnosti sa njihovim predhodnim svesrdnim učešćem u medijumima, ekonomiji, medicine… Sa diplomatskim umećem, oni su tu radili sa visokim osećajem za takt i doslednost, zavisno od okolnosti. Normalno, navikavanje zbog izvršenih poslova često se pretvara u zavisnost, ali razmaženi potomci homo sapiens-a su, sa pravom, bili ubeđeni da se ne treba opterećivati ambivalentnim razmišljanjima. To ćemo ostaviti nekolicini filozofa i pisaca, iako ih niko ne čita. 

I tako, kada je nastupila okupacija, ljudi se nisu uznemirili, te je život produžio da teče bez incidenata. Čak bi se moglo reći da je produžio da postoji neki vid saglasnosti između unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta. Barem onakve kakva je važila za večinu ljudi. Ovakvo pristojno stanje potraja nekoliko meseci. 

Onda su bili obavešteni da se jave u nekoliko sabirnih centara, u uredno raspoređenim grupama da bi se izbegle gužve. Ubrzo su primetili da su u njihovoj grupi pozvani parovi. Čekaonica je bila prostrana, osvetljena i dobro provetrena. Svi iz grupe, dok su čekali, mogli su da odahnu u udobnim foteljama i da naruče sok, čaj ili kafu po želji. S vremena na vreme, sa šaltera preko mikrofona začuo bi se prijatan glas službenika koji bi pročitao muško i žensko ime, ponekad dva muška ili dva ženska, sa istim ili različitim prezimenima. 

Kad je došao njihov red, jedan od onih sa nižim okupatorskim rangom, pogledao ih je pažljivo svojim krupnim očima. Ova stvorenja su imala moć da identifikuju lične podatke bilo koga za par sekundi:

– Dobar dan. Vama sleduje jedno toplo vuneno ćebe. Karirano, bordo i plavo. 

– Meni jedno i njemu jedno. A imate li neku drugu boju? 

– Ne gospođo. Jedno za oboje. 

– Jedno ćebe za dvoje?! Ne dolazi u obzir! Ne treba nam! – reagovala je žena. 

– U redu gospođo – mirno odgovori šalterski službenik – Ako je to vaš izbor, ako odbijete ćebe, neću moći da vam ga dam… iako sam siguran da će vam trebati – žena primeti podsmešljiv trag na rubu svetlosivih usana. 

“Ovome su naredili da se ponaša ljubazno, ali ne može da sakrije pravo lice”, pomisli. Muž je pogleda bez reči i potvrdi glavom. “Pa ti me razumeš”. “Da, čujem te vrlo dobro”. “Pa to menja celu situaciju”, žena oseti nekakvo olakšanje. 

Sačekali su u foteljama da se završi prozivanje svih parova za podizanje ćebadi. Poslednji su se javili crnokosa devojka sa jakom vilicom i dugim rukama i nogama, i stariji gospodin (otac?), ćelav i, nasuprot devojci, nabijen, nizak i debelih nogu, koji odmah zgrabi ćebe pod mišku. 

U čekaonicu uđe nekolicina okupatora, petoro njih, izbroja žena, i ljubazno zamoliše prisutne da ih slede. 

“Ova stvorenja”, pomisli žena, “možda predstavljaju nešto od više inteligencije, ali se baš prave važni”. 

“Prave se kao da imaju ljudske osobine”, odvrati joj muž mislima, “Ali daleko su od ljudi”.

 “I šta da se radi”, upita (u mislima) žena. 

“Sledićemo ih, kao mrtvi ladni, a onda ćemo nešto da smislimo”, sugerirao je muž. 

Sad su se kretali kroz neki veoma veliki objekat, kao ogroman mol, sa beskrajnim hodnicima, koje bi odjednom zapleli levo i desno u manje hodnike koji su se pak staklenim pokretnim kružnim vratima povezivali međusobno. Iznad ključaonica na vratima bile su prilepljene srebrne ukrasne pločice u obliku zeca, “kao kod Alise”, pomisli žena. 

Dok su tako mislima nečujno razgovarali, žena i muž, a razgovor je tekao velikom brzinom, jer su oboje bili brzorečivi karakteri, u povorci sa ljubaznim okupatorima napred i ljudima sa ponekim ćebetom pozadi, ženi je postalo hladno. A nije htela da zamera sebi što nije uzela ćebe: “Gde nas ovi vode? Mnogo mi je sumnjivo kao…”. “Kao da imaju nameru negde da nas izoluju”. “Znam na šta misliš. Ovo je za nas kao lavirint, ali oni znaju tačno gde nas vode. A mi nećemo znati kako da se vratimo”. 

Oko njih ljudi, iako neki sa namrštenim licima, produžili su da koračaju iza petorice ljubaznih vodiča, koji su pazili da se kolona ne kreće prebrzo. Ali mada su se naizgled kretali ležerno, ovamo-onamo, levo-desno, žena i muž već su bili sigurni da je takvo kretanje sa tačno predviđenom namerom da ih zbuni. 

“Ovi nas vode kao zarobljenike”, ljuto pomisli žena, a ćelavi gospodin, koji je išao ispred njih zajedno sa devojkom jake donje vilice, okrete se i pogleda je u oči, ali i on produži da korača sa ćebetom ispod miške.  

Večernji list, Obzor, subota 20. srpnja 2024.

Razgovarao Branimir Pofuk

Ne postoji matematički egzaktna mjerna jedinica veličine i važnosti nekog umjetnika. Međutim, tri parametra vrlo točno ukazajuju na relevantnost i važnost pisca: broj napisanih i objavljenih naslova i njihovih primjeraka, broj prijevoda i jezika na koje su piščeva djela prevedena, te broj važnih i relevantnih međunarodnih književnih nagrada. 

Kada se ti brojevi jedni s drugima zbroje, pomnože i oduzmu, dobijemo rezultat koji ne može dovesti u pitanje bilo koje i bilo kakvo subjektivno arbitriranje: ma što domaća hrvatska javnost i scena o tome (ne)znali i (ne)mislili, najznačajniji i međunarodnom kulturnom kontekstu najvažniji suvremeni pisac hrvatskog jezika je Miljenko Jergović. 

Na tu vagu u Jergovićevu korist dodana su u posljednje vrijeme dva nova zlatna grumena. Jedan je nagrada Vilenica za srednjoeuropsku književnost koja će Jergoviću u rujnu biti uručena na  istoimenom književnom festivalu u Sloveniji, drugi je njegova knjiga “Rat” koju je u veljači ove godine objavila Fraktura. 

Ovo je razgovor o toj knjizi i kroz tu knjigu o svijetu i vremenu u kojem živimo. Kao i u razgovoru za nedjeljni Večernji list 2020. godine, i ovaj put smo obojica zaključili da bi konvencionalno “vi” bilo u neskladu s tonom i sadržajemo. Stoga i u Obzoru ostajemo na “ti”. 

Mislim da obojica spadamo u ljude koji prate što se događa u svijetu i pitaju se kamo on ide. Zato ne znam kako bih drugačije počeo ovaj razgovor, koji počinjemo ni dva dana nakon atentata na Trumpa, nego pitanjem kako si ti doživio to što se dogodilo u Butleru i jesi li razmišljao o tome što bi se danas događalo da je atentator doista, umjesto što je usmrtio jednog i ranio još dvoje promatrača, ubio bivšeg i vjerojatno budućeg američkog predsjednika?

Što bi se događalo? Pretpostavljam nešto strašno. Sad kad me pitaš, pretpostavljam da bi širom Amerike nastupila neka varijanta Kristalne noći, u kojoj bi Trumpove pristalice ubijali sve koje bi smatrali odgovornim za Vođino stradanje. Razbijali bi izloge, palili sjedišta lokalnih podružnica Demokratske partije, možda bi navalili i na džamije, meteorološke stanice, tvornice u kojima se proizvode globusi, na afroamerička udruženja i novinske redakcije… Stvarno ne znam, ali ne bih ni sebe ni druge time plašio. Možda sam o tome nedovoljno razmišljao.

Spoznaja da je bio dva-tri centimetra blizu smrti, koja mu je okrznula uho, trebala bi prodrmati svakog čovjeka. Jesi li bio fasciniran držanjem Trumpa nakon što su ga podigli s poda? 

Nisam bio fasciniran. Prvo, odavno me naročito ne fascinira takozvana muška, revolveraška, razbojnička, pa ni ratnička hrabrost. Mnogo me više može zadiviti stid. Šteta što ljudi nisu čitali Kafkin “Proces”, ili što se češće ne sjete posljednje rečenice iz knjige. Doista, ljudi se dijele na one koji su bestidni, i one koje će njihov stid nadživjeti. Donald Trump se, ja to vjerujem, posljednji put sramio u pubertetu, kad mu se na kupanju s dečkima učinilo da je upravo njegov najmanji. Još ponešto je u tom slučaju kandidatova uha bestidno. Ti dobro znaš da se nakon bosanskog rata na svjetskim televizijama i u novinama ne prikazuju krvave scene. Podsjetio bih te, recimo, da iz Izraela 7. listopada, kao ni svih sljedećih dana i mjeseci iz Gaze, kao ni iz Ukrajine, od 24. veljače 2022. pa sve do danas, nismo vidjeli ni jednu kap prolivene ljudske krvi. Kao da ne umiru ljudi, nego umiru krpene lutke! Trumpovu krv smo, međutim, vidjeli, i gledamo je u nekoliko fotografskih aranžmana, od kojih svaki sugerira njegovo stradavanje, ali i njegovu snagu i moć. Te slike bi nas trebale uplašiti, ali i učiniti empatičnim i solidarnim s tim čovjekom, jednim od nas, koji umalo što nije stradao u atentatu. Objašnjenje zašto nam se ne prikazuju scene mrtvih i ranjenih jest da se na takav način čuva dostojanstvo stradalnika. Zanimljivo je, međutim, da se na isti način ne čuva i Trumpovo dostojanstvo. Ili je, ipak, možda riječ o nečemu drugom?

S druge strane, mene se u jednom od prvih nastupa nakon atentata dojmila naznaka refleksije, inače neprisutne u njegovim govorima i nastupima. Dojmilo me se kad je rekao da su ga spasili “sreća ili Bog”. Naime, do sada se već toliko puta pozivao na Boga i mahao Biblijom da mene i čak taj jedan “ili” kod njega fascinira, samo dopuštanje mogućnosti da Boga ili nema ili da se, ako ga ima, nije toga dana uplitao u putanju metka i okretanje Trumpove glave…

Dragi Branimire, ti to učitavaš svoje lijepe i duboko ljudske želje i motive. Ako postoji savršeni bezbožnik, onda je to Trump. Kada bi samo jedan minut na dan mrvu posumnjao i povjerovao da Bog postoji, Trump bi taj minut proveo u paklu vlastitog srca i savjesti. Ali on u svakom trenutku zna da nikakvog Boga u njegovom slučaju nema, i zato može biti ono što jest. Između ostaloga, zato može pokazivati takav prezir prema konceptu istine, konceptu ljudske dobrote i čestitosti, te na kraju krajeva i prema konceptu stvarnosti. Kako Bog može postojati za nekog kome ne postoji Istina? Što je njegov Bog, ako istine nema? Dakle, zaboravi na to da Trump dopušta mogućnost dvojbe, ili da Trump najednom ima potrebu za refleksijom. Inače, njegov bog, u ime kojeg tobože maše knjigama koje nije čitao, uvijek je i u svakom prilici bog jačih, bogatijih, agresivnijih i bešćutnijih. Događalo se, na žalost, da i formalno i institucionalno religiozni ljudi krenu za njim, opčinjeni tim zemaljskim bogom jakih, bogatih i bešćutnih. Jednako kao što su neki institucionalno religiozni ljudi kretali za Adolfom Hitlerom, ili stvarali čudovišta poput Francisca Franca ili Ante Pavelića.

Pitam se još i hoće li ova priča, kao prijelomna i važna, u sve plićim i površnijim “javnostima” uopće potrajati do subote, kada će biti objavljen ovaj naš razgovor. I to se pitam pod izravnim utjecajem tvoje posljednje knjige “Rat” koja mi je, kao jedno od najvažnijih svojstava rata, posvijestila da u njemu više nema čuda i da, prije svega, sve smrti, sva ubijanja, pa i svi zločini, prestaju biti čudo, nego postaju nešto svakodnevno i normalno što gledamo i prihvaćamo, a da ne poludimo.

Javnost je onakva kakvi smo mi koji tu javnost činimo. Pa i da živimo u gluhoj sobi, pa i da novine nemaju nikakvog utjecaja, pa i da ono što govorimo i pišemo ne čuje nitko osim naših bližnjih, opet ostaje istina da je javnost onakva kakvi smo mi. Recimo, u iste ove dane u koje smo se nagledali Trumpova atentata i njegove krvi, uzorno crvene, na našim ekranima, u novinama i na portalima – uzgred, znaš li jesu li svjetske agencije naplaćivale te fotografije okrvavljenog Trumpa? – dakle, u iste ove dane Rusija je postala jednomjesečna predsjedateljica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. I u to ime proveli su jedan od većih i prljavijih napada širom Ukrajine, koji je uključivao i raketni napad na dječju bolnicu u Kijevu, najveću u Ukrajini. Napadnuto je i rodilište, i još jedna privatna klinika. Tog dana u Kijevu poginulo je šest liječnika, a ja, dragi Branimire, o tome ne bih imao pojma, da sam pratio isključivo hrvatske medije, zgranute nad Trumpovim krvarenjem iz uha. Inače, dan nakon napada na bolnice u Kijevu, u zgradi Ujedinjenih naroda na East Riveru je trajao banket povodom ruskog preuzimanja predsjedanja Vijećem sigurnosti. Dok se svijet zgražao nad Trumpovim stradavanjem, ja sam proučavao jelovnik s ruskog banketa. Pila su se isključivo američka vina: Buena vista, Cabernet Sauvignon, Napa Valley, United States 2020; Trione, Sauvignon Blanc, Russian River Valley, United States 2020. U skladu s dobom godine jela se hladna juha, okroška. A nakon okroške je na trpezu stigla, pazi dobro, piletina na kijevski način!

Dakle, dan pošto smo u Kijevu raketnom vatrom kasapili djecu, u New Yorku nudimo vam piletinu na kijevski. Pored svega, ima u tome i kanibalističkih konotacija. I ništa se od toga ne događa u pjesničkoj prozi ili u fikciji, nego u stvarnosti East Rivera. Živo me zanima tko je od gostiju bio na tom ruskom banketu, a pritom mi je i jasno kome je banket, u cjelini svog smisla i simbolike, bio namijenjen. Naravno, Ukrajincima, i to ne Zelenskom i njegovim, nego onom običnom, izluđenom i izbezumljenom svijetu, kojem ovakvi događaji oduzimaju svaku nadu. Recimo, pamtim dobro kada je ona francuska socijalistička svinja od Francoisa Mitterranda posjetila Sarajevo, s osnovnom svrhom, kasnije će se to shvatiti, da podrži srpsku ratnu istinu. Onog trenutka kada je Mitterrandov zrakoplov, po završetku mirovne misije, poletio iz Butmira, započelo je jedno od do tada najstrašnijih nasumičnih granatiranja grada. Po nama se pucalo sve do jutra, valjda sve dok nismo shvatili pouku. To je, dakle, ta piletina na kijevski, na East Riveru, u organizaciji Trumpova velikog prijatelja Vladimira Putina.

Kada sam te za naš posljednji novinski intervju prije četiri godine pitao kako bi tada glasila ažurirana bilješka o piscu, rekao si: “Miljenko Jergović se rodio”. Veseli me što se i bilješkom o piscu poigravaš kao nekim malim žanrom, pa si nam, eto, na kraju “Rata”; donio tu malu pričicu o šestogodišnjaku, koji će postati književnik, a već tada u sebi nasluti i osjeti sebe odraslog, tjeskobnog i uplašenog koji će se baviti novinarstvom. 

– Da, volim te zaključne bilješke na kraju knjige pisati kao tekstove iz nekih paralelnih pjesničko- pripovjednih žanrova. Bez toga, čini mi se, bilješka o autoru i ne bi više imala nekog naročitog smisla. Ili bi djelovala kao neko hvalisanje, ili kao preporuka za prijem u društvo uglednih besposličara. Bilješka na kraju knjige “Rat” zapravo govori o tom pomalo neugodnom cjeloživotnom dvojstvu koje osjećam u sebi: plahog dječarca koji ružno sanja stalno nadzire jedan sumorni i tjeskobni odrasli čovjek. I neprestano tako. Ne sjećam se da sam se ikad osjećao cjelovito unutar samoga sebe. Da bi cijela stvar imala nekog funkcionalnog i egzistencijalnog smisla, dječarca sam angažirao u književnosti, dok odrasli piše za novine. U svakom slučaju, to je odličan trening. Ni pisanja nema bez vježbanja, kao što nema ni bacanja koplja i sviranja violine. Moj pokojni pradjed Karlo Štubler bio se, pored svega ostalog, bavio violinom. Kažu da je za amatera vrlo dobro svirao. U dane odmora cijela bi obitelj skupa muzicirala. Svirali su neke svoje male bečke komade. A kada bi bio tjeskoban, kada nešto s njim i sa svijetom ne bi bilo u redu, znao je pobjeći u voćnjak i sam za sebe svirati violinu. Taj dio priče nikad nisam do kraja razumio. Kako violina zvuči među stablima jabuka? I zašto tamo?

Dođe mi odmah da ti kažem kako ćeš to moći razumjeti samo ako jednom i sam zasviraš violinu među jabukama, ali dokučiti tu tajnu na drugi način izazov je dostojan velikog pisca. Nego, bilo ti je stalo da napišeš o čemu “Rat” jest, a o čemu nije. Složit ćeš se, vjerujem, da svaki čitatelj ima drugi odgovor na pitanje o čemu knjiga njemu govori. Moj doživljaj je u skladu s tvojom sugestijom da je to knjiga o o jednom neprekinutom opsadnom stanju u kojem živimo. Priziva mi u misli i Camusovo “Opsadno stanje”. A većina od 117 “apstraktnih minijatura”, kako ih je opisao Goran Milaković, svakako postavlja čitatelju pitanje: a što bih i kako bih, ili još bolje, kakav bi i koji bih ja bio lik u svakoj od tih bajkovito stvarnih i krvavih situacija. Također, hvala ti na izdanom upozorenju da knjigu treba čitati redom, da bi se došlo do kraja i izlaza iz tog stanja. Na kraju sam “Rat” doživio kao tvoj još jedan roman. Potpuno različit od svih dosadašnjih, ali ipak roman.

Nisam siguran da je to roman. To je, čini mi se, naprosto knjiga. Ali sve te gotovo opsesivne napomene bile su mi važne, jer sam se nekako pokušavao osloboditi svih aktualnih, a onda i biografskih konotacija. Također, važno mi je bilo potencijalne čitatelje unaprijed upozoriti da ova knjiga nema veze s mojim prethodnim knjigama, recimo sa “Sarajevskim marlborom” i “Trojicom za Kartal”. I tu postoji još nešto: “Rat” je, ako je meni o tome dopušteno govoriti, jedna od onih knjiga u koju sam uložio najviše artističkog umijeća. U njoj nema pripovijedanja, nema narativnih konstrukcija, ne postoje formalni modeli, a bogme ni tekstovi koji bi poslužili kao neka vrsta uzora, mustre ili, da upotrijebim lijepu i slikovitu bosansku riječ, urneka. Kada pišeš roman, ti ga uvijek pišeš u određenom tonalitetu, i pišeš ga glasom koji nastojiš uloviti, definirati, odrediti. Ako ti to ne uspije, pokušaj je propao. “Rat” je bio pokušaj da se svaki put iznova hvata tonalitet, ali i da se svaki put ima definirani, ali krajnje diskretni glas. To je otprilike kao da sto i sedamnaest puta započinješ i munjevito dovršavaš roman. Sve se mora dogoditi, a istovremeno se ne može dogoditi ništa. I sve to onda podsjeća na neku defolkloriziranu narodnu priču, a meni, recimo, ne bi bilo mrsko ni da nekoga podsjeti na Kafku, Schulza ili na Witkiewicza. Ali to, u krajnjoj liniji, nije ni važno.

Evo ti jedne korespondencije “Rata” sa stvarnošću za ovog čitatelja. “Rat” počinje pričom “Urar” koja počinje ovako: “A onda je neprijateljska vojska prošla kroz grad. Život su poštedjeli samo uraru, njegovoj ženi i sinu. I u mrtvome gradu mora ostati netko tko će održavati vrijeme da traje”. Često sam u gradu u kojem se svake godine slavi završetak jednog rata i naša pobjeda u njemu. I već godinama me muči zašto nitko nije popravio i ponovno pokrenuo sat na pročelju željezničke stanice, na trgu na kojem se događaju te proslave. Taj sat, zaustavljen u tko zna kojem trenutku rata, ni dan-danas nije popravljen, ali više me ne muči jer je uklonjen. Da li bismo bili neki  drugačiji narod i drugačija država da osloboditelji marili za taj sat?

– O osloboditeljima malo znam. O okupatorima još i manje. Ali znam nešto važno o našim ratovima, onim koje smo vodili nakon 1991, ali i o onom iz 1941, ako iz tog rata isključimo Hitlerove i Mussolinijeve vojnike. Naši ratovi postavljeni su na dvojnosti: osloboditelj je uvijek i posvuda oslobađao jedne, da bi u ropstvo ili u progonstvo odlazili drugi. I kod nas je uvijek osloboditelj jednih porobitelj drugih. Ono što bih ja volio, premda znam da je i to nemoguće, nije da osloboditelji budu osloboditelji za sve, nego da se jednog dana u godini na mjestu na kojemu su ratovali nađu oni koji su ratovali, da se nađu osloboditelji i porobitelji jednih s osloboditeljima i porobiteljima drugih. I da stoje tako i da se gledaju, ili da jedni s drugima razgovaraju. Tako bi, čini mi se, mogao završiti rat. I tako bi se u ljudima i između njih moglo nešto izmiriti. Nije, dakle, dragi Branimire, problem što osloboditelji nisu marili za taj sat, nego je problem što za vrijeme tog sata nisu marili oni koji su se osjećali oslobođeno. I onda je sat ostao zauvijek stajati, u tom trenutku u kojem rat još nije završen. Ali uzalud mi o tome razgovaramo. Ovi narodi žive od ratova i u ratovima. Bez toga ih nema. Zato im i trebaju nogometne pobjede, kao rat umjesto pravog rata.

U fiktivnoj stvarnosti “Rata” događaju se fantastične, čudesno lijepe i čudesno jezive stvari, a još čudesnije u snovima tvojih likova. Zbog toga sam se, čitajući, često pitao jesi li neke od tih priča i ti najprije sanjao? 

Nisam ih sanjao. Od snova obično ne možeš ništa, kao ni od stvarnosti. Trebaš sam načiniti nešto što će na njih podsjećati.

Što tebi o našem ratu i miru govore brojne ruševine zapaljenih i razorenih kuća koje još uvijek viđaš dok putuješ kroz kraj u kojem ja sada živim, uvjeren da rat, evo bit će dogodine i trideset ljeta od svog završetka i dalje traje u tim posmrtnim ostacima ubijenih, protjeranih, otišlih? Isto viđam i osjećam putujući kroz Bosnu i Hercegovinu… Pritom, nije li apsurdno i sarkastično kada se neuklanjanje tih ruševina opravdava svetom kapitalističkom i pravnom nepovredivošću privatnog vlasništva?

Jednom sam se s Ivanom Lovrenovićem autom vozio prema moru. Upravo smo se obrušavali onom čudesnom cestom prema Bakru i Kraljevici, kad je Ivan uzdahnuo i rekao: E, koja krasna zemlja, šteta što je Hrvati ne vole! O, kako bi je samo Drugi znali voljeti, da je njihova! Izgovorio je on i ime tih drugih, ali ja neću, zbog tupih, zlonamjernih i siromašnih pameću, koji sve krivo shvate. Ali često o tome mislim. Zašto nacionalisti ostalima ne dopuštaju da vole Hrvatsku, ako je već oni ne umiju voljeti? Da umiju, ne bi bilo ni tog mrtvog sata, ni opustošenih i uništenih gradova, ni ratnih ruševina, ni divljih deponija, ni betonizirane dalmatinske obale, jer sve to skupa djelo je onih koji su u ovoj zemlji na vlasti, onih koji su jači i koji misle da imaju svako pravo na Hrvatsku, pa su i posjednici njezina imena. Ubija to ovo društvo, više nego mnogo što drugo.

Još jedno za mene ključno pitanje koje postavlja “Rat” jest odnos prema neprijatelju. O tome se radi u meni najjezivijem i najpotresnijem nizu priča koji počinje “Neprijateljskom porodicom”. Uvjeren sam da bi se vladajuće politike, kako u Hrvatskoj, tako i u susjedstvima, bez održavanja kulta neprijatelja jednostavno raspale. Pa se pitam jesu li ikakve druge i drugačije politike danas i ovdje uopće moguće?

Mene je u “Ratu” zanimalo da postavim tako stvar da osveta ljudi iz opsađenog grada bude gora i strašnija od samog zločina opsade. Reaktivni zločin, ili reaktivno zlo općenito, silno je zanimljiva tema. I to je tema koja je općenito nedirnuta i neispripovijedana u književnosti, na filmu, u umjetnosti, u sociologiji, u antropologiji, u europskoj misli općenito. To je ta velika tema 1945, koja se kod nas svršava na falšnom mitu o Bleiburgu i Križnom putu, koji gotovo nigdje, na žalost, osim kod Ivana Lovrenovića, nije imao svoje obistinjenje i zbiljsku katarzu u istini. A cijela je Europa, svaki pedalj zemlje, od Francuske i stvarnih ili izmišljenih kolaboracionista, pa sve do povolških Nijemaca u Sovjetskom Savezu, priča o užasima 1945. i sljedećih nekoliko osvetničkih godina. Ti naravno, znaš da je i Svjatoslav Rihter, genijalni poslijeratni sovjetski pijanist, u određenom smislu dio te priče. Ta neispričanost nam se danas vraća kao bumerang. U Hrvatskoj vratila se 1990, a mislim da se danas vraća i ostatku našega svijeta…

Imamo Zakon o hrvatskom jeziku, a predlagatelji Zakona su njemu i sebi već podigli i spomen-ploču. Je li umjesno i opravdano tu pojavu gledati u svjetlu potopa hrvatskog jezika, njegovog razumijevanja i smisla na nedavnoj državnoj maturi?

Naravno da je umjesno. Činjenica da petina hrvatskih maturanata ne vlada ni pasivno hrvatskim jezikom, jer i svaki pasivni govornik zna što znači požrtvovnost, svjedoči o tome. Hrvata neće nestati jer se slabo razmnožavaju, kao što drže službeni demografi i Crkva, niti će ih nestati zato što će se doseliti crnci, Kinezi i ostali Nepalci, kao što misle pojedini rasisti na vlasti, nego će Hrvata nestati jer više neće biti ni govornika hrvatskog jezika, ni baštinika hrvatske kulture. Bit će to munjeviti autogenocid, čije će posljedice biti jednako nepopravljive i strašne kao što su posljedice svih genocida. Ali Zakon o hrvatskom jeziku nadživjet će i posljednjeg govornika hrvatskog jezika koji će se zvati Tuone Udaina, zvani Burbur. Kao što će Hrvate nadživjeti i njihov drugi najveći pisac, akademik Gavran. Ime prvog najvećeg, onog iz šesnaestog stoljeća, bit će, na žalost, zaboravljeno. Može ti ovo zvučati kao šala i zafrkancija, ali nije.

Nisam jezički čistunac, ali ipak me silno živcira što se za sastav iz hrvatskog jezika na državnoj maturi koristi riječ esej. A tebe?

Zapravo, ne. Vidio zec da se konji u kaubojcima potkivaju, pa i on digao nogu. Samo što nije bio kaubojac, nego reklama za lovačku municiju. Naravno da je maturski esej sranje. Kaže se sastav ili sastavak.

Da se za kraj vratim “Ratu” i ratovima. Ti si jedini autor u prostoru našeg jezika za kojeg znam da uopće spominje, a kamoli mari što su u nekoliko mjeseci što ubijeni, što protjerani svi Armenci iz Nagorno Karabaha, a armensko ime grada Stepanakerta izbrisano kao da nikada nije postojalo. Je li empatija teren na kojem se globalno, kao i lokalno, vode najžešći političko-propagandni ratovi u smislu njenog dirigiranja, od fokusa isključivo na patnje jednih do potpune bešćutnosti na patnje drugih?

Dok je bilo živih svjedoka Holokausta i drugih genocidnih zločina iz Drugog svjetskog rata, nije bilo tako. Danas jest tako. Azerbajdžan je proveo genocid nad Armencima u Nagorno Karabahu, u čemu je imao podršku Turske i Rusije. Armenija je životima i domovinom dijela svojih sunarodnika, kojima je prethodno obećavala prisajedinjenje, platila svoju prozapadnu politiku. Zapad o tome šuti, jer ne bi da se zamjera azerskim gospodarima plina i ostalih sirovina. Ja nemam plin u stanu, pa bih nešto rekao. Osim toga, nešto me ti Armenci iz Nagorno Karabaha podsjećaju na bosanske Hrvate.

Kokošija prsa i um, spodoba smežurana,
krivonog, poguren i suh, hapuriki sličan:
grste se nad tom pojavom i On i Satana,
jer ne žele odgovornost i groznu krivicu
za poraz, tugu, nesreću, jed i zlomislicu;
gradeći se da nemaju prikladne makaze,
negiraju vinovništvo za kreaciju nakaze

Ne bijaše taj stvor nikada ničemu vičan,
ponajmanje onome od čega ne odustaje,
jer otpočet će da zbori čim iz sna ustaje,
pa brblja, i razum imbecil vrijeđa, dičan
i gord, oko sebe sve s visoka oslovljava,
što vječito traje, nimalo taj ne posustaje,
ali slama se jezik, nastaje mutna orljava

Smrad nepodnošljiv: iz njegovih usta je,
trulež koja je gnusnija i od zadaha smrti,
no ipak se među drugima povazdan vrti,
tek što je krenuo, a evo ga: vraća se već,
pa urliče, i posljednju i prvu otima riječ;
premda je odbojna svima grimasa jezna,
društva tad ušute, vesela bila ili trijezna

Ljudi su očajni: nestaje svijet u sekundi,
sve što je poduzeto kako pale bi zavjese:
zar božjak u paramparčad to da raznese?
I kazivat će se: Sic transit gloria mundi!
Jer jedino je jezik mogao da nas uznese,
ali u nj je smještena i pustoš od paučine,
u ništavilu tom će i sam Orfej da počine

U nekom potencijalnom pregledu regionalne književnosti našeg doba ime Miljenka Jergovića bilo bi nezaobilazno. Ne samo zbog broja napisanih knjiga, još manje zbog brojnih evropskih nagrada koje je primio, koliko zbog istrajnosti da bude i ostane pisac. Malo je, naime, ovdašnjih pisaca ostalo verno svome pisanju, mnogi su postali ideološki ostrašćeni i zarobljeni sujetom željni pažnje, nagrada i priznanja. Jergović je važan pisac baš iz tog razloga što nije odustao od čistog pisanja, od živog jezika svog podneblja, pritom izbegavajući da bude deo bilo kakvih kolektivnih intriga, neoborivih ubeđenja i javne nadmenosti. Jer on je, prema mnogima, živi klasik naše, zajedničke, jugoslovenske književnosti i baš ta skromnost u nastupu i životu, određena samozatajnost i posvećenost, čine od njega pisca vernog pisanju. Takav kakav jeste, strastveni pisac i čitalac, u svakoj kulturi bio bi priznat kao ,,literarna veličina’’, u svakoj, osim u ovdašnjim kulturnim sredinama gde se još uvek premeravaju granice i broje tuđice. Jergović je kao pisac skrajnut, premda nije pisac margine. Njegov literarni svet je toliko dubok da prelazi sve granice i postaje univerzalno iskustvo, dok svi njegovi dosad objavljeni romani prave varijacije na temu ljudskosti i izloženosti. Kao pisac on je skrajnut baš iz razloga što ne prepoznaje granice, nego otvorenost, što ne priznaje podele, nego zagovara dijalog. U njegovoj književnosti drugi je prisutan kao najbliži, ljudskost se meri čovekovom savešću i svešću da smo svi u svojoj drugosti jedno – ljudi prepuni slabosti i vrlina. Za razliku od ranije napisanih romana u kojima je prevladavao određeni tematsko istorijski okvir, uz polifonijski pristup ličnostima i istorijskim temama, najnoviji roman Miljenka Jergovića Rat (Booka, 2024) predstavlja kolaž svih njegovih dosadašnjih romana. 

U Ratu je čitalac izložen osetljivim granicama ljudskosti, budući da je ovog puta sve dovedeno do krajnosti. Život i smrt se motaju u jedno klupko, dok je ljudskost prvi i jedini lik ovoga romana. Neimenovani istorijski trenutak tokom opsade nepoznatog grada samo je osnov da se isplete mreža priča o ljudima i njihovoj prirodi, o neprolaznim tugama i večnim ljubavima, o smrti i ratu, o odlascima i naposletku o pobedama i porazima. Zato je jasno da ovo nije roman o ratu, nego o posledicama nasilja koje se ispoljava kao krajnja destrukcija ljudskosti. Pred nama iskrsavaju slike opsade Sarajeva, razorenog Vukovara, bombardovanog Beograda, Prištine ili Dubrovnika, ali se ovaj kolaž priča ne svodi niti na jednu lokalnu teritoriju. Ovo je univerzalna priča o pustoši rata i onome što se u čoveku razotkriva kada je uhvaćen u istorijski kovitlac vremena. Taj mali, sitni čovek univerzalizuje patnju  uobičajenim, gotovo dosadnim životom u kome prevladava predvidivosti i svojim iskustvom predočava apsurdnost svakog rata. To su životi prepuni iščekivanja, tavorenja u mestu, nade da će nešto biti drugačije i bolje, premda je u njima svaka melodija uvek ista.

Fragmentarne priče romana Rat slivaju se u imaginarnu sliku na kojoj čovek, prolazan i smrtan, stoji zagledan u provaliju. Pred njim je crnilo, iznad njega je bistro nebo. Između tih krajnosti odigrava se borba koja u ovom romanu povezuje različite vremenske prostore i kontekste, slike i melodije. Jergovićeve priče o ljudima na položaju i na margini ne apostrofiraju bilo kakvu moralnu osudu, one su ispisane tako da donese slike različitih oblika i boja, svetove u kojima se dodiruju nežnost i smrt, gde se prepliću ratne i mirnodopske slike života, sve ujedinjene poroznim sećanjem koje postaje spasonosni beg iz nepodnošljive stvarnosti. Rat, dakle, čoveka razotkriva do temelja. On pokazuje, što je u ovom romanu istaknuto na više mesta, koliko je tanka linija između razuma i ludila, koliko je malo potrebno čoveku da pređe na drugu stranu, da nestane u gluvom svetu bezbojnih dana. Simbol takvog čovekovog pada je Ikar, mitološki lik koji se sa ocem spasao iz lavirinta na Kritu, uzletanjem improvizovanim krilima od voska. Nedugo potom pao je jer je uzleteo visoko, u želji da se što više približi beskraju neba sunce je spržilo krila od voska. I Jergovićev Ikar, iz istoimene priče, je uzleteo i pao i sada je, star i bolestan, rascepljen na dve strane, neprijateljsku i našu, ,,pa ne možemo znati kome ide Ikarovo srce’’. Tamna strana čovekovog pada tematski zaokuplja priče Rata pa se tako pred nama, u narativnim slikama, neprestano dodiruju život i smrt, nežnost i nasilje. I to je srž svakog rata, njegov je strateški zadatak ,,da se učvrsti mržnja tamo gd‌je je prethodno bila slaba’’.

U opsadi grada ljudski život ne vredi puno. Broji se patnja, ono što ostane iza života, što se provuče pored smrti. Stoga je ovaj roman prepun slika ostataka života, prizora koji nastanu posle pustoši, kada preživeli nastavljaju život uprkos gubitku. Baš onako kako život nastavlja majka u priči Svjetioničar, nakon odlaska dvojice sinova i smrti trećeg, najnežnijeg i najtrapavijeg, kada pred nju iskrsava slika prošlosti, jedan trenutak, sećanje kako je, tog mrtvog sina, kao ,,trogodišnjaka koji još uvijek nije naučio hodati, vozila kolicima uz more, padala je večer, bili su na odmoru, ništa nije morala raditi, ni o čemu misliti, a d‌ječačić je puhao prema svjetioniku u daljini, gasio ga, ali bi se svjetionik sam od sebe ponovo palio, i on ga je opet gasio, ne gubeći volju, jer na njemu je svjetionik, na njemu je svijet’’. Sličnim literarnim kontrastima, koji su prisutni u ovom romanu, Jergović uspeva da prikaže krhkost naših života koji su ograničeni velikim ciljevima, dok nas suštinski živim održavaju nevidljive sitnice, trenuci opuštenosti, dokolice i posvećenosti drugom. Zato su njegovi junaci preplavljeni slikama prošlosti, nekog boljeg života, zaboravljenih susreta i prizora neprimetnih kapi jutarnje rose na laticama ruža.

U Ratu je prisutna odanost marginalcima i deci. Najdirljivije stranice ove knjige posvećene su odbačenim ljudima, samotnjacima, slepcima, ludacima, živim dušama nekog drugog i drugačijeg sveta, potom deci i njihovoj beznadežnoj hrabrosti. Rekao bih da čitav roman ima dečiji pogled na svet koji je daleko izoštreniji od pogleda odraslih; dečijim pogledom rat je baš onakav kakav jeste – tragičan i komičan, uzaludan i neustrašiv. Tako su deca i marginalci u svojoj naivnosti oni koji posle rata prvi stradaju; u sred minskog polja gole ruke od ramena nekadašnje violinistice stežu naramak drva, dok je malenog dečaka ,,raznijelo od struka na niže, crijeva mu se kao zmije otrovnice razmilila niz travu, a on živ još govori: Šta ovo bi, ljudi moji ljudski? I smije se svojoj odraslosti’’.  Kao da je smisao njihovog života tek u ratu doveden do krajnosti, baš onako kako predviđa još jedan ludak ovog romana, filozof sa ovcom u stanu, koji deklarativno odbacuje život bez smisla. Takav je život teži od besmrtnosti, neizdrživ i neživotan, uzaludan.

Jesu li pisci loši slikari? To je pitanje koje Jergović postavlja na jednom mestu u romanu nastavljajući da ono najvažnije u životu nije izrečeno, nego naslikano. Jezik je u ovom romanu takav da se u njemu događa eksplozija boja i simboličkih nijansi. Dok traje rat sve je podređeno čistom opstanku, sav je život jedan trzaj, nakon rata čovek ponovo postaje oponent životu. Rulja linčuje pohotnika koji zagleda mladu curicu, tek potom saznavši da je on od rođenja slep. I ova priča nije slučajno na kraju romana. Njome se završava krug ratovanja, ljudskog nerazumevanja i slepila. Krug se zatvara, rat se nastavlja.

Politika, Kulturni dodatak, subota 20.jul 2024.

Bilješka uz pjesmu “Selidba”

Postepeno zaboravljam. Prorjeđuju se i nanovo preslaguju upamćeni detalji iz prošloga života. Ono što nestaje iz svijesti, negdje nastavlja postojati, ali tako da ga se neću sjetiti ako me nešto ne podsjeti. Recimo, zaboravio sam da sam davno prije knjige naslova “Selidba” već napisao pjesmu “Selidba”. Kada sam 2018. naslovljavao knjigu, nisam znao da postoji pjesma. Da mi je bilo pri pameti, ili da me je nešto podsjetilo, bi li se išta promijenilo? Naslov knjige ostao bi isti, ali bih, možda, spomenuo pjesmu. Tačno trideset godina prije konačnog odlaska sa Sepetarevca objavio sam u svojoj prvoj knjizi “Opservatorija Varšava” pjesmu koja je govorila o fragmentima moga sjećanja na selidbu iz zgrade gospođe Hajm, u Ulici Jugoslavenske armije, s ljeta 1969. U strukturi i sadržaju te pjesme, premda govori o doživljajima trogodišnjeg dječaka, postoji nešto što će postojati i u knjizi “Selidba”, djelu onoga tko je skoro pola stoljeća stariji. Zar je doista zrenje dovršeno s prvom selidbom?

Razlika je, naravno, jezična. Kada sam 1986. pisao pjesmu, koja će se dvije godine kasnije naći u prvoj knjizi, varijanta netko mi se u odnosu na varijantu neko činila gotovo teatralnom. Ćutanje sam drukčije čuo od šutnje. Ako bih rekao da netko šuti, bila bi to pasivnija radnja u odnosu na onog tko ćuti. Onaj tko ćuti nešto će zasigurno pritom i oćutjeti. Tko ćuti vrlo aktivno osjeća bol svoje šutnje. Takav je nekad bio moj jezik, jer je takva bila i selidba iz 1969. 

Selidba

Sutra je selidba

Složio sam igračke u kutiju
veselio se bezrazložno
i potom zaspao

Danas je selidba

Neko je već odnio kutiju
sa igračkama
Neko je skinuo lustere
Neko je odnio sve naše
stvari

Gledam majku
ćuti
Gledam djeda
ćuti
Gledam baku
ćuti

Hajde da sada svi zajedno
složno zaplačemo

Bar dok ne shvatimo
kako zidovi poslije svega
sablasno odjekuju

Prošle godine preveo sam sa slovenskog na hrvatski knjigu novela  Branka Šömena “Molitva za Jasenovac”, a proteklih mjeseci ove godine prevodio sam zanimljiv rukopis pod naslovom “Groblje svjetlosti” – o slobodnim zidarima i njihovim protivnicima od samih početaka u 14. stoljeću do sredine 20. stoljeća.  

Šömen je studirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Radio je kao novinar i komentator na Radio Ljubljani od 1958. do 1987. godine. Filmske kritike objavljuje od 1960. godine u listu Mladina; 1960-ih godina postaje odgovorni urednik revije Ekran, gdje ostaje do 1975. godine Kao novinar RTV Ljubljana redovito sudjeluje u tjednoj emisiji „Gremo v kino“ te uređuje vlastite radio-programe „Deseta muza“ i „Filmski zasuk“. Posebno prati češku, slovačku, poljsku i sovjetsku kinematografiju. Više puta bio je član žirija FIPRESCI-ja i MFF-a na filmskim festivalima. Od 1983. godine živi u Zagrebu. Šömen je predavao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu od 1988. do 1999. godine. U književnosti se javio pjesničkim zbirkama (Lipov bog, 1971.; Prekomurski rukopis – Prekmurski rokopis, 1976.; Muške ikre – Moške ikre, 1982.) i humoreskama (Crveni smijeh – Rdeči smeh, 1970).

Za Televiziju Ljubljana napisao je kontroverznu tv-dramu Kraj proljeća (slv. Poletja je konec), koju je režirao D. Prebil (1968.). Filmsku karijeru otpočinje kao scenarist kratkoga igranog filma Njiva (1969.) Rajka Ranfla i kao pomoćnik redatelja Živojina Pavlovića u njegovu Crvenom klasju (1970). Scenarist je cjelovečernjih igranih filmova Posljednja stanica (Jože Babič, 1971.), Let mrtve ptice (Živojin Pavlović, 1973.), Bijele trave (Boštjan Hladnik, 1976.), Samo jednom se ljubi (Rajko Grlić, 1981), Crveni boogie (Karpo Ačimović Godina, 1983) i Stričevi su mi pričali/Vesela svadba (France Štiglic, 1983.). Za scenarij Let mrtve ptice osvojio je Zlatnu arenu na Pulskom filmskom festivalu. Autor je romana Peto godišnje doba (slv. Peti letni čas, 1977.), Med u kosi (Med v laseh, 1978.), Panonsko more (Panonsko morje, 1981.), Hod po vodi (Hoja po vodi, 1990.) i psihološke pripovijesti Koncert za samoću (Koncert za samoto, 1986.) i Usporedno nebo (Vzporedno nebo, 1990.). U monografiji Amenkamen (2001.) te knjigama Mudrost (povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj I. dio, Profil, Zagreb 2012.; Snaga (povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj II. dio, Profil, Zagreb 2015.); Ljepota (povijest slobodnog zidarstva III. dio, Profil, Zagreb 2017.) bavi se istraživanjem slobodnog zidarstva i promišljanjem o lučonošama i mračnjacima tog povijesnog pokreta.

Slobodno zidarstvo je mističan, hijerarhijski organiziran pokret liberalnog prosvjetiteljstva. Svoje podrijetlo vuku od zidarsko-klesarsko-graditeljskih cehova u 14. stoljeću. Svoja udruženja oblikovali su  po uzoru na srednjovjekovne bratovštine koje su koristile tajne lozinke, simbole i načine rukovanja, kako bi članovi mogli prepoznali jedni druge i provjeriti legitimitet sugovornika. Najstarija masonska loža vjerojatno je Loža u Edinburghu, o kojoj arhivski zapisi sežu do 1598. godine, a prva Velika masonska loža osnovana je 1717. u Londonu, objedinivši četiri postojeće londonske lože. Slobodni zidari organizirani su u »radionice« – lože, a svaka od njih ima posebno ime. Lože jedne zemlje, na čijem čelu stoji Veliki majstor, organizirane su u veliku ložu, a neke zemlje imaju i više velikih loža. Hijerarhijski poredak ima u pravilu tri stupnja (učenik; pomoćnik; majstor). A može imati čak trideset i tri stupnja (učenik; pomoćnik; majstor; tajni majstor; savršen majstor; osobni tajnik; načelnik i sudac; nadzornik gradnje; jedan od devet odabranih; jedan od petnaest odabranih; jedan od dvanaest odabranih; majstor graditelj; vitez kraljevskog luka; savršen odabranik; vitez Istoka; knez Jeruzalema; vitez Istoka i Zapada; vitez ruže i križa; veliki graditelj mostova; starješina simboličke lože; noahit ili pruski vitez; vitez kraljevske sjekire ili knez Libanona; načelnik tabernakula; knez tabernakula; vitez mjedene zmije; knez milosrđa ili škotski trinitarijanac; vitez Sunca; vitez zapovjednik hrama; škotski vitez svetog Andrije; vitez Kadoš ili vitez bijelog i crnog orla; nadzornik istražitelj; gospodar kraljevske tajne i počasni veliki inspektor).

Slobodno zidarstvo je, po autorovim riječima, traganje za samim sobom, a budući da upravo tako glasi naslov mog prvog romana (Traganje za samim sobom, Prosveta, Beograd 1980.), prihvatio sam se prevođenja svim svojim poletom i žarom. Nisam li  svojim buntovništvom i neizvjesnošću životne stvarnosti i sam slobodni zidar, a da toga nisam bio svjestan sve do prevođenja Šömenovih promišljanja? Saznao sam da je slobodnim zidarima najviše božanstvo Veliki Graditelj Svih Svjetova, kako je Boga nazvao prirodni filozof Isaac Newton. Pod slobodnim zidarstvom podrazumijeva se sloboda pred Bogom, a nipošto robovanje vjerskim zajednicama i političkim krugovima. Slobodni zidar stavlja u središte svog traganja najprije božanstvo, zatim svemir i naposljetku sebe, suodnos između sebe i Stvoritelja svih svjetova.

U opsežnom rukopisu povijesnog pregleda slobodnozidarskih uspona i padova najzanimljivija su autorova osobna promišljanja o velikim svjetskim zbivanjima i jedva primjetnoj, uglavnom tjeskobnoj čovjekovoj svakodnevici. U jednom od ponajboljih lirskih zapisa, pod naslovom „Literarna skica: Jeruzalem“, autor opisuje svoj boravak u Svetoj zemlji:

„Progurao sam se do svog mjesta ispred zidina, naslonio ruku na tisućljetno staro, neobrađeno, pa ipak od ruku i kiše, pucnjeva i poljubaca izlizano kamenje, naslonio čelo na ruku, a ruku na zid, pomolio se Jahvi, Velikom Graditelju Svih Svjetova za zdravlje, za mirnu smrt… Zid je bio neosvojiv, nije ga bilo moguće preskočiti, odgurnuti, probiti: ni vrijeme ni ratovi nisu ga uništili. Stajao je preda mnom kao savjest, izazov, konačnost. Jesu li to molili živi za mrtve ili su mrtvi, uklesani u kamen slušali prošnje živih?! Odjurili su biblijski ratnici, zamrle jerihonske trube, visoka sjena se poput tišine spriječila između mene i kamenog zida… U meni je bujala ezoterijska cvatnja duhovnih spoznaja sve do Božanskog blagostanja. Bio sam manji od makova zrna, nevidljiva prašina na vlastitim cipelama, sjena zastrta sjenovitošću, crvljiv kamen u starom kamenolomu vjerskih ratova, biblijskih pobjeda i političkih poraza.“

Kao prevoditelja zadivilo me autorovo podsjećanje na cenzuru tijekom povijesti: „U antičkoj Grčkoj prvi primjer spaljivanja knjige zabilježen je u 5. stoljeću pr. Kr. u Ateni. Dogodilo se to s knjigom O bogovima filozofa Protagore koji se usudio posumnjati u postojanje bogova te je zbog toga bio protjeran iz Atene, a njegova knjiga spaljena na lomači. Kasnije su u vatri završile knjige heretika ili poganskih pisaca. Izgorjela je i znamenita Aleksandrijska knjižnica koju su kršćani 391. do temelja uništili. Vrlo brzo nakon otkrića Gutenbergova tiskarskog stroja rimski je papa Inocent VIII. godine 1487. objavio encikliku pod naslovom Inter multiplices i u njoj nagovijestio stroge crkvene mjere u pogledu tiskanja knjiga bez nadzora. Engleski kralj Henrik VIII. objavio je 1526. prvi popis zabranjenih knjiga, Crkva je 1559. objavila svoj Index librorum prohibitorum. Kasnije je Sveta kongregacija na crkvenom Indexu samo nadopunjavala popis zabranjenih knjiga. Totalitarni politički sustavi dvadesetog stoljeća, boljševici u Sovjetskom savezu, fašisti u Italiji, nacionalsocijalisti u Njemačkoj, komunisti u Istočnom europskom bloku sve do pada Berlinskog zida te komunisti u bivšoj Jugoslaviji uveli su strogu cenzuru zbog koje su autori doživljavali najrazličitije sudbine, od ignoriranja, do zatvora i likvidacija.“

Svjetski ratovi uništavali su snove, svjetlosti je ponestajalo sjaja, topline i sigurnosti. Europa je kroz slavoluk poraza zakoračila na groblje svjetlosti. Autor završava opsežan rukopis mislima njemačkog pjesnika i slobodnog zidara Wolfganga Goethea: „Na nama je da o tome razmišljamo, da tražimo izgubljeno, uništeno, jer svaki čovjek je knjiga života, svaki čovjek ima svoj životopis kao dio čovječanstva. Naime, kad umre čovjek, umre i dio nas: kad spasimo nekog čovjeka, pa bio mrtav ili živ, mi smo spasili čovječanstvo. Krajnje je vrijeme da ugasimo mrak u sebi i tražimo svjetlost u rukovanju s poštenim, uspravnim, plemenitim ljudima koji su još među nama, koji su još samozatajni, uslužni i dobri, jer to je jedino što nas razlikuje od svih ostalih stvorenja.“

Za slobodne zidare nema istine drugdje nego u nama. Spoznaja vlastite duše najviša je spoznaja. I meni se kao prevoditelju zaista nije moglo dogoditi ništa ljepše nego da poslije prevođenja treće knjige eposa suvremenog slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka pod naslovom Obitavališta duša (Fraktura, Zagreb 2021.) prevedem knjigu Groblje svjetlosti velikog slovensko-hrvatskog pisca, scenarista i nadasve zrelog mislioca Branka Šömena. 

                          Hum na Sutli, 13. 6. 2024.

_________________(Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.)

*

Podne je. Pokušavam zaspati
Dok sa zvučnika svira Bahov Adađo

Stišan toliko
Da po njemu, kao gusjenica

Puže pjesma cvrčaka
Što nadire izvana

*

Dok usnivam, već počinjem da sanjam
Pa se svako malo ustajem i zapisujem 

U snu, vidim selo, samo što je umjesto polja
Veliko plavo more

S kojeg pušika
Ljetni vjetrić

Tu su i neki ljudi, samo nas nigdje nema

*

Taj mi san priziva u sjećanje jedan dan
Kad sam, zagledan kroz prozor

Vidio neke ljude kako vodom iz šlaufa
Spiru pločice na terasi moje kuće

Po pločicama boje terakote, bilo je zemlje
Koju su nanijeli oni što su me netom prije pokopali

Dvorište je odisalo nekom finom mirnoćom
Negdje u selu je neko upalio traktor

A ljudi na terasi, zajedničkim snagama
Povukli su saksiju sa stabljikom limuna

Za suncem

*

Nakon što sam odspavao, uzeo sam čitati
Zapisane snove

Ništa u riječima nije ostalo od plavetnila
Mora koje sam vidio umjesto polja

Ni daška ljetnog vjetra
Što je popuhivao s pučine

*

Sjedim na terasi i čekam sumrak
Nastojim ulijeniti mozak, do te mjere

Da ni o čemu ne razmišljam
Da samo sjedim, gol do pasa

I bosih nogu

Da gledam kud me zvuk navede
Malo preko ceste, za autom u prolazu

Malo u pravcu metle oko koje se
Vrzma mačka

*

Željan sam dosade, one fine djetinje
U kojoj šutimo zajedno sa ocem

Na terasi u predvečerje
I kroz prozor, iz kuće slušamo

Uvodnu špicu serije The Simpsons
Čekamo da majka ustane, i da fildžane

Pođe potkupljati na srebrenu tacnu
Da ih s mraka, bijele, odnese

Nedeljnik, 27. jun 2024.

Razgovarao Branko Rosić

Mnogi su pre prilike da okrenu prvu stranicu nove knjige Miljenka Jergovića verovali da se u njoj pisac uhvatio naših balkanskih stradanja u devedesetim. Jer naslov “Rat” bio je sigurno navođenje čitalaca ka tome. Ali i pre nego što su vam u knjižari izdali fiskalni račun i vi letimično na putu ka kući okrenuli strane, otkrili ste da u knjizi nema ratova na Balkanu, niti geografski određenih ratnih patnji. Ova knjiga je posveta svakom ranjenom gradu, svakom opkoljenom gradu. A svaki opkoljeni i ranjeni grad ima isti “opis i rukopis”. Ovde su ljudi okruženi patnjom, bolom, smrću, a neke priče imaju esnafske naslove: staklar, grobar… o zanatlijama koje je zahvatio rat, ali naravno i o mnogim drugim jer ovo su priče o sudbinama ljudi bez obzira na zaposlenje ili nezaposlenje.

Svaka nova knjiga je sada i tradicionalno novi razgovor sa Jergovićem u kome se osvrnemo i na prilike „u miru“.

U “Trojici za Kartal” je Sarajevo, opkoljeno Sarajevo, dakle ratno Sarajevo… U novoj knjizi Rat su priče sa ratnom temom ali univerzalna strahota opkoljenih gradova, ratova, smrti bez naglašenih geografija i preciznih lokacija. Da li je lično iskustvo i praksa života u opkoljenom gradu logično objašnjenje zašto je u ovoj novoj knjizi rat tako blizu i tako stravičan?

– Ne, “Rat” je u osnovi nekakva strašna bajka, ili nešto što se može roditi u glavi nekoga tko nikada nije doživio nikakav rat, nego ga je gledao iz daljine, slušao o ratu iz priča, i premirao od straha. Pritom, iza te moje pripovjedne konstkukcije možda stoje prisjećanja na Kafku ili na Cortázara, ali, recimo, i na Baš Čelika ili na priču o tamnom vilajetu, općenito na te neke čudne i strašne južnoslavenske narodne priče. Uglavnom, nema različitijih knjiga od “Rata” na jednoj strani, i “Sarajevskog marlbora” i “Trojice za Kartal” na drugoj.

Rat nisu filmovi o debelom dečaku i njegovoj spoznaji. Kod tebe, u ovim snažnim minijaturama, rat je kroz sve profesije koje se nađu u tom ratu: grobar, staklar, … da li je rat u gradovima stravičniji nego na frontu zbog zločina koji ne može da se provetri, klaustrofobičnosti…?

– Da, u mom “Ratu” nema nijednog toponima i nijednog ličnog imena. Nema ni karakterizacije likova. Ljudi se u knjizi razlikuju po zvanjima ili profesijama, i u svakom od njih istovremeno je svo zlo i svo dobro ovoga svijeta. Svaki od njih može, u određenim okolnostima i ako im priča da takvu priliku, postati i svetac, i najgori zločinac. Većina lebdi između tih krajnosti. Kao ribice u akvarijumu. Često sam i mnogo o tome mislio, i možda mi je to opsesivna životna i književna tema (premda se do “Rata” nisam njome bavio): svi ovi ljudi oko nas su potencijalni sveci, i potencijalni Hitleri. Čak i oni malobrojni među nama koji su toga svjesni. I ja koji o svemu tome govorim, ili ja koji sam napisao upravo ovakvu knjigu, mogao sam završiti u obje krajnosti. Nije ovo moralna relativizacija, nego upravo suprotno. Kršćanski vjernici vjeruju da je Bog čovjeku dao slobodu volje. Ali ono što mu nije rekao, ali čime se Bog bavio kroz cijeli Stari zavjet, bilo je testiranje granica čovjekove slobodne volje i odnosa između slobode i slučajnosti, čovjekove volje i logike pripovijesti. Recimo, i Job je, ili Jov, kako ga se u istočnom kršćanstvu naziva, imao slobodnu volju, i kako stoji u meni najmilijem i književno najuvjerljivijem prijevodu Biblije, onom Vuk-Daničićevom: “Bijaše čovjek u zemlji Uzu po imenu Jov; i taj čovjek bijaše dobar i pravedan, i bojaše se Boga, i uklanjaše se oda zla.” Dakle, Job bijaše nesumnjivo dobar i pravedan, ali Bog ga je, ipak, izložio onim nezamislivo strašnim i sveponižavajućim mukama i iskušenjima. Zašto? Jer Bog nije znao kakav je Job? Nema šanse! Ako je Jahve stvarno Bog, onda on zna kakav je Job. Teolozi i tumači svetih spisa imaju svoja objašnjenja pripovijesti o Jobu, ali ja, otkako sam prvi put čitao Knjigu o Jobu, imam to snažno uvjerenje, jer me je njemu vodila priča, da je Jahve zlostavljajući nesretnog Joba provjeravao snagu čovjekovu da zatomljuje zlo u sebi. Zanimljivo je da su granice dobra i granice zla iste, ali da se književnost, kao ni Biblija, ne mogu baviti granicama dobra, nego samo granicama zla. O tome, na neki način, pokušava govoriti knjiga “Rat”.

Imamo u eri koja nas zatrpava medijima i informacijama i činjenicu da su nam čula istrenirana na užas, svakodnevna televizijska izveštavanja s područja ratnih nesreća… ali u tvojim pričama nas rat i brutalnost ščepa izbliza bez da gledamo rakete i ofanzive. Recimo kada snajperisti gađaju u dokolici gradske mačke koje urliknu od metka. Meni je to bilo stravičnije od TV izveštaja?

– Pa vjerojatno i jest strašnije, zato što je neočekivano. Ili zato što ne pripada onom prepoznatljivom i vječno istom repertoaru ljudske patnje u ratu. Naš problem je, čini mi se, u tome što smo u dvadesetom vijeku, s pojavom slike i ubrzanjem sredstava informiranja, voajerski svjedočili tolikoj ljudskoj patnji da smo se na nju već navikli. Ništa nam, ili skoro ništa, ne može biti novo, a ono što smo jednom već vidjeli, ne može nam biti strašno kao kad smo to gledali prvi put. Mi u sebi imamo obrambene mehanizme koji nas štite od patnje drugih, a onda i od empatije. Čini mi se da smo u odnosu na naše ne tako davne pretke iz devetnaestog stoljeća postali užasno hladni. Ti si, recimo, dragi Rosiću, u odnosu na svoje čukundjeda, navrdjeda, kurđela i askurđela iz devetnaestog i, možda, već osamnaestog vijeka, hladni i bezosjećajni saučesnik u nesagledivim masovnim zločinima i ubojstvima žena, djece i civila. Kao i ja, naravno, ali nekako mi je zgodnije na tebe svaliti stvar! Jer zamisli da taj tvoj askurđel iz vremena Karađorđa, dakle pradjed tvoga čukundjeda,  ugleda najdrastičnije televizijske snimke rata u Vijetnamu ili raskomadanih ljudskih tijela iz reda za kruh u opsađenog Sarajeva. Čovjek bi u trenutku izgubio razum i nikad se više ne bi povratio, čak i u slučaju da je bio ubojica, krvolok i razbojnik! Zašto? Zato što je živio u nekim prethodnim vremenima u kojima se takvo što naprosto ne viđa, čak ni kada se cijeloga života ratuje. Zato se meni, recimo, nimalo ne sviđa ta zapadnjačka i američka etika po kojoj se nakon opsade Sarajeva više ne prikazuju drastične scene iz ratova, nema više mrtvih na televiziji, tako da mi nismo vidjeli nijedno mrtvo dijete, nijednog mrtvog civila iz Ukrajine, Izraela, Gaze… To je pogrešno! Ubijenima i njihovim bližnjim ne čini se dobro time što ih se skriva od očiju svijeta. Upravo suprotno, skrivanjem se samo stvaraju uslovi za nove zločine. A s druge strane, već smo se toliko navikli da nas više uznemiri prizor stradanja jednog leptira, nego smrt djeteta.

Kad smo kod geografije koje kod tebe nema, relativno blizu nas traju dva rata. U oba je jasno označen nasilnik, samo što je u ovom novijem, makar u centrima moći, taj nasilnik “naš”, pa mu je mnogo toga dozvoljeno. Je li to licemerje, rasizam ili su nam se samo čula navikla na žrtve?

– Ono što me u ta dva rata ozbiljno brine upravo je – rasizam. Ili šovinizam, u najširem kulturološkom smislu riječi. Najprije da nešto razjasnimo: ni u Ukrajini, ni u Izraelu i Gazi nije riječ o nečemu oko čega bismo se mogli ni trebali navijački opredjeljivati. Ako je Rusija na čelu s Putinom provalila u Ukrajinu, a bojim se da jest, onda nemamo o čemu da razgovaramo. Ili si na strani provalnika i nasilnika, ili si na strani onoga koji se brani. Nema tu nikakvog ali! I nema tu nikakve mogućnosti da se provala opravdava nečemu što joj je prethodilo. Isto je u Izraelu i Gazi. Bez obzira na ono što je Hamas – dakle Palestinci iz Gaze koji masovno stoje iza Hamasa – učinio 7. oktobra i sljedećih dan-dva po Izraelu, srcem si i dušom već mjesecima na strani palestinskog naroda u Gazi. Pa ću i to naglasiti: bez obzira na to što taj narod masovno stoji iza Hamasa, u čemu ga je izraelska agresija samo osnažila. Međutim, otpočetka Putinove agresije na Ukrajinu nije nam baš mogla prijati u osnovi i rasistička i šovinistička diskvalifikacija Rusa i cjelokupne ruske kulture, koja je pristizala sa Zapada i koja je, barem se meni tako čini, povremeno znala uvelike nadmašivati  stvarnu pomoć Zapada Ukrajini. Ako se, možda, ne misli da otkazivanje ruske kulture na Zapadu može pomoći Ukrajini da se obrani. Kada je jesenas izbio novi rat, stvar se ponovila, samo malo drukčije. Zapad je najprije Palestincima službeno otkazao sve ono što je u prethodnom ratu otkazano Rusima, da bi zatim, s početkom izraelske agresije na Gazu, nastala tematska, ideološka i etička zbrka. Političke i vlastodržačke elite na Zapadu bezrezervno su podržale praktično sve Netanjahuove ratne argumente, što je svima koji su protivnici tih elita dalo čudovišno širok prostor za djelovanje. Ljevica, naročito ona neformalna, intelektualna, književna i salonska, srcem je i dušom, ali vrlo rijetko i pameću, stala na stranu Palestine i Palestinaca, čak i u stvarima kad je to značilo biti na strani Hamasa. U toj verbalnoj podršci uglavnom nisu imali pojma da prelaze u antisemitizam. Recimo, postalo je normalno od priče o Gazi i Zapadnoj obali preći na priču o povijesnoj Palestini u cijelosti, pa bismo pri pokušajima da nešto kažemo u korist palestinskog prava na državu automatski počeli Izraelu odricati pravo na državu. Upravo onako kako bi to Hamas želio. Desnica, pak, o kojoj sve znam, jer je promatram po Hrvatskoj, dušom je i srcem, podlo i pokvareno, sa svojom podlom i pokvarenom pameću, na strani Izraela. Što je ta država represivnija i okrutnija prema svojim susjedima, to je ta podrška izraženija. Je li to izraz desničarskog ushita okrutnom državnom represijom, svejedno čija ona bila, ili je to žudnja za ostvarenjem antisemitskog ideala. Kao da nam desnica pokazuje: eto vam vaših Židova, eto vam vaših Jevreja! Dakle, u tom drugom ratu koji spominješ svijet upada u klopku pripremljenu onim prvim ratom. Naravno da opravdavanje izraelskih zločina u Gazi olakšava i omogućava opravdavanje ruskih zločina u Ukrajini. Naravno da se prezirom i otkazivanjem Rusa i ruske kulture otvara širok put, da ne kažem avenija, koja vodi u antisemitizam. Naravno da je nemoguće na jednoj strani primjenjivati jedne, a na drugoj druge kriterije, pogotovo ako se sve događa u isto vrijeme. Ili skoro u isto vrijeme. Ono što je dodatno uznemirujuće jest to da se ljude zapravo motivira na mržnju, jer im se osim razloga i povoda za mržnju ništa ne pruža. Nikakav moralni okvir. Nikakav okvir za empatiju. Makar smrt leptira u Gazi, stradanje bubamare u Ukrajini…

Kako se ti sećaš tvog života u gradu pod opsadom? I odlaska iz grada pod opsadom? 

– Iskreno govoreći, odavno je meni o tome neprijatno govoriti. Ni zbog čega drugog, nego zato što o tome govorim, evo, već trideset godina. Rado bih malo druge slušao. Postoji nešto u tom govorenju o ratovima i o stradanjima svojih komšija, suplemenika i sunarodnika, što je potencijalno opasno i nezgodno. Ljudi ne primjećuju da se počinju kititi vlastitim stradanjem, kao da je to nekakvo ordenje, ili kao da je to moralna kvalifikacija. To što ti se dogodilo nešto loše, ne čini te boljim čovjekom od onoga kome se nije dogodilo ništa. A možda je i važno da osjetiš trenutak u kojem bi trebao zašutjeti. Znaš onu neugodnu situaciju u kojoj bi Beograđanin Sarajliji krenuo tumačiti kako je to biti bombardiran i granatiran, jer je on, eto, doživio Nato agresiju s proljeća 1999. E, pa nešto se slično događa kada nas dvojica iz priče o ratovima o Ukrajini i Gazi, koji se odvijaju upravo sad, pređemo na priču o mom doživljaju rata u Sarajevu, od prije trideset godina. Svima nama nedostaje osjećaj za trenutak u kojem bismo trebali zašutjeti. I još nešto: možda bismo solidarnost mogli pokazivati i na neki drugi način umjesto da stradalnicima bez prestanka na uho trubimo da smo i mi nekad davno isto tako stradali. 

Ove godine je četrdeset godina od Olimpijade u Sarajevu. Iako je 1984. imala orvelovsku asocijaciju, kod nas je ta godina bila vesela i optimistična, niko se ne seća suđenja šestorici u Beogradu, nestašica, ipak je ta 1984. Vučko i OI u Sarajevu, veselica,… kako ti gledaš danas na olimpijsku 1984, a kako si je gledao onda, živeći u njoj, u 1984, kao Sarajlija?

– U ono vrijeme sam bio izvan sebe od očaja, jer sam za nekoliko mjeseci morao u vojsku. Tako da tu čuvenu sarajevsku Olimpijadu nisam pošteno ni doživio. Danas kada u svemu tome mislim, čini mi se to i nemogućim, i nevjerojatnim. Bili smo tako blizu nekom normalnom i običnom europskom svijetu, i njihovom normalnom i običnom životu. Iako je, moram ti to reći, za mene sudbonosnija i važnija jedna druga Olimpijada. Ona koja će se održati u ljeto 1992. Ako se sjećaš, naime, za tu se Olimpijadu, tojest za te se Olimpijske igre, jer Olimpijada je, ako ćemo mak na konac, samo vrijeme između dviju igara, kandidirao i Beograd. Još mi je u aprilu 1992, dok su prve granate padale na moju baštu na Sepetarevcu, na um pala misao šta bi se dogodilo da je Olimpijske igre 1992. dobio Beograd, a ne Barcelona. Šta bi u tom slučaju Slobodan Milošević uradio: svejedno bi zemlju vodio u rat, ili bi se bavio organizacijom Olimpijskih igara u Beogradu? Meni se nekako čini da bi u tom slučaju rat bio ostavljen za kasnije. A kasnije više nisu bile povoljne prilike za rat, pa rata vjerojatno ne bi ni bilo. Ne vjerujem ni u kakvu historijsku nužnost, ni u kakva sudbinska moranja, a pogotovo ne vjerujem da su naše ratove izazvale neke mračne sile na Zapadu ili Istoku. Ništa od toga, gospodo moja i drugovi! Isto tako, ostavite se priča i o Tuđmanu, i o Aliji, i o ustašama, i o mudžahedinima. Nikakva sila na svijetu i u Jugoslaviji nije bila u stanju pokrenuti rat, bez dobre volje Slobodana Miloševića i grupe ratobornih generala. A nakon što se stvar zakotrljala, mogli su se kao kooperativni učesnici pojaviti i svi ostali. E, šta bi od svega toga bilo da je Beograd dobio Olimpijske igre 1992, to mene zanima, Rosiću! Odgovor, na žalost, nećemo saznati.

Da li si se umorio od srpskih izbora? Da li si ispratio ove poslednje od pre nedelju dana i kako ti se čine stvari?

– Čuj, malo prije toga imao sam hrvatske izbore, a malo poslije toga europske izbore u Hrvatskoj. Pa kako mi se čine stvari, pitaš. Tmurno i predvidivo. I ne pretjerano različito nego u vrijeme jednopartijskog sistema, samo na bitno nižem kulturnom, civilizacijskom i egzistencijalnom nivou. Ako se sjećaš, osamdesetih nas je kod partijaša i omladinskih funkcionera najviše nervirala ta ubitačna negativna selekcija. Zašto su tako ružni, tako glupi, tako neobrazovani? Zašto slušaju tako lošu muziku? Zašto su tako neduhoviti, nesposobni, intelektualno jadni i moralno zaostali? Zašto se uvlače u stražnji otvor svome mrtvom vođi? U odnosu na to vrijeme danas je drukčije samo to što njihov vođa nije više mrtav, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj. A sve ostalo je isto kao u posljednjoj dekadi socijalizma, samo mnogo gore, naravno. U ono vrijeme bili smo dio šireg konteksta, a danas smo sasvim izvan konteksta.

Četrdeset godina je od Olimpijade u Sarajevu, ali je ove 2024. i pedeset godina sarajevskog Bijelog dugmeta. Kako si gledao na Dugme onda kao klinac Sarajlija? A kako danas? U čemu je po tebi fenomen Bijelog dugmeta?

– Nisam volio Bijelo dugme. Nikada nisam kupio nijednu njihovu ploču, niti sam ikad bio na njihovom koncertu. Dva su razloga: prvo, ja sam ipak Sarajlija, Bosanac, pa šta misliš kako bih se kao osmogodišnji klinac trebao odnositi prema Bijelom dugmetu dok Željko Bebek narodnjački zavija: Tako ti je mala moja, kad ljubi Bosanac; i drugo, punk i novi val moje su prve formativne muzike, prije kojih su postojali samo radio, televizija, majčin mono gramofon s gomilom najraznovrsnijih singlica, ali opet bez Bijelog dugmeta, jer je ona već prestajala kupovati ploče kada je Bijelo dugme postalo superpopularno. A i više je ona bila iz svijeta Mikija Jevremovića, Vice Vukova, Kemala Montena. Ne znam jesi li ti ikad pažljivo slušao Mikijeve hitove, ja jesam kad sam bio mali, pa i danas pamtim cijele tekstove njegovih pjesama. I počesto se sjetim tih refrena, recimo: “Narcisi plaču ljubavi, u drugom cveću ti si, narcisi plaču mila, jer moja više nisi”. Ili: “Ako jednom vidiš Mariju, ti joj reci da je volim, ako jednom vidiš Mariju, ti joj kaži za moj bol.” Ili jedna malo kasnija, sa Splitskog festivala, čini mi se da je bilo ljeto 1976: “U kamenu ima česma, kao da zemlja kroz nju diše, u kamenu ima klupa, u kamenu pjesma piše”. Ne znam znaš li, ali Miki Jevremović svakog ti je ljeta pjevao u Splitu, novokomponirane dalmatinske pjesme, nekad na ijekavici, nekad na ikavici, bilo je tu vrlo zanimljivih tekstova. Dakle, moje zatečeno stanje u djetinjstvu bili su Miki Jevremović, Kićo Slabinac, Vice Vukov, Đorđe Marjanović, sve sami junaci Lukovićeve “Bolje prošlosti”. Između njih i vremena punka, za mene je možda još jedino postojao rani Đorđe Balašević, s grupom Žetva, pa grupom Rani mraz. A kad kreneš iz punka, kao što i sam znaš, nikad ne stižeš do Bijelog dugmeta. Ili stižeš na pogrešan način, u otporu, u traženju razloga za estetsko snebivanje i odbijanje, te na kraju – fenomenološki. Ne volim o Bijelom dugmetu razgovarati fenomenološki. Milije mi je reći da smo se mimoišli u vremenu, definitivno. 

Prekjuče sam došao na jedan i po dan u Zagreb i odmah na ulasku u grad me sačekao Aca Lukas. Ne postoji nijedan dolazak poslednjih godina u Zagreb a da nisam video bilborde koji najavljuju srpske pevače. Već smo imali toliko priča o toliko Prijinih arena u Zagrebu, ali s druge strane imamo Jelenu Rozgu koja puni Beogradsku arenu bez ijedne reklame. Bregović mi je nedavno rekao da po raspadu jugoslavije i Srbima nedostaje hrvatski kič kao i obratno. Da li se ti slažeš s tim ili drugačije objašnjavaš?

– Naravno da je Goran Bregović u pravu. Previše je on puta za moj ukus bio u pravu. I najčešće sam ja tada tvrdio nešto suprotno, i bio sam u krivu. Ali mislim da Aca Lukas, Jelena Rozga i slične jedinke potvrđuju kako suštinske kulturološke razlike između srpske i hrvatske rulje nema. Razlika se, eventualno, uspostavlja tek na nekim višim estetskim i kulturološkim razinama. Samo što tada ta razlika nije problematična, nije negativna, ne proizvodi nikakvo zlo ni mržnju. Štoviše, ta je razlika vrlo inspirativna, i nikada zbog nje Srbi i Hrvati nisu međusobno ratovali. A vrlo rijetko bi jedni na druge mrko gledali oni koji su te razlike bili svjesni. Srbi i Hrvati međusobno su ratovali iz teškog očaja zbog nedovoljnog razlikovanja. Ratovali su jer su bili i ostali – isti. I to nije nikakva moja pjesnička konstrukcija. Do toga su došli ljudi koji su se Srbima i Hrvatima bavili mnogo ozbiljnije nego ja. Ja sam, mučenik, na Srbe i Hrvate osuđen, i volim ih nekom mojom žalosnom i beznadnom ljubavlju, jer su oni, uz još nekolicinu istih takvih plemena i naroda, naseljeni u moj jezik i u moju književnost. Ja, da se tako izrazim, nemam nikoga osim njih.

Ratko Cvetnić: Čez pole i vrvje, Petrine knjige, Zagreb 2023.

Malena knjižica kakvih je mnogo bilo sve do kraja devetnaestog stoljeća, ili možda do Velikog rata, prije nego što su slike, prvo fotografske a onda i pokretne, preuzele nadzor nad čovjekovom imaginacijom. Te što je važnije: prije nego što su slike preuzele važan zadatak prethodnih pripovjedača u opisivanju i objašnjavanju svijeta i njegovih jednostavnijih pojavnosti. Takve knjižice sadržavale su praktična životna uputstva i savjete, vodiče za unutarnja i vanjska putovanja, kratke šetnje. Zatim su se stvari uozbiljile, žanrovi su se transformirali, iščezli su kratki izleti, opisi običnoga svijeta, od nas se udaljio svijet koji bi trebao biti opisan…

Za nažalost jednokratnu ediciju, koju je u Petrinim knjigama osmislio njihov već bivši urednik Zoran Maljković, nazvanu Biblioteka šetnje, Cvetnić napisao je biciklistički putopis po Turopolju. Pedesetak, jedva šezdeset kartica teksta, kroz koje krajnje informativno izvještava o mikrosvijetu južno i jugoistočno od Novog Zagreba, koji bismo danas najpreciznije mogli opisati kao područje nad kojim zrakoplov načini krug prije nego što započne spuštanje i uplovljavanje u zagrebačku zračnu luku. Premda ta zemljica ima svoju uostalom prilično bogatu povijest i još bogatiji lokalni, folklorni i pučki, ali uglavnom svjetovni legendarij, premda je u njoj važnih toponima i mjesta nacionalne kulture i književnosti, primjerice Turopolje imaginarni je zavičaj “Balada Petrice Kerempuha”, premda su se rađali i živjeli neki neobični ljudi, romanesknih biografija, recimo Milan Bogdanović, pravim imenom Emilijan, Emin Šrabec, klasični i do danas najvažniji hrvatski prevoditelj Shakespearea, tu je iz Dubranca, premda je, dakle, pričom i identitetom Turopolje možda i najbogatiji dio zagrebačkog areala, ili zagrebačke kulturne i zemljopisne periferije, o njemu se, vjerojatno, danas u Centru najmanje zna. Turopoljske su ceste i brežuljci Vukomeričkih gorica, kao i cijeli taj prostor prema Kupi i Karlovcu, raj za metropolske biciklističke rekreativce. Vožnja nije fizički pretjerano zahtjevna, prometnice su u odličnom stanju i nikad tu nema previše automobila, a predio je na uskom prostoru nevjerojatno raznolik i vizualno bogat i uglavnom nenarušen divljim intervencijama.

Osim što se tu vozi biciklom, Ratko Cvetnić tu je i zavičajan. Premda Novozagrepčanin, starinom je u Turopolju, i tu se vraća pod stare dane. Ovo je prostor njegova jezika i idiolekta, mjesto od kojeg se započinje. Knjigu je, očito, pisao nabrzinu i bez prevelikih ambicija, pomalo i dvojeći oko njezina žanra: dijelom, riječ je o mogućem biciklističkom priručniku, dijelom o reportaži- putopisu, zavičajnom bedekeru, memoaru. To što je pisana nabrzinu ne oduzima joj od vrijednosti, ne košta to užitka njezina čitatelja, možda joj još i dodaje tog starinskog dojma. A onda i stvara osjećaj da je “Čez pole i vrvje” tek skica jedne buduće, mnogo veće i bogatije knjige u koju bi mogao stati cijeli jedan lokalni svijet. (Inače, nije ovo jedina Cvetnićeva turopoljska knjiga. On je među pokretačima “Turopoljskog leksikona”, član njegova uredništva i među važnijim autorima tekstova u ovoj izvanredno zanimljivoj knjizi, ujedno jednom od posljednjih ozbiljnih projekata Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, institucije koja svojom agilnošću, živošću i marljivošću odavno podsjeća na čuvenog majmuna ljenjivca…)

“Čez pole i vrvje” nije knjiga pisana u tonalitetima velike i pretenciozne književnosti. Nije pisana ni kao privatni dnevnik, koji se milošću autora predaje onima za koje nije pisan. Cvetnić kao da njezina poglavlja ispisuje kao pisma javnosti, ili kao priloge za lokalni list (kakvi u nas, na žalost, ne postoje, a možda na ovakav način nikad nisu ni postojali). Ali upravo je u tom tonu vrlo sniženih očekivanja ključ za čaroliju. Po prirodi, Cvetnić je mrzovoljan čovjek. Ili se samo takvim predstavlja. Uostalom, prevelika dobroćudnost i blagonaklonost prema mogućem čitatelju samo bi naškodila ovim tekstovima. Poglavlja u knjizi je, nakon uvodnog teksta koji će biti i naslovni, na kraju deset. To je deset relacija na jednom biciklističkom putovanju, započetom kod Savskog mosta, tojest kod svojevrsnog novozagrebačkog tromostovlja. Tu su Savski, pješačko-biciklistički most, Jadranski most, sagrađen 1981. po projektu Zvonimira Lončarića, i Željeznički most, koji dobar dio našega svijeta naziva Hendrixovim, oko čega će se pisac odmah na početku posvaditi s ovim svojim čitateljem. To “nije nikakav hommage Hendrixu, nego nekom pacijentu koji je uporno ispisivao njegovo ime po oplati mosta”, veli Cvetnić. Ali to je najprirodniji način imenovanja toponima, nisu valjda gradske i republičke komisije za taj postao nadležnije od “nekog pacijenta”, uzvratit će mu ovaj čitatelj.

I tako započinje sitno rječkanje, s međusobnim zadijevanjem, kakvog će još biti u knjizi, i bit će dio nekoga posebnog užitka u njezinu čitanju. Šteta što je ovakvih knjiga malo i što su, kada se pojave, u nas neprimijećene.

Prirođenje

Dio zemljice koju je Cvetnić biciklom prelazio, ovaj njegov čitatelj je više puta prepješačio. Za pješačenje tri su razloga: najmanje je važan u održavaju tjelesnog zdravlja, važniji je u održavanju mentalnog i emocionalnog zdravlja, ali najvažniji je u osvajanju predjela. Tu, usred Cvetnićevog svijeta, već dvadesetak godina živim. Poput brojnih mojih susjeda, ratnih prognanika iz Bosanske Posavine, doselio sam se i ja. Vozeći auto, ili dok biva vožen u autobusu, čovjek jedva da i vidi predio kroz koji se vozi. Gledajući kroz prozor vlaka, tek malo više vidi. Ali nemjerljivo je to s onim što vidi dok vozi bicikl. Najviše, međutim, čovjek vidi pješačeći. Moglo bi se reći da je čovjekov zavičaj samo ono što je u životu prehodao. Turopolje nije moj zavičaj, eventualno sam tu prirođen, ali dio tih sela i bregova bolje sam upoznao od zavičaja. Tu sam prirođen, kao kukac nametnik i nova krumpirova sorta. Prirođen čovjek bolje poznaje zemlju od onog tko je na njoj rođen, ali mu imaginacija slabije radi.

Hrastov čardak

Riječ je u nas turcizam, ali je perzijskog podrijetla. U značenju u kojem je u svojoj knjizi Cvetnić koristi, i u kojem se još uvijek ponegdje u ovim krajevima koristi, označava drvenu seosku katnicu, kakvih je u Turopolju, Pokuplju i Posavini malo još ostalo. A sve je manje i prizemnica: trunu i urušavaju se, ili ih rastavljaju i nekamo odnose. Neko vrijeme u picerijama bili su moderni oni masivni drveni stolovi, s istim takvim klupama. Građeni od rasturenih kuća, ti stolovi i te klupe slika su jednoga kulturnog propadanja. Slika zaborava.