Doček nove 1984. godine u kući na uglu sarajevskih ulica Fadila Jahića Španca i Sepetarevac

Kad zimska omorina pritisne kotlinu, s prozora vide se samo krovovi prvih kuća. Pijevac od opeke na susjednom sljemenu, prozori poštanske zgrade iza kojih škilje i žmirkaju svjetla slabih žarulja koje nitko ne gasi, jer kao da ne primjećuju da je već odavno dan, gole crne grane stabala u našoj bašči – još uvijek rastu dvije jabuke, višnja, dvije kruške i trešnja, koja će jedina preživjeti rat i dočekati sljedeće stoljeće – i u tim crnim granama miruju, omamljene smogom, crne ptice, za koje već godinama mislim da su gavranovi. I to je uglavnom ono što se može vidjeti s prozora sobe na Sepetarevcu. Ako priđem prozoru i pogledam dolje, još ću vidjeti krov garaže Franje Hauptmana, i na krovu koji je prekriven tar-papirom i dodatno zaliven katranom, tako da ne pušta vodu, širi se kao na odrini loza, čije me gole grane svojim rasporednom i konfiguracijom podsjećaju na krvne žile pacijentice na Sokocu kojoj je moj otac mjerio tlak. Mlada majka, bolesno se udebljala u trudnoći, modrikasto bijele kože, pa kojoj se prepoznaju modri i crvenkasti spletovi žila. Tlak: 190 sa 120. U to vrijeme šest mi je ili sedam godina, i usamljen sam jer nikome ne mogu reći da su se njene žile rasporedile udlaku isto kao loza na garaži Franje Hauptmana. Nitko ne bi razumio, niti bi kome bilo važno. Ali jedanaest godina kasnije, 31. prosinca 1983., dok u pidžami stojim pokraj prozora i mrznem se gledajući van, ja dobro pamtim taj događaj, i žile na unutarnjoj strani ruke te pretile žene kojoj moj otac mjeri tlak, i one će me podsjećati na lozu s krova Hauptmanove garaže, dok god budem u prilici da je gledam, jer ću se godinama kasnije opet sjećati tog sjećanja, a onda sjećanja na sjećanje i sjećanja na sjećanje sjećanja, sve dok jednom, možda, žile na modrikasto bijeloj koži hipertenzične romanijske rodilje ne uđu u priču, u roman, u tekst, čime se sjećanja poništavaju… A da sam imao kome reći, već bih te žile zaboravio. 

Subota je, Stara godina. Nedimovi odlaze na Bunu, u vikendicu, velika kuća ostaje prazna za nas. Još se od početka prosinca pripremamo za događaj koji bi trebao biti prijeloman u našim životima. Zamišljamo tko će sve doći i u tim su zamišljanjima uglavnom sve one djevojke, naše gimnazijske drugarice, koje smo tako uzaludno voljeli, a da im se ne bismo uspjeli ni za korak primaknuti. Neke smo i pozvali na doček. One najprije ne bi ništa odgovorile. A onda bi se pravdale odavno već dogovorenim proslavama ili putovanjima koja su, eto, u zadnji čas iskrsnula. Bilo im je stalo da povjerujemo kako je cijela stvar, eto, zamalo propala. Godio im je poziv, kao što im je, ipak, vjerojatno godio i taj još uvijek hormonalno prevreli interes nezrelih udvarača, pa su željele stvoriti privid u kojemu skoro da će pomalo i biti na tom dočeku. Te mlade naše drugarice, na koje smo trošili opasnu i moćnu energiju onih ranih muških strasti i očaja, ostaju nam daleke i nedodirljive, premda je, možda, u tome, u toj mladomonaškoj distanci, više bliskosti nego što će je biti u mnogim kasnijim vezama i brakovima. 

U špajzi, korak širokom, dva i pol koraka dubokom, na drvenim stalažama, koje je još Obrad Trklja po mjeri gradio, među desetinama boca žestokih alkoholnih pića, biram dvije, obje Badelove: Staru šljivovicu u pljosnatoj litrenoj boci, sa crveno-zlatnom naljepnicom, “garantirano prirodno odležana šljivovica – prepečenica”, od četrdeset gradi; vinjak Cezar, čudnovate boce, čije se okruglo, raskošno stilizirano tijelo prema grliću stilizira u antički stup, na čijem je vrhu čep u obliku kapitela. Šljivovica je sva zaprašena, tko zna koliko dugo tu stoji i kako je uopće ušla u kuću, a Cezar među onim je bocama koje otac je godinama donosio na Sepetarevac, kad bi dolazio s novcima za alimentaciju (još jednom bi novac ispod stola prebrojao, a onda bi ga stavio na kredencu, ispod gipsane Beethovenove glave). Donosio je i Kraševe bombonijere, i kojekakve druge stvarčice – dugo ću, još i poslije rata, novce i dokumente držati u novčaniku koji je tako stigao u kuću – bili su to darovi zahvalnih pacijenata i njihove rodbine. Bombonijere bismo pojeli, ili bi ih, kakav je već bio običaj, nekom prepoklonili, ne odmotavajući ih iz onoga tankog bijelog papira za poklone, dok su se žestoka alkoholna pića kolekcionirala u špajzi, a uskoro i u podrumu Sepetarevca 23, gdje su čekala neko strašno vrijeme kada će biti popijena. Za razliku od svježeg, tek zaklanog praščića, rakije, vinjaci i likeri mogu čekati dugo.

Staru šljivovicu uzimam, jer je nitko neće poželjeti, niti će za njom požaliti. Doček Nove godine, pa još 1984., idealna je prilika da se oslobodimo te boce, a netko će već za dočeka, koji će, takav je običaj, potrajati danima i noćima, popiti njezin grdni sadržaj. A Cezara, “starog vinjaka”, u špajzi imamo tri boce. Premda je i on stari, kao što je i šljivovica – prepečenica stara, ne zna se što ta riječ ustvari znači. U metajeziku proizvođača alkoholnih pića reklo bi se da su Cezar i Stara šljivovica godine svoje negdje odležali u Badelovim hrastovim bačvama, međutim na etiketama nigdje o tome nema nikakvih naznaka. Umjesto toga, na Cezarovom stražnjoj etiketi, gdje je i datum proizvodnje, utisnut običnim kancelarijskim žigom, u crvenoj tinti: 1. 12. 1971., tonom socijalne lirike iz ranih doba socijalizma piše: “Uz obilje sunčanih zraka našeg blagog podneblja, strpljivim njegovanjem vinove loze, vina i destilata vina, upornim radom žuljevitih ruku, znanjem, bogatim iskustvom i tradicionalnom željom za savršenstvom, nastalo je nadasve plemenito piće, stari vinjak CEZAR.” Stari vinjak je, kao i stara šljivovica, više odraz epskog povjerenja u starost i u starenje, nego što sugerira dugo trajanje procesa proizvodnje pića. Dok sa sedamnaest godina prekopavam po špajzi i slažem boce u ceker, ja tačno znam što ta riječ znači i toliko dobro razumijem jezik s etikete da ne razmišljam o onome što je tim jezikom izrečeno. Morale bi proći godine, njih barem trideset ili četrdeset, jezik bi se morao tako izmijeniti da većina ljudi zaboravi, a da nove generacije niti ne saznaju što je to staro u starom vinjaku, pa da, jedini pamteći, o tom značenju napokon počnem razmišljati. U međuvremenu staro će iščeznuti iz našeg jezika i iskustva, a mi sami ćemo prilično ostariti, ne nalazeći u tome previše toga što bi bilo vrijedno hvale.

Ceker je crni, od skaja – tako se 1983. naziva ono što će četrdesetak godina biti imenovano kao ekološka koža – Nona mi je dala ceker – Ali da ga vratiš! – jer će mi se najlonska vrećica raspasti, rekla je. I još je rekla da je nije briga za rakiju, ustvari za tu smrdljivu rakiju, kao što je nije briga ni za taj skupi vinjak, nego će mi staklo pasti po nogama pa ih razrezati. Sa zahvalnošću sam prihvatio ceker i s onom posebnom žalostivošću, koja je, nadam se, ponegdje sačuvana u ovim romanesknim manevrima, a koju već neko vrijeme osjećam. Naime, ta dva crna cekera od skaja, s ručkama već pomalo ispucalim, poznajem već cijeli život. Imali smo ih u Drveniku. S njima bi Nona išla u kupovinu, kada je otvoren dućan kraj Bujice. Prije toga i u Donju valu i Zaostrog, gdje su bile prve samoposluge, kao i provizorne zelene tržničice. Crne smo cekere, jedan u drugome, uza se imali i kad bismo autobusom odlazili u Makarsku ili u Gradac. U Makarskoj su obavljani razni šalterski poslovi, a u Gradac bismo s Nonetom odlazili kod doktora. I svaki put bi se obilazili dućani. Sve što se kupovalo stalo bi u dva crna cekera od skaja. I nikad nije bilo preteško. Imao sam valjda pet godina kada sam, pomažući, nosio iz Donje vale crne cekere sa spizom iz samoposluge. Dva i pol kilometra, sve premještajući ceker iz jedne u drugu ruku. Nona ili Nono bi mi ga htjeli uzeti, ali nisam se dao. Ja sam veliki, govorio sam. Ja sam veliki, a ti zbog srca ne smiješ ništa teško nositi u lijevoj ruci, govori sam. Doktorski sin, odgovarao je Nono. U tim trenucima pomalo sam studirao medicinu. Ali mnogo važnije mi je bilo da iznesem taj ceker otpočetka do kraja puta.

I sad, eto, Nona mi ga daje, njega ili njegovog istovjetnog parnjaka, da ponesem u njemu stvari na doček. Žalostivost je u zaokruženosti i dovršenosti priče o cekeru, i o smrtnosti ljudskoj o kojoj priča ustvari govori.

Ali prije nego što krenem dalje, još bih nešto rekao o Cezaru. Ta boca u kojoj je piće tek malo bolje od Zvečeva i Rubina podsjeti me na sat povijesti umjetnosti kod profesora Bore Mihačevića. Bilo je to prije dvije i pol ili tri godine, nakon predavanja o antičkim stupovima i kapitelima, o dorskom, jonskom i korintskom stilu, upitao je: 

Kojeg je stila kapitel na boci vinjaka Cezar? Onaj tko bude digao ruku u zrak i znao, od mene ima zaključenu peticu na kraju godine. Ali nema pogađanja, mene nećete zafrknuti! Tko digne ruku i krivo kaže, dobit će keca k’o kuću!

Na to se čuo uzdah razočarenja.

Premišljao sam se, da li da dignem ruku ili da je ne dignem, pa mi je na um palo koliko će mi biti krivo ako se ne usudim. I digao sam ruku.

Korintski!

Jesi li siguran, upitao je Mihač, dajem ti priliku da odustaneš! Rekoh siguran sam: Korintski! Na to je profesor rastvorio veliki crveni imenik, nervozno listao do broja sedamnaest, skinuo poklopac s nalivpera, pa zaklanjajući lijevim dlanom, napisao nešto u krajnjem desnom polju rubrike istorija/povijest umjetnosti. Odmah zatim uz tresak je zaklopio imenik, i prepletenih prstiju položio na njega šake. U pozi Alfreda Hitchcocka, pomalo je i sličio na njega, šutio je i sjedio, tako zabuljen i zagledan u sve nas.

Šta je bando? – dreknuo je nakon nekog vremena. Šta je ti? – obratio mi se. Rekoh: šta sam dobio? Nisam ja čaršijski telal ni služba informacija da tebi, barabo, govorim šta si dobio! Potrudi se pa saznaj!

Imenik je, naravno, tajna, zabranjena knjiga, i nema legalnog način da učenik u njega zaviri.

Ne sjećam se – nešto se, naime, i zaboravilo – kako sam došao do imenika, ali pamtim tu sliku: moglo je to biti u februaru ili martu, dakle na početku drugog polugodišta, na samom kraju prazne rubrike iz predmeta istorija/povijest umjetnosti, nalivperom upisana, pa zaokružena, petica. Jedan od rijetkih trenutaka kada sam pokazao hrabrost. Premda tu hrabrosti zapravo i nema, kapitel na Cezaru doista je korintski. Ili ako nije korintski, sigurno nije dorski ili jonski. Po školi se, i na roditeljskim sastancima, poslije govorilo da profesor Mihačević cirkusira s ocjenama. Nitko mu ništa ne može. Star je, odavno je već trebao u penziju, legenda Prve gimnazije… Nije bio problem u mojoj petici, nego u tome što se usput nadavao i jedinica, naročito onima kojima ne bi trebao, osjetljivim odlikašicama, koje su uvijek napamet znale sve što se u školi trebalo naučiti. I tako su, kako je pretpostaviti, i zaboravile ono što su napamet nekada znale. A smisao moje petice bio je u tome da se pamti za cijeli život koji je kapitel na boci Badelova vinjaka, i u čemu je razlika između jonskog, dorskog i korintskog stila.

Školska godina će završiti, Boro Mihačević umrijet će su svojoj garsonijeri u Titovoj ulici, preko puta stare zgrade Oslobođenja, odmah iznad slastičarne, među vrijednim slikama i umjetninama, koje su stajale naokolo spakirane i poslagane jedna uz drugu, jer u ovom životu nije imao zidova na koje bi ih povješao.

Koji je kapitel? Korintski! Pomislim, uzimam bocu za plastični zatvarač u obliku korintskog kapitela, i odlažem je u ceker. U samoposluzi ću, na Mejtašu, kupiti kilu ementalera, u tržnici sam jučer kupio par sudžuka i kilo sušenog svinjskog vrata. Uvijek tako, kada se nešto slavi, kada se ide kod nekog na sijelo, ili kada se kupuje za frižider na Sepetarevcu 23: uz sušeni svinjski vrat i govedska sudžuka, uz svinjsku pečenicu i govedska pečenica… Kada o tome poslije budem mislio, stvar ću uklopiti u legendu o europskom Jeruzalemu, u prehrambeno-kulturološko šarenilo kakvog više nigdje neće biti, ali u tom trenutku, u subotu 31. prosinca 1983. nije o tome riječ. Još uvijek sve to je samo hrana, meze u kom se uživa i koje vrijedi onoliko koliko vrijedi priča koja uz njega ide. Sudžuke su, uglavnom, visočke. Postoji neki dedo, posljednji koji pravi ovakve. Ili neki čovjek, udovac s trojicom sinova, koji je od oca naslijedio recept, što ga je ovaj od svoga oca naslijedio, i nasljeđivanje se neprekinuto prenosi, evo, već petsto godina, za sudžuke kakve su se jele na dvorovima turskih sultana. Priča o tom dedi, i o tom udovcu i o trojici njegovih sinova, ulazi u okus sudžuke. Priča je, prije nego išta drugo, prije nego kvaliteta mesa ili vrsta i mjera začina, ono što sudžuku iz tržnice ili onu po koju se išlo maksuz u Visoko ili u Travnik razlikuje od sudžuke kupljene u samoposluzi. Ta priča je, naravno, obilježena vjerom, kulturom i zavičajem onih koji su je načinili, ali tu vjeru i kulturu neću doživljavati kao tuđu. Kao što ni onu drugu neću doživljavati kao ništa više svoju. Svinjska pečenica, slanina, kobasica isto tako imaju svoju priču, romanijsku, ilijašku, kreševsku, koja je obično manje tajanstvena od priča o govedskoj pečenici i sudžuki, ne seže tako duboko u povijest, ili se prošlosti uopće ne tiče, nego je u nju, u tu priču o svinjskoj pečenici i slanini, upisana biografija nekog romanijskog gazde, jakog kao zemlja, oca triju kćeri, Sarajlije koji je dugo radio u Njemačkoj, u tvornici Volkswagen, da bi se onda vratio, nikome nikad nije govorio zašto, prodao je roditeljski stan u Ulici Jugoslavenske narodne armije, i preselio se na Sokolac, na djedovinu, gdje se i oženio, i sad uzgaja svinje, podigao je sušaru, pa proizvodi najbolje suho meso i slaninu u Bosni. Tu je negdje, priča se, ruža vjetrova, tu je, govore, najbolje bukovo drvo, jasen i hrast, na kojima se meso najbolje suši. Meso se, znaju ljudi, ne smije sušiti na jelovom drvetu ili na borovini, na lipovom drvetu ili, ne daj Bože, na topoli. Meso se, znaju ljudi, ne smije sušiti na mekanom drvetu, a u našim su krajevima, uglavnom, tvrde glave, a drvo meko. Zato nam, uza sve ovo bogatstvo i blago Božje, kobasice i slanina ne ispadnu dobro. Nije do mesa, nije ni do ispaše, nego je, znaju ljudi, do tvrdih glava a drveta mekog. Eto, zato je kod njega, gore na Romaniji, u Sokocu, na kraj svijeta, najbolja pečenica u Bosni. Otišao čovjek u Njemačku, radio u Volkswagenu dvadeset godina, da bi se onda vratio, nitko ne zna zašto, i da bi radio najbolju pečenicu i najbolju slaninu.

Tako, po sjećanju, usporedo idu dvije priče, dvije legende, jedna o govedskoj, druga o svinjskoj pečenici. Od njih bi se, od tih priča o sudžukama i o kaštradini, o sušenom ovčjem butiću, o suhim janjećim rebrima na lijevoj strani metalnog ovala, sjajnog kao ogledalo, i od priča o njeguškom, hercegovačkom, dalmatinskom i drniškom svinjskom pršutu, o slavonskim kulenima i duvanjskim svinjskim kobasicama, o špeku, slanini i panceti i o suhim svinjskim rebrima na desnoj strani ovala, mogla bi se ispisati jedna zasebna povijest tog naglo prekinutog vremena u koju bi bila upisana postupna transformacija jednoga društvenog rituala. U prethodno vrijeme i među starijim svijetom, u vrijeme Nonine mladosti i danas, godine 1983., među svijetom njezinih godina, tabu svinjetine koji zahvaća pola naša zajednice, ali i pola duše i svijesti svakoga od nas, bio je onaj društveni tabu kojim su se ljudi najviše bavili i oko kojeg je postojala najčvršća, potpuna suglasnost. Na tanjuru na kojem su bile janjetina i govedina nikako nije smjelo biti svinjetine. Postojala su, dakle, da odvojena tanjura. Tako se postupalo za proslava, kad bi nam dolazili gosti, kad bi nam netko umro, pa bi se komšije primale na žalost, kada bi se netko ženio ili kada bismo, iz čiste radosti i iz pusta života, zvali ljude na sijelo. Ne bi se unaprijed mislilo hoće li biti onih drugih, ni tko je u toj priči kojeg imena, tko jede a tko ne jede svinjetinu, nego su se tanjuri odvajali, pa tko dođe, da dođe. Na kraju, to se tako u život i u svakodnevicu usijecalo da se tabu ne bi kršio ni kad bismo jeli sami za sebe. Nije prirodno da se na istome tanjuru druga mesa nađu sa svinjetinom. 

A nakon što sve prođe i nakon što svega nestane, ostat će mi da u novome svijetu, daleko od Sarajeva i od onoga vremena, primjećujem da su se na istome ovalu našli praseće i janjeće pečenje. Ne bih rekao da mi zasmeta, ali primjećujem. Promijenila se struktura društva, nestao je svijet u kojem smo 1983. još uvijek živjeli bez svijesti o skorom nestajanju, ali nešto je ostalo isto: ono pola duše i pola svijesti upozorava da se janjetina i prasetina ne bi trebale tako miješati. 

U generacijama nakon Nonine, recimo u generaciji moje majke, nisu postojala dva ovala i dva tanjura, nego su se dva mesa grupirala na suprotnim krajevima istog ovala. A između bi, ako je ikako moguće, kao mramorni graničnik, bivao bijeli travnički sir. Javorkina generacija je u onom Sarajevu bila dominantno partijska i komunistička. A, prema titoističkom vjerovanju, član Saveza komunista Jugoslavije, te avangarde radničke klase, mogao si biti samo ako si raskrstio s religijom. Kao partijac nisi se smio moliti Bogu, nisi smio krstiti djecu, vjenčati se u crkvi, jelku kititi pred Božić. Jedino što ti je kao partijcu bilo dopušteno, premda se ni na to nije najbolje gledalo, bilo je da mater i oca, vjernike, pokopaš pod znakom križa i uz svećenika. Ali i tada bi se, na groblju, pripazilo mičeš li usnama u vrijeme molitve i jesi li se, ne daj Bože, prekrstio nad živim grobom svoje mrtve majke. Bilo je, u metafizičkom smislu, poprilično skupo u Bosni, a pogotovo u Sarajevu, biti komunist. 

Teže je to bilo, kao što je i sve drugo teže bilo, ako si još bio musliman. Ili jasnije rečeno, ako si potekao iz muslimanske kuće ili iz muslimanske tradicije. Osim što ti nije bilo dopušteno sve ono što nije smio ni onaj tvoj drug iz kršćanske kuće, koješta iz svakodnevnog života bilo je obilježeno partijskim imperativima. Pa tako i alkohol. Te, što je, vjerojatno, i najgadnije: svinjetina. Naravno da nije postojala partijska policija koja bi kontrolirala piju li članovi alkohol i jedu li svinjetinu, niti je ikad igdje postojao partijski dokument u kojemu bi pisalo da član mora piti i svinjskom mašću mrsiti. Znalo se samo to, a negdje je bilo i zapisano, da vjernik ne može biti član Saveza komunista Jugoslavije. Za njega, za vjernika, bilo je članstvo u Savezu socijalističkog radnog naroda Jugoslavije, kao najšire društvene fronte. Međutim, iz tog članstva nisu proizlazile nikakve osobne privilegije ili pripadnosti društvenim elitama. Svi su bili članovi SSRN-a Jugoslavije, što je isto kao da nitko nije bio član.

To jesi li krstio djecu ili jesi li osunetio sina nije, dakle, kontrolirala partijska, a ni civilna policija. To su kontrolirali tvoji drugovi, komunisti. Međusobno nadziranje članstva savršeno je funkcioniralo i funkcionirat će sve do onoga dana kada se nakon raspada Saveza komunista Jugoslavije pojedinačno raspadnu i svi republički savezi komunista. Ljudi su govorili da im se gade dvoličnost i licemjerje, pa je to razlog što naokolo raznose pojedinosti iz nečije intime, koje se kose s poželjnim likom jednog komunista. Ali problem nikada nije bio u tuđoj dvoličnosti. Problem je vazda bio u muci vlastite pravovjernosti. Onom tko bi čaršiji, trgu i čoporu prijavio druga, jer je potajice krstio ili sunetio sina prvorođenca, jad je pridavalo to što se sam ne bi odvažio da učini to isto. Svaka je vjera teška ako se iskreno ne vjeruje, a u komunizam ne samo da nitko nije iskreno vjerovao, nego je komunizam bio ono vjerovanje uz koje se ima još barem jedno, ako ne i dva vjerovanja.

Ali sve to i nekako, dok smo samo pri krštenju ili sunećenju, sve i nekako dok smo pri mislima i osjećajima, i prvi vanjskim manifestacijama; što ćemo kada stvari dođu do usta i jezika, do utrobe i želuca? Čovjek jede i pije ono što je naučio jesti i piti. Možda su bubašvabe i žohari ukusniji od keksa i čvaraka, možda je zdravo mokraću piti, možda za sve to postoje dokazi i možda neke naprednije civilizacije i neke mnogo sretnije obitelji uživaju u krckanju bubašvaba i žohara, pa možda bismo mogli povjerovati i u to da bismo osobno bili sretniji i zadovoljniji ako bismo jeli bubašvabe i žohare, i pili mokraću najljepših i najsmjernijih gradskih djevojaka, ali nešto se u našim utrobama buni protiv te ideje. I sav taj užitak, sva obećana životna sreća, beznačajni su pred time da nam se i od same pomisli diže želudac, da nam se utroba buni. Protiv toga što se čovjeku protiv nečega buni utroba ne postoji protuargument.

Na ovalima i na zajedničkim tanjurima drugarskih večeri, tradicionalnih proslava Osmog marta i izleta s preduzećem, koje bi za sve radnike organizirala partijska organizacija, nije bilo jasne granice između govedske i svinjske pečenice, a na roštilju se, uz ćevape i teleće ražnjiće, uvijek pekla i poneka kranjska kobasica. I uvijek bi se, onako sa strane, dobro osmotrilo šta tko jede, ali još više šta tko ne jede.

A onda je, početkom osamdesetih, naišla naša generacija, prva koja je ostajala izvan Partije. Ako bi netko i postao član, šutio je o tome. Ili je trpio sitne zluradosti na račun svog karijerizma. Nije se više gledalo u tuđi tanjur. A na zajedničkim tanjurima jedno je posve prirodno bilo odvojeno od drugog. Bez straha da će se dodirnuti, da će jedno opoganiti drugo ili da će nekome pokvariti ćeif. U to vrijeme, godine 1983., prvi će nam se put učiniti da je, možda, privatna stvar tko što jede. Stvar ukusa, navike, nekoga dubljeg životnog iskustva o kojemu bi se mogli pisati romani, ali odavno već nije to više bila stvar vjere. Još će se neko kratko vrijeme jesti s obje strane zajedničkog tanjura, a onda će doći vrijeme razdvajanja. Ali prije toga, meni sedamnaestogodišnjaku, valja poći na doček Nove 1984. godine.

Novu 1984. dočekivat ćemo u kući na uglu Ulice Fadila Jahića Španca i Sepetarevca. Toliko sam već puta to ponovio, u romanima i pričama, u esejima, novinskim člancima, kronikama i izvještajima, a možda sam i u ovim romanesknim manevrima to već ispričao, ali volim ponavljati: s desne strane Mejtaša, nakon što se prođe Dom izviđača i pređe Ulica Mehmeda paše Sokolovića, kojoj je 1983. još uvijek na samom uglu telefonska govornica, i svaki put kad prođem netko tu telefonira – a o tome će tek biti riječi – prolazimo pored bivše sinagoge, u kojoj danas žive Slavenko i njegova sestra, a početkom sedamdesetih tu je bio i disko klub, da bi zatim prešli uski sokačić po imenu Ivana Cankara, i započeli uspon uz Sepetarevac. S lijeve strane drvene su tarabe iza kojih je avlija starog hadžijice Bahtijarevića, s desne je strane Dalmatinkina kuća. Na tarabe slijeva se nadovezuje ulaz u avliju i kuću u kojoj 1983. živi Gordan Gogo Zlatarević. Stariji od mene dva mjeseca i pet dana, nikad se nismo družili, u školi bili smo u suprotnim smjenama, ali smo se iz nekoga neutvrdivog razloga voljeli. Zna tako biti da s nekim ne progovoriš previše riječi u životu, ali ga se češće sjetiš, s više blagonaklonog mira u duši, nego tolikih bližnjih. Sreo bih ga na njegovoj kapiji, na tom početku moga dugog uspona. U ono vrijeme, sedamdesetih, bih sa strahom birao putove do škole, gledajući kako da izbjegnem batine od iskusnijih i nadmoćnijih, a onda sam početkom osamdesetih, dizajniran u mladog pankera i intelektualčića uglavnom prezirao taj ambijent iz kojeg sam potekao, uvjeren da mi on ne znači ništa, osim scenografije te ružnog i ograničavajućeg socijalnog konteksta, koji mi brani da se otrgnem. Gogo nije imao takve burne prevrate u odrastanju: veći i jači, pristojan i suživljen, pravi mejtaški dečko, jedan od onih koji su nekim zgodnim slučajem nosili imena iz kojeg se nije moglo iščitati što su. Gogo se tako zvao da je mogao biti i jedno, i drugo, i treće. I sve do kraja, nisam ni znao što je.

Viđat ću ga po Mejtašu, Bjelavama i Sepetarevcu sve do rata, a onda će nas obojice nestati. On će iščeznuti meni. Mene će nestati njemu. A obojica ćemo se dezintegrirati iz one stvarnosti koja tako živo postoji 1983. da mi se 31. prosinca, dok se spremam poći niz Sepetarevac, na doček Nove godine, čini da sam danas već sreo Gogu Zlatarevića, ili da ću ga usput tek sresti. A onda mi se nestali slučajno javlja kada krajem lipnja 2023., dakle četrdeset godina kasnije, na nekom lokalnom dalmatinskom portalu ugledam lice ispod naslova: “SPLIT TUGUJE Preminuo omiljeni ugostitelj sa Skalica, bio je ‘dobri duh tržnice’. Mnogi se od njega opraštaju”. Isti onaj Gogo, nasmiješen i nekako siguran u sebe, kao da nikakvih briga nema, umro. Tad nalazim i smrtovnicu – onakvu kakva bi se puntinama pribila uz drveni telegrafski stup na uglu Ivana Cankara ulice, gdje su oglašavane sve naše smrti – i na smrtovnici još jedna njegova slika, kao i objava da će biti sahranjen u šest popodne, na Mjesnom groblju svetog Jurja, u Brelima. Mali su pomaci u jeziku, mnogo manji nego u stvarnosti i u sjećanjima: umjesto na Barama, mrtav Gogo počiva u Brelima. Između dviju bliskih riječi, koje bismo mogli dovesti u vezu u nekoj aliteraciji ili asonanci, između Bara i Brela, protekao je život. Nastavljam poslije traganje po društvenim mrežama, tek tamo se svačega može naći – bljeskovi proteklih života, sjene iza večernjih zavjesa, tuđi porodični kabuki – pronalazim rečenice koje je nekada nekom Gogo izgovarao, a onda na kraju da je stradao u prometnoj nesreći. Na skoro svim fotografijama njegova fejsbučnog profila je motocikl. A 1983. imao je zeleni poni bicikl. Ja sam imao plavi.

S druge strane ulice, preko puta ulaza u avliju Gordana Zlatarevića i obitelji Stany, nakrivljene su i već natrule tarabe Dalmatinkine bašče. Iza njih ulica se širi, tu se tarabe lome prema unutra, i čine zgodno zaklonjeno parkirno mjesto. Tu svoj auto parkira Nedimov tetak, predstavnik tvornice alkoholnih i bezalkoholnih pića Talis iz Maribora. Iza njegova auta dva su starinska stepenika i ulaz u avliju, u kojoj je katnica s dva stana. U jednom žive tetak i njegovi, dok je u drugom stanu mlađa, rano raskvasala, nedopadljiva žena, koju bih do danas sigurno već zaboravio da se 1990 nije pojavila kao perspektivan kadar pobjedničke muslimanske, kasnije bošnjačke stranke, u ratu ambasadorica, četrdesetak godina kasnije i ministrica. Gledao sam je kako se fizički mijenja, transformira se i raste, onako kako je rasla njezina društvena važnost, ali jednako nesimpatična i odbojna, ružna na neki starinski način, i jednako neprisutna u mom svijetu. Iako je 1983. živjela u dnu Sepetarevca, ni tristotinjak koraka niže od naše kuće, i viđao sam je, češće na prozoru, dok bih se penjao uz Sepetarevac, nego na ulici, nismo se pozdravljali, jer mi se činilo da ta žena ne primjećuje da sam tu i ne zna da me je već sretala. Nekim čudnim slučajem, igrom zle sudbine, zbog još uvijek neispunjenih ambicija, ili zato što nije bila iz bogate kuće, živjela je podno Sepetarevca, u jednoj ne baš reprezentativnoj mahali, iza granice dobrostojećega socijalističkog društva, tako da nas koji smo tu još uvijek bili domaći nije ni primjećivala. I važno je bilo da nas ne primijeti, jer bi joj se inače moglo dogoditi da se trajno zarobi i ukopa u tom svijetu kojem nije htjela pripadati. Četrdesetak godina kasnije, gospođa B. T. bit će vlasnica ne samo Sepetarevca, nego i tog Sarajeva iz kojeg smo izgnani i ja, i Gogo, i dva naša poni bicikla.

Odmah iznad te male i, s ulice gledano, neugledne katnice, u kojoj su Nedimov tetak i njegovi, te gospođa B. T. i njezini snovi i ambicije, mnogo je veća, raskošnija i ljepša bijela kuća porodice O. Nedimovi roditelji su liječnici, on ima i starijeg brata, koji je za Novu godinu otišao u Austriju, na skijanje. Ta kuća, prostrana bijela katnica, s terasom koja gleda na grad i na sve čuke i uzvisine oko Sarajeva, te na ravnicu prema Grbavici, Novom Sarajevu i Sarajevskom polju, projektirana je kao dupleks, kao zrcalni odraz druge, iste takve kuće. Međutim, dok je velika bijela kuća dovršena i useljena, njezin je odraz ostao bez fasade, s praznim otvorima umjesto prozora, i s zakovanim daskama tamo gdje bi trebala biti vrata. Godinama tako stoji ta gola konstrukcija od armiranobetonskih ploča i serklaža, između kojih su opeke koje s godinama kao da blijede na suncu i ledu, prekrivena crepovima, spremna za nastavak, čim se negdje uspostave i usklade životi, koji će biti useljeni u tu kuću. Ali to se ne događa, pa se oko nedovršene kuće korov pretvara u šiblje i šikaru, a ona, jadnica, kao da se smanjuje, urasta u sebe i nestaje. U početku je djelovala kao incident, kao greška u krajoliku, urbanistička fatamorgana, pa bi se ljudi, prolazeći Fadila Jahića Španca ulicom, ili se spuštajući niz Sepetarevac, pitali hoće li konačno stići ti zidari, čija je ta kuća zapravo, i kad će je dograditi, pa da se netko u nju i useli, da bi nakon nekog vremena takva nedovršena postala dio prizora, ušla nam u pogled, u um i dušu. I kao što šepavom čovjeku ne bi bilo sasvim po volji da najednom prohoda korakom kakvim idu drugi ljudi, tako ni nama koji tu 1983. prolazimo ne bi bilo po volji da najednom sad dovrše kuću. Nastao bi višak, slika bi bila pretrpana, ne bismo imali gdje da odmorimo oko… Uglavnom, time bi nastupio novi kvar u svijetu.

Od ugla Ulice Fadila Jahića Španca i bijele kuće na desnoj strani ulice (na lijevoj je stambena dvokatnica, u kojoj živi Bato Narančić, čovjek koji je u povijesti naše svakodnevice bio nakratko čuven kada je upao u otvor lifta pa preživio, i s kojim sam išao na Grbavicu, gledati utakmice Željezničara…) do Sepetarevca 23 dvjestotinjak je, možda i dvjestopedeset teških koraka. Zaboravio sam koliko, a ne mogu se u subotu, 31. prosinca 1983. sasvim vratiti, pa da ih ponovo izbrojim. Činio sam to, i možda još uvijek u snovima činim, brojao sam korake uz strminu Sepetarevca kad god mi je bilo teško da se uz njega uspinjem. Kad god bih bio umoran ili bolešljiv, kad bih uzbrdo nosio teške torbe i cekere, ili, najintenzivnije, kad bi me pripala velika zahodska nužda. To je bila najveća nezgoda stanovanja na Sepetarevcu. Uzbrdo se popeti, a u gaće se ne usrati – što mi se jednom, kao malenom dječaku, i dogodilo! – istovremeno je velika muka, seansa transcendentalne meditacije i umijeće stečeno iskustvom i obrazovanjem. U crijevima čovjekovim dio je njegova karaktera i pameti, ali između mozga, srca i crijeva nije lako uspostaviti vezu. To je cjeloživotna mudrost, koju ne prenosimo drugima i nije književna, esejistička ni romaneskna tema. Probavne se aktivnosti eventualno pojave u rugalicama i rugalačkoj lirici, inspiriranoj Rabelaisom, ali vazda šaljivo i tek ponekad s elementima nastrane erotike. Premda stvar nije šaljiva i premda je u njoj erotike kao i u svemu drugom ljudskom. 

Kad god bi me, dakle, spopala probavna hitnja, a to bi se obično dogodilo još pri dnu Dalmatinske ulice, koja od Titove i od Narodne banke vodi na Mejtaš, s kojeg se tek valja popeti na vrh Sepetarevca, brojao bih korake. Katkad bih, u najtežim slučajevima, otpočeo već ispred hamburger bara Kogo, ali mnogo češće korake bih brojao već u samom finalu, od Mejtaša, ili od Fadila Jahića Španca ulice. Ne pamtim broj koraka, ali bih u snu, ako bih čvrsto zaspao i ako bih u tom čvrstom snu pamtio namjeru iz svjesnoga stanja, mogao do u korak premjeriti tu razdaljinu i uspon od dna Dalmatinske do vrha Sepetarevca, sa svim pratećim međustanicama. Ostalo je to u mojim nogama i glavi, u srcu i u crijevima. Ono što ne pamte svijest i mozak upamtili su drugi organi, u kojima također postoje centri svijesti. Svaki taj korak, razlike u strmini, svaki rub pločnika, svaki šaht i nezakrpljeno oštećenje asfaltne plohe, tekstura svake kućne fasade, gladak dodir plavo-bijelih stupova na koja su nasađeni prometni znakovi, vonj prstiju koji su dodirivali hrđav metal, ograda, nasađena pred Olimpijadu uz Dalmatinsku ulicu, tamo pod ledinom ispod Doma izviđača, na kojoj kržljavo raste osamdeset i osam borića za druga Tita, sve to je, i još, i još, i još, upisano u svijet i izasvijest, u pamćenje mojih nogu, u memoriju svih organa moga tijela. A s vremenom ne samo da to pamćenje ne slabi, nego se izoštrava, kao što se u slijepca izoštre sva druga čula. Prognan iz svog vremena i iz Sarajeva pamtim ga bolje od progonitelja.

Ali ne, ne bih ovih ponavljanjima i varijacijama priče koju sam odavno ispričao, o usponu uz Dalmatinsku i uz Sepetarevac, koja unatoč tome nije do kraja ispričana, jer ne može ni biti ispričana, narušavao ritam i sklad ovih romanesknih manevara, niti bih čitatelja gnjavio svojom po svemu fascinantnom memorijom. Razlog toj priči je u priči samoj. Na doček Nove 1984. godine spuštam se u dno Sepetarevca, jedva koju stotinu koraka, koje bi za nevolju ili za okladu mogao preći i zatvorenih očiju, a svejedno u tom dočeku nešto je od dalekih puteva i odlazaka. U tom trenutku, dok obuvam cipele, tražim šal, sivi pleteni, i oblačim kaput, nisam svjestan koliko daleko odlazim, niti da će dug biti moj put. To ću saznavati tek iz daleke i bespovratne daljine, iz budućnosti sada već četrdeset godina udaljene. Dok uzimam crni skajani ceker, u kojem su dvije boce, par visočkih sudžuka i kilogram sušenog svinjskog vrata, i dok izgovaram ja sad idem, a Nona mi odgovara a da ti nije malo rano, na što joj kažem zatvorit će mi se samoposluga moram kupiti sir, ja konačno i zauvijek odlazim od kuće. Tog trenutka, kao i svih ovih dana i mjeseci, raspamećen sam pri pomisli, koja me budnog ne napušta, da ću u augustu u vojsku, i dolazak nove godine čini mi se golemim korakom prema tom strašnom događaju. Ali četrdeset godina kasnije kao da se kalendarska simbolika životom potvrdila i kao da povratka nakon tog popodneva, u subotu 31. prosinca 1983., za mene više nije bilo. Sljedeću Novu godinu dočekat ću u Sjevernoj kasarni u Kninu, u nezagrijanoj prostoriji sa đačkim klupama i televizorom u boji, u skupini očajnih mladih muškaraca odjevenih u isprane sive i sivomaslinaste odore, koje podsjećaju na odjeću zatvorenika u nekom istočnoeuropskom logoru. Zatim slijedi nova 1986., Nona je već bolesna, ali još uvijek šutnjom sakriva svoju bolest. Nekoliko mjeseci ranije izašao sam iz vojske, ali se ne mogu naviknuti na to u što se pretvorio dom na Sepetarevcu. Onda dolazi 1987., dva dana pred doček privođen sam na informativni razgovor u Službu državne bezbjednosti, i ovu mi Novu obavija neka posve nova omaglica. Sljedeću, 1988. prvi put dočekujem s djevojkom, koju sam, međutim, namjerio ostaviti zbog druge, ali ne znam kako da to učinim. A 1989., 1990., 1991. i 1992. dočekat ću u nježnoj iluziji ljubavi i bijega, dok se svud oko mene, poput mlijeka koje se kvari, zgrušnjavao rat, a Sepetarevac pretvarao se u obiteljsku umiraonicu. Ubrzo zatim svemu biva kraj, pa s ratom prođe i sljedećih trideset godina, koliko je trebalo proći da se pokušam vratiti u 1983., u taj trenutak kad podižem crni skajani ceker, i kad Noni dovikujem neću ga zaboraviti vratiti, na što ona kaže ako i zaboraviš kao da će koga biti briga. Na to ja prešutim i ne kažem kažem kako mi je maloprije dvaput napomenula da joj vratim ceker. To je taj trenutak odlaska. 

Na dočeku smo, na kraju, samo nas četvorica. Trebalo nas je biti više, ali tako biva u osjetljivim godinama: na rođendan ti ne dođe nitko, a na dočeku si sam s dječacima. Trojica nas je iz razreda, IVf, Prva gimnazija, a četvrti naša je generacije, ali je lani izgubio godinu. A usto je oslobođen od vojske, i jedini od nas ima curu. Rale je plavokosi dječak s glavom i staturom mladoga Branka Ćopića, od svih voljen i pažen, najbolji drug najljepših djevojaka u gimnaziji, ali to je drugarstvo daleko od onog sljedećeg stepena prisnosti, koji je, možda, i niži od drugarstva, ali te kad imaš sedamnaest mnogo više te zanima. Nedim, u čijoj smo kući, vjerojatno je tih godina najbolji moj gimnazijski drug. Dobar i u osnovi beskonfliktan, obuzet time da nađe djevojku možda i više od nas ostalih. Ali umjesto da to sakriva, kao što mi sakrivamo, ili umjesto da tu silnu kuljajuću seksualnu i erotsku energiju nastoji preusmjeriti na nešto drugo, kako to ja činim, čitajući pet knjiga odjednom i zamišljajući život u umjetnosti, pa ga i živeći intenzivnije i bogatije, nego što ću ga živjeti nakon što nađem curu i postanem pisac, Nedim je teatralizirao svoje nevolje, glasno se zaljubljivao, pa prijetio samoubojstvom zbog nesretne ljubavi. Nisu te prijetnje bile ozbiljne, premda su tako izgovarane i premda su ta neostvarena, mladenačka i adolescentska, gimnazijska samoubojstva pomno pripremana i javno izlagana. Razgovarali smo o tome što je najsigurnije, otrovati se, ustrijeliti iz pištolja, objesiti se; što je od toga najmuškije, što priliči pravome džentlmenu, što je dostojno prave ljubavi; možda otići do cvjećarnice, ona kod benzinske, kod Druge gimnazije, najbolja je, i kupiti najveći buket crvenih ruža, i doći pred njezina vrata, pozvoniti i srušiti se mrtav; ali tako da ne bude ni krvi, ni prosute utrobe, ni tjelesnih izlučevina, ni izbečenih očiju, nego kao Trnoružica, kao Trnoružac, usnuti vječitim snom; samo što je važno da, prije nego što pozvoniš, nekako provjeriš je li ona kod kuće, jer glupo bi bilo, posve gubitnički, indiskretno i nedostojno, da te njezina stara nađe u tom brdu ruža, mrtvog pred vratima… A dok bismo tako raspravljali o njegovu skorom i neizbježnom samoubojstvu zbog neuzvraćene ljubavi, razredne bi se drugarice osvrtale prema nama. Najprije sigurne da je riječ o šali, o nekoj ne baš naročito duhovitoj zajebanciji, sve dok mi jedna od njih nije rekla: nije u redu ovo što radite, ne mislite da se nekome u razredu, možda, ubio otac, brat ili stric, a vas dvojica mu se rugate! Nikome se mi ne rugamo, rekao sam ozbiljno. Nedim je odlučio da se ubije, a ja sam tu da mu se kao prijatelj nađem pri ruci. Pogledala me je, ne vjerujući. Pa se naljutila, rekla nešto što je moglo zvučati kao uvreda, ali nije više bila sigurna. A što su naše razredne drugarice bile manje sigurne da se šalimo, to smo obojica više upirali da ih uvjerimo da je tako i da će se Nedim stvarno ubiti, jer ga je fatalna   prvogimnazijska djevojka odbila. U nju smo, inače, bili svi zaljubljeni. Možda u isto vrijeme, ili u različita vremena, to nije lako rekonstruirati, jer svatko je na zaljubljivanje reagirao u skladu sa svojom naravi. Ali svatko će na kraju zatomiti svoje osjećaje, pa će, birajući između objekta svoje slijepe kasnodječačke ljubavi i sebe, odabrati sebe, svatko osim Nedima, koji će od toga napraviti teatar. Trajala je cijelo jedno polugodište ta igra sa samoubojstvom, skandalizirala je razredne drugarice, a onda i profesore, jer cilj je bio da se priča raširi i da je što ozbiljnije shvate oni kojima smo se rugali da sve ozbiljno shvaćaju…

Jesam li 1983. Nedima poznavao? Je li taj sedamnaestogodišnjak, u čiju se kožu nezvan uvlačim, poznavao svoga najboljeg druga? Obratimo mu li se dovoljno jasno iz ovih dalekih daljina, reći će sa Sepetarevca, iz svoga vremena, u rano popodne 31. prosinca, da Nedima dobro poznaje, ne osjećajući nikakvu nelagodu oko lakrdije koja još uvijek traje. Četrdesetak godina kasnije će me, međutim, hvatati zebnja čim se ovoga sjetim. Kako sam mogao biti toliko siguran da se Nedim šali? Tako što sam se ja šalio, pa sam, valjda, neoprezno pretpostavio da se šali i on? Ili tako što je sve u sedamnaestogodišnjaku tako živo i uzavrelo, pa se život podrazumijeva. A ono što se podrazumijeva, to ne može biti izgubljeno…

Četrdesetak godina kasnije, dok na Sepetarevcu 23 zatvaram za sobom vrata, i krećem na Mejtaš, u samoposlugu po sir, pa ću na doček, jasno vidim kako se događa nešto što se u životu nije dogodilo, ali je dramaturški logičnije, ne samo u književnosti, nego i u životu.

Pa onda poigrajmo se s pričom, jer i na to imamo pravo u ovim romanesknim manevrima, i  krenimo alternativnim povijesnim tokom. Dijelom ćemo pripovijedati onako kako se i dogodilo, da bismo što neprimjetnije utonuli u ono što se nije dogodilo, a danas nam se čini da se moglo dogoditi upravo tako:

Dva mjeseca ranije, u ponedjeljak 31. listopada, profesorica povijesti nije došla na prvi sat. Trideset i šest naših razrednih drugarica uglavnom sjede po klupama u učionici, razgovaraju tko zna o čemu, gledaju kroz prozor, šminkaju se, crtkaju po bilježnicama, a nas trojica-četvorica tamo negdje oko katedre igramo se onesvješćivanja. Za maturante igra je, može biti, infantilna, ali nešto je u njoj vječno dječačko. Igra se igra tako da začepiš nos, i netko ti naglo, najjače što može, stisne trbuh. Izbije ti dah, koji, međutim, nema kamo van, pa se u glavi zbiva zanimljiva senzacija. Samo sam jednom dopustio da mi to urade. Nisam se onesvijestio, ali mi se na čudan način pomračilo, kao da se pomakla slika koja mi je bila pred očima, mozak kao da mi je iskočio iz glave, uspeo se uz svaku vlas kose, pa se vratio nazad. Uplašio sam se, ali naravno da to nisam pokazao, i cijeli dan sam bio malo izvan sebe. Navečer sam se plašio zaspati, jer mi se činilo da se više neću probuditi. Taj trenutak u kojem držim začepljen nos – kao djevojčice pred skok s mola! – a Nedim me, straga stojeći, snažno s obje ruke stegne za trbuh, razlikuje se od svega što sam prethodno, u ovih sedamnaest svojih godina, doživio. 

Pamtim, bilo mi je devet mjeseci kada sam se u svom dječjem krevecu gušio zvečkom koju sam si utrpao u usta. Pamtim, godinu ili već dvije kasnije, kako se gušim komadićem crnog kruha koji mi je zapeo u dušniku. Pamtim dugo i panično otimanje krpi s eterom, kojom me, kada sam imao već osam, pokušavaju uspavati pred operaciju krajnika. Pamtim, ili sam ih već zaboravio, kratka i burna zagrcnuća, kada bih se na duže ili na kraće vrijeme borio za dah. Taj iznenadni strah i paniku pamtim, taj neobični osjećaj, koji sam prvi put iskusio s golemom plastičnom zvečkom u ustima, koja mi brani da udahnem, da se posred mene postavio zid, do neba visok, i da sam s obje strane zida, a vrijeme mi istječe, pa mi se čini da ću se uskoro pretvoriti u zid. Tako sam osjećao kad mi je bilo devet mjeseci, ali nisam to znao tako reći, jer ništa još nisam znao reći. I svaki put mi se, u mojih sedamnaest godina, vraća kraća ili duža sekvenca tog prvog osjećaja, pa se prisjetim kako je bilo tada. Svako je sjećanje ustvari sjećanje sjećanja. Sjećanja se obnavljaju prisjećanjem. Kada nestane prisjećanja, onda i sjećanje blijedi. Pamtim ono što mi se dogodilo s devet mjeseci zato što imam toliko povoda za prisjećanje. Zagrcnem se, kratko se gušim… I onda prođe zrak, nestaje zida u meni. Nastavit će se to i sljedećih četrdesetak godina, sviknut i suživljen sa svojom prošlošću i sjećanjima, izmišljam igre od osjećaja, prvi put iskušenog u aferi sa zvečkom. (Afera, jer se o tom događaju pripovijedalo dok god je bilo živih na Sepetarevcu 23) Pa onda u zrelim godinama, u Vučetićevom prilazu 3, u Jelinekovom tornju u Zapruđu, duboko udahnem prije nego što pritisnem tipku za šesnaesti kat, i ne dišem sve dok ne stignem do gore. Predugo to traje za moja pluća, ali ne popuštam. Izdržavam do šesnaestog kata, uz misao kakvo će se sve zlo dogoditi meni i svijetu, ako popustim i prerano udahnem. Na vrhu dišem kao davljenik, dugo se pribirem, sretan, međutim, kao što sam sretan bio i prvi put, kad mi je Nona izvukla zvečku iz usta. Gladan zraka, kao što gladan može biti samo netko tko je bez zraka ostajao.

Ali ono što mi se dogodilo kada je Nedim podlakticama stisnuo moj trbuh i sabio u mene sav zrak iz trbuha, nešto je sasvim novo. U trenutku, intenzivnijem od svega što sam, boreći se za dah u životu doživio, kao da više nije bilo granice između života i smrti. Ono što se dogodilo bilo je brže i od straha. A strah je do te muške igre u razredu, 31. listopada 1983., bivao od svega brži. Strah je bio straža svakom stradanju i sigurna predstraža smrti. Osjetio sam kako mi se sva svijest uspinje uz vlasi, pa mi se učinilo da jedna za drugom otpadaju. Bila je to prva misao u tom strašnom doživljaju, koji više nisam želio ponavljati, jer sam ga se plašio onim strahom koji je prethodno zakasnio. Strahom koji je bio tim strašniji, strahom koji je i sam bio uplašen, jer je do onog koga je trebao štititi nešto stiglo prije njega. Što je to stiglo?

Poskočio sam, došao sebi, pravio se da je sve u redu. Eto, ja se nisam onesvijestio, a za vas ne znam! I na kraj pameti mi nije bilo da se još koji put tako onesvješćujem. Niti da onesvješćujem ostalu trojicu koji su u ovoj igri sudjelovali. Nedim, međutim, tražio je jednom, drugi put, treći put… Možda i svih sedam puta. Iskočile bi mu žile po sljepoočnicama. Mi smo grajali, dizali viku i dreku, uznemiravali smo naše razredne drugarice, a one su vjerovale da je sve to neka glupa muška zabava, da su sve to pubertetski hormoni, muško zazivanje pažnje, i bit će da su bile u pravu. Ali ono što se nauči u igri onesvješćivanja, i što se onda zapamti kao što je devetomjesečni dječak za cijeli život zapamtio udes sa zvečkom, jest da postati može vrlo ozbiljno ono što drugima djeluje neozbiljno. Kao, recimo, to otkriće da postoji nešto što je brže od straha.

I dok se on tako rušio u nesvijest, dok se valjao po podu ispred katedre, meni je moglo biti jasno zašto on toliko puta želi ponoviti ono što sam i ja doživio, i što je u meni probudilo onakav užas. U tom da si se zatekao u nečemu što je brže od straha, u tom kratkom vremenu što će se odviti prije nego što se sve nastavi onako kako je oduvijek trajalo i strah se ne vrati tamo gdje mu je mjesto, samo je u tome potpuna sloboda. To saznanje mene je nagnalo u bijeg, kao beslovesnu šumsku zvjerčicu svjetlo munje i zvuk groma, a njega je privuklo. Da još nekoliko puta ponovi doživljaj, sve se nadajući da bi to vrijeme bez straha moglo potrajati. Nitko ne zna što se tad zbiva, ali, eto, jednoga to odbije, drugoga privuče.

Doživljaj o kojemu govorimo nitko živ ne poznaje. A mrtvi nisu u prilici o njemu živima svjedočiti. Smrt se gleda samo izvana. Smrt je čovjeku privlačna. Cjelokupna povijest civilizacije, od trenutka kada se naš predak uspravio na stražnje noge i stekao o sebi svijest, pokušaj je čovjekov da se suživi sa smrću. Religija i umjetnost oblici su čovjekova suživljavanja sa smrću. Smrt se gleda samo izvana: poljubac u ledeno čelo milog pokojnika. Smrt se gleda samo izvana: dinamika čitanja novina od pretposljednje stranice, one s umrlima, i društveni život zasnovan na redovitim odlascima na sprovode. Naravno, tuđe. Sve do jednom. Smrt se gleda samo izvana: zakupljivanje grobnog mjesta, podizanje vlastitog nadgrobnika, s urezanim imenom, godinom rođenja, crticom i dovoljno prostora za urezivanje one konačne, nepoznate brojke; eventualno s upisane prve dvije znamenke u tom četverocifrenom broju; do nekih godina urezalo bi se 19, pa su pred kraj stoljeća nastupila doba zbunjenog iščekivanja, a onda će, nakon što se stoljeće prelomi u novi milenij, nestrpljivi trkači za vlastitim pokojem urezivati 20; i još će na svoj budući nadgrobnik stavljati fotografiju, otisnutu na keramički oval ili izravno na crni mramor; te 1983. poznavao sam čovjeka, neženju, poštanskog činovnika u mirovini, koji je išao kod fotografa da se slika za nadgrobnik; iskren da budem, ne samo da sam ga poznavao, nego sam ga, već teško pokretnog, pratio na fotografiranje; o njemu bih, također, morao napisati pripovijetku, možda i roman, ali događaj o kojem govorim je iz 1986, pa ne spada u romaneskne manevre, premda se u njima može spomenuti. Smrt se gleda samo izvana, ali u čovjeku je, izgleda, nešto što ga goni da je iznutra upozna. U onome što je jezivo i od čega bježi beslovesna šumska zvjerčica, ono je što čovjeka privlači.

Rušio se tog dana moj najbolji drug tko zna koliko puta. Slagat ću, kažem li sedam puta, jer je, možda, bilo i osam, i devet, a možda je bilo samo pet. Teško je takvo što znati, teško je odgovarati na pitanja o strašnom događaju, nakon što vrijeme prođe. Zašto se ljudi ubijaju? Zašto, kako se to starim jezikom kaže, dignu ruku na sebe? To je tajna. Kao što je i smrt tajna. Na samoubojstvo i na razloge za samoubojstvo može se gledati samo izvana. Na smrt se gleda samo izvana. Ali tog dana sam, 31. listopada 1983., shvatio da igru onesvješćivanja neki zaigraju samo jednom, pa kad shvate što je to i previše se približe onom što se gleda samo izvana, a neki o toj igri postaju ovisni. Sve dok se ne ubiju. 

Kada se netko od nas ubije, svi njegovi prethodni postupci mijenjaju značenje. Sve što je radio i govorio, što nam je prethodno bilo slično onome što smo mi radili i govorili, najednom postaje drukčije. I najednom svi, jedan po jedan, sami pred sobom, a onda i pred drugima, postajemo suodgovorni za njegovu smrt. Dugo se i mučno preispitujemo oko svega što smo mu pred kraj – onaj kraj koji nismo slutili! – promišljeno ili nepromišljeno govorili. A u svakom njegovom odgovoru, u svakoj replici, nalazimo njegove pozive u pomoć. Kako smo mogli biti tako gluhi na njih? Vjerojatno tako što su se neke obične riječi postale pozivi u pomoć tek nakon što pomoći više nije moglo biti. Valja slušati što nam bližnji govore! Ako kako čuti riječi koje do naše svijesti stignu tek pošto više nema onoga tko ih je izgovorio? Takve riječi postoje. Oko njih narasla je velika europska književnost. Od takvih je riječi sačinjen osjećaj krivnje, koji je u temeljima kršćanske civilizacije. Takve riječi jednog će dana – o tome je prerano 1983. govoriti! – biti temelj ujedinjene Europe.

Ono što je meni važno i što će mi zacijelo odrediti životni put, ako još bude života i puta, jest da sam mjesecima uz samoubojicu razrađivao njegovo samoubojstvo. Sljedeći moj problem je što to nisam nasamo radio. Nikad ga nisam nasamo nagovarao da skoči s nebodera, jer je otrov nesiguran, vješanje je nehigijensko, pištolj ne može nabaviti (a prizor prosutog mozga ne izgleda bolje od vješanja), a žile režu samo žene, i bilo bi baš jedno i luzerski da ga nakon smrti ogovaraju kako se nije ubio zbog neuzvraćene ljubavi, nego zato što je bio peder. Sve ovo sam govorio, i još mnogo gore od toga, kad god bi me netko mogao čuti. Postoji četrdeset svjedokinja i svjedoka iz IVf razreda, i još barem dvostruko toliko među profesorima, učenicima susjednih razreda, onima sa školskih hodnika, pa onima ispred i oko škole, besposličarima i sumnjivim tipovima oko kioska s perecima, gostima kafića u koje smo izlazili, to su Proljeće i Ćumez, ljudima iz buregdžinice kod Zulfićara Bećirija i ćevabdžinice Kod Nuneta, i drugdje, i među drugim svijetom kojeg se ne mogu sjetiti, gdje god bismo i pred kime god igrali svoju predstavu. Svatko od njih će, upitaju li ih školski pedagozi i psiholozi, upita li ih inspekcija iz nadležnog SIZ-a za osnovno i srednje obdanište, upita li ih inspektorica iz Odjeljenja za maloljetničku delinkvenciju Sekretarijata za unutrašnje poslove je li žrtvu netko nagovarao na samoubojstvo, uglas odgovoriti da sam ga ja nagovarao i da je to nagovaranje trajalo mjesecima. Svatko tko je ikad prisustvovao našim predstavama isto će priznati, i još gore i grđe od toga, čak i ako ga ništa ne upitaju. Bit će i onih koji nas nikada nisu vidjeli ni čuli, i svakim danom sve više će ih biti kada se stvar raščuje, koji će potvrđivati riječi svjedoka, pa će govoriti da su i oni isto čuli. A kako zapravo nisu čuli ništa, njihova će svjedočenja po mene biti mnogo, mnogo gora, jer je ono što je čovjek u stanju slagati i izmisliti o nekome na kojeg je pokrenuta hajka vazda gore od svega što se u zbilji moglo dogoditi.

Bit će to umirivanje savjesti.

Je li se moj školski drug, najbolji moj drug u razredu, zbog mene ubio? Zato što sam ga u svirepoj šali, u hiperhormoniziranoj zajebanciji, nagovarao na samoubojstvo. Ili zato što sam, kao što najednom oko mene svi misle, bolesni sadist, emocionalno nezreli delinkvent, dostojan svakog prijezira, kojeg bi trebalo izolirati, isključiti, potjerati, jer će svojom mračnom dušom potrovati našu djecu? Što god, dakle, bilo – ono što ja sad osjećam, ili ono u što vjeruje uzbunjena čaršija, koja bi da se moja glava zakotrlja niz Sepetarevac, ubivši se, drug mi je preusmjerio život. Prestajem dolaziti u školu i ispisujem se prije nego što me iz Prve gimnazije izbace. Nakon dugih i mučnih isljeđivanja pred korom socijalnih radnika i inspektora Odjeljenja za maloljetničku delinkvenciju Sekretarijata za unutrašnje poslove, nakon što već mjesecima živim zatvoren na Sepetarevcu 23 kao u tamnici, konačno odlazim iz Sarajeva. Sljedeću godinu poživjet ću u učeničkom domu u Zagrebu, gdje sam jedva, preko veze, upisan u četvrti razred gimnazije, u istome ovom kulturološkom odjeljenju koje sam pohađao i u Sarajevu. U Zagrebu upisujem fakultet, iz Zagreba godinu kasnije, dakle u kolovozu 1985. odlazim u vojsku. Za svo to vrijeme samo sam dvaput bio u Sarajevu. Doputovao bih vlakom, sjeo na taksi, koji me je vozio na Sepetarevac. U grad se ni prvi, ni drugi put nisam usudio izaći, nego sam svih sedam dana provodio zatvoren na Sepetarevcu…

Noseći se s načinom na koji su drugi interpretirali moje sudjelovanje u samoubojstvu najboljeg druga, nisam ni došao u priliku da se suočim s vlastitim doživljajem. Sve ono o čemu bih trebao u stvarnosti promisliti sustizalo me je u snovima. Tek kada se jednom zarati – gdje ću ja tada uopće biti? – uminut će u Sarajevu hajka. Veća se nesreća poništiti manju nesreću. Svi ti ljudi pojedinačno, a onda i cijela zajednica, sačinjena od poznatih i nepoznatih, koji su mojim progonom umirivali vlastitu savjest i tu čudnu posljedicu da se svi osjete krivim kada se netko u mahali ubije, naprosto su zaboravili na mene. Ograničen je kontingent čovjekove patnje i nesreće, onoga što duša može na sebe primiti. Kada život nanese više od onog što je podnošljivo, pa se patnja i nesreća krenu iz čovjeka prelijevati, obično najprije zaboravljeno i zametnuto biva ono što se dogodilo ranije. U kolektivnim nesrećama zaboravljeno biva ono što je intimno i privatno. Kolektivi nemaju savjest.

Ali kako ću sebi na kraju objasniti zašto se on ubio? Zato što je samoubojstvu bio sklon? Najgorče i najbešćutnije objašnjenje. Zato što ga je u smrt potjerala neuzvraćena i nesretna ljubav? Toga ima u samo u školskoj lektiri i u starinskim holivudskim filmovima, koje su snimali Židovi koji bi pobjegli pred Hitlerom. Nakon svega što se dogodilo i što sam u sebi sabrao u tih četrdesetak godina koje će od samoubojstva mog najboljeg druga proći, najvjerojatnije je da se ubio zato što ga je privukao i odnio taj doživljaj iz igre onesvješćivanja. Ubio se da bi preduhitrio strah. I svojim je samoubojstvom izmijenio svijet u kojem je živio. Okrutno li je to i samoživo? Vjerojatno jest, premda to ne mogu znati, jer ono što sam doživljavao zbog njegova samoubojstva nemam sa čime uspoređivati. Ne mogu svoj život uspoređivati s nečim što bi se događalo da je sve bilo drukčije.

Da je, recimo, bilo ovako kako je stvarno bilo. Naravno da se Nedim nije ubio. Pa zar nisam rekao da s crnim skajanim cekerom u ruci, u kojem su boce, sušena svinjska vratina, par sudžuka idem kod njega na doček Nove 1984. godine? Samo još da odem do mejtaške samoposluge po sir. Ali dok se promatram tako, zabrinutog i očajnog zbog toga što ću sljedećeg kolovoza morati u vojsku, iz udaljenosti od četrdesetak godina jeza me hvata od tog lakrdijanja oko Nedimovih nesretnih ljubavi.

Na doček sigurno još stižu Rale – to je onaj plavokosi, koji sliči mladome Branku Ćopiću, pa je i voljen kao Ćopić – i Vlado, koji jedni ima curu, oslobođen je vojske, a lani je izgubio godinu u školi. 

Vlado Medan sin je sarajevskog političara, vječnog sekretara Radne zajednice za kulturu Bosne i Hercegovine, i predsjednika SIZ-a za kinematografiju, Jove Medana. Ime Jovino još ćemo, četrdesetak godina kasnije, nalaziti i u internetskim arhivama Pulskog filmskog festivala, u to vrijeme Festivala jugoslavenskog igranog filma, gdje je 1988. bio član i predsjednik Predsjedništva Skupštine festivala.

Vlado je, dakle, guzonjin sin. Naš dobar drug, dobar, često mnogo bolji nego što smo mi prema njemu, i vjeran, vjerniji mnogo nego što mi imamo razloga biti, ali guzonjin sin. Nema veze što Jovo nije neki važan političar. Vrijeme je preporađanja zajednice, kad ljudi dolaze svijesti o tome da su do jučer robovali pustim i praznim vjerovanjima, četvrta godina potekla je od Titove smrti, do glave im je došlo da mogu i bez njega. Pa se rugamo svemu čemu se prethodno nismo smjeli rugati. Naprimjer, političarima iz naših gradskih komšiluka i njihovoj djeci. U Sarajevu, tako stiješnjenom među planinama, vazda dalekom od svijeta i zagledanom u sebe, ljudi su jedni drugima oduvijek malo preblizu bili, pa su onda emocije i strasti koje bismo prema njima pokazivali bile intenzivnije nego što bi smjele biti. Taj grad prečesto se doimao kao jedna povelika obitelj, s viškom čangrizavih baba i tetki koje zaviruju u tuđe živote, nasilnih očeva, nastranih stričeva i ujaka, o čijim se mračnim željama i porivima znalo više nego što bi se smjelo znati. Zato se i svaki veliki politički prevrat u Sarajevu osjećao intenzivnije nego igdje drugdje. I ticao se uvijek najintimnijih odnosa među ljudima. Prvo što bismo osjetili kad bismo izlazili iz Sarajeva bilo je koliko su ljudi u širokom svijetu udaljeni jedni od drugih i koliko se slabo poznaju.

Premda je, i to vrijedi reći, to naše sarajevsko međusobno poznavanje bilo vrlo sumnjivo. Jedni smo o drugima znali sve što bi se naokolo pričalo i zlobno prenosilo. Znali smo jedni o drugima bezbroj anegdota, od kojih se, vjerojatno, nijedna nije temeljila na stvarnom događaju. Ako je išta bilo istina od svega što se znalo, onda su istiniti bili izvještaji o sitnim životnim nezgodama i nevoljama u koje bi netko zapao. Tko se kad okliznuo na koru od banane. Tko se prerano vratio sa službenog puta i zatekao ženu kako se taslači s gimnazijskim profesorom logike. (Inače, za to što smo za ovu priliku nazvali taslačenjem, u Sarajevu tog je doba imalo više sinonima nego što je na Grenlandu riječi za led. I svake bi se sezone pojavila barem tri nova. Inače, sezona bi u Sarajevu bilo tri: ljetna koja kratko traje, ali u njoj je najviše priča, zimska koja potraje i punih osam mjeseci, i može je se smatrati prirodnim stanjem ljudske duše u Sarajevu, i kratka sezona, koja često ne potraje duže od tjedna, a još je i podijeljena u dva dijela: jedan prije nego što će ljeto zamijeniti zimu i drugi prije nego što će zima zamijeniti ljeto. To je vrijeme kada se u čovjeku stvori iluzija da je voljen, da su oko njega sve dobri ljudi i da je Sarajevo jedini grad u kojem bi mogao živjeti. Otrovan tom iluzijom proživi i život žaleći za Sarajevom.)

Tako se i ta, nigdje zabilježena revolucija što se odvila nakon Titove smrti, snažno odrazila na porodične odnose među građanima. Zabranjeno pušenje, kojem će u proljeće 1984. izaći prvi album, dvije godine već na koncertima izvodi pjesmu “Guzonjin sin”, i ta je pjesma za duh generacije otprilike ono što je “God save the Queen” Sex Pistolsa za Veliku Britaniju. U tu je pjesmu upisana mutna naša samosvijest, politički nazori i pogledi na svijet, koje bismo pred novu 1984. slobodno mogli nazvati antikomunističkim. Da je nas četvoricu, koji ćemo u bijeloj kući na uglu Fadila Jahića Španca i Sepetarevca dočekivati Novu godinu, bilo 31. decembra 1983. upitati jesmo li antikomunisti, trojica bi rekla – jesmo. Ili nismo znali što ta riječ znači, ili se ona s vremenom premetnula u nešto drugo i stekla značenje koje se suprotno značenju koje je imala za nas. Samo bi Vlado Medan odbio biti antikomunist. Premda ni on nije znao što to znači, ali je imao potrebu svoje djetinjstvo štititi od nas. A junaci tog djetinjstva, kućni prijatelji, dobri čike i privatni heroji, bili su naši (odnedavni) negativci iz televizijskih dnevnika. Premda je Jovo bio tek politički činovnik u kulturi, i to jedan od onih malobrojnih uistinu dobronamjernih, koji nisu sudjelovali u progonima nepodobnih pisaca i filmskih režisera – čega je u Sarajevu bilo sve do druge polovine osamdesetih, nije se bavio ideološkim diskvalifikacijama knjiga i filmova u namjenskim člancima za Oslobođenje i Komunist, i nije više bio partijski komesar u kulturi, kakvih je još bilo među njegovim kolegama, Jovini bliski prijatelji – junaci iz djetinjstva našeg druga Vlade – bili su i 1983. aktualni vladari Bosne i Hercegovine.

Vlado nije imao više nego što smo imali mi. Živjeli su u lijepom i prostranom stanu na Vrbanja mostu, u jednom od onih gradskih kvartova izvan centra grada, u koje se naseljavao neki običan svijet. Boljestojeći građani, direktori važnih poduzeća i političari, dobivali su ili kupovali stanove u novogradnjama u centru, na Ciglanama, na Koševu ili na Breki. Nije Vlado imao ni neki naročit gramofon – gramofon, pojačalo i zvučnici ultimativno su mjerilo socijalnog statusa – jedva da je i imao gramofonskih ploča, redom neprobranih i slučajnih, onako kako su ga nosila generacijska raspoloženja i tuđi ukusi, ili onako kako bi stizalo na poklon za rođendan. Sve što bih po stanu viđao kad dođem kod Vlade – a nije da nisam zagledao, sa znatiželjom i sa zavišću – bilo je Jovino: knjige, svečane plakete, slike po zidovima, memorabilije jedne skromne ali sadržajne epohe, koje, međutim, nisu 1983. godine upečatljive. Takve će postati nakon što vrijeme prođe.

Svijetle kose i plavook, fizički krupniji, naizgled nekako i dovršeniji od nas, Vlado se, otkako sam ga znao, žalio na bolest. Nije se znalo koju, ali u tom je njegovom kukanju bilo nečega lažnog. Ili je, tako ću misliti kasnije, laž bila u načinu na koji sam ga ja umio čuti. Osim na neku tajanstvenu fizičku bolest, žalio se na različite duševne smetnje. Svaka kao da je iz knjige prepisana, iz klasične romaneskne književnosti, ili iz životopisa pisaca, recimo Jesenjina. Vlado je pisao pjesme. Jedna mu je bila objavljena u časopisu za književnost i društvena pitanja Lica. Jovo je sinovljevu pjesmu odnio u redakciju, koja se nalazila u zgradi Saveza socijalističke omladine, i pjesma je tiskana u sljedećem broju, na stranicama s radovima desetak drugih, afirmiranih i neafirmiranih pjesnikinja i pjesnika. Kada bi se Vlado podnapio, pa se prepustio melankoliji i svemirskoj tuzi, recitirao bi svoje pjesme. Sve ih je napamet znao. A najčešće govorio je tu jednu, objavljenu. Iz nje sam zapamtio stih: “Sačuvaj me Bože od istine i od praskozorja.” 

Zoran Radulović, zvani Rale, naš mladi Ćopić, najvedriji u generaciji, jedan od onih rijetkih dječaka čije duše kao da ostanu nedirnute pubertetima i hormonalnim ludilima i sumanutostima, koje bi nastupile u vrijeme kad bismo već stasali za partizanske kurire i bombaše, ali kako nije bilo rata postajali bismo pankeri. Blag i razložan, jedini od nas potekao je iz neke obične, skoro proleterske obitelji. Otac Vlado radio je kao trgovački putnik Tesla baterija iz Gospića, mati Kosa bila je domaćica. Premda jedinac, Rale je bio izrazito društven. Logorovao je s izviđačima, vladao je kojekakvim bespotrebnim vještinama, poput vezivanja i razvezivanja raznih vrsta čvorova, rado je sudjelovao u svim gimnazijskim pasjalucima, ali ne pamtim da je ikad ikog zlostavljao. Tu smo se razlikovali od njega: bili smo razredni i školski zlostavljači, i vječite žrtve najokrutnijih zlostavljanja. Učili smo se braniti tako što bismo prvi napadali. On je nekim čudom sve to uspijevao izbjeći. Bilo je nečega anđeoskog u Raletu, kao i u Ćopiću, što će ga, vjerojatno, nedirnutog provesti kroz život. Kao lakolomljivu poštansku pošiljku koja na odredište stiže cijela. Četrdesetak godina nakon ovoga 31. prosinca 1983, negdje ću visoko iznad zemlje, na ekranu ispred sebe promatrati aviončić koji se, nakon što je, na putu za New York, preletio Atlantski ocean, približava Novoj Škotskoj i gradu Halifaxu. Bit će utjehe u toj jednostavnoj animaciji, u kojoj su otklonjeni svi detalji koji bi odvajali pažnju od onoga što je jedino važno – da se zrakoplovom mirno i sigurno stiže do odredišta, i da onaj koji gleda u ekran to nedvojbeno shvati – pa tako u toj animaciji nema ni moga života, kompleksnog u većini njegovih pojedinosti, nema ni ovih romanesknih manevara, ni kratke povijesti 1983. godine, kao što nema ni Zorana Radulovića, bosanskog emigranta, građanina Kanade i Halifaxa, koji će u jednom trenutku, u jednom od sljedećih animiranih prikaza, ostati iza repa aviončića, sporedan, kao što su sporedna sva ona mjesta na zemljopisnoj karti u koja nikada nećemo ići, ali čine kontekst naših života.

Dok se s crnim Noninim cekerom strmoglavljujem niz Sepetarevac, da bih u posljednji čas pred zatvaranje u samoposluzi na Mejtašu kupio sir, a možda i nekoliko tegli s kiselim krastavcima, na naš doček, koji će trajati dugo, sve do utorka, kada se Nedimovi vraćaju s Bune, slobodan sam od svega što će se s nama dogoditi. Lišen sam odgovornosti za sve što ćemo jednom postati. Međutim, moje brige u tom času veće su od mene. Kao što su, općenito, čovjekove brige u svakom trenutku njegova života od njega veće. Brinem se u to rano popodne, 31. prosinca 1983, hoće li biti ementalera, onog s velikim rupama, jer mi je Nedim rekao da samo takav sir kupim. Edamer je grozan, bez ijedne rupice, kao da kurton žvačeš. (Što nas trojica u decembru 1983. znamo o žvakanju kurtona?) Brinem se jer je Javorka opet depresivna, i opet njezin karakter poništava sve drugo na Sepetarevcu 23. Brinem se jer opet slabo vuče dimnjak trajnožareće Kreka Weso peći, i dim se vraća u moju sobu. Brinem se što će biti hladno kad se pijan, napušen i mamuran sutra vratim da malo u miru odspavam. Brinem se da Nona iznenada ne umre. Godinama strepim da će umrijeti od srca, iznenada. Neće, umrijet će gore, strašnije. Ali najveća moja briga ovog je 31. prosinca 1983. ta je što stiže 1984, i dolazi august, kad ja moram u vojsku. U tom nezamislivo strašnom času završava moje vrijeme. Iza tog straha nema drugoga straha.

Četrdesetak godina kasnije svi strahovi iz tog dana odavno su se već ostvarili. Nestalo je svijeta pred kojim sam strahovao, kao što je nestalo i svega onog za što sam strahovao. Premda u tom mom spuštanju niz Sepetarevac nema ničega lakog i naivnog, nema kasnodječačkog radovanja životu koji je pred nama, sve se, pred ovim kasnim pogledom, čini tako bezazlenim i lakim. Osam i pol godina od 31. prosinca 1983. započinje opsada Sarajeva. Nekoliko dana pred opsadu Nedim me tiho, šapatom, pita imam li kakvu vezu s onima koji su ratovali u Hrvatskoj. Odlučio se angažirati, pa traži neku ozbiljnu formaciju. Ako je da se gine, barem da ne bude uzalud. Nisam mu bio od pomoći. Priključio se specijalnoj policiji, prošao je opsadu Sarajeva, od prvoga do posljednjeg dana, s oružjem u rukama. Čestito i krvavo. Poslije rata se zaposlio kao pravnik, pri međunarodnim organizacijama. Pitom i drag čovjek, isti kakav mi je onda bio. Ili se, kad smo se sreli za tridesetogodišnjice mature, pravio da je isti. Rale je opsadu provodio radeći u UNHCR-u. Bio je vrlo teško ranjen. Vjerojatno ne bi preživio da ga Sadako Ogata nije spašavala. Tko je bila Sadako Ogata?

A Vlado Medan? Nije li on najživopisniji lik našeg novogodišnjeg slavlja? Umišljeni bolesnik, umišljeni pjesnik, najrazmaženiji i najpaženiji među nama. Kada u maju 1985, nakon deset mjeseci u Kninu i na Lastovu, budem dolazio na redovno odsustvo, on će me dočekati. Zajedno ćemo slaviti moj devetnaesti rođendan, sami nas dvojica, na Sepetarevcu 23, i u fatalno kratkom vremenu ćemo popušiti lijep komad hašiša i ispiti bocu neke grozne šljivovice, pa nastaviti s nekim užasnim vinjakom, i onda ćemo, u neko lelujavo predvečerje, pijani i obezglavljeni, krenuti u grad. Nona će nas bez riječi, pogledom ispratiti – moja draga, već odlazeća Nona! – mi ćemo, iz temelja poljuljani, nesigurni u vlastite noge, glavinjati niz ulicu, sve do Mejtaša, i onda ćemo ispod Doma izviđača, leći u visoku travu, među osamdeset i osam borova za druga Tita, posađenih četiri godine ranije. I tu ćemo obojica zaspati, onim besvjesnim snom alkoholom i THC-om otrovanih mladih mužjaka, i tu će nas zateći nepoznati razbojnici. Možda će nam se rugati, možda će nas dugo zagledati, pa će Vladi ukrasti njegove nove adidas tenisice, a s mene će zderati moju staru Lee Cooper jaknu. Ali ništa mi nećemo osjetiti, jer nas tog trenutka tu više i neće biti. Opljačkat će nas taman onako kako se pljačkaju grobovi.

Probudit ću se sumrak, u nekom košmarnom stanju između teškoga pijanstva i paklenskog mamurluka, pa ću bez jakne oteturati kući. Zamazan iznutra i izvana, tako da se nikad više kako treba ne operem i ne očistim, nekako sam otključao kućnu kapiju, pa ulazna vrata, ušao sam u stan, Nona me je bespomoćno gledala, strašne se stvari zbivaju u svijetu muških, strašne su muške povijesti, i muška su pijanstva strašna, premda su Nonu u njenom životu barem pijanice uspjele mimoići… Oteturao sam do sobe, pokušao prileći, ali onda mi se, kako to po kazni Božjoj biva, strop furiozno zavrtio nad glavom, a zemaljska se kugla opasno zaljuljala, tako da sam se morao dići. I taman da ću do zahoda, kad se začulo zvono. Znao sam tko je.

Taj pogled s prozora dnevne sobe na Sepetarevac, jedna od upečatljivijih je vizura moga života, koja 1983. djeluje obično i svakodnevno. Tu nesvjesno klekneš na stolicu, naslonom okrenutu prema prozoru, pa pogledaš tko je dolje.

Dolje je, ispred naše kapije, stoji Vlado Medan, u čarapama, onim starinskim muškim, proizvod Ključ Sarajevo, i govori: Nema mi cipela! U njemu je, u pijanoj i drogiranoj njegovoj glavi, u tom trenutku sasvim živo vjerovanje da su mu cipele negdje tu, da će se cipele naći, kao da ih je zaturio negdje u kući. Taj prizor i Vladin glas savršeno su u meni živi četrdeset godina kasnije. A živa je i prva moja pomisao u tom trenutku, kao i osjećaj koji je prati: moj dobri drug zapravo ne prepoznaje razliku između svijeta koji je vani i svijeta koji je unutra. Njemu kućni prag nije nikakva granica. On misli da je ono što izgubi na ledini ispred Doma izviđača, tamo među osamdesetosam stabalca za druga Tita, jednako onom što je zaturio negdje u svojoj kući. Vlado ne zna da stvari koje vani nestaju, zauvijek nestaju. Premda sam pijan i drogiran, a što će se po predstojećem trodnevnom mamurluku vidjeti, vjerojatno mnogo pijaniji od njega, misao i osjećaj koji me drže četrdeset godina kasnije savršeno su jasni. I tako pijan, devetnaestogodišnjak, vojnik JNA na redovnom odsustvu, osjećao sam da je nešto čudno u tom prizoru Vlade Medana u čarapama, i u toj rečenici: Nema mi cipela! Vratio se po mene na vrh Sepetarevca, da ih idemo tražiti, a ja nisam htio ići s njim. Na neki način sam ga izdao.

Moj drug Vlado Medan nije doživio rat. Ružno bi se iznenadio kada bi mogao znati što se dogodilo kratko nakon njegove smrti. Za razliku od nas trojice, ostao je onakav kakav je bio: neobičan, fizički rano dozreli dječak, još malo kasnopubertetski tust, trajno nesposoban za velika životna saznanja, pjesnik od kojeg je ostao jedan slab stih: “Sačuvaj me Bože od istine i od praskozorja.” Bog ga nije sačuvao. Negdje na Trebeviću stradao je jedne noći, nakon nekog slavlja, vozeći auto. Izgubio je život isto kao svoje cipele.

Uskoro me eto s crnim cekerom u kojem su još ementaler i tri teglice kornišona pred Nedimovim vratima. Iznutra se čuje do daske pojačan ton televizora, pa moram zvoniti dugo. Dok zvonim, slušam glasove Michaela Jacksona i Paula McCartneyja: Step right up, step right up, come on gentleman, gather around/ Let me tell you all about the Michael Jackson wonder potion/

It’s guaranteed to give you unbelievable power… A onda, nekoliko trenutaka prije nego što se vrata otvore i: Standing here baptized in all my tears, baby through the years… Nakon čega zabava može započeti, da se nikada ne završi.

Niko nije vjerovao da će učiniti ono na šta je cijelu ulicu pripremao godinama, ali kada je napokon otišao potražiti sreću, kako je sam govorio, u dalekom svijetu, ostao je iza njega neki neodređen osjećaj nevjerice pomiješan sa sveopštim poštovanjem. Svi su bili ushićeni njegovom smjelošću osim njegove majke Bose koja je, prolazeći haustorom i ulicom, neprekidno ponavljala kako je pod stare dana ostala živjeti sama u „onolikom stanu“. Ali, šta je Bosa mogla učiniti osim pomiriti se sa sudbinom i naricati u tišini i samoći svog stana, proklinjati sudbinu koja je htjela da je prvo, nekada davno, ostavi muž Ranko, a sada i Jadranko, toliko voljeni sin jedinac.

Teta Bosina kuća je, od kada znam za sebe, bila širom otvorena za svakoga ko je želio vrijeme provoditi sa njenim sinom Jadrankom. Njihova društvenost bila je neuobičajena čak i za ulicu u kojoj su se svi poznavali i u dobroj mjeri intimizirali. Znali su kod teta Bose navratiti, prilično često, djed Asim i majka Zada i dok bi žene pričale o nekim svojim ženskim sitnicama, kako je te razgovore opisivala majka, djed je sjedio prilično raskomoćen za velikim trpezarijskim stolom i pio lozu iz čokanjčića. Bosa je bila porijeklom iz Ljubinja i svake godine je donosila, nakon posjeta rodnom kraju, veliku pletaru lozovače koju sama nije pila i koju je voljela nalivati gostima. 

Dok je pričala sa majkom Zadom, skupljala je ramena i govorila uvijek nekim poluglasom plašeći se da to što izgovara ne dođe do ušiju koje neće biti blagonaklone njenoj, pretpostavljam, nikad završenoj porodičnoj tragediji. U trenucima napetosti, kada je priča dosezala svoj klimaks, jadna je žena noktima stiskala pohabanu bijelu mušemu, nakon čega bi majka Zada utješno uzimala njene grube ruke u svoje nastojeći suzbiti strahove koji su izbijali iz njene povučene prirode.

Mi djeca iz ulice Omera Maslića svraćali smo kod teta Bose gotovo svakog dana gladni Jadrankovih priča. Bio je stariji od nas gotovo cijelo desetljeće, ali nije bio bahat kao većina mladića njegove životne dobi. Znali smo da je završio trogodišnju zanatsku školu i da je radio u Željezari kao varilac, u čudnim smjenama, čiji raspored nismo mogli nikako upratiti. Znalo se desiti da, kada dođemo kod Jadranka, teta Bosa kaže da je jutros rano došao iz noćne smjene i da još uvijek spava. Tada bismo sjedili za velikim trpezarijskim stolom pijući domaći sok od zove, koji nam je posluživala. Umjela je lijepo pripovijedati i činila je to rado, a tema svih njenih priča bili su rodno Ljubinje, koje izgleda nikada nije prežalila, i Ranko, muž koji je nju i Jadranka ostavio prije toliko godina da niko od nas nije uopće znao kako je izgledao. 

Ako bismo Jadranka zaticali u kući, odlazili bismo odmah u njegovu sobu, a teta Bosa bi dolazila za nama donoseći domaće kolače na porculanskim tanjirima. Jadranko je najviše volio jesti Bosinu štrudlu od šljiva, kako je govorio uz prenaglašenu teatralnost i činio je to stojeći pred nama, što je kod sviju nas izazivalo neki čudan osjećaj divljenja. Valjda nikome od nas nije bilo dozvoljeno jesti stojeći ili hodajući, a Jadranko je to činio ne kada je bio sam nego u prisustvu majke, koja se tome uopšte nije protivila. Druženja s Jadrankom su se, u pravilu, svodila na nekoliko rituala koji su se ponavljali do u nedogled. 

Nakon što bismo sjeli na njegov krevet, a teta Bosa otišla nekim svojim poslom nazad u kuhinju Jadranko bi počeo prepričavati sižeje stripova koje je pročitao. Činio je to tako da je nastojao stvoriti privid kako je sam bio učesnik događaja o kojima je pričao. Kada bi prepričavao neku Zagorovu epizodu, pokušavao je kod nas stvoriti iluziju da je lično prisustvovao svakom prepričanom događaju. Toliko se uživljavao u vlastite fantazije da bi u jednom trenutku, poput dobro uvježbanog glumca, počeo inscenirati ono o čemu je pričao. Napinjao se, saginjao, skakao u stranu pokušavajući dočarati borbu s neprijateljem koja se, očito, odvijala negdje duboko u Darkwoodskoj šumi. Kada bi se umorio od pripovijedanja, sjedao bi na drvenu stolicu za ljuljanje i jednom bi se nogom odgurivao od policu na kojima su bile poslagane knjige. Zadihan, nekoliko bi minuta izigravao čovjeka koji sjedi na verandi, a onda bi, pomalo kurvinski i bezobrazno, počeo dozivati majku tražeći da mu nešto donese. Teta Bosa je na to njegovo dozivanje odgovarala mahnitim trčanjem nastojeći udovoljiti svakom njegovom hiru, a Jadrankovi hirovi bile su sitne pokvarenosti kojima je pokazivao svoju očiglednu vlast nad tom, u suštini, veoma pitomom i krotkom ženom. 

U svim njegovim ekscentričnostima jedna se izdvajala kao posebno neobična, a to što je Jadranko, u ono vrijeme, bio možda jedini mladić koji se bavio dizanjem utega i izgradnjom tijela, kako je govorio za svoje kućne sportske aktivnosti, bio je očigledan znak njegove nesvakidašnje prirode. Imao je improvizirane utege napravljene od željezne šipke na čije su krajeve bila pričvršćena dva velika i teška betonska valjka. Objašnjavao nam je način na koji je napravio spravu za treniranje, ali nama je od priče bilo mnogo jednostavnije gledati ga kako sav crven i zakapuren podiže gigantski teg. Znao je to raditi toliko dugo da bi se od njegovog znoja u sobi stvorila neka smrdljiva zapara zbog koje je otvarao prozore i izvjetravao prostoriju. Teta Bosa nije voljela njegove treninge i često je znala zabrinuto govoriti kako se pribojava da od tog majmunisanja, što je bila riječ kojom je opisivala sinovljeve aktivnosti, može dobiti bruh ili kilu. Nije znala da je to jedna te ista stvar pa bi, kada bi histerično počela moljakati Jadranka da ostavi teg, tolikom brzinom ponavljala te dvije riječi da se niko od nas ne bi uspio snaći i objasniti joj kako sinonimima opisuje istu medicinsku pojavu. 

Jadranko je uvijek imao pregršt nekih čudnih planova koji bi, da ih je iznosio neko drugi, djelovali potpuno sumanuto. Često je govorio kako nikada neće prežaliti što se nije rodio ranije i što nije bio dovoljno star da u vrijeme kada su se u Jugoslaviji snimali filmovi o Winetou kao profesionalni kaskader bude na usluzi filmskoj ekipi. Iz neke je ladice, jednom prilikom, izvadio izblijedjeli Gidrin poster u kojem je ovaj bio prikazan kao kauboj i gledajući njegove tanke, crne brčiće govorio je da bi za ovakvog lafca udarao glavom od radijator. Nama je sve to bilo pomalo nejasno, ali smo slušali Jadrankove priče jer smo poštovali njegovu očiglednu snagu i spremnost da s nama, djecom, kao rijetko koji mladić njegovih godina, provodi svoje slobodno vrijeme. Bio je stvarno snažan, krupan, a tijelo mu je bilo definisano do mjere da se svaki, čak i najmanji, najsitniji, mišić ocrtavao. Imao je širok torzo, bez dlaka, i krupna ramena i kada bi se napeo u bodybilderskoj pozi izgledao je kao figurica He-mana, samo što nije imao dugu kosu, niti je bio plav i svijetao. 

Otac mu je bio Crnogorac, odnekud iz Danilovgrada ili sa Cetinja, i Jadranko je bio poprilično mrk i crnomanjast. U sobi je pored postera, stripova i knjiga držao okačenu i pravoslavnu ikonu, pred kojom bi se redovno, nakon vježbanja, uspravio i teatralno prekrstio. Nama je sve to djelovao djetinjasto i fascinantno, a sve što je radio bilo je zanimljivo i izazivalo je strahopoštovanje. Još je jedna stvar kod Jadranka bila veoma interesantna i dobro je pamtim. Iako je radio u Željezari i suštinski jedino se družio sa nama djecom, ni jedan od uličnih mangupa, a od kojih su mnogi već tada išli raditi šanu, kako se govorilo, u sjevernu Italiju, nije smio zadirkivati Jadranka. To je nama bio najsigurniji i najpouzdaniji znak da u njemu stvarno ima nešto snažno, nešto vrijedno poštovanja i nešto čega treba da se pribojavaš. Prema nama je, naravno, bio potpuno bezazlen, s nama je bio neka vrsta dobroćudnog diva, a u mnogim je stvarima, onim iz sfere intelekta, bio dobrano inferioran. Kada bismo mu objašnjavali neke odnose i sižejne obrate stripova koje smo čitali, slušao nas je sa zanimanjem nastojeći dokučiti smisao onoga što smo govorili. 

Ne mogu sa sigurnošću ustvrditi kada je tačno Jadranko sebi uvrtio u glavu da želi postati pripadnik francuske Legije stranaca, ali znam da je u tu svoju fiksaciju vjerovao zelotski, žestoko i ne dozvoljavajući da mu se izloži bilo kakav racionalni argument protiv te ideje. Da li mu je ta misao došla skrovito, postupno i podmuklo, dakle s vremenom, ili je na nju nabasao slučajno i odmah se u nju zaljubio, ostaje mi i do danas nepoznato. Sjećam se, opet, veoma jasno dana kada nam je prvi put izložio svoj plan, pamtim stanku u kojoj nas je gledao pa je valjda, vidjevši našu zbunjenost i možda neki jedva vidljiv podsmijeh, sasvim ozbiljno počeo objašnjavati da je služio vojsku u Bileći i u Ohridu i da je to odličan temelj za njegovu namjeru. Onda se zaustavio i sasvim neočekivano rekao da pitamo očeve „šta su to Bileća i Ohrid za JNA regruta“. 

Otac i majka nisu voljeli što sam provodio vrijeme sa Jadrankom, njima je to naše druženje djelovalo neprirodno, kako je mati često znala reći. Otac nije govorio ništa, ali se iz njegovog držanje moglo iščitati jedno neizgovoreno negodovanje. Vjerovatnoiz poštovanja prema teta Bosi nisu svoje mišljenje iznosili jasnije i vjerovatno su iz saosjećanja prema njenom stanju, onom samohrane majke i unesrećene supruge, ipak, s nekom vrstom nikada verbaliziranog pristanka gledali na moje družanje sa toliko starijim mladićem. Kada bih ga pitao šta on to ima zamjeriti Jadranku otac je šutio, a kada bih rekao da je zaposlen, da donosi prihod i pomaže u izdržavanju majke otac je s nekim neiskrenim klimanjem glave odobravao ono što sam govorio. Nije mogao iznijeti ni jedan protuargument mojim tvrdnjama, ali mogao sam vidjeti da mu nije bilo drago što provodim vrijeme s Jadrankom, jer za njega je, bez obzira na sve, to bila neka nenorlmalna simbioza odraslog čovjeka i gomile neozbiljne djece. 

Neobično za njegovu otvorenu i silovitu prirodu Jadranko je priču Legiji stranaca nametnuo nečujno i suptilno čime je, uvidio sam to godinama kasnije, demonstrirao neviđenu inteligenciju. Zašto mu je bilo bitno ubijediti nas dječurliju u svrsishodnost svog nauma ni danas mi nije jasno, pretpostavljam jer smo mi bili jedino društvo u kojem se osjećao slobodno. Kako je namjeravao vijest o svom umišljenom odlasku saopštiti teta Bosi saznaćemo nekoliko mjeseci kasnije, ali već tada se dalo naslutiti da nije mnogo mario za njeno mišljenje, njeno moljakanje i njene osjećaje. U to je vrijeme često spominjao neku adresu u Lyonu tvrdeći da se u toj ulici nalazi kancelarija za regrutaciju i sa dosta veoma preciznih podataka opisivao je put koji regrut prođe od prijavljivanja do odlaska u kasarne za obuku. Govorio je o frankofonoj Africi, u Sahari i zemljama Sahela, što je njegovoj fantaziji davalo veoma ozbiljan ton pa makar niko od nas nije vjerovao da će se zaista odvažiti na tako sulud pothvat.

Možda je negdje duboko u sebi slutio da niko od nas djece ne vjeruje da u sebi nosi dovoljno smionosti da se odvaži na takav korak, možda je intuicijom osjetio kako sve što govorimo slušamo i doživljavamo kao još jednu ludu maštariju, ali pamtim da je jednom prilikom nekim turobnim i melanholičnim glasom govorio kako je to njegova sudbina. Tada je prvi i jedini put, barem pred nama, govorio o ocu Ranku, onom istom čovjeku o kojem je njegova mati, teta Bosa, bila toliko iscrpno rječita. Nije tu bilo mnogo pripovijedanja pa sam zapamtio gotovo svaki detalj onoga što je Jadranko ispričao, ali najupečatljiviji mi se činio podatak kako je taj čovjek, o kojem smo znali samo da se zove Ranko, a valjda preziva kao i Jadranko Mićković, bio pripadnik elitne 63. padobranske brigade JNA. U jednom trenutku se okrenuo prema ikoni koja je visila na zidu i, čini mi se, pun neke neiskazive ljutnje rekao kako mu se otac krstio u manastiru Ostrog. 

Vjerovatno je svaki korak isplanirao do najsitnijeg detalja, jer se teta Bosa na glas čudila zašto njen Jadranko odlazi u SUP vaditi dokumente, a posebno je njenom materinskom srcu bilo zbunjujuće kada je od nekog komšije doznala da je Jadranko podnio zahtjev i onda dobio pasoš. Prepreka tome nije bilo, vojsku je odslužio, bio je zaposlen i služba je vjerovatno smatrala da dokumenta vodi kako bi novac trošio na zabavu i kulturno uzdizanje u inostranstvu. Majka Zada je teta Bosi, dok su jedno poslijepodne sjedile i ispijale kahvu, objašnjavala kako u tome ne vidi ništa loše, dodavši da je muškarac bez dokumenata zapravo polovičan muškarac. Onda je šutjela neko vrijeme lomeći zubima velik komad kocke od šećera da bi se zatim malo nagnula prema Bosi i nekim pomalo konspirativnim tonom prošaputala „možda ima curu, možda hoće da zajedno idu u Italiju“. Na njene riječi teta Bosa je samo mlitavo i s nevjericom odmahnula rukom ne rekavši ništa, ali duboko u sebi sumnjala je u razloge koje je navodila majka Zada samo što samoj sebi nije to smjela priznati.

Jadrankov odlazak u Legiju stranaca do danas je ostao prekriven velom tajne. Plač i molbe teta Bose nisu pomogle da promijeni odluku, a ona je poslije, najviše majki Zadi, pričala kako mu je noć prije nego će otići skuhala krompirušu koju je jeo kašikom iz tepsije. Mi smo se okupili u njegovom stanu netom iza te rane večere i Jadranko je izgledao odlučno i smireno. Gledali smo „Krvavi sport“ sa Jean Claude Van Dameom i sjećam se da je Jadranko nekoliko puta te večeri rekao kako je Van Dameu francuski maternji jezik. A onda je u jednom trenutku pomiren s nečim što ga je očito mučilo, a što mi nismo bili u stanju primijetiti, samo rekao „ma baš me briga, ako su ga mogli toliki prije naučiti, naučiću ga, vala i ja“. Teta Bosa je samo jednom tokom večeri ušla u njegovu sobu i to da nas posluži slatkim od breskve, koji je donijela odnekud iz svog rodnog kraja. Jeli smo u tišini, a kada smo se te večeri razišli, niko se od nas nije oprostio od njega, valjda ubijeđeni da će se život i sutra nastaviti na isti način kako je proticao do tada. 

Lično nisam vidio kada je i u koliko sati otišao, ali Safet je prepričavao kako ga je tog jutra sreo. Nosio je na sebi vijetnamku i nekakvu vreću u koju je potrpao stvari i odmah sam pomislio, pričao je bez imalo podsmijeha ili ironije, da je želio nalikovati na Silvestera Stalonea u prvom “Rambu”. Nakon što je prošao pored mene klimnuvši mi glavom hodao je kao kauboj niz ulicu, a onda se zaustavio, okrenuo i pogledao u mome pravcu. Pomislio sam da želi poručiti da vas pozdravim, ali on se samo nasmijao i ništa više. Ne znam, možda umišljam, ali dok se smijao, kao da sam vidio da se neki crn oblak tuge nadvio nad njegovom glavom. 

Tog je dana teta Bosa kao sluđena hodala po ulici i uspinjala se do vrha haustora kucajući komšijama na vrata i pričajući ljudima kako je nakon muža sada, eto, ostala i bez sina. Jadranko je otišao nekada početkom sedmice i cijela je ulica bila danima uzbuđena zbog njegovog odlaska. Teta Bosa nije imala mira i samo je ponavljala kako joj nije jasno šta je Bogu skrivila da joj takvu sudbinu odredi. Svakog se dana penjala do majke Zade gdje je sjedila, nemirna  i usplahirena, a majka je pokušavala da je utješi na jedini način na koji je umjela. Slušala je šta teta Bosa govori, a onda njenu histeriju secirala onom svojom grubom i neumoljivom krajiškom trezvenošću. „Pametan je, snažan je, voli raditi, nemaš se šta brinuti, Boso“. A kada bi teta Bosa počela pričati o nekim dalekim opasnostima, koje donosi vojni život u Legiji stranaca, majka Zada je samo odgovarala kako se on nikakvoj vojsci nije pridružio „nego je, sigurno, pobjegao negdje s curom i da će se kad dobro izgladne vjerovatno oboje javiti. 

Prvi put sam te sedmice teta Bosu smireniju vidio u nedjelju. Da li se Jadranko javio telefonskim pozivom, ili je poslao kakvo pisamce, ne bih znao reći. Sjedili smo u velikoj trpezariji majkinog i djedovog stana slušajući na radiju prijenos neke fudbalske utakmice. Djed i otac su se naginjali prema aparatu nastojeći tim besmislenim pokretima uhvatiti valove zvuka koji se gubio u prostranoj prostoriji. Sarajevo je igralo protiv Budućnosti iz Titograda, utakmica je bila neizvjesna, a prvenstvo se bližilo završetku. Teta Bosa je sjedila sa majkom Zadom za velikim trpezarijskim stolom i obje su žene lomile mahune i komadiće bacale u veliku metalnu šerpu napunjenu vodom. Htio sam je pitati ima li kakvih vijesti od Jadranka i da li je našao adresu Legije stranaca u Lyonu, ali shvatio sam da to uopše ne bi imalo smisla. 

“Zimski dnevnik” nije preveden na hrvatski, što je, možda, i bolje, jer nismo imali sreće s prijevodima ovog pisca. Njegove romane najprije je objavljivao VBZ, a nakon toga, vrlo sporadično, Profil. Izredalo se na Austeru mnoštvo prevoditelja i urednika, malobrojni bili su pažljivi i obzirni, a pojedina izdanja, primjerice “Knjiga iluzija” (VBZ 2003, prevela Suzana Sesvečan), gotovo da su nečitljiva, kako zbog neredigiranog teksta, nad kojim nije provedena ni osnovna lektura i korektura, tako i zbog slabog, književno nenadahnutog prijevoda. Pritom, da jad bude gori, riječ je o jednom od najraskošnijih i najboljih Austerovih romana.

Ali i mimo ovakvih skandaloznih izdanja, činjenica da Auster nije imao svog prevoditelja na hrvatski (premda je najviše knjiga, i to vrlo dobro, preveo Petar Vujačić) dovela je do toga da on u ovoj kulturi nije imao onog tko će o njemu brinuti i tko će u ovom jeziku stvarati njegov glas. Pritom, u jednom su ga trenutku, već dosta davno, prestali i prevoditi, a i iz ranijih vremena neprevedene ostale su neke od najvažnijih njegovih knjiga. Što, možda, i nije tako loše ako vidimo što se dogodilo s “Knjigom iluzija”.

Ivana Đurić Paunović (1969.) redovita je profesorica na anglistici Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i prevoditeljica na srpski gotovo svih u Srbiji objavljenih knjiga Paula Austera. Beogradska Geopoetika već dugo je njegov stalni izdavač, objavili su četrnaest Austerovih knjiga, među kojima je, naravno u prijevodu Ivane Đurić Paunović, i posljednji piščev roman “Baumgartner”. Ali nije on naša današnja tema…

Godine 2012, navršivši šezdesetpetu, Auster objavljuje “Winter Journal”, žanrovski neobičnu knjigu, koja će kritiku asocirati na njegov prvijenac, naslova “The Invention of Solitude”. Prije nego što je postao romanopisac, jedan od najupečatljivijih pripovjedača današnjice, tvorac priča i narativnih svjetova, situiranih uglavnom u našemu dvadesetom stoljeću, Auster je bio prevoditelj s francuskog i pjesnik u pokušaju. Već mu je bilo trideset i pet kada je napisao “The Invention of Solitude”. Bila je to priča o ocu, o sebi i o životu, nešto što bi se u ono vrijeme moglo nazvati memoarom, a što bismo uz izvjesno čitalačko, ali i spisateljsko iskustvo nazvali romanom na autobiografsku temu. Knjiga je 1994, usred opsade grada, objavljena u prijevodu na bosanski, dok je srpski prijevod Geopoetika objavila 2000. godine. Oba prijevoda istog su naslova: “Izum samoće”. Na hrvatski ova knjiga nije prevedena, kao što preveden nije ni “Winter Journal”.

Čitajući “Izum samoće” s iskustvom čitanja Austerovih romana koji su zatim uslijedili, imao sam dojam da ga je pisao provjeravajući je li uopće spreman i sposoban napisati roman. Umjesto da izmišlja, da se maskira u svjetove drugih, umjesto da se pouzdaje u maštu, stvarao je od onog što je imao pri sebi. Prije nego što išta napišete, uvjereni ste da je tako lakše. Kasnije shvaćate da je zapravo mnogo teže. Jer kada se pouzdajete u imaginaciju, romaneskna forma proizlazi iz same pripovijesti, a kada pišete iz osobne iskaznice, kada pišete iz sjećanja ili iz vlastite traume, činite to nasuprot formi. I to ne samo romanesknoj formi, nego formi priče, formi rečenice.

“Winter Journal”, ili “Zimski dnevnik”, koji će objaviti tačno na tridesetu godišnjicu “Izuma samoće”, Auster piše nakon svih onih svojih romanesknih vatrometa mašte, i započinje ga iz ničega, jednom od antologijskih prvih rečenica: “Misliš da ti se tako nešto nikada neće desiti, da je to jednostavno nemoguće, da si jedina osoba na svetu kojoj se ništa slično ne može dogoditi, a onda, jedno po jedno, sve počne da ti se dešava, baš kao i svima drugima.” Za njom poteče priča, kojoj bi, možda, bolje stajao naslov “Winter Report” ili, jezikom Karla Stublera, “Winterbericht”, jer Auster baš i ne piše dnevnik, premda možda piše ponešto od svega onog što pripada sekundarnim značenjima engleske riječi Journal, ali nije u značenjima naše riječi dnevnik…

U tom izvještaju, što proizađe iz tih početnih riječi o čudu čovjekove autopercepcije i autorefleksije, svega ima, kao što u životu svakoga čovjeka ima svega, ali način na koji je to sve ispripovijedano čarolija je knjige. Ustvari, ne samo način, nego i redoslijed, asocijativni niz, sustav nevidljivih pravila što čine dušu jednog čovjeka, po kojem jedno proizlazi iz drugog.

Auster je, to sam negdje već tako rekao, najveći američki pisac europske književnosti, ili najveći europski pisac u američkoj književnosti. Tako i on, kao Danilo Kiš, voli liste, spiskove, nabrajanja. Na četrdeset i prvoj stranici srpskog izdanja “Zimskog dnevnika”, objavljenog iste 2012. kao i američki izvornik, u drugom licu, jer cijela je knjiga u drugom licu – pisac govori o sebi tako što se sebi obraća – Auster nas uvodi: “Ograđeni prostori, mesta za stanovanje, male sobe i velike sobe koje čuvaju tvoje telo od bivanja na otvorenom. Počelo je tvojim rođenjem u bolnici Bet Izrael, u Njuarku, u državi Nju Džerzi (3. februara, 1947.) i putujući napred, prema sadašnjem trenutku (ovom hladnom januarskom jutru 2011. godine), ovo su mesta na kojima si, tokom godina, zaustavljao svoje telo – mesta koja si, bila kakva bila, zvao domom.”

Slijedi dvadeset i jedna adresa, s kratkim bilješkama, malim pričama, sjećanjcima i poludokumentarnim izvještajima, sve do polovice sedamdeset i četvrte stranice. Većina adresa je njujorških ili američkih, ali su neke i pariške. Svaka je vrlo precizno navedena – skoro tako da bi pisac samome sebi mogao adresirati i odaslati razglednicu, koja će mu u prošlosti stići – osim one posljednje, najnovije: “Negde na Park Sloupu, Bruklin”. Odlomak o njoj završava: “Ti ovde živiš, i želiš i dalje tu da živiš, sve dok više ne budeš mogao da se penješ uz stepenice. Ne, čak i gore od toga: sve dok više ne budeš mogao da puziš uz stepenice, sve dok te ne iznesu odavde da bi te položili u grob.” Tu se doselio kad mu je bilo četrdeset i šest, ovo je pisao kad su mu bile šezdeset i četiri, a njegov žalošću ispunjen čitatelj sada već zna da ga odavde iznose s navršenih sedamdeset i sedam.

No, taj detalj, koji nije pisan s namjerom da ikoga gane, a meni je najganutljiviji u knjizi, tako da je na čas pred sobom sklapam, kao da mi pred očima upravo prolazi sprovod, to skrivanje jedne jedine adrese, one na kojoj živi, jedino mjesto je na kojem pisac stvara distancu između sebe i teksta. I to, čini mi se, radi iz jednoga jedinog, posve neknjiževnog razloga: zbog uznemirujuće pomisli da bi netko mogao znati gdje je to mjesto koje on zove domom. To je ta važna, za pisca uvijek pomalo opsesivna tanka crta koja razdvaja prošlost od sadašnjosti: sve što je nekad bilo, uključujući i najintimnija sjećanja, izvan je nas, može se pokazivati ljudima kao književni materijal, kao romaneskni sadržaj na koji polažemo jednaka prava kao i na sve druge proizvode vlastite mašte. Dvorana sjećanja nevidljivim se zračnim zidom dijeli od dvorane mašte. Sumanuti i sasvim mala djeca nemaju pojam o tom zidu. Pisci kroz njega prolaze. Samo je u sadašnjosti prostor te zaštićene intime: “Negde na Park Sloupu, Bruklin”. Da li bi, možda, u budućim izdanjima knjige naknadno trebala biti upisana i ta adresa? Vjerojatno ne! Ali ne zato što pisac nije tako napisao, nego zato što na tom mjestu u svom trenutku sadašnjosti živi netko kome adresa i dalje pripada.

U “Zimskom dnevniku” Auster pomno opisuje sve svoje preboljene i nepreboljene bolesti, istražuje podrijetlo svojih ožiljaka, piše o rastavi svojih roditelja, pa detaljno analizira događaje za koje vjeruje da su ga obilježili, bez obzira na to koliko bi se oni drugima mogli činiti manje važnima. Recimo, odmah na početku je epizoda prometne nesreće, koju je izazvao i u kojoj umalo što nije ubio sebe i svoju obitelj. Jedna od antologijskih pripovijesti u knjizi, iz koje bi kvalificirani čitatelj mogao naslutiti koješta od sve raskoši Austerova talenta. Ali meni je ova epizoda naročito draga i bliska zbog nečega drugog: “Od tog dana prošlo je osam i po godina i supruga te ni jedan jedini put nije okrivila za nesreću. Rekla je da je žena koja je vozila kombi išla prebrzo i da je sve što se dogodilo njezina krivica. Ali ti sam znaš da ne možeš sebi oprostiti. Da, žena je vozila prebrzo ali, u krajnjoj liniji, to nema nikakve veze. Upustio si se u rizik kada to nije trebalo, i zbog te pogrešne procene tebe je još uvek stid. Zbog toga si se, posle izlaska iz bolnice, zarekao da više nećeš voziti, i zato, od tog dana, kad ti je malo falilo da pobiješ svoju porodicu, više nisi ni seo za volan. Ne zato što više nemaš poverenje u sebe, već zato što te je stid, zato što shvataš da si u tom jednom umalo fatalnom trenutku bio isto toliko glup i lud koliko i žena koja se zabila u tvoj auto.” Ništa mi od tog stida nije bliže. I ne pamtim da sam u ljubavnim pričama pročitao zaljubljenije rečenice od ove: “Od tog dana prošlo je osam i po godina i supruga te ni jedan jedini put nije okrivila za nesreću.”

“Zimski dnevnik” otpočetka je do kraja iskaz ljubavi i zaljubljenosti prema ženi s kojom je Auster u tom trenutku proveo pola svog života. Majstorstvo se sastoji u tome što on u tom iskazu ne postavlja granice, ne literarizira ga, ne pametuje, ne koristi se općim i općenitim registrima, niti na bilo koji način izlazi izvan okvira vlastite očaranosti. Je li ikada itko o svojoj ženi pisao kao Auster, pa još u vremenu prije svih velikih nesreća, dakle bez ikakvog žala? Da stvar ostane cijela, on ne cenzurira ono što toj ljubavi prethodi, pa tako ni svoju prvu ženu… Priča o adresi “252 Millis Road; Stanfordville, New York”, recimo, pripada njoj. Kao i smrt Austerova oca: “Tvojoj prvoj ženi služi na čast što je ostala s tobom u tužnim danima i mesecima koji su usledili, tokom mučnog organizovanja sahrane i posla oko ostavštine, sklanjanja očevih kravata, odela i nameštaja, prodaje kuće (koja je već bila oglašena), bila je uz tebe kroz sve one iscrpljujuće, praktične poslove koji idu uz nečiju smrt, a zbog toga što više niste bili u braku, ili ste samo formalno to bili, pritisak braka je nestao, i opet ste postali prijatelji, isto kao na početku.”

Onoga dana kada je objavljena vijest o smrti Paula Austera bilo je vruće. Sišao sam u prizemlje, u jednu od kućnih biblioteka, i iz police koja je cijela u Austerovim i u knjigama Alice Munro izvukao sam “Zimski dnevnik”, i drugi put čitao Austerovu knjigu. Prvi put bilo je to u studenom 2012, u istoj ovoj kući, dok mi je u Sarajevu umirala majka. Tada je “Zimski dnevnik” bio drukčiji, jer sad je, neočekivano, ovo neka vrsta autonekrologa. Prva rečenica u knjizi sad znači nešto drugo. Ponovimo je: “Misliš da ti se tako nešto nikada neće desiti, da je to jednostavno nemoguće, da si jedina osoba na svetu kojoj se ništa slično ne može dogoditi, a onda, jedno po jedno, sve počne da ti se dešava, baš kao i svima drugima.” Ta rečenica, tek sad to čitatelj shvaća, govori o smrti. Nemoguće bilo bi živjeti kada bi se zbilja vjerovalo da će ti se to dogoditi, da ćeš stvarno umrijeti.

Knjiga završava kao da je pjesma:

“U naručju držiš svoju malu decu.

U naručju držiš svoju ženu.

Tvoja bosa stopala na hladnom podu dok silaziš s kreveta i prilaziš prozoru. Sada imaš šezdeset i četiri godine. Vazduh je napolju siv, gotovo beo, sunce se ne vidi. Pitaš se: Koliko je jutara ostalo?

Jedna vrata su se zatvorila. Druga su otvorena.

Zašao si u zimu svog života.”

I to je sve. Kad pisac umre, čitatelju je umro netko blizak. Ne svaki čitatelju važan pisac, i ne svaki put. Ali pamtim svaki trenutak kojim je okružena vijest što do mene stiže o smrti Danila Kiša. Ono što sam osjećao, ono što je oko mene mirisalo, vrstu svjetlosti, boju prizora. Tako je i sad, na vijest o smrti Paula Austera. Čitajući drugi put “Zimski dnevnik” nekoga sam poželio zagrliti u trenucima žalovanja. Ali ne grle se likovi iz knjiga. 

Ovo neka je umjesto zagrljaja za Ivanu Đurić Paunović.

Drugo poglavlje

Ujutro, kada je stigla smjena, po strmini iznad rovova vjetar je raznosio snijeg, a visoko gore, po obodu brdâ iznad njih, po kojima su se nalazili neprijateljski položaji, spustila se izmaglica, slična onima koje je viđao u snu. Kamion ih je čekao nešto niže, na putu. Pomislio je na nasukanu Noinu arku koja strpljivo, ukopana u mjestu, čeka da se probude svi zemaljski izvori.

Pola sata kasnije, kada je legao u krevet, u zagušljivom i pregrijanom podrumu obiteljske kuće u kojem su bili smješteni, slušao je kako u kutu prostorije, nalik strogom obiteljskom patrijarhu, tutnji trbušasta gusana peć, sve dok nije zaspao. Sanjao je mrtvu brezovu šumu koja se gubila u magli. Bio je zbunjen: pokušavao se sjetiti je li ikada ranije vidio sličnu šumu, pa je čak i u snu pomislio kako sve to sanja. Stajao je u mjestu, trom i težak, očiju krvavih od nespavanja, a onda se probudio, i to u trenutku kada mu se učinilo da u magli nazire ljudski lik.

Najprije je pogledao na sat: spavao je više od šest sati. Ustao je, obukao se i izišao. Dok je išao prema zapovjedništvu, počeo je padati snijeg. Po neravninama u betonu u duginim je bojama mutno svjetlucao led, i on je oprezno zaobilazio ta mjesta. U jednom je trenutku zastao i pogledao u nebo. Visoko gore, iznad krovova, crnjele su se četinarske šume i puhala je bura, i osjetio je kako mu studen steže nosnice. Nalik svetom Augustinu, kojem se jednom na obali mora ukazao Isus u liku dječaka koji je školjkom prelijevao more u rupu koju je iskopao u pijesku, želeći mu rasvijetliti svu dubinu ljudskog neznanja, izvukao je promrzle ruke iz džepova, pa je jedno vrijeme puhao u njih, pokušavajući ih zagrijati vlastitim dahom.

Zapovjednik je bio u svom uredu: stajao je ispred karte obješene na zid, držeći flomaster u ruci.

U prostoriji je tutnjila ista trbušasta peć, kakvu su i oni imali, i on joj je prišao i ispružio pomodrjele ruke iznad nje.

“Došo si”, reče zapovjednik. “Izgleda da je dobro zahladilo?”

“Poprilično”, reče on.

“Jutros je izmjerena najniža temperatura ove zime. Voda se smrzla u cijevima, a javljaju mi i o mrtvim pticama. Svuda ih pronalaze.”

“Dobro je zahladilo.”

Gledao je u zapovjednika, iščekujući kada će popraviti naočale na nosu, što se i dogodilo.

“Ono se više neće ponovit”, reče zapovjednik, namještajući naočale. “Stvarno nismo imali nikoga poslat umjesto Darka. Razvučeni smo na sve strane.”

“Kako je on?”

“Završio je u bolnici. Napad bubrežnih kamenaca. Gadna stvar. Jednom sam završio bolnici zbog tih sranja. Dobro je sada.”

“Prije rata?”

“Da.”

“Ako se ovo slučajno još jednom ponovi, napustit ću i ja rov. To nema smisla.”

“Neće se ponovit. Garantiram ti. A sad mi ispričaj što se točno dogodilo. Ti si na trici?”

“Jesam. U onom starom groblju.”

Dodirnuo je prstom kartu i gledao jedno vrijeme u nju, a zatim je ponovo namjestio naočale, i on je pomislio kako zapovjednik na taj način prikriva neki urođeni tik.

“Reko sam ti preko žice sve što znam”, reče on.

“Sjedi. Jesi li za kavu?”

“Nisam. Žurim. Imam dva dana slobodno.”

Jedno su vrijeme šutjeli. U tišini koja je nastala čulo se pucketanje vatre i monotoni zvuk agregata koji je dopirao izvana, poput ustrajnog psećeg laveža.

“Čuo sam pucnjavu… kratki rafal…”, reče on.

“Iz pravca odakle je došao?”

Zapovjednik je pogledao u kartu, pa povukao prstom zamišljenu liniju po njoj. 

“Da. Samo se u jednom trenutku pojavio ispred rova. Išo je ravno prema meni. Jeste li saznali o kome se radi?” upita.

“Nismo. Niko ga ne zna.”

“Gdje je sad?”

“U mrtvačnici. Trebaju svaki čas doć po njega.”

“Unproforci?

“Da. Iz Armije su tvrdili da nijedan njihov vojnik nije jutros nesto. I da nemaju na liniji nijednog vojnika koji se zove Adem. Nemaju nikakav razlog da nam lažu. U početku nisu htjeli preuzeti tijelo. Valjda su mislili da im nešto muljamo. Pristali su tek nakon što smo im rekli kako poginuli vojnik ima oznaku Armije BiH na džepu i kad su im unproforci to potvrdili.”

“U pičku maternu… ko duh je iz magle izašo pred rov. Imo je tu oznaku na džepu… Tek tada sam puco… kad sam je ugledo. Mislio sam… nemam više pojma na što sam sve pomišljo.”

“Čudno je sve to. Prvi put čujem za nešto slično. Krenut s praznom puškom prema rovovima… Suludo. Možda je bio mentalno retardiran?”

“Nisam nijednog trenutka pomislio na to. Nije izgledao tako. Ispuco je sve metke… pa tek onda kreno prema meni. Svjesno je to napravio. To maloumna osoba nikad ne bi napravila. Ko je njihov zapovjednik na toj liniji?”

“Ismet Hadžić.”

“Ismet, znači.”

“Poznaješ ga?”

“Poznajem. Išli smo zajedno u srednju školu.”

“Kakav je lik?”

“Normalan… barem je bio normalan prije rata”, odgovori on. “Viđo sam ga ponekad.”

Izvukao je Rubikovu kocku iz džepa.

“Imo je i ovo u džepu”, reče.

“Jesi li ikad sastavljo to sranje?” upita zapovjednik.

“Nisam.”

“Poznavo sam čovjeka koji bi je sastavio za dvadesetak sekundi.”

Klimnuo je potvrdno glavom i izišao na hodnik. Odnekle se čuo zvuk radioaparata, i on ga je jedno vrijeme osluškivao. Čuo je monotoni i nerazumljivi muški glas koji se gubio u jakim šumovima.

Ušao je u mrtvačnicu i sjeo na lijes ispred kojeg se u crnoj plastičnoj vreći nalazilo truplo. Za vreću je bio zalijepljen onaj papirić koji je pronašao u mrtvačevu novčaniku. Izvukao je iz džepa Rubikovu kocku i ubacio je u vreću. Zapuhnuo ga je praiskonski miris raspadanja, ona jezovita simfonija koja traje i ponavlja se još tamo od prvog proljeća nakon Postanka.

* * *

Podigao je glavu i pogledao u Adema. Sjedio je na lijesu nasuprot njega.

Zapalio je cigaretu i dodao kutiju Ademu.

Pušili su u tišini, pomireni sa sudbinom, poput mornara zarobljenih u utrobi broda koji tone. Izvana je dopiralo tuljenje agregata i Adem je  pogledao prema vratima, odakle je dopiralo.

“Smeta ti?” upita on.

“Volim tišinu”, reče Adem.

“Tišina je precijenjena.”

Adem se nasmijao.

“Možda”, reče zatim. “Kao i snovi… u kojima uvijek vlada tišina.”

Razmišljao je o Ademovim riječima, pokušavajući se sjetiti bilo kakvog zvuka iz sna, osim onog koji prethodi buđenju, koji je najčešće stvaran.

“Ne možeš se sjetiti nijednog zvuka iz sna?” upita Adem. 

“Ne mogu”, reče on.

“Nekad nam se učini da nešto i čujemo… A čujemo zapravo glasove u vlastitim glavama. Snovi su djelić ludila koje nosimo u sebi. Čujemo ono što želimo… ili ono od čega na javi zaziremo.”

“Čujemo glasove? Poput šizofreničara?”

“Da. Jesi li čuo za legendu o tišini?”

“Nisam.”

“Kažu da će prije svršetka svijeta nakratko zavladati nestvarna tišina.”

Zamislio se.

“Užasno zvuči”, reče.

Adem je klimnuo glavom.

“Pokušavam je zamisliti”, reče. “To je strah koji ledi um. “Jednom sam…”, reče pa zastade. “To je neka druga priča… da te ne zamaram.”

“Nitko te ne zna. Ni tvoji.”

“Koji moji?”

“Iz Armije. Naši su stupili u kontakt s njima.”

“Mrtvi ne pripadaju nikome.”

“Ne želiš razgovarati o tome?”

“Koliko svatko od nas poznaje sebe? O tome ne razmišljamo sve dok nam se ne počnu događat ružne stvari. Znao sam nekada…”, reče pa zastade. “Nije lijepo pričati o sebi… iako uvijek trebamo poći od sebe.”

“Lijepo rečeno. I dosadno. Čuo sam dosada nešto slično barem pedeset puta.”

“Misliš li da sam pomno isplanirao to što se jutros dogodilo?”

“Ne znam. Tako je izgledalo. Zbog čega si došao baš ispred mog rova? Jesi li ijednog trenutka pomislio na onoga pred čiji ćeš rov doći?”

“Svejedno je.”

“Iz tvoje perspektive. Jesi li to ijednog trenutka sagledao iz moje?”

“Zašto ti, a ne netko drugi? Samosažaljenje… sve se svodi na to?”

“Ti nemaš pravo govoriti o tome. Nisi mi ostavio nikakav izbor.”

Adem se zamislio.

“Nisam”, reče nakon određenog vremena. “Nisam tada razmišljao o tome. Žao mi je. Naljutio si se?”

Šutio je jedno vrijeme i netremice zurio u vreću s truplom.

“Zbog čega nisi jednostavno…”, rekao je pa zastao.

“Uzeo pištolj i ubio se? To si htio pitati?”

Šutio je.

“U pravu si”, reče Adem. “Možda sam trebao tako napraviti. To je bilo mnogo jednostavnije, i ne znam zbog čega nisam. Odlučio sam u trenutku… samo sam krenuo.”

“Bio joj je rođendan taj dan?”

“Da.”

Adem je oborio pogled i zurio u prste kojima se cijelo vrijeme nervozno poigravao.

“Ni sâm nisam siguran zbog čega sam se odlučio na to”, reče Adem.  

“Ubacio sam Rubikovu kocku u vreću. Znaš li je sastaviti?” upita.

“Znam. Hoćeš da te naučim?” upita.

“Ne treba. Ne zanimaju me slične stvari. Jesi li vidio djevojčicu s fotografije?”

Adem se nasmijao i pogledao ga mrtvim očima u kojima se vidio odraz žarulje sa stropa, i on je, našavši se licem u lice s neopisivom ljudskom boli, u strahu okrenuo glavu ustranu.

“Pitaš me zapravo postoji li Bog. Ako sam je vidio, to onda znači da postoji. Već sam ti odgovorio na to pitanje”, reče Adem.

“Govorim o nadi… ne o Bogu. Ne vjerujem kako nisi prije nego što se ovo dogodilo pomišljao kako ćete se jednom susresti u nekom boljem svijetu?”

Iz Ademovih očiju potekle su suze. Obrisao ih je i pogledao u njega, i u vlažnim mu je zjenicama plesao i krivio se odraz žarulje.

“Vjeruješ li u Boga?” upita Adem.

“Vjerujem”, odgovori on.

“Zbog čega me stalno zamaraš sa sličnim pitanjima. Treba ti pouzdan dokaz da Bog postoji?”

On je šutio. Nije znao što bi mu odgovorio. Adem je bio u pravu.

“Možda ni gore nije sve tako crno-bijelo kako ti misliš”, reče Adem.

“Kako misliš?”

“Možda ni gore ne postoje odgovori na sva naša pitanja? Prije rata nikada nisam razmišljao o Bogu”, reče Adem. “A ti?”

Zamislio se.

“Nisam ni ja”, reče.

“A vjerovao si u njega… išao u crkvu?”

“Da.”

“Nije li to malo licemjerno? Išao si u crkvu za svaki slučaj?”

Razmišljao je što odgovoriti.

“Da”, reče. “Uglavnom.”

“Kako je to čudno… Kao da je ideja Boga povezana i sa strahom. Jesi li ikada pomislio na to.”

“Jesam… stotinu puta. Svaki dan, otkako je počeo rat. Ima jedna anegdota… možda si čuo za nju… događa se u avionu koji je u jednom trenutku počeo propadati. Jesi li ikada letio u avionu?”

“Jesam. Znam o čemu govoriš.”

“Tada je netko naglas upitao ima li itko u avionu, a da ne vjeruje u Boga. U tim trenucima, pretpostavljam, svi putnici  vjerovali su u Boga.”

“To je dobra priča.”

“Idem”, reče, ustajući s lijesa. “Vrati Kocku djevojčici.”

Adem se nasmijao.

“Možda joj gore ne treba?” reče. “Možda je gore svaka Rubikova kocka sastavljena?”

“Kako misliš?”

“Razmisli… ako nije, u tom slučaju i gore postoje stvari koje treba popravljati. Nisi to tako zamišljao?”

“Nisam.”

Žarulja je zatreptala i ugasila se. Ostali su u mraku. Nije se više čulo tuljenje agregata.

“Tišina…”, reče Adem. 

“Viđat ćemo se još?” upita on.

“Pretpostavljam da hoćemo. To ne ovisi od mene.”

Klimnuo je glavom, zureći u Ademove beživotne ruke.

“Uspori”, reče Adem. “Odgovori nekada dođu onda kada ih najmanje očekuješ.”

“Postao si i filozof.”

Adem se nasmijao i pokazao mu palac okrenut na gore.

“To je živa istina. Razmisli o tome”, ipak reče.

On je potvrdno klimnuo glavom i izišao, zatvorivši za sobom vrata. Izronivši iz svijeta mrtvih, jedno se vrijeme stojeći na hodniku privikavao na dnevnu svjetlost, pa krenuo prema izlazu osluškujući tupi, nezemaljski odjek vlastitih koraka.

* * *

Izišao je iz zgrade, pa je jedno vrijeme, prije nego što je pošao prema bazi, stajao ispod duboke nadstrešnice postavljene iznad ulaza. Snijeg je bio sve gušći. Lijepio mu se za odjeću, i on je u jednom trenutku zastao i prošao dlanom kroz kosu, pa ga pomirisao. A zatim je osjetio  kako mu hladnoća zalazi za nokte i gurnuo je ruke u džepove, pokušavajući ih ugrijati. U glavi mu je šumjelo more koje je pred Augustinovim očima posvećeni Dječak prelijevao u rupu iskopanu u pijesku.

Vreme, 31.07.2024.

Razgovarao Ivan Milenković

Knjige Miljenka Jergovića bez razlike su događaji koji umeju da uskomešaju duhove kako u Hrvatskoj, tako i u regionu. Ponekad se, u tim komešanjima, pomešaju književni i neknjiževni razlozi, bilo zbog toga što Jergović ne piše samo „lepu književnost“ (nego i onu ružnu), bilo zbog toga što je, zbog jezika na kojem piše, zbog tema koje obrađuje, zbog preciznih dijagnoza društvenih i pojedinačnih patologija, a pre svega zbog siline svog izraza, prisutan svugde u regionu, pa se po principu spojenih (jezičkih) sudova dileme iz jedne sredine, pokrenute Jergovićevim pisanjem, prelivaju u drugu sredinu. I nova Jergovićeva knjiga Rat (hrvatski izdavač „Fraktura“, srpski „Booka“) izazvala je komešanje, ali za dobrodošlu razliku to se komešanje zadržalo u književno-teorijskom polju. U Ratu Jergović nudi nešto novo, ili makar drugačije, u odnosu na ono što je do sada pisao. 

VREME: Stiče se utisak da je književna kritika u Hrvatskoj dobro i pravovremeno reagovala na poslednju tvoju knjigu Rat? Ako je tome tako, imaš li ideju zbog čega?

MILJENKO JERGOVIĆ: Zanimljivo! Naime, nemam baš taj utisak. Više su i temeljitije o Ratu pisali pisci koji su, striktno govoreći, izvan Hrvatske, dakle u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Ali, u cjelini govoreći, nešto me jest iznenadilo u brojnosti i u intenzitetu reakcija. Još i prije izlaska knjige, u stvari i prije njezinog dovršetka, dogodilo se da u Šibeniku, pa u Skoplju, pred publikom pročitam po jedan ili dva fragmenta iz knjige, po jednu ili dvije priče. I reakcija je oba puta bila vrlo snažna. U Šibeniku, na festivalu Škure, koje već nekoliko godina krajnje entuzijastično i skoro pa bi se reklo za svoj račun organizira Olja Runjić, sama odlična pjesnikinja i prozaistica, Šibenčanka nastanjena u Beču, puna dvorana kao da se na nekoliko trenutaka preobrazila. Kao da sam mađioničar, pa izvodim nekakve trikove. S jedne strane mislim da se tu radi o efektu vrlo kratke, ali dramaturški zatvorene narativne forme – svako poglavlje Rata zamišljeno je kao po jedan minijaturni roman, koji bi onda svi zajedno trebali činiti cjelinu jednog svijeta – a s druge strane možda tu postoji i nešto od posljedičnog djelovanja mitskih, arhajskih i arhaičnih obrazaca. Ovo drugo si ja, naravno, umišljam. Ali činjenica je, recimo, da su mi na pameti dok sam pisao Rat bili Baš Čelik, priča o tamnom vilajetu, kojekakve južnoslavenske narodne priče i legende. Uglavnom, teško mi je reći o čemu se tu radi kada je o reakcijama riječ, ali i sam cijelu stvar nastojim promatrati sa strane.

Tamni vilajet: ako uzmeš kajaćeš se, ako ne uzmeš kajaćeš se. Veliki broj priča iz Rata dovodi ljude u takvu dilemu. Pripovedač, međutim, ne pritiče svojim likovima u pomoć, pušta ih da se sami nose sa svojom mukom. Da li si bio u iskušenju da izađeš iz uloge pripovedača i ponudiš rešenje?

Uglavnom nisam. U stvari, nikad to nisam, a ne samo ovaj put. Sjećaš li se Bunjuelovog filma Taj mračni predmet želje? Ako dobro pamtim, ili ako sjećanje nije nešto promijenilo i prepravilo u mojoj glavi – što nikako ne isključujem – čini mi se da tu stalno netko otvara neku kutijicu i naokolo damama i gospodi nešto pokazuje, na šta se oni ušokiraju. U škrinjici su bile – sursike. Valjda je tako bilo, film sam posljednji put gledao u sarajevskoj kinoteci, prije dobrih četrdeset godina. U to vrijeme je beogradski Institut za film objavio i prijevod knjige Moj poslednji uzdah, koju sam čitao upravo famozne 1983, godine kojom se upravo bavim. Ta knjiga koja je zapravo nastala iz razgovora s Žan-Klodom Karierom, i pripada njegovoj intelektualnoj i spisateljskoj majstoriji, bila je jedan od kultnih artefakata za moju generaciju. Čudno kako je nikad poslije nisam čitao, niti sam najvažnije Bunjuelove filmove ikad poslije pogledao. E, u toj knjizi, svjedoči moje nepouzdano sjećanje, Bunjuel kaže da su ga jednom pitali što su to sursike, i da im je odgovorio da nema pojma. Pisac ne zna odgovore na pitanja koja postavlja. Jer otkud bi on to mogao znati. Nije on ni svećenik, ni političar, ni školski učitelj, pa da postavlja pitanja na koja zna odgovore. Ako si umjetnik, i ako postavljaš pitanja na koja znaš odgovor, onda je to jako, jako loše za umjetnost. Ako znaš rješenje za problem koji si imaginirao, onda si ti zapravo prevarant, jer kao problem predstavljaš nešto u čemu nikakvog problema nema. I na kraju svih krajeva: nikad me nije zanimao koncept u kojemu bih ja bio onaj koji ima rješenje za bilo što. Zato, vjerujem, nikad nisam ni bio ustanju riješiti ni najjednostavniji zadatak iz matematike ili fizike.

Makar u dvema svojim knjigama, Sarajevski Marlboro i Trojica za Kartal, ti pričaš priče o opsadi Sarajeva. U Ratu je pod opsadom neimenovani grad, a priče imaju strukturu, rečnik i jezik bajki. Zašto ti je bio potreban taj odmak od konkretnog grada, te odmak od „klasične“ priče? Zašto bajka?

Pokušavao sam, pa mi je na kraju pomalo i dozlogrdilo, uvjeriti ljude da Rat nema veze s mojim doživljenim ratovima, a da se od dvije knjige koje spominješ toliko razlikuje da u nečemu što bismo pretenciozno nazvali mojim opusom i nema različitijih knjiga od njih dvije na jednoj strani, i Rata na drugoj strani. A što se tiče bajki, volim ih, cijelog ih života čitam, i skoro da me nesretnim čini dvostruka slijepa ulica u kojoj je zaglavio žanr bajki. Na jednoj strani kič manirizam jednog infantiliziranog žanra, a na drugoj provalija fantasy hiper-epike, koja je bajku progutala i probavila, te je pretvorila u karakterističan rezultat svake probave. Premda, da se ogradim, ima i dobrih fantasy romana… Ali nije tu, što se mene tiče, priča s bajkom završila. Ti znaš da se ja ne bavim ni književnom teorijom, a ni književnom poviješću. A pogotovo se ne bavim filozofijom. Ali da se bavim i jednim, i drugim, i trećim, da imam mnogo vremena, da sam recimo kakav dokoni univerzitetski profesor, semiotičar, filolog, poststrukturalist, pisao bih knjižurinu o bajci kod Franca Kafke, o Francu Kafki kao bajkopiscu, o romanu Amerika kao preteči fantasyja… Uglavnom, kad defolkloriziraš naše narodne priče, a s njima i sve dobre svjetske bajke, dobijaš Kafku. Ili ponekog od Kafkinih genijalnih suvremenika. Recimo, već spomenuti Baš Čelik. Pa zar je stvarno moguće da Kafka ne samo da nije napisao Baš Čelika, nego ga nije ni čitao? E, sve to je u primisli knjige Rat. Koju sam, pritom, pisao kao nešto što je, barem za mene, vrlo teško napisati. Recimo, poznato je da se u mnogim svojim knjigama potpomažem tako što koristim likove iz prethodnih knjiga, uglavnom iz reda svoje uže i šire rodbine. Također, vrlo sam sentimentalan, igram se osjećajima, što bi rekao Džoni Štulić, i umijem do u beskraj zavodljivo pripovijedati. Ničega od svega toga u Ratu nema. Ali ima nečega drugog po čemu, kada bih nastavio raditi, otvorio bi se svijet koji je, da tako kažem, na suprotnim postavkama zasnovan od prethodnog svijeta moje književnosti. No, nemoj slučajno pomisliti da se time hvalim ili da mislim kako je to neko strašno dostignuće. Ako si pisac, moraš se baviti stvaranjem vlastitih odstupnica i izgradnjom vlastitih usporednih svjetova. To radi svaki pisac, ako je pisac.

Uža i šira rodbina za tebe su, izričit si, likovi. I Knausgorovi likovi su za Knausgora likovi, kao što su to i za Vigdis Jurt, ili Dragoslava Mihailovića, pa su, opet, svi oni popili tužbe od svojih likova za… za šta tačno? Za to što su prepisani iz stvarnosti? Za to što su pisci, po njihovom mišljenju, „falsifikovali” stvarnost? Ili su tu stvarnost baš „pogodili” (a nisu smeli)?

Osim što suštinski ne razumiju razliku između živa čovjeka i književnog lika, pa tako ni razliku između sebe u stvarnosti i sebe u fikciji, ljudi su, barem se meni tako čini, osjetljivi prema vlastitom reflektiranju, odražavanju, zrcaljenju. Ne znam što iza toga stoji, psiholozi bi vjerojatno to mogli bolje objasniti, ali se sjećam vlastite grdne nelagode kada sam kao klinac prvi put čuo svoj glas s magnetofonske trake. Do danas se, evo, pokušavam naviknuti na vlastiti glas, i nikako mi ne ide. Naprosto ne mogu podnijeti to što zvučim kao idiot. Jedva da me malo utješi što su mi mnogi ljudi rekli da i oni zvuče kao idioti, premda se u njihovom slučaju meni ne čini da je tako. Zanimljivo je, međutim, da nemam nelagodu od svojih fotografija ili od nijemih filmskih ili video snimki. Samo mi glas smeta. S druge, pak, strane, pripovijest u sebi uvijek ima nešto malo ekstremno, malo hipertrofirano. U pripovijesti o sebi nitko nije onakav kakav je u stvarnosti. Pa se možda i to teško podnosi. No, ja nikad o tome nisam vodio previše računa, nakon što sam, ipak, bio malo zabrinut u vrijeme kad je 1999. izlazila Mama Leone. Ali nakon što su moji tada živi roditelji dobro podnijeli vlastitu fikcionalnu transformaciju, odustao sam od svih obzira, i pošao sam ih u potpunosti tretirati kao fiktivne likove. Nakon njih polako sam prešao i na ostale. Evo, baš mi je neki dan povijesničar Tvrtko Jakovina prilikom nekog zajedničkog nastupa prigovorio na ulozi koju sam mu dao u romanu Vjetrogonja Babukić i njegovo doba, te na historiografskim temama i djelima koja sam mu tom prilikom pripisao i s kojima sam u romanu polemizirao. Tvrtko se, naravno, šalio, ali u šali kao da je bilo i neke zbilje. Mislim da je nedopustivo samo jedno: u lošem fikcionalnom tekstu koristiti stvarne ljude i njihova imena. Kao što je općenito nedopustivo pisati loše romane ili pripovijetke. Trudim se, koliko je to na meni, da takve stvari ne činim.

U autobiografskoj crtici na početku Rata kažeš kako se u tebi sustiču i, istovremeno, odvajaju dete i odrasla osoba, ali da, uglavnom, ne ulaze jedno drugome na posed. Šta to znači? 

Oduvijek imam taj utisak vlastite dvostrukosti. Jednog mnogo ozbiljnijeg i starijeg, koji nadgleda onog koji sam zapravo ja. Istina je da sam to prvi put osjetio u vrlo ranom djetinjstvu. I uplašio se. Ali crtica koju spominješ, a koja se u srpskom izdanju pojavljuje na klapni, dok je u hrvatskom bilješka o autoru na kraju knjižnoga bloka, nema pretenzija da kaže išta duboko i pametno. To je samo jedna bezazlena i pripitomljena pričica. Iza koje, možda, pomalo stoji i nekakva moja frustracija time što me stalno ispituju kako mogu tako redovno i obilno pisati za novine, ako se pritom bavim i pisanjem lijepe književnosti. Pokušao sam reći da jedno radi jedan, a drugo da radi drugi. Premda sve to radim ja, ali ne doživljavam to kao neki veliki posao. Puno većih poslova u mom životu ima. Recimo, dok operem sve prozore na našoj kući na selu već bih mogao napisati knjigu o tome kako sam oprao sve prozore na našoj kući na selu, i što se u tom vremenu još dogodilo. 

Jednom si rekao da ne pišeš dnevnik jer u dnevnicima lažeš. Po suprotstavljenoj analogiji moglo bi se reći da u romanima i pričama govoriš istinu, premda ne kriješ da izmišljaš. Veliki pisac Havijer Serkas će, pozivajući se na Ovidija, reći da pisac laže kako bi rekao istinu. O čemu je tu reč?

Serkas mi je među najdražim, premda ne razumijem zašto još piše i kriminalističke romane. Ali možda mora, kao što i ja moram pisati za novine. Bez moranja nema ozbiljnog bavljenja književnošću. Ali bez moranja nema ni ozbiljnog bavljenja samim sobom. Ima u poremećajima iz spektra autizma – kako se to stručno zove – mnogo od tog moranja. I ja kad o sebi mislim kao o piscu, o sebi pomalo mislim kao o osobi s nekim dalekim oblikom autizma. Pritom, ja nikad ne lažem. To jest, ne nikad ne lažem dok nešto pišem. Lagati počinjem u svakodnevnom životu, dok nešto govorim. Ali ono što je rezultat imaginacije, nikako ne može biti laž. Što bi značilo to Ovidijevo i Serkasovo da pisac laže kako bi rekao istinu? Vjerojatno isto što znači i ono o čemu govori jedan od notornih viceva o Sulji i Muji. Biva, Suljo otišao na rad u Njemačku, pa mu Mujo piše šta se kući događa dok njega nema. I odmah u prvoj rečenici prvog pisma piše: eto, dragi Suljo, uginula ti je jučer ona tvoja stara mačka. Suljo mu na to odgovara: ama bolan Mujo, ne možeš mi tako pisati, da me srce od tuge strefi, nego trebaš nekako naokolo, te maca ti u zadnje vrijeme nešto puno po krovu šeta, te samo što jučer nije pala s krova… I da me tako lijepo pripremiš. Nakon toga stiže novo pismo, kaže: eto, dragi Suljo, baš ti ovih dana mater puno nešto šeta po krovu… Strašno nam je prije pedesetak godina smiješan bio taj ovidijevski vic.

Pomenuo si malopre da radiš na knjizi koja se zove 1983. Ako je suditi po odlomcima koje možemo pročitati na „Ajfelovom mostu“ reč je o formi u kojoj si se okušao u romanima Otac, Rod i Selidba, osim što je sve potpuno drugačije. Kao da proizvodiš sećanja…

Pokušavam pisati nešto što je opet fikcija samo po formi, dok je u sadržaju nešto drugo. To sam u knjigama koje spominješ ponekad radio s materijalom koji pripada svijetu intime. U knjizi o 1983. nastojim provjeriti kako to izgleda kada događaje od javnog značaja, koji su se samo dotakli čovjekove intime, tretiram kao ličnu stvar. Jer ti su se događaji u sjećanjima na njih ionako izjednačili s našim intimnim životima. U uspomeni sve postaje isto, sve pripada istom nivou percepcije i emocionalnog prihvaćanja. To je nešto što, čini mi se, postoji u velikoj američkoj književnosti, dok je kod Europljana rijetkost. Pol Oster, kada piše o atentatu na Kenedija, intimiziran je s događajem kao da piše o rodu rođenom. Ili De Lilo kada se na četrdesetak stranica romana bavi nekakvom utakmicom u bejzbolu. Sviđa mi se to. Osim toga, imao sam na umu jednu četverotomnu čudesnu romančinu, koju ti svakako preporučujem ako je nisi čitao: Svaki dan u godini, njemačkog dvadesetstoljetnog klasika Uvea Jonzona. Na skoro dvije hiljade stranica izvještaja o Gezini Krespal, jednoj po svemu prilično običnoj ženi, njemačkoj samohranoj majci, koja je s djetetom iz DDR-a emigrirala u Njujork, živi na Menhetnu, svakodnevno u podzemnoj željeznici čita novine, i to baš Njujork Tajms. Roman je priča njezina života, u kojem jedva i da ima onog što bi se konvencionalno smatralo romanesknom biografijom. Priča njezina života ustvari su novinske vijesti iz godina u kojima Gezine Krespal živi. Svaki dan u godini jedno je od onih hipnotičnih književnih djela, koje kod čitatelja stvara sličan efekt kao Knausgorova Moja borba, samo drugim sredstvima i na još neobjašnjiviji način. Dok se pokušavam baviti 1983. godinom, ja ne slijedim Jonzona, ali njegov mi roman pruža određeno samopouzdanje da to tako može, da se to tako smije. Pritom, to je godina u kojoj je po mom osjećaju došlo kraju jedno vrijeme. Igrom slučaja, za mene, a možda i za dio moje generacije, s krajem društvenog doba kraju je došlo i jedno intimno doba. Sljedeće 1984, u augustu, išli smo u vojsku, što će koincidirati s totalnim emocionalnim, moralno-političkim i marketinškim prevratom u zemlji. Najprije se zbio jedan naoko srećonosan spektakl: Zimske olimpijske igre u Sarajevu, s kojima su došle i prve limenke coca-cole u našoj povijesti, nakon kojih iščezava titoistička i komunistička iluzija. I pomalja se lijepo i strašno lice slobode. Moje bavljenje 1983. zapravo bi trebalo rezultirati jednim nemogućim romanom o posljednjim danima jednoga svijeta koji ide na suočenje sa slobodom. Ravno u pakao.

Šta je, dakle, to što te primorava na pisanje? Koja vrsta iskustva progovara u tvojim tekstovima? 

Pišem zato što moram, a o prirodi tog moranja teško bi bilo na ovom mjestu govoriti. Tek to je neka velika tema, o kojoj se, pak, ne može govoriti iz perspektive dokonog profesora i teorijski fundiranog književnog znanstvenika. To je nešto o čemu se može govoriti samo iz perspektive pisca, baveći se vlastitim slučajem. Pisanje romana, izmišljanje svjetova, imaginiranje, sve su to posljedice neke unutarnje nesavršenosti i nedovoljnosti. Pišući, ja zapravo radim ono što sam radio u vrijeme dok sam se sam sa sobom igrao ispod stola, usput prisluškujući što drugi govore. Nisam imao stvarnih prijatelja za igru. Osjećao sam se ugroženim od vršnjaka, kao što i danas osjećam stanovitu ugrozu od ljudi kao takvih. Često sam bio nesposoban za ozbiljne socijalne interakcije. Oduvijek mi je dubinski nedostajalo samopoštovanja. E, sve to su, vidiš, elementi mog moranja u književnosti. Ekstremna iskustva oduvijek sam izbjegavao. Uostalom, moglo bi se reći da sam izbjegavao bilo kakva iskustva, ali ona su mi se, eto, događala. Uključujući i rat. Koji bih svakako izbjegao, ali nisam mogao jer bi to od mene zahtijevalo napuštanje vlastite kože, pošto su u jednom trenutku moja soba i stan na Sepetarevcu, taj Sepetarevac i taj Mejtaš, bili moja koža. Ista stvar je i s manje intenzivnim iskustvima od rata. Oduvijek sam se najbolje snalazio u onome što čitam, što gledam i što slušam. Pamtim, recimo, kako sam u jesen 1996. u Sarajevu upoznao Teofila Pančića. Grad razrušen, nema vode u kafanskim zahodima, hladno je i sivo. Savršen ambijent za razgovor s nekim u kome prepoznajem nešto što sam prethodno poznavao ali zaista samo u sebi: ništa život, ništa javna iskustva, ništa druženja, skauti, izviđači, razredne tuče, muška nadgornjavanja, samo čitanje, gledanje, slušanje, samo štampa, knjige, ploče, slike, predstave. To je bio Teofil 1996. u Sarajevu, a meni je samo njegovo postojanje mnogo pomoglo. I nikad se nisam sasvim pomirio s tim da Teofil ne piše romane, priče, novele. Ako si takav kao on, moraš baš biti samuraj pa ne pisati romane, priče, novele. Ja nisam samuraj.

Topao septembarski dan. Sjedim sa Žarkom i Edom uz pivo. Ćumuramo.

– Nerviraju me ove noćne redukcije vode. Dvadeset godina poslije rata imamo redukcije vode u glavnom gradu države – kaže Žarko.

– Šuti, znaš kako nam je bilo za vrijeme rata – nastavlja Edo.

– E, ne mogu ja ostatak života provesti pod motom “Šuti, samo nek ne puca” – opet će Žarko.

Slažem se s obojicom. I mada smo se odavno dogovorili da izbjegavamo ratne teme, ova o vodi teško se zaobilazi. Sa nestankom struje nestajalo je i vode. Dešavalo se to sve češće. Prvo su bez vode ostajala padinska naselja i gornji spratovi zgrada. Počinjalo je dugotrajno vrijeme redova i kanistera. Kuma naše kćerke, nastanjena na dnu Koševskog brda, signalizirala nam je peškirom na balkonu kad je kod nje bilo vode. Trčalo se komšijama u prizemlju i vlasnicima garaža u kojima su imali vodu. Da ne bude zabuna i otuđivanja, na kanistere su upisivana imena ili inicijali. U našoj garaži i sada imam kanistere na kojima se crvene inicijali moje kćerke, T. P. Kad komšija natoči sve raspoloživo posuđe, dolaze na red ostali, bliski i manje bliski prijatelji i poznanici. Jedni pune kanistere, drugi nervozno cupkaju.

– Dajte da svi natočimo pomalo. Nemojte da neko napuni tri kanistera, a neko nijedan – čule su se prve primjedbe.

– Više nas je u porodici, šta ću od pet-šest litara vode!? – slijedio je odgovor.

– Ali, ljudi, ja nemam vode ni da se napijem – čulo se sa treće strane.

U međuvremenu je vode nestajalo, pa se ’narod’ razilazio, gunđajući o tome šta bi bilo najpravičnije. No to je tek bio uvod u dramu. Ona je tek počinjala. Trajnijim nestankom struje, prestali su i dotoci vode. Ponegdje se još mogla nabaviti: kod Sarajevske pivare, na Ciglanama, u Sokari, na Građevinskom fakultetu, u Dječijoj ambasadi… Malo lokacija, a mnogo potrošača.

Svugdje redovi, kanisteri i strah od snajpera. Teško je donijeti kući više od dvadesetak litara. Pravljena su kolica sa pogodnim pregradama ili platformama za posude. Najsigurniji i najizdašniji, ali za nas daleki, izvor bila je Sarajevska pivara. Na improvizovanom stalku instalirano je desetak slavina. Išao sam nekoliko puta i isteglio ruke noseći pet kilometara dvadesetak litara vode. Srećem Daku Radoševića. Gorostas tegli velika kolica sa 200 litara.

Kad je riječ o vodi, opasnost je bila u drugom planu. Ginulo se u redovima za vodu i u potrazi za vodom. Problem nije bila samo voda za piće. Veće količine bile su potrebne za kuvanje, pranje veša, kupanje, klozete…

Ko je imao para, vodu je mogao nabavaljati i razmjenom za naftu. Litar nafte – 150 litara vode. No trebalo je prvo od švercera kupiti naftu. Većini to nije bilo dugoročnije rješenje. Pare su se čuvale za druge potrebe.

Onda je došlo razdoblje snabdijevanja cisternama za vodu. Nije bilo sigurno kada će stići u neku ulicu. U ratu ništa nije sigurno.

– Ja sam stalno dežurao da ugledam cisternu – sjeća se Edo. – Onda, kanistere u ruke, i trk sa cijelom porodicom. Sutradan me komšiluk žestoko kritikuje što njima nisam na vrijeme javio. Narednih dana to kažem nekim najbližima. Slijede zamjerke što nisam kazao svima. Uvažavam primjedbe, pa o dolasku cisterne obavijestim sve stanare u našem stubištu. Oni otrče po vodu, a ja zakasnim. „Pa, ti si lud”, kaže mi žena, „nek i drugi dežuraju.”

Bila je u pravu. Poneko misli da između poštenog i glupog nema velike razlike.

Kanisteri su postali nedovoljni, trebali smo više vode. Nabavljali smo plastičnu burad od 20, 30, 50 litara. Opet trka do cisterne, pa tiskanje i svađe. Postojalo je nešto nalik na red, ali se njega malo ko držao. Jedni podmeću burad, drugi kanistere, treći pletare/pletenke… Pune ih i trkom nose kućama pa, ako imaju još posuđa, dolaze po novu turu.

– Ja sam mislio da ću dobiti bruh tegleći vodu na peti sprat. Boljela su me ramena, zglobovi, mišići i tetive ruku. Prsti otekli od hladnoće – priča Žarko. – Mogu misliti kako je bilo onim što su je izvlačili na osmi, deseti sprat… a bili su stari i bolesni. U tim soliterima je bilo najgore. Moj poznanik imao je stan u prizemlju. U početku sretan. Onda se, zbog nedovoljnog ispiranja, zaštopala kanalizacija, pa se sve počelo izlivati u njegov stan. Nema ko da to riješi: pucnjava, nema vode, zima, a on u govnima.

Činilo se da će se do vode lakše dolaziti zimi. Računali smo na topljenje snijega. Ništa od toga. Trebalo je donositi gomile snijega da bi se dobilo nešto vode. Zavisno od gustine snijega, odnos je bio 7 : 1 do 10 : 1. Osim toga, trošilo se dragocjeno gorivo za njegovo topljenje.

Glavna uzdanica su nam bile cisterne. Stalno se propitivalo je li prošla, u kojoj je ulici, gdje je zadnji put viđena. Dotrča jednom komšijin sinčić vičući:

– Eno cisterne u donjoj ulici.

Mi svi za ambalažu pa trk tamo. Ne bi ništa od toga. Ćorak. Došla cisterna, ali vojna, siva. Naša je bila žuta.

– Utuvi jednom u glavu boju naše cisterne! – izruži komšija sina.

Vode nam je stalno nedostajalo: za piće, kuvanje, klozete, kupanje, pranje rublja… U nekim porodicama to je bila prava drama. Naša komšinica imala je paralizovanu majku. Sve što pojede i popije završi pod njom, a vode nema. U potpunom očaju, gotovo poremećenog uma, kćerka bi joj znala reći:

– Što ne umreš već jednom!?

– I ja bih, dušo, najradije umrla da to Bog hoće – odgovarala je majka.

Onda su obje, zagrljene, plakale. I tako danima.

– Meni su kćerka i supruga stalno govorile da trošim mnogo vode – kažem poluglasno. – Ja sam svoju ćelavu glavu prao sa dva litra vode. Njima je za pranje kose trebalo pet puta više. Ne znam ni kako su je ispirale.

– I mene su moji udavili tim primjedbama – uglas će obojica.

– Nas je bilo petero. Djeca kô djeca, ne možeš im ništa dokazati – veli Edo.

– Šta se pljuskaš, izvadi samo krmelje iz očiju i peri zube kad ima više vode. Kad već ideš na posao, mogao bi ti češće koristiti WC u svojoj firmi, ne moraš samo ovdje čučati – govorili su mi – nastavlja Žarko. – A vidio sam da su se toga drugi prije mene dosjetili.

Kiše su bile dragocjeni dar s neba. U zgradama sa vanjskim olucima okupljali smo se i nalijevali posude. I tu se raspravljalo ko ima pravo prvenstva. „Idite na oluke svoje zgrade, ni mi ne stižemo na red“, čulo se svojatanje. Onda su inovatori sa gornjih spratova instalirali odvode za svoje stanove. Pregrađivani su oluci i gumenim crijevima odvođena voda. Smanjeni su dotoci na izlazu oluka, što je izazivalo nezadovoljstvo stanara iz prizemlja. Vođene su prave rasprave o neutemeljenoj uzurpaciji zajedničkog dobra i o pravnoj neuređenosti ovog pitanja.

Voda je bila predmet žudnje i radosti. Kada su bile pune sve posude, bili bi to trenuci velikog olakšanja.

– Nemojmo se danas svađati. Puna nam kada kišnice, imamo vode za piće a i dobro smo jeli – kaže nam kćerka, zadovoljna što su problemi odgođeni za nekoliko narednih dana.

Voda je razumno korišćena. Ona od umivanja i pranja sakupljana je za ispiranje klozeta. Rublje je prano u fazama, jednom operi, drugi put isperi…

Bilo je vrlo važni posjedovati dosta posuda za vodu: kanistera, buradi, škafova… Jednom sam sakupljajući kišnicu na prozoru trećeg sprata nespretno ispustio i slupao veliki škaf. Nismo ga mogli prežaliti. Svi su se izvikali na mene. Drugi put su nam razbili bure, što je uveliko ugrozilo naše snabdijevanje vodom.

Ljudi su mahom mirisali na prevreli znoj. 

– Je li se ono mliječna kiselina pretvara u propionsku? – provjerava Edo svoja sjećanja iz organske hemije.

– Ipak, i tokom rata sretali smo uredne žene i djevojke, kô manekenke. Ne znam kako su to uspijevale? – pita se Žarko.

– Bilo je tu ponosa i prkosa. Ipak, sve je to, dragi moj, uglavnom zavisilo od love. Lovatori i njihove porodice mogli su i tokom rata imati dovoljno i hrane i vode. I izaći iz Grada i izbjeći prve linije – sjetno će Edo. –Takvi i sada sve mogu – dodade.

Većina naroda napatila se kao i naše porodice. Vrijeme čini svoje. Jednog dana će ovo opštenarodno mučeništvo neko iskazati samo u prostoj rečenici: Imali su problema s vodom. Složismo se o tome kao i u odluci da bi nam legla nova tura piva. 

*

Već duže vrijeme nisam čuo da je neko umro
A onda sam jutros, na vratima tržnog centra
Ugledao zelenu smrtovnicu čovjeka koji mi je
Jednom u djetinjstvu, prije nekih trideset godina
Ubrao zdjelu trešanja 

*

Dok gledam sjekavicu na suncu
Osjećam da me liječi od anksioznosti

Novogodišnja prskalica ljeti

*

Danas je rođendan Tinu Ujeviću pa sam ga izveo malo
Na terasu, u predvečerje, u trenucima kad se sunce smiruje

I pustio ga da gleda polja i na njima ljude
Svijet koji ne razumije, automobile, romobile koji jure

Šumu koja se diže iz zemlje kao zastava
Rojeve mušica iznad vodenih rasprskivača

Dvoje mladih šetača, dok zamiču za šikaru

*

Pored puta, kud vozimo bicikla, na livadi u polju
Svaku večer grupa dječaka igra lopte 

Golovi su im drveni kolci, u vrhu zakrivljeni
Toliko da čitav prizor ni malo ne strši

Od prirodnog ambijenta: livade, šumarci
Stasiti jablan i u njegovim krošnjama sunce

Kao čvoruga na djetinjoj glavi, zatim selo sa crkvom
Pa džamija, magistrala kao bijela traka i po njoj 

Auta

*

Iza golova, na gomili, dječja bicikla
Vriska, zvuk lopte i dozivanje iz daljine

Kako kojeg dječaka bude pogađalo njegovo ime
Napuštat će igru, uzimati biciklo i odlaziti

Tamo odakle, negdje pred kuću izašla
Stoji i zove ga majka

*

Ulijenio sam se, ponovo mi vrijeme teče sporo
Na stolu, u zdjeli, sazrijevaju kavade

U šupi se suši držak motike koja će
Ako je jednom uzmem, samo spasti

Komšinica, u predvečerje kad šeta
Digne ruku pa mi dugo, dugo maše

Romobil se poljskom cestom kreće
Nekako čudno, kao suza niz lice

(Završna priča “Sarajevskog marlbora”)

Iznad glave začuješ zvižduk, pa prođu dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prašine koji se pretvara u dim i u vatru. Čekaš još nekoliko trenutaka da prepoznaš o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, riječ je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori nečije lijepo uređeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog čaršijskog gazde, pun starinskog masivnog namještaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i još brže nestane puštajući da vjetar raznosi pepelne listiće nad gradom, ti znaš da je upravo izgorjela nečija kućna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomišljaš da je Sarajevo ležalo na knjigama. Ako i nije, želiš da kažeš da je tako dok prstima dodiruješ svoje, još nezapaljene.

U svakoj privatnoj biblioteci najviše je nepročitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlačile. Takvu knjigu dodiruješ često prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, pročitaš dva-tri reda i vraćaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gađenjem. Često si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji način, ali nikada nisi imao načina to učiniti. Ona je ostajala kao čudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja će se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i nepročitane knjige opteretit će te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ćeš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.

Manje je knjiga kojima se nisi vraćao od djetinjstva. One su te podsjećale na doba kada još nisi naučio preskakati stranice i čitati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno pročitao u životu. Sve dobre dječje priče imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa naučiti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu “Mrtvi” Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomislio si da je to ustvari to, i došlo ti je da plačeš.

Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ćeš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put čitao, neprestano bi odgađao kraj. Kasnije su te uzbuđivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ćeš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome će to kasnije zvučati patetično, ali će za tebe, pogotovu kad stigneš u druge gradove i u još uvijek žive knjižare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.

S gašenjem iluzije o kućnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Već u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadržana tek jedna grčka riječ, obična kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokužio onaj sarajevski književnik i bibliofil koji je prošle zime umjesto da troši skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slučajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativši stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za čašom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zločincima zbog kojih Varšave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva više nema. A i ako ih bude, tada u njima žive ljudi koji se u doba najvećeg mira pripremaju za evakuaciju, već spremni da se odreknu svojih knjiga.

U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono što ga je Zuko Džumhur izgovorio misleći na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je već izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je tražiti. Oni opterećuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posuđene knjige uredno vraćaš, poklonjene pokušavaš izbjeći ili izgubiti, a napisane šalješ prijateljima koji žive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen može progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.

Sve zapaljene kućne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamćene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konačni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveučilišne knjižnice, slavne Vijećnice, čije su knjige gorjele cijeli dan i noć. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, točno prije godinu dana. Možda baš istog datuma kada ti ovo čitaš. Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah. 

(Iz dnevnika)

I

hrvati su srbi rimske vjere, hrvati su samo pogrešni srbi, tvrdi akademik stjepan babić u mišljevini pod nazivom “kako se hrvatski kaže tepsija?” objavljenoj u 47. broju časopisa jezik, čime prozirno afirmira na plići način isto ono što, recimo, šešelj tvrdi u bestseleru “rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije”. babić do ovoga otkrića dolazi planiranom epilepsijom na molbu jednog stručnjaka koji piše kuharicu (!) a nikako ne može upotrijebiti riječ tepsija jer je to, opravdano strahujem, srpska riječ turske vjere. i sozercava tako naš babić logos duboki u šetnji namom kad tamo vidi porculansku tepsiju koja se zove pekač, sve ovo piše u tekstu, riječ koju zatim pronalazi u rečniku matice srpske gdje piše da je ona pokrajinska što zatim provjerava u akademijinom rječniku a tamo “reč ta živi u sremu, u narodu, osobito je rado koriste srbi rimske vere, tzv. šokci” pa zaključuje: “odgovor je jasan i jednoznačan: tko želi znati kako se hrvatski kaže tepsija sada zna: pekač, jer ‘srbi rimske vere’, to su hrvati!”

u nastojanju da odsrbi jednu riječ za potrebe pisanja kuharice naš je kivi-akademik, kako je mandić zvao aralicu a ja ne vidim razlog da to ne postane ime štićene vrste, posrbio cijeli jedan narod. ima li šta bolje od kroničnog manjka joda u organizmu?

tepsija se, da zaključim, na hrvatskom kaže tepsija. evo jedne dokazne pjesme meni u prilog a tepsiji u slavu.

Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj

Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese grčku tepsiju i po tijelu
Rane.

 Žene mu rekoše da mu tepsija
Iz Grčke ne valja, jer je plitka.

Mi mu rekosmo da mu ni rane
Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.

Rekosmo mu:
Mi bismo ti kod kuće zadali dublje
Rane.

________________Ćamil Sijarić

II

uostalom, zašto najvećeg higijenskog tehničara našeg jezika zanima kako se na kliničkom hrvatskom kaže baš tepsija a ne, recimo, tambura koju je, kao što znamo iz knjige postanka, bog stvorio osmoga dana odmah na sabajle pa je dao hrvatima od požege do županje sve do vukovara da na njima škripe do sudnjega dana? pa zato što je tepsija turcizam egzemplarni a turcizam se na babićevom jeziku hrvatskom kaže srbizam.

tambura potječe od tanbura, žičanog instrumenta koji se pojavo u mezopotamiji za vrijeme akadskog carstva u trećem tisućljeću prije krista, hrvata, srba, tepsije i babića a ključna je kost u kulturi naroda koji danas žive u iranu, indiji, kurdistanu, armeniji, afganistanu, azerbejdžanu, pakistanu, turskoj, tadžikistanu, kazahstanu i uzbekistanu. koga zanimaju ti sonorni pragovi dionizijski na ovome linku neka se utješi: https://www.youtube.com/watch?v=cIMKJ43TFLs

p.s. jedan plemeniti i definirani gospodin upozorio me s pravom da moja privatna aneksija ćamila sijarića može kod jednog dijela bošnjačke javnosti izazvati ozbiljne alergijske reakcije i upalne procese. član sam samo svoje sobice uz kuhinju i ne treba mi ćamil sijarić da od njega pravim nacionalnu književnu štalu nego da mi privatno bude lijepo. istovremeno, u pjesmi dođe naš ratnik ja ne vidim drugi jezik osim ovog koji zovem svojim i tvojim imenom. garava je, putnici na zemlji, priroda jezika.  a kod mnogih reakcija, upala i tegoba gavez navodno pomaže.

Ne disati, ne micati se. Usiljenim osmehom, koji nakon dugogodišnje upotrebe i nije više usiljen, već je deo lica, deo mentaliteta, deo karaktera, i u svakoj situaciji potvrda lojalnosti jednog višeg, neupitnog reda ‒ lojalnosti prećutnoj većini. Opredeliti se za princip poslušnosti, najsigurniji je put za stranca. 

Osetio je to Andrej tokom prve bečke zime, godinu dana uoči raspada Jugoslavije. Olga je još uvek bila u Beogradu. On je radio u ordinaciji jednog Poljaka u Viner Nojštatu. Svakog dana je u zoru sedao na voz, u toplom kupeu razmenjivao poglede sa putnicima. Vrlo brzo će nemim osmehom i spremnošću da se prilagodi postati jedan od njih, i samo će kad progovori, jakim akcentom i gramatičkim greškama, otkrivati da je stranac, ali stranac koji zdušno prihvata integraciju, onako kako se ona u Austriji doživljava, ne kao proces međusobnog približavanja dve strane, već kao bezuslovno pokorovanje jedne strane drugoj strani. 

Andrej redovno odlaže flaše i tegle u specijalne kontejnere, razdvaja organski otpad od neorganskog, nedeljom uzima novine iz plastične kese zakačene na saobraćajni znak, i u metalnu kasicu ubacuje puni iznos. Gnušao se nereda, nepoštovanja regula. Bolela ga je svaka fleka na sedištima po vozovima i autobusima. Zamišljao je sebe kao kontrolora koji kažnjava izgrednike, i na sve boljem nemačkom pridružuje se konsenzusu nevidljive, a tako duboko sveprisutne većine. 

Sećao se kako su jednom, za Božić, Pavle i on išli u posetu Riti i Tiboru u Hicing, tramvajem 58, i kako je jedan mladi Amerikanac ispružio noge na sedište prekoputa. Prišla mu je starija gospođa i ljutito ga opomenula. Mladić je spustio noge. Pavle je zaškiljio očima suzdržavajući osmeh, a zatim razmenio poglede sa ocem. Bili su tri musketara: starica, Andrej i Pavle. Lojalni građani jedne uređene, duboko socijalne države, koja je Pavlu tokom redovnih dolazaka u vreme Božića i letnjih raspusta izgledala kao pokretni praznik, karusel koji se ne zaustavlja, prostor u kojem mu se ništa loše ne može desiti. Istinski je obožavao Beč, njegove ulice, parkove, zamak Šenbrun, plaže na Dunavu, luna-park Prater, pozorišta, muzeje, njegove kafee i restorane. 

Nakon svega što mu se dogodilo, Pavle je osećao duboku povređenost i razočaranje, povremeno i jak bes. Devet kolega bilo je dovoljno da se izbrišu sve one lepe uspomene, sve one divne Austrijance koje je poznavao. Počeo je da mrzi Austriju, ma koliko to apsurdno zvučalo, i savršeno je razumeo one Jevreje, koji nakon Drugog svetskog rata nisu više želeli čak ni nemački da govore. Setio se nobelovca Erika Kandela, koga su nacisti kao dečaka proterali iz Beča, zajedno sa njegovom porodicom, jedne zimske noći 1939. godine, a sada se ta ista Austrija diči njegovim uspehom. 

Tokom sedamdeset dana Pavlovog boravka u istražnom zatvoru Andrej svaka dva do tri dana preuzima njegovu poštu, koju Olga ne otvara. Samo preleti po adresi pošiljaoca. Sluti da ništa dobro nema u tim pismima. Sa svakom novom obavesti Pavle je sve dublje potisnut na marginu. Andrej kaže da su to pisma iz bivšeg života, koji se oboma okončao jedne subote telefonskim pozivom u rano jutro. Prvo se Andreju javio Pavle i rekao mu da je uhapšen, i da nađe dobrog advokata. Onda je Andrej pozvao Olgu. 

Sa zebnjom Andrej otvara pisma, nekoliko puta pređe pogledom po tekstu u kojem je još jedno obaveštenje da je lekar Pavle Marić skinut sa ko zna koje liste po redu. Nakon otkaza u Centralnoj bolnici ređale su se odjave od Lekarske komore Austrije i psihoterapijske grupe Viner Vonen u kojoj je radio honorarno, pa do zdravstvenog i socijalnog osiguranja. Bio je to izgon iz života, sveden na staklenu kabinu u sobi za razgovore zatvora u Nojburgu, gde je svakog ponedeljka imao polučasovni susret sa roditeljima. Gurnut je u limb u kojem će živeti narednih meseci.

Olga je sva usredsređena na Pavlov povratak. Čini joj se da ga mislima može ubrzati. Uveče preko Vajbera dugo razgovara sa svojim partnerom Rudijem Stuparom, piscem i dramaturgom, s kojim je već dvanaest godina u vezi. Svaki put, na kraju razgovora, Olga kaže da se ne pomera iz Beča dok je njen sin u zatvoru. Kako provodi dane od ponedeljka do ponedeljka? U dugim šetnjama. Dok hoda, vreme brže prolazi. Prešpartala je Beč uzduž i popreko. Nekada satima ide Praterskom šumom ne bi li se oslobodila košmara u kojem već danima živi. Zamišlja da je sve to samo jeziv san. 

  Hoda i Andrej. Prvi put ne drži konce sudbine u svojim rukama. Život se odvaja, klizi sporednim rukavcem. Ništa više od njega ne zavisi. Stigao je završni račun, ali ne u Pavlovo sanduče na adresi Landštrase 72, nego njemu lično, na poste restante, sa svih onih mesta na kojima se odvijao taj život nakon razvoda, za sve one godine što ga nije bilo tamo gde je trebalo da bude. 

Hodao je u bunilu. Podsećao je na one usamljenike koji razgovaraju sa nevidljivim sagovornicima. Jedno od prvih Andrejevih zapažanja po dolasku u Beč u leto 1990. godine bilo je da mnogo ljudi priča sa sobom. Viđao ih je na ulici, u parku, u gradskom prevozu. Nisu to bile ni skitnice, ni pijanice, nego osobe pristojna izgleda, koje ne viču, nikoga ne ugrožavaju, već su samo u dijalogu sa sobom. Hodaju i pričaju. 

Sada Andrej, utonuo u crnilo, korača bečkim ulicama i priča sa sobom, u sebi, i naglas. Preslišava se šta mu je činiti. Teško odustaje od mita koji je izgradio tokom trideset godina u tom gradu, da živi na najboljem mestu na svetu, da diše najčistiji vazduh, pije planinsku vodu iz bečkog vodovoda koja stiže čak iz Semeringa. Buka je svedena na najmanju meru. A problemi se anticipiraju još u začetku, dok su u predelu strepnje. 

Odjednom više ne važe dogovori od pre tri decenije, postignuti sa sobom u jutarnjim vozovima na relaciji Južna stanica – Viner Nojštat, kada je sanjivim pogledom odmeravao svaki detalj i trudio se da bude jedan od tih ćutljivih putnika, uvek zaštićen, i stalno na oprezu ‒ nesvestan da je apsolutna sigurnost jedno izmišljeno stanje, bolest, tako austrijska. 

Živeo je u bunilu, vodio duge razgovore s advokatom Alojzom Biberom, koji je evidentirao svaki minut, i tek kada je ispostavio prvi račun, Andrej je shvatio da je upao u zamku. Bez prestanka izvire nešto što treba uraditi, a što nije u domenu krivičara Alojza Bibera. Preporučuje mu kancelariju specijalizovanu za oblast radnog  prava, koja će tokom tri meseca davanja usluga uzeti enormni honorar. Andrej je užasnut koliko novca odlazi bez ikakvog rezultata, dok Biber uporno ponavlja da moraju biti strpljivi, i sačekati da se završi hemijska analiza kolača.

Tibor je u pravu, bečki advokati suptilniji su pljačkaši od zubara. Isuviše je opasno rizikovati sa paragrafom 87 austrijskog državnog zakonika. Ukoliko dođe do podizanja optužnice, mora se naći pouzdan branilac, koji će Pavla spremiti za suđenje. A to gospodin Biber svakako nije.  

Po ko zna koji put se ispostavilo da je Tibor nezamenljiv u takvim situacijama. Preuzeo je na sebe da u bečkoj advokaturi pronađe baš takvoga ‒ juristu s dušom.