Licemjeri

Moj pas izgleda krvoločno
laje glasno i nasrće na strance
ali, dovoljno je ponuditi mu slatkiš
da ti počne lizati ruke.
Moj komšija je fini čovjek
uvijek kaže dobar dan
pomogne ponijeti teške stvari do lifta
ali, dovoljno je da njegova supruga
pogrešno zagrije ručak
ili podigne glavu kad ne treba
pa da joj počne lomiti ruke.

Odzvanja naša zgrada
od laveža, od krikova
policajci dolaze po prijavi za uznemiravanje
pitaju
na kom je spratu pas
od koga ne mogu spavati stanari?
Uvijek se nađe barem jedan
koji ih prvo dovede
do mojih vrata

Cancer turizam

U mojoj zemlji
gradovi razmjenjuju cancer turiste
to su nove vrste migracija
o kojima u udžbenicima još
nema nikakvih objašnjenja.

U mojoj zemlji ljudi umiru
jer nemaju novaca
za zdravstveni turizam
dok se gospodari pečata
igraju bogova.

Teško je napisati pjesmu
o nečemu tako surovom
tako okrutnom.
Iznajmjivači apartmana
ne ostavljaju čokolade
na zategnutim krevetima
U korpi dobrodošlice su maske
fiziološke otopine i
vrećice za povraćanje
Samilosno stišću ruke gostima
i mole se da im ne umru pod krovom.
U mojoj zemlji
glasno pjevaju cajke,
nasilnici, prevaranti

Prevareni
Povrijeđeni
Žrtve
Odavno su ostali bez glasa.

Anatomija vječnosti

U mom djetinjstvu
pjevale su se pjesme oslobodilaca
Učili smo kako treba držati
dlan na srcu
podići glavu
pustiti glas
dok se podiže zastava
I izgovara: Vječno ćemo ih pamtiti.

Onda je stigao novi rat
i vječnost na koju smo se zaklinjali
bačena je u kontejnere
ili na obdukcijske stolove
na kojima je
poput serija o forenzičarima
nanovo
pretraživana njezina smrt.
Tražile su se modrice koje smo previdjeli
 uzroci kojih nismo bili svjesni.

Nova je vječnost nastupila
u isto vrijeme kad se rodio moj sin
strahujem koliko će dugo
njegova vječnost biti živa
Hoće li imati vremena zaljubiti se
putovati
radovati se
dok i njegovu vječnost
ne polože pod scalpel.

Nesmirivo zabrinutim usljed činjenice da će im od
prvog dana narednog mjeseca biti zabranjeno pušenje
po birtijama, ali ovog puta uistinu, zaozbiljno, i sa
zaprijećenim drastičnim kaznama, te zbog toga oni
(odlučno su ponaosob prisegnuli) neće ni kročiti tamo
gdje im gazda nije priskrbio da uz predpodnevnu kafu
i večernje piće pripale i cigaretu, pa tako ni ovdje gdje
je svaki od njih svakodnevno dolazio i od desetljeća
duže – kad bih naumio da im pričam o današnjem
razgovoru s poznanikom koji mi je, sve drhteći od
uznemirenja, kazivao da smo kao narod u potpuno
neizvjesnoj situaciji, čak se i naš fizički opstanak
nad ambisom klati, dok se politička, intelektualna
i vjerska elita stara samo o svome probitku, grozno
manipulišući pukom, religijom i naukom, a zle sile
nesmiljene destrukcije sad djeluju kudikamo lukavije
nego prije, te dušmani osvajaju redom organe države
(vođeni su iz susjedstva, sa istoka i zapada), a u isto
vrijeme je, uz ranije postojeću pošast samoubilačku
koja prijeti kako ekološkom katastrofom jednako
i nuklearnom bombom, čovječanstvo proizvelo treći
faktor vlastitoga uništenja, jer vještački će intelekt
u vremenu vrlo kratkom dosegnuti i do samosvijesti,
nakon čega homo sapiensu spasa više nema niti može
biti, a za AI vječno će ostati strana dobrostiva ljudska
svojstva, emocija, solidarnost, svakako i poezija, pa
je i najveća čovječija sreća to što može izabrati način
na koji će kao vrsta iščeznuti, sablažnjenog me ostaviv,
kakvog me i zatekao – kad bih, dakle, noćas pokušao
da im o tome govorim, mrzovoljno i s prezirom uglas
bi me ušutkali, a glavni bi luzer i autoritet stvar cijelu
okončao tonom kojem pogovora nema: “Svejedno je
tebi, jer si prestao da pušiš!” Ni riječ jednu opet ne
prozborih, osamljenik u gomili, u svojoj pustinji,
ali zadovoljan što ću moći ovdje da navratim i kad
nijednoga od njih već ne bude, barem novi plamen
među ruinama još jedanput uzaludno da užegnem

Kad se čuje ova riječ, naš čovjek odmah pomisli na bivša, “stara, dobra vremena” gdje smo mogli u vreći za spavanje spavati gdje poželimo, ući u vlak s putovnicom i otići gdje poželimo i da nam još kažu: 

“Izvolite druže.”

 Neki zlobniji, ovu će riječ povezati odmah s jugonostalgijom, ili još dalje u prošlost, sa žaljenjem za “starom” Jugoslavijom, ili za, ne daj Bože, NDH. 

Rijetki su oni koji će nostalgiju povezati s našim ljudima koji su šezdesetih godina krenuli u svijet trulog kapitalizma, trbuhom za kruhom. Oni su uglavnom radili za velikog gazdu, imali love k’o blata, kad bi dolazili o blagdanima plaćali su svima piće, kukali za domovinom i snivali identičan san o svojoj kućici, na svojoj zemljici, sa svojom mirovinom, “krvavo, brate, zarađenom” i svojom ženicom i unucima oko nogu. Ti su ljudi poručivali one tugaljive, srceparajuće pjesme, kao što je “Moj brate u tuđini”,uz koje su oni koji su ostali doma puštali poneku suzu.

Još su rjeđi oni koji žele priznati kako osjećaju nostalgiju za svojim gradom i svojom rajom, jer “konačno smo se podijelili i znamo tko je tko”. 

Dovoljno sam sakupio godina i nekakvog životnog iskustva i znam da je život satkan od sjećanja, koja nas drže u nadi kako uvijek ima nešto gore ili bolje što nas može snaći u životu. Sjećanja nam daju snagu i od njih, gotovo, živimo Sve više razumijem potrebu starih ljudi za zadržavanjem rasporeda namještaja u sobi. Sve više razumijem i potrebu čuvanja bespotrebnih predmeta na policama koji, ipak, nekome nešto znače, a puno govore i o njemu samome. Koliko samo ljudi drži još one drvene čaplje koje smo kupovali na izletima na more, bilo preko sindikata ili kao ekskurzija u osnovnoj ili srednjoj školi?

Najviše čega se sjećam iz djetinjstva i što mi često budi nostalgiju su mirisi i dragi, osebujni ljudi, koje sam susretao kao dijete, a poslije i kao odrastao čovjek.

Prvi miris kojega se sjećam bio je miris dima, našeg, zeničkog ugljena. Njega su naši očevi, a kasnije i mi djeca, krali s vagona koji su išli na separaciju u Lašvu. Krali smo mi i cjepanice, ali one su služile samo za potpalu ugljenu. Zvuk ispuštanja pare iz lokomotiva, njihov zvižduk, često čujem u snovima. Sjećam se i zvuka sirena hitne pomoći od one godine kad se vlak zapalio u tunelu Vranduk. I sada kad čujem takav zvuk začepim uši i bježim što dalje.

Drugi miris koji mi stoji u nosu je miris konja i njihove balege. Njih sam upamtio tamo iza sadašnje robne kuće Bosna, bivše Beograđanke. Tamo su bile Kaknje, stara zenička obitelj i stara čaršija, i ja sam tamo išao s rajom, kriomice od oca i majke, napiti se vode s konjske česme. Miris koji, isto tako, pamtim je miris onih cigareta “Evropa” u tvrdom pakiranju. Te su mi cigareta davala starija raja da pušim i onda su prijetili:

 “Ako ti izdaš nas i mi ćemo tebe.”

Nikada ih nisam, evo do sada izdao, a ja, inače, ne pušim.

Poslije, kao malo stariji, upamtio sam mirise bureka. Prvo iz škole “Manojlo Popić”. Tamo je bila jedna prostorija s dva stolića i s malim prozorčićem na koji smo mi o velikom odmoru, kupovali bureke i meni omiljene oblande. Učiteljica bi nam kao nagradu za dobro učenje i vladanje davala bon za koji smo mogli dobiti kolač ili burek. Taj me miris bureka poslije pratio i u menzi zeničkog socijalnog, gdje mi je majka radila, ali i u fakultetskim menzama u Sarajevu. Što god toga dana bilo na jelovniku moj nos i ja smo registrirali samo miris bureka, u koji su poslije dodavali krumpir pa je i burek, kao simbol nečega gubio smisao.

U zbirci mirisa važno mjesto zauzimaju mirisi i sjećanja na Janjičku adu i pečenu janjetinu, ali i improvizirane roštiljčiće od dva-tri dobra kamena i nekakvom rešetkom. Na njima se poslije pojedenog obroka još mogla skuhati i kava. Meni je izgledalo nevjerojatno da se može na takvoj maloj vatri skuhati bilo što, ali, eto, uspijevalo je. Moja glavna zadaća bila je nakupiti drva za potpalu. Kako sam stalno, za svako drvce posebice pitao:”Može li ovo?” otac bi ubrzo gubio živce i nastavljao sakupljati sam. 

Tek miris pečenog kestenja. To je miris nad mirisima. Tu se najviše sjećam Masarikove, naših šetnji i mirisa kestenja. Koliko smo samo puta kupili kesu kestena, jeli onako uz put, a onda otišli na Konjsku česmu oprati ruke i lice.

Neki dan sam se prisjetio i osvježio sjećanja na ovaj miris kad mi je kum iz Švedske rekao telefonom kako se više ne sjeća nekih imena, likova, ali da mu miris pečenog kestenja stoji u nosu. Tamo gdje je on sada toga nema. 

Je li to nostalgija ili starimo, kume moj?                                                 

Ja sam se njemu požalio da živim u gradu koji nema košpicarne, a on meni veli: “A što radiš u takvom gradu.”

A što ti radiš tamo gdje ne peku kestenje? 

U Masarikovoj smo išli i na indijanere, one divne kolače našeg djetinjstva.

Nema nigdje na svijetu mirisa pečenog kruha kao u staroj čaršiji kod Salčinovića. Ali, uvijek ovo “ali”, ni taj miris nije kao prije. Znali smo po povratku kući svratiti i pogledati ima li vrućih kifli ili lepinja. Nerijetko smo znali doći i u gluho doba noći, ako smo pri piću, kupovati vruć kruh ili lepinje. Osobno sam 1989. godine nosio na poetski maraton u Sarajevo Salčinovićeve kifle i Ćorinu bozu. Bio sam uvjeren kako će naša zenička boza i naše zeničke kifle puno više kazati od mojih stihova. I pogodio sam. Ćoru smo mi tako zvali jer je imao naočale sa debelim staklima kao dno od tegle. On je imao slastičaru u prolazu prema Muratovoj fotografskoj radnji. Tu smo mi, vraćajući se s Kamberovića, ako smo imali novaca, svraćali na špricere. To je ono pola boza-pola limunada. Ako nismo, što je bilo češće, pili smo uvijek drage vode s Konjske česme. Posebno smo voljeli za vrijeme Ramazana kad u podne Salčinović prodaje vruć somun, zvani ramazanija. Onda smo redovito išli i kupovali vruće lepinje a iz džepova vadili pavlake i jeli na klupama ispred beogradske. To je bila klopa.

Sjećam se subota na Kamberovićima. Igralo se lopte, košarke, na velike i na male. Živjelo se s Čelikom, tugovalo i radovalo. Na majicama se pisalo Rena, Joca. Smijalo se napisima u Tempu, kada je Prodanović izjavio otprilike: 

“Obećao sam majci dres s državnim grbom.” 

Niti je on zaigrao u tom dresu, niti joj ga je, eventualno, kupio. Naprosto nije bio toliko dobar. Plakali smo kad je Čelik odigrao s OFK Beogradom 1:1 i ispao iz lige, a pravi je cirkus bio kad su dobili Prištinu s 3:2. Za svu tu bruku bio je kriv Lepinjica, bivši igrač Osijeka a tada Prištine. On, izgleda, nije znao za dogovor pa je Čeliku uvalio drugi gol, a onda je bilo stvarno teško u dva minuta dati nekome tri gola. Dva hajd’ i nekako, al’ tri!

A sada su i raja i mirisi raštrkani svuda po svijetu. Mirisi su tu pored nas, stvar je u našim nosovima. Ponekad su začepljeni od nahlade, ponekad od alergije na sve oko nas, ponekad se mirisi i pomiješaju. 

Ali raja se više ne miješa. 

U ovoj eri računara i visoke tehnologije, kad ljudi samo što nisu svaki dan išli na Mjesec, popiti kavu u tabletama, nije pronađen nikakav magnet koji bi nas ponovno skupio u jedan grad, u jednu zemlju ili, ako krene svemirski program, na jedan planet.

Ostale su nam poneka fotografija, koju djeca vide i pitaju: “Što ti je ovo na glavi?” gledajući kosu koje je sve manje, ostale su nam stare LP ploče koje nemamo na čemu slušati jer gramofoni se više ne proizvode, a starima su se polomile iglice, i ostala su nam sjećanja i ovakve priče. Našoj djeci dosadne, našoj mladeži uskraćene, a nama bezalkoholne.

danas su izvadili grumen zemlje
i ukopali Sastavljača Riječi
u mjesecu kada opada lišće
baš onda kada i mrtvi i živi obično šute
na dva različita načina

nije povukao niti riječ za sobom
kako ih ni živ povlačio nije

jer sav njegov imetak i bješe u
riječima
i ostavljen zaboravnima

a oni rekoše da mu
neće mrviti riječi koje je sastavio
i da će dolaziti na ovo isto mjesto
i onda kada ga prekriju gomile godina
dok njegova umorna duša bude
gore visoko jahala neki modri
oblak

i rekoše kako ga neće zaboraviti i da će
javiti njegovima koji nisu uspjeli  doći
kako odavno nitko tako tiho ukopan nije
kao njihov list iz mjeseca u kojemu opada
lišće

i da će tražiti po svijetu riječi
koje Sastavljač Riječi sastaviti ne stiže
do kraja
oni će to kako rekoše
objaviti jednom u nekim koricama
dok Sastavljač Riječi
bude čekao u hodnicima beskraja

i nitko na dan kada je ukopan Sastavljač Riječi
nije vidio niti jednoga boga u blizini
ni njegovoga ni moga
ni njegove ni moje matere

niti boga ovoga čovjeka tu
što šuti a nitko ne dozna kako se on
zapravo poznavao sa Sastavljačem Riječi
i za kojim su se šankom
i nakon koliko piva i za kojim morem i u kojoj zemlji
i kada su se
njih dvojica zakleli na šutljivu i čudnu vjernost
na kakve se obično zaklinju
samo S
sastavljači riječi
prešutnim obećanjem da će jedan drugome doći
opet kada dođe neki mjesec opadanja lišća
ma gdje budu ukapali sastavljače riječi
na dan i trenutak
kada i mrtvi i živi šute na dva različita načina
a bogovi gledaju svoja posla
i pjesnici tiho kao ptice sa žice lete
u neznanu stranu neba
jer se dotad o mogućnostima
sličnim
s bogovima dogovarali nisu

       (Dariju Džamonji, u Sarajevu, sedamnaestoga dana
                                          mjeseca u kojemu opada lišće,
           u vrijeme kada obično ukapaju Sastavljače Riječi
         i u trenutku kada je on oprostio ukopnicima svojim
                                                       i postao prvak tišine) 

za Anne-Kathrin, Ivu i druge krasopisce

Ja sam ti čuveni bježač…
(Zuko Džumhur)

rijetko se kada desi da dan traje
duže od dvadeset i četiri sata.
rijetko se kada desi da se večernji ostaci petka
produže na dvanaest sati,
a da subota i nedjelja potraju
po trideset šest ili čak četrdeset osam sati,
i da svaka sekunda u svakom satu bude posve puna, potpuna,
da breči od svjetla i tame,
zvukova i tišinâ, toplinâ i hladnoćâ,
mirisâ, okusâ, dodirâ.

kada se to desi,
takve dane, krhke, pamtimo dovijeka, krški,
i u njih bježimo usred kljastog ponedjeljka,
onog šestosatnog ili trosatnog,
s njegovim praznim sekundama.

Tribalj, 27. listopada 2024.

Na Mediteranu kažu: zaroni, neka more izvuče svu tlapnju iz duše i tela. U Budimu, nad Ružinim brdom, čuju se priče dunavskih alasa: prenoćiti u šajci, da sve rane, i loše snove, povuče mulj, rečno dno. Gorštaci, za onog što boluje: stavite ga na konja, neka ga pronese kroz planinu ili šumu. 

Tako je gde ima konjâ, i ovde, u Višegradu, na severu mađarske zemlje: konj je lar-iscelitelj, o konjima se priča i sluša. A slika pred nama, nalik sceni iz karolinških legendi. 

Vitezovi – srednjovekovni je festival – podižu na konjske sapi devojčicu, na glavi joj cvetni venac, a ona sva u drhtavici, od grozničave letnje vreline. Dok konj obilazi blagi krug, ona leže na konjska leđa kao na palubu, venac pada na zemlju. Spava, a konj giba lagano kao što plovi šajka. 

Konj je smeđ, sa svetlim belegom kod oka, nazire se kroz raskošni crveni ular. Traje vrela letnja šagra na severu ravnice, u gradu koji nosi ime kakvo imaju mnogi gradovi. Svaki bi vladar da grad gleda ne sniska, već s brda, iz utvrde. 

Leto je, od svih doba, ponajviše vreme slavlja. Čovek živi od leta do leta. A festivali su svi opojni, svaki je pomalo slika, a začas postane kič. Eno, vitez, u oklopu koji je manje srednjovekovni a više renesansni, spustio vizir, zapalio goloaz, otvorio pivo šopron, razvezuje masni zavežljaj. Reski trag duvana, hmelj težački kabast, i letnji dan težak kao čovečja narav, kao mast od jela kad udari u glavu. 

Vitez stao fotografu za sliku, ali niti je on Kortes osvajač, niti mlako šopronsko pivo ima svežinu pilsnera, mada je preko višegradskih brda Slovačka i do Praga, nedaleko. 

Belac je jogunast. Takvi konji zanose u svoju stranu, pa ih po tome raspoređuju u zapregu. Kroz kapiju ulazi četvoropreg, dolazi kralj u azurnom ruhu sa podignutim mačem, okružili ga paževi sa mađarskim šeširom, trouglastim, nalik na vršak pagode. Belac zaneo ulevo, ka publici, kralj povlači uzdu. Onda konj mahne grivom i stane naspram publike. 

U azurnom ruhu i kožnim čizmama, na četvoropregu, gledan s tribina, kralj se čini visok i snažan. Sišavši s konja, otkriva trbuh odebljao i okrugao, hod mu teturav a lice zajapureno od vrućine dok podiže žezlo palo na travu. 

Poklonio se na sve četiri strane, a onda se okrenuo konjima, i šapuće jednom, pa drugom, trećem i četvrtom. Šaputao je kralj dok traje aplauz a onda se opet popeo u četvoropreg. Konferansije, ogrnut plaštom u bojama trobojke, govorio je dugo, šarajući govor i ponekom engleskom rečju.

Odred strelaca, rasporedivši se polukružno, gađao je u metu. Onda je jedan uzeo u ruku luk, podigao ga uvis i čulo se s razglasa: – Azijski, hunski! – I još: – Prednji deo, da izdrži pritisak, stopljen je od hrasta i tisovine, a unutrašnji koji naleže na dlan, od jelenjeg roga, kože i riblje kosti. Strelci s konja gađaju prema napred, ustranu, unazad. Načičkano pluto liči na jastuče sa čiodama. 

Oznojenog konja, i u letnje vreme, prekrij – tako kažu binjadžije. Ispred zamka, dok još traje slavlje, karnevalski kralj prekriva svoje konje. Nije taj prekrivač raskošna dolama, već ćebе boje zemlje i žita, stopljenо s konjskom dlakom. 

Kralj je seo u hlad velikog platana, odložio mač, skiptar, krunu. I on je, kao vitez što spušta vizir, samo čovek umoran od sparine, paor željan mehuravog hmelja. 

Na konja, kažu, za onog što mu manjka snaga. 

Ona devojčica na konju, iz Slovačke je, iz nekog malenog mesta kraj Bratislave, svake godine dovode je na festival. O tom kazuje karnevalski kralj, na engleskom jeziku sa domaćom kadencom. 

O bolesti kazuje tek ovlaš. Ali govori, kao svi što vole živu reč, kroz priču i svakom ko sluša, o tom da konjske sapi smiruju, on to zna jer se ceo život konjima bavi. Plovi njegova priča po ravnici od Segeda do Pečuja, preko baršunastog planktona Balatona do višegradskog gorja gde se oseća svežina severa a reč je blaža nego u Budimpešti. 

Za grad on kaže samo: – Pešta je golema. 

Devojčica sad drži u ruci tablet, na mapi jagodice uvećavaju tačke Zemljinog šara. Pored karnevalskog kralja stoje njeni roditelji. Majka, tiho: – Ima i u Slovačkoj konja za terapije koje krepe dušu i jačaju tkivo. 

To kaže majka, a devojčica prelazi preko ekrana i miriše svoje prste koji čuvaju smirujući dodir konjskih sapi. 

*

Tako je bilo u letnje vreme. Na severu zemlje podižu na konja bolesnog. Bilo je šopronskog piva, bilo je slavlja. Bilo je ljudi koji govore. Priče možeš čuti makar hučale tiho kao ponornice, ima ih dokle je puta koji promiče, dok je konjskog belega kraj oka.  

Južnije, na romanijskoj gori, konjima šapuću, znaju da je tanka konjska hrskavica, pa ranjenom konju popravljaju zglob. I kažu isto: konj, ako legne na zemlju, na njoj ostaje. I tamo ćeš čuti priče kako se u gladnim vremenima i u bitkama, davalo ranjenim da se od lipšućeg konja napiju krvi.  

A čovek živi između prolazećih leta, od vreline do vreline, koja zna biti teška i lepljiva poput zgrušane krvi. 

Ljuljalo je srednjovekovlje, hmelj čudotvoran kao druidova imela, pa je sve u Višegradu plesalo kao mistična vestalka i zavodljiva Kirka, lelujalo između sna i slike. I svako je u vreme karnevala, slavlja na otvorenom, od zemljice lebdeo iznad, i princeza i kralj u azurnom ruhu, a devojčica tonula u san svež, okrepljujući, iznad prašnjavog karnevalskog tla. 

Gorštaci vele: Nama su zvezde bliže. U ravnici, zna se, ljudi tonu u ćutanje i melanholiju, ali na mađarskom severu, vole ples, mila im pjanost karnevala. Vole legende o seobama, o dolasku, iz predela suvih i trpkih u ravnicu zelenu i vinorodnu. 

Šagre će se preneti u jesen. Uskoro će smena doba i Martinje, kad celo budimsko brdo zamiriše na guščiju mast i jela u kotlićima od kovanog gvožđa. U jesen mošt previre, a reči došljaka gube strane naglaske. 

Na višegradskom karnevalu vitezovi su nosili oklope, halebarde i koplja. Prolazili su jahači i strelci, njiska konja utapala se u vrelinu dana, žudnja leta previrala iz tela u proziran zrak. U hladu, vitezovi su otpuhivali kolutove a karnevalski kralj kroz dah goloaza plovio po panonskoj zemlji, postajući od paora vitez, krotitelj konja. 

U sumrak, glavnom ulicom Višegrada prolazi orkestar – bije def, prate ga doboš i violine, sve u noć. Zvonik crkve, oker boje, uzdigao se na modrini neba. Gledano sniska, žice s lampinjonima prave prirodan ram slici. 

Naše se putovanje nastavlja, pozivajući za svedoka Muziku. Od sunca užaren auto sad je topla utroba, Tinariven svira tuareški bluz i zvuk arapske lutnje upliće u ritam točkova – pesme su o lutanju i šolji čaja usred hladnoće Atlasa i pustinje.

 Dok je slavlje, karnevalske pesme traju, odvajajući krv od limfe. 

– U more! – kažu koji su s mora. – Na konja! – kažu gde je konj i drug i saputnik i lar-iscelitelj.  

Na asfaltu, bare od jučerašnjeg pljuska prave miraž, fatamorganu nalik onim o kojima pevaju Tuarezi. Muzika prati put, i nema žeđi, nema klonuća.  

Jurij Andruhovič, Rekreacija, 1992.

Uvriježilo se u znanosti o književnosti govoriti o prva tri romana Jurija Andruhoviča kao o trilogiji. U toj tvrdnji zasigurno ima istine, no moglo bi je se, bar kada je u pitanju treći, Perverzija, i poricati. O drugome sam dijelu trilogije, Moskovijadi, izvještavao u ranoj fazi ovoga serijala, a sada će biti riječi o prvome, Rekreaciji. Za Perverziju ostavljam neko kasnije mjesto.

U svome ću izvještaju poći od prilično jednostavne teze, no nisam siguran da će se put njezina dokazivanja pokazati jednako jednostavnim. Naime, htio bih ustvrditi da književnost ranog Andruhoviča pripada u nešto što bih nazvao (kasnim) nastavkom (rane) ukrajinske avangarde. Budući da ta avangarda nije došla do svoje konačne realizacije ili ispražnjenja poetološkog modela (razlog je tomu, zna se, pokolj koji je nad njom izvršila Staljinova tajna policija u doba velikih čistki), u povijesti je ukrajinske književnosti između nje i generacija koje su joj slijedile nastala jedna lakuna koju nije bilo moguće popuniti. Kratki je period otopljavanja (od 1956. do 1964.) bio nedovoljan kako bi se prema tradiciji uspostavio kritički odnos. Generacija kojoj je valjalo izvršiti prevrednovanje isključena je iz procesa. Dakle, Andruhoviču, i „njegovima“ pripao je zadatak daljnjega ispisivanja jednog nedovršenog projekta. Upravo stoga se njegova književnost ranoga perioda ne može smatrati obračunom s tradicijom (kako je to bilo, na primjer, u jugoslavenskim književnostima šezdesetih), već njezina revalorizacija, pridavanje zaslužnoga mjesta u povijesti ukrajinske književnosti.

Jasno mi je da bi ova teza u suvremenoj, bar njemačkoj, ukrajinistici naišla na nabiranje čela. Tome bi vjerojatno doprinijeti i njezina elaboracija koja slijedi. No budući da moje kolegice i kolege ovaj tekst zasigurno neće čitati, zadatak mi je dokazivanja unekoliko olakšan. Pođimo, dakle, dalje. Na čemu zasnivam ovakvu tvrdnju, osobito kada je riječ o Rekreaciji, Moskovijadu ostavljam po strani makar se i u njoj mogu pronaći veoma slične pripovjedne mustre? Pažljiva mi lektira teksta nudi najmanje dvije uporišne točke. Junaci su Rekreacije četiri pjesnika koji tvore jednu, ma koliko labavu, grupu. Kao što je poznato, jedna od središnjih odlika klasične avangarde bilo je povezivanje u skupine koje su svoju potvrdu pronalazile u sačinjavanju manifesta – kao za njih tipičnog i od njih de facto „izumljenog“ žanra. Time se otvara prvi asocijacijski niz. 

U ovoj je rubrici često bilo riječi o neoavangardnoj grupi BuBaBu koju je Andruhovič osnovao skupa s Oleksandrom Irvanecom i Viktorom Neborakom. Stoga se neću ponavljati, ali ću staviti akcent na riječ skupina koja nedvojbeno uspostavlja kontinuitet s centralnim poetološkim postulatima avangarde. Izvana vođeno „grupiranje“, skupa s programatski formuliranim manifestima, tvori jedan sloj kasnoga ili neo-, avangardizma grupe BuBaBu čiji se utjecaj spočetka najočitije manifestirao u performativno organiziranim nastupima. Drugi se, zasigurno i važniji, element poetike koju, post festum, valja odvojiti od usko shvaćene postmoderne, formira u onome momentu u kojemu članovi grupe postupno napuštaju grupni mentalitet čiji su ciljevi (prije svega provokacija) ostvareni i zapućuju se sve snažnije individualno obojenim putom. No rana Andruhovičeva proza je u poetološkome smislu dalje ispisivanje prekinutog pripovjednoga modela avangarde. U njezinu se središtu nalazi slijeđenje toka svijesti protagonistica i protagonista; ona se u svojoj realizaciji dobrim dijelom zasniva na apsurdnome i grotesknome; cilj joj je isprovocirati čitateljicu i natjerati je na stavljanje u pogon slobodnih asocijativnih nizova koji neće težiti ka uspostavljanju smisaone cjeline već, čak i po cijenu potpunoga razaranja narativne strukture i suspenzije razumljivosti, recepciji koja ostavlja slobodne ruke u interpretacijskome poslu. Intertekstualno će se veza s izbrisanom, prinudnom zaboravu izloženom, ukrajinskom (u ovome slučaju galicijskom) avangardom uspostaviti čestim prizivanjem jednog od njezinih najvećih predstavnika Bohdana Ihora Antoniča. (Njega smo u drukčijem kontekstu sreli u romanu Osam prstena.) Ovdje bi se negdje trebao završiti krug kojega sam sklopio kako bi pokušao bar donekle elaborirati svoju tezu.

A sad nešto i o romanu samome. Rekreacija prati jednodnevni boravak skupine četiri prijatelja u fiktivnome zakarpatskom gradu Čertopilu u kojemu se održava festival pod nazivom Uskrsnuće duha. Moglo bi se reći da romanom dominira karneval. Cijeli događaj u sebi nosi nešto nestvarno. Već od početka putovanja ne može se sa sigurnošću reći kakav cilj, ako uopće neki, slijede pjesnici. Zapravo može: stalo im je do alkoholiziranja na tuđi trošak, a zadatak koji valja odraditi kako bi se do alkohola došlo svodi se na poneko čitanje poezije u javnom prostoru. No da sve ne bi prošlo tako jednostavno brinu se pobočni akteri: članovi organizacijskog komiteta, njihovi pomoćnici, supruga jednog pjesnika kao i ukrajinski emigrant koji je u Švicarskoj ostvario uspješnu liječničku karijeru. Andruhovičeva dramaturgija je elastična. Junaci se pojavljuju čas kao grupa, čas kao pojedinci. Bilo da ih se promatra kao sudionike jednoga zajedničkog festivala, bilo da se o njima misli kao individuama koje su izgubljene u vremenu i prostoru, uvijek ostaje dojam da se kreću bez svoje volje, kao da njima dirigira neko čudno više biće koje se njima poigrava, šaljući ih s jednog mjesta na drugo a da im pri tom uskraćuje najznačajnije točke orijentacije. No takvi šahovski potezi pripovjedne instance (jer o njoj je riječ) dovode ih i u nove i neočekivane konstelacije koje su, zapravo, ako ih se pažljivije pogleda, tek ironično nizanje stereotipnih scena tipičnih za burlesku: muž koji se iznenada nalazi u bordelu dok ga žena vara s najboljim prijateljem, da bi ih, pri povratku iz javne kuće, zatekao in flagranti; žutokljunac kojemu u zadatak pada briga o pjesnicima što ga dovodi u niz neprilika i, prvenstveno, pravi predmetom njihove sprdnje. Osobno me se najviše dojmio monolog prostitutke u kojemu sam prepoznao daleke odjeke unutarnjega monologa Molly Bloom iz Joyceova Uliksa: „otišla sam u kupatilo, no tamo je sjedio balavac i rigao, dala sam mu kalijev permanganat i istjerala ga van, otišao je u prvu sobu, ali nijedna cura nije bila slobodna, dakle opet se obruši na mene, ‘samo ću ti masirati leđa’, lijepio se kao kuga, počeo se svlačiti, a ja sam ga zviznula mokrim ručnikom po njuški, mala zvijeri, išla sam u školu s tvojom majkom, sin mi je samo pet godina mlađi od tebe, služi u Moskvi u inženjeriji, piše da ne može više izdržati i da će zbrisati, a ti se si ovdje lijepo smjestio, ždereš moju kobasicu…“ 

U ophodnji kroz somnambulnu noć Rekreacija se postupno bliži kraju. Pred jutro je cijela skupina u hotelu, trijezni se i pokušava pohvatati konce onoga što se zbilo. U momentu u kojemu se čini da je burna noć privedena kraju i da su pripreme za predstojeći festival Uskrsnuća duha došle do vrhunca, u hotelske sobe upadaju naoružani vojnici, hapse goste i odvode ih na strijeljanje. U toku je državni udar (naravno, riječ je parodijskom ismijavanju puča protiv Gorbačova) kojim se smjenjuje izabrana vlast a na njezino mjesto dolaze pripadnici vojske i pristalice staroga režima. U odlučujućem momentu, svi se sudionici festivala nalaze naslonjeni na zid za strijeljanje, pred njih stupa predsjednik organizacijskog komiteta i  obznanjuje da je riječ o vrhuncu proslave Uskrsnuća duha. Sve je brižljivo pripremljena kazališna igra, vojnici nose kostime, tenkovi na ulicama dio su rekvizita, isto tako i strojnice. Na mjesto straha dolazi olakšanje, no predsjednik ih još jednom mora podsjetiti da valja čitati poeziju. Tek nakon toga može se nastaviti s pijankom.

Je li Rekreacija primjer karnevalske umjetnosti? Bufonada? Teško je na to pitanje pružiti jednoznačan odgovor. Kratka je analiza pokazala da u njoj dominiraju elementi avangarde čiji je afinitet prema karnevalu nepobitan. Sreli smo grotesku i apsurd, struju svijesti i aluzivne nizove usmjerene na tradiciju ukrajinske avangarde. Sve nas je to moglo odvesti u pravcu prihvaćanja moje ishodišne teze. Djelovanje Jurija Andruhoviča se u toku godina koje su slijedile objavljivanju Rekreacije i Moskovijade zasigurno promijenilo, možda i skrenulo u pravcu postmodernističke razigranosti. Ali unutar oživljavanja ukrajinske književnosti u devedesetima zasigurno se nalazio projekt dubinski prožet tradicijom koju je valjalo revalorizirati. Što je u krajnjoj liniji značilo: spasiti je od zaborava na koju ju je osudilo brahijalno nasilje. Andruhoviču, i drugim članovima grupe BuBaBu, to je nedvojbeno uspjelo.  

Upoznavali smo se kraj šporeta u mračnom pasažu,
sa svim našim šerpama koje su krčkale sirotinjska jela.
                                                                                   U ratu.

Upoznavali smo se u memljivom austrougarskom skloništu.
dok je malter s plafona sipao po nama živima.
                                                                                           U ratu.

Upoznavali smo se po skrivenim marindvorskim ulicama,
u blizini kestena s kojih se klatiše mrtva tijela partizana.
                                                                             U onom ratu.

Upoznavali smo i kućne ljubimce u koje se uvukao strah,
pa smo komadali apaurine napola i djelili sa životinjama.
                                                                              U Vrazovoj 6.

Prva je otišla Dragana Đajić koja je svirala klavir noć prije,
svog odlaska iz grada.

Nakon nje je umrla Vera sa prvog i Vito sa zadnjeg sprata,
čijim sahranama niko nije svjedočio.

Umrla je i Fatimina luda mater čije su zadnje riječi bile,
da tokom granatiranja učimo Ajetul Kursiju naopako.

Minka Šaković i Saša Kontić odselili su u Holandiju,
i ostavili dobermana da čuva knjige da ih ne izložimo.

Za njima su otišli Biserka i Zijo Šaković,
čija su tijela iz Amsterdama vraćali na Bare.

Mikici su vremenom otkazali bubrezi,
pa sam čuo kako šapće mužu – umirem.

Habiba Begler moja nastavnica francuskog,
razbolila se i umrla savršeno usamljena.

Mišo i Ranka Đajić prodali su stan,
sa zvoncetom na konop kojeg su skinuli novi stanari.

Didica je preko čitavog zida imala sliku Davida Bowia,
prodala je i sliku i stan.

Zadnji sam preostali stanar ove zgrade,
kojom izgubljeno lutam kroz mračnu divlju šumu.

Godinama smo ih mi preostali slijedili,
u smrtima i prodajama nekretnina gdje smo začeti.

Osipali smo se po ovom i onom svijetu,
starili i trulili u našim i tuđim grobovima.
                                                           U miru.