Umjetnost ima svoje hramove, svoje rituale, svoje svećenike i vjernike. Ima svoje honorare i svoje mešetare, svoje originale i svoje falsifikatore. Svoje procjenitelje i svoju konjunkturu. Magla mistifikacije obavija svijet umjetnosti, kao svijet tajnih znanja i skrivenih značenja, rezerviran samo za rijetke posvećene, i čovjek se pred njom osjeća malen i nepozvan.

Estetsko, međutim, određuje čovjekov život mnogo dublje i svakodnevnije, nego što se može vidjeti iz toga svijeta etablirane umjetnosti. Zapravo, treba reći da je estetsko čovjeku prirođeno kao način doživljavanja i oblikovne intervencije u njegov svakodnevni, profani svijet. Od neolita do danas estetsko i ergonomsko u čovjekovu životu dodiruju se i nerazdvojivo miješaju jedno s drugim. Tako, onkraj etablirane, udaljene i otuđene umjetnosti, estetsko naprosto biva prirođeni čovjekov način općenja sa svojim svijetom.

Prije nego što sam mogao i slutiti da postoji Hölderlinova lirska magija, Dürerov ili Escherov grafički paralelni kozmos, Bachov glazbeni ocean, provodio sam (poslije velikoga svjetskog rata) ubogo djetinjstvo u malomu bosanskom gradu, koji su geografske mape jedva primjećivale. Bio je to historijski anoniman milje; vrhunac umjetnosti, koja se tu mogla vidjeti, bila su dva drvena obojena kipa patronā crkve svetih Filipa i Jakova, koji su, zajedno s oltarom na kojemu su stajali, rađeni na prijelazu dvaju stoljeća u nekoj tirolskoj radionici, kao hiljadita kopija takvih drvenih svetaca razasutih po provincijskim crkvama diljem prostora nekadašnje katoličke monarhije, kojoj je i moja zemlja, i moj grad u njoj, pripala na Berlinskom kongresu 1875. Prije toga, pripadali smo nekoliko stoljeća Osmanskoj Carevini, od čega je velika umjetnost, ali drugoga kruga, islamskoga, ostavila za sobom prekrasnu kamenu džamiju s jednom velikom i tri male kupole prekrivene olovom, u sred grada. Džamije sada nema, srušena je u prošlom ratu 1993. godine. Bila je ideološka smetnja zamišljenoj čistoći druge, vladajuće vjere.

Ipak, kadgod u sebi sažimam cijelo to jednostavno a začarano djetinjstvo, uvijek jedan osjećaj dominira – osjećaj estetskih senzacija, snažnih i življe upamćenih nego išta poslije.

Prilažem samo jednu od tih slika.

Moja ulica bila je ulica kovača. Radili su u malim radionicama: u sredini bilo je ciglom ozidano vatrište, iznad njega mijeh s ručnim pogonom, pokraj njega široki panj s nakovnjem, a ispred svega kameno korito s vodom za kaljenje. Sve je bilo crno, prevučeno debelim masnim slojem gara. Prizor, kada u toj crnini majstor mijehom raspuše vatru, koja sukne u veliki plehani lijevak prema otvoru na krovu, kasnije sam “otkrio” sav zapanjen, na prizorima pakla kod Hieronymusa Boscha… Majstori su radili po tehnologiji koja se nije bitno promijenila posljednje dvije tisuće godina, i bila je zajednička svim euroazijskim kovačima – i to sam kasnije našao kod Mircea Eliadea. Izrađivali su domaće potrepštine – potkove, srpove, motike, plugove i još mnogo korisnih stvari, ali nadasve su bili poznati po trajnim i izvrsnim kosama. Njihove su kose bile prodavane širom Balkana i po njima se pročulo ime našega grada. Zvali su ih varcarke – kose iz Varcara. (Kosa varcarka unišla je i u veliku književnost – o njoj je napisao vrlo zanimljivu priču veliki balkanski i bosanski pisac, nobelovac Ivo Andrić.)

Uza sve, pravili su ti majstori nešto što je osobito palilo dječiju maštu. (A ona je, poznato je, potpuno u svijetu estetskoga; vjerojatno je na tu sposobnost mislio Henry Michaux, kada je napisao: kada više nismo djeca, onda smo već mrtvi.) Bili su to noževi, i to dvije vrste. Obični, grubi, na preklapanje (šklopci), čudnoga savijenog oblika, s koricama od kuhanoga pa obrađenoga ovčijeg roga. Takav sam, u manjoj verziji, i sam mnogo puta dobijao od djeda, da služi kao džepni nožić za šiljenje olovaka.

Drugi su bili ono posebno! Pravljeni su od jednoga komada (zvali smo ih turski: handžar), od specijalnoga čelika (mazije), nabavljanoga u ono poslijeratno vrijeme po švercu iz Austrije, preko Zagreba, od čuvene marke Styria. Za zaštitu sječiva pravili su korice od pleha s unutrašnjošću od mekoga kartona. Dršku su pravili od životinjske kosti: posebnim alatkama-noževima strugana je i rezana na poligonalnu formu, uz blago sužavanje prema završetku uz branik noža. Tako je ruka čvrsto prianjala. Vanjski, širi kraj završavao se zaobljenom metalnom kapicom.

Fascinantan je bio taj proizvod mojih garavih susjeda kovača – blistav u svom metalnom i koštanom sjaju, savršeno izbalansiran u svakoj veličini (a bilo ih je nekoliko – od male, gotovo suvenirske verzije, do onih zastrašujućih, dugačkih i tridesetak centimetara, za klanje stoke i svinja). No, bilo je na njemu još nešto, što ga je dovršavalo, što mu je davalo punoću i “identitet”. Na svakoj uskoj izduženoj plohi poligonalne drške bili su posebnom tehnikom utisnuti mali reljefni kružići, obojeni naizmjence jakom plavom i crvenom bojom.

Moj djed, kao nekakav predratni priučeni trgovac, pomagao je kovačima u tajnoj nabavci mazije iz Austrije. Preko njega išla je i ilegalna isporuka gotovih proizvoda. Kad bi se smračilo, netko bi u našu kuću donio hrpu tih noževa, provizorno zamotanih u tamnoplavi pakpapir. Djed bi ih brzo pronio kroz kuću i gurnuo pod krevet u sobi gdje smo spavali. Spremili bi me na spavanje i povukli se na večernje sjedenje. Uzbuđen, ustajao sam, palio svjetlo, razmotavao papir i začaran zurio u te crveno-plave opasne predmete, i savlađujući resku jezu vadio ih iz korica, dodirivao im drške, prelazio jagodicama po crvenim i plavim urezanim piknjama…

Jedne od takvih noći, sjećam se toga živo i danas, sanjao sam mnoštvo potočnih pastrmki, među kojima i sam plivam bestjelesan u nekakvoj ugodnoj usporenosti. Bila je to ona domaća vrsta ribe, nenadmašnog ukusa, danas već gotovo sasvim istrijebljena, koju su po bokovima krasile crvene i plave piknje…

To uzbuđenje mogu i danas evocirati u sebi. A tek kasnije, naravno, s pročitanim knjigama i skupljenim znanjima, shvatio sam: praveći ove noževe-artefakte, drevni homo faber iz Varcara demonstrirao je svakodnevno jedinstvo ergonomije i estetike, tehnike i metafizike.

Ovdje, na Ajfelovom mostu, Muharem Bazdulj je objavio tekst s naslovom “Što mrzim Sarajevo, lepi grad”. Pozivajući se na ono što su pisali, ili govorili lokalni pjesnici, on izvodi zavodljivu tezu da su grad u vrijeme opsade mrzili oni koji ga vide lijepim, i da su grad tada voljeli oni koji ga nisu doživljavali lijepim. A za potvrdu te teze ide i ova rečenica: “Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio tek u ratu, kazao je u jednom intervjuu Semezdin Mehmedinović; što će reći – zavolio je Sarajevo, ružni grad.”

Pročitao sam rečenicu, pa se zamislio. Kako to može biti – zavolio ružni grad? Ali, ako je zavolio, pa čak ako je zavolio nešto što je “objektivno” ružno, onda se u ljubavi moralo preobraziti u nešto “subjektivno” lijepo? Znači, u svakoj opciji, zavolio je – lijep grad. Takva je priroda ljubavi. Moram priznati da me zadeverala ta est-etička zavrzlama, i zbog toga želim da izjavim sljedeće:

Tačno je da sam rekao: Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio u ratu. Sarajevo je antimuzej zbog toga što se, svako malo, prema zadanoj povijesnoj nesreći, njegova arhitektura i demografski sastav nasilnim putem mijenjaju. Zavolio sam ga u ratu. Ali to ne znači da je moja naknadna ljubav bila probuđena zbog toga što je grad u ratu postao ružan, niti je on to bio. Predrasuda je vjerovati da postoji racionalno objašnjenje zašto mi nešto volimo, i da se naša ljubav ili mržnja u nekom simetričnom odnosu okreću prema ljepoti ili njenome odsustvu. A istina je da sam tada, sudeći po svemu što sam pisao, nalazio ljepotu u Sarajevu pod opsadom. Da nije tako, pjesme o njemu ne bih pisao. Pisao bih političke eseje. Ili ne bih pisao. Zapravo, ne bih pisao. Dobro je ne pisati. Pisanje umnožava nesporazume.

porinuti jedva žive na dnu bezbrode vode
tama je i hladnokrvno
zajednica hladne krvi vlada
a
svako dance ima svoje porinute
svako dance ima svoje hladne
gdje virginia woolf spava
i pletenice rastu u alge

Kada bi u ona vremena odrastao muškarac prvi put posjetio Pariz i ugledao Ajfelov toranj, pomislio bi: vidi ga, nije od šibica! Ajfelovim tornjevima, načinjenim od palidrvca, po tko zna čijoj šemi, nacrtanoj na iskrzanom sivkastom papiru, nalik krojevima iz Burde, Jugoslavija je kratila svoj predugi vojni rok.

Ajfelov toranj jedno je od onih općih mjesta, koje se danas usuđuju fotografirati samo japanski turisti i Stanko Abadžić.

Dama, iz daljine nalik na Godardove filmske heroine, svoja je tri psa izvela u šetnju. Kišni je dan, a psi ne vole šetati po kiši, jer se tada svi mirisi izmiješaju, pa je, iz pseće perspektive, to šetnja po mrklome mraku, kad ne vidi se vonj pred nosom.

Nad prizorom Ajfelov toranj slučajan je i vječan. (mj)

Ponekad s J., kao danas, izađem ispred zgrade da zapalimo cigarete i onda pričamo. U tim našim razgovorima, on je uvijek u identitetskom stavu. Recimo, njegovo prezime je takvo da ga među anglo-saksonskim nije uspio pronaći, ali se u vrijeme američke intervencije na Kosovu, kaže, zanimao za narode koji žive na Balkanu i tako otkrio da postoje srpska imena koja su slična njegovom. I rekao je: “Ja mislim da sam Srbin.”

Osim interesa za porijeklo, on se zanima i za žene. Visok je i širok, krupan čovjek, a kada govori, njegov ton je autoritativan, s profesorskom potrebom za precizno objašnjenje svake svoje tvrdnje. U isto vrijeme, odjeven je kao pravi dječak u majice jarkih boja, a njegov ruksak s kojim izlazi u grad, doslovno je onakav kakav osnovnoškolci prte na leđima, i još je ljubičast. Kad sam, oprezno, primijetio taj kontrast kod njega, nije se iznenadio. Rekao je da na taj način pristupa ženama, jer one, veli, muškarce doživljavaju kao majke i kao kćerke. Na taj način on proizvodi identitetski košmar: svojim odijevanjem i ljubičastim ruksakom kod žena budi majčinske osjećaje, a svojim gabaritima i baritonom on kod njih budi emocije kćerki i potrebu za autoritetom oca.

A danas, nakon što je u razgovoru spomenut New York, pomalo teatralno je rekao: “New York! Grad u kojem nikada nisam bio.” Mene je to priznanje iznenadilo, zapravo sam mislio da se šali, rođen je u Pennsylvaniji, na sat, dva od New Yorka, ali on je ozbiljno (i zbunjen mojim čuđenjem) rekao – ne, za pola stoljeća koliko diše zrak, on nikada nije bio u New Yorku, i dodao pomirljivo da je on “local boy”.

U ovom događaju, sporno je bilo samo moje čuđenje. Ljudi se dijele na one koji imaju potrebu za pokretom u prostoru, za istraživanjem vanjskog svijeta i za avanturom, i one koji tu potrebu nemaju. Prvi iniciraju promjene u svijetu, a drugi od promjena zaziru. Na toj podjeli su zasnovane dvije dominantne političke ideologije u ovoj zemlji, i na Zemlji. A kad je R. za sebe rekao da je “local boy”, sjetio sam se pjesme Edwarda Dorna koja se zove Success?: “Nikad se nisam brinuo o uspjehu/ Tamo odakle ja dolazim/ Uspješan si onog trenutka kad napuštaš svoj grad.” Ali to njemu nisam mogao reći.

Kraj je ljeta.

Sjedimo na verandi, ispred gostionice na Grabu, u istočnoj Hercegovini. Doveo nas je otac Goran Spaić, paroh dubrovački. Ovo je njegov rodni kraj.

S lijeve je strane, dolje, bliže puta, napuštena škola. Školsko dvorište s malim košarkaškim igralištem, i zarasli spomen park, sa bistom narodnoga heroja Spasoja Spaića.

Spasoje Spaić je i vlasnik gostionice. Ono mu je stric, po njemu je dobio ime.

Govori da je gostionica nekada pripadala jednome Konavljaninu. Na čas se stvori nelagoda da je to bilo u ovome zadnjem ratu.

Ali ne: nekoliko godina prije Prvoga svjetskog rata, Austro Ugarska je na Grabu podigla golemi logor, gdje se vojska pripremala za predstojeći proboj prema istoku. Za vojskom su u to malo selo stigli poduzetni ljudi s druge strane brda, one koja gleda prema moru, i otvorili dućane s metražnom i kolonijalnom robom, brijačnicu i krčmu.

Posao im je odlično išao sve dok se nije zaratilo.

1918. Konavljanin je Spaićima prodao gostionicu i kuću, i vratio se na morsku stranu brda.

Devedeset i dvije godine kasnije, gostioničar Spasoje Spaić o tome pripovijeda kao da se nedavno dogodilo, i kao da su svi ti ljudi živi, pa ćemo ih sresti kada se vratimo u Konavle.

Spasoje Spaić, onaj od kojeg je preostala samo bista, bio je student na Sorboni. Tamo je upoznao lijepu strankinju, Jevrejku iz jedne od baltičkih zemalja, i zaljubio se u nju. Pred Drugi svjetski rat doveo ju je na Grab. Vjenčali su se tu, na Zubcima.

Živjeli su sretno i kratko, u ovom selu nakraj svijeta, u kojem nije bilo ničega, osim priče o logoru jedne propale imperije.

Zajedno su otišli u partizane.

On je bio jedan od vođa partizanskoga ustanka, i vrlo brzo je poginuo, od zemljačke ruke.

Mina, tako se zvala, ostala je sama i nezaštićena, u Hercegovini gdje je na neko vrijeme propao ustanak. Lijepa strankinja jevrejske krvi, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na području na kojem su se izmijenjivale zaraćene vojske, a svaka je – osim jedne, one Spasojeve – bila neprijateljska.

Čuvali su je i skrivali seljaci s morske strane brda, iz konavoskoga sela Dunave, sve dok nije našla vezu za ponovni odlazak u partizane.

Tamo je vidjela lijepa konjanika, i zaljubila se.

Nakon što je sjahao, pošla je za njega, pa su ostali skupa cijeli život.

Ali Spasoja nikada nije prežalila. Kad bi došla na Grab, a dolazila je često, išla je njegovoj bisti.

Pitam oca Gorana zna li da je Mina živa.

Da, kaže, upravo je ovih dana tu, u Grahovu. A lani je slavila devedeseti rođendan. Poželjela je da to bude u istoj onoj gostionici u kojoj je bila svadba kada se udavala za Spasoja. Ljudi su joj to mogli ispuniti, jer je na tom mjestu i danas restoran, samo veći.

Nakon što je na jednoj ledini
iznikla čitava vojska
pravilno postrojenih
bijelih nišana
a na drugoj
bijelih krstova,
sa latiničnim
i ćiriličnim
imenima izginulih –
u Vlasenici
se najzad
otkrio
Bog.

Otkrio se u natpisu
velikim BIJELIM slovima
na velikoj CRNOJ TABLI
postavljenoj umjesto
saobraćajnog znaka:

TEŠKO BOGU SA NAMA
KAKVI SMO

Tablu s natpisom ispravio
jedan čestiti mještanin
na sopstvenoj parceli –
ni vlast nema pravo
da je ukloni.

Tako sada svaki preživjeli
i svaki putnik kroz ovaj
bosanski gradić
ima da razmisli
kako da Bogu
olakša stanje

u koje ga je
i sam uvalio.

2008.

Čovjeku je nadimak Binac, bavi se informatikom, ima ono prekrasno radno vrijeme kada ne moraš ići na posao, nego po telefonskom pozivu djeluješ na terenu. Za vrijeme studija radio je za nekog poduzetnika; bilo je to u vrijeme prvih digitalnih koraka Lijepe naše; ventrao se po krovovima i stavljao ljudima satelitske antene koje su hvatale bezbroj ubitačno dosadnih njemačkih kanala plus tada neobično popularni MTV te Eurosport i DSF na kojemu se u večernjim satima emitirao bejzbol. Proveli smo doslovno dane pokušavajući proniknuti pravila ove čudne igre. Kako je Binac petljao s antenama i telefonima, mogli smo besplatno, što smo i činili, konzultirati stručne savjetnike iz inozemstva, pa smo sjedili na telefonu satima biglišući s tetkama iz Kanade. Sjećam se da nitko od nas jadnika nije imao rodbine ni znanaca u onoj pravoj Americi iz filmova i rock’n’rolla. Bili smo živa bijeda. Binčev posao bio je, na primjer, vrhunski, san snova, muvaš se a radiš, spavaš do dvanaest a plaća kaplje. Samo što nije bilo plaće, nego je gazda često stvari kompenzirao kablovima, antenama, daljinskim upravljačima koji ne rade i sličnim tehnikalijama. No jedna od pogodnosti koju si poslije nikako nisam uspio objasniti, a kad god sretnem Binca zaboravim ga pitati, nego zaglavimo u nekim petnaestim temama, tiče se tog besplatnog telefoniranja. Sjećam se da sam tada mislio da je čovjek jednostavno preljubazan i da vjerojatno razmišlja unaprijed: daje nam da telefoniramo s riječima da je besplatno možda samo stoga da nam ne bude neugodno, htijući izbjeći ono slinavljenje i balavljenje – a tekli bismo po njemu u potocima – supijanih zahvala što možemo razgovarati preko bare. Ovako, budući da se očito radilo o prevari, mogli smo na ovog dobrotvora gledati nekako svisoka, u stilu, dobar je Binac, ali je lopov, ipak. Uglavnom, nismo uspjeli skužiti u čemu je kvaka s bejzbolom, no jednu alatku ovoga tajanstvenog sporta poznavali smo “iznutra”. Bejzbol palica je naime tada bila na vrhuncu popularnosti u Hrvata. Svaki ugostitelj koji je držao do sebe imao je barem jedan primjerak, a oni opasniji poduzetnici razbili su njome barem jednu glavu. Najčešće zapravo dosta, jer se glasine vrlo brzo šire, i kad jednom nekoga spucaš palicom, kada dođeš na glas da si u stanju podići taj tvrdi predmet na ljudsko biće, uglavnom nema potrebe da je ponovno vadiš – čak si je mogao odnijeti doma. Palica je u slučaju racije priličan problem, iako su se tada, ranih devedesetih, svi znali. Svi koji su ostali. Ulicama su kružile policijske pričuvne ophodnje počesto sastavljene od ekipa zavrbovanih iz gardijskih postrojbi. Kafići u Slavoniji su radili po principu dragstora – non stop, i većina je ljudi tada pila na teku. Bila su to slavna vremena prvobitne akumulacije kapitala, i svijetom biznisa su hodili pleistocenski stvorovi kojima je sila bila svetinja. Binac se nije mogao više razlikovati od ovih primata s batinom u ruci. Povremeno bismo na ulicama ugledali neku njihovu žrtvu, zbog duga u jednom, naglo prognanu iz većine kafića, kod kojega nije bio utučen samo pogled, kako hoda ulicom vukući nogu – efektan dokaz da je nedavno zamijenio lopticu u slavonskoj inačici bejzbola kojemu smo svi, za razliku od onoga pravoga, pravila znali naizust. Neka zvijezda krimi miljea u usponu, netko tko se mogao nadati transferu u onu prvu, čepinsku bejzbolsku ligu, gdje se, navodno, okretala prava lova, po kratkom je postupku utjerao dug, što bi fiskalnim bankarskim rječnikom značilo da je šepavi jadničak sada osuđen mjesecima prvo otplaćivati kamate, dok će za glavnicu morati podmjestiti leđa u nekom od svinjaca – što su ih pripadnici krimi miljea tih blistavih dana otvarali na klafre: imaš li svinjac krcat bravovima bio je jasan znak konkurenciji da nisi čovjek s kojim se dopušteno nekažnjeno šaliti. Preuzimanje lokalnih nogometnih klubova bio je tek sljedeći korak: tko zna sa svinjama, zna i s ljudima, valjda. Jednostavna je to logika, i za nju, eto, nije potrebna osobita pamet. Ali Binac, taj je lik tada izgledao kao da je s drugoga planeta: sresti ga za rata bio je za tankoćutnije duše pravi mali blagoslov: savršeno miran, uvijek nasmijan, staložen, i, koliko god ta riječ negativnih konotacija mogla probuditi, užasno pozitivan. Binac me se doimao kao da nema roditelje. I u nekom čudnom smislu on jest djelo nekakve evolucijske devijacije. Bilo bi pogrešno pomisliti da je bio pitom: njegova je osobnost bila sastavljena od čitavoga niza malih pobuna, a on sam bio je figa u lice cijelome tadašnjem društvenom ustroju. Što zapravo i nije tako čudno kako na prvi pogled može izgledati. Kada ste zadnji put sreli doista smirenoga čovjeka? Ono što me znalo kod Binca fascinirati je činjenica – u koju sam se dosta puta uvjerio svojim očima – da je u stanju pripitomiti i najžešće likove, čak i one koji su uhodavali svinjogojski biznis. Stjecajem okolnosti većina je njih u to vrijeme posjedovanje satelitske antene smatrala najnormalnijom stvari, nečim što se moralo imati, tako da je Binac, htio ne htio, upoznao cvijeće slavonske bejzbolske lige. Nekoliko sam ga puta vidio tijekom pregovora s nekim od tih tvrdih momaka. U društvu s Bincem kao da je na njih prelazilo nešto od mira što se gnijezdio negdje u Binčevoj svijesti, odnosno ne samo gnijezdio nego i rascvjetavao na sve oko sebe. Svi bi počeli govoriti šapatom, jer je njihov dugokosi sugovornik mrmljao u najtišoj čujnoj rezonanci i ovi su se opaki, glasni likovi pretvarali u čisto podnošljive momke. U to je vrijeme Binac stanovao na kraju Gundulićeve ulice, u kućici koja je bila upisana na vlasnika obrta u kojemu je radio ili na neku njegovu nekoliko godina prije preminulu tetku: pretpostavljam da je stanovanje bilo jedna od isplatnih stavaka njegova poduzetna šefa. Namještaj je bio iz one kockaste, oštre, masivne ponude kasnih šezdesetih godina prošloga stoljeća: svi koji su noćili kod Binca imali su noge prošarane modricama: o te stolove i regale bilo se lako ozlijediti. Prozori i vrata su bili mali, pa pretpostavljam da je namještaj sklapan unutra, jer nijedan komad nije bio unosivih dimenzija. Mala kuća bila je krcata velikim namještajem. Kao i brojne kuće tog perioda, kada je sve izgledalo veće nego što je bilo, od vanjske politike tadašnje zemlje, njena doživotnog vođe, pa sve do bratstva i jedinstva koje nam se tih mjeseci bizarno obijalo o glavu. Baš kod Binca jedan je meni nepoznat lik izjavio kako bi valjalo oteti posmrtne ostatke (baš tako se izrazio: oteti) tog vođe svih naroda i narodnosti te ih katapultirati u svemir, jer je on jamačno morao znati što će uslijediti nakon njegove smrti. Miran za izludjeti, domaćin je od strane zlih jezika bio optuživan da je stalno naduvan. Osobno ga nikada nisam vidio s jointom u ruci, i iako je izgledao kao protohipik, stavovi koje je na svoj tihi način iznosio nisu imali veze s ideologijom, nego s biologijom: on se kretao s najmanjom mogućom količinom pokreta, i u narednim godinama samo je potvrdio ovu usporenu, smirenu verziju življenja: mislim da i danas, unatoč neprijepornoj inteligenciji, neambiciozno radi neki posao u kojemu zaradi tek 50 posto onoga što bi mogao, s obzirom na znanje i stručnu spremu, ali je kvaka u tome da ulaže oko 5 posto napora, gotovo uvijek slobodan kao ptica, što je za njega čisti psihološko-ekonomski plus. Činjenica da izgleda kao da ga pokreće i nadahnjuje biološki ustroj, odnosno ono što obično nazivamo karakterom, a ne nizovi dobro ulančanih spoznaja, nije umanjivala intelektualni nivo na kojemu se kretao – shvaćao je i znao sve što je trebalo znati, i još se nije nervirao zbog toga, nego je situaciju dobro podnosio. Mislim prije svega na rat i mir koji su nas okruživali. Bio sam kod njega u toj kući nekoliko puta, a jednom sam stigao baš s njime, koji mi je, mrtav hladan, saopćio kako nema ključeve ulaznih vrata. Radilo se o metalnim vratima visokima preko dva metra, i sad ih je valjalo preskočiti, na horizontu su se prema nama valjali tamni kumulusi, propirivao je vjetar i prevrtao smeće po ulici koja je duga i nigdje se nije naziralo nikakvog potencijalnog skloništa. Ključevi su bili kod nekog njegovog prijatelja, Binac je rano ujutro išao nešto obaviti u grad, i ovaj je lik očito negdje izašao, jedino pitanje je kad će se vratiti. Binac je imao ruksak, u ruksaku su bile dvije, tri boce vina, i s time na leđima on se vješto prebacio na drugu stranu, a ja sam to uspio učiniti iz drugog, trećeg pokušaja. Ulazna vrata u kuću su bila otključana, zapravo ni nisu imala brave, što je znalo podstaći brojne diskusije iza Binčevih leđa, tako da smo se mrtvi hladni sklonili ispred nadolazeće kiše. Mom je domaćinu bilo svejedno, ali meni nije: činjenica da sve do dolaska njegova kolege nitko neće moći upasti unutra, da ću u miru provesti možda i nekoliko sati, da se osjećam kao ptić u gnijezdu, pojačavala je onaj mir koji je izbijao iz Binčevih poteza i emanirao u atmosferu: on se upravo prihvatio otvaranja boce vina i petljao je oko nekakve riblje konzerve, a vani su na prašnjavo dvorište udarale prve kišne kapi koje će pokrete trupa svih očajnika ovoga grada znatno limitirati. Bojao sam se samo najžilavijih: Fileta, Cenera, tipova koji su mobilni i kad, što’no kažu, gusto padaju sjekire. Čovjek se može okrijepiti, preokrenuti sliku situacije i za trajanja vrlo šture vremenske dionice, tada je samo važno prepustiti se toj obnovi bića, hranjenju mentalnih ćelija, ubrizgavanju kolora u život koji se tih dana opetovano preokretao u crno bijeli film.

Iz razloga koji čitateljstvu nisu bitni, prošli vikend sam kupila Oglase.
Oglasi su, može se to i tako reći, krvna slika društva, a ovo je list specijalizovan za oglase pa možete zamisliti čega tu sve ima.

Preskačem stanove i automobile i moram da priznam da ne bih znala kako izgleda horizontalna brenta sa hidraulikom.
No, upadljivo je da se peći najčešće zovu Emina i kraljica. Nabokov u Blijedoj vatri primjećuje da se uraganima uvijek daju ženska imena. Možda je tako i sa pećima. Nekako je toplije kad nose ženska imena.

Mašine za šivenje su i dalje marke Bagat, a izgleda da na popularnost Gorenja nisu utjecale ni bestidne aktivnosti zloglasne Ljubljanske banke.

Muzička oprema nije tako zanimljiva kao što sam očekivala, ali zato u ugostiteljskoj opremi ima: LUTKA za izlog, KLUPA, za dvoje, drvena, 8 kom., TEPSIJE za burekdžinicu
APARAT za francuske palačinke

i moj favorit je, naravno,

BINGO oprema, sa ozvučenjem, kompletna, očuvana. (Ovo zadovoljstvo košta hiljadu eura)

Jednom sam imala priliku da vidim bubanj za bingo star preko sto godina. Obojen jarko crvenom bojom, s loptama uredno poredanim pri dnu poput zuba u nekoj džinovskoj mandibuli, ta stvar je zastrašujuće mirovala. Koliko je ljudi usrećila, koliko unesrećila?
U velikom je bubnju još samo falio hrčak koji trči i na taj ga način održava u pokretu.

Svjesna da je traženje smisla u slučajnostima kao pokušaj da se prilikom autopsije u grudnom košu filovanom unutrašnjim organima nađe nekakva duša, obilazila sam oko bingo mašine kao vjernici oko Ćabe i dodirivala zamršeni splet hladnih metalnih žica koje su elegantno isporučivale loptice s brojevima.

Here it is, kako pjeva Koen, a onda je do vas šta ćete s njima.

Neko će možda završiti u Hefnerovoj vili, neko možda u samostanu; prostor za varijacije na temu između ove dvije krajnosti je beskonačan.

Među umjetninama se prodaje i

VILEROV goblen Tajna večera urađen originalnim bodom.

Nakon što sam upravo na ovom mjestu saznala da vjerujem u to što ne vjerujem i da pri tome vjerujem, moguće, u nekakav somun, malo je misterija preostalo u mom životu. Recimo, koju to tačno nijansu farbe za kosu koristi doktor Silajdžić ili ko je taj Viler čije ime, kada stoji kao pridjev, daje neobičnu težinu goblenskom vezu. Tada to nije samo goblen već Vilerov goblen.

Naravno, spoznaja o ovom zadnjem je udaljena samo jednim klikom miša, ali biće vremena i za to.

Tek sam postala svjesna somuna.

Za sportske fanove: neko iz inostranstva kupuje BROŠURU sa utakmice Sarajevo-Mančester Junajted 15.11.1967. i, kako dalje piše, za dobro očuvan primjerak plaća i 300 eura. A kupuje i ulaznicu sa ove utakmice za koju daje 50 eura.

Na ovaj oglas nemam ništa pretjerano pametno da napišem jer fudbal volim prvenstveno larpurlartistički, ali još iz Zabavnika znam da je krajem te ’67 izvršena prva transplantacija srca koju je obavio doktor Kristijan Barnard. Operacija uspjela, pacijent preživio.

Istina, nepunih dvadesetak dana, ali pionirskim se poduhvatima ne gleda u zube.

Moji favoriti u oglasima su redovno životinje. Ako vam trebaju pčele, krave simentalke, paunovi od 2.god, argentinske doge ili, kojim slučajem, srndać preparirani, kompletan, 390km (nisam u toku sa tržištem za taksidermične bambije ali, pitam se zašto baš tristo devedeset, zašto ne četiri stotine ili tristo pedeset?), ovo je pravo mjesto za nabavku.

Nedavno se pojavila vijest da su dobre šanse da se sarajevski zoološki vrt zatvori, navodno zbog jadnog stanja u kojem se životinje nalaze. Također, izgradnja zvjerinjaka sporo napreduje. Palo mi je na pamet da ne moraju da bacaju novac na izgradnju, dovoljno je da širom otvore kapije i životinje će bez problema dobiti ono što je bilo predviđeno planom & programom .

A ima i jedan humanista što mijenja štene pekinezera za mobitel.

Naravno, koji put mi se učinilo da se iz ovih oglasa može izroditi i kreativna saradnja. Recimo, na strani 56 izvjesni bubnjar traži angažman u ozbiljnom i afirmisanom bendu (iz Sarajeva), a samo dvije stranice napred bend iz Hercegovine (i to poznati) traži menadžera i tekstopisca koji bi radio za njih.

Zvati iza 14h.

Što se tiče odjeće, možda bi vrijedilo pogledati kako izgledaju čizme marke pustinjska oluja, a vidjela sam da se prodaje i jedna vjenčanica. Piše samo VJENČANICA. Konačno, šta dodati uz ovo, bijela, u ekstra stanju? Osim ako mladenka nije Džilijan iz Barnsovog romana Troje koja se dvaput udala u istoj haljini, teško da je vjenčanica nošena više od jednom

Za one koje zanimaju umjetnine, tu je

STARA razglednica Franca Jozefa u Begovoj džamiji u Sarajevu. Ovo prodaje neko u Republici Srpskoj.

Na ovoj razglednici je, dakako, zabilježena posjeta starog Franje Josipa tek aneksiranoj Bosni i Hercegovini i to prije tačno sto godina. Turneja je trajala od 3. do 15. juna i mnoge je gradove obišao ovaj starčić. Vladimir Dedijer piše kako je Franjo svom generalu Varešaninu rekao da ga je put po Bosni podmladio za dvadeset godina.

Pa, biće da i jeste, jer živio je još punih šesnaest godina.

Ima i oružja u oglasima i to:

Zastavinih pištolja, pušaka Orozuša, ruskih bokerica (u ekstra stanju), malokalibarskih sa snajperom, revolvera Arminius 38, samostrijela (sa optikom Svarovski, ja sam mislila da je Svarovski uglavnom nakit) te lovačkih pušaka pri čemu se nešto od ovoga prodaje samo licima koja imaju dozvolu.

Ako vam se neko zamjerio, znajte da se njemački Kolt ovdje može nabaviti po cijeni od 300 eura.

Ono što je malo neobično jeste da odmah iza ove rubrike s artiljerijom ide dječja oprema: kolica, nosiljke i skafanderi.

Prelazeći sve ovo s olovkom u ruci već sam savladala karakterističan diskurs oglasa:

CIGLA blok, visočka
DŽUGUM kalajisani, veći
KOLICA invalidska, nova
ĆILIM vuneni, Bejrut

Ima u ovoj lakonskoj preciznosti nešto od Andrićeve Proklete avlije, odnosno, načina na koji stari fratar Mijo Josić popisuje fra-Petrovu zaostavštinu na početku i na samom kraju romana
Jedna kliješta, velika, kreševska. Jedna. (…)
Jedna testera od čelika, mala njemačka. Jedna!

Veza sa Andrićem i oglasima ovdje ne prestaje. Moj omiljeni u ovom broju je ipak oglas slijedećeg sadržaja:

IDEM na hadž kao Bedel, samo ozbiljne ponude.

Ima u Znakovima pored puta pomenuti pisac jednu bilješku u kojoj stoji da bi volio da ima jednog bedela, pa da on živi ovaj život mjesto njega.

Bedel je nešto kao surogat, to jeste, zamjenski hadžija koji ide u Meku na konto nekog drugog.

Mislim da sam tu riječ prvi put čula od jedne od mojih sarajevskih stanodavki, inače pobožne žene i same hadžinice. Ona mi je još pričala i to kako se tokom rata na nebu ukazala izvjesna kuranska sura ispisana plamenim slovima. Ili je nebo bilo plamteće a sura obična, kaligrafska (jedna), nije išla u detalje. Pa vi sami složite odgovarajuću kombinaciju.

Lični kontakti nisu tako raznovrsni kao što znaju biti, pa osim uobičajenih usamljenih srca ima još nekoliko gej i svingerskih ponuda. Ali ima jedan gdje samo stoji

AKO ste za avanture samo zovite u svom prostoru.

Jako je i simpatičan OZBILJAN momak, sportista koji traži djevojku do dvadeset godina. Naš ozbiljan momak ima sedamnaest godina.

Tu i tamo ima nejasnoća pa neko, recimo, traži uni-mladića, a ima i jedan koji za sebe kaže da je nadasve stvaran i normalan.

Također, mnogo je tu, i previše, žena mladih i starijih koje bi ČISTILE, a

sve je više samaca i parova koji bi UZDRŽAVALI stariju osobu koja bi im po svojoj smrti prepisala stan.

Prijateljica mi pričala da se vremešne gospođe po Beogradu koje imaju povelike stanove nezgodne za održavanje organizuju po vrlo jednostavnom sistemu: kod jedne od njih žive a ostale stanove iznajmljuju i tako putuju po svijetu. Možda nema zemlje za starce, ali ima zato zemlje za starice.

Nakon što su nas zabavili kazani rakijski, džugumi kalajisani, bedeli i hekleri, ukazuje se i slijedeći oglas, u rubrici sa medicinskom opremom (prodaja):

BUBREG 0+.

I ispod broj mobitela.

I u tom trenutku prestaje biti zabavno listati bh. oglase.

I više ništa mi ne znači što se na samom kraju u Ponikvama prodaje ringišpil.

Sa dvadeset i četiri stolice.

(dnevnik)

20. avgust

Pala je brza ljetna kiša, i čim je stala, već je bila zaboravljena. K. je, vukući kofer za sobom, s aerodroma došao na posao. Bio je u Idahu. Muž njegove sestre je umro. Rekao je: “Sahrana je bila lijepa”. Ovo je prvi put da u Americi čujem ekspresiju “lijepa sahrana”. Tamo odakle sam ja došao, za dženazu se obično kaže da je lijepa. Tako se poštovanje prema umrlome izražava ljepotom. U toku ceremonijala, veli, neki čelist je trebao svirati, ali je počela padati kiša. Čelist je rekao da ne može svirati na kiši. “Zašto?” “Zbog instrumenta.”

Dok je K. opisivao događaj, sjetio sam se Mire Petrovića, pjesnika. I jedne njegove pjesme. Zapravo to i nije pjesma, već ideja za pjesmu koju je sklapao nekog mjeseca u ranim osamdesetim. Pjesma, koliko znam, nikada nije napisana, barem nije objavljena. Znači, pamtim “nepostojeću pjesmu”, a njen naslov je bio: Limena glazba na ljetnom pljusku. U hercegovačkom selu sahranjuju čovjeka, sunčan je ljetni dan u kojem pada kiša (meteorološka rijetkost), pa na unikatnom dnevnom svjetlu blistaju limeni instrumenati lokalnog glazbenog zbora. Tijelo čovjeka kojeg se u pjesmi sahranjuje stiglo je iz Amerike i tipsko je mjesto hercegovačke, emigrantske mitologije. A ipak su mi, u vrijeme kad je Miro opisivao detalje pjesme, stvarni doživljaj i puno razumijevanje događaja izmicali. Trebalo je sve da se promijeni, i da se u iskustvu sastave kontinenti, pa da razumijem sudbinu čovjeka iz “nepostojeće pjesme”, koji je u kovčegu stigao kući iz dalekog Idaha ili Oklahome, u jedan blistav dan.

Kafa: 5. Cigarete: 22. Hrana: Jabuka. Sudžukice iz bosanske radnje Cosmopolitan Grill. Prerezao sam dinju na dva dijela, onda sam polutinu stavio ispred sebe i plastičnom kašikom strugao, kao da jedem iz posude.

21. avgust

Traje ozbiljan politički cirkus oko one ideje da se izgradi Islamski centar u New Yorku. Ljudi se javno dijele na one koji pokazuju neprijateljstvo prema “džamiji”, i one koji se tom neprijateljstvu protive. U najširoj podjeli, jedni stoje iza radikalnih političkih ideja, a drugi iza liberalnih. Svi ljudi imaju kakav-takav politički svjetonazor, a ima i onih koji više političkih pogleda na svijet promijene u toku života. Pričao sam o tome s H. dok smo grijali kriške hljeba za sendviče, i on se zanimao – šta je formiralo moj politički svjetonazor? Moje političke poglede na svijet formirao je sendvič. Dani prelazaka između godišnjih doba, bili su datumi školskih izleta. Na taj dan nismo išli u školu, nego nas je vodilo na livadu i tamo bi proveli dan. U vrijeme užine, učiteljica je od nas tražila da svoje sendviče stavimo na jednu hrpu, što smo poslušno činili. Onda bi ona vraćala svakome sendvič, ali tako da niko ne dobije svoj. To je bio najniži oblik manifestacije ideje komunizma. Taj izraz jednakosti je lijep sam po sebi. E, da, ali ja sam uvijek dobijao sendvič lošiji od onog koji sam donio, i tako je ideja kolektivne pravde u glavi dječaka doživljena kao nevolja za pojedinca. “I šta si ti, u političkom smislu?” pita H. “Anarhist.”

Iz frizeraja se S. vratila uplakana. Tješio sam je. Potom je razbila aparat za kafu. Tješio sam je. I tako, danas sam vježbao tješenje.

Kafa: 3 (jedna espresso, jedna turska). Hrana: Jabuka, peksimeti s grčkom fetom, i sendviči s ajvarom i tanko rezanom sudžukom u ponoć.

22. avgust

Jutros je S. kupila novi aparat za kafu.

Čitao sam Nedjeljni magazin New York Timesa, i u njemu tekst rock muzičarke Aline Simone, u kojem objašnjava razloge zbog kojih je promijenila ime. Njeno pravo, rusko, ime je Alina Vilenkin. Nakon niza razloga koji su u tekstu pobrojani, na kraju se spominje i ovaj: neki lingvisti su našli vezu između imena Vilenkin i Lenjina. Vilen(k)in – V.I.Lenin. Taj razlog Alina Simone navodi, možda ne kako ključni, ali svakako kao sudbinski u odluci da promijeni svoje ime. Promijenila ga je iz negativne emocije prema Lenjinu. Ako je vjerovati autorici teksta, odluka je nastala iz emocije koja se u Alini Vilenkin formirala više od pola stoljeća prije njenog rođenja. Tako je ljudski, tako deprimirajući njen nesvjesni ponos za vlastiti identitet, nakon što ga se nominalno odrekla.

Kafa: 2. Cigarete: 18. Hrana: Jabuka. Pileće jetrice sa špinatom. Inače, pileće jetrice se rijetko mogu naći u američkim restoranima. Jednom su me, u Providenceu, pjesnici C. D. Wright i Forrest Gander odveli u neki mali, domaćinski restoran na pileće jetrice, večer je bila zimska i padala je kiša.

23. avgust

U petak, na kraju radnog dana, G. mi je dao pozivnicu za amatersku predstavu u kojoj on glumi, i obećao sam da ću svakako biti u publici. Došao vikend, i prošao, a ja sam se predstave sjetio tek jutros kad sam vidio G. Potrudio sam se da on ne vidi mene, i cijeli dan se sklanjao, zaobilazio ga, i manje-više bio nevidljiv. U dalekoj prošlosti, kad sam zamišljao sebe u pedesetoj godini, vidio sam tihog čovjeka koji je svijet već navikao na odgovornost i ozbiljnost. U stvarnosti je dijametralno drukčije: sa svakom godinom sam bivao više neodgovoran, i manje ozbiljan. A trebalo je iskreno da mu priznam: ne odlazim ni u profesionalna pozorišta, mene savremeni teatar ne uzbuđuje, a iznad svega – rastužuje me entuzijazam glumca koji je prinuđen govoriti glasno tako da ga i u zadnjem redu čuju. Da sam to priznao, G. bi imao objektivne razloge da me mrzi. A ovako me mrzi zbog objektivne neozbiljnosti.

Dobio sam poklon od W.: fajercag iz Bejruta, izgleda kao bočica parfema, ali umjesto da prska miris, izbacuje šišteći plamen, kao švajs-aparat. S. kaže da nije pametno držati takav upaljač u kući, i traži da ga vratim na posao. Ako već nešto treba da izgori, kaže, neka to bude Reuters.

Cigarete: 23. Kafa: 4. Hrana: Jabuka. Šopska salata. Grah (to je vojnička hrana, i ako je po grahu suditi, svako malo se u meni gladni vojnik probudi).