Jezik, Stimmung i ritam u dvoidentitetskom pisanju i čitanju

***

I. Jezik

Što je to, pitam se, što nama čitateljima knjigu čini zanimljivom i drugačijom od drugih? Što je to što nas drži da duže ostanemo u njoj i da se s njom krećemo u njezinom svijetu još dugo nakon što smo pročitali zadnju stranicu. Hajde, o tome ima svakavih teorija, književna se znanost bavi time, svaka recenzija zapravo govori o tome zašto ova ili ona knjiga u tom kontekstu zadovoljava ili ne zadovoljava kriterije čitatelja.

Morate znati da sam Njemica koja najviše čita na njemačkom jeziku, iako ne živim u tom govornom području nego u zemlji koja pripada bivšoj Jugoslaviji. Naravno, promatram pažljivo što se događa u književnom svijetu koji se stvorio u tom njemačkohrvatskom, njemačkobosanskom, njemačkosrpskom ili drugom dvoidentitetskom prostoru. I baš u tom prostoru naučila sam nešto što mi je pomoglo da razumijem ponešto što je važno u čitanju općenito.

Pomogli su mi pisci koji su se rodili u bivšoj Jugoslaviji, u Svibu, u Višegradu ili u Bečeju, i čiji su roditelji otišli iz tih mjesta, ili su morali otići, pa su djecu odmah uzeli sa sobom ili su najprije složili poslovnu, stambenu i administrativnu situaciji u tuđini, u Njemačkoj ili Švicarskoj, da bi ih nakon nekoliko godina zvali u svoj novi dom. Pisci o kojima govorim zapravo su djeca te prve generacije. Oni nemaju ništa s odlukom da žive u drugom svijetu. Nisu odgovorni, morali su otići zbog rata ili iz materijalnih razloga, ali oni o tome nisu mogli odlučivati. Svejedno su nešto izgubili. I svejedno su nešto dobili.

Najprije su dobili drugi jezik, ovako bačeni u novu kulturu, nove škole i novo društvo, u kojemu se svakom djetetu žuri da čim prije postane član po govoru, ponašanju i izgledu.

Znači, sve je počelo jezikom.

I u čitanju sve počinje jezikom. Zvuči pomalo banalno da uopće govorim o tome, ali trebamo se katkad sjetiti da je u čitanju najosnovnije da znate jezik. I u pisanju. Doduše, taj koji je naučio tuđi jezik i koji će poslije na tom jeziku i pisati, drugačije vlada jezikom. Čini mi se da je čovjeku ponekad prednost da mu jezik na kojemu piše ili čita nije materinji jezik. Ništa mu nije samorazumljivo, svaku riječ gleda s poštovanjem, sumnjom, pa i strahom. Hoće li drugi točno razumjeti o čemu govorim? Svatko tko nauči novi jezik zna da iza svake riječi postoji polje u kojemu leži značenje te riječi. U tom polju je – što se tiče značenja – svašta moguće, polje se može podijeliti u razna podpolja koja se razlikuju kao dan i noć. Sve to treba naučiti, ali kada je naučeno, onda leži u tom polju cijela mogućnost literature. Prostor značenja je na jezičnoj razini mjesto u kojemu se književnost stvara i mjesto u kojemu čitatelj doživljava književnost.

Knjige iz koje sam to naučila su knjige Marice Bodrožić. Došla je s jedanaest godina u Njemačku iz dalmatinskog Sviba, gdje je najprije još bila ostala kod djeda dok joj roditelji nisu sredili situaciju u Njemačkoj. Onda je u Njemačkoj prošla sve škole i sve fakultete. Nakon toga je savršeno znala njemački jezik, ali nikad nije izgubila sumnju prema govoru. Još je uvijek gledala svaku riječ kao da je vidi prvi put. U sebi je imala identitet njemačkog građanina i identitet hrvatskog ili jugoslavenskog djeteta. A govorila je u pjesmama i pričama s alatom njemačkog jezika koji joj je još uvijek bio upitan i kojim se počela poigravati. Iz tog procesa su se rodili tekstovi s novim neobičnim riječima. Tu su se pojavile riječi kao Körper-Regenbogen (duga tijela), Hautgeflüster (šaputanje kože) ili Blütengeborene (iz cvata rođene). Nove složene riječi u kojima njemački čitatelj razumije svaki dio, ali mu je kombinacija neobična. Učiteljica njemačkog jezika vjerojatno bi refleksno rekla: “Čujete, gospođo Bodrožić, to Vam tako ne ide. Ne možete jednostavno izmisliti riječi.” Ali učiteljica koja još nije sasvim zarobljena u svom učiteljskom svijetu, u rječniku i gramatici, i koja stane i pročita još jednom, vidjet će da gospođa Bodrožić ima svako pravo da izmišlja i koristi riječ upravo tako i da zapravo na njemačkom jeziku ne postoji ništa što bi bolje opisalo o čemu ona govori. Ovo je samo jedan mali primjer, što Marica Bodrožić radi u svom pisanju. A radi puno više od izmišljanja riječi. Njezina poetična proza i njezina poezija stižu nas iz međusvijeta hrvatskog i njemačkog jezika, u kojemu rječnik raste iz osjećaja, u kojemu hrvatsko dijete promatra njemačku riječ, uzima je u ruke, pogleda je sa svih strana, baca je u zrak i gleda kako leti. Ona nam pokazuje da jezik može mnogo više nego samo označavanje predmeta i da u svakom jeziku postoji cijeli svemir značenja.

II. Stimmung

Prije nekoliko godina mislila sam da se nešto u bosanskohrvatskosrpskocrnogorskoj prozi (eto mene kao izumiteljice riječi) ne može prevesti na njemački jezik. Mogu se složiti riječi, može se doslovno reći što piše u originalnom tekstu, ali nekako je i u najboljem prijevodu uvijek nešto ostalo što njemačka verzija nije obuhvatila. Osjećala sam da je to nešto važno što se izgubilo u prijevodu, srž svega, duša možda, nešto što je njemačkom čitatelju zauvijek oduzeto. Nešto što govori o percepciji u tim zemljama, o pogledu na svoj balkanski svijet i na život općenito, nešto što njemački čitatelj nikad neće shvatiti. Njemački jezik nema riječi za takvo pisanje, mislila sam, ne postoje riječi, ne možemo govoriti tim jezikom, možda nam njemački mozak jednostavno drukčije funkcionira, gledamo svijet drugim očima. Tko zna? I onda sam otvorila knjigu Saše Stanišića „Kako vojnik popravlja gramofon“. I on mi je na mom njemačkom jeziku ispričao pravu bosansku priču. Koristio je iste riječi kojima pišu Heinrich Böll, Günter Grass i Peter Handke i uspijevao je da radi što sam mislila da je nemoguće. Mladi Bosanac, koji je iz Višegrada u četrnaestoj godini života došao u Heidelberg, kreće se sasvim lagano i ležerno u našem njemačkom sistemu, razbacuje slikama i metaforama s njemačkim elementima, da bi čitatelju na kraju složio film u glavi, koji nimalo ne dolazi iz izbjegličke stambene zgrade, u kojoj s jednog prozora miriše tajlandska, s drugog turska ili bosanska jela. Nego je usred Njemačke, negdje izvan grada, stvorio bosansku  vikendicu ispred koje su parkirana Yuga, a unutra se sprema fešta, jer je nova kupaonica nadograđena i novi zahod spreman za rad. Stvorio je bosansku baštu u srcu Njemačke i tamo na svečanom stolu te fešte izložio je bosanska jela čiji miris i okus njemački čitatelj osjeti i prepoznaje, iako nikad nije vidio sarmu, punjene paprike, iako nema pojma kakva je to pašteta ili što je kajmak, i kakvo meso, meso i još jednom meso u svakakvom obliku, u sivim hrpama. Nijemac to ne zna, ali znat će nakon čitanja i zauvijek će pamtiti. Da ne govorim sad o tome što je Stanišić još umio stvoriti u našem švapskom svijetu, cijeli Višegrad u predratnim danima, fronte, ratišta, svašta je bilo opipljivo blisko.

Kako Stanišić to samo može? Kako nas može katapultirati u bosanski svijet? Dugo sam razmišljala o tome i nisam imala odgovor. Stanišić je uspio stvoriti posebnu atmosferu, onda sam zaključila. Nešto što opisuje njemačka riječ „Stimmung“. Tu je riječ teško prevesti na bilo koji europski jezik. Stimmung može biti glazbeni fenomen (vibracija), fizički mehanizam (rezonancija), psihološka emocija (raspoloženje) ili meteorološka situacija (atmosfera). Pojam Stimmung je u povijesti literature često bio u centru pažnje, već kod Kanta, u njemačkom romantizmu (Kleist, Brentano, Hoffmann), u fin-de-siecleu i u sredini dvadesetog stoljeća kod Heideggera, Staigera i Spitzera. Pošto ga je kao književni pojam teško shvaćati izvan njemačkog konteksta, našli su se drugi metaforički i sinonimički nadomjesci, to su “milje”, “klima”, “harmonija” ili “atmosfera” (što je meni nekako najbliži pojam).

Nedavno sam našla sasvim novu knjigu književnog teoretičara i profesora komparatistike na sveučilištu u Stanfordu Hansa Ulricha Gumbrechta pod naslovom “Stimmungen lesen. Über eine verdeckte Wirklichkeit in der Literatur.” (“Čitati atmosfere. O skrivenoj stvarnosti u književnosti.”).

U toj se knjizi Gumbrecht zalaže za novu vrstu čitanja. Čitanje koje je vođeno osjećajem: čulno čitanje. On vidi u usredotočenju na atmosferu novu mogućnost za književnu teoriju da vrati svježinu i estetsku izravnost u rad s tekstovima. Ne čudi me da baš njemački profesor koji živi u drugom govornom svijetu, u Americi, dođe na takvu ideju.

A Saša Stanišić zapravo poziva na takvo čitanje. To je to, pomislila sam. Čitatelj mora, hoće-neće, osjetiti što se događa njegovim likovima. Jer u njegovoj knjizi govori dijete, gleda na događaje očima pametnog, ali svejedno relativno neinformiranog djeteta. Dijete koje vidi šta vidi i koje izravno i ponekad pomalo brbljavo govori o tome, koje ima svoju jednostavnu logiku i koje ne preskače ni jedan detalj. A takvo pisanje može razumjeti čak njemački čitatelj razumjeti, jer mora da isključi mozak, da zaboravi na svaki sistem i slijedi pripovjedača, dječaka, koji nam priča priču.

III. Ritam

Da li postoji tipični ritam njemačkog teksta, ili tipični ritam srpskog ili mađarskog teksta? Da li se oni razlikuju? Možemo čitati kao što slušamo muziku? Naravno da možemo i naravno da nas u tekstu vode teme, ovaj put književne teme, i da kompozitor proze mora orkestrirati svoj inventar, likove i mjesta radnje, i mora slušati i upravljati jezičnim, stilskim i epskim sredstvima kao što glazbeni dirigent upravlja instrumentima, notama i orkestrom.

Ali zašto, čitajući knjigu Melinde Nadj Abonji “Tauben fliegen auf” (“Polete golubovi”), mislim na glazbu?

Melinda Nadj Abonji rođena je u Bečeju, u Vojvodini, i materinji jezik joj je mađarski, možda zna i malo srpski, ne znam. Onda je otišla s roditeljima u Švicarsku. I tamo je naučila govoriti njemački s laganim švicarskim naglaskom. (U čitanju joj je akcent lagan, vjerujem da može i na teškom švicarskom jeziku govoriti.)

Bavi se pisanjem već godinama, ali pogotovo čitalačkim performansom. Sama stoji na pozornici, ili u pratnji repera Jurczok 1001, i recitira prozu kao da je glazba. Svira violinu. Sad je napisala drugi roman koji je nagrađen najvećom njemačkom književnom nagradom Deutscher Buchpreis. “Pisanje jest muzika”, kaže negdje u intervjuu, “rečenica je ispravna tek onda kada zvuči.”

Čitajući njezinu knjigu mislim na muziku jer je u njezinom pripovijedanju nešto brzo i ritmično, kao što reperi govore, nešto što te ošamućuje i hipnotizira. Ona govori u dugim rečenicama koje istrese čitatelju nad glavom, evocira s njima život u Vojvodini koja je sama prostor s više kultura. Melinda Nadj Abonji je bila već multiidentitetska djevojčica kad je došla u Švicarsku, pa je, eto, dobila još jedan identitet, koji se opet razlikuje od prethodnih. Možda mora pisati u takvoj brzoj i intenzivnoj prozi, kad je iz Vojvodine i kad ima uz to još jedan, švicarski, identitet. Možda mora pjevati i recitarati o gubljenju identiteta, o gubljenju onog jugoslavenskog, kojeg bi osjetila svaki put kad je u švicarskim godinama posjetila staru domovinu, sve više emotivno i prostorno udaljena, i o ponovnom gubljenju jugoslavenskog identiteta za vrijeme rata, kad u Švicarskoj naiđe na izbjeglice, sasvim druge ljude od nje same, i kada shvaća da nije ni dio te grupe i da to nikada ni može biti.

Porijeklo muzičkog elementa u njezinom pisanju leži možda u autoričinom glazbenom talentu, u sviranju violine. Ali sigurno leži i u dilemi s identitetima, jer je pisanje njezin izražaj, a ritam teksta – ili u njezinom slučaju beat teksta –sastoji se od intonacije i izmjene tonova i pauza, od jugoslavenskog djetinjstva i od švicarskog odrastanja. I tako, čuju se u knjizi Melinde Nadj Abonji vojvođanske ciganske violine i  neki novi švicarski književni rap, brz, intenzivan i svejedno nježan, toliko nježan da ti pamet stane.

(2006)

Finalna utakmica Mundijala između Francuske i Italije, s gladijatorskim klimaksom kad Zidane na otvorenoj sceni, pred sedamdeset tisuća gledalaca na stadionu, i pred milijardom televizijskih promatrača “ubija” protivničkog igrača, po množini, težini i opakosti značenja uvelike nadilazi i nogomet, i okvire ovoga osvrta. Pred svima nama kao izravnim svjedocima, ali s najedanput neobjašnjivo umrtvljenim, anesteziranim čulima, događa se đavolski obrat koji nas ispunja beskrajnim olakšanjem: počinitelj najgnusnijega  čina u povijesti nogometa, barem onoj televizijski dokumentiranoj, trijumfalno se promeće u junaka, obožavan više nego ikada do sad, dok žrtva ostaje bez trunke naše simpatije i sućuti, dapače, unaprijed prezrena i osuđena pod za sad samo pretpostavljenom krivicom “provociranja”. Pri tomu ništa ne mijenja na stvari to što se Zidane još uvijek izvolijeva ne izjašnjavati (njegov agent komotno izjavljuje da će se očitovati “kroz nekoliko dana”), dok Materazzi uporno ponavlja de ga nije vrijeđao, nego, čak obratno, da je Zidane prema njemu “bio besraman”. Očigledniji, paradigamtičniji primjer kolektivnoga atavizma – klanjanje surovome pobjedniku i preziranje žrtve – porijeklom valjda još iz kolektivne divljačke praprošlosti, teško da se može zamisliti. Ne bismo mnogo znali o današnjemu nogometu, ako ne bismo znali da to izlazi iz same njegove “prirode”.

– Zidane je genij, umjetnik, mi ga volimo, a Materazzi je prosjek, antipatični nogometni mediokritet kakvih ima na stotine – reći ćete. Zidaneov obožavatelj i sâm, i ja zajedno s vama; utoliko gore po nas.

S događajem na berlinskom Olimpijskom  stadionu to nema nikakve veze, a još manje ga može objasniti. Ili, sarkastično govoreći, može: način na koji je Zidane oborio protivničkog igrača bio je tehnički savršen. Taj lagani, gipki korak kojim odlazi naprijed da uzme zalet, perfektan nagib tijela potreban da kinetička energija unesena u udarac glavom bude razorna, precizno naciljano mjesto na protivniku (ne glava, to bi bilo previše, s mnogo krvi i ozbiljnih povreda, možda neoprostivo, Zidane to zna) – sve to izvedeno je jednako nepogrešivo i jednakomajstorski kao i onaj epohalni volej za 2 : 1 protiv Bayera 2002, ili oba penala na ovom SP-u… Jedina razlika: ovo nije bio nogomet! (Čak ni formalno: potez je napravljen izvan igre, dok lopta miruje, u praznom vremenu.) Ovo je bila potpuna negacija nogometa, njegovo skandalozno razobličavanje.

E, tu sad dolazimo na jednu od paradoksalnih poanti, u kojoj možemo predložiti čitanje Zidanea kao svojevrsnoga istinskog junaka. Ili, bolje, antijunaka. Čovjeka koji je svojim brutalnim, zločinačkim gestom, u djeliću sekunde, p(r)okazao svu laž svjetskoga nogometnog sustava. Laž o profesionalizmu, laž o fair-playju, o pedagoško-etičkim vrijednostima sporta, laž svih mogućih draperija kojima se zakriva surovo, ružno lice sustava: draperija poput antirasističke kampanje, humanitarnih akcija, slatke dječice što istrčavaju s igračima na teren, starleta i bogatih supruga što se slikaju na tribinama, ukravaćenih nogometnih gurua, biznismena i birokrata, svih tih mogućih Beckenbauera, Blattera… A da je gola istina što stoji iza svega toga – profit, o tome je ubitačno precizno pisao Ivica Osim u mundijalskoj kolumni u Feral Tribuneu (radeći i sam isti posao, jer drugoga ni ne zna).

Kako nam je sve to p(r)okazao Zidane? Upravo tako što je na čas iskoračio potpuno izvan sistema, pokazao mu (i svima nama) njegovo vlastito ogavno ogledalo, razderao iluziju, i, nakon jednoga skamenjujućeg trenutka, kad je moglo izgledati da se cijeli sustav raspada, vratio se u nj, ponovo pokoran i poslušan, a za njim se sustav opet sastavio i sklopio kao u našoj poslovici: štapom po vodi! I sve funkcionira dalje savršeno, na sreću i ushit širokih planetarnih nogometnih masa. E, za to se traži adorirana veličina, to ne može napraviti bilo tko. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo antipatičnom mediokritetu, da je na ovaj način nasrnuo na protivnika! Zgražali bismo se nad njim kao nad krvoločnim prijestupnikom, bio bi prezren i izopćen za sva vremena, a FIFA bi ga odstranila doživotno, to je više nego sigurno.

Nije Zidaneov glavomet u Materazzijeve grudi, dakle, gesta pobunjenika, nikako. Prije će biti: gesta onoga koji, svjestan svoje privilegiranosti, kapriciozno iskušava granice sistema, ni trenutka ne imajući na umu njegovu promjenu ili, ne daj bože, rušenje. A sistem je zahvalan, pa mu vraća. Na stotinu i jedan način, jedan od drugoga flagrantniji. Treba li nabrajati? FIFA, skupa s gremijem novinara (ne zna se što je skandaloznije), Zidaneu dodjeljuje zlatnu loptu za najboljega igrača SP-a. Hvala, Zidane, sustav smo sačuvali, profiti nisu ugroženi! Adidas, moćni proizvođač sportske opreme, istoga časa pokreće novu internetsku stranicu mercizidane.fr, “kako bi pozvao sve Francuze da zahvale Gospodinu francuskoga nogometa na svemu što je učinio”, te da bi kompanija “potvrdila svoju podršku Zidaneu usprkos gesti nad talijanskim obrambenim igračem Marcom Materazzijem”. Pazite rječnika, pazite logike i etike: “usprkos gesti”!

Zidane reklamira Adidas još od 1996. godine, s ugovorom do 2017. Treba li komentara?

Vrhunac je politički, a i kako bi drukčije moglo biti. Kada smo se možda, naivni i omađijani Zidaneovom igračkom genijalnošću i nimbusom usamljenika što su ga stilizirali novinari, skriveno ponadali da će Zizou ostati dosljedan mračnoj i strašnoj odluci iz 110. minute utakmice, i užasavajućem iskakanju iz sistema, te ustrajati u samoći, šutnji i povlačenju, on se već sutradan ujutro pojavljuje na doručku kod Predsjednika Republike Francuske, Jacquesa Chiraca, koji ga na trenutak prima odvojeno od ostale ekipe, i javno časti nebeskim epitetima: “Vi ste virtuoz, genij svjetskog nogometa, vi ste također čovjek srca, angažmana, uvjerenja. To je ono zbog čega vam se Francuska divi i voli vas. Vi ste Francuskoj pokazali da je jaka kada je ujedinjena u svojoj različitosti i kad ima povjerenje u sebe”, izjavljuje Chirac u Elizejskim vrtovima.

A ova Chiracova izjava, prebacujući pojavu u sasvim politički kontekst, kao da doziva kontrarnu, otvoreno rasističku izjavu čelnika Sjeverne Lige, bivšega talijanskog ministra reformi Roberta Calderolija, otkrivajući najedanput svu zloćudnu i potmulu osjetljivost teme identiteta, i tamo, u Evropi, gdje smo skloni misliti da je apsolvirana. Calderoli, naime, slaveći nogometni trijumf Italije, govori o “pobjedi našeg identiteta, jer su u momčadi igrači iz Lombardije, Campanije, Veneta, Calabrije, a momčad koju smo pobijedili je bez identiteta jer su u njoj crnci, islamisti, komunisti”.

I eto nas, naravno i neizbježno, kod priče o identitetu/identitetima. Sva nagađanja, kojima se bave čak i nekakvi brazilski čitači s usana, o tome što je Materazzi mogao reći Zidaneu pa ga onako razbjesniti, još uvijek su otvorena, nesigurna, i posve ih je besmisleno reciklirati. Ali se vidi kako bi svi htjeli da se stvar vrti oko uvrede na osnovi identiteta. A što je Zidaneov identitet? On sam na to odgovara ovako: “Za mene najvažnije je to što uvijek znam tko sam. Svaki dan mislim o tomu odakle dolazim, i uvijek sam ponosan na ono što sam: najprije Kabil iz La Castellane (imigrantsko predgrađe na sjeveru Marseillea, prim. a.), zatim Alžirac iz Marseillea, pa Francuz.” U nekoj drugoj prilici vjerski će samoga sebe dodatno opisati kao “neprakticirajućega muslimana”.

Kada Zidane kaže: ja sam Kabil iz La Castellane, on nam tek odškrinjuje pravu, strašnu traumu porijekla. Novinari New York Timesa razgovarali su sutradan po utakmici telefonom sa Zidaneovim daljim rođacima u Kabiliji, u selu Aguemone, gdje je rođen Zidaneov otac Smail. Mokhtar Haddad i Djamel Zidane rekli su im kako pretpostavljaju da je Materazzi Zizoua mogao onako razjariti samo uvredom tipa: “sin Harkija”. “Drukčije se ne bi mogla zamisliti onakva njegova reakcija”, spekuliraju oni. Time su i ne htijući otvorili najskrivenije i najstrašnije mjesto porijekla i identiteta. Pri tomu nije najvažnije hoćemo li ili nećemo pokloniti vjeru Zidaneu kada, izazvan prije nekoliko godina lepenovskom kampanjom, izjavljuje da njegov otac nije bio Harki. Bitna je socijalna indikacija.

Od alžirskih Harkija jedva da je bilo nesretnije, prezrenije i napuštenije socijalne grupe u 20. stoljeću. U toku alžirskoga rata za nezavisnost 1954 – 62. bili su lojalni Francuskoj, i služili u pomoćnim vojnim formacijama. Broj im se računa između 400 000 i jedan milijun. Kada je 1962. De Gaulle izišao iz Alžira, oni su ostali na cjedilu. Kao „izdajnici“ i “kolaboracionisti”, mučeni su i ubijani bez suda i pravde; po nekim procjenama tako ih je završilo i do 150 000. Oko stotinu tisuća ih je prešlo u Francusku, gdje su im ponuđeni najelementarniji uvjeti života u privremenim internacijskim logorima ograđenim bodljikavom žicom. Njihovo oslobađanje iz tih logora i postupno uklapanje u život  počelo je tek od sedamdesetih godina stoljeća. Zinedine Zidane je rođen 1972, na samomu početku te kakve-takve normalizacije njihovoga statusa. Htjela bi se nesvakidašnja socijalna osjetljivost i su-življavajuća imaginacija, da se zamisli kalvarija psihološkoga formiranja i socijalizacije dječaka „sina Harkija“, Berbera iz Kabilije, u getu La Castillane pokraj Marseillesa, u Francuskoj! Da se i ne govori o onomu najgorem – o neizbrisivosti pečata srama, moralne izopćenosti, kozmičke usamljenosti kojim mora biti osjenjen život tih ljudi… Mnogo kasnije, postavši netko, Zidane se sjeća: “Otac nas je učio da imigrant mora raditi dvostruko teže od ikoga drugog, i da nikada ne smije odustati.” A da paradoks identiteta bude zaokružen, ne treba smetnuti s uma unutarnji odnos napetosti između kabilijskih Berbera i Arapa. Pa kada je Zidane na SP-u u Francuskoj napravio onaj mnogo bezazleniji od prošlonedjeljnog, ali isto tako huliganski potez nagazivši Fouada Amina iz reprezentacije Saudijske Arabije, priča kaže da se u berberskoj zajednici u Kabiliji (o kojoj je Albert Camus, Alžirac i sam, pied noir, pisao zanosne putopisne eseje) taj događaj slavio kao “osveta nad zlim arapskim ekstremistima”.

Zidaneov suigrač iz reprezentacije, i sam nogometni čarobnjak Thierry Henry, reći će “filozofski”  za svojega kolegu: “Čovjeka možete izvaditi iz surovoga susjedstva, ali surovo susjedstvo ne možete izvaditi iz čovjeka.” A pjevač Jean-Louis Murat, Zidaneov fan, opisuje ga ovako: “Nitko ne zna je li Zidane anđeo ili je demon. Osmjehuje se kao Sveta Tereza, a grimasira kao serijski ubojica.”

Simbolički “ubivši”  protivnika na terenu, potezom od čije bestijalne brutalnosti ste se morali na trenutak zamrznuti, Zidane je po svim pravilima sistema od kojega živi (basnoslovno), i u kojemu figurira kao kralj, napravio neoprostiv zločin. No, zločin ne smije biti priznat kao zločin, jer bi to ozbiljno dovelo u pitanje i sam sustav, a uzdrmalo bi i ostale, važnije sustave, uzajamno povezane (nacionalno-državni prestiž, itd, itd). Počinitelju biva oprošteno, on biva potvrđen kao nacionalni i nogometni heroj.

Od maloga kabilskog dječaka iz marsejske La Castellane, s umnoženim, ispresijecanim i nesigurnim identitetima, s posve zatvorenim mogućnostima egzistencije i afirmacije, stići do statusa jednoga od najplaćenijih ljudi na planeti u svom esnafu i do slave najpriznatijega Francuza – anabaza je vrijedna svakoga poštovanja. Za one “siromahe duhom”, što uspijevaju apstrahirati nogomet kao “čistu igru” od svega što on kao sistem danas jest, Zidane će uvijek biti “bog”. No, njegov nogometni “zločin bez kazne”, počinjen u nedjelju 9. lipnja na Olimpijskom  stadionu u Berlinu, degradirat će ionako degradirani nogomet neminovno, a sustavu profita koji se oko njega rascvao – raširiti krila.

poslije kraćeg natezanja s dobitnikom pulitzerove nagrade
došla je pijar menadžerica vanja i rekla je
rekla je to kao bolest što se priopći
nekome bez snage i nekome čiji
gubitak razumiješ:

imam tužnu vijest. pjesnik više nije raspoložen
za intervjue.
ni za poeziju.
ni za pitanja, odgovore.
do četvrtka.
možda.

na što ja, nema problema, vadim pištolj
i možda je sad ubijem među oči
i možda njega što li ste nam ga

dovlačili. ocean preletio samo da bi slabiji
od dva jezika izbeljio. ni da je nadrkan

ni neraspoložen. ni da je sretan
ni da nije, ni da se na stolici
namjesti. smije se ko petogodišnjak

što novinarki s velikim sisama diktafon
stalno pada. a ona ga diže. a on pada.
možda se tome smije.

poslije ona pita nije li istina da su
pjesnici i slikari ovako malo

čudan soj. i drugo izvanredno pitanje
nije li istina da se uvijek nešto izgubi
pri prevođenju

ama jel to poezija jel su razgovori
jel to šne jel su labudovi
šta jebote

Pisci koje smo “ispisali” iz hrvatske književnost

Reći ću to još jednom, i baš me zabole što o tome misle veliki Hrvatići: danas, 2011, Srbi imaju pravo doživljavati dubrovačku književnost kao svoju. Pogotovo što pritom ne odriču Hrvatima da tu književnost smatraju svojom. I što je, ipak, najvažnije: maštari i konstruktori srpske književnosti u dubrovačkoj su književnosti vidjeli nešto svoje u vrijeme pred formiranje nacija i nacionalnih država, kada se to “svojatanje” nije moglo shvatiti kao oblik političke, kulturne ili teritorijalne hegemonije. Posezanje za dubrovačkom književnošću moglo je biti problematično, i bilo je problematično, samo dok su se Hrvatska i Srbija nalazile u istoj državi. I to je, rekao bih, sve.

Među književnostima istih ili sijamski srođenih jezika ne postoje čvrste i jasne granice. One, katkad, ne postoje ni između književnosti koje nastaju na različitim jezicima. Miješanje, dvojnost i trojnost pripadanja i identiteta prirodno je kulturno stanje. Valjda samo loši i sramotni književni tekstovi pripadaju samo jednima. Pritom, svaki je književni tekst, kao i svaki pisac, adoptiran od određene kulture. Nitko nije rođen kao pisac ovoga ili onog jezika, ove ili one kulture. Srbi su, tako, iz nekih svojih razloga, većim dijelom kulturnih i književnih, manjim dijelom vojnostrateških i političkih, posvojili dubrovačku književnost. Ona je onoliko njihova, koliko je o njoj, na srpskome jeziku, napisano vrijednih i važnih tekstova, onoliko koliko je čitana i proučavana, te koliko je imala utjecaja na srpsku književnost. To je prosto ko pasulj.

Naravno, kada bi naknadno nacionaliziranje dubrovačkih renesansnih pjesnika, ili njihovo logično određivanje na osnovu katoličkog, dakle hrvatskog, naspram pravoslavnog, dakle srpskog, religijskog licenciranja, bilo uzeto kao krunski i jedini argument za određivanje njihove pripadnosti, tada bi Dubrovčani bili samo i jedino – dio hrvatskoga književnog nasljedstva. Ali u tom bi slučaju, recimo, Hasanaginica, taj slavni i u Europi čuveni, muslimanski spjev, pripadao samo Bošnjacima. I pomalo Srbima, jer su se Srbi Hasanaginicom intenzivnije bavili nego Hrvati i jer dijele njezino balkansko podrijetlo. A Hrvati, je l’ te, Balkanci nisu, niti su ikada bili, pa što onda oni imaju s Hasanaginicom? To što se u spjevu spominje imotski, a ne čačanski ili tuzlanski kadija? Ali kaj je to kadija, iz perspektive hrvatske književnosti? I kaj je kadija hrvatska reč? Ak’ jest hrvatska, zakaj je mi ne razmemo? Morti zato jer je kadija, ipak, srpska i muslićka reč?

Bezbeli, ako se mene pita, Hasanaginica je integralni tekst hrvatske književnosti. U potpunosti i bez ostatka. Ali ne zato što je, nesretnica, zabasala baš u Imotsku krajinu, nego zato što su je naraštaji hrvatskih čitatelja smatrali svojom, zato što je živo, u jeziku, utjecala na hrvatske pisce i zašto što je poneki hrvatski književni znanstvenik o Hasanaginici napisao koju pametnu. Hasanaginica je, dakle, hrvatska, jer je Hrvati osjećaju svojom. U istim ili sijamski sraslim jezicima i kulturama, osjećaji su ponešto važniji nego u pornografskom filmu i u nacionalističkom cunamiju, kojem, evo, nanovo u Lijepoj našoj nazočimo.

Ali što ćemo s piscima i s djelima koja su hrvatska, a mi ih baš, eto, i ne bismo željeli? To je ono što, recimo, razlikuje hrvatsku od srpske književnosti, hrvatsku od srpske kulture. U Srba, naime, nema odricanja, čak ni kada je pisac nacionalni izdajnik. U Hrvata je, pak, duga kolona onih koji su izbačeni ili defenestrirani iz zgrade nacionalne književnosti, i to iz niza različitih razloga. Recimo, Ivo Čipiko – rodom, čini mi se, iz nekog od Kaštela – optirao je za srpski jezik i književnost, pa su jedva dočekali da ga se odreknu. Đuro Vilović i Niko Bartulović su nešto orjunašili, pa se petljali s četnicima, čime su, po nekoj nastranoj logici, ušli u književni korpus kojim se danas u Zagrebu i u Hrvatskoj bavi Srpsko kulturno prosvjetno društvo Prosvjeta. Sličnu književnu i životnu sudbinu doživio je Josip Sibe Miličić, tragični hrvatski pjesnik, čiji je portret slikala velika srpska slikarica Milena Pavlović Barili, a u svome “Lamentu nad Beogradom” spominje ga Miloš Crnjanski (“moj poludeli Sibe”). I on se nekako ispisao iz hrvatske književnosti, ili su se Hrvati baš jako naljutili na njega. Pa su ga kaznili jer je petljao sa Srbima.

Zanimljiviji je slučaj srpskih pisaca iz Hrvatske. Pripadaju li oni imeniku hrvatske književnosti. Jesu li njihova djela dio korpusa hrvatske književnosti, i je li srpska kultura u Hrvatskoj dio šire shvaćene hrvatske kulture, ili je ona tu u statusu uljeza? U Srbiji, koja je višenacionalna zemlja, s neusporedivo većim udjelom manjina u ukupnom stanovništvu, svi manjinski pisci i sva njihova djela doživljavaju se kao dio šire shvaćene srpske kulture. I to je, reklo, bi se, ispravno. Hrvati su, pak, posvojili, i to samo donekle, one Srbe iz Hrvatske čija je djela mogao napisati i neki, da se grubo izrazimo, Hrvat. Eto, recimo, “Proljeća Ivana Galeba”, taj divni roman, jedna od najljepših knjiga iz naše školske lektire, bavi se sudbinom i promišljanjima jednoga bolešljivog intelektualca, i pisan je nekim mekanim, umivenim jezikom i stilom, kakvim bi, valjda, pisao i Marcel Proust, da je kojim slučajem stanovao u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Samo je s takvim romanom Srbin Vladan Desnica mogao biti smatran hrvatskim piscem, i slavljen kao hrvatski pisac, kojem se njegovo srpstvo uzima, eto, kao neka manje važna tjelesna mana. Kao šepavost, recimo. Umjesto jedne noge ima jarčev papak, ali druga mu je normalna, hrvatska.

Ali ako hrvatska kultura nije zasnovana na rasnome principu, ili ako ne žudimo za nekom dubinskom etničkom čistoćom (koju, dozvolimo, smije opoganiti samo poneki “cvietak islamskoga vjerozakona”, iz perivoja “političara, publicista i romanopisca” Ante Pavelića, kako je dotični predstavljen u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, u natuknici koju potpisuje cijela redakcija), tada su neobjašnjivi razlozi iz kojih je iz hrvatske književnosti protjeran srpski pisac Simo Matavulj, autor jednog od najduhovitijih hrvatskih romana, odavno izbačenog iz školske lektire, “Bakonja fra Brne”. Osim što je rodom i starinom bio hrvatski Srbin, Dalmatinac, njegove teme, ambijenti, pa čak i jezik, izrazito su hrvatski. Što to Matavulja, osim nacije i osim njegove notorne pripadnosti srpskoj književnosti, čini nepodesnim za taj svileni, intelektualni ambijent u kojem prebivaju hrvatski pisci?

Ili, recimo, živi srpski pisac, Dalmatinac i Kninjanin, Jovan Radulović, čovjek koji je krajnje neraspoložen i prema hrvatskoj državi i prema hrvatskoj kulturi. Ali cjelinom svoga djela, koje nije nimalo beznačajno, neinteresantno ili literarno bezvrijedno, nego dapače, spada u vrhove pripovjedne srpske književnosti, Radulović ostaje u rodnome kraju, njegovim temama i jeziku. I onda, što je Jovan Radulović hrvatskoj kulturi i književnosti? Izdajnik, “pobunjeni Srbin”, “protuha iz Francuske sedam”… Može biti, može biti, nemam zaista ništa protiv, naši antitalenti moraju se nečim hraniti, pa se tako hrane istjerivanjem vraga iz Srba kao takvih, te iz svakog važnijeg Srbina, ponaosob, ali taj isti Radulović važan je pisac za hrvatsku književnost. I, bez obzira na to što on to nipošto ne bi želio biti, pisac hrvatske književnosti. Jer ako je Knin u Hrvatskoj, a jamačno jest, i ako je cjelina kulturnoga identiteta Dalmacije i Kninske krajine dio hrvatske kulture, a u Zagrebu kažu da jest tako, tada je Jovan Radulović, također, hrvatski pisac. To je, naime, principijelno pitanje.

Ali ne tretira se ni svaki nacionalni izdajnik po pravdi jednako. Eto, recimo, za dubrovačkog izdajnika i tuđinskog urotnika Marina Držića Hrvati su se u međuvremenu toliko vezali, da bi srpsko posezanje za njim najradije rješavali pred Vijećem sigurnost Ujedinjenih naroda, budući da sa sudovima u Haagu imaju sve sama neugodna iskustva. Njegova nam je obljetnica bila toliko važna – i lijepo je što jest – da mu je Leksikografski zavod Miroslav Krleža posvetio cijeli jedan leksikon. Međutim, lani je pala petstopedeseta obljetnica rođenja Držićeva tek nešto mlađeg suvremenika, nama jednako važnog, a iz europske perspektive i puno važnijeg i poznatijeg pisca Markantuna de Dominisa. No, njegova je godišnjica obilježena krajnje diskretno, zapravo sasvim nevidljivo, jer je De Dominisova izdaja iz hrvatske perspektive, tojest iz perspektive hrvatske književnosti, nezastariva. On je, naime, začepite uši i zatvorite oči, o užasa!, bio protestant. Njegova izdaja ne zastarijeva ni nakon pet i pol stoljeća, a ime mu se spominje tek kada sebi i drugima želimo zamazati oči tvrdnjom kako je hrvatska kultura toliko europska, kompozitna i složena da imamo čak i jednog – protestanta.

Najznačajniji živi izopćenik iz hrvatske književnosti je Goran Babić. Taj veliki pjesnik, jedan od trojice najvećih živih, izdao je domovinu 1991, kada je izbjegao u Beograd. Neko vrijeme podržavao je Miloševićev režim. Napisao je nekoliko gadnih novinskih tekstova po tamošnjim novinama. I stoga je kažnjen izbacivanjem iz svih – tojest, skoro svih – pjesničkih antologija sastavljanih nakon te nulte godine hrvatskoga pjesništva. U međuvremenu, Babić nije optirao za srpsku književnost, nastavio je biti ono što jest, a njegovo osamljeništvo i izdvojenost, bez obzira na sva neslaganja s njegovim političkim i ideološkim opredjeljenjima, čitatelju mora imponirati. Uostalom, između velikih i malih pisaca, čitatelj će uvijek izabrati velike pisce. Ako je čitatelj i ako ne kani biti netko i nešto među malim hrvatskim piscima.

Hrvatska književnost veća je, šira i bogatija od onoga što su zapasali i ogradili ovlašteni i neovlašteni carinici hrvatske književnosti. Ali što je još važnije: hrvatska je književnost u svakome pogledu šarenija. I prostire se, u širinu i u dubinu, na prostoru koji daleko nadmašuje prostranost i dubinu svega drugog što među Hrvatima uspijeva. Ali u hrvatskoj bi se književnosti, kao i u bilo kojoj susjednoj, teško baš našlo pisaca i knjiga koje Hrvati, po pravdi Boga, ljudskih osjećaja i kulturnih preferencija, ne dijele s nekim drugim narodom, ili čak s više njih. Malo toga može biti samo naše. Ili skoro ništa. Samo političar, publicist i romanopisac Ante Pavelić ili bečki akvarelist Adolf Hitler pripadaju jednoj i jedinoj kulturi.

(objavljeno u Arteriji Slobodne Dalmacije 18. svibnja)

“Andreas B., tuđin
porijeklom. Savjetnik kralja
Kristijana III; upućen
u dvorske poslove i radnje,
i bogat čovjek, prem nevoljen…”;

Smrt je njegovu “Kopenhagen
tri dana i noći proslavljao”

i nakon slavlja, na ploči nadgrobnoj
epitaf šturi urezao:

“Došao je kao lisica,
živio je kao lav
i lipsao kao pas.”

Pagani il Jevreji, o svi vi
što k nama brodite (iz sličnih želja)
sjetite se Andreasa i njegove smrti
koja je Danskoj kraljevini
toliko radosti i slavlja donijela.

Tijelo je da se raduje, duša smrt da čeka

Tih ranih šezdesetih godina Zvornik je disao svoje možda najbolje dane. Pretvoren u gradilište, nije dopuštao da se u njemu i jednoga trena nastani tišina. Od dviju baraka, izgrađenih s onu stranu Drine, u Malom Zvorniku, za smještaj radnika i tehničkog građevinskog osoblja, posvunoć su, zrakom, pristizali dokazi životnoga vrenja, zvuk harmonike i momačka pjesma, u snopovima, raznoliki povici od kantine, u cik zore prepirka terenaca što su noć proveli igrajući tablanet ili šnaps, u sitnu paru, ali sa krupnom strašću, umašćenim špilom karata iz putne torbe eletromontera Grujića. Znalo se, što da se krije, taj je nepogrešivo odčitavao poleđinu svake od 52 kartonske sličice, i to je isključivalo i najmanju mogućnost da on, Bogoljub Grujić zvani Gruja, iz igre iziđe kao gubitnik. Tablanet, šnaps, raub – bez uvrede: pomalo prostačke, da ne kažem kočijaške igre – takav kartaroški repertoar bijaše intelektualni plafon radničko-tehničke inteligencije, što se te, 1953. godine, našla na gradilištu zvorničkih hidroelektrana. Za fascinantni preferans, što se igra drukčijim kartama, madžaricama, ta generacija socijalističke radničke Jugoslavije još se nije bila ni čula, i zato će njegov nagli prodor na zvornički intelektualni kartaroški špilplac narednih godina predstavljati misterij i senzaciju. Mehmed će Sidran začuđujuće brzo i lako bataliti šah, svoju robijašku ljubav, naviku i strast, našavši u preferansu sve što je nalazio u šahu, i nešto još više, drukčije i ljepše. Šta je to više, šta ljepše, uzalud je godinama pokušavao dokučiti njegov sin Abdulah, uvjeren da ljudski um od šahovske igre ne može stvoriti ništa ni ljepše ni misaono dublje. Iskaz šahovskog velikana: Ja žalim ljude koji ne znaju igrati šah, osjećao je svojim i proširivao ga poredeći one koji ne poznaju šah sa daltonistima, onima koji ne razlikuju ili uopće ne vide boje ili onima, gluho i daleko bilo, koji nikada nisu čuli ni jedan muzički akord.

Svoga djetinjeg života tih godina u Zvorniku on se kao mladi pisac, sedamdesetih godina u Sarajevu, prisjećao u jasnim, živim i snažnim slikama:

Za Prvi maj svi smo išli na izlet na Vratolomac gdje je bila jedna velika tvrđava koju smo zvali Grad. To je bila kula Okrutne Jerine a ona je bila kraljica koja je natjerala narod da joj izgradi kulu na vrhu Vratolomca. To je bilo jako visoko i kad smo se penjali na kulu dolje je bila provalija i meni se mantalo u glavi i bilo me strah. Narod je donosio deke i hranu i piće pa su sjedili i pili i pjevali. Jedan se zid od kule spuštao niz provaliju prema Drini na onom mjestu gdje se gradila hidrocentrala. Poslije smo u školi učili koje hidrocentrale imaju u Jugoslaviji i uvijek su se spominjale hidricentrala Zvornik 1 i Zvornik 2. To Zvornik 2 značilo je Mali Zvornik koji se nalazio sa druge strane Drine to jest u Srbiji i tamo su uvijek igrali drugi filmovi nego kod nas pa smo naveče išli u Mali Zvornik u kino. Tamo nije bilo kuća i ja ne znam zašto se zvao grad Mali Zvornik kad nigdje nije bilo ni kuća ni grada. Bilo je samo kino i još jedna kuća pored kina i još gore kad se ide uz Drinu bile su barake od radnika koji su gradili hidrocentralu. A u našem Zvorniku bilo je puno prodavnica i puno ljudi. Pred kinom Drina uvijek je bila gužva i sjemenari su vikali Sjemena, sjemena, ko ima vremena. Ja sam jeo čitave sjemenke jer mi je bilo mrsko otvarati ih zubima a i sviđalo mi se slano. Tata je rekao Od toga se dobijaju gujavice.

Kroz grad, glavnom i jedinom čaršijskom cestom naporedo s volovskim zapregama tutnjali autobusi, kamioni obični i kamioni prikoličari, poneki državni džip, landrover, džejms i dajc. Prikoličari opasno zapinjali o ćoše Arnautovića kuće u čijem se prizemlju sva u staklu, ustobočila, kao da služi samo za gledanje, široka, čista i bijela – slastičarna. Pored nje djeca prolazila, u školu i iz škole, sve otirući s usana, i rukama i rukavima, mlazovitu bistru pljuvačku. Vlast se bila pametno dosjetila pa nove, svoje, blagdane i praznike, mitinge i svečanosti, udjenula u kalendar baš u one dane u kojima je narod, muslimanski i pravoslavni, i u pređašnja doba, stotinama godina, praznovao svoje ilindane, aliđune, trešnjevdane i kišne dove…Kao što je u njima sitno damarao drevni paganski duh naroda, tako se i oni lijepo raskomotili u državnom ateističkom obredoslovlju. Dva-tri jaka govora, koja koračnica sa zvučnika okačenih po vrhovima drvenih elektrostubova, malčice limene glazbe, i sve se nastavljalo po starom: šargija, kolo, cika i podvriskivanje, dok negdje, pred sumrak, ne sijevne oštrica i ne začuje se bolan vrisak i prigušen samrtni krkljaj. Milicijsko auto iste minute u narodnoj masi načini široku brazdu…i narodno se veselje počne primicati svome prirodnom uvijek istom završetku…    

U Zvorniku je svake godine drugoga avgusta bio veliki vašar. Tada su isto kao i pazarnim danima samo mnogo više dolazili seljaci iz okolnih sela to jest iz Drinjače i Kozluka i Čelopeka i iz drugih sela. Dolazili su i Cigani sa medvjedima. Mi smo kupovali loptice na gumu napunjenje pilotinom i kolače sa ogledalcima koji su bili kao srca samo u različitim veličinama. Gađali smo krpenim loptama u naređane konzerve i nabacivali drvene kolutiće na noževe i flaše. To je bilo najteže. Jedan mali pijani čiko u bijeloj košulji i prsluku od odijela ali bez kaputa kupovao je čitave štapove kolutića i bacao odjednom po dvadeset komada bez gađanja i nišanjenja. Dok sam stajao kod njega nije nabacio ni jednom ni na nož ni na flašu. Gazda se derao Hajde vamo ne varaj se tamo! Ko nabije taj dobije. Tata je rekao Važno je da je narod veseo. Iz vazdušne puške gađao sam ruže od krep papira. Na ringišpilu je radio grbavi čovjek koga sam kasnije prepoznao u filmu Zvonar Bogorodične crkve u Parizu.

Mršava zvornička društvena elita, zapuhana i crvena od napora u svakodnevnoj izgradnji velike Zgrade Socijalizma, intenzivno je već nekoliko mjeseci osjećala potrebu da malčice zastane i predahne. Zato, partijske Smjernice o mjerama i aktivnostima u narednom srednjoročnom periodu, pristigle iz Beograda, nisu mogle stići u boljem trenutku! Njihova tromjesečna razrada po osnovnim partijskim ćelijama činila im se izlišnom. Rečeno je sasvim jasno: zašto se uvijek mora čekati inicijativa odozgo, nema nikakvih smetnji da kadrovi na terenu sami intenziviraju saradnju susjednih srezova, naročito susjednih srezova na granicama bratskih socijalističkih republika! I ranije su im partijski dokumenti znali donositi veliku radost, ali kao sada – nikada ! Šapatom su i ranije pričali kako moraju sebi smisliti kakvu zgodnu destinaciju, za odmor duše, i kako ona, ta zgodna destinacija mora biti odmaknuta od Zvornika nekako tako da bude ni previše daleko ni previše blizu. A šta je to – nego zaturena, zapuštena, zanemarena – Banja Koviljača? Smjernice legoše ko kec na Jedanaest! Živio drug Tito! Živila Komunistička partija Jugoslavije! Poskočiše drugovi iz Loznice, s onu stranu Drine, iz bratske Srbije, te zajednički – s entuzijazmom jačim od entuzijazma onih što gore, uzvodno, podizahu hidrocentrale – krenuše u obnovu kraljevskog banjskog lječilišta kraljevske porodice Karađorđevića, u punim njegovim kapacitetima i svim uobičajenim sadržajima. Kraljevski bračni parovi redovno su tu, u Banju Koviljaču, dolazili na stroge, medicinski nadzirane i veoma efikasne desetodnevne kure mršavljenja , i to se bilo pročulo toliko da su, već od 1930, naročito nakon atentata u Marselju, u Banju, na njihov zahtjev, morali dovoditi i najuglednije inozemne državnike i goste. Tradicija je nalagala najkvalitetniju glazbu tokom cijele godine, a ne samo u sezoni, salone za masažu i salone za zabavu, što je obavezivalo i na postojanje vrhunske kockarnice, apartmane, obične i kraljevske, tj. predsjedničke, sve prema najboljim predratnim, buržoaskim, tj. europskim mjerama i standardima. Snaga vodopada je u mnoštvu kapljica koje rade zajedno! bijaše deviza poletnog i mladog banjskog rukovodstva, a da sa veličanstvenog puta banjske obnove skloni svaku eventualnu prepreku našao se pri ruci i pop Vlado Zečević, partizan, vijećnik AVNOJ-a i prvi sekretar Skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Do svojih ordenja, zvanja i titula, doduše, nije mnogo držao: od dvanaest godišnjih mjeseci dva bi provodio na poslu, u Beogradu, a deset u Banji, prepuštajući se svakolikim radostima života. Jesam pop i jesam komunista, al ništa ljudsko nije mi strano, kazivao je pop Vlado, dodajući iskazu, malo nižim tonom, arapsku poslovicu – ko zna gdje ju je pokupio: tijelo je da se raduje, duša smrt da čeka!

Cio taj život zbivao se daleko od dječijih očiju. Da je Banja Koviljača na neki ružan način ušla u njihov život, djeca su tek naslućivala, probuđena u ranim jutarnjim satima, glasnom prepirkom između oca i majke. Vraćena u san, budila se ujutro bez ikakvoga sjećanja na minulu ružnu noć.

Kad je tata izišao mama je plakala a ja sam sa Edom brojao sličice fudbalera koje su izlazile u čokoladama i koje smo svi skupljali. Kockali smo se u te sličice tako što je jedan okrene prema suncu a drugi gleda sa leđa sličice i pogađa koji je fudbaler. Najviše je bilo Kaloperiovića i Ognjanovića. Bilo je puno i beare i Rudinskog. Još smo se kockali klikera u orahe i u dugmad. Ja sam krao dugmad od mame pošto je ona bila pšnajderica i imala puno dugmadi. Kad joj je dodijalo mama je rekla Dosta više toga. Samo gledam kad mi se jednog dana kuća sruši. Kuća se nije srušila nego je mama otišla u bolnicu da rodi Dinu a nas je čuvala i pazila teta-Ivanka žena tatinog druga čika-Hasana Imširovića.

(priča)

Ovaj salaš moj je djed kupio 1949. Ljudi će ti obično reći da su petsto godina tu gdje jesu, valjda misle da će tako naglasiti pravo na svoju zemlju i kuću, ali ja ti nisam takav, ja ću ti reći točno kako je bilo: ovaj salaš djed je kupio 1949. Ne znam od koga ga je kupio, šta je taj bio po nacionalnosti i kamo je otišao, niti me je to zanimalo dok je djed bio živ. Poslije su došla druga vremena, ljudi su se krenuli raspitivati oko takvih stvari, ali njega više nije bilo da mi kaže.

Vidiš, tamo je prije rata bila štala. S druge je strane bio sjenik. A vidiš, onaj tamo zid oko imanja, on je ostao. Tu gdje sjedimo bio je svinjac. Kuća je bila za sprat niža. Imali smo dva psa. Jednoga malog, crnog mješanca, ne sjećam se ni kako se zvao, i vučjaka, njemačkoga ovčara, kako se to stručno kaže, lijepoga i krupnog, a dobrog ko kruh. Mi djeca bi se igrali Teksa Vilera i razbojnika. On bi u toj igri bio Teksov konj. Jahali smo na njemu po dvorištu i učili ga da ne laje, jer konji ne laju. Poslije bi Teksov konj poginuo, pa smo ga učili da bude mrtav. Sve je to Đesi podnosio, nikada nikoga nije ugrizao, nije se naljutio, niti je pobjegao od igre. Čudo jedno kako nas je trpio. Toliko nas je trpio da smo mu jednom, nije imao još ni godinu dana, u nekoj igri slomili uho. Otac je bio ljut, pitao je što smo to učinili s Đesijevim uhom, a mi pognuli glave i šutimo. Šuti i Đesi. I da je znao govoriti, on nas ne bi odao. To mu je uho zauvijek ostalo klempavo. Kad god bi starome došlo društvo iz Vukovara pa bi se pohvalio svojim vučjakom, netko bi upitao kakvo mu je to uho. I onda su se smijali da se izvlači na djecu, jer nitko nikada nije čuo za slučaj da su djeca psu slomila uho.

U proljeće 1991. Đesi je krenuo kopati rupu ispod štale, duboku, kao da će iskopati trap za krompire. Majka ga odvraćala, ujutro bi zatrpavala ono što Đesi obnoć iskopa, a onda joj je dosadilo. Neka pas kopa, ionako je došlo neko ludo vrijeme, u Borovu je potekla krv, noću se iz daljine čuju rafali, a komšije krenuše da odlaze svako na svoju stranu: jedni u Beograd, drugi u Osijek, treći u Njemačku. I tko bi se onda bavio time što će pas potkopati štalu. Eno ga, i danas tu sliku mogu vidjeti, zavukao se ispod štale i kopa, a samo mu rep i guzica vire.

Možeš li ti vjerovati da je on znao? Da je znao i da je po cijele noći kopao sklonište? Kažu, životinja predosjeti potres i oluju, čuje tutnjavu pod zemljom ili nanjuši ozon, ali kako bi mogla naslutiti rat? I ti vjeruješ da je Đesi znao? Pošteno da ti kažem, ne bih ti ovo dalje mogao ni pričati da ne vjeruješ. Ne bih se naljutio, daleko od toga, nećemo se zbog takvih stvari ljutiti jedan na drugoga, ali istina je da ne bih mogao nastaviti o Đesiju da ne znaš kako je on znao da počinje rat. Možda mi i nismo znali, sigurno nismo, nisu to znali ni oni koji su pred rat bježali sve do Kanade, ali naš vučjak je znao. Toliko je bio pametan.

U ljeto granate i rakete počele su prelijetati naš salaš. Letjele su na Vukovar, sve dok nam jednoga dana nije stigla tetka sa torbama. Ona je stanovala u garsonijeri, u jednoj zgradi blizu pošte. Kaže, ja bih ostala kod vas na salašu, dok se ovo malo ne smiri. Majka veli ostani, nego šta ćeš nego ostati. I tako su neko vrijeme njih dvije pile kafu, ogovarale rodbinu i grickale makovnjaču, dok su im granate fijukale iznad glave. Što bi češće koja fijuknula, to su njih dvije življe ćeretale, praveći se da ništa ne čuju. Mislile su da je salaš između dva svijeta, srpskoga i našega hrvatskog, i ta će ta dva svijeta između sebe ratovati, sve dok ne dođe mir. Do tada se valja strpjeti na salašu, jer salaš je jedino sigurno mjesto od granata. Tko bi i zašto zapucao po našem salašu?

Jednoga dana otac se nije vratio iz Vukovara. Srbi su ga negdje usput zarobili, tri mjeseca ga nećemo vidjeti, sve dok nam ga ne vrate u nekoj razmjeni zarobljenika. Ali to će već biti u Osijeku.

Nakon toga majka i tetka više  nisu mogle mirno piti kafu. Sjedile su i šutjele, svaka na svome kraju kuhinjskoga stola, a onda su jedne večeri, gotovo bez riječi, pokupile albume s fotografijama, zlatninu i srebrni escajg, te očeve i djedove diplome, svjedodžbe i odlikovanja, i rekle nam da sutra ujutro idemo. Nismo ih ništa pitali, a šta smo i mogli da ih pitamo i šta su nam njih dvije mogle reći?

Ujutro je jedan komšija odveo našu kravu i svinje, a kokoši, patke i guske razletjele su se po salašu. Rekao je da će ih dobro čuvati, smijao se i pokušavao zbijati šale, a tetka mu je, isto tako se smijući, rekla mani me se Jovane, nisam ti ja više mlada cura. Majka je pripremila hranu i vodu za pse. Otopila je meso iz zamrzivača i naslagala ga u lonce po dvorištu, da im što duže traje. Da im dotraje dok se mi ne vratimo. Đesi je samo obilazio oko nje, nije ni jeo, ni pio, nego ju je samo pratio po avliji. A onaj mali je krenuo da ždere, kao da mu je zadnje u životu, i skoro da je nije ni pogledao. Onda se ona rasplakala. Ne zbog malog, nego zbog Đesija.

Jest, vjerovala je da ćemo se brzo vratiti i da će psima dotrajati hrane i vode. Svi smo mi to vjerovali i nije mi drago kad nam netko kaže da smo bili naivni. Ili ne volim one koji nisu naivni, nego su, kao, sve znali. Ono što će se dogoditi mogli su znati samo jako zli ljudi. I jako dobri psi.

Kada sam šest godina kasnije prvi puta došao na salaš, sve je bilo drukčije. Samo je onaj tamo sremski horizont bio isti, a sve drugo, i kuće, i drveće, i kukuruzi, i boja neba, i miris zemlje, bilo je drukčije. Naša je kuća ostala pod krovom, ali sve je iz nje opljačkano, svo pokućstvo, namještaj, lusteri. Električne su instalacije bile iščupane iz zidova i odnesene. Velika je muka to vidjeti, čovjeku se učini da nakon toga više neće biti isti, neki ga strah uhvati, barem je mene uhvatio, jer strašno je, to znaš, vidjeti raskomadano ljudsko tijelo, ali – misli ti da sam ja bezdušan – strašnije je vidjeti svoju raskomadanu kuću.

Rekoh, noćas ću ja ovdje prespavati. Vi kako hoćete, ali ja moram. Ako tako ne učinim, ovo što sam vidio nikada mi neće izaći iz glave. Oni kažu ti su lud, ne možeš tu ostati, nemaš ni oružja, ako nedajbože netko obnoć dođe da te zakolje. Nebojte se, rekoh, pusto je ovo doba nakon što su ratovi izgubljeni, nikada nismo bili sigurniji nego sad. I više nikada nećemo ni biti ovako sigurni.

U gepeku sam imao vreću za spavanje, uvijek je nosim sa sobom, nekad mi je trebala zbog cura, a poslije mi je ostalo kao navika, pa sam je prostro u prostoriji u kojoj je nekada bila kuhinja. Legao sam i odmah zaspao. Nije me bilo strah, jer više nije bilo nikoga.

Ujutro sam se probudio sav ukočen. Jedva sam odbauljao van. Bilo je vrelo ljetno jutro, čulo se kako jara izbija iz zemlje, a ja sam pošao da još jednom obiđem salaš, prije nego što ću krenuti prema Osijeku. Ušao sam u štalu, kad je nešto zarežalo na mene. Trebalo je vremena da se oči priviknu na mrak, a onda sam ugledao psa, mršavog kao avet, zakrvavljenih očiju i skoro sasvim bez dlake. Izgledao je strašno. Nikada nisam vidio takvoga psa. Kako bih napravio korak, on bi zarežao. Bez namjere da me napadne. Iz navike.

A onda sam ugledao to uho. Đesi, viknuo sam, ali on me nije prepoznao, nego je samo opet zarežao. Đesi, to sam ja, govorio sam mu, pa sam otrčao do auta, imao sam mesni narezak i pola kruha, donio sam mu, ali moj Đesi to nije ni onjušio. Samo je režao i spremao se da ugrize ako mu se previše primaknem. On me više nije znao.

Otišao sam u Osijek po njih, i isto smo se popodne vratili, s hranom i s nekom gumenom kosti. Zamisli ti nas budala, nakon svega, mi ti dolazimo s gumenom koskom. Ali njega više nije bilo. Nestao je zauvijek, a ja danas ne znam je li mi gore što nam je šest godina čuvao salaš ili što me više nije prepoznao.

Happy efekt. Ne, to nije niti ikako može biti V efekt. Možda da je Brecht bio Lego kocka…Ovako to su tek stvari spašene od smeća. Ovo je njihov happy end u malom formatu. Bez garancije za uvijek.

odnosno u Ateljeu 212 Hrvatskog narodnog kazališta

I onaj mali dio našega svijeta koji bi pristao javno pomisliti da mi kazalište nikad nismo imali držat će provokacijom razmišljanje kako barem dio odgovora na to kako je i zašto tomu tako počiva u tekstu koji je upravo kazališni predložak. Za našu premijernu publiku, dakle javnost, pisci su najveća nesreća. Kako ne može niti zna platiti dostojne glasnogovornike vlastite nedovršenosti, pisci, koji govore za svoj račun, idu joj na živce, pa čak i kada to čine pod vlasuljom poput Gundulića. Ali kad papa Rogoz s velikog ekrana Vrdoljakovih Glembajevih poruči kako je samo bogat narod moguć i kao slobodan, bit će da je time rečeno nešto i o kazalištu, samo ne zbog toga što bi jednadžba bila ispunjena, nego naprotiv, jer ni u svojoj bogatoj Republici iz Držićeva vremena, koja je k tome verbalnu slobodu izvjesila na barjak, kazališta kao društvenog fenomena imali nismo, niti tko može napisati njegovu povijest, pa  preostaje jedino tumačiti kako je veliki komediograf tobože bio urotnik. Krleža se nije htio pojaviti pred prepunim nacionalnim kazalištem koje je klicalo njegovoj Golgoti, Gavellinoj izvedbi koju će koliko sutra, na proputovanju kroz Zagreb, autorizirati sam Stanislavski, epilogu svojih simbolističkih posveta Lenjinu. Držiću u njemu nije bilo do aplauza, iako upravo aplauzi proizlaze iz priručničkih pretpostavki o autorovoj ambiciji. Nakon pola stoljeća priznat će slikaru Vaništi da se osjeća(o) kao političar maloga naroda, što je zapravo svaki dobar dramski pisac: političar naroda koji je uvijek mali i dakako hoće biti bogat. Spakirao je kofer i otputovao, ali ne u Europu, kako je s puta poručivao u novinama policiji i publici, ne da bi upoznao Ibsena i Kandinskog, već da bi se u Rusiji oprostio od Lenjina te na povratku zaigrao u podjeli s kakvim takvim izgledima na dobitak pred gledalištem koje neće biti ispunjeno istomišljenicima. Nakon gotovo godinu dana peripetija iz Moskve se vratio preko Hvara.

Došao mi je taj Hvar iz Krležina putnog itinerera u sjećanje ovoga proljeća koincidencijom. Održavala se ondje redovita stručna konferencija na kojoj sam kanio sudjelovati s prilogom o Krležinim europskim proturječjima. Pokazalo se pri dogovaranju puta da ćemo ostati uskraćeni za zagrebačku premijeru Glembajevih, ali tome nisam pridavao posebnu važnost jer, i kada idem u kazalište, premijere nastojim zaobići. Pritom se ipak dogodio mnogo neugodniji previd, za hvarski se skup prijavio i Tonko Maroević, općinstvu dobro poznat predložak, među upućenima samorazumljiv kao Antonio Cavatappi, dotično Vadičep. Nikako usamljen u tihom zboru prezrenih njegovim zlatoustim zagovorom, diskretno sam se povukao, tim prije jer se njegovo motanje po okolici u tom slučaju još moglo smatrati logičnim, budući navodno odande potječe, te prošetao prekoputa u kazalište i preuzeo ulaznicu. No kao i na kazališnoj, i u socijalnoj sceni planovi su jedno, a izvedbe drugo, pa se do premijernog petka sve promijenilo, zapravo toliko se dramatično sve promijenilo da je postalo jednako nevjerojatno to što se Vadičep nije iz Hvara odmah vratio u Zagreb, kao i onaj Krležin povratak iz Moskve u Zagreb preko Hvara. Nekim dramaturškim čudom sudac istrage iz Varaždina, kraja glembajevske postojbine, upravo je toga jutra pritvorio Vadičepova štićenika Ernesta F., eminenciju iz istog upravnog kluba i doskorašnjeg člana vijeća časti novinarskoga stališa, šefredaktora najstarijeg našeg časopisa Kolo – starijega od Akademije i od Kazališta – u koji ga je maestro Cavatappi izravno instalirao istjeravši prethodno uljeze s lažnim iskaznicama dekana umjetničkih akademija i teatrologa. Fatalno je k tome i to što osumnjičenik jednako izgledom podsjeća na glumca Kerekeša, kao i djelom koje mu se stavlja na teret na staroga Glembaja, čini se da je dioničarima učinio upravo ono što se dogodilo nesretnoj barunici Castelli, preko telefona su shvatili da su im mjenice propale. Da nije kukavica, a i da jest pisac, Vadičep bi popodne bio uz scenskog junaka, a navečer u kazalištu, među povlaštenima koji su, makar gorkom poukom, shvatili o čemu je pritom riječ i zašto se hrvatsko kazalište rodilo u glembajevskom salonu, s početnim kapitalom koji i dalje ne znamo ni podijeliti ni naslijediti.

Piscu je s kazalištem, barem kada pisac doista jest, ipak mnogo lakše nego glumcu ili gledatelju. Pisac, pogotovo s dobrim redateljem, kao i pravi političar s dobrim šefom kampanje, može kreirati iluziju i za one koji ga ne vole ili, manje ili više svjesno, pristaju na razloge, kakve je za doći u kazalište tipično, u portalskoj zagradi pobrojao izdanak škole mišljenja zagrebačke matematičke gimnazije. Kanoniziranoj u poznom socijalizmu, njezini se učenici do kraja života neće oteti mutnoj odsutnosti uzajamne privrženosti, tako dalekoj sjeti također epiloškog kadetskog zavoda iz kojeg je Krleža preplivao u Srbiju, da bi odande do danas bio neprestance i neuspješno tjeran van. Gledatelju i njegovoj ambiciji, a ne piscu, u kazalištu je potreban ritual. Kao što nema vjere bez zajednice, nema ni kazališnog doživljaja bez publike u kojoj ne bi bilo strasti i rascjepa, koja se ne bi borila za onu kutiju sa zlatom između sebe, potičući glumce da i sami tu priču, mit o podrijetlu i identitetu, predoče tako da se linije i preko rampe ukrste. Problem s Kerekeševim Glembajevima je u tome što si oni uopće nisu mogli pomoći. Premda se Varaždinec dobro postavio, kao da je taj čas stigao iz pritvorske jedinice pa se sve stišava dok ga ne strefi srce, što ionako svi s obje strane rampe očekuju, nitko mu nije vjerovao da dolazi tu iza ugla, iz Ulice kraljice Marije, recentno Hebrangove. Makar to, kao što smo rekli, nikad ne bi priznali, svi su, osim pobegulje Vadičepa, na Trg Maršala Tita stigli s uvjerenjem da je Kerekeš prispio iz Beograda. Prije nego razjasnimo kako se i zašto krležijanski putni itinereri i posthumno toliko kompliciraju, treba se zadržati na toposima koji su ga energizirali, gdje su bili i kako su se zvali, jer niti su svi, poput mumija Vadičepova Starigrada i Lenjinove Aurore, na svome mjestu, niti ih se po nazivu može pronaći na društvenim mrežama.

To da nikad ni jedna Krležina rečenica nije izvedena u njegovu i matičnom narodnom, hrvatskom kazalištu, na trgu preko kojega se prelazi iz njegove roditeljske kuće u stan koji je naslijedio od tete, i koji je poetički zavičaj Glembajevih u vremenu kada bi se taj trg imao zvati kazališnim, ništa ne priječi premijernu javnost u traženju da se trgu, pazi dobro, “vrati” ime Kazališni. Nikad ga nitko nije tako zvao, osim možda za petnaest Krležinih zatvorskih minuta oko kojih se širi podsmjeh kao i oko pravih izgleda da se istražne radnje u Vadičepovu serklu neće pokazati običnom potvorom. Vraćanje na nepostojeći trg banalno je kao i odlazak u nepostojeće kazalište, dosljedno pokušaj da se i samog pisca nakon što se preselio u napušteni glembajevski salon izaziva gubljenjem pamćenja, kreativnom senilnošću. Sve i kada bismo povjerovali da je uprava Krležinog matičnog kazališta postavila za svoju, a i njegovu obljetnicu, Glembajeve na repertoar iz kanonskih razloga, publika je na izvedbu došla opčinjena spektaklom koji su svaki na svoj način izveli dvojica beogradskih glumaca, Mladenović kao upravnik sekundarnog teatra u opadanju i Ristanovski kao glumac koji gledatelja hipnotizira pretvarajući ga u čitatelja u tramvaju. Mladenović, sentimentalno Kokan, ne baš toliko samorazumljivo kao Vadičep, ali skoro, uvjerio je sve oko sebe da Krleža nije bio u Beogradu otkad je u Majesticu konferirao s Kokanovim velikim prethodnikom Mihizom, te da će na povratak u Atelje, preko Hvara i drugih obilaznica, doći cijela Jugoslavija. Ne bilo koja ex–yu već jedina koju on poznaje, ona iz Majestica. To što pisac Glembajevih svoje glembajevske beogradske dane nije provodio na Obilića vencu, ne bi se Kokana dotikavao ni kada bi znao, ili kada bi mu u pripremi predstave pomagali različiti a ne isti sekundanti kao i zagrebačkoj intendantici. No Kokan nije loš producent pa nitko nije primijetio da se na njegovoj premijeri pozvani nisu pojavili, to što je spasio iluziju pokazalo se dalekosežnim u drugom, zagrebačkom činu: kada Kerekeš ne bude znao kud će s buketom koji su mu donijeli na poklon, on će se malo zbuniti pa ga položiti na odar staroga Glembaja – mrtav poput Jugoslavije on i dalje leži na sceni – a puno kazalište će, kao da ništa ne vidi, pljeskati Kokanu Mladenoviću, maturantu one rubikovske gimnazije što Šuvaru i Krleži drži fige u džepu. Za vremena iz kojeg se Kokan sjeća repariranog glembajevskog mita Krležina beogradska adresa je doista bila u Majesticu, no kada on odande u hunjavici, pomalo konspirativno piše prijateljima koji blok dalje, javlja se zapravo iz Kralja Petra,  iz Hotela Royal, koji se opet tako zove i u kojemu bi odsjeo koji Kokanov zagrebački gost da je prihvatio njegovu kartu, ako bi htio držati do Krleže kakav se još, bogat od tantijema, slobodno kretao Dorćolom, a ne izgovarao onemoćalim koljenima nadomak srpske Akademije u kojoj je do kraja protiv njene volje opstao kao pravi a ne dopisni član, naplaćujući s kamatama što su ga ono potjerali u Zemun. A što se tiče naplate na blagajni ateljea, tu je riječ o dvije samoće, onoj iz testamentarnog dnevnika Vidosava Stevanovića, koji je ponizio miloševićevske lože, i samoći Selimovićevog glumca, koji se bez adrese, a i bez redatelja, naplatio u Krleže za život u prognaničkom hotelu. Dok je u njemu nesreća, takav se hotel ne zove Royal nego Toplice, pa čak i kad je usred Dorćola, tik do Zmaja od Noćaja, gdje je kao prognanik Krleža uređivao časopis, u doba kada su glumci gostovali u podjelama, pa se odgađao Dujšinov povratak u Zagreb, kao što bi se odgađao i povratak Ristanovskog u Beograd, kada bismo barem pojavnu zbilju trgova i hotela bili u stanju imenovati po sjećanju.

Za kreacije Nikole Ristanovskog nije nevažan osobni kontekst, sve i da glumac o tome nakon svoga Derviša po Meši Selimoviću u Narodnom pozorištu nije asocijativno i kongenijalno govorio za veliki beogradski tjednik što se ispod pulta vrlo uspješno prodaje i u Zagrebu. Selimović u Narodnom pozorištu, a Krleža u Ateljeu, to je već za beogradsku čaršiju vaganje naglasaka, ali tu relaciju ne bih uzeo Kokanu za grijeh, bilo bi i u Zagrebu bolje da su Glembajevi otišli za tragom Parovih Zastava u danas najbolje kazalište, pa iako Atelje nije bolji, riječ je o simboličnoj podjeli – Ćosić naspram Mihiza, pri čemu je bolje biti u Mihizovoj sjeni u Ateljeu nego u vlastitoj u Narodnom pozorištu, tim prije ako ste i sami ovjerili Mešinu vizu u pasošu s krunom koji mu je nutkao Dobrica. A upravo to je Krleža učinio: prvo je od Meše naručio enciklopedijski članak o bosanskoj književnosti, da bi ga onda bacio u koš zbog dogovora s Dobricom, odnosno Dobričinim doktorima, Dabićima ili Kecmanovićima svejedno, da se bosanske tradicije imaju razvrstati u hrvatsku i srpsku. Meša je to dobro razumio kao poruku da mu je bolje sudjelovati u onome što slijedi iz privida vlastite inicijative, pa se upisao u onu zajedničku, Krležinu i Dobričinu Akademiju s Terazija. Na vlakove te vrste je doista važno ne zakasniti, jer za naknadno dostojanstvo preostaje tek zaborav da su ikad i prolazili, pa suvremena Bosna doživljava Krležu i njegovu bogumilsku bozu kao vlastiti sentimentalni sevap. Ni sjajni srpski glumac Ljubiša Jovanović nije prividno najbolje razumio razvrstavanja vlakova. Dok su kompozicije skretničara Budaka između Zagreba i Beograda u kasno proljeće, dakle ovih dana, prije točno sedamdeset godina, vozile u jednom smjeru, sa sve češćim čekiranjima u Jasenovcu, Jovanović se, nečim izazvan, odvezao u suprotnom pravcu i pojavio na portirnici svoje matične pozornice, gdje je stekao ime, ali upravo u doba kada je njezin trg izgubio ime. Nisu ga primili pa je produžio u Split, a onda i u partizane, ali da se Jovanović zatekao u podjeli Krležine drame U logoru poratnih godina, zar bi njegov Horvat bio lišen iskustva jasenovačke postaje. Ristanovski je u kratkom roku došao u prigodu igrati dvojicu prognanika, Selimovićeva i Krležina protagonista, i učinio je to iz sebe, kako je nakon predstave u Rijeci kazao: mogao bi svaki put ulogu raditi ispočetka. Doista se osjeti da njegov Leone nije reprizan, ali to za predstavu nosi ogroman i nesavladiv problem, ono što je publici dar, drugim akterima je problem, ta vrsta ritma nije predvidiva pa ju i ostali mogu hvatati tek pojedinačno, što donekle funkcionira tek ako im je, kao Cvetkovićevu Sibelbrantu, ostavljeno dovoljno teksta. Bilo bi plitko, pa i protivno dogmatici kazališta, zastupati gledište da Ristanovski igra sebe, naprotiv, on se kreće vlastitim iskustvom kao identitetom, u njegovu glembajevskom salonu je tiho jer se nadglasavanjem potiru razlike u kojima se čita drugi u sebi, a to se mnogo bolje nego u glumačkim školama nauči u prognaničkim hotelima: gdje se jezici razmrse, čvorovi ostaju u želucu.

Kokanovu produkciju gledao sam u sušačkom domu kulture s tribine podignute u gledalištu tako da su metalnim profilima učvršćeni i stolci za ribičiju na kojima je svako pomicanje rizično akustički i tvorno. Zašto je bilo potrebno graditi gledalište u gledalištu otkrije se srećom odmah kada se rastvori scena s profilima od pleksiglasa. Graditi scenu iz pleksiglasa za dramu koju je posvojila Bela Krleža prava je mala citatna blasfemija. Upravo je gospođa Krleža prostore u kojima se kretala opremala plastičnim kreacijama, njezini su saloni trpjeli od onoga plastičnog cvijeta iz frizure Mirjane Milošević, bila je redovita u prizemlju Name gdje bi se pojavili noviteti Jugoplastikina polivinil programa. Oh kako bi se ona rado s nevidljivog ribičkog stolca za duhove kao mamac uselila u proporcionalnu figuru Anice Dobre, čitav obližnji Dioki bi na burzi zadrhtao. Tko god da su redatelji, ipak moraju ponešto znati o predlošku. Tko bi se usudio biti prepotentan poput Krleže pa tvrditi da Taufer – Marković ne razumije najbolje ono čega se prihvatio. Ne možemo na žalost biti kruti jer smo i sami u svemu tome mutnom čega se redatelj prihvati kada recimo posegne za Krležom. On je zapamtio, ili su ga podsjetili, da je o Krležinim praizvedbama pisao Slavko Batušić. Onda uzme Batušićevu biografiju u enciklopediji i pročita da je “razdoblje njegove intendature u HNK (1921-26) ušlo u povijest toga kazališta kao tzv. zlatno doba”. Pretpostavimo da redatelj povjeruje toj vijesti, a zašto i ne bi kada je objavljuje ustanova koja nosi Krležino ime i koju zastupa tako predan sljedbenik njegova djela za kakvog držim sebe. Slavko Batušić naravno nije bio intendant, ali pustimo sad tu sitnicu, već je pravo čudo to što sam uspio spriječiti da Vadičep održi promotivnu zdravicu, pa je sve završilo u drugarskom duhu Bakarićeve kritike Krleži neka se pomiri s onim što od suradnika ima, jer mu ni samom nije bolje. Držeći se Batušićevih, svakako pouzdanih, navođenja, krećemo se glembajevskom scenom koja je Krleži deset godina, famoznih tridesetih, bila utočište, dok ga u Zagrebu i Beogradu u socijalnoj zbilji nemilice lome, pridržavajući ljestve jedni drugima kao estet Cavatappi u postmiloševićevskoj obnovi svečane dvorane Francuske 7, Krležin se prividno psihološki triler u nastavcima na obje scene narodnih pozorišta izvodi više stotina puta. Nastreljivanje predsjednika Radića u oficirskoj manježi, ubojstvo kralja u Marselji, sukob na književnoj ljevici, Balade i slični obrati nisu ništa promijenili u repertoarnoj glembajevskoj rutini, tko hoće i razumije, naći će tada Gavellu u Beogradu a Petra Konjovića u Zagrebu, kako god se upravljanje kazalištima razvrstalo, uvijek je netko od Krležinih svjedoka poput Batušića ili pričuvnog vjenčanog kuma Begovića odigrao privremenog intendanta pa je od malo toga što se nakon travanjskoga sloma nije moglo ili moralo zatrti Glembaj ostao na čekanju.

Senilna komocija naših književnih i kulturnih priručnika s nevjerojatnim faktičnim i mentalnim felerima potječe iz doba repariranja Glembajevih u matricu socijalne literature, oko čega je i Krleža asistirao, s kokanovskim relativno pozitivnim saldakontom, ali i mučnim relativizirajućim žitijem dijagnoza u potpuno istom rukopisu onih koji ga osporavaju i onih koji se na njega pozivaju. Ladan ga je još početkom šezdesetih javno upozorio da, ukoliko ponovno ne potraži onaj glas drugoga koji mu je usfalio u monotoniji laudacije Golgoti, ne sluti dobro ni po njega a ni po našu književnu stvar. Već tada se bilo počelo zaboravljati da se scenski dijalog Glembajevih makar rudimentarno prelijevao u stvarni građanski ambijent, pa i kao oponiranje njihovu piscu, krležijanski zbornici su depersonalizirani na način koji je u tako formiranim školama mišljenja doveo do mnogo opasnije pojave od zamjene biografije, postalo je normalno zamijeniti teze. Kao što stotinu mladih profesora srpske književnosti u Beogradu i Novom Sadu svake godine diplomira tako da polože ispit s pozitivnim uvjerenjem da su Dubrovčani pjevali i mislili kao uzorna srpska čeljad, tako isto toliko naših diplomaca odlazi među domaći svijet s nevinim uvjerenjem da su Glembajevi i Ognjište iz iste paradigme, te da je svaka rasprava o tome dosadno zanovijetanje i politiziranje. Ali kad se dođe na kazališnu premijeru s režijskom knjigom prepisanom iz priopćenja s zatvorenih sjednica upravnih struktura na tankoj uzici suca istrage, postaje licemjerno račun podnositi drugome po završnoj replici Krune Šarića kojoj se publika navodno smijala, iako kao prisutan taj smijeh na žalost nisam čuo. Glembajevski atelje u hrvatskom kazalištu na maršalovom trgu nije režirao tek Taufer – Marković; kao ni Krleža, mnogi od nas još ne razumiju Ladanovu poruku.

Oko te, osobne odgovornosti, i sam se prepirem s prijateljima. Kada se vrati sa svojih gotovo mjesečnih festivalskih paralela – univerzalno kazalište sve je više areodronsko anale, zasad bez poveznice u publici s cruisera, iz Toruna i Temišvara, Berlina ili Izraela – Hrvoje mi priča o liftovima bez vrata iz šperovske vizije – tu je poanta oprečna vlakovima, treba pravodobno iskočiti – ali na svoju bruku, ni od njega, ni od Hine, u čijem sam korporativnom odboru, koliko do jučer nisam čuo za Buljanovo Kraljevo u Obali Bjelokosti. Bio je taj Krležin karneval smrti prolog za dramu koja je ondje uslijedila proteklih mjeseci, u kojoj nitko od nas, ni nakon što je zavjesa spuštena, dosljedno ne zna ništa, možda tek osjeća što se dogodilo. Dok se budimo s nejasnim teletekstom iz Abidjana, na paralelnim kulturnim stranicama se zbrajaju Gavranove jednočinke po komornim scenama od Kine do Aljaske, gdje Sarah Palin izađe na balkon pa gleda na trgove Vladivostoka uz čaj koji se hladi prema kalendaru čekanja na Ovalni ured, u kojem se izravno prenosi Krležina drama s Afrikanerima koji ukrštaju koplja – igraj oberštajersku grmi nezaboravni Uglješa Kojadinović, a Kanonikov Miha pripetava ne nego cigansku – pa se državna tajnica zagrcne dok sve to izravno prenosi šef Cije, kojemu je pao grah kao i pokojnom Ivi Tomiću da tumači Dinamove poraze, a ne Tadijanovićevu kandidaciju za Nobelovu nagradu. Naš mučni nesporazum o teatru, Ivankovićev i moj, odnosi se na glembajevsko prokletstvo, tko je tu faktotum sa škrinjicom, Vadičep ili Zidić. Potonji nema pseudonima jer su za ime koje zaslužimo sami, a ne dobijemo ga inicijacijom, potrebna nekakva svojstva, a Zidić nije čista nego pomnožena nula. To da je Maroević persona bez svojstava nije drugo do isprazni stereotip, on to po obličju jest, ali iz namjere na kojoj umješno gradi udruženi prijetvorni pothvat, u kojemu pak Zidić opet nije više od statista, ali na sceni. U Glembajevima je i ta rola ishodišna, a najbolje se vidi u izvedbi Tuđmanova salona na Pantovčaku, odakle je izravni prijenos trajao sedam biblijskih godina. Najzanimljiviji dijelovi toga prijenosa bili bi kada bi se kamere isključile, kao svakoga dana u jedan, za objed. Kokanov i intendantičin redatelj preuzeli su taj Cavatappijev trik pa se pregled portreta glembajevskih predaka izvodi u predodžbi, kao što smo i objed kod Franceka svi gledali iako su kamere tobože isključene. U kulisama Krležina matičnog teatra postojali su pravi portreti, ad hoc skice slikara Babića, no da ih je Taufer – Marković i poželio izvjesiti ispod loža, teško bi mu to pošlo za rukom jer su tragom prijateljstva zagorskog maršala i njegovih pukovnika i slikara koncepti preseljeni u vilu na Pantovčaku gdje je Zidić onda figurirao kao kumordinar suhog dnevnog obroka (SDO). Vadičep se sklonio u Pen klub dok svih dvije tisuće repriza ne završi, a Zidić je predanošću statista uvijek iste likove za okrugli(ca)m stolovima podsjećao da su na portretima doduše njihovi preci, ali da mogu biti mirni jer on pouzdano, razumijevajući slikara, zna kako se Babić nije držao maršala, a to što će u novinama biti kontroverzi, riješit će se priopćenjem, sam će otići na Mirogoj ako treba i konzultirati se s pokojnim Babićem. Taj Zidićev pinokijevski prst koji raste dok se hladi juha u kineskom porculanu, dramatska je pauza u kojoj Vadičep ureduje do praska pjenušca za jednako jeftini zaborav. Fizički također neprisutan između Franceka i Zidića lebdio je njihov Leone, slikar Murtić: kulise su i sad ondje, pa je Ivica Kostelić, čekajući predsjednika Josipovića, proučavao Hegedušićeve burgove, prebirući možda po Zidićevim savjetima u koji da pohrani svoje staklene, proročanske kugle. Nitko se ozbiljan, a Hrvoje Ivanković to jest već po tome što mu je Vadičep poderao diplomu, ne može uzrujavati nad Zidićem koji je lijen da bi prodavao svoje jednočinke dalje od Trsta, zadah ispraznosti boce ispunjene talogom ma koliko ju se rastakalo, nakon trzaja Vadičepom u osnovi su nesporazuma koji nas čine nerazumljivim, međusobno i u prijevodu, trešnja iz koje se po ustima raspu crvi.

Drugi se sloj nesporazuma odnosi na tehničke kompetencije. Sve dok ne razgovaramo o Krleži, svejedno mi je kada se Ivanković prema meni drži poput liječnika s kojima pričam o genomu. Dijagnostički su se postupci u suvremenoj medicini industrijalizacijom pretraga ne samo relativizirali nego i usporili, što više ide u tom smjeru te se pritom izgovara na interes farmaceutskih konjuktura koje ju doista pomalo korumpiraju, ona to očitije postaje smiješna u usporedbi s ratnom ili medicinom katastrofe, dođe nekako da imaš više izgleda ako se netko raznese pored tebe nego u programu laboratorija od pleksiglasa. No kao što će suvisao liječnik brzo shvatiti da su mu za razumljive zaključke potrebni opći, spoznajni alati, tako bi za kazališne ljude bilo dobro kada ne bi tvrdili da samo oni znaju čitati predtekst, a Krleža je, i kada nije riječ o njegovim predlošcima, u temeljima hrvatskog kazališnog kanona. Fotez je tako Držića razvio na glembajevskoj pozornici, prije bi, figurom drugog i jednako pouzdanog Batušića, Dundo bio tek živa slika. Pritom uopće ne mislim na Krležine upute redatelju, dopune činova, mimikrirane dnevničke poruke, autorizirane prijevode agramerštine i sličnu orkestraciju: trenutačni Glembajevi varijantno traju dva, odnosno četiri sata, a da je dramaturška distanca od teksta istovjetna, jednako su nerazumljivi kao cjelina.

Krleža je pozvao Vrdoljaka nakon  njegova filma Kad čuješ zvona. Dogodilo se to nastavno Krležinu razgovu s Šiblom po čijem je predlošku Vrdoljak snimao. Krleži je zasmetalo što Šibl ne razumije dramaturšku poveznicu sentimentalne epizode u prevratničkom, partizanskom okruženju. Teško da je Vrdoljak mogao znati da je Krležina pričuva, Begović, javno spočitnuo piscu Golgote to što u drami nema nikakvih ljubavnih afera. Pričali su malo o tome što bi se po Krleži moglo snimiti pa je stari pisac procijenio svoje dane na statistički ostatak od dvije tisuće i povjerio redatelju da bi mu za samo četiri od njih napisao scenarij o kojem se dogovore. Vrdoljak je pokušao preskočiti Krležu kao Ivanković mene, tehničkim detaljima o različitim objektivima kojima se tipološki razvrstavaju mogući filmski predlošci, a kada se Krleža nije dao, odgovorio mu je izravno kako će radije pričekati tih dvije tisuće dana pa sam raditi po svome Krleži. Prijetnja da će mu onda noću lupati po tavanu Vrdoljaka nije pokolebala, gotovo u predloženom roku je snimio Glembajeve, premda je šteta što nije radio i s Krležom, ali ne Glembajeve, jer mu to doista ne bi dopustio, iz poetičkih, estetičkih, i političkih, konstitucijskih, razloga. Vrdoljak je zarana proniknuo da Krleža, govoreći o Križovcu, braneći ga od redatelja, govori o Leoneu. Krleža je Leonea sreo u onoj berlinskoj galeriji iz koje piše o Babiću, ali i o svojim rođacima slikarima čije će mape držati na radnom stolu do smrti. Leone nije simbolički dimenzionirana figura, kada bi noću budio Belu zbog neurotskih kriza svojih likova, bilo je to pomalo na Leoneov način. Druga, konstitucijska zapreka je još teža, Leonea nije moguće igrati izvorno mimo posljednje knjige Zastava, s Kamilovim povratkom u pritvor, bilo to u Glini ili Varaždinu svejedno, bilo to napisano ili ne, a taj se pritvor ne tiče propalih mjenica, kao što ni Vrdoljakov kontekst onih drugih dvije tisuće dana na Pantovčaku nemaju nikakve veze sa Zidićevim nadkonobarstvom, makar koliko režiseru bilo stalo oko toga biti pristojan, što je opet lako razumjeti iz također kongenijalnog dekantiranja drugog Krležina arhivskog vina, kada bronhi-domobran izgovori znameniti epilog: Lakše se diše.

Neki se senilni nadleksikograf ipak prisjetio da je Krleža, najavljujući prvu dramu glembajevskog ciklusa, iz Osijeka nešto povezivao svoju scenu s onom Vojnovićevom. To da Kafka nije mogao zaspati od očaja nakon praške premijere Trilogije bit će mnogo snažniji argument nego specifičnost socijalnog uzorka kojim se gospar Ivo bavi, a knjigovođa mu ga vodi kao grdni kampanilistički minus. Allons enffants bi se dakako moglo igrati i kao ulazak Hitlerovih trupa u Pariz, kada bi se formula slobode i bogatstva izračunavala i u hrvatskim leksikonima prema Kafkinim bilježnicama, a ne sudskim nadvještačenjima Zidićevih ekspertiza Bukovčevih portreta iz ocvalog habsburškog Praga, u čijoj će blizini skončati jedan od glasova afričkog Kraljeva, atentator Princip. Je li se Princip, poput usamljenika Ristanovskog i Kerekeša, onda tukao s fikcijom ili ne, u tome je sva drama glembajevskog zrcala. Ništa neće biti dobro – kaže Leone Angeliki: Onog čovjeka tamo ja sam dotukao. Ja sam htio da oborim, jednog tvrdog, ogromnog Glembaja, a ono tamo bio je jedan desperater pred stečajem. Strašilo bijedno za ptice. Ja sam se tukao s jednom fikcijom. Krleža pritom ne uzima iz Vojnovića, već iz izvornika samog: Dubrovnik je najbolje staviti pod okrilje Napoleona – piše Antun Sorgo prijatelju senatoru naše bogate Republike – to će okrilje izgledati još korisnije Vama, koji ste član jedne vlade paralitične, umiruće i smiješne, u ovom momentu, jer ništa nije smješnije od prizora koji svi mora da sami sebi pružate, a još više ostalima. To nije jedan atleta koji umire, nego je to kukac kojeg se slabo zgnječilo. Držićev monolog o dvadeset ludih nakaza i nadalje je tabu, kao što je Hekuba u Dubrovniku bila zabranjena. S dvije asocijacije pritom treba biti izričito oprezan, da je Krleža bio slobodan tek do četrdeset pete i da ga do te četrdeset pete nitko nije branio. Kao što je Vetranović u neslobodnoj Republici branio Držića, tako se i u neslobodnoj Hrvatskoj branilo Krležu. Mnogo je teže pisce braniti u slobodnoj Hrvatskoj, već stoga što za to nema razloga, nitko ih ne zabranjuje, svi su zaokupljeni stečajem i pritom uvjereni da je poredak fikcija. O reprizama odlučuje sudac istrage. Jest da se pritvorenike više ne iscrpljuje svjetlosnim i zvučnim manevrima – naprotiv iritantnim korepetitivnim piano-efektima drži se budnom premijernu publiku, da ne zaboravi kako nije izgubila čast sve dok se sumnje o mjenicama ne provjere. Nitko nije odgovoran dok mu se ne dokaže krivnja, čak ni siromašan, tek uvjetno neslobodan. A za to ne treba razumjeti Krležu, s enciklopedijama ili bez anestezije, dovoljno je pričekati da se Antonio Cavatappi vrati s Hvara i dade promotivno priopćenje na dvadeset i tri evropska jezika, dakako bez hrvatskoga, čija se značenja zasad čuvaju u kutiji od bjelokosti na mjestu za koje se ne treba bojati da će ga naći.