I u najmanjem stakalcetu
sa sakupljenih gomila razlupanih prozora
zrcali se lice Božje.

I najmanji mig
sa osunčanog smetlišta
znak je višeg prisustva.

Јa se nadnosim nad stakleno zrnce,
tražeći u njemu spasa.

Niotkud glasa.

1992.

Kako je Anton Papp pobijedio gravitaciju

Anton Papp imao je devedeset i jednu godinu kada sam ga upoznao. Zagledao se u moje oči i čvrsto mi stisnuo ruku. Tko bi od čovjeka njegovih godina očekivao toliku snagu. Udarao je ritam tom rukovanju, a ja sam se sjetio Ivića, svog oca. Ivić bi imao devedeset i jednu godinu da je poživio kao njegov vršnjak Anton Papp i želim vjerovati da bi zadržao takav muški stisak ruke.

Pappov je život, otkrit ću to kasnije, unekoliko bio isprepleten s onim mojeg oca, kao kada su na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine prošlog stoljeća nakon posla u Rijeci sjedali na autobus za Opatiju. Ali, za razliku od Opatijca Ivića, Anton je bio iz Mošćeničke Drage, kako je govorio, “Dražan sam po nacionalnosti”, jer što bi drugo bio potomak Mađara i Hrvatice koji je u svom mjestu osnovao – Zajednicu Talijana.

Kada je daleke 1884. Matyas Papp rođen u maglama Kisombora u istočnoj Mađarskoj, moglo se pretpostaviti da će postati brijač, ali ne i da će radnju otvoriti na dalekom Jadranu. Bio je Matyas avanturističkog duha, što ga je kao mladića odvelo u Beč, ali avantura njegova života započela je kada je Gavrilo Princip pucnjem označio početak velikog masakra. Papp se, htio ne htio, našao na obalama Soče u beskonačnim bitkama Prve svjetske vojne. Rekoše mu valjda da se Mađarska brani u Furlaniji pa se pod zapovjedništvom Viteza od Soče, feldmaršala Borojevića, odupirao Talijanima zapadno od Trsta gdje je dočekao i pad Austro-ugarske.

Umoran od kopanja rovova i grobnih raka, Matyas, koji je do tada već navikao da ga zovu Matteo, lunjao je krasom prema istoku poput tisuća razbježanih pripadnika poražene vojske. Umoran i gladan, kada je prešao preko Učke, zagledao se u Mošćeničku Dragu, ribarsku lučicu uz dugo šljunčano žalo, i potražio sreću. Tadašnja Moschiena, odnosno Valsantamarina, dočekala ga je oprezno, ali na broju 105 dobio je jedinu slobodnu sobicu. Kako je imao neka znanja iz saniteta, a u mjestu nije bilo liječnika, s nekoliko efektnih intervencija brzo je osvojio simpatije mještana pa je kao brijač otvorio radnju i počeo puštati korijenje. Prihvatio je običaje i dijalekt, a nije odolio ni šarmu Ane Ivančić koja je vodila gostionicu i trafiku koju je naslijedila baš na kućnom broju 105.

Matteo Papp bio je majstor za sve, brico, pružao je prvu pomoć u nuždi, vodio trgovinu, pčele su mu davale petsto kila meda, a kako je znao svirati violinu, s nekim Vincenzom i dvojicom prijatelja osnovao je mali orkestar koji je zabavljao goste u Villi Contovo.

Ana Ivančić, za razliku od Mattea, nije govorila ni mađarski, ni njemački, već talijanski i hrvatski. Nije dolazila iz Kisombora, već iz Obrša, majušnog sela u gudurama Učke. Nije vidjela ni Beč ni Soču, a najdalje što je išla bilo je Volosko gdje je odlazila po duhan za trafiku. A u Volosko je išla pješice. Pet do šest sati.

Rođenje Antona, Antonia, u listopadu 1919. godine bilo je radostan događaj za Pappove koji je brzo zasjenilo užasno saznanje. Dječaku je u dobi od jedva mjesec dana dijagnosticirana dječja paraliza. Desna noga bila mu je kompletno oduzeta, a djelomično i lijeva. Tužni Matteo i Ana gledali su neutješno dječaka kako s mukom puže po podu, noseći ga na ramenima gdje god je trebalo. S vremenom, mali Antonio navikavao se na svoj nedostatak, druga djeca su ga nosila u školu, a kasnije su mu načinili automobilčić da ga mogu gurati. Nažalost, neobično vozilo nije imalo kočnice pa se jedan spust niz cestu prema plaži završio kobno. Aldo Adario, misleći da gura bob dvosjed, dao je preveliko ubrzanje kolicima pa su se svi uz tresak razbili u prvom zavoju.

Učiteljica Laura Colombis, rodom s Cresa, poticala je dječake u draškoj školi da uključe malog Antonia u što više aktivnosti pa je Gino Superina, golem poput Obelixa, najčešće nosio svog invalidnog kompanjona na ramenima, a Ottelo Montenevio za Antona je izradio prikolicu koja se mogla učvrstiti za bicikl da mogu juriti mjestom.

Pappovi se nisu mirili sa sudbinom pa su kontaktirali brojne turiste koji su dvadesetih godina dolazili u Dragu. Dobri ljudi pomogli su napraviti razne kontrole u klinikama od Trsta i Bologne do Budimpešte, ali nade u oporavak nije bilo sve do 1931. kada se neki austrijski turist, Kiesenbauer, ponudio da organizira pregled u Beču. Pappovi nisu okolišali pa je Matteo odveo dječaka u Beč, gdje je uplašeni Toni ostao sam dane i dane čekajući operaciju. Uoči rizičnog kirurškog zahvata stiglo mu je u bečku bolnicu očevo pismo iz Drage.

“Moje srce će kucat. Ne misli da sam te samega pustil u spital. In Draga c’e solo ili mio nome e ili mio corpo, l’anima mia e in Wienna vicin il tuo letto, tutti i giorni e anche la notte.” – napisao je Matyas Papp, pola na hrvatskom, pola na talijanskom.

Antonio je neutješno plakao.

Operacija u srpnju 1931. neočekivano je dobro uspjela i dječak je na opće oduševljenje svoje i liječnika prohodao. Ubrzo nakon prve šetnje bolničkim hodnikom iskrao se u vrt uživajući u šetnji među stoljetnim platanama. Bilo je to čudesno. Mogao se okrenuti oko svoje osi. Mogao je stajati na nogama i gledati odozgo prema dolje. Svijet je, zaključio je Antonio u Beču, postao mnogo bolje mjesto. Nakon dva mjeseca skinuo je gips i dobio proteze i štapove, ali to je dječaku omogućavalo uspravan hod i samostalnost.

Vijest da se nakon četiri mjeseca izbivanja iz Beča u Dragu vraća Antonio Papp brzo se proširila mjestom. Svi su se sjatili na autobusnu stanicu čekajući dječaka koji je od Beča do Matulja, putujući vlakom, razmišljao kako će napokon vidjeti najbliže. U tramvaju, vozeći se kroz Opatiju, uzbuđenje je raslo, a kako je ušao u autobus Lovran – Draga ni sam se ne sjeća jer ga obuzela neka adrenalinska groznica kakvu ćute samo glumci pred premijerni izlazak na scenu.

Scena je bila jasno definirana – publika čeka autobus pogleda uprtih ka podu. Svi su očekivali da će dječak, kao i proteklih dvanaest godina, puzati po podu. Jasno, kada Anton Papp nije ispuzao iz autobusa, već išetao uspravno kao pravi mladi gospodin, Mošćeničkom Dragom prolomio se aplauz kakav se više ne može ponoviti.

Anton je dobio novu garderobu jer mu ranija više nije pristajala, a dobio je i čast da podigne prekidač kojim je u mjesto uvedena električna struja. Došlo je doduše do kratkog spoja, ali mu to nitko nije uzeo za zlo.

Kao mladić, Papp je srećom bio proglašen nesposobnim za vojsku, što ga je oslobodilo odlaska u Abesiniju, ali je bio itekako pokretan kada je trebalo odšetati do daleke plaže Sv. Ivan gdje su se i tada, kao i danas, kupale gole gospođe.

Dok je njegova generacija služeći talijanskoj vojsci proklinjala zlu sreću na granicama Somalije, Papp se aktivirao kao općinski pisar volonter. Bio je i više od toga, pravi kroničar mjesta iza kojeg su ostale dragocjene bilješke o draškom životu u dvadesetom stoljeću, od one o dolasku prvog radio aparata Marelli na baterije 1930., do opaske kako su se i pod talijanskom vlašću mise u crkvi morale održavati na dijalektu.

Imao je naš hrvatski Mađar, osnivač Zajednice Talijana, zakleti Dražan, Antonio Papp, u životu brojnih uspona i padova, ali sve su te epizode u sjeni njegove pobjede nad gravitacijom. Uspravan čovjek izaći će na kraj i s fašistima, i s nacistima, pa i komunistima koji su ga 1945. nepodnošljivom lakoćom izbacili iz općinske pisarnice na ulicu da osamnaest mjeseci traži posao. Da bi napokon shvatili kako je nepotreban luksuz u zemlji nepismenih vježbati mišiće na jednom Pappu, čiji je daleki rođak Laszlo prvi osvojio tri zlatne olimpijske medalje u boksu.

Neiscrpna je životna priča Antonia Pappa, dječaka koji se rodio paraliziran da bi uz liburnijske obale doživio 92. godinu i u poznoj dobi me posramio jačinom stiska ruke. Bi li mi tako snažno ruku stisnuo i njegov vršnjak, moj otac, da je poživio?

Miroslav Krleža: Hiljadu i jedna smrt

Nema tih vrata kroz koja Hrvati, a bogme i Srbi & co., neće izbaciti Miroslava Krležu, i nema tog prozora kroz koji se ovaj neće vratiti među njih… Fizička smrt pisca u tom smislu ništa nije promenila, zapravo, čak je na izvestan način oslobodila građanski lik Krleže sveg onog balasta navodnog državnog pisca koji mu je – dakako, ne baš bez njegovog učešća ili privole – natovaren u komunističkoj Jugoslaviji. A kojih deset godina nakon piščeve smrti, usledilo je deset krvavih godina: zaumno klanje i satiranje u panonskom blatu i dinarskom kamenjaru, velika organizovana klaonica kao pokriće za zgodno ulančani niz grabežnih umorstava za koja je Maestro jako dobro znao da stoje negde pri početku manje-više svih ovdašnjih Bogatstava, Ugleda, Karijera i tome sličnih provincijskih đinđuva.

A nakon rata i pratećih mu slobodnih lupeških aktivnosti, eto nama i novog turnusa periferijskog homemade kapitalizma u režiji i izvedbi besramno obogaćenih ratnih liferanata i kontrabandista, eto nama ponovo popova svih fela kao bahatih novo-starih ideoloških hegemona u tobože postideološkom društvu, eto nam i vaskolike intelektualne posluge tih istih moćnika, bogataša i mantijaša – ukratko, eto nama iznova Krležinog sveta u svoj raskoši svoje bede i svoj bedi svoje palanačke lampionske raskoši! I šta je tu onda čudno? Naravno da se Gospoda Glembajevi iznova postavljaju i u Beogradu i u Zagrebu, a biće ih još ponegde, baš kao i Leda netom pre njih. I naravno da ih prvi put gledamo onim očima kojima ih je mogla gledati njihova premijerna publika. I naravno da je sasvim nevažno što ovi novi Glembajevi urliču u mobilne telefone i bulje u LCD televizore, iste su to primordijalne varalice i ubojice… I naravno da je sazrelo vreme za novi ciklus iščitavanja monumentalnog Krležinog proznog opusa, inače takvog da mu u južnih Slovena jedva ima parnjaka, možda bi se dao nabrojati još jedan, najviše dva, u zavisnosti od ukusa.

U Zagrebu se sasvim nedavno pojavilo interesantno (re)izdanje Krležine pripovedačke zbirke Hiljadu i jedna smrt (Naklada Ljevak, 2011), koje prati izvorno, inače tada zabranjeno, izdanje Minerve iz 1932, ali i potonje piščeve intervencije u priče, u njihov sastav i redosled. Kao što u pogovoru primećuje jedan od urednika knjige Vlaho Bogišić (drugi je Nenad Rizvanović), ova nam zbirka pokazuje Krležu na vrhuncu njegovih pripovedačkih moći, i to je sasvim tačno, mada je Krleža “najjači” kao prozaik ipak u svojim romanima, osobito u Banketu u Blitvi i Na rubu pameti.

Iako tada, pre sedamdeset i devet godina, “okupljene” u ovoj zbirci, priče iz Hiljadu i jedne smrti nisu pisane “namenski” niti su nastajale u kratkom vremenskom periodu, kao rutinski prilozi jednoj unapred zacrtanoj proznoj kolekciji. Vremenski raspon njihovog premijernog – obično časopisnog – pojavljivanja iznosi petnaestak godina, to jest, novela Veliki meštar sviju hulja napisana je još 1917, za Velikog rata. U svakom slučaju, Krleža iz ovih priča onaj je ustrajni, a istovremeno i rezignirani, buntovnik protiv Građanskog Reda kakav već opstoji u našim svračijim zakutcima, onaj koji je pljunuo ne samo na “hrvatsku književnu laž” i na druge fantazme o “srpskom junaštvu i hrvatskoj kulturi”, nego napose onaj koji posmatra i secira svet sasvim već nagnjio od licemerja i lupeštva “viših” klasa, ali bogme i od deprimirajuće prostote “nižih” slojeva… Za razliku od Krleže ideologa, od socijaliste koji kao da se očajnički upinje da zadrži tu veru u socijalističku alternativu, u socijalističku budućnost čovečanstva zato što je to jedino u šta još bar donekle može da poveruje, Krleža prozaik – i to se u svakoj priči iz Hiljadu i jedne smrti jako dobro može osetiti – zapravo je krajnje skeptičan, čak i nemilice ciničan, prema svemu onome, i prema svima onima, koji taj nakazni Postojeći Svet sažižu u pepeo, a da zapravo ni po čemu ne vidiš da znaju šta bi i kako bi na njegovom zgarištu sagradili – a da se odmah ne uruši…

Kako to konkretno izgleda? Svet Krležinih priča, smeštenih u Zagreb (mada se, čini mi se, grad poimence nigde ne spominje) poslednjih decenija Crno-žute monarhije, kao i u rano doba SHS Kraljevine, svet je napirlitanih polutana, pompeznih filistara i činovnika koji drhte pred svakim autoritetom i nemilo gaze sve što je “ispod” njih, to je svet raspojasanih provincijalnih bogataša kojima fali stila bar koliko i stida, i dakako, svet sveprisutnog kaptolskoga klera, tih – u svakom smislu – apetitlih crnih gavranova bez kojih nema ni gozbe, ni karmina (tj. opet gozbe). Da, Krleža je do srži antimonarhist (bilo da je bečka ili beogradska dinastija u pitanju) i zgađeni socijalist, ali je uvek i pre svega opsesivni antiklerikalac: Vatikan tamo negde daleko, a nadasve Kaptol tu blizu, odmah iza plotova agramerskih filistara, to je onaj vanvremenski Zli Demon kojeg se Krleža nikada ne umori isterivati; nema pisac, dakako, ni prema drugim konfesijama, hrišćanskim ili nehrišćanskim, ništa nežniji odnos, ali ga tišti ona koja mu je najbliža, nepodnošljivo domaća…

Ti nedostojni junaci Krležini, te rođene sluge mizernih ambicija i trivijalnih dometa, uglavnom i skončavaju nedostojno – sve je puno jadnih, grotesknih i užasnih smrti u ovoj knjizi; ili pak života koji se od smrti razlikuju samo po činjenici kakvog-takvog teturanja po dunjaluku. Njihovi se klajnbirgerski planovi, karijerni, bračni, ili koji već, naposletku sramno raspadaju, a svakojake prljavštine izbijaju na videlo, skladno se uklapajući u prljavštinu sveta. Svet koji pisac portretira zaista je sklon propasti, i “nek propadne nije šteta!”. Ali, šta će ga naslediti, šta pretenduje da ga nadživi?

Zanimljivo je kako su Krležini rezignirani rezoneri, štaviše, glasni buntovnici protiv zadatog reda stvari, za koje bi, jelda, pisac takvih uverenja nekako “trebalo da navija”, odreda nekakvi slabo uravnoteženi neurastenici, tipovi koji teško da znaju šta zapravo hoće (osim da hoće to odmah), pa se čak i njihova pretenciozna ideologiziranja – anarhistička, marksistička, ateistička; dakle, samoj Krležinoj osobi prilično bliska – ponajčešće nekako doimaju šuplje i prazno, više kao izraz neke čudne trajne adolescencije nego kao nešto što bi se moglo uistinu respektovati i shvatati kao nešto više od larme kojom se oslobađa višak testosterona. Kad smo kod toga, područje prestupničke erotike, tamne i jedino vredne, jedno je od onih koje je Krležina trajna fascinacija: ona nije i ne može biti “izlaz” i “rešenje”, ali je jedna od retkih preostalih manifestacija Života u kojoj se njegovi junaci ipak ne koprcaju uzalud.

Kvarnoj mašti potpisnika ovog osvrta nije promakla još jedna nemila sličnost sa ovim vremenom: taman što te iznerviraju zatočnici jednog trulog i korumpiranog sveta na izdisaju, kadli na onoj drugoj, “alternativnoj” strani ugledaš malko previše neodraslih neurastenika da bi ikada mogao da im poveruješ… Izgleda da se neke stvari nikada ne menjaju; i izgleda da Krleža, takav kakav je, duboko svestan da i “mjesečina može biti pogled na svijet” nije nikako mogao izbeći ono što će biti nazvano “sukobom na ljevici”…

Moćna je, tmasta, masivna, valjajuća Krležina pripovedačka rečenica, specifičnog je tona, uzdignutog i stišanog istovremeno, sva retorikalna, a opet literarno besprekorna, ne u kakvom “profesorskom” smislu nego poradi svoje ubi-tačnosti kakvoj se niko ni približio nije na ovom jeziku. Ima pisaca koje možete uvek više voleti od Krleže, ali Krleža će vam na koncu reći ono što možda nećete poželeti da znate, ali što nikada nećete zaboraviti. Zašto? Zato što se vremena stalno menjaju da bi stalno ostala ista, tj. da bi uvek iznova dolazila Krležina vremena, ona u kojima njegove reči pomažu tamo dokle više ništa drugo ne dopire.

Kaže da je vodila N. u kazalište, da gleda Ružno pače.

Sljedeće godine kreće u školu, pa je vrijeme i za teatar.

Misliš li da se sve dogodilo baš ovako? – pita N. nakon završetka predstave.

Ja mislim da jest! – odgovorila je bez razmišljanja na pitanje koje joj se učinilo sasvim djetinjim.

I ja to isto mislim – rekla je N. – ali neki misle da je ono što se dogodilo prošlost, i da više ne postoji. Ja mislim drukčije, i da sve što se dogodilo negdje mora postojati.

Tako je N. definirala prvo pitanje svake teologije, ono koje kazalište čini mogućim.

1.

Svu noć su se čuli krici pijanih mladića. Po gluhome dobu, prsla su stakla na prozorima u prizemlju. Jutros, magla. Diže se lagano, provlačeći glavu kroz svoju stražnjicu.

– Jesi li bila za poštu? – pitam E.

– Šta je s tobom? – otpuhuje – kaplja bi me pogodila…

Ona je ubijeđena da ćemo “prije ovog petka” dobiti prvi SIV-ov negativ. Neka joj je nena iz Zvornika gledala u šolju, a šolja je bila puna brzih glasa i brzih puteva, pa se ona uplašila i izvukla svu odjeću iz plakara da nasloži što je za slaganje i da baci što je za bacanje. I djeca su unijemjela.

Srećem Besima pred ulazom. Bio negdje u naselju da uzajmi stare “Rilindije”.

– Vi ste dobro prošli – kaže, gledajući svježe svastike na pročelju zgrade. Meni stoji na vratima: Smrt jugoslovenskim svinjama.

– Ti napiši – greška. Ovdje živi panker s Prokletija.

Smijemo se, palimo cigare i krećemo prema centru da vidimo ko će danas negativ popiti. Besim je, po svom običaju, vedar i govorljiv; sokoli me kako ćemo preživjeti i ovu raciju, jer izgone kriminalce, lopove i samce. Porodice s djecom neće prije proljeća podizati. Pogotovu one školovane.

– Ne budali – velim – pa prvo je Asman nastradao.

– Hoćeš da ti kažem da te negativ čeka na šalteru.

Ispred pošte dijelimo puteve. On je, veli uz smijeh, već bio u “Statensu” i sad ide u “Gunerson” da dobavi malo hrane i ja, s lakom neugodom, okrećem na lijevo u usku ulicu, zagušenu, poput staklenika, iskričavom parom vlage i neona. Tamo, na izlazu, sjakte dvije table: “Polis”  i “SIV”. Samo hrabro, kažem sebi, samo hrabro. I gora smo jutra prejahali.

11.30. Pušim u hodniku ispred prijemne odaje. Blehnem uokolo, vadim blokče iz vetrovke, dugo tražim pero, zapisujem, da zabavim tremu, natpis nad dovratkom:

SIV – Statenes invandrarverket

Svalev kommun

Opet tider:

09.00 – 12.00

13.00 – 16.00

11.45. Još petnaest minuta. Otvaraju vrata, podižu roletne. Pospanost, humanitarne sličice na zidu, crna djeca s bijelim komadima hljeba u rukama, bijeli džipovi između glava glatkih poput kugli; vaze s teškim (i drap farbom isprskanim) tropskim biljem; prehlađeni službenici i vonj lakih losiona i još lakše hrane.

– R. L. – kažem – 59072.

Službenica odmahuje glavom. Nema negativa.

Čujem, u hodniku, dobio ga onaj Torbeš iz Strumice koji se po vazdan ovuda muhao “da se nađe, ako bude pritrebalo”. Plakao je, vele, sve do “Gunarsona”. Tu je sreo ženu s dvije kese pune brašna (Vete mjol, pakovanje od 5 kg), marmelade i goveđih repova. Kada ga je opazila, “presjeklo je pro koljena” i jadna se žena preko kesa prevrnula “a ono se brašno po putu prosulo”.

Prošao sam, maloprije, pored toga mjesta. Ništa nisam primijetio, osim tanke pokorice leda koja se upravo hvatala.

2.

Seljaci ruče izmet po njivama i čitavo selo drži prozore zatvorene. Ne pomaže. Pronašao jedan park, jedan obor sa konjima; teški, sivi konji sa ogromnim, ćubastim kopitama. Rijetke kuće, rijetki zvuci, podrhtavanje prozorskih zavjesa. Ovdje se svi boje stranaca. Svi stranci su lopovi. I njihovi psi boje se stranaca. Ne laju na nas, već cvile.

Lutao, vazdan, s tim cviljenjem za petama.

3.

IZA GRADSKOG protestantskog groblja (grad M.), besprijekorno uređenog i čudesnog poput starinskih srmenih kutija, gradske vlasti su dodijelile podlanicu zemlje s korovskim rastinjem, za ukop stranaca – muslimana.

Prilaz k ovom groblju, kao prema svakom deponiju, poteška je radnja. Između Iranaca, Somalijaca, Arapa i Kurda, legli su i prvi Bošnjaci.

Danas smo ukopali jednu nenu porijeklom iz Foče.

4.

5. 11. ’92. Pozna jesen. Gole grane, kiša na mahove, stadion sa kojeg su, obnoć, uklonili stative. Azilantska djeca oko deponijskih kanti cijuču kao miševi.

5.

Pronašli u parku poljoprivrednog instituta (iznad stare pruge i Kirkogordena) Pančićevu homoriku. Ona, veselnica, pritiješnjena snažnim i surovim nordijskim borovima, posrnula na koljena. Kora joj je ispucala, donje grane osule se mrtvim iglicama. Izgleda da se suši. Jadno drvo.

Sanjao homoriku svu noć. Budio se, pušio, primicao se i odmicao od prozora. Čuo kako djeca ječe u snu. Čuo, isto tako, tiho ječanje u sobama oko nas. U našoj zgradi ima osam stanova. U dva stana truhnu azilanti. U šest: starci i starice – isluženi roditelji, sa vlasima prorijeđenim i zguljenom kožom na tjemenu. To se oni s našom djecom (u snu) dozivaju.

na jevrejskom groblju leži i za povijest ništa ne daje
kir moša mevorah, bivši mjenjač dvorski i trgovac
godine 1824 rođen a umro 1901

sve budućnosti dao taj kir moša i šta ću
sto godina poslije iz otvorenog guštera
kojeg jedu mravi i sofije i jakova
i cijele mu na grob u jednom danu
bez datuma dopisane porodice
o njoj razumjeti ja
ako ne da bolje izgleda
onome tko je ne dočeka

Bosanskohercegovačka kultura, ako je danas uopće moguće govoriti o njoj u suvisloj jednini s obzirom na nepostojanje koherentne kulturne samosvijesti, nema u ovoj, 2011. godini, većih datuma od pola vijeka Andrićeve Nobelove nagrade za književnost, i četiri stoljeća od prve štampane knjige na narodnome jeziku – poduhvat fra Matije Divkovića iz 1611. godine, za kojega je davno profesor Midhat Begić autoritativno ustvrdio “da je Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine”. U sretnijim zemljama i kulturama, ovakva dva postignuća i datuma blistala bi u cjelokupnome javnom i medijskom prostoru kroz cijelu godinu.

K tomu, Andrića još nešto, iz građansko-privatnoga a ne striktno shvaćenoga književnog života, kvalificira da uspomenom na njega bude obilježen sav javni život ove godine. I svih ostalih. To je poznata a tako malo cijenjena činjenica da je sav novac od Nobelove nagrade darovao za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. Tako je Andrić, po jednostavnoj devizi – da je “čovek dužan svome zavičaju” – koju je sam skovao a pripisao drevnim legatorima iz svojih proza, postao jedan od njih; u stvari, najveći kulturni vákif sekularnoga doba i sekularnoga tipa u modernoj Bosni i Hercegovini.

Ali, eto, ovdje je riječ “samo” o poeziji Ive Andrića. Volio bih to malo preformulirati, pa da govorimo o temi Andrić i poezija. Za to ima mnogo dobrih razloga, jer je taj odnos ambivalentan, izuzetno zanimljiv.

Sasvim pojednostavljeno, riječ je o dva stava, dva iskustva, dva Andrićeva osvjedočenja, koja se na prvi pogled gotovo isključuju. Prvi govori da je Ivo Andrić vlastiti pjesnički rad vrednovao daleko ispod drugih svojih književnih djela. O tomu ima mnogo indikacija u njegovu ponašanju, kao i izravnih svjedočanstava u njegovim iskazima. Prividno suprotan, s druge strane stoji podatak da je Andrić poeziju pisao cijeloga života, bilo kao pjesme, bilo kao pjesme u prozi, meditativno-lirske zapise, pa i zadnji književni tekst uopće koji je napisao i “potpisao” 1973. godine, dvije godine pred smrt, bila je pjesma, i to kakva!

Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitveni šapat u sebi.
To se moja stara i vječno živa želja
Javlja odnekud iz dubina
I tihim glasom traži malo mesta
U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
Gde bih najposle našao ono
Što sam oduvek tražio ovde:
Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,
Malo slobodna daha.

O prvome aspektu, “odricanju” od poezije, govori Andrić sam na više mjesta i u raznim povodima. Jedno od njih nalazimo u predragocjenoj knjizi Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem: “Ja sam eseje, kao i stihove, pisao u predasima, odmarajući se od teškog rada na pripovetkama i romanima. Moje je pravo da mislim da tu nisam postigao ono što mi je pošlo za rukom u drugim delima… Uvek mi se čini da sam se u pesmama samo vežbao za naporan rad koji me čekao u zrelim godinama.”

Na svoj način, o tome stavu govori i podatak da Andrić za života nije odobrio da lirske knjige Ex Ponto i Nemiri, kao ni išta drugo od njegovih pjesama, bude uvršteno u neko  od izdanja izabranih djela. Nešto se na tomu radilo i dogovaralo u godinama pred njegovu smrt, ali je ona bila brža, te su te dvije mladenačke knjige, već obavijene legendom, bile uvrštene tek u prvo posmrtno izdanje sabranih djela u šesnaest (kasnije sedamnaest) knjiga 1976. godine, u svesku u kojemu je objedinjena sva Andrićeva lirika.

Kada je u Parizu 1938. godine pripremana edicija suvremene jugoslavenske književnosti na francuskom jeziku, Andrić rezolutno odbija da u njoj bude predstavljen s već prevedenom knjigom Ex Ponto. Veoma su pri tomu zanimljive i njegova kategoričnost i njegova argumentacija. On tim povodom piše u Pariz Milanu Markoviću i Andreu Mazonu, predsjedniku tamošnjega Slavističkog instituta:

“Ovo lirsko delo iz rane mladosti, nastalo u neobičnim prilikama, ima svoje mesto u mom književnom radu i kao polazna tačka razumljivo je, opravdano i verovatno mno­gome čitaocu i blisko. Ali mi izgleda nezgodno i pogrešno dati ga stranoj publici kao primer naše savremene knji­ževnosti i kao sliku moga književnog stvaranja. […] Izgleda da je to jedna neminovnost: lirski deo stvaranja jednog pisca neophodan je u njegovom razvoju, razumljiv i prisan savremenicima, ali od podređenog značaja prema celom nje­govom životnom delu. […] Ova moja strogost, koja nije ni malo preterana, lišava me velikog zadovoljstva da vidim na francuskom jeziku, u odličnom prevodu, jednu svoju knjigu, ali mislim da tu strogost dugujem i samom sebi i našoj književnosti koju inostranstvu treba prikazivati samo po onome što je zaista trajno i najbolje u njoj.”

Uza svu književnu i svaku drugu različitost između dvojice pisaca, ovaj Andrićev stav kao da se nekim dalekim doslusima i djelomičnim podudarnostima doziva s kapricioznim i isključivim, ali genijalno formuliranim opservacijama iz Gombrowiczeva pamfleta Protiv pjesnika.

S druge strane, poznato je da je Andrić u književnost unišao s poezijom; prve pjesme objavio je kao sarajevski gimnazijalac u Bosanskoj vili 1911. Pjesme u stihovima i u prozi narednih godina objavljivao je i u drugim časopisima (Vihor, Savremenik, Hrvatski pokret, Hrvatska njiva, Književni jug, Jugoslovenska žena i dr.), a već 1914. uvršten je sa šest pjesama u reprezentativni zbornik Hrvatska mlada lirika. Bile su to pjesme Lanjska pjesma, Strofe u noći,  Tama, Potonulo, Jadni nemir, Noć crvenih zvijezda. Svoj naglašeni interes za poeziju Andrić u tim godinama pokazuje i prevođenjem, s osobitom sklonošću za slovensku modernu (O. Župančič, I. Cankar, A. Aškerc, A. Murn, D. Kette i dr.), te za Walta Whitmana, kojemu će se vraćati godinama, i s Borivojem Jeftićem biti valjda prvi prenositelj Whitmanovih stihova u naš jezik. Već od prvih pjesama u Bosanskoj vili može se vidjeti i to da Andrić počinje tražiti vlastitu formu i ritam, koju će pronaći u lirskoj prozi, i vrlo zrelo ostvariti u Ex Pontu 1918. godine i u Nemirima 1920. godine. Ako bismo htjeli pogađati što bi u književnome značenju pojma mogao biti “stari posao”, kojemu  Andrić u jednome privatnom pismu iz 1921. godine čezne da “se vrati”, mogli bismo ovako sažeti: posvećenost lirskome izrazu i intenzivna duhovna pripadnost moderni. A da je i među suvremenicima figurirao na takav način, najbolje ilustrira emfatični usklik kojim je Miloš Crnjanski, valjda najsnažniji lirik cijele generacije, 1919. godine pozdravio Andrića povodom Ex Ponta: “U ovim zapisima što su pesme, u ovim pesmama što su zapisi čini mi se da počinje nova istorija naše duše… Ova je knjiga pisana njoj, jedinoj čistoj, i neporočnoj, večnoj uzdanici: mladosti. Nalazim da je tragično verovati u knjige, uopće verovati. Andrić veruje. No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andrić est arrivé.”

Lirikom meditativnom i ispovjednom, melankolijski osjenčenom, što u verslibrističkoj što u narativnoj formi, bavit će se Andrić cijeloga života, kao što je izašlo na vidjelo u posthumnim izdanjima njegovih sabranih djela, u rasponu od raznovrsnih zapisa što im je sam pisac dao naslov Znakovi pored puta, do tekstova u kojima se nađu čak i stihovi čiste ludičke inspiracije (Lili Lalauna, na primjer, napisana 1950. godine), ili spomenuta pjesma Ni bogova, ni molitava iz 1973. U taj dio njegova opusa, također, mogu se pribrojiti neki eseji (o Goyi, Franji Asiškome, Whitmanu, Heineu, Petrarci i dr.), te mnoge od proza koje i tematski i stilski svjedoče o tomu da je Andrić trajno imao potrebu da se ne utopi bez ostatka u svoju središnju tematiku (historija, Bosna, Balkan, Levant…), nego da se i odmakne od nje, makar povremeno, i nekako kao iz drugoga plana, a najuspjelije od tih proza, poput Jelene, žene koje nema, Letovanja na jugu, Žene na kamenu, ravne su onome najboljemu što je napisao.

Jedan pol Andrićeva doživljaja svijeta i života, čovjeka u historiji i u egzistenciji, svakako jest bio sličan onomu što je Miguel Unamuno definirao kao el sentimiento tragico de la vida – tragični osjećaj života. On je, međutim, u Andrića paradoksalno ali stvaralački plodno povezan sa stanovitim vitalizmom kao drugim polom, kao osjećajem odgovornosti i obaveze prema činjenju, prema obavezi otklanjanja “štete i kvara”, makar i u svijetu bez boga i molitava, ili možda baš zato. Kada se Andrić u štokholmskoj besjedi sjeća “neprežaljenog Albera Kamija”, on ne specificira po čemu mu je Camus neprežaljen, ali nama je dopušteno pomišljati da je Andriću, recimo, bliska čudesna Camusova ideja o Sizifu, “kojega treba zamisliti sretnim” kada silazi niz brdo po svoj sudbinski kamen. Nešto od toga naći ćete i u poznatoj posveti koju je Andrić napisao prijatelju Marku Markoviću, piscu knjige Kriva Drina, na primjerku svoje Na Drini ćuprije – ona tri “aksioma” o ispravljanju krive Drine, parafraziram: sve su Drine ovoga svijeta krive, nitko ih nikada ne ispravi, nikada ih ne smijemo prestati ispravljati. Solipsizam, pak, kao “duhovna tehnika”, najčešći je Andrićev oblik i način suživljavanja s tako doživljenim svijetom i čovjekovim mjestom u njemu.

Ovlašno za ovu priliku ocrtani, to bi bili izvori iz kojih zapravo kroza svu Andrićevu književnost struji fluid kojega u nedostatku boljega termina imamo zvati poezijom. A vlastito dubinsko razumijevanje fenomena poezija ostavio nam  je sam pisac govoreći, opet paradoksalno, o poeziji ex negativo. To je ono mjesto u Travničkoj hronici, puno autorova iskustva poezije, o poeziji i s poezijom, gdje govori o francuskom konzulu Davilu kao promašenom pjesniku, spontano nam prizivajući u sjećanje misao Henryja Michauxa “Sama volja da se napiše poema, dovoljna je da ubije poemu”:

“Kao kod svih pisaca bez dara i pravog poziva, i u njemu je bila uvrežena neiskorenljiva zabluda da ima nekih svesnih duhovnih radnja koje vode čoveka ka poeziji i da se u poetskom stvaranju može naći uteha ili nagrada za zla kojima nas život tereti i okružuje. Dok je bio mlad, on je sebi često postavljao pitanje: da li je pesnik ili nije? […] Sada, posle toliko godina i toliko napora, koji nisu doneli uspeha, čak ni neuspeha, moglo je biti jasno da on nije pesnik. […] Nesvesnu potrebu za izražavanjem i varljivu snagu iz mladosti zamenile su troma navika i marljivost. Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja onde gde ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvek je bila uteha nedarovitih pisaca i nesreća umetnosti. Izuzetne prilike, samoća i čamotinja na koje je go­dinama bio osuđen, nagonile su ga sve više na tu jalovu stranputicu, u bezazleni greh koji je na­zivao poezijom. U stvari, on je bio na stranputici od dana kad je napisao prvi stih, jer sa poezijom nije nikad mogao imati prave veze. On je nije mogao ni osetiti u njenom najneposrednijem izrazu, a još manje iza­zvati i stvarati. […] Tako je on nastavljao, s godinama sve uporni­je, da od svojih ne malih vrlina pravi osrednje mane i da u poeziji traži ono čega u njoj nema: jevtine moralne euforije i bezazlene duhovne igre i dan­gube.”

Ono gdje se Andrićeva sklonost i sposobnost za pjesničko doživljavanje i govorenje – sasvim osebujna i sva u znaku skepse spram poezije – najzrelije realizira, jest dar poetsko-mudrosne sublimacije, najavljen u mladićkim pjesničkim prozama, a krajnje ostvaren u tekstovima iz kasnih životnih doba. Njih je Andrić, kako smo vidjeli, pisao cijela života, snažan književni dokument o tomu jesu Znakovi pored puta, a u njima, recimo, onaj zapis bez datuma i naslova o mističkom iskustvu prosvjetljenja u susretu s “vasionskim talasom”, koji “ne otvara samo najbeznadnije tamnice; on ide i dalje i dublje; unosi svetlost u međuljudske odnose i nigde ne gubi svoju snagu”. Posijan je taj dar i duž cijeloga Andrićeva pripovjedačkog opusa, a jedan od najsnažnijih njegovih izraza, možda i sâm vrhunac, jest zapis Staze, koji je sve istovremeno: sažetak životnoga iskustva, potresna ispovijest, duhovni testament, pjesnički tekst prvoga reda.

[Hommage Ivi Andriću, Sarajevski dani poezije, Narodna i univerzitetska biblioteka BiH, 17. 6. 2011]

Sa sarajevskog trga pjesničkih poprsja
jedna glava ponekad bi zagonetno nestajala –
bješe to glava bajkopisca
Branka Ćopića.

Ponekad bi je tipovi kidnapovali,
koji put bi prenoćila u policiji,
a katkad bi ležala oborena nauznak,
smiješeći se odsutno dobrim duhovima u visini.

Kad bi Ćopićevu glavu makli s postamenta,
i moja se uvlačila u plitka ramena,
zebući da i sama ne bude skinuta,
ili da ne dopadne gadnih šaka.

Kad bi pak Ćopić ležao nauznačke,
na postolju, il’ u prašini ispod njega,
osjećao sam se nešto bolje:
obrisao bih mu grč užasa
(zajedno s tragovima golubijeg izmeta)
sa raspuklog čela.

A kad bi ga poštovaoci isprsili, čvrsto uspravili,
znao sam da ga pozdravim u mimohodu,
poneki molitveni stih kažem,
ohrabrim tu čarobnu glavurdu da izdrži,
i obrnem svoju, iz opasne šetnje,
noseći je, mirna kroka, u kakav zaklon,
ili pod krov kakva dobra znanca,
ako je još na životu.

1993.

Ko je taj čovek koji se predstavlja svetu svojim generalskim činom, kao da se boji da ne pomisli neko da je on nešto drugo, nešto manje i neznatnije, kakav majorski ili poručnički prašinar? Ko je taj čovek koji baulja spoljnom svetu prilično nedostupnim predelima svog unutrašnjeg zaumlja, komunicirajući mnogo više sa ličnim demonima nego sa ljudskim bićima iz sveta kolji ga okružuje? Ko je taj čovek koji gestikulira prema publici, nadgornjavajući se pokretima i grimasama kao kakav palanački đilkoš sa nekom ženom sa kojom ima neke nenamirene i nenamirljive račune, nimalo privatne? Da li je taj čovek još uopšte sposoban da raspoznaje stvarnost koja ga okružuje, i ako nije, je li mu to od skora i od kakve zapuštene bolesti, ili je tako sa njim zapravo odavno, to jest, da taj delija nije živeo u stvarnosti ni onda kada je bio u punoj snazi, i kada je činio to za šta mu sada stiže račun na naplatu? Pa bi onda tu jedina razlika između onog nekada i ovog sada bila u tome što je tada ta njegova otkačenost od stvarnosti bila opasna za druge, a da je sada možda još samo opasna za njega, ako već i za tu opasnost nije kasno, jer što je učinjeno učinjeno je?

Vremena za ustanovljavanje identiteta te osobe – ne onog identiteta koji čoveku stane u ličnu kartu, jer tu je sve jasno, ali to ništa ne objašnjava – kanda će biti i više nego dovoljno, ali nešto se razvidi već sada, na samom početku. Onaj oronuli starčić koji o sebi misli, čak je poprilično siguran i drčan u toj svojoj sigurnosti, da je “general Ratko Mladić” kao da je svoj identitet, onaj suštinski, pozajmio odnekud spolja, to jest, kao da misli o sebi i svemu što je činio tačno i navlas ono isto što o njemu misle, govore i pišu svih ovih godina oni koji su i kreirali javni lik “generala Ratka Mladića”, dakle, ne beznačajnog oficira JNA, hobističkog pčelara i muža Bosiljkinog, nego mitskog div-junaka koji “brani srpski narod”, stojeći kao jedina ili barem najčvršća brana između njega, tj. “srpskog naroda”, i genocida koji, znamo, vazda preti čim u blizini nema kakvog “generala Ratka Mladića” da ga odlučno osujeti, pa makar i malim, lokalnim preventivnim kontragenocidom, da prosti ova sofra, nedeljna.

Šta pisac hoće da kaže? Pa, ne čini li vam se, barem iz tih konfuznih reči jednog urušenog i ispražnjenog čoveka kojem kao da mnogo prisebnosti nije preostalo, a ne bi se reklo ni da su mu zalihe toga i u boljim vremenima bile preobilne, da taj čovek koji sedi tamo, u Hagu, suočen sa sudskim većem i sa celim svetom, onim svetom koji nije on i oni koji su ga kao takvog osmislili, da se taj nekadašnji pukovnik Jugoslovenske narodne armije, što jeste zapravo domet njegove karijere dok je još bio samo muž Bosiljkin i ostalo što uz to ide, očajnički trudi da ostatak sveta uveri u ono u šta je i sam čvrsto poverovao, to jest u jednu fikciju sa jakim primesama animacije, u lik “generala Ratka Mladića” kao časnoga viteza (samo)odbrane jednog naroda, lik koji nema veze ni sa kakvim zlom i zločinom, jer tog zla i zločina nije ni bilo, a ako ga je slučajno gdegde i bilo, onda “general Ratko Mladić” s tim neima nikakve veze, ta on je samo deci darivao bombone i mazio ih po glavuši, i basta. Pa eto, čitajte razne čavoške, smilje, i kako li se već sve zovu ti raspričani advokati od drvne građe, i videćete da u njih sve to lepo piše, toliko lepo da ni sam Mladić tome više odoleti ne može, lepo mu to, milina živa, a ne kao ona gnusna optužnica, koja je jedno ružno štivo, sadističko i hororističko, puno nedužne ljudske krvi, što osetljivome vitezu pomalo smeta. Mislim, kakvi su to bezdušni ljudi koji mogu ispisivati tolike gadosti?

E, to ja zovem gubitkom identiteta: kada zaboraviš ko si i šta si, i postaneš nešto što je neko drugi smislio, pa onda igraš tu ulogu tako predano da i zaboraviš da se o ulozi radi, nego poveruješ da si to stvarno ti, da je to stvarno tvoj život, da je dvorac od stiropora tvoj dvorac u kojem punonadležno kraljuješ, da je rospija od glumice pod perikom iz fundusa tvoja zakonita žena-kraljica, i uopšte, da je ta paralelna stvarnost u kojoj se kupaš kao u prepunoj kadi jedina moguća stvarnost, i da u nju imaju poverovati svi, ovako ili onako, pre ili kasnije. Uostalom, ako si već ti poverovao i baš ništa ti ne fali, što ne bi i drugi poverovali, zašto smaraju i komplikuju?

Ne znam kako vi, ali ja sam, eto, to video tog petka u onoj dalekoj sudnici: jednog čoveka koji je prvo poverovao u svakojake morbidne bajke o stvarnosti oko sebe i o nekakvoj višoj pozvanosti takvih kao što je on da tu stvarnost ognjem i mačem preoblikuju, da bi na koncu poverovao i u bajku o samome sebi, štaviše, uselio se u nju, i nema te sile koja će ga odatle deložirati, jer je unutra prijatno i meko i vazda tiho iz offa pirliču gusle, a tamo napolju duva i seva, i svijet je pun gada, krštenog i nekrštenog.