Ovo mi je u Trstu pričala gospođa Laura:

Njezini su došli u Bosnu i u Sarajevo čim su protjerani iz Španjolske. Bilo je to u šesnaestom stoljeću. I dugo, cijelih tristo godina, nigdje nisu odlazili.

A onda se u devetnaestom vijeku, u vrijeme tanzimata, jedan sarajevski Levi osmjelio i ozbiljno shvatio slobodu za sve, oglašenu sa Bospora, pa je otvorio tkaonicu svile. Orijent voli mekotu svile. Svilenim su ešarpama davljeni zaslužni krivci. U svilu je oblačena i sakrivana svaka ljepota.

Leviju je posao dobro krenuo. Tkaonica je rasla, a s njome i ugled u čaršiji. Pomislio je, možda povjerovao, da je voljen i poštovan.

Onda je jedne noći netko zavidan zapalio tkaonicu, i ona je izgorjela do temelja.

Jutro je dočekao sijed i slijep. I više nije imao ništa.

Taj Levi bio je pradjed gospođe Laure.

Tako slijep krenuo je u novi muhadžirluk, u novo progonstvo. Zaustavio se u Trstu.

Tu je njegov sin sagradio tvornicu margarina. I više nije bio siromašan.

On je rodio dvojicu sinova, oca i strica gospođe Laure.

Obojica su postali umjetnici, muzičari. Otac je svirao violinu s Italom Svevom, družio se s Umbertom Sabom…

Ali ništa je to, u usporedbi s Levijem, koji je u Sarajevu imao tkaonicu svile, zavidljivci su je spalili, i on je osvanuo sijed i slijep. Sarajeva da ne gleda.

Gospođa Laura rodila se u Trstu. Da nije bilo zavidljivaca, ne bi se ni rodila. Pradjedova priča upisana je u njezinu sudbinu. Ona to zna. Ali o Sarajevu priča kao o tri sarajevska stoljeća Levija, a ne kao o jednoj njihovoj noći.

“Kada smo se tek upoznali, Fulvio mi se čudio kako prema svima mogu biti tako otvorena, pa sam mu ispričala kako je moj pradjed došao u Trst.”

Fulvio je bio Fulvio Tomizza. S njime je gospođa Laura Levi Tomizza provela život.

Čarkadžija je prosio na onome sokačetu koji vuče, uz park, ka bolnici i Hadžetu. Malo bi “radio” na izlazu iz parka, malo na početku, kod bedema, tačno ondje gdje počinje stepenište starog bioskopa Crvena zvezda. Bio je krupan, glavat, imao je žitke konopljaste oči i veoma oštru, crnu bradu. Nije imao jednu nogu, već protezu od “čamova drveta”, koju je sam istesao i koja je ličila na pčelinju trmku obrnutu naopako. Pojavio se iznenada, bio je nov u zanatu koji, ovdje, u Igbal čaršiji, traži, uz ostale poganluke, dušu tvrđu od čelika i veliku dozu miletluka. Čarkadžija nije imao ni jedno ni drugo.

“Nagrdan i rutav kao međed” stajao bi, tako, i mumlao: – Šta se strecaš, govno ljudsko, prosim, ne otimam. Kom se daje neka dadne, kom ne daje, lom vrat, meni nije krivo.

Ljudi su mu kalupili sve po spisku, a žene su obrtale glavu nasatice, sakrivale lica pod šamije i gušile šamijom kikote. Čarkadžija im je govorio: – Neka para, srećo lijepa, daj ti mičku pičke.

U dva sata po podne, kad bih išao na posao, tutnuo bih mu sitniš u dlanove, a dva i po sata docnije, u pauzi za ručak, zaticao bih ga u Lipi uz bokalče stomaklije ili ljute. Pozvao bi me za sto, plaćao mi pivo.

– Nešto si mi omilio, dan te jebo – hunjkao je. – Svi ovamo, ti onamo. Ti sve mimo svijeta. Da te, more, nisam ja pravio?

Ja sam se uzalud otimao i branio, drugi gosti uokolo pucali od smijeha, i svi potom, nakresani, uglas zavijali: kad pogledam sa bedema vidim divangrad, Novi Pazar moj zavičaj…

Jednom smo se zapili u Rašci, u zloglasnom bifeu autobuske stanice. Bilo je već gluho doba, u bifeu, osim moje družbe (Rizo K., Momo Č., Vesna D., Predrag P.) nije bilo nikog, a onda je ukrkala grupa prijekih lokalnih momaka. Sjeli su ublizu i četničke pjesme zapjevali. Među njima poznao sam, ne bez strave u trbuhu, bivšeg školskog druga. Smjesta smo se dokačili, sijevnuli su šiljci polomljenih flaša, bacili nas pod sto prvi aperkati. Odjednom je zraka u bifeu zvonko zatutnjala.

– Sve vi jebem, da vi jebem – urlao je Čarkadžija, vitlajući štakom – a njega ste našli da bijete. A njega ste našli, pičke preklapače.

Iza njega tiskalo se još desetak pazarskih prosjaka. I svi su oni jebavali nekom majku kroza majku i lupali nečim o stolove. Lokalni četnici su ušutali.

Poslije, u taksiju (pazarski taksisti, četiri vozila) Čarkadžija će mi ispričati, da su danas prosili u Kosovskoj Mitrovici, da su prošli “bolje no ovako”, da su vozom stigli do “pred Leposavić”, da su odatle pješačili do Raške, da su svrnuli u motel “Studenica” da nešto pojedu, da su onda, po fajronotu, svrnuli ovdje, da popiju još po jednu i čekaju na taksiste. I da, tako, spriječe našu pogibiju.

Koji mjesec iza toga mi njegovu pogibiju nećemo spriječiti.

Utorak je pijačni dan u Novom Pazaru i s okolnih kosina i brda sve se živo svuče u čaršiju. Uz sve dobre i nužne poslove, tog se dana svršavaju i oni nagrdni. Slegnu, tako, omražena bratstva, omražene familije ili ljudi, ponesu po nešto za pojasom, sretnu se “neđe u čaršiju” pa jedni na druge zapucaju i namire volju i dugove. Pazarci tog dana ne zalaze u kahvečajnice i birtije. Jednog takvog utorka, u vrijeme pauze za ručak, ušao sam u Lipu, pokušao da što god naručim, ali me kelneri u gužvi nisu mogli opaziti. Krenuo sam ka izlazu. U tom času na vratima se pojavio Čarkadžija.

Osmotrio je gužvu u kafani, viknuo nekome: – Eto mene, samo da ovom dečku platim pivo.

Probio se do šanka, donio mi pivo, a onda se uputio kroza gužvu prema separeu, gdje se nalazilo par velikih četvrtastih stolova sa kockastim stolnjacima za kojim se obdan ručavalo, a svečeri pilo.

Tamo je sjedelo više ljudi.  Svi su bili pod oružjem.

Ime onog koji će pucati Čarkadžiji “jedanput u glavu, a dvaput u prsa” glasilo je Galjan Bronja. Bio je preprodavac stoke i deviza sa Gornje Pešteri i, ako je vjerovati potonjim pričama, “oprao je obraz” koji mu je Čarkadžija ukaljao nazvavši ga guzolizom i peškirom ispred “bratstva i cipcijelog svijeta” na nekakvoj svadbi il džumbusu u selu Mojstiru.

Posljednji preostali pravoslavni sveštenik
u opsađenom Sarajevu,
prota Ubiparipović,
više puta je pritvaran i saslušavan.

Tako su jednom tražili da kao talac
bude razmijenjen za nekoliko uhapšenih muslimana.
Odbio je da bude predmet trgovine ljudima,
zahtijevajući da muslimani svakako budu pušteni.

Drugi put su od njega tražili da, navukavši mantiju,
pokupi s opasnog mjesta izginule muslimanske vojnike,
jer valjda neće pucati u mantiju oni s druge strane.

A jedanput je poslije službe, poslije svete liturgije,
priveden sa grupom svojih vjernika.
Vlast je htjela da utvrdi kome je prota sa svojom pastvom
više odan –
vladaru na nebesima ili zemaljskom poglavaru,
čije se prijestolje spušta sve dublje, u sigurnost podzemnih prostora,
u mrak državnih katakombi.

1992.

Na vijest o ovjenčavanju Ivana Aralice hrvatskom državnom nagradom “Vladimir Nazor” za cjelokupno djelo

Teško je znati kako će na ovu primitivnu, očigledno u dnevno-političke svrhe pisanu apoteozu Pokojnoga Ministra (Ivan Aralica, Zapis o Gojku Šušku – blažene oči koje su te vidjele, “Slobodna Dalmacija”, 1998), reagirati hrvatska intelektualna javnost i hrvatska književnost, jer ona poslovično dobro podnosi antiintelektualističke ispade i poniženja književnoga zanata, kada dolaze s režimskih visina, ali da bi imala mnogo razloga za moralnu  i statusnu konsternaciju, to je izvan sumnje. O nekima od tih razloga bit će riječi u ovom tekstu, iako je on motiviran i osobno. Aralica, naime, potpuno protivno istini i činjenicama uvodi i mene u svoju feljtonističku makulaturu, sasvim onako hajdučki nožem u leđa, pa mi je mrska i nevoljna ali prijeka dužnost da se i tom laži i tminom bavim.

Višestruko je zanimljivo novo Araličino petljanje o Bosni, a u vezi sa Šuškom. Frazom punom lukave nedorečenosti, aluzije, ili-ili formulacija i drveno-učiteljskoga dociranja, naš feljtonist ovdje prikazuje problem hrvatske politike u Bosni i rat između Bošnjaka i Hrvata kao nekakvu višu determiniranost “pri raspadu kompozitnih država”. Šušku se u cijelom tom kompleksu pridaje ključna uloga: i arhitekta Herceg-Bosne, i onoga koji je pobijedio secesioniste pa su morali odstupiti (vidi! koji li su to? zar je i takvih bilo?), i onoga od kojega “nitko nije više napravio na usklađivanju ciljeva hrvatske i bošnjačke politike”, sve do kreatora Federacije, Washingtonskoga sporazuma, pa i samoga Daytona! Tko, međutim,  pozna unutarnji mehanizam tipične donjomrdušanske lukavosti, zna da je u svemu ovomu najvažniji onaj čije se ime ne spominje: Tuđman.

Doista, što to testira i priprema Aralica?

Bosna je bila i ostat će najmračnijim mjestom i najvećim krimenom hrvatske, Tuđmanove politike. To je već neupitno opće mjesto u objektivnoj bilanci posljednjega rata, onakvoj kakva je svedena u svim relevantnim svjetskim političkim kabinetima, forumima i novinskim dosjeima. Šušak je, naravno, imao u njoj ogromnu ulogu, ali samo kao drugi čovjek – organizator i egzekutor. Valjalo bi se te politike, zasluga za njezino kreiranje i tvrdoglavo guranje, sada nekako elegantno osloboditi.  Ako Aralica, Tuđmanov intimus i takoreći njegov privatni pisac, uvijek efikasni pothranjivač njegove beskrajne narcisoidnosti, Šuška danas uzvisuje do faktotuma te politike, a Tuđmana u cijeloj priči niti ne spominje, to bi moglo značiti samo jedno: u hladu brijunskoga raslinja pronađena je čarobna formula. Spakovati Šušku. Mrtva usta ne govore – to je bila i ostala kvintesencija donjomrdušanske mudrosti.

Da bi se sve još sigurnije udaljilo od Tuđmanove osobe, feljtonist će u svom drvenom stilu artikulirati gotovo fatalističku tezu o neminovnosti sukoba “po logici stvari, neovisno o subjektivnom faktoru”. Prirodna pojava, k’o kiša, a ne rat! To jadno komesarsko-kursističko muljanje o “subjektivnim faktorima” i “objektivnim datostima”, poneseno kao najdraže  i najviše intelektualno naslijedstvo iz slatkih vremena kada je sav svijet  i njegova povijest bio tako pregledno i jasno istumačiv kroz shemu historijskog materijalizma u formi kratkoga kursa, što Tuđmana i Aralicu spaja u čvrsto duhovno bratstvo, rodilo je u ovom feuilletonu biser-rečenicu o Bosni, o Bošnjacima i Hrvatima, o njihovom sukobu: “Ali, ako ‘prirodni saveznik’ pretendira na isti teritorij na koji i ti polažeš pravo, a ti s njim nisi utanačio razgraničenja i usuglasio ciljeve, ili u tijeku borbe protiv zajedničkog protivnika ili nakon nje, neminovno je da dođe do sukoba, kad se ‘prirodni saveznik’ pretvara u ‘prirodnog protivnika’.”

Od Araličine lukavosti veći je samo njegov šovenski nacionalizam. Inače se njemu ne bi mogla omaknuti ovakva izdajnička riječ. “Teritorij na koji i ti polažeš pravo.” Riječ je, dakle, ipak o teritoriju i razgraničenju, o trogloditskim preferencijama dostojnim fiksacija jednoga Mate Bobana,  i riječ je ipak o polaganju prava.

Ali, s kojim pravom? Doista, u slučaju svih balkanskih šovinista, zvali se Dobrica Ćosić ili Ivan Aralica, sasvim svejedno, jedna se stvar aspolutno istovjetno ponavlja: potpuna uvjerenost da ničega spornoga nema u pravu na potraživanje teritorija drugih država. “Kriteriji” i “argumenti”, među sobom disparatni, koriste se kako kad ustreba: etnički kad uzmanjka povijesno-teritorijalnih, i obratno.

No, Aralici nije bilo dosta da samo na Bosni pokaže svu intelektualnu golotinju svojih aktualnih političkih preokupacija. Nastavlja on otužni svoj strip-tease obaveznom tačkom svih državotvornih zaljubljenika u bolju hrvatsku prošlost: idejnom revizijom ustaštva. Ništa je ono što u tom pogledu zagovara sam Tuđman, ona mizerna i minimalistička relativizacija: jest, bio je to zločinački režim, ali legitimna je bila želja naroda za neovisnom državom. Treba ići dalje, dotjerati stvar do idealnoga očišćenja i potpunoga zaborava. To se Aralica upregnuo obaviti ružeći Ivana Supeka i njegovo izjednačavanje ustaštva s fašizmom. To izjednačavanje, kaže Poglavarov Pisac “je točno samo u onom dijelu u kojem su ustaše, kad su došle na vlast, prihvatile praksu fašizma, progon drugih rasa, Cigana i Židova, od kojih ova potonja ne samo da nije imala ništa protiv hrvatske države nego je u njenu stvaranju zdušno sudjelovala, pa je grijeh prema Židovima bio dvostruk. U ostalom dijelu, a stvar je procjene koliki je taj dio, jednakosti između ustaštva i fašizma nema.”

Dovodi naš feljtonist ovo dvoje čak i u opreku, pa mudruje: “Imamo li u vidu razliku između  nacionalizma, što izvorno ustaštvo jest, i fašizma kao rasističke i nacionalizmima malih naroda suprotstavljene doktrine, možemo lako razumjeti sve one manipulacije što ih je fašizam, s kojim se ustaštvo na neprirodan način sparilo, činio s ustaškim pokretom.”

Ne smije se, poručuje Mudrac, ustaštvo izjednačavati s fašizmom “samo zato što je prihvatilo praksu fašizma”, samo zato što se s njime “na neprirodan način sparilo”, samo zato što je prihvatilo “progon  drugih rasa, Cigana i Židova” (za progon “iste rase” – Srba, Hrvata, Muslimana i svih drugih ljudi – Aralica nema rubrike, pa ih i ne spominje)… Pa, k vragu, kojega normalnog čovjeka (osobito ako je Hrvat, a ima silnu potrebu da ne prestane biti normalan, i iluziju da je to moguće)  još uopće zanimaju kabinetske sterilije o tomu što “ustaštvo izvorno jest”! Kolika je mjera ljudske bešćutnosti i ogrezlosti u pijanstvo šovinizma potrebna, pa da se odbija vidjeti kako i nema ničega drugog važnog za ocjenu, do  prihvaćanja “prakse fašizma”! Da se i ne govori o stupnju intelektualno-moralne tuposti i zalutalosti u neke slijepe rukavce vremena, na koji je potrebno spustiti se, da bi čovjek uopće bio preokupiran tako čudačkim i nekrofilnim poslom, kakav je retuširanje ustaštva. A vrhunac Araličine “analize” trebala bi biti naknadna artificijelna antagonizacija između fašizma i ustaštva. Kao – taj ružni i zli, strani, naravno, “ekspanzionistički nacionalizam i rasizam” (Araličina definicija fašizma), protivnik je “nacionalizmima slobodnih rasa i nacija”, te je zaveo i prevario i naš pitomi i nevini ustaški nacionalizam, koji mu je podlegao i bludno se s njime “na neprirodan način spario”!

I tematska i personalna analiza Araličina feuilletona pouzdano dovode do istog zaključka, da je tekst pisan za Tuđmanovu volju i potrebu. Jednu smo već ustanovili u vezi s Bosnom. Tu je i sve ostalo. Tu se variraju opsesivne Tuđmanove teme (pomirba, san o državi), a tu se nemilice likvidiraju redom one ličnosti, koje iz ovih ili onih razloga lično Tuđman ne može smisliti ili ih se pak boji. Vlado Gotovac, Ivan Supek, Alija Izetbegović (kojega Aralica, iz meni nepoznatih razloga, uporno oslovljava familijarno: Alija, za razliku od svih drugih osoba u ovom tekstu). A Manoliću, starome policajcu, upisuje u grijeh pokušaj parlamentarnog puča, ali mu to odmah i oprašta, dok ga za sve ostalo hvali i poštuje – taman kao da zbori Tuđman lično.

Kako bi Gojko Šušak primio Araličine lukave mudrolije, to više ne možemo znati, iako sve nešto pomišljam da bi ih on najlakše “pročitao” – pripadao je istoj rodijačkoj subkulturi, u kojoj je visoko razvijen refleks opreza od prevelikih pohvala i neumjerenih hvalitelja: oni ti nešto drugo snuju! No, ako bi mu i popustio taj atavistički oprez u pohvalama vezanim za stvaranje države u Hrvatskoj i paradržave u Bosni, te onima u vezi s redizajniranjem ustaštva, nešto mi govori da ni on sam ne bi lako progutao najbesramniju Araličinu eskamotažu u cijelom feuilletonu – korištenje Šuška, njegove govorne i obrazovne ubogosti, za intelektualnu likvidaciju Vlade Gotovca!

Svašta se je na bojnom polju hrvatske književnosti događalo, Smrt Smail-age Čengijića Pjesnika i Bana Mažuranića pretvarala se u opaku i darovitu travestiju Smrt babe Čengićkinje pravaša Ante Kovačića, Ujević je “ubio oca” i učitelja, A. G. Matoša, Krleža je likvidirao cijelu hrvatsku književnost (Hrvatska književna laž), trojica najvećih – Andrić, Krleža i Ujević ponašali su se kao da žive u tri različita vremena, jezika i prostora, kao da jedan za drugoga ni ne znaju…, i ta bi se “ratna” kronika ove književnosti mogla unedogled ispisivati kao najuzbudljivija žanrovska inačica Tajni Krvavoga Mosta. No, sve su to bile manje ili veće eksplozije i sudari talenata, kreativne isključivosti, svjetonazorske, estetske i ideološke idiosinkrazije.

Ovo što Aralica demonstrira na paraleli Šušak – Gotovac nije ništa od toga, nego goli antiintelektualizam, primitivna mržnja spram darovitosti, znanja i gospodskoga duha. Približnu usporedbu toga opasnoga i zamračenoga stanja duha moguće je naći samo u ranoj fazi  komunističke estetske diktature. Nikad Aralica, doduše, nije ni skrivao svoju sklonost populističko-agitpropovskom “vrednovanju” književnosti. Novinaru nekadašnjega Starta sada već davnih osamdesetih godina tako je, na primjer, izričito naglasio kako korifeje moderne književnosti, Joycea, Kafku, Becketta, smatra lošim i štetnim piscima. No, tada Aralica nije bio arbiter ničega, bio je autsajder, pa je to i moglo proći bez ikakva odjeka.

Za razliku od Đilasa i Zogovića, ili u lokalnoj hrvatskoj varijanti Franičevića, koji su, osim obavezne mržnje na “klasnog neprijatelja”, imali i nekakav vražiji svjetonazorski i estetički kanon i sustav, i znanje izgrađeno unutar njega, Aralica ima i pokazuje samo – mržnju. Samo na tomu je bilo moguće izvesti tako skandaloznu “elaboraciju”, u kojoj svi Šuškovi intelektualni, obrazovni i teorijski hendikepi i minusi postaju njegove vrline, a Gotovčevi darovi – znakovi njegove intelektualne i političke mizerije.

U jednoj stvari Aralica je  ovdje bio “sretne ruke” – za svoju paralelu napravio je nepogrešiv izbor dviju ličnosti-metafora. Šušak doista jest metafora rata i krize, Gotovac jest metafora mira i kulture. Jedan simbolizira Kaos, drugi Civilizaciju. Prvi je nemušt, drugi ima savršeno kultiviranu sposobnost artikulacije. Prvomu je ideal država i vojska, drugomu društvo, ljudi. U krajnjoj stilizaciji: jedan je vojnik drugi je građanin.

U digresiji: ako je po Aralici Šuškova najviša vrijednost i zasluga bila organizacija vojske i ratovanja (a da je Šušak bio glavni organizator rata, to i bez Aralice zna sva Hrvatska, cijela Bosna i Hercegovina), kako protumačiti aktualni kaos u MORH-u, Šuškovoj vrhunskoj kreaciji i mezimčetu, koji prijeti da poljulja same temelje Vlasti i Države? Govoreći o velikom Šuškovu manjku – nepoznavanju biografija ljudi u Hrvatskoj po dolasku iz emigracije, feljtonist-hagiograf s posebnom nježnošću i pohvalom ističe način na koji je to nadoknađivao: taj ga je, kaže, hendikep “silio da suradnike nalazi u mentalitetima zavičaja koje je odlično poznavao, da se drži onih s kojima je došao…” Nije li upravo taj plemensko-privatni, zavjerenički princip organizacije, baziran na “mentalitetima zavičaja”, smrt svake  demokratske politike i moderne organizacije?

Kada Aralica komparira tu dvojicu ljudi na način dvaju tipova-metafora,  u manihejski isključivoj crno-bijelo, vrijedno-bezvrijedno shemi, i pri tomu se odlučuje za vojnika a prostački popljuje i odbaci građanina i pjesnika, on emitira ljubljenoj Naciji potpuno jasnu vrednosnu i ideološku sugestiju. Katastrofičnost takvoga izbora i preporuke ne bi bila manja da ju odašilje bilo tko iz javnoga života, ali kada to čini čovjek kojemu je profesija književnost, još k tomu prononsirani Nacionalni Pisac, to doista poprima obrise orvelijanski zloslutne lakrdije.

Što se pak samoga građanina Aralice tiče, stvar je izuzetno komplicirana i sumnjiva. Ako je, naime, spreman tako lako i pred svima zanijekati i izdati vlastitu profesiju (može li čovjeku biti išta bliže i važnije od nje?), neće li onda u kakvu zgodnom trenutku još lakše izdati Partiju, Naciju, Domovinu?

Jedino kroz tu poremećenu optiku sumnjivoga profesionalnog morala mogu pokušati shvatiti i način na koji sam i sâm uvučen u ljepljive niti Araličina lukavo-lažljivoga Zapisa o Gojku Šušku. Bljutavo rasističke aluzije na bosanske Hrvate, Sarajevo, Bosnu, Muslimane, koje upotrebljava pokušavajući oblatiti mene i kolege Jergovića i Stojića, besmisleno je komentirati, ostavljam mu ih da se u njima sam valja, jer samo o njemu i govore. Hoću samo popuniti i ispraviti sliku mojega i našega odnosa spram Tuđmana, koju on falsificira, stapajući me s kontekstom “Erasmusove grupe”, njihova Pisma šestorice i projekta “Druge republike”. Kada kažem da nisam (kao ni Jergović, ni Stojić)  pripadao toj grupi ni potpisao to pismo, ne želim se ograđivati od “Erasmusa” ni od njegove kritike Tuđmanove politike. Hoću samo ustvrditi fakta: “Erasmusova” i uopće hrvatska javna  kritika Tuđmana i njegove politike, osobito one u Bosni, uvijek mi je bila nedostatna, jer je dolazila kasno i nije pokazivala dovoljno volje da ide do krajnjih logičnih konzekvencija u razobličavanju toga malog a nadutog šovinizma i imperijalizma, koji se je hvatao  Miloševiću za skute, a svoje teritorijalne frustracije nastojao liječiti krvavim komadanjem Bosne. A nedostatna je bila i zato što nije umjela artikulirati stanovište Bosne, bosanski point of view, koji je u cijelom tom kompleksu jedini kadar rasvijetliti stvari do kraja. I ja, i moji kolege i prijatelji, svoj smo potpuno jasan kritički odnos spram Tuđmanove politike počeli javno objelodanjivati davno prije Araličine konstrukcije o “Erasmusovoj grupi” – i u svibnju 1990, i u proljeće 1991, i u kolovozu te iste godine, a i u Otvorenom pismu Franji Tuđmanu 6. siječnja 1992, što Aralica veoma dobro zna.

“Blažene oči koje su te vidjele” – tako Aralica “kreativno prevodi” pozdrav mašala(h)!,  kojim ga je, kaže, Šušak najčešće pozdravljao. Varira pri tomu feljtonist  značenja toga usklika, ostavljajući na neuke dojam učenosti tako što ne navodi svoj izvor, rječnik sarajevskoga leksikografa Abdulaha Škaljića Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku. Taj rječnik je u Sarajevu od 1957. do 1995. objavljen u najmanje desetak izdanja, te bez njega nema nijedne pismenije kuće od Sutle do Vardara, o Bosni da se i ne govori, a sada se upravo radi na njegovu znanstveno revidiranom i upotpunjenom izdanju! Ne navodi feljtonist ni izvorni arapski  oblik  riječi, u kojemu je jasno vidljiva njezina struktura i nosivi element. Valjda zato što ga od toga elementa prolaze ideološki trnci: ma ša’allah. Šušak, kako i sam autor feuilletona pretpostavlja, sigurno nije imao pojma o porijeklu i značenju riječi. Ali  bez obzira na to, smatra očito Aralica, idealnog hrvatskog čitatelja treba poštediti od sablazni da je Pokojni Hrvatski Ministar okolo hodao s Allahovim imenom na usnama, baš kao da je kakav uvezeni Alijin mudžahedin u šalvarama!

(1998)

S prosudbenim odborima, vijećima i komisijama, ili narodski rečeno sa žirijima državnih nagrada, Hrvatska je odvajkada imala problema. U herojska Tuđmanova doba, za članove su birani uglednici iz njegova serkla, u sljedeće Račanove četiri godine balansiralo se između friških ljevičara i bajatih desničara, sve da se famozni Vlasi ne dosjete, a u drugoj eri Bože Biškupića žiristima su postajali oni koji su se u međuvremenu dobro izbirikali po raznim komisijama, i izučili temeljno načelo svake hrvatske kulturne politike: kako biti jednako prihvatljiv lijevima i desnima. Ali valjda nikada, u posljednjih dvadeset godina, neki državni žiri nije bio toliko uravnoteženo odabran, kao ovogodišnja “Komisija za književnost”, pri “Odboru Nagrade Vladimir Nazor”, koju svake godine dodjeljuje Ministarstvo kulture, i zasigurno je najreprezentativnije priznanje i zrcalo stanja u hrvatskim uljudbenim disciplinama. Imena članova dotične komisije pokrivaju cjelokupni poetički, estetski, ideološki, politički i svjetonazorski prostor žive književnosti, od krajnje lijevih do krajnje desnih, od avangardista do tradicionalista, od naprednjaka do natražnjaka, od domoljuba do Europejaca. Skoro da i nema živoga hrvatskog pisca, koji među ovim imenima ne bi našao svoj najbliži rod: Krešimir Nemec, Tonko Maroević, Andrea Zlatar, Jakša Fiamengo, Dubravka Oraić-Tolić, Julijana Matanović i Borben Vladović. I sva ta imena stoje u ravnoteži savršene apotekarske vage. Nema ni truna koji bi vukao na jednu ili na drugu stranu. Ako može postojati objektivna odluka pri prosuđivanju književnih dijela i cjelokupnih stvaralačkih opusa (u drugih nikako ne može, ali kod Hrvata i to može), onda je to ona odluka koju će donijeti ovako raspoređeni i priređeni odličnici našega književnog života.

Odluka je pala: dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, iz oblasti književnosti, za 2010. akademik je Ivan Aralica. Kada bismo osluškivali glasove iz vlastitih glava, ili sporedni i nepotpisani romor po još sporednijim medijima, te komentare onih novinskih analitičara koji inače ne pokazuju interesa za književnost, moglo bi nam se učiniti da se radi o skandaloznoj odluci. Ako bismo, pak, čitali i slušali samo ono što potpisuju ili izgovaraju ovjereni hrvatski pisci, uočili bismo nešto posve suprotno: nikoga tko bi išta prigovorio ovakvoj odluci! I s lijeve, i s desne strane hrvatske književne pozornice, odluka je dočekana s aklamacijskim odobravanjem. Jedni odobravaju glasno, a drugi šutnjom. Kada je o nagrađenima u Hrvatskoj riječ, na čije se čašćavanje šuti, toga se podržava i slavi. Protiv onih oko kojih ne postoji suglasnost, diže se strašna dreka. Pa iako bi bilo pretjerano ustvrditi kako svi oni, lijevi i desni, vole Aralicu kao Krležu najrođenijega, činjenica jest da im je on, ipak, toliko blizak da ne bi osporavali odluku onih koji su mu nagradu dodijelili. Pa tako, recimo, ni Zarez – list u kojemu inače ne begenišu Araličino djelo – o Nagradi Vladimir Nazor neće objaviti nijedne ružne riječi, jer ako je profesorica Andrea Zlatar bila dio “Komisije za književnost”, tada taj Aralica, je l’ te, ne može biti ni loš.

No, ipak, Andrea Zlatar je javno reagirala na one sporedne glasove, postojeće ili nepostojeće, koji pri vlastitim podnevnim pomračenjima nalaze nešto sporno u ovoj nagradi. Osim što je branila donesenu odluku, nazivala je “logičnom”, jer je ponuđeni izbor, eto, bio takav kakav je bio, profesorica Zlatar ustvrdila je kako u ovakvoj odluci nije bilo nikakve politike. Dakle, ukoliko smo, možda, kratkoumno pomislili da bi nagrađivanje Aralice moglo biti politički čin, kojim se upućuje rukoljub radikalnoj desnici i njezinom stolnom književniku, ona lijeva, najljevija članica komisije nas je vrlo pristojno demantirala.

Kako laureat – kojemu ovom prigodom bez imalo ironije čestitamo, jer je nagrada njemu još više nagrada nama – nije počašćen za svoje rane radove, one iz sedamdesetih i osamdesetih, za radove, dakle, s kojima je stekao naklonost onih koji će se, tobože, zgražati nad njegovom zrelom fazom, nego je riječ o nagradi za cjelokupno književno djelo, jasno je da “Komisija za književnost”, kao ni svaki njezin član poimence, nisu imali nikakvih problema s Araličinim romanima s ključem, s ljubavnim feljtonom o Gojku Šušku ili s onim programatskim tekstovima, docnije udjenutim u njegove prozne ili esejističke naslove, u kojima naglašava sve narodne blagodeti koje proističu iz etničkoga čišćenja bosanskohercegovačkih muslimana i podjele susjedne republike. Ako im se ti radovi baš i nisu sviđali, Aralica im se učinio tolikom gromadom hrvatske književnosti da su ga odlučili nagraditi.

Nagrada Vladimir Nazor, uručena Ivanu Aralici za sva njegova životna djela, vrlo jasno je ocrtala granice književnosti koja je takvoga pisca počastila. Događa se to kad god nagrađenim biva istinski nacionalni bard, svejedno je li dobar ili rđav pisac. Sve što se nađe u njegovoj sjeni, ili – da popravimo metaforu – pod njegovom svjetlošću i blagorodnom inkubatorskom toplinom njegova uma, pripada okosnici rečene književnosti, onome njezinom dijelu koji je važan za proučavanje i reprezentativan pri susretu s drugim kulturama. Sve što ostaje izvan toga, autsajdersko je, izvanjsko, da ne kažemo – tuđe. Hrvatsku književnu većinu je, dakle, ugledna “Komisija za književnost” skupa s Aralicom nagradila za pripadanje, dok je manjinu, jedva jednocifrenu, nagradila za nepripadanje. I jedno i drugo golema je čast. Nije lako takve časti biti vazda dostojan. Zato treba pamtiti i zapisivati, da ne bude zaboravljeno.

(Arterija, Slobodna Dalmacija, lipnja 2011)

Mladić s fotografije koju u rukama drži ova žena zvao se Jusuf Juka Prazina. Na početku rata smatran je herojem. Kasnije je bio razbojnik i izdajnik. Na kraju su ga, negdje u Nizozemskoj, ubili i odbacili pokraj autoputa.

Žena koja drži fotografiju je majka Juke Prazine. Njezina perspektiva otpočetka pa do kraja bila je neizmijenjena. I uvijek različita od povijesne perspektive, suprotstavljena, poražena i tragična.

Majka heroja, razbojnika, izdajnika, pokojnika. (mj)

Zanimljivo je to sa tim oficirskim sinovima: ili i sami, rastući uz očeve širite, sablju i kuburu, steknu stanovite soldatoidne naklonosti, ili se pak razviju u totalne antimilitariste, u bića kojima je sve u vezi s vojskom i vojskovanjem duboko strano, a bogme i odbojno. Sam sam od ovih potonjih; nije to, samo po sebi, neki osobit razlog bilo za ponos ili stid, tome je naprosto tako. Oduvek duboko verujem kako su vojska i sve u vezi s njom nešto što pripada nekom sasvim drugom svetu, koji je sa mnom porodično spojen tek zahvaljujući šali sudbine. Ni “služenje vojnog roka” – četiristo i kusur dana u gardijskom bataljonu veze jedne potonule vojske jedne potonule zemlje – tu nije moglo ništa da promeni: tamo sam ionako bio samo fizički prisutan, a ispod sivomaslinastih krpa kucalo je jedno nepopravljivo civilno srce…

Pa opet, koliko god ti negde bežao od toga, iluzija je da te odrastanje u oficirskoj kući baš ni na koji način ne obeleži. Ako ništa drugo, možda ti može pomoći da neke stvari bolje i lakše razumeš, ili da ih sagledavaš iz drugačijeg ugla.

Šta zapravo hoću da kažem? Ma jok, žalim slučaj, nemam nikakvo razumevanje za Ratka Mladića, nije to na stvari. Drago mi je što je u zatvoru. Još bi mi draže bilo da je tamo završio mnogo ranije. A najdraže, daleko najdraže bi mi bilo da nikada nije ni dobio priliku da postane Ratko Mladić, onaj i onakav kakvim ga “svi mi” danas znamo. Nisam ni voljan ni u stanju da na bilo koji način budem sentimentalan nad sudbinom čoveka koji je nekoliko godina marljivo i sistematski ubijao ljude, i taj svoj rad okrunio Srebrenicom. Kopka me, međutim, kako do tako nečega dolazi? Koliko je to lični izbor, a koliko stvar okolnosti?

Kažu da Mladić ume da kaže, na temu odgovornosti, nešto u stilu “ko vam je kriv, zašto ste glasali za Miloševića?”. Ako je istina da on to kaže, mogao bi odmah da se kandiduje za elitnog mislioca tzv. Druge Srbije, jer šta svi oni (ili svi “mi”) govore i govorimo nego baš to: kako vi to, dragi Srbi & građani Srbije, mislite da nemate ništa sa ratovima i zločinima, a glasali ste aktivnom većinom, i to više puta, za Miloševića i kliku mu zlikovačku? Ili za nekoga još mahnitijeg (mada ne nužno i opasnijeg) od njega? Nije to bilo upisano u zvezdama, nikakav to fatum nije bio, nego vaša slobodna volja, po meri vaše etike i pameti u datome trenutku! Mogli ste da glasate i za nešto sasvim drugačije – bilo je toga u ponudi, nije da nije – ali vi, eto, niste. Kraj priče. A da jeste, fakat je, Srebrenica bi danas bila tek malo poznata vukojebina istočne Bosne, a građanin Mladić Ratko anonimni vojni penzioner koji gaji pčele negde u Makedoniji, ili u zavičaju. O tome ko bi sve bio živ, a ko ovako nije živ, bolje da ni ne mislim.

Pa opet, to je jedna strana istine. Na drugoj, tu je lična odgovornost. Istina je, moglo je i da ne bude rata, mogla je Jugoslavija ili da se uopšte ne raspadne ili da se raspadne mirno i civilizovano, ali eto, nije. Da li to opravdava bilo kojeg pojedinca koji je okrvavio ruke krvlju sačoveka? Ni u ludilu. Kao što zemlja nije morala da se raspadne, tako ni on nije morao da okrvavi ruke kada se raspala! Da li to – pogotovo! – opravdava nekoga ko je svojom profesijom bio zavetovan na to da čuva mir, da čuva građane, naposletku i da čuva zemlju, i to od spoljne opasnosti, a ne od bilo kojeg dela njenih rođenih građana?

E, tu dolazimo do srca tame, i do onoga što me tako kopka. Kad god bi nekog bivšeg oficira JNA optužilo za ratne zločine, počinjene u bilo kojoj od postjugoslovenskih razbojničkih bandi koje se pompezno nazivaju etnonacionalnim vojskama, ja bih se po automatizmu setio mog pokojnog oca, misleći, bože, a šta bi bilo da je on bio na njegovom mestu? Srećom, moj otac nije ratovao niti na bilo koji način ukaljao ime i uprljao ruke, ali ova te poređenja ipak rade, i ne daju ti mira.

Zašto je tome tako? Valjda zato što su mi silni oficiri prodefilovali kućom u ona davna vremena, upoznao sam, čini mi se, sve folklorno-psihološke tipove, i galamdžije, i picopevce, i dobrice, i pritajene sadiste, i kojekoga drugog… U mirnodopskom kontekstu, sve je to bilo negde benigno. Ali, onda se gotovo preko noći raspao sav njihov svet: zemlja u koju su verovali s nekom čudnom mešavinom preteće mačističke posesivnosti i naivno-dečačkog idealizma, rasturila se po šavovima jedne (kvazi)etničke podele, a ideologija za koju su nedoučeno i bandoglavo mislili da objašnjava sve stvari od ovoga sveta pokazala se nemoćnom i bednom, i što je najgore smešnom, pred moći tako trivijalnih stvari kakve su novac, političke slobode, potrošačka dobra… Svi su oni tako odjednom postali polubivši ljudi, pomalo sažaljivi adepti jednog jučerašnjeg sveta; istovremeno, njihovi su prsti i dalje bili na okidaču, njihova vatrena moć u staroj (tj. u njenoj karikaturi) ili novim vojskama nije se nimalo smanjila. Promenio se samo legitimacijski osnov za njenu upotrebu: odjednom, Neprijatelj više nije apstraktan (znate ono: “crveni” i “plavi”…) i više ne dolazi nužno spolja, Neprijateljem postaje dojučerašnji brat, rod, prijatelj. I utoliko se pre prema takvom Neprijatelju može i sme učiniti sve ono što klasičnom neprijatelju, onom “stranom” i “čisto vojnom” ne bi učinio nikada.

Ima kod Slavenke Drakulić – osobe, gle, sličnih porodičnih korena – nekih dragocenih uvida na tu temu. Puleni njene istoimene knjige ljudi su koji “ne bi ni mrava zgazili”, takoreći dobri ljudi… Zastrašujuće je za koliko je bezdušnog i patološkog zla sposoban dobar čovek u izvesnim okolnostima! A kada ih oslušneš, kada čuješ njihove razloge, kada proučiš njihova jadna “istorijsko-političko-strateška” mozganja koja bi imala makar objasniti to što su činili, shvatiš nepodnošljivo jasno da sve vreme imaš posla s epohalnim budaletinama koje ne bi smele ni metlu da drže bez stručnog nadzora. Sa pravim volinama, štaviše. Ali avaj, te voline imadu mnogo divizija, rekao bi Staljin…

A Mladića što se tiče, on je sam trasirao svoj put, i neka izvoli njime odmarširati do kraja. Tu privilegiju slobodnog izbora njegove žrtve mahom nisu imale.

1.

Penjemo se uz Postrmac.
Duga se Poljana pomalja pred nama,
zaječi ezan iz plotara.
Bijelo munare. Crno munare.
Dva drvena munareta.
Dva mlada mezara
u starom mezarju.
Oblaci se tope ivicom kotara.

2.

“Ni jedan krajolik nije odraz duše
ali izvjesna stanja duše mogu
biti krajolici”, veli Lars Gustafsson.
I ja trpim jedan koji sliči
polju pešterskom južno od Sjenice:
gole padine dok se pogled pruža
sa meandrom rijeke Vape (ili Grabovice)
sa rijetkim katunima i par onih
minijaturnih, kosmatih konjića
koji na neki neobjašnjiv način
tegle niz Pešter zaprege pune
“muhažirskog roblja iz Ursula,
Godijeva, Lise, Kamenice.”

Šarena laža političkog uspona

Zbog čega stradava Mehmed Sidran, 1949. godine, dvanaest mjeseci i tri dana nakon što je uzdignut visoko, imenovanjem na mjesto “vršioca dužnosti upravnika u Upravi za radnu snagu” Ministarstva rada Narodne republike Bosne i Hercegovine? Postoji li, i u čemu je, ako postoji, njegova eventualna krivnja? Pošto je o njoj, i o svemu u vezi sa Golim otokom, u kući i svugdje pod kapom nebeskom! – postojao zakon šutnje, i pošto su svi golootočani bez iznimke taj zakon apsolutno poštovali, o tome se nikako nije moglo znati štogod precizno i konkretno. Zbog toga, u filmu “Otac na službenom putu” nisam valjano postavio taj važni  motivacijski detalj. Iako se radi o nesumnjivome filmskom remek-djelu, to mu je krupno, opasno krupno slabo mjesto. Ne znajući šta da radim, udvostručio sam motivaciju: 1/ karikatura Zuke Džumhura koju Otac kritički komentariše, i 2/ ljubavni trougao Otac/Daidža/Ankica. Stručan filmadžija zna: gdje god se, u scenariju, gomilaju motivacijski elementi, valjanog filmskog motivacijskog elementa nema. Toliko o filmu. U životu se uistinu, mnogo godina kasnije, pričalo da je Mehmedu „glave došla“ švalerska veza sa suprugom jednog uglednog sarajevskog privrednika. Gospođi, nevoljnom ali revnosnom saradniku Udbe, veza zbog nečeg počinjala bivati teretnom, te neopreznom ljubavniku “složila” jedno “lagano pakovanje”, ni sama ne sluteći kako će žestoko biti “sankcionirano”. – Dvadesetak godina poslije očeve smrti (dakle oko 1985.), susretao sam, po gradu, dotičnu gospođu. Jednom me je, kod Banke, zaustavila, i dugo gledala, suznih očiju, s desnom rukom na mome lijevom ramenu. “Isti, isti, isti!” Starica. Nisam, osim rastom, ni nalik ženskarošu i kicošu Mehi Sidranu. Volio bih da jesam, ali u tome slučaju ne bih bio promatrač, nego akter, i ne bi nigdje, ni u povojima, bilo budućeg pisca.

Svirepa je bila šala koju je Život priredio mome ocu: sirotinjsko vratničko djetinjstvo, proleterska mladost u Željezničkoj ložionici, potom munjevita karijera zasnovana na porodičnim (dvije Spomenice 1941 na kućnom zidu!), i ličnim zaslugama i sposobnostima! I njen tragični vrhunac: ministarsko mjesto i visoka društvena pozicija, za koje, u času zbivanja, niko ne može ni u snu pretpostaviti da će potrajati samo dvanaest mjeseci i tri dana! Imenovanje: 28. maja 1948, hapšenje: 1.6. 1949! Goli otok, rudnik, Zvornik, Sarajevo, baraka, bolest, smrt!

Ali šta je krivnja?

Nalazim, u maminoj arhivi, nedatiranu očevu dopisnicu sa čitkim poštanskim žigom: 26.4.1949. godine. Laško. Otkud Mehmed Sidran u Laškome, u Sloveniji, jedanaest mjeseci (manje tri dana) nakon što je “odskočio”, stupivši na visoku funkciju? Otišao da sanira zdravlje. Onaj što je “u nanulama išao u školu”, onaj što se pržio pokraj parnih kotlova u sarajevskoj Ložionici i istovremeno, deset metara udaljen od kotla, smrzavao u njenim ledenim halama, morao je fasovati neku od varijanti reumatske bolesti. U kući se pominjao išijas. E, taj išijas valjalo je zaliječiti u slovenačkom narodnom i funkcionerskom Zdravilišču Laško. O prvim danima u lječilištu Meho izvještava običnom dopisnicom. Sitnopis, izveden u školskom krasnopisu, čini da na format dopisnice staje teksta koliko na kakvo trolisno pismo:

Zdravstvuj te!
Kaže se: ko nema u glavi ima u nogama, a ti Peka nemaš
ni u glavi ni u nogama. Ma zamisli ti bona da sam ja pošao u
banju odnosno da si me ti spremila u banju bez kupaćih gaćica
i razumije se svi muškarci u gaćicama i žene u kostimima
banjaju se u skupinama u bazenu jedini ja golokrak čin
čiplak-san satlak među tolikim svijetom pa sve ženskinje
ko đoja od mene glavu okreće.
Zato mi odmah šalji … I tako dalje.

Ko nije poznavao Mehu Sidrana, svakako bi kazao: Vidite vi sarajevskog bezobraznika i fakina! Žena mu kriva što nije ponio kupaće gaćice? Ona nema “ni u glavi ni u nogama”, a on ima, dok gologuz landara kitom po banjskome bazenu!? Ko nije poznavao Mehu Sidrana. Ko jeste, odmah će prepoznati njegov zajebantski poriv: pomjeranjem naracije u pravcu smiješnoga, Meho hoće “na daljinski” malčice da nasikira Behiju, i napravi, iz daljine, kućnu komediju! Ha, kad se oko dopisnice okupe svi Sidrani i svi Jukići! Ha, kad se počnu prepirati: je li, nije li, Meho gologuz ulazio u banju-bazen? Behija se trese, samo što ne zaplače, a braća potpiruju vatru:

Bahro: Ma jaštaje, to stoposto liči na njega!
Smail: Ma, nije, ljudi, vidite da se zajebava!
Bakir: Pa šta će, kad nije ponio gaće.
Mati:  Ima duge gaće, što moraju bit kupaće?
Mama: Otišo da nas bruka po Sloveniji!

Ama ima da se prolama od šege! Tome, ničemu drugome, ima da posluži i ovo tobožnje Mehino upozorenje:

Ovaj paket sa cipelama, gaćicama i kapom koliko
danas predaj na poštu i plati da najbrže stigne jer će
mi inače ovaj tuhaf svijet šta ja znam, bojsene i odvaliti…

Bog me ubio ako u moga oca Mehmeda nije bilo i literarnog dara! Dramatizira, izmišljajući opasnost da će mu, gologuzom, neko prići sleđa, pa ga „odvaliti“, ali, da se baš i ne bi sasvim ozbiljno uzelo, ubacuje sarajevsku šatru: ne boj se ispisuje kao bojsene. Slijede informacije o ljekarskim pregledima, poziv da ga supruga posjeti, novac za posjetu da pribavi iz “kase uzajamne pomoći“,
zatim nešto sasvim nejasno:

Nastoj svakako da mi nađeš koji litar one moje
vode svakako pored onoga što treba poslati u Pazarić,
pa mi ostavi kada se vratim da imam.

Kakva to moja voda? Može li biti da misli na šljivovicu? Teško, teško, poznavajući Behiju, i njeno zgražavanje na sami pomen pića i alkohola. Nema govora o tome da bi mu – ako već mora trpjeti što je on radosno konzumira – još i dobavljala kakvu rakijetinu! Ako nije rakijetina, o kakvoj se vodi radi, ne zna se, niti će se ikada saznati. Pismo-dopisnica završava konvencionalnim rečenicama u koje Meho, očigledno veoma dobro raspoložen, ponovo udijeva šalu:

Ako šta ima novo javi mi. Paket mi odmah šalji.
Pozdravi svekolike Zekiju, Smaju, i sve ostale. Ekrema
i Avdu pozdravi muški i reci im da te što bolje slušaju.
Edi ću kupiti šarenu lažu. Tebe svakako puno voli i pozdravlja
tvoj Meho.

Edo, sa svojih četrnaest mjeseci, nije stigao osjetiti bol u duši, ona je malčice prostrujala kroz Ekremovu i moju dušu dok nam je mama objašnjavala šta je to šarena laža. Šezdeset godina poslije, danas, neki bi pakosnik mogao kazati kako je šarena laža bio zapravo Mehin karijerni uspon, godinu i tri dana dugo boravljenje “na visokoj funkciji”, i to liječenje i taj oporavak nakraj svijeta, u slovenskom “zdravilišču” Laško! Ništa drugo, nego Šarena Laža!

Ali šta ga je – reci napokon književniče! – poslalo na Goli otok?

Nesretna dopisnica koju raspojasani i razgaćeni bosanski v.d. ministar za radnu snagu započinje ruskom riječju: zdravstvujte! u doba kad se hapsilo i za neizgovorenu misao o Rusiji i ruskome vođi! Zdravstvujte, a već godinu dana po Jugoslaviji hapse sve što se trunku jednu koleba između Tita i Staljina! Sve što na bilo kakav način, bilo kakvu rusofiliju sakriva ili pokazuje – svejedno! Kakav neoprez! Kakva glupost! Kakvo autodenunciranje! Golo i čisto idejno, političko i bukvalno samoubistvo! Samoubistvo iz nehata!

Danas, nakon šezdeset godina, ovu Mehinu dopisnicu treba pročitati tridesetak puta. Ko to učini, otkriće mu se nešto nezamislivo tužno: nju je pisao sretan čovjek!