Kada bi se o nama ovdašnjima trebalo poslati neku poruku neznanim oblicima svemirske inteligencije, izvanzemaljcima, ili možda i dragome Bogu, da Ga nanovo zainteresiramo za Njegovih ruku djela, među slikama predmeta koji najtačnije reprezentiraju našu civilizaciju, kulturu i svakodnevicu, ono što mi, na brdovitome Balkanu, zapravo jesmo, ne bi se našla ni olovka, ni kompjuterska tastatura, ni ono patetično guščje pero; ne bi bilo ni križa, ni brojanice, ni policijskih lisica, pa čak ni bicikla i automobila. Ali na nekoj od tih slika, kojima njima gore i Bogu našemu, javljamo što je u međuvremenu bilo od nas, sigurno bi se našla barem jedna miješalica za beton. Nismo mi marljivi ljudi. Nismo ni domišljati. Ništa važno, a ni veliko, nismo, niti ćemo izumiti ili otkriti. Po većini toga beznačajni smo, više zli i zaostali, nego dobri i Bogu mili. Iako, kada nam je teško, lažemo – više sebi nego drugima, da smo upravo takvi. Ali u jednom smo, ipak, ljudi. U toj našoj besmrtnoj čežnji da se okućimo. I na svakome početku svakoga pokušaja da se ostvari ta naša ljudska čežnja, stoji po jedna miješalica za beton.

O tome govori ova Hassanova slika, pa bi je zato obavezno trebalo poslati gore. (mj)

(2002)

Zidane je u nogometu ono što je Cervantes u književnosti: apsolutno umijeće. Ono se u eonu pojavljuje samo jednom i samo u jednoj inkarnaciji. Ali, to bude dovoljno da pokaže kako je grdna varka i utjeha prosječnih da se predmet (književnost, nogomet, svejedno) može naučiti, da je podložan tzv. razvoju, formacijskim promjenama…

Zidaneova igra je istovremeno sami sukus nogometa, i njegovo nadilaženje. Lako vam je uvjeriti se u to jednostavnim eksperimentom. Samo zamislite utakmicu (Realovu, reprezentacije Francuske, svejedno) sa Zidaneom i bez Zidanea! Ovo drugo, nesumnjivo, jest nogomet, može biti čak i dobar, ali vi duboko u srcu znate da ste prevareni, vi jasno vidite da je to igra bez fokusa, bez one neobjašnjive slatkoće i raskoši u igri i u promatračevu doživljaju, koja jest jedini smisao i razlog svega.

Znam o čemu govorim: nekadašnji zanesenjak, imao sam sreću gledati prave mađioničare. Vlasnik sam unutarnjih snimaka triju-četiriju utakmica na Maksimiru koje tehnološki nisu zapamćene, ali se i danas vrte negdje među zvijezdama, drukčije ne može biti.

Dinamo – Ferencvaros neke od kasnih pedesetih godina. Utakmica se igrala u srijedu, a škola je te sedmice padala u poslijepodnevni turnus, pa smo nekolicina nas nogometnih fanatika grupno pobjegli s nastave, unaprijed se pomirivši s posljedicama… Makar je već “laka konjica” nakon 1956. bila desetkovana, Madžari su još zastrašujući. U Dinamu tri gosta: Veležova desetka Muhamed Mujić, Tomo Knez iz banjalučkoga Borca, Željezničarov Garincha na lijevom krilu Ilijas Pašić, a na penalu – nevjerojatni Dražan Jerković. Rezultat je bio baš onakav kakav su koju godinu ranije, gdje god bi se pojavili, pravili Puskas, Kubala i ostali honvedi iz konjice: 6:2, ili 6:3, ne sjećam se dobro. Ali – za Dinamo! Kakve su to bile Mujićeve “dubinske navođene” prema Pašiću, pa njegovi bljeskovi niz aut-liniju i centaršutevi na Jerkovićevu glavu ili škarice, kakvi krojfovski bijegovi Tome Kneza, decenij prije Johanna Cruyffa, kroz sred-srijede sve do golmana!…

Jugoslavija – Italija, bit će 1960. Kad Zebec haubički ispaljuje korner malo poviše šesnaesterca, a Bajdo Vukas ga hvata sasvim zidaneovski, otprve, sa sudbinski tačnim završetkom u suprotnim rašljama. Kad Miloš Milutinović, počevši zamjenjivati legendarnoga Bobeka u špicu, leđima okrenut golu demonstrira onu briljantnu nadinteligenciju: okreće protivnike kao na nevidljivim koncima, a suigrače poslužuje tako vidovito i iznenadno da ga katkad ni sami ne “čitaju”…

Smrtonosni meč Jugoslavija – Madžarska. Bilo je to ono desetljeće u nogometnoj povijesti kad je bilo upravo agonalno pitanje – pobijediti Madžarsku, pošto-poto, barem jedanput! Igralo se fantastično, nadavalo golova Madžarima kao nikad, bilo je u jednom času 4:1! S druge je strane, međutim, bio mali, neugledni igrač, s majicom koju je držao preko šorca pa mu je padala skoro do koljena, kao haljinica, sa spuštenim štucnama na krivim nogama: Nandor Sandor. Potpuni vanzemaljac. Igrao je sam, sve je uradio sam, sve je golove dao sam. Na kraju je bilo 4:4.

Dinamo – Željezničar 3:3. Lilo je iz neba, izviralo iz zemlje, kao u biblijskoj priči o potopu. Ne sjećam se više zašto, tada sam prvi i jedini put bio na maksimirskim zapadnim tribinama, među ljutim dinamovcima, pa me je neki histerični starčić lupio po glavi kišobranom jer sam navijao za Želju. Dinamo jak i superioran, Željo nekako utučen, bezidejan. Blizu je kraj, a Dinamo vodi 3:1. I, onda – Osim! Kao da je nešto u sebi prelomio i nekom nevidljivom komandom cijeli tim poslao na odmaranje, sviju osim Miše Smajlovića i Ilijasa Pašića. Sve je ostalo na njemu, i na ovoj dvojici pomagača. Ali kako je to izgledalo! Sam je išao po loptu pred svoj gol, sam ju je vukao naprijed kroz sredinu, lomio Dinamove igrače koji su jurišali na njega kao ljuti risovi, tražio Pašića na krilu, a ovaj gađao Smajlovića pred golom, sam smanjio na 3:2. Sve plivajući po terenu i gacajući po vodi do gležanja, pod tako gustom kišom da se jedva vidjelo što se događa.

Tada sam vidio nešto što nisam nikad ni prije ni poslije, možda se nikada više neće ni dogoditi. Osim je krenuo s loptom od centra igrališta, a na njega su se sjurila četvorica iz Dinamove obrane. Onda je on stao, i to onako kako je on to radio: ogroman, trom, umoran, stao je baš kao ukopan. Stali su i oni, već isfrustrirani dotadašnjim sluđujućim Osimovim driblinzima. Nevjerojatna scena: nasred terena jedan s loptom, četvorica pred njim u polukrugu, svi kao zaleđeni. Tada je Osim nešto munjevito napravio cijelim tijelom, neki dvostruki-trostruki pokret potpuno izlomljena ritma, ali još uvijek ni ne dodirujući loptu – ona je mirovala pod njegovim nogama. Morate mi vjerovati, tu sam scenu gledao u sebi tisuću puta: sva četvorica su popadali, svak na svoju stranu, kao otkosi! Osim je produžio kroz njih, pronašao po dubini Smajlovića, koji je po onoj božijoj pomrčini i vodurini nekako smuvao i sebe i obranu, i ugurao loptu u mrežu: 3:3!

Sve te utakmice bile su realizacija apsolutnoga nogometa, svaka od njih potpuno se otela ikakvom sistemu, taktici, trenerskim zamislima – čisti sevdah! I: kao da je na svakoj od njih igrao Zinedine Zidane…

Tamo, odakle je Zinedine Zidane porijeklom, na jeziku kojim se tamo govori, njegovo ime dolazi vjerojatno od riječi zinät (arapski: ukras, nakit). Samo, Zidane je u nogometu sve više nego ukras, on je njegova suština. Kao da učitelj zena govori o Zidaneovoj igri, kada govori o mačevanju: “Nepokretljiv ne znači biti ukočen, težak i beživotan poput kamena ili komada drveta. Pod tim se podrazumijeva najviši stupanj pokretljivosti sa središnjom točkom koja ostaje nepomična. Tada um postiže najviši vrhunac hitrine, gotov je da svoju pozornost upravi gdje god je potrebno – lijevo, desno, u svakom pravcu… Ako između dva čina ostane mjesta koliko za jednu vlas, to je prekid… Nek tvoja obrana bez trenutka prekida prati napad, pa neće postojati dva odvojena kretanja poznata kao napad i obrana. To je slično čunu što glatko klizi preko brzaka; u zenu, kao i u mačevanju, na velikoj je cijeni um koji ne oklijeva, ne prekida, ne upliće se…”

Imati i nemati

***

A Summer Morning

Her young employers, having got in late
From seeing friends in town
And scraped the right front fender on the gate,
Will not, the cook expects, be coming down.

She makes a quiet breakfast for herself.
The coffee-pot is bright,
The jelly where it should be on the shelf.
She breaks an egg into the morning light,

Then, with the bread-knife lifted, stands and hears
The sweet efficient sounds
Of thrush and catbird, and the snip of shears
Where, in the terraced backward of the grounds,

A gardener works before the heat of day.
He straightens for a view
Of the big house ascending stony-gray
Out of his beds mosaic with the dew.

His young employers having got in late,
He and the cook alone
Receive the morning on their old estate,
Possessing what the owners can but own.

_________—_____Richard Wilbur

***

Ljetnje jutro

Njeni su mladi poslodavci vratili se kasno
Sa zabave kod prijatelja na koju su išli
Na kapiji su sinoć blatobran ogrebali glasno
I neće sići, misli kuharica, kad dosad nisu sišli.

U tišini ona sama sebi doručak spravlja.
Džezva i šoljice za kafu se sjaje,
Med je na svom mjestu, gdje se uvijek stavlja.
U svjetlu jutra žuti se prženo jaje.

Režući hljeb, još držeć nož, ona zastaje opet
I sluša slatke umilne zvuke
Drozda, sjenice, i makaza zveket
Što dopire otpozadi gdje ih drže vrtlarove ruke,

On sada radi prije nego upekne podne.
Pa se uspravlja znojna lica
Gleda veliku kuću što diže se iz plodne
Zemlje i šarenih cvjetnih gredica.

Njegovi su mladi poslodavci vratili se kasno,
On i kuharica sad jedino čuju
I osjećaju na imanju predivno jutro jasno
Umjesto vlasnika koji imanje samo posjeduju.

_____—__________Richard Wilbur

U svom mladalačkom dnevniku, u zapisu datiranom 19. maja 1916. godine, Miroslav Krleža citira vlastitu knjigu aforizama pod naslovom Mnogo pa ništa; tu je, između ostalih, i aforizam naslovljen IMATI – NEMATI: “Imati – oduvijek je značilo za čovjeka do danas jedini kompas, po kome se plovi od Krapine do mesara Hafnera. Ja imam, sklanja se po jednoj posve drugoj konjugaciji od glagola: Ja nemam…”

Pjesma Ljetnje jutro Richarda Wilbura kao da polemiše sa ovim Krležinim stavom. Ovi nam stihovi zapravo pričaju priču. U priči susrećemo kuharicu i vrtlara, zaposlene u domaćinstvu para mladih poslodavaca. Same mlade poslodavce upoznajemo jedino kroz psihu kuharice i vrtlara. Saznajemo da su se prethodne noći kasno vratili kolima sa zabave, da su uspjeli ogrebati blatobran o kapiju, što će reći da se, po svoj prilici, malo više i popilo, pa će stoga, zaključuje kuharica, ovog ljetnjeg jutra malo duže i spavati. Mladi poslodavci su očito bogati: posjeduju imanje i drže poslugu; oni, dakle, imaju. Kuharica i vrtlar su, međutim, proleteri; oni nemaju.

Jednog ljetnjeg jutra, onog o kojem Wilbur piše, imati i nemati, na neki način, mijenjaju mjesta. Dok mladi poslodavci arče ljetnje jutro, dok spavaju, da ne kažem hrču, kuharica u tišini sama sebi priprema doručak: ništa komplikovano, samo prženo jaje. Ima nečeg u toj sceni kad profesionalna kuharica sama sebi priprema jednostavan doručak. Slušao sam od djetinjstva urbane legende o putniku-namjerniku koji, recimo, dolazi u restoran u malom gradu minut-dva prije zatvaranja, pa mu kuharica, da ne bi ostao gladan, prepušta večeru koju je samom sebi namijenila. To, naravno, biva nešto najbolje što je ovaj ikad pojeo. Valjda i zato meni tako sjajno miriše ovo prženo jaje iz Wilburove pjesme. Ne jede se prženo jaje bez hljeba, a dok reže hljeb kuharica osluškuje pjesmu drozda i sjenice, te zveket vrtlarskih makaza.

Vrtlar se pak trudi da svoj posao obavi prije nego upekne zvizdan. To, međutim, ne znači da se on neće naraditi. Dug je, znaju to pjesnici, ljetnji dan do podne. I nije da on ne uživa u svom poslu, naročito u onim pauzama, koje se, kao i Sizifov silazak niz brdo u Camusovoj viziji, ponavljaju jednako pravilno kao i intervali rada, odnosno kod Sizifa – uspona. Ne pominjem slučajno tu sliku sa samog kraja Mita o Sizifu. Taj čas je čas svijesti – kaže Camus o Sizifu prije nego pojasni o čemu Sizif misli silazeći. Taj čas je čas svijesti – može se također reći i za Wilburovog vrtlara.

Ono čega vrtlar postaje svjestan, ono čega je i kuharica, bez riječi, svjesna, ono šta nam pjesnik želi reći sažeto je u posljednjoj strofi. U formalnom smislu, posljednja strofa počinje skoro potpuno jednako kao i prva, razlika je jedino u rodu. U prvom stihu prve i prvom stihu posljednje strofe ista je informacija obrađena najprije u njenoj, a zatim u njegovoj psihi, te otud razlika u rodu. Svejedno, međutim, da li su njeni ili njegovi, her or his, poslodavci su zapravo njihovi, odnosno theirs, i sinoć su se vratili kasno. Znamo već da oni arče to ljetnje jutro, da spavaju, da ne kažem hrču. A to ljetnje jutro na tom imanju je zbilja nešto u čemu, kako bi se potrošenom frazom moglo reći, sva čula uživaju. I to je misao koja je u tom trenutku prošla kroz vrtlarov um, a kojoj je pjesnik dao glas. Tog jutra vrtlar i kuharicu postoje, oni jesu, oni uživaju, oni to jutro na imanju imaju. A imanje imanja, da tako kažem, za mlade poslodavce se svodi na posjedovanje. Wilbur gotovo da kaže: Imati nešto, a ne biti svjestan toga što imaš, svodi glagol imati na glagol posjedovati. Ili drukčije rečeno: Posjedovati nešto znači imati nešto, a ne biti svjestan šta zapravo imaš. U većini slučajeva, velikoj većini, imati znači tek posjedovati.

Krleža nam, dakle, poručuje: “Ja imam, sklanja se po jednoj posve drugoj konjugaciji od glagola: Ja nemam…” Wilbur kao da dodaje da se Ja posjedujem sklanja po identičnoj konjugaciji kao i glagol Ja nemam. A glagol imati, kao i glagol biti uostalom, puno je komplikovaniji nego na prvi pogled izgleda.

Trik je, zapravo, zgodan i jednostavan.

Efektno bi bilo izvoditi ga pred više ljudi, od kojih svatko treba imati olovku i papir.

Zamolite ih da svatko, u tajnosti i po svom vlastitom nahođenju, na papir upiše jedan trocifreni broj. Mali uvjet jest da prva cifra bude veća od zadnje cifre.

Dakle, ljudi upisuju svoj broj ABC, pri čemu je A > C.

Tada ih zamolite da “okrenu” zamišljeni broj (CBA) i oduzmu ga od zamišljenog broja. Dakle, ABC – CBA.

Tad će dobiti nekakav rezultat, nazovimo ga brojem XYZ. Ukoliko su dobili dvocifreni rezultat, neka na prvo mjesto upišu nulu (0).

Neka ponovno “okrenu” dobiveni broj i pribroje ga dobivenom broju, dakle, XYZ + ZYX.

Malo sačekajte, napravite dramatsku pauzu…

I saopćite im da su dobili broj – 1089.

Jel tako? Tako je.

Nastat će čuđenje, gledanje rezultata drugih, pa čak i pokušaja da se trik izvede na novom broju… I, barem nakratko, ispast ćete faca.

———-

Na stranu matematička strana ovog trika. Stvar je poprilično jednostavna.

No, psihološka strana ovog trika je vrlo zanimljiva: ljudima je prepuštena mogućnost izbora. Uz mali uvjet (A > C).

Interesantno je da u daljnjim koracima trika ljudi ne gube osjećaj slobode, jer, bez obzira što tražili od njih, taj prvi broj su izabrali sami, slobodno. Uz mali uvjet (A > C).

No, iako su sami izabrali broj, cijela operacija s prividom slobode vodi u stalno, jedan te isti, rezultat.

Jer svi zaborave na mali uvjet. (A > C)

———

Dakle, ukoliko vam se čini da vama i vašem životu “prodaju” trikove, a niste sigurni, obratite pažnju na male, naizgled beznačajne, uvjete na početku procesa. Ukoliko ih spazite, budite sigurni, bez obzira na osjećaj slobode, da netko nad vama izvodi trik.

“U ambulanti Dečjeg dispanzera imao sam prilike da konstatujem više slučajeva trovanja male djece kojoj se davao čaj od makovih čahura (hašhaša). Na svoje iznenađenje saznao sam od samih majki da je to široko rasprostranjena pojava. Neprosvećene majke za vreme velikih i teških radova, bilo u kući bilo u polju, ili kad im dječji plač noću ne da mira, kuvaju makove čahure u vodi, ocede crvenu mrku tečnost, oslade i daju bolešljivoj deci da piju ili da sisaju, da se smire, ‘da ih prođe trbobolja’ i da spavaju. Mak je jednogodišnja biljka. Seje se često s repom (pazijom) ili mrkvom. U proleće, čim otopli, biljka se počne bujno razvijati. Cveta u maju ili junu. Iz nezrelih makovih čahura dobija se opijum koji pored ostalog sadrži i morfijum. Ovo je vrlo jak lek i otrov za odrasle, a samo otrov, a ne lek, za malu decu.”

Ove sam redove Dr. M. Ilića našao u lokalnom listu “Bratstvo” iz šezdestih godina i kad sam ih pronašao, kao pašče sam se radovao.

Ja sam jedno od te bolešljive djece koja ne bi djetinjstvo preživjela da nije bilo toga čaja od nezrelih makovih čahura.

U vrijeme o kojem pričamo, svaka pazarska kuća još uvijek je imala tijesnu avliju ispred sebe i prostranu bašču iza sebe. U jednome ćošku bašče, imali su čičekluci – dvije-tri lijehe mrke zemlje u kojoj su žene uzgajale rasad, cvijeće i lekovite trave, obavezno nanu, duhan i makove. Takve čičekluke imala je Vasva, naša prva gazdarica kod koje smo, napustivši zaboj u potoku, uzeli pod kiriju dvije svijetle sobice u prizemlju kad se moja majka, čistačica u tekstilnom kombinatu Raška, negdje s jeseni 1962. godine dohvatila boljeg posla – radnice na čišćenju tekstilnih komada i u skladu sa tim bolje plate. Ali, sad je radila, pored prve, drugu i treću smjenu. Imao sam četiri godine i morao sam duge večeri i još duže noći provoditi sam i to s prva nije išlo kako treba (plač i strahovi, drhtanje, buncanje, nesvjestice, naglo mršavljenje, livenje strave i kupljenje želuca, bolničko ispitivanje i bolnički krevet u trajanju od sedam nedjelja).

A onda se Vasva, ili tekta Vasva, spasa dosjetila. Kad bi majka radila u drugoj ili trećoj smjeni, Vasva bi pred akšem sišla s gornjeg boja, noseći jednu tablju (rad kovača Isa Bace u lažnome srebru), dvije čaše-staklenice, jedan đugum i jednu kutiju sa krupnim šećerom.

Te bi stvari poređala na jednoj tronoški, izvela me iz sobice i bodrila: – Sad će teta njemu nasuti hašhaša, pa će mi se njemu duša razgaliti.

I stvarno bi mi se razgalila. Sve bi mi se, pred očima, iz sivoga prelilo u plavo. Svi bolovi prestajali, tijelo bilo kao perce lako. Onda bi me Vasva, u sobicu uvodila, namještala jastuk i o nečem lijepom govorila dok bih ja u san ko kamen tonuo.

I tako sam, da okratim priču, pio taj čaj svake božje večeri, osim one sa subote na nedelju, između 1962 – 1965. godine. A onda su, je li, došla druga doba s drukčijim nevoljama, ali nikad i čajevi nalik onim od makova, s kojim bi se duša dala razgaliti i ta doba i nevolje iza sebe ostaviti.

Goli i mrtvi

Šta je lijep dizajn ne znam, a ni šta je lijepo isto ne znam, znam samo da mi se sviđa. Ništa mi se ružno ne sviđa, to je sigurno, pa čak ni kad je lijepo, što nema veze s onom Dučićevom da i “jedno ništa, kad se lijepo kaže, postaje jedno Lijepo”, jer ništa nije ni ružno ni lijepo, nego, kao što se zna, ništa. Knjiga mi je, na primjer, lijepa po dvije osnove sviđanja, a ružna samo po onoj kako je napisana. Nikada, čini mi se, lijepa knjiga ne može biti ružna i po načinu na koji je pakiraju, ali može biti pakirana u ovim našim jugovinama, gdje se kila deterdženta danas oprema s istim kreativnim momentom s kojim se oprema i metar Krleže ili decimetar Andrića. Time, prije svega, dolazimo do problema u standardu ambalaže (a ponešto i do problema u standardu mjere), jer ako i nisu obični, između pisca i paradajza bilo gdje na svijetu izgleda nema potrebe praviti nikakvu razliku, s obzirom da jednog možeš stalno pakirati u crvenu plastičnu bocu i zvati kečap, a drugog u meki zeleno-ružičasti štuko i zvati – nova Cecilia Ahern. (S tom, opet, sitnom razlikom što je paradajz paradajz, a Cecilia Ahern može biti i Paolo Coelho i Stephanie Meyer, i tako dalje).

Postojale su, međutim, i neke druge jugovine. Na njihove tragove i prilike naiđem u prolazu, kao što sam u Beogradu, u sjeni zvonika evangelističke crkve, ulicom kojom se prema uskom i jevrejskom Dorćolu slijeva pranje s obližnje pijace, naišao na ovo izdanje Golih i mrtvih Normana Mailera. Tu je knjigu lijepom izdala zagrebačka Zora 1957. godine, onako kako im je to lijepo ilustrirao slikar Edo Murtić, i to je sada svakako najljepša knjiga koja mi se sviđa, iako Mailera ni na njegovom kontinentu ne smatram najboljim piscem. Zanima me samo tko bi danas na tom poslu angažirao Edu Murtića, u kojoj bi književnosti on danas prepoznao sebi istu umjetnost, pa pozivam da se ovdje, na licu mosta, u ime vremena kad su ljudi jedni drugima bili umjetnici, pokrene serijal lijepih naslovnica i lijepih knjiga.

_____

Kad sam došao na posao, od mene je traženo da nađem arhivske snimke Thomasa Edisona. Našao sam. Printao sam stranicu s opisom sadržaja filma na kojem se pojavljuje američki naučnik. A onda je kopir-aparat podivljao. Puštao je zaglušujući zvuk sirene za uzbunu. Istu onu, ratnu, kojom se oglašava neposredna opasnost od granata, ili zračnih udara. Aparat za kopiranje zavija u tišini. U sljedećih pola sata dobio sam novi kopirni aparat, a ovaj je sklonjen, da ne plaši mirni američki svijet.

_____

Na putu od metro stanice do naše zgrade, prelazio sam trg koji se odjednom ispunio ljudima sa psima. Dvadeset, možda i više osoba, i svako od njih je bio sa psom. Tu, u nekoj od ovih zgrada, skupljaju se slijepci. Nisam siguran da li imaju neki posao od kojeg zarađuju, ili se naprosto tu sastaju i dan provode skupa, kao djeca u vrtiću. Sada se vraćaju kući, i na putu do metro stanice sasvim su zakrčili trg.

Slika je intenzivna, psi koji ih vode i koji im služe kao oči, odjednom su se zaboravili, raduju se svom psećem društvu, laju i njuškaju se. Slijepci s glavama malo ukošenim, kao kod plivača koji se trude da ne pokvase kosu, uznemireni su, zato što su psi odustali da ih vode.

Na trgu stoje, čekaju da pse prođe napad radosti, i da ih povedu kući.

_____

U dnu naše radne sobe, tamo gdje su stolovi Reutersovih fotografa, na zidu su izložene nove fotografije. Između ostalih je i ta jedna na koju svaki put obratim pažnju kad idem do kuhinje, skuhati čaj. Arlingtonsko groblje. Na travi leži djevojka, snimana odozdo od stopala, tako da joj se vide obnažena stegna. Lice joj se ne vidi, jer je izvila glavu tako da iza sebe gleda u nadgrobni kamen koji dodiruje vrhovima prstiju svoje desne ruke; dodiruje u kamenu urezane riječi beloved husband. Ona je, dakle, supruga poginulog vojnika, a njena gesta, ovako kako je snimljena, vrlo je erotizirana, i zapravo je opscena, a opet ima neku divlju ljepotu ta slika mlade žene koja čezne za svojim (mrtvim) muškarcem.

I mislim večeras o toj tišini u kojoj žive ostavljene žene.

Moj najdraži američki slikar je Edward Hopper, prije svega zbog slika s motivom žene koja čeka. Čeka na vratima kuće, na rubu kreveta, ili za šankom noćnog bara.

I sjetio sam se arhitekture kapetanskih kuća na Key Westu. Na vrhu krova je mali, ograđeni postament. Kao veranda, ili balkon, izmješten po nekoj chagallovskoj logici, na vrh krova. A služi kao osmatračnica. Mnogo je takvih kuća na ostrvu, i svaka je supruga tamo bila Penelopa dok je s verande na vrhu krova zurila u more, u nadi da će ugledati brod sa svojim muškarcem.

To su tužne i lijepe slike, ali potpuno uslovljene muškom voljom, bez obzira što su muškarci na njima odsutni.

_____

Svratio sam do knjižare, kupio knjigu Refusing Heaven od Jacka Gilberta. U vozu sam pokušao da čitam, ali nije išlo. Moj vid je oslabio toliko da bez naočala mogu pročitati samo krupnijim slovima ispisane naslove, a tekst svake pjesme su nizovi mutnih crta pred mojim očima. Zaboravio sam naočale za čitanje. Jedan naslov je Deveti decembar 1960. Ne znam o čemu je pjesma. Devetog decembra 1960. godine imao sam sedamdeset pet dana. Mislim o tome, i mislim o svojim prvim sjećanjima.

Kako je izgledao moj 9. decembar 1960.?

A onda me zabljesnulo sunce kad je voz ispod zemlje izbio na površinu, voda na rijeci je srebrena, a na aerodromsku pistu slijeće avion. Prekopao sam džepove da nađem sunčane naočale i da se zaštitim od tolike svjetlosti, ali ih nisam našao. Izgubio sam ih negdje usput.

_____

Prošao sam pažljivo kroz svih tridesetak stihova pjesme Deveti decembar 1960, i pokazalo se da je u pitanju jedno talijansko sjećanje Jacka Gilberta. Možda bih pjesmu trebao prevesti, ali nemam strpljenja za to. Gilbert piše o jednom danu skitanja po sjevernoj Italiji. Od Bolonje do Merana (u kojem nenajavljen ide posjetiti Ezru Pounda, ali pjesnik tog jutra nije bio kod kuće). Ničega u pjesmi nema osim osjećanja slobode koja se osvaja pokretom kroz prostor, ništa osim čistog radovanja Italiji.

Onda sam mislio o tome: cijelo djetinjstvo sam gledao u – “Italiju”. Živio sam na sjevernoj obali vještačkog jezera, koje sam u dječijoj imaginaciji poistovjećivao s morem. S naše obale gledano, na drugoj strani su se jedva nazirale rijetke kuće između kojih je dominirala bijela džamija s tankom, visokom munarom. Tih par kuća, s vijencima Konjuha u magli iza njih, zvali smo Italija. Tako je bilo. U mome doživljaju svijet se umanjivao. Mogao sam se okrenuti 360° oko sebe i vidjeti cijelu “Evropu”.

_____

Otišao sam do Starbucksa na Pentagon City Mallu i sreo se s Brankom. Iz torbe je izvukao laptop da mi pokaže neke svoje proze koje piše. Jedna je o čovjeku kojeg pamtim iz osamdesetih: izvrstan crtač, sretao sam ga u kafiću Lisac 1984. godine, jer sam u to vrijeme radio sekretarske poslove u Udruženju naučnih i stručnih prevodilaca, a prostorije smo imali u zgradi s druge strane ulice, sprat ispod Kamernog teatra. Crtač se poslije ubio, a sjećam se da me je njegovo samoubistvo potreslo. Uspinjačom se odvezao na Trebević, otišao do prve litice, sazuo je cipele, u njima uredno odložio čarape, i bacio se u ambis.

U našim razgovorima osamdesete godine lako postanu žive. Branko se sjeća stana iznad kafane Park, u samome centru Sarajeva, i njegovog stanara koji u napadu ljubomore visi s prozora: u ruci drži stotine fotografija na kojim je snimio aktove svoje djevojke. Potom baca slike koje padaju po ulici zakrčenoj prolaznicima, i po baštenskim stolovima kafane pune dokonih gostiju.

U povratku smo svratili do knjižare (Borders), i prolazeći između polica vidim knjigu Theatre Davida Mameta. Lijepa knjiga. Listam je. Čitam:

“Ko su istinski učitelji pisanja? Postoje dva.

Ovo piše u Kur’anu: Prorok ostavlja dva učitelja, jednog koji govori i drugog koji je nijem. Onaj koji govori je Knjiga, a onaj nijemi je smrt.”

_____

U vozu (već nekoliko puta sam je vidio) ova Afrikanka dlanovima na lice pritišće svileno platno svoga sivog kišobrana. Kao da kožu štiti od studeni, ili svjetlosti. Ali ta slika, s kišobranom na licu, toliko je neobična da uznemirava. Putnici zaobilaze sva sjedišta oko ovog na kojem ona, skrivena iza kišobrana, sjedi.

_____

Otišli smo do (vijetnamskog) frizerskog salona. Kosa je opet prerasla i traži da se potkreše. Već se tamo nakupilo kosmatih ljudi, koji čekaju na svoj red za šišanje. Strpljivo smo sačekali na svoj red. Frizerka se zove Lily. Nekoliko poteza makazama i već je gotova. Lily, razumije se, nije nikakvo vijetnamsko, već je usvojeno zapadno ime, koje služi jednostavnijoj komunikaciji s mušterijama. Prinijela je ogledalo iza mog potiljka tako da u velikom zidnom špiglu ispred sebe vidim uredno podrezanu kosu.

Platili smo, oprostili se i izišli na ulicu. A za nama je izišla i Lily. Stala je na pločniku, zažmirila, raširila je ruke, i pustila da hladni sjeverni vjetar raspuše sitne dlačice koje su se skupile u njenoj odjeći. Izgledalo je kao da se kupa na vjetru.

_____

Jutros nema struje u cijelom gradu. U mraku se umivam i perem zube, u mraku se oblačim. Nisam se obrijao. U zgradi radi agregat koji osvjetljava hodnike, i pokreće liftove. Dugo sam čekao lift. A kad se napokon zaustavio, u liftu zatičem nekog sredovječnog muškarca koji me pita:

“Da li kod Vas ima struje?”

“Nema”, kažem.

“I kod mene nema struje”, potvrđuje on.

Izađem iz lifta. Okrenem se, ali taj čovjek ne izlazi, pritisnuo je dugme i sada se u liftu uspinje na više spratove. On se, po svemu sudeći, cijelo jutro vozi kroz zgradu i razgovara s “putnicima”.

Izađem napolje. Kiša.

_____

U metrou čitam Mametovu knjigu Theater, čitam esej Hunting instincts, koji se otvara citatom: “Muškarac nikada nije tako sretan kao kad ide u lov” (José Ortega y Gasset).

Priče lova su one koje intrigiraju naše primarne instinkte, tvrdi Mamet.

Sklopim knjigu, pogledam oko sebe, i vidim tri djevojke. Sve tri su u crnim, kišnim, gumenim čizmama koje u vrhu imaju smeđi natpis HUNTER.

_____

U ulici King stojim ispred ovog starog drveta i sa zanimanjem ga gledam. Deblo drveta ima prečnik 0,5 m, možda i više. Neko je za to deblo, dugim povodcem, svezao svoga psa. Taj pas, i to drvo su u potpunome neskladu. Gledam u njih kao u optičku nepravilnost. Deblo je džinovsko, a pas je pudla. Nesrazmjer između drveta i psa proizvodi ovaj osjećaj nesigurnosti. Moj utisak je da bi se psu moglo nešto dogoditi, i da je njegovo minijaturno tijelo ranjivo. Stojim i gledam psa, i čuvam ga od neopreznih prolaznika, i od drveta. Sve ga, čini mi se, može povrijediti. I čekam da se odnekud pojavi vlasnik, da psa napokon skloni s ulice.

_____

U Starbucksu, Branko je otvorio crni apple laptop da pokaže svoje priče. Ova čitanja se pretvaraju u prijatan ritual.

Većina ljudi s kojim se sretnem, i družim, počnu da pišu. Ne znam šta konkretno u vezi sa mnom podstiče druge na pisanje. Ali to je već interni fenomen moga svijeta. U jednom trenutku se poznanik pojavi s papirima na kojim je ispisao svoj prvi književni rad, i traži od mene sud o napisanom. Nekada me to zabavlja, ali uglavnom me zamara, pa tražim načine da se izmaknem, i da ne učestvujem u tome. To nije ispravan pristup, tim prije što moja uloga tu ne može biti čista: nešto u mome načinu bude nagovor da se neki četrdesetogodišnjak odluči da prvi put napiše priču, ili pjesmu, ili esej.

Branko je nešto drugo. Cijeli život piše, ali bez ambicije objavljivanja. I odlučio je da mi pokaže priče. A mene to što piše zanima, zato što on i u običnom razgovoru s lakoćom izbacuje zanimljive književne slike. Evo jedne od danas:

1993. godine bio je, kaže, na Kipru. Sjedio je u bašti restorana s nekim poznanikom. U jednom trenutku, taj njegov sagovornik je bacio cipelu preko baštenskog zida, ali onda nije otišao po nju. Zid je, naime, granica.

I kaže: “On je ostao sjediti u jednoj, dok je njegova cipela već bila u drugoj državi.”

_____

Jednom, ne tako davno, došao sam na posao, tek sam odložio ranac na sto, kad iz studija čujem izvještaj o atomskome napadu. Neki teroristi su bacili nuklearnu bombu na Flagstaf, u Arizoni. Moja prva misao je bila – zašto Flagstaf? I onda sam, zanimajući se za vijest, ustao i hipnotisan ušao u studio. A tamo na monitorima išao je program uživo, reporter iz Arizone je izvještavao dramatičnim glasom, u studiju su sjedili stručnjaci za internacionalni terorizam, sva ta lica su mi poznata sa CNN-a, MSNBC-a, Foxa. I oni tumače događaj sa svoje, stručne strane. I onda shvatim: to je sve inscenirano, to je sve vježba nekog tima iz Ministarstva domovinske sigurnosti. I u jednom trenutku, neki producent je primijetio stranca u studiju (mene), i prilazi mi:

“Ko ste vi? Šta radite ovdje?”

“Ja sam odavde.” (Rukom pokažem na Arhiv). “Zanimam se za vijesti iz Arizone”, kažem.

A onda je od mene traženo da se udaljim, pa su za mnom zatvorili vrata, a čini mi se i da su ih zaključali. Ostao je utisak slike s monitora: dramatični glas reportera, grafike koje prate živu sliku, potpisi ispod sagovornika, itd, sve to je, mislio sam, realna televizija. Sati snimljenog programa s tih traka jednom bi se mogli prikazivati kao realni događaj, uživo, u nekoj budućoj sadašnjosti. A to je prilično tjeskobna misao.

_____

U metrou, do mene sjedi neka mlada žena. Vrlo je visoka i vitka. Ali prije nego što je sjela, raskopčala je i skinula svoj kaput, ostala u kratkoj suknji i sasvim otkrila gole noge. Sjela je na rub mog dugog zimskog kaputa koji je pokrio polovinu susjednog sjedišta. Nije mi se dalo da povlačim rub kaputa ispod nje. Čitala je knjigu sljedeće četiri stanice. Napolju je hladno da se izlazi tako golih nogu, ali to je njen izbor.

Ustala je na stanici Foggy Bottom i s kaputom obješenim preko ruke prišla vratima. Stajala je leđima okrenuta meni, tako da sam jedan trenutak slobodno osmatrao njene noge. A tamo, na golom stegnu, vidio sam savršenu gravuru ruba moga kaputa, s preciznom linijom štepanog konca. Gledao sam u rub svog kaputa, potom u njegov odraz na njenom golom stegnu, i zbog toga sam osjećao neko nerazumno zadovoljstvo.

Ispratio sam pogledom nepoznatu djevojku koja je izašla nakon što su se vrata otvorila, potom stala na pokretne stepenice da je uznesu na dnevnu svjetlost.

Kao da sam se upravo razdvojio od ljubavnice.

_____

Ušao sam u knjižaru Pórtico. Na aveniji New York, svakodnevno prolazim pored nje, a tek danas sam pogledao kroz izlog i vidio knjige. Vrlo ugodan prostor. Ali, ubrzo otkrivam, knjige su na španskom jeziku. Iza pulta sjedi djevojka i očito se dosađuje. Da, knjige su na španskom, osim tih plaketa poredanih na stolu, odmah do ulaza. Premetao sam ih u rukama sa zanimanjem, i listajući tanke sveske otkrio sam da je knjižara zapravo vlasništvo banke. Inter-American Development Bank ima Kulturni centar koji organizira predavanja iz različitih oblasti, ekonomije, politike i kulture, a onda predavanja objavljuje u ovim plaketama. Na naslovnicama su fotografije predavača, tako da sam vrlo brzo, između nepoznatih, prepoznao poznato lice Eliota Weinbergera.

Upoznao sam ga u proljeće 1996. godine, u New Yorku. Poslije smo se u različitim povodima sretali. Pokazivao je naklonost prema meni, prema onome što pišem. Kasnije sam shvatio da je u tome imao udjela udaljeni bosanski sentiment. Njegov djed je Jevrejin iz Doboja, vlasnik fotografske radnje na samome početku dvadesetog stoljeća. Preselio se u Beč, odatle u New York. Eliot nikada nije bio u Bosni, ali ima porodično sjećanje na tu zemlju: priče, i fotografije. Na portretima iz tog vremena, kaže, njegov djed je na glavi nosio obavezni fes.

Obradovao sam se plaketi u kojoj je objavljeno njegovo predavanje o prevodiocima i prevođenju.

Naslov teksta je Anonimni izvori. Datum je novembar 2000. godine.

Prošao sam pogledom kroz stranice i zaustavio se na kraju teksta. Weinberger govori o velikoj prevodilačkoj tragediji našeg doba, a to je slučaj Salman Rushdi. O tome kako je fetva i globalno nasilje koje je iz nje proizašlo, uključujući i smrti, posljedica pogrešnog prevoda. Rushdijeva knjiga je naslovljena po čudnoj legendi iz islamske tradicije u vezi sa strukturom Kur’ana. Prema priči, Muhamed je, suočavajući se sa značajnim otporom u pokušaju da elimira sve lokalne bogove Meke u korist Jednog Boga, recitirao neke stihove koji su prihvatali postojanje tri popularne Boginje kao Kćerke Allaha. Kasnije je tvrdio da su mu stihovi bili diktirani od strane Satane, glasom anđela Gabriela, tako da su stihovi odbačeni. Britanski orijentalisti 19-og stoljeća ove su stihove zvali “šejtanski stihovi” (Satanic verses), ali u arapskom (i srodnim jezicima) stihovi su bili poznati kao gharaniq, “ptice”. Kada je Rushdijev naslov preveden na arapski, nastupio je problem. Fraza “šejtanski stihovi” potpuno je nepoznata u muslimanskom svijetu – što Rushdi očigledno nije znao – tako da je naslov u arapskom sadržavao ultimativnu blasfemiju: da je Satana sastavio cijeli Kur’an. Stvarni sadržaj knjige bio je irelevantan.

Sklopim plaketu, izađem na ulicu, ovog ću časa zapaliti cigaretu.

_____

Na Pentagon City Mallu, zastao sam ispred pokretnih stepenica i kroz stakleni izlog sa zanimanjem gledao radnju s madracima i krevetima. A tamo, osobe koje su došle da kupe krevete, liježu na madrace, da isprobaju njihov kvalitet. Legnu, zažmire, kao da će upravo zaspati. Ili su već zaspali. Kao scena iz nijemog filma.

U metrou, ubrzo nakon toga, u jednom sjedištu djevojka se umotala svilenim zimskim jorganom koji je, po svemu sudeći, upravo kupila, pa raspakovala i pokrila se, jer je umjesto grijanja u vagonu uključeno hlađenje.

_____

Sanja kaže da joj je umro otac. Već više od trideset godina ona nema kontakt s njim.

“Ako ti ovih dana bude trebao neki izgovor, možeš se pozvati na mene.”

“Kako to misliš?”

“Ako negdje ne želiš otići, ili nešto ne želiš uraditi – kažeš samo da je meni umro otac i tako se oslobodiš obaveze. Da ima barem neke koristi od njega mrtvog, kad već živ ničemu nije služio.”

_____

Večeras je pričala s polubratom.

Sanja je sjedila ispred video kamere na svome kompjuteru, on je sjedio ispred video kamere na svome kompjuteru u Sarajevu.

Sestra i brat.

Vide se prvi put.

_____

Otišli do Starbucksa na 14-oj ulici. K. je kupio novi fotografski aparat, i dok prelazimo ulicu, pokazuje mi ga: Laica. Minijaturna, digitalna kamera. Usput je krišom napravio snimak prolaznika, tek da mi pokaže kvalitet kolora. U Starbucksu smo sjedili i pili svoje kafe, a on je aparat na stolu, ispred sebe, povremeno dodirivao, kao dijete zadovoljno svojom novom igračkom.

Za to vrijeme smo razgovarali o djeci, o odnosu otac-sin, otac-kćerka.

Njegovi blizanci, nakon što su jesenas upisali različite fakultete, razdvojili su se. Mene je zanimalo ponašanje blizanaca nakon razdvajanja, i on je opisivao. Kćerka studira arabistiku na Cornelu, posvećena je i fokusirana, sada je u Amanu, a sin je već napustio fakultet, potpuno nezainteresiran za učenje.Oni su blizanci, kaže, ali – ako izuzmemo očiglednu fizičku sličnost, u svemu drugome se razlikuje.

U povratku, kad smo već bili u liftu, okrenuo je foto-aparat prema meni i pokazao nekoliko mojih portreta koje je krišom snimio u kafani, dok smo razgovarali. Nisam znao da sam sniman.

_____

Na sve televizore u našem uredu stiže video uličnih nemira u Libiji.

Upoznao sam Sebastiana. On je kamerman iz Južne Amerike. Snimao je izlazak čileanskih rudara iz zemlje. Snimao je zemljotrese u Haitiju i Čileu. Snimio je sve važno što se u prošloj godini desilo na tom kontinentu. Doputovao je ovdje da dobije zasluženu nagradu za svoj rad. Sjedi za stolom iza mene, nasmijan je i razgovorljiv. I sada, kad je već ovdje, želio bi da nešto radi. Naš urednik je našao neki događaj u Marylandu na koji će ga poslati. Ali kako će Sebastian voziti do tamo? Njemu su ove ceste nepoznate. I vidim da je sada uznemiren zbog toga. Onda je neko spomenuo GPS: satelitsko usmjeravanje će Sebastianu pomoći da stigne na pravu adresu. Ali to njega, vidim, ne umiruje. Na kraju, urednik je odustao, i Sebastianu se zbog toga na lice vratio osmjeh.

Pitam ga šta planira sada raditi? Šta ga privlači?

“Volio bih otići u Libiju”, kaže.

_____

Sanja je tužna danas, a pretpostavljam da je smrt oca razlog za to.

Nikada ga nisam sreo, iako smo živjeli u istome gradu dugih 17 godina. Nikada nije potražio svoju kćerku, niti je na bilo koji način pokazao zanimanje za nju. Mene je sve to, razumije se, zanimalo, ali nisam pitao, i puštao sam nju da o tome govori, ili ne govori. A ona ga je rijetko spominjala.

Dakle, ništa o njemu ne znam, osim njenih usputnih i škrtih opisa. Jedan je iz ranog djetinjstva, skoro kao prvo sjećanje. Negdje uz morsku obalu, imali su auto-prikolicu. U noći je došao s nepoznatom ženom, probudio i izveo djevojčicu napolje, i ona je noć provela na kiši.

Ništa me za njega ne vezuje, osim što je posredno obilježio moj život, uticao na njega, i mijenjao moju ličnost u vremenu. Odnosom prema kćerki, on je formirao njeno neprijateljstvo prema kompletnom muškom rodu. Trideset godina živimo skupa, i sve te godine ona je nepovjerljiva prema meni.

Nikada ga nisam vidio, ali tog čovjeka nosim kao vlastiti teret. Umorio sam se od njega. I navikao sam se na njega.

Druga slika je vezana za Libiju. Njeno sjećanje na Afriku u kojoj je živjela na osjetljivom rubu djetinjstva i mladosti, prilično je vedro i utješno. Ta želja traje, i ona često kaže: “Voljela bih se vratiti u Afriku.” Tamo je provela posljednje ljeto s oba roditelja. Sjećajući se Libije, uvijek bi ga spomenula: “On se odmah odomaćio tamo, brzo je progovorio arapski, i počeo se družiti s domaćim svijetom.” I tada bi govorila ravnodušno, kao da opisuje stranca.

Poslije, kad je otišao, nije joj nedostajao. Mi smo sada na rubu starosti, ali to ne znači da se u pedesetoj prestane biti dijete. Njoj je sve ove godine nedostajao ne on, ne taj konkretni čovjek, nego otac, onaj koji bi po nalogu biološkom trebao biti na njenoj strani, onda kad ona treba zaštitu i sigurnost.

Ona je tužna danas, zbog te uskraćenosti.

_____

U košulji sam, u tenama, i sve što mi danas u susret dolazi – nasmijano je.

Razgovarao sam s prijateljem iz Sarajeva.

A večeras, na pitanje: “Šta sam danas radio?”, odgovaram: “Pričao sam s Bosnom.” Kad sam opisao telefonski razgovor, Sanja me ispravila: “Nisi, znači, pričao s cijelom Bosnom, nego s jednim čovjekom.” Tako sam postao svjestan neobične jezičke ekspresije. Već godinama je tako: razgovor s konkretnim pojedincem u Bosni, meni je “razgovor s Bosnom”.

Mislim o tome. To se pojavljuje kao pravilo. Kad razgovaram s prijateljem iz Toronta, kažem da sam “pričao s Canadom”. Zovem poznanika u Buenos Aires i “pričam s Argentinom”.

Odakle dolazi potreba da u jeziku pojedince pretvaram u države?

_____

Metro stanica Bradock Road.

S platforme gledam na parking. Moj položaj je dvadesetak metara iznad parkinga, tako da prizor vidim iz ptičje perspektive. Taksist je iz papirnate vrećice razbacivao mrve, sjemenke, neku (odavde nevidljivu) hranu. Sve se to događa na samoj sredini parkinga, i sada se u jatima skupljaju ptice. Golubovi, vrapci, vrane, nekoliko galebova, itd. Pticâ je već toliko da su zakrčile prolaz, sva se vozila koja pristižu na parking zaustavljaju, i svakog trenutka se njihova kolona uvećava. Zaustavljeni niz pravi široki luk, sve do križanja sa ulicom West, tako da vozači iz onih vozila koja se u ovom trenutku priključuju koloni, počinju da trube. Oni ne vide šta se događa na parkingu, i zbog toga ne znaju zašto su se zaustavili.

Oni trube, ptice kljucaju, voz ulazi u stanicu.

_____

Sanja je danas kupila jednog nasmijanog Budu. Podigao je ruke, ogrlica mu se klati o vratu, tresu mu se man boobs, ziba se zaobljeni stomak na koji cijeli kosmos diše…

“Nisam ga mogla nekupiti. Kad sam ga vidjela, odmah smo se poljubili.”

Večeras smo bili kod Haračića. Na večeri su bili Renata i Bill. I čim smo došli, spomenuo se Buda, jedna je stvar vodila do druge, i evo me sada na podu. Asim mi pokazuje vježbe za otvaranje čakri: opružen na parketu, udišem i izdišem, a mali vedri Renatin cuko pritrčava i liže mi lice.

Poslije smo, kao i uvijek u ovakvim noćima, pričali o ratu i o ranim osamdesetim godinama.

Bill: “Onda kad je umro Tito, ja sam radio kao oficir sigurnosti u Pentagonu. Imali smo hitni sastanak. Ali mi tada nismo mogli naći nijednu mapu Jugoslavije u zgradi Pentagona. Mi do tada nismo znali da u svijetu postoji država s tim imenom.”

_____

“Pričao sam s Bosnom.” Ali moj sagovornik je u slušalicu izgovarao riječi tako da ga čuje neko s kim je, tamo, bio u društvu. Govorio je meni, ali su njegove riječi bile upućene tom drugom. On govori neprecizno, u aluzijama. Ništa slično nisam vidio ovdje. Zbog toga mislim da je ta aluzivnost autentični dio bosanske kulture. Pitam:

“Gdje si ti sada?”

“U kafani.”

“S kim si?”

“Evo me, brate, s nekim fratrima.”

_____

Liftom sam se popeo na krov zgrade i ušao u gym. Trčim. Ispred mene je stakleni zid. Iza zida je bazen zastrt plastičnim pokrivačem. A sada se tamo pojavio čovjek s velikim naočalama crnih plastičnih okvira; usred je telefonskog razgovora i gleda u mene. Unervozio sam se od njegovog gledanja. On stoji kod bazena, laktom naslonjen na ogradu, razgovara, gestikulira, gleda me.

I sad me napustilo strpljenje, priđem staklenom zidu, srdito mašem čovjeku (“Halo, Elvis Costello!”), ali njegov izraz se ne mijenja, on gleda, i nastavlja pričati, kao da me ne vidi. Onda je, baš kao da stoji ispred ogledala, provukao prste kroz kosu koju je vjetar pomjerao čas ulijevo, čas udesno. I tada shvatim – on unutrašnjost prostorije u kojoj ja trčkaram zaista ne vidi. Stakleni zid se s vanjske strane ponaša kao ogledalo u kojem on vidi svoje lice ispod velikih naočala. On priča s nevidljivim sagovornikom, kao što sam i ja obraćajući se njemu pričao samome sebi.

Zbog toga sam izgubio volju za trčanjem. Iz džepa sam pokupio svoj telefon, trebao mi je sagovornik, ali nisam znao koga da nazovem. Gledao sam bazen ispred sebe. Onda sam u arhivi svog telefona potražio ovaj video: plava je voda bazena iz kojeg mašem u smjeru telefonske kamere. Potom je u vodi, do mene, Sanja. Držim je u rukama, kao da je učim plivati. Smijemo se. Kao da smo zaista sretni. Ronimo u istom ovom (sada prekrivenom) bazenu u koji upravo gledam. Kad je ovo bilo? Prije tri godine? Prije više od tri godine.

Kad kosići fikaju

Nakon što na Kvarneru minu tri marčanske bure, a ispred Ville Angioline prestanu se njihati šareni travanjski tulipani, negdje iza Prvog maja, može se govoriti o opatijskom proljeću u punoj snazi. Vrijeme je to u kojem se dokono pije kava na terasama, počinju pristizati prvi strani turisti, mahom “hokejaši” u šarenim autobusima, i vrijeme je to u kojem Opatijce počinju buditi – kosići.

Mali crni ptići žutih kljunića za mene su osobno bili najvažniji vjesnici zrelog proljeća na Liburniji. Ako su prve kamelije u parku naznaka dužih i toplijih dana, a zelene šparuge prvi znak vegetativne obnove, ranojutarnja pjesma kosa siguran je znak da se priroda probudila. I glasno nas poziva da se i mi trgnemo.

Kosići u pravilu počinju kantat pred zoru da probude spavače lakog sna, ali i da ljubavnike upozore na skoro svitanje. Tako ih bar ja pamtim i svaki put kad čujem kosa sjetim se nekog dugog zagrljaja, neke mladenačke afere, neke seksualne vratolomije. Fikut kosića moj je intimni vremeplov koji me podsjeti na lijepe stvari u životu, a to je tako dragocjeni niz asocijacija da je vrijedan inicijative da se kos kao životinjska vrsta i zakonom zaštiti. Nije Duško Jeličić slučajno opjevao milozvučni poj kosa još na svojoj legendarnoj kaseti naslovljenoj “Petersin i češanj” u Bonacinom evergrinu „Marija“. Tog se bisera Duletovog opusa lako prisjetiti, pa i dijela kada mu Ona “piše da bi otela čut kako kantaju kosići…”

Cvrkut kosa za mnoge je gošće Opatije podsjetnik na neku daleku romantičnu epizodu. Podsjetnik na nekog lokalnog Don Juana ili na partnera u cvijetu mladosti. U parku, lungo mare, na Slatini, u hotelskoj sobi, na barci, svejedno. U svakom kantunu Opatije naći će se malo trave, grm ili mala palma i pod njom kosić. I svaku će noćnu avanturu kosići pozdraviti. Fi-fi-fik, pjevaju oni, mada će se neki zakleti da su umjesto jednog ‘i’ čuli neki drugi vokal.

Fikanje kosića sušta je suprotnost tuljenju tvorničke sirene koja poziva maljčike na rad. Fikut je poziv na dionizijske svečanosti u prirodi, cvrkut kosa hrabri omladinu na ljubakanje u travi, u sjeni parkovnog zelenila. Kos nam poručuje da nas čeka u grmlju željan voajerske ćiribimbe u parove isprepletenih ruku, nogu i jezika. Ako znanstvenici, čija istraživanja svakodnevno pune zadnje stranice naših novina, ikada dešifriraju o čemu cvrkuću kosići, ne bih se iznenadio otkriću kako je fikanje zov prirode na fukanje.

Kosići kantaju i u ono doba noći kada su ljubavi na svom vrhuncu, kada se na kušinima šapće, kada se u škuribandi više ne dahće. Cvrkut kosića opatijska je himna ljubavnim podvizima. Svakako je bila u ono vrijeme kada se ovaj grad mogao podičiti bogatim noćnim životom, kada su se u dva ujutro vodile rasprave treba li krenuti put Madone ili je ipak bolje svratiti do Mildea. Da sad ne spominjem Frap, Teachers, 48 i kako se sve nisu zvali ti klubovi prije dvadestak godina.

Ako je na nekoj mojoj imaginarnoj listi pas čovjekov najbolji prijatelj, i crni kosić sigurno zaslužuje visoko mjesto. Kod mene sigurno, jer nije bilo proljetnog jutra da me nisu pozdravili kada sam ispraćao dragu ili se umoran vraćao domu svome u zoru. Nisam ih ni morao vidjeti, a ni oni mene. Fi-fi-fik, začulo bi se iz mraka, a ja bih se osjetio sigurno. Doma sam, dobro je, kosići fikaju.

Nevolja je što, čini mi se, i kosića ima sve manje. Ako za pčele ne znamo zašto nestaju, za kosiće znamo. Smanjujemo im životni prostor, širimo se, gradimo, betoniramo i asfaltiramo. A svaki kubik betona više, u Opatiji je možda jedan kosić manje. Ptičji orkestar svira i dalje, nastupi su i dalje zapaženi, ali kao da je sve više sivih zona bez njihova fikutanja.

Kosićima smo se na neki način odužili jer su indirektno dobili cijeli kvart ponad cimitera, ali možda je moguće i kakvo radikalnije rješenje. Na grbu Grada Opatije iznad kule na sredini kruništa stoji srebrnkasto-bijeli orao koji svojom glavom gleda ulijevo, raskriljenih je i poluuzdignutih krila, s crvenim kljunom i kandžama. Ponekad se pitam smijemo li zaboraviti na heraldička pravila pa iz grba ukloniti orla kojeg nitko u gradu nije vidio posljednjih stotinu godina. A da na njegovo mjesto stavimo mićega kosića, našega susedića.

Uz cigaretu proživio sam cijeli jedan omanji život, punih dvadeset pet godina. Bila je to duboka i strasna veza, bez taktiziranja i doziranja – po dvije-tri kutije dnevno, najmanje. Preko cigareta i duhana koje smo pušili, preko različitih uredaba koje su pratile moj pušački vijek, mogao bih rekonstruirati jednu malu paralelnu historiju. Neću, recimo, zaboraviti onu dravu u grubom papirnom pakovanju, što ju je djed kupovao najamnicima a mi djeca potkradali, tako što otvori svaku paklicu i uzmi po jedan komad, misleći da se neće primijetiti. A hercegovina u elegantnim kartonskim kutijama na preklop – to se rijetko viđalo i budilo je strahopoštovanje. U taj red spadale su i jugoslavija (ona s utisnutim grbom na jednome kraju svake cigarete, pa je kružila fama kako milicija kažnjava ako zapališ tako da izgori grb) i sutjeska. Sve je to bilo strašno davno, kao u nekom predživotu, u svakom slučaju prije pojave filtera, koji me je dugo odbijao kao nešto svetogrdno, kao izdaja ili prijevara na koju svjesno pristaješ…

Dugo sam joj odolijevao, najviše i najduže uz onu staru sarajevsku plavu moravu, kojoj je drina bila luksuznija inačica. Pandan su im bile istoimena niška morava i drina. Kasnije, kada su filteri već potpuno zavladali (beograd, opatija, ambasador, upitnik, lovćen, pedesetsedam – tko bi ih sve nabrojao), a u našoj proizvodnji više nisi mogao naći nijednu cigaretu bez filtera da te ne ubije već prvi dim koji iz nje potegneš, doživljavao sam trenutke tihe i slatke osvete kad bih se u nekom od rijetkih prolazaka kroz free-shop dočepao koje šteke pall malla ili staroga, izvornog gitanea. Istom užitku znale su povremeno služiti zlatne svilene hercegovačke škije, upakovane u modri pakpapir.

Kad smo se počeli europeizirati i kad je izašla uredba o zabrani pušenja u autobusima, a stupala je na snagu točno prvog siječnja neke od ranih sedamdesetih godina, sjećam se dobro: bojao sam se da se to naprosto neću moći preživjeti. Nikad se nisam mogao načuditi kako je ta uredba lako i brzo primljena među našim svijetom, pa ubrzo više nikomu nije padalo na um zapaliti čak ni na najzabačenijoj seosko-prigradskoj liniji.

Svojom voljom nikad ne bih zanemario ni ostavio duhan. Presudila je astenija, slaba cirkulacija. Na vlastitoj koži sam bolje nego i u kakvim medicinskim enciklopedijama otkrio što znači kada naš stari svijet kaže kako je jedino važno „od kakve je čovjek japije“. Za moju japiju duhan je bio poput neutronske bombe: krajem osamdesetih već mi je bio tako oduzeo snagu da sam sam sebi bio smiješan. Bilo je: ili-ili. A pošto je razlog bio tako jak a ulog tako visok, nije bilo nikakve posebne tegobe – jednoga dana jednostavno više nisam pušio, i to je sve.

Međutim, platonski odnos prema duhanu nije mi se promijenio ni za dlaku. U današnjemu svijetu, već ideologijski podijeljenom na nepušački, koji je većinski i diktatorski, i na pušački, koji je postao ugrožena manjinska vrsta, ja se osjećam pripadnikom i navijačem ovoga drugog. Jedan od tužnijih prizora moderne civilizacije vidio sam vjetrovitog, kišnog i hladnog jutra na pločniku ispred vašingtonske poslovne zgrade: dvojica-trojica mladih businessmana ili činovnika, u urednim plavim odijelima-uniformama, s propisno vezanim kravatama, uvlače svoje dimove, ne znajući da, gledani ovako sa strane, u tom trenutku izgledaju kao parije: prokazan i deklasiran ološ, izbačen na ulicu.