Obećao sam kćeri
da ću doći ranije
i odvest je u grad,
a ona cijelo jutro,
kaže mi teta u vrtiću,
pita:
Je li došao moj tata?

A ja,
oblačeći joj kaput i rukavice,
zamišljam kako ću
za trideset ili četrdeset godina,
umirući na bolničkom krevetu,
s jednakim nestrpljenjem,
medicinsku sestru pitati:
Jesu li došla moja djeca?

Prelistavam jučer, tražeći jedan konkretan detalj kojeg se sjećam iz ranijeg čitanja, knjigu eseja Drage Jančara Izbrojen, vagnut, razdjeljen. Počinjem prelistavati knjigu s kraja, pa mi se na pretposljednjoj stranici pogled lijepi na ovaj pasus: “Camus je pravi mislilac dvadesetoga stoljeća, a ne Sartre, koji se tijekom svojih samodopadljivosti sve više pretvarao u dnevnog aktivista. Upravo je njegov aktivizam, naročito u poznim godinama, bio nastavljanje oživotvorenja ideja, koje je na kraju prouzročilo devastiranu prazninu, u koju se uselila planetarna monokultura ništavila. Camusov angažman ima smisla upravo zato što je cijelo vrijeme svjestan svojeg vlastitog apsurda.”

A jutros, ovdje na Ajfelovom mostu, čitam zapis Semezdina Mehmedinovića o Camusovim Dnevnicima. U prvoj rečenici teksta, kao i pretposljednjoj, izriče se osnovna teza: “Camus svoj moralizam iznevjerava u onome što prešućuje.” (Misli se na Francusko-alžirski rat o kojem, kaže Mehmedinović, u Camusovim Dnevnicima “postoji samo blijed i prilično amoralan trag.”) Zapis je zanimljiv, ako ni zbog čega drugog, a ono zato jer iznevjerava uobičajenu valorizaciju Camusa i Sartrea. Mogu shvatiti poziciju prema kojoj je dnevni aktivizam moralniji od pukog mišljenja i angažmana svjesnog vlastitog apsurda. Ne mislim, međutim, da Camus svoj moralizam iznevjerava u onome što prešućuje.

Jedna od meni najdražih Camusovih rečenica uopšte jest ona iz Mita o Sizifu: “Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.”

Goran Rušinović (1969) akademski je slikar i filmski redatelj. Autor dugometražnih igranih filmova Mondo Bobo, Svjetsko čudovište i Buick Riviera. Jedini je hrvatski autor čiji je film nagrađen Srcem Sarajeva za najbolji cjelovečernji igrani film. Nakon što mu je onemogućeno da u Hrvatskoj snima filmove, ovoga se ljeta iselio u Sjedinjene Američke Države. Ovo je njegov prvi crtež iz ciklusa “Moja Amerika”. (mj)

Jedna osječka priča

Djetinjstvo je čudno doba: pamtiš ga i ne pamtiš, pomalo ga mistificiraš, osobe s kojima si se stalno susretao s vremenom postaju mitske figure, veličaš ih u svojem difuznom sjećanju na to doba nevinosti. Jedna od takvih osoba bila je i Veselinka Zastavniković, prva žena srpskog predsjednika Borisa Tadića, koja je živjela dva kata iznad mene u Keršovanijevoj ulici u Osijeku. Zvali smo tu ulicu Keršika. A nju smo zvali Vesela, imenom koje je bilo njezina sušta suprotnost.

Bila je jedna od najozbiljnijih djevojaka koje pamtim. Sretali bismo je na stepeništu, rekli si “zdravo”, ali za igru ona nije bila. Za razgovor sam bila prebalava, a drugo je nije zanimalo. Bila je i strašno lijepa, stasita na crnogorsku lozu majke Kosane, i žilava na ličku oca Ljube, kojeg svi pamte kao pomalo prgavog, ali dobrog čovjeka na kojeg si se mogao osloniti u “životnim situacijama”.

Krasila ju je, ono što se kaže, klasična ljepota. Vrana kosa do pol’ leđa, duge noge, sva skladna. No, onako nepristupačna i zamišljena “nad bitkom”, opčinjena globalnim pitanjima, nikada prema nama nije slala nikakve “signale ljubavi”. Što bi moj brat rekao, “znaš da volim žene više od života, al’ nju nikada nisam poželio, iako sam joj se divio”.

Svi smo se mi u Keršiki družili, sjedili noću u parku preko puta na klupama, ili u lijepom ružičnjaku koji se protezao duž cijele ulice. Ispred zgrade je bilo veliko drvo, ringlova, koja je bila moj Svemir. Niže grane su bile Zemlja, a sve do vrha se moglo uspeti i do Jupitera, ako si bio sitan poput mene. Ispod nje smo se ljubili s prvim simpatijama. Veselu, naravno, nitko nikada nije vidio da se ljubi. Nitko je nije nikada vidio ni sa dečkom, ni u disko klubovima, ni na Korzu gdje bi navečer bio cijeli grad.

Čuli smo kasnije, doduše, da je imala nekoga, ali da je bio stariji. To, naravno, nije bio Tadić: ona je ionako od njega starija tri godine. A i što bi Boris Tadić radio u Osijeku? Njega je upoznala kad je otišla u Beograd na Fakultet političkih znanosti, želeći da postane novinarka.

Vesela, ukratko, nikada nije bila dio našega društva. Bila je povučena, jako pametna, stalno je čitala, nikada s nama nije jela masnog kruva ispred zgrade, ali tu i tamo bi moju stariju sestru i mene, koja sam za obje bila derište, znala pozvati na spust niz krov te velebne zgrade, tužne povijesti. Bio je to zaštićeni spomenik “kulture”, nekadašnji Ustaški stožer u čijim podrumima su netaknute bile tamnice, bunar s kamenom, u koji su bacali komuniste i krivovjernike, s urezanim imenima stradalih na zidovima koje nismo smjeli prekrečiti…

U te sam se tamnice pokušala uvući i već je krenula moja mala banda kopati rović ispod klimavih vrata s katancem, al su našu namjeru osujetili veliki stanari. U čeprkanju po zemljanom podu koji je zaudarao na neku gadnu trulež, našla sam neke male kosti, valjda od kakvog pileta, i važno ih pospremila u svoju forenzičnu vrećicu. Pokazala sam ih Veseloj, koja se samo nasmiješila i odlepršala niz ulicu. Dodala sam tada malu crticu u svoj “dnevnik važnih pronalazaka”, uz noticu: Vesela, stavila sam tintoblajkom crvenu točkicu. To je bio dobar znak jer je i osmijeh od Vesele bio veliko postignuće.

Čudno je sve to bilo: kad sad razmišljam, kao da su sudbine tih nesretnih ljudi koji su skončali u našem podrumu odredili naše živote. Sebe doživljavam nekim romantičnim revolucionarom, htjela bih divan svijet, al bez nasilnih metoda. Vesela je bila drugačija. Ona nije zazirala od prave revolucije, pa je u mladosti bila u nekom prevratničkom postšezdesetosmaškome kružoku.

Bila je tip vođe. Lutke je nisu privlačile. Njezin đir je bio taj krov omeđen zidićem, kojim bi nas povela, dok su crepovi škriputali pod nama. Spustili bismo se niz taj krov i gledali ljude kako prolaze, iz ptičje perspektive. Ako je bilo vruće, znali bismo se šutke i sunčati na terasi gdje se sušio veš. Ona bi čitala neka teška štiva, loveći boju, iako nikad s nama nije išla na kupanje na Kopiku, na koju su išli svi.

Maglovito se sjećam tek jednog zajedničkog odlaska na Kopiku, na “njezin način”. Odlučila je da ćemo preplivati Dravu pa smo se spustili od Pješačkog mosta do kupališta, što je bila čista ludost. Drava je bila silna i nabujala, ali kad bi Vesela rekla – idemo, išli smo…

Poslije se opet vratila čitanju i nisu je više zanimale nikakve ljetne šeme. A knjiga je imala napretek jer se njezin brat Mićo bavio prodajom knjiga. Poklonio nam je Mićo jednu kuharicu, još je na životu.

Obitelj Zastavniković mi je, iz ove perspektive, najsličnija onima iz Kusturičinih filmova: živopisan djed koji je umro na pragu stote, i to samo zato što je pao u neku rupu dok su nešto kopali po ulici. Živio je kao mlad rudar u Americi. Svaki bogovetni dan bi došao k nama u kuhinju, koja je bila epicentar života, sjeo i recitirao barem 45 minuta uvijek istu “epsku”, nižući deseterce bez greške. Sav vražji, žilav, živahan, u potrazi za “kakvom babom od dvajest godina”. “Da sam bio pametan imao bih američku penziju, a sad imam vrbov klin”, redovno bi dometnuo, nastavivši recitirati…”sklopile bi ruke vile…”

Najveća fora nama djeci su bila njezina dva bratića iz Londona. Zvali smo ih Englezi. Bili su to sinovi Veseline ujne, simpatični dečki s kojima smo znali igrati nogomet na male goliće.

Vesela nije bila na djeda Amerikanca, a ni na oca Ljubu, nižeg oficira koji je nakon umirovljenja bio aktivan u Domu boraca i sličnim mjestima na kojima se okupljao oficirski stalež. Bila je više na majku Kosanu, jednako ozbiljna i povučena, nezainteresirana za običnu svakodnevicu.

Odlikašica je bila. Završila je Gimnaziju Braće Ribar u Tvrđi. Nakon mature, izgubio joj se svaki trag. Nitko od mojih je više nije vidio. A onda je izbio rat. Ona je već živjela u Beogradu, svoj revolucionaran ultraljevičarski život a la Crvene brigade, a njezini su još neko vrijeme bili u Osijeku. Sve do pada Vukovara, kada je njezin otac pobjegao u Srbiju preko Bosne. Majka joj je već, koliko se sjećam, bila pokojna.

Brat Mićo je, pak, kao vrstan folkloraš bio u vrijeme opće mobilizacije na turneji u Njemačkoj i tamo je ostao, valjda pod dojmom propagande. Bili su, kako se to tada govorilo, pravoslavci, a Osijekom su harale svakojake skupine koje su se razlikovale po boji beretki. Malo koja je u svojim redovima mogla zamisliti “jednog Miću”, i on se nije vraćao sve do 2006. kada je došao s ocem vidjeti što je s njihovim četverosobnim stanom, u toj zgradi u kojoj je bilo više nove gospode, a malo ljudi njihovog kova. Stan je bio zauzet. U Njemačkoj je Mićo imao neki posao u skladištu, oženio se i zauvijek ostao.

Do rata su živjeli dosta dobro: Mićo je dobro zarađivao, majka je imala neku mirovinu, otac isto tako, a djed nije bio zahtjevan. Kao i svi jednostavni ljudi pristigli iz pasivnih krajeva, jednu su sobu iznajmljivali studenticama. Imati podstanare tada je bila opća pojava. Stanovi u našoj zgradi su bili golemi. Po našem smo se klizali na otiračima, izvadili bismo sjedalo iz stolice pa je okačili na zid, i onda bacili basket. Znao mi je brat bacati loptu sa svog kauča na moj, a ja bih se izvijala za njom kao golman, uvijek s imenom tada najpopularnijeg na svijetu. U Veselinom stanu, jednako velikom, takvih igara nije bilo.

Valjda je zato i njezin djed Amerikanac rado dolazio k nama jer je on bio “svjetski čovjek koji je znao što je zabava”. Mi nikada nismo zaključavali vrata, dolazila je k nama svaki dan i Teta Bosanka, donoseći nam burek i pitu zeljanicu, samo da bi mogla sjesti i pričati o svom mužu Muji, djeci i mladosti koju je provela u svojoj lijepoj domaji. Mama gotovo da i nije morala sudjelovati u tim razgovorima: Veselin djed bi recitirao, Teta Bosanka bi pričala, a mama je radila po kuhinji, “bez obaveze”, samo da sluša…

Svega je toga nestalo. Nema više nikoga od nekadašnjih stanara, nema ni ružičnjaka, ni ringlove, ni penjalice na kojoj smo izvodili bravure, nekako je i park drugačiji, a i naša zgrada je izgubila stari štih. Kapija se zaključava, sve je u pvc stolariji, a nema više ni baka koje bi cijeli bogovetni dan gledale kroz prozor. Na ulici se više ništa ne događa. Otišla je na kraju i moja obitelj, ali tek poslije rata, tvrdoglavo ostajući na “svome” sve dok im na kraju nisu dosadile gradske “crne košulje”…

Rat je sve promijenio.

Tek poslije stigao je do nas glas da je ponosna i stasita ljepotica Vesela postala kaluđerica. Kažu zbog nekad sretne, a onda nesretne ljubavi prema Tadiću, s kojim je u mladosti dijelila  revolucionaran žar. Jesu li njezini stavovi bili za njega na koncu preradikalni, ili je posrijedi netko treći, zna samo ona. I vjerojatno nitko nikada neće ni doznati pravu istinu jer stroga monaška pravila isključuju intimne ispovijesti, a od Tadića se doista ne može očekivati da sad  raspreda o bivšim ljubavima.

Kad razmišljam o toj mitskoj pojavi iz svoga djetinjstva, ma koliko se god manastir činio tužnim pa i jadnim mjestom za jednu revolucionarku, zapravo je to lijep i dostojan kraj za nekoga čiji je život za nas oduvijek bio kao iz romana.

Uostalom, ona sigurno ne bi pristala na nešto trivijalno.

(Ožujak 1993)

Prema jednoj novovjekoj evropskoj legendi, bljesak nadahnuća za svoju viziju sunčanoga grada Le Corbusier je doživio – u Sarajevu. U osnovi te vizije stajalo je fundamentalno antropološko-urbanističko načelo što su ga znameniti sarajevski arhitekti Neidhardt i Grabrijan, Le Corbusierovi učenici, formulirali kao pravo na pogled.

Doista, Sarajevo je nastajalo tako što se je od rijeke, i prvoga mosta na njoj, penjalo po svojim padinama, uličica na uličicu, kuća na kuću, stoljećima, a uvijek tako da se sa svakoga prozora i iz svake divanhane vidi barem polovica panorame cijeloga toga grada za kojega su mnogi stari putopisci nalazili da je usporediv s – Damaskom, draguljem Istoka.

Kad je vojska bivše Jugoslavije svud naokolo toga grada-školjke dovukla i ukopala tešku artiljeriju, mitraljeze i snajperska gnijezda, i kad su Srbi počeli svakodnevno upotrebljavati sva ta ubilačka sredstva, Sarajevo je, prvi put nakon pola milenija, otkrilo svoju ljepotu kao svoju kaznu i moru. To je grad bez mogućnosti zaštite. Sam svoja smrtonosna klopka.

Suhoparna statistika kaže: za deset mjeseci opsade na sarajevskim ulicama, u stanovima, u parkovima, u redovima za kruh, vodu, namirnice, poginulo je osam tisuća ljudi. Djece, žena, staraca, jakih muškaraca… Deset tisuća teško invalidiziranih. Sve to – u gradu koji je pred rat brojao do petsto tisuća stanovnika!

U Sarajevu za granate se kaže da padaju. Baš kao za kišu ili grad. Prošlo je cijelo jedno proljeće, jedno ljeto, jedna jesen, jedna zima se primiče kraju, sva četiri poznata godišnja doba su prošla, a granate nad Sarajevom svejednako padaju, i u izmučenoj svijesti Sarajlija sve to skoro počinje poprimati karakter prirodne pojave.

To, da užas proizveden ljudskim djelovanjem može početi izgledati prirodno – najstrašnije je iskustvo Sarajeva i najneutješniji poraz civilizacije našega doba.

To iskustvo je beskorisno isto koliko je i strašno. Ono nikome ništa ne može značiti jer je moguće jedino ovdje. Neprenosivo je. Ovdje su mu i početak i za sad još nesagledivi kraj. Oboje jednako besmisleno. Treba ga čitati s lica i iz očiju Sarajlija: kada pokapaju svoje poginule, kad s kraja na kraj grada na hladnoći od minus 20 celzija vuku posudu s malo vode ili vreću drva, kad stoje u redu za kruh ili humanitarnu pomoć, ili kad jednostavno prolaze ulicom… Prvih mjeseci rata ta lica i te oči još su znale za ogromni raspon izraza i raspoloženja. Sleđena užasnutost, vulkanski bijes, razdragana nježnost, tuga, prkosni smijeh – svega je u obilju bilo na tim licima. Danas – samo još trpeljiv, nijem pogled, savršeno izvježban da svojim očajem ne otežava onaj isti takav, skriven iza drugog pogleda… Tako danas prolaze Sarajlije jedan pokraj drugoga, u savršenu razumijevanju pogledima, dok u razgovor pripuštaju samo i isključivo tehničke teme što se tiču elementarnog preživljavanja. Uz obavezni pozdrav na rastanku koji je zamijenio sve dosadašnje: “Čuvaj se!”

Sarajevo je razoreni i unakaženi horror-grad. Ne samo po svojim mrtvima i obogaljenima, po tomu što u njemu nema ništa čitavo, po uništenom svakom pa i posljednjem drvetu iz gradskih parkova, po mraku i bezvodici, po gladi i žeđi, i ne samo po posvemašnjoj blokiranosti i prijetećoj izoliranosti od svijeta, po bliskoj smrti što svaki čas prijeti svakom živu u tom gradu… Već i po tomu što gradom bludi na tisuće unutrašnjih njegovih izbjeglica i prognanika. To su ljudi što su pobjegli iz okupiranih četvrti, i sada, tu na dohvat ruke od svojih bivših domova, sklanjaju glavu po slobodnom dijelu grada. Iz šturih, povremenih vijesti saznaju o užasima koji se događaju u starom njihovu kraju i strpljivo čekaju, ne znajući što čekaju…

Dugo vremena Sarajevom je vladala naivna iluzija sadržana u prkosnoj rečenici: “Ne mogu oni podijeliti grad!” Time se je, zapravo, htjelo reći kako je besmisleno dijeliti grad. I kako, valjda, postoji neka “viša”, neka “svjetska” pravda, koja to neće dopustiti, baš zato što je besmisleno. Trebalo je da prođe deset užasnih mjeseci da Sarajevo (kao i gotovo svi najljepši bosanski gradovi) bude uništeno, pa da se shvati – da smislenost nije kriterij po kojemu se upravljaju čimbenici svjetske politike, a još manje da se je uputno uzdati u razloge pravednosti tamo gdje su na djelu razlozi države, poduprti govorom topova. Jednostavno: Srbija je imala topove, i znala da je dopušteno upotrijebiti ih. To je sadržaj ovoga krvavog igrokaza; sve ostalo je moralistički dekor. Mrtva kulisa.

Znam da nema niti jednoga od preostalih tristotinjak tisuća Sarajlija koji sa svakodnevnim užasom ne pomišlja na sutrašnji život u tomu gradu. Da li ga uopće može biti?

Svatko odgovara na svoj način, i svi su odgovori u ovomu času jednako vrijedni, odnosno bezvrijedni.

Umjesto bilo kakva pitanja i bilo kakva odgovora te vrste, ja iz Sarajeva nosim neizbrisivo jedan doživljaj. Često sam se u sibirskim noćima, po mrklome mraku, iz prijateljskog ugrijanog doma vraćao u ledeni prognanički ležaj. Osim rijetkog i tihog dozivanja vojničkih straža, sarajevske ulice bile su oličenje svemirske pustoši i tišine. A, ipak, ne sasvim! Iz jedne otmjene kuće neobaroknog sloga na glavnoj ulici, s drugoga kata iza prozora zastrtih UNHCR-ovom plastikom (umjesto stakala odavno porazbijanih u silnim detonacijama granata), uz jedva vidno škiljenje nekog uljnoga kandila, redovito je dolazio, stišan i nekako u se uvučen – zvuk klavira! Nepogrešivo su se prosipale note starih majstora, i ja sam ganut do nekih nerazumljivih suza znao postajati pod tim prozorom, osjećajući tu glazbu cijelim tijelom i svakim svojim djelićem posebno, bivajući kroz nju povezan sa svime svojim najintimnijim i sa svima svojima najdražim diljem svijeta, kao nikad, i kao ničim do tada poznatim. Znam da sam u tim trenucima s predanom zahvalnošću mislio na te nepoznate ruke i prste što mora biti da se bolno mrznu u dodiru s glatkim, ledenim tipkama, i na gotovo neshvatljivu volju i želju što stoji iza toga fantastičnog noćnog čina…

Ne znam što će biti sa Sarajevom niti što će biti s nama, sudionicima njegove sudbine i njegovim prognanicima. U posvemašnjoj studeni svijeta sve je moguće, i ono najgore, i najstrašnije. Ali znam da se onaj noćni klavir izjednačuje s najtoplijim zamislivim doživljajima, i da se u meni zauvijek zbog nečega čvrsto vezuje s prostranom vizijom osunčanoga grada, mirno razasutog po svojim padinama…

Iz svega što Camus u Dnevnicima 1951 – 1959 piše, progovara moralizam koji on iznevjerava u onome što prešućuje. Pedesete su za njega bile važne, razišao se sa Sartreom, dobio Nobelovu nagradu, ali to su i godine Francusko-alžirskog rata, jedne od najsramnijim epizoda novije francuske povijesti, o čemu u Dnevnicima postoji samo blijed i prilično amoralan trag. U jednoj bilješci, recimo, on opisuje svoj razgovor s de Gaulleom: “Dok sam govorio o riziku gubitka Alžira i o bijesu alžirskih Francuza [on je rekao]: Bijes Francuza? Ja imam 67 godina i ne znam ni jednog Francuza koji je ubio drugog Francuza. Osim sebe.”

Kad Danilo Kiš u svome kultnom tekstu “Saveti mladome piscu” kaže: “Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu”, on podrazumijeva da je Sartre bio u krivu zbog svog komunističkog aktivizma i odanosti Moskvi.  Međutim, Camusov moralizam tada nije bio na ispitu u Moskvi, nego u Parizu, zato što je Alžir u francuskim pedesetim bio – da parafraziram Kiša – ispit na kojem se prolazi ili propada. Sartrea je zalaganje za nezavisnost Alžira moglo koštati života (dvaput je OAS – Organisation armée secrete – teroristička organizacija koja se borila za francusku kolonijalnu vlast u Alžiru, podmetala bombu u njegovom stanu). Francuske stvarne pedesete su neprisutne u Camusovim Dnevnicima, a prisutne su, recimo, u izvrsnim Dnevnicima alžirskog romanopisca Moulouda Feraouna koji je, za razliku od Sartrea, imao manje sreće, njega je OAS ubio. Zbog toga, između ostalog, kažem da Camus svoj moralizam iznevjerava u onome što prešućuje.

Što se polemike Sartre-Camus tiče, bila je prilično jednosmjerna i u njoj su najuvjerljivije Sartreove zajedljivosti, poput ove: “Ja na kraju ipak imam nešto zajedničko s Hegelom: ti nisi čitao ni jednog od nas.”

Tvoje tijelo sad je tamna tvar,
prva slika svijeta, moje ništa.

Ulica Portofino. I dalje.
Sobieskiego,
i dalje…
Ludi varšavski mraz.
Rukopis geta,
crvene i bijele duše
što hodaju ti po utrobi.
I dalje.
Svi krhki ljubavnici,
preparirani raj.
Voljena bezdomna obitelj.
Ustav pokore, nevraćanja.

Moje tijelo sad je tamna tvar,
kozmička cenzura, tvoje ništa.

Od šminkera do zemljaka

Aleksej Pavlovsky Gothardi, urednik na HTV-u, ali i etnolog pred dovršetkom doktorata, u travnju 2010. jednostavno je u novinskom razgovoru objasnio sociokulturnu podjelu mladih Riječana u vrijeme nastanka Ri-rock scene, na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete. Pavlovsky, za školske kolege poznatiji kao Rus, riječku mladež tog vremena lapidarno je predstavio kao šminkere, frikove, pankere i zemljake. Iz današnjeg ugla gledanja vrlo gruba diferencijacija, ali za svjedoke vremena – kirurški precizna.

Činjenica da su se potkraj sedamdesetih u Rijeci uopće pojavile grupe koje su njegovale specifična obilježja bila je na svoj način revolucionarna jer je temeljna društvena paradigma bila jednakost i uniformnost. Trideset i pet godina kolektivizma, počev od 1945. dovelo je do toga da je omladina potkraj sedamdesetih tretirana kao stado ovaca. Već na pojavnoj razini sve je bilo strogo definirano: svi učenici morali su nositi jednoobrazne plave kute, a taj bizaran kult uniformiranosti išao je toliko daleko da su škole određivale i obaveznu boju sportskih majica i gaćica za tjelovježbu. Svi su bili formalno jednaki, svi su redom bili upisivani u pionire, pa potom u Savez socijalističke omladine i nikavih tu iskakanja nije smjelo biti.

Sve do sredine sedamdesetih, mladi Riječani razlikovali su se jedino po kvartovskoj pripadnosti. Vežičani, Zamećani, društvo iz Starog grada ili zloglasna ekipa iz ulice Luki. Nikakvih tu drugih posebnosti nije bilo, a vrijedi zabilježiti da je zbog čestih međukvartovskih tučnjava bilo poželjno izbjegavati opasne terene.

Imajući u vidu socijalistički kontekst, jasno je koliko je važna bila pojava prvih (sub)kulturnih grupa u Rijeci. One su se javile i formirale kao izraz bunta prema paradigmi formalne jednakosti da bi vrlo brzo, samim time što je izboreno pravo na različitost, započele neki svoj život unutar novih kulturnih obrazaca koji su brzo potisnuli dotadašnji teritorijalni. Grupe ćemo lako definirati po načinu odijevanja, mjestima okupljanja i kulturnoj matrici, prvenstveno glazbi koju slijede.

Prvi subkulturni obrazac razvili su šminkeri, mladi koji su se počeli odijevati u Trstu, što je bilo donekle statusno obilježje, ali slalo je jasno poruku o modnoj osvještenosti, želji za isticanjem i samim time bio je to prvi ozbiljan udarac nošenju kuta. Šminkeri su bili čista i uredna djeca srednjeg sloja, okupljali su se u slastičarnici Kontinentala (kasnije i na terasi Robne kuće RI), a večeri su provodili po disco klubovima uz tada neizbježan italo-disco.

Posve u opreci prema šminkerima pojavili su se frikovi, grupa kakvu bi tada u Zagrebu nazivali hašomanima. U velikoj većini nisu oni vidjeli ni hašiša, a nisu bili ni smiješni, što bi im možda ime (freak) sugeriralo. Na pojavnoj razini bili su to dugokosi mladunci u obaveznim kariranim košuljama, koji šeću Korzom s pločom Doorsa ili nekom psihodelijom u rukama. Okupljali su se ili u klubu Palach ili u tada vječno zadimljenoj kavani Kontinentala, jasno se odvajajući od društva iz slastičarnice, ograđujući se od već naraslog malograđanskog šminkeraja.

Pankeri su se pojavili posljednji kao reakcija ne samo na društvene dogme, već i u inat frikovima, odnosno šminkerima u očajničkoj želji da “budu drugačiji”. Pankerski outfit bio je u pravilu jednostavan i jeftin što je osiguravalo veliku otvorenost grupe. Svatko je mogao izgledati kao panker, pa i osnovati grupu, uzeti si slobodu u mjeri u kojoj je imao hrabrosti i ludosti. Okupljali su se u trokutu Aleksinac – ograda Konta – Borac, na rubu šminkersko-frikovske meke, već spomenutog hotela Kontinantal.

Pankeri su u to vrijeme subverzivni samim time što su inzistirali na maksimalnoj slobodi, u suprotstavljanju ne samo socijalističkoj dogmi, već i mlakom frikovskom pokretu otpora. Uzimali su si za pravo da osnuju bend (čak i ako nisu znali svirati), a čim bi se netko u bendu počeo nametati, manjina bi ga napustila i osnovala novi bend.

Zanimljiv je i moj novinarski primjer jer kada sam zbog disonantnog mišljenja potjeran na neko vrijeme iz lista Val, odmah sam spisateljsku potrebu požurio realizirati u školskom listu glupog imena “Surađuj ili”. Tamo nije bilo neke sreće pa sam s kolegom pokrenuo razredni list Kult koji smo tiskali u tisuću primjeraka i pomeli sa scene prijašnji školski list. Tu priči nije kraj, jer se manja grupa nepomirljivih odmetnula i od Kulta te pokrenula undergruond fanzin “U grudi pucajte”. A sve se to događalo u vrijeme u kojem nije bilo ni slobode tiska, ni privatnog izdavaštva, ni tehničkih mogućnosti, ni novaca. Ali bilo je pankerske drskosti.

Četvrta kod Pavlovskog spomenuta grupa specifičnih obilježja bili su zemljaci. Ime je grupa dobila po tome što su se svi pripadnici međusobno upravo tako titulirali, najčešće uz tapšanje po ramenu i povik “pa gdje si zemljače”. Riječ je bila o mladim radnicima koje su brodogradilište “Treći maj”, ali i druge tadašnje tvornice autobusima dovodili iz unutrašnjosti, mahom iz Cazinske krajine. Zemljaci su sa sobom donijeli i svoju glazbu, narodnjake, stil odijevanja (špic cipele, traperice s bijelom crtom, frizure fudbalerke, “jazavac” jakne), a teritorijalno su osvojili potez od Belog kamika do Žabice što se i nazivalo “zemljački Korzo” na kojem su bile smještene velike radničke menze i kino Viševica poznato po mekim pornićima.

Šminkeri, frikovi, pankeri i zemljaci postojali su kao relativno homogene grupe i bez čestih pretrčavanja iz tora u tor, a svakako su bili jasan pokazatelj da se u osamdesetima mladež počela i raslojavati i demokratizirati. Proces, pokazat će se nezaustavljiv, u nekom će trenutku dobiti dodatni spin nacionalnog naboja, no to je već neka druga priča.

Postavljati paralele između nekadašnjih sociokulturnih grupa i današnjih težak je posao, ali ne i nemoguć. Težak je utoliko što je zbog demokratizacije i razvoja društva, kao i niza drugih utjecaja danas prisutno golemo mnoštvo specifičnih plemena u gradu. Posebnih je grupa mnogo, najčešće imaju mnogo manje pripadnika od nekadašnjih i na više su razina isprepletene. Uostalom i glazbenih je pravaca mnogo više od četiri nekadašnja: zabavna, narodna, (hard) rock i punk.

Djecu su nekoć strašili da će ih ukrasti stara Ciganka, džehenemskim vatrometom im još uvijek prijete, mediji žene plaše rakom dojke, muškarce visokim holesterolom, a Al Gor je dobio i Nobela za svoje šamaranje globalnim zatopljenjem. Nije da nam fali strahova.

Pored potapanja u vodu, paljenja rana lapisom i drugih sofisticiranih tortura, policijski činovnik Viktor Ivasjuk je mladobosance zastrašivao i lobanjom koja mu je stajala na radnom stolu i koju je koristio kao mastionicu.

Bila je to glava Bogdana Žerajića.

Na razglednici koja je prije koji mjesec bila na prodaju u sarajevskim oglasima, djedica Franjo Josip je bio u posjeti tek aneksiranoj Bosni. Dakle, tačno prije sto godina, pri čemu je tour trajala od 3. do 15 juna. Vrlo blizu mjesta na kojem će četiri godine kasnije biti ubijen njegov nasljednik i nećak Franjo Ferdinand, mladobosanac Bogdan Žerajić je 15. juna 1910. pokušao atentat na bosanskog poglavara, generala Marijana Varešanina. Uvjeren da je atentat uspio (ispalio je četiri metka i sva su promašila metu za dlaku), Žerajić je na mjestu izvršio samoubistvo.

Po svemu sudeći, ovaj 23-trogodišni Nevesinjac je nešto ranije na Vrelu Bosne imao namjeru da ubije samog cara, ali je, kako tvrde različiti izvori, odustao kad je pred sobom vidio sklerotičnog djedicu s bradom nalik na Broja 1.

Nakon Žerajićeve pogibije, za njega se pričalo da je bio lud, impulzivan (ne znam što je ovo tako loše, pa i Ričard Brenson bi se donekle mogao opisati kao impulzivan), da je bolovao od tuberkuloze te da ovim svojim činom nije imao šta da izgubi.

Autopsijom je kasnije utvrđeno da je bio potpuno zdrav, a u prilog stanju njegovog duha idu pisma prijateljima i razgovori koje su oni prenijeli na različite načine. (I što je, eto, dobacilo i do Ajfelovog mosta u ovaj odvratni jesenji dan.)

Zna se da su Žerajićev lik (Vladimir Gačinović ga opisuje kao “gordog, otmenog i oslobođenog ličnih kaprica”) i djelo mnogo utjecali na ostale mladobosance; on sam je nakon smrti postao heroj, a njegov je čin, piše Dedijer, upoređivan sa pokušajem Vere Ivanovne Zasulič da ubije  guvernera Petrovgrada ili sa djelom njemačkog studenta Karla Ludviga Zanda koji je početkom 19. vijeka ubio špijuna ruskog cara a potom sam sebi zario nož u srce.

(Usput rečeno, neobično je da imena svih ovih anarhista počinju na slovo Z!)

Gavrilo Princip se upravo na Žerajićevom grobu, koji su mladobosanci često posjećivali, zaklinjao na osvetu. Godinu dana nakon Žerajićeve smrti, Gačinović je u bečkoj Zori objavio esej u kojem je opisao nevesele okolnosti u Bosni i političke stavove svog prijatelja i saborca:

“Dole kod nas ceo život je nastrojen na ropstvo, govorio je, celo društvo puno je ropskog, neprerađenog. (…) Bez onih zdravih, krepkih pulsacija, bez ijednog otmenog, velikog gesta. U svemu životu haos i tresak. Mladi Bosanci bez izraza, bez poriva, okamenjeni. (…)”

Ovo je, dakle, pisano prije sto godina.

U međuvremenu su se desila dva svjetska rata, antibejbi pilule, Mile Stojić i fejsbuk, ali je nevjerovatno kako se ove Žerajićeve riječi mogu primijeniti na stanje u savremenoj BiH.
On je još i rekao, a drug mu Gačinović prenio:

“Mi, najmlađi, moramo početi stvarati novu istoriju. U svoje studeno društvo moramo unositi sunca, kolebati umrle i gibati rezignirane. Moramo povesti smrtonosni rat protiv pesimizma,  malodušnosti i klonulosti, mi, glasnici novih generacija i novih ljudi.
Imajući veru jaču od života i ljubav koja diže iz grobova, mi ćemo pobediti.”

Sa svim ovim riječima Bogdana Žerajića i nekako bih mogla da se složim, osim sa ovim posljednjim, springstinovskim, “mi ćemo pobediti”.

Jer, više se ne zna ni ko smo to mi a ponajmanje je izvjesna pobjeda. Dugoročno gledajući, da li je danas smisao tog fajta ulazak u Evropsku Uniju? Ako je to slučaj, obeshrabrujuće je posmatrati kako se neke od tih nekoć prosperitetnih kuća od čokolade sa prozorima od marmelade tope i pucaju.

Također, moguće da je danas od osviještenog političkog angažmana – a koji za cilj nema isključivo institucionalizaciju! – naprosto mnogo zanimljiviji prenos iz kuće Velikog brata, kao i letargično odbrojavanje dana do liberalizacije viznog režima. Ni Bertrand Rasel baš nije uspio da dokuči šta je razlog skepticizma kod mlađih generacija.

Konačno, dirljiv je način na koji je Žerajić u jednom pismu, neposredno pred svoju smrt, opisuje svoje raspoloženje (“štimung”):

“Ja sam postao skeptik i ja u više ništa ne vjerujem, samo vjerujem da imam maler i da ima ljudi koji su malerozni. Ja sam jedan od njih.”

Možda je to jedino objašnjenje za sve što se stotinama godina dešavalo u Bosni i po Bosni. Možda smo svi mi ovdje naprosto – malerozni.

U januaru 2008. godine, kao gost Fondacije Lannan, bio sam u Marfi, Texas, i mjesec dana proveo u kući u kojoj je sve bilo podešeno tako da ugodi piscu i samoj ideji pisanja. Tamo su tada, kao gosti Fondacije, boravile još dvije osobe, smještene u kućama preko puta. Nisam se s njima sretao, zato što sam vrlo brzo dan zamijenio za noć, danju sam spavao, a noću radio, za razliku od ozbiljnih osoba iz susjednih kuća, koje prema prirodnim zakonima spavaju onda kad je vrijeme spavanju, a danju rade.

Jednoga jutra, spremajući se za san, na polici sam pronašao knjigu Roberta Creeleya Na Zemlji. Knjiga je objavljena posthumno, i u njoj su skupljene pjesme pisane neposredno pred smrt, a neke od njih su nastale upravo tu, u Marfi, u kojoj je on proveo svoje posljednje dane na zemlji. I listajući knjigu, zaustavio sam se na četvrtoj stranici s fotografijom koja pokazuje pisca za stolom. Zapravo, siluetu pisca s bejzbol kapom na glavi, nagnutog nad papirima na stolu. Fotografija je snimljena kroz prozor kuće, izvana, tako da je u prednjem planu stablo, iza je svijetla fasada i dio krova, a u sredini kadra je prozor kroz koji se vidi figura pisca. Snimak je napravila pjesnikova supruga Penelope Creeley.

Već je svanjivalo, pogledao sam kroz prozor i obratio pažnju na kuću preko puta, stablo ispred nje, prozor kroz koji nazirem obrise stola za kojim nikoga nema, i shvatio – to je kuća s fotografije! Jutarnje otkriće me razbudilo, pa sam s knjigom i foto-aparatom izišao da potražim ono mjesto s kojeg je fotografija iz knjige snimljena. I napravio sam nekoliko snimaka iz istog ugla, s istim prozorom ispred, sa stolom za kojim pisca nema. I tada se u prozoru pojavila djevojka. U prvi mah bila je zbunjena mojim prisustvom, a onda se nasmijala, mahnula je u znak pozdrava, otvorila vrata i pozvale me da uđem u kuću, ona će skuhati espresso… Ali prije toga se predstavila, rekla je da se zove Penelope, što je bila nova koincidencija. Penelope Pelizzon.

Ušao sam i sjeo za onaj sto, pili smo kafe i razgovarali. Izvinjavao sam se zbog jutarnjeg zagledanja u “njenu” kuću, i objasnio svoje razloge za to. Penelope je pjesnikinja, razumjela je, a onda mi je opisala vrlo neobičan događaj:

Jučer se, rekla je, na biciklu vozila izvan Marfe, u pustinju. U jednom trenutku, kao udaljenu tačku na horizontu vidjela je ljudsku ili ne-ljudsku priliku koja se kreće istim pustinjskim putom u njenom smjeru. Dvoumila se da li nastaviti ili okrenuti bicikl i vratiti se u grad, jer nije prijatno usred pustinje sresti neko nepoznato biće, ali je ipak nastavila dalje i ubrzo prepoznala udaljenu figuru bicikliste ispred sebe. “Kad se bicikl sasvim približio, vidjela sam djevojku koja fantastično liči na mene, a kad smo se mimoilazile, mahnule smo jedna drugoj u istom trenutku i imala sam osjećaj kao da mašem samoj sebi, prolazeći kroz džinovsko ogledalo postavljeno na sredini pustinje.” U povratku, kaže, još jednom je srela istu djevojku koja se zaustavila i s bicikla skinula kutiju. Iznijela je malog psa iz kutije, spustila u pijesak, dlanovima ga nježno gurka i govori mu: Idi, Idi! A Penelope njen postupak ovako objašnjava: “Ona je satima vozila, samo da psa ostavi na drugoj strani pustinje, kako se ne bi znao vratiti kući.”

Dok je pričala, dlanom je blago gladila mahagonij stola u kojem se ogledao njen torzo, i polica s knjigama iza njenih leđa.

Bilo je to jedno od najčudnijih jutara u mome životu.