Brodski i Brodsky

***

Love Song

If you were drowning, I’d come to the rescue,
wrap you in my blanket and pour hot tea.
If I were a sheriff, I’d arrest you
and keep you in the cell under lock and key.

If you were a bird, I‘d cut a record
and listen all night long to your high-pitched trill.
If I were a sergeant, you’d be my recruit,
and boy I can assure you you’d love the drill.

If you were Chinese, I’d learn the languages,
burn a lot of incense, wear funny clothes.
If you were a mirror, I’d storm the Ladies,
give you my red lipstick and puff your nose.

If you loved volcanoes, I’d be lava
renlentlessly erupting from my hidden source.
And if you were my wife, I’d be your lover
because the church is firmly against divorce.

________________________1995

_____________________Joseph Brodsky

***

Ljubavna Pjesma

Kad bi se utapala, ja bih te spasio,
umoto u deku, sipo vrućeg čaja.
Kad bih bio šerif, tebe bih uhapsio,
držo te u ćeliji, pod ključem, do kraja.

Kad bi bila ptica, zvučnike stišo bih da šute
i cijelu noć slušo tvoj visoki ćurlik.
Kad bih bio oficir, ti bi u regrute,
i, tvrdim ti, bila bi dobar vojnik.

Da si Kineskinja, tvoj bih jezik naučio,
palio tamjan, oblačio se smiješno skroz.
Da si ogledalo, u ženski toalet bih odletio,
dao ti svoj crven karmin, napudro ti nos.

Da voliš vulkane, ja bih lava bio,
u erupciji skrivenoj koja ne prestaje.
A da si mi žena, ja bih te volio,
jer Crkva razvod nikad ne priznaje.

___________________1995

_________________Joseph Brodsky

***

Slično Vladimiru Nabokovu, koji je veliki pisac i ruskog i engleskog jezika, Josif Brodski je veliki pjesnik i ruskog i engleskog jezika. Za razliku od Nabokova, međutim, ruskog i engleskog Brodskog moguće je i ortografski razlikovati, tako što bi jedan bio Josif Brodski, a drugi – Joseph Brodsky. Već 1977. godine, Brodsky je napisao prvu pjesmu na engleskom; također, tokom cijelog svog vanpetrogradskog života Brodsky je (sam ili u saradnji) prevodio na engleski pjesme koje je na ruskom napisao Brodski. U knjizi Collected Poems in English objavljenoj prije desetak godina (u njujorškoj izdavačkoj kući Farrar, Straus & Giroux) sabrane su sve pjesme Brodskog izvorno napisane na engleskom jeziku te one koje je on sam (ili u saradnji) preveo s ruskog na engleski.

O tome kakav je pjesnik Josif Brodski, o ruskom Brodskom, dakle, dosta su pisali ovdašnji rusisti. Mnogo je manje pisano o engleskom Brodskom. A engleski (ili je možda bolje reći – američki) Brodski (odnosno Brodsky) je ponajprije urban pjesnik. Koristim adjektiv urban savršeno svjestan njegove posvemašnje potrošenosti i zloupotrebljenosti. Ipak, teško mi je naći efektniji, kraći i bolji način da opišem njegov pjesnički engleski. To je moderan i kolokvijalan idiom, daleko od svake artificijelnosti i poze. Ako mu se u poeziji engleskog jezika može tražiti uzor, to je definitivno Auden, ne samo zbog one slavne ispovijesti Brodskog gdje on kao svoj motiv za pisanje na stranom mu jeziku navodi udovoljavanje sjeni, odnosno približavanje (već mrtvom) Audenu. U čuvenoj formulaciji samog Brodskog taj se motiv ovako definiše: To je ono što čovjek može da učini za nekog boljeg od sebe: da nastavi u njegovom duhu; mislim da je to zapravo i suština civilizacije.

Na dvije pjesme (napisane na engleskom jeziku) Brodskog je nadahnuo rat u Bosni i Hercegovini. O njima pišem na drugom mjestu; čini mi se, međutim, da je srž engleskog Brodskog u pjesmi Love Song, imenjakinji kompozicije koja je romantičnim dušicama iz moje generacije neporecivo omilila Roberta Smitha i The Cure. Pjesma je formom naoko jednostavna: sastoji se od četiri katrena, a u svakom katrenu se duhovito analiziraju po dvije hipotetske situacije. U ljubavnoj poeziji, takav je postupak skoro pa opšte mjesto; odmah na pamet pada, recimo, Leonard Cohen i I’m Your Man. Kad je o jeziku riječ, upravo u ovoj pjesmi očita je pomenuta kolokvijalnost Brodskog, od upotrebe skraćenih oblika pomoćnih glagola karakterističnih za govorni jezik do nekih skoro slengovskih termina. U prve dvije strofe, hipotetske situacije se razlikuju po, da iskoristim šahovsku analogiju, bijelim figurama; strofe počinju onim u kojima bijele figure ima ona, a završavaju onim u kojima bijelim figurama igra on (lirski subjekt). U dvije posljednje strofe pak, bijele figure su uvijek njene, pa je i njegovo prilagođavanje nužno veće.

Duša pjesme je, naravno, završni kuplet. Ta hronološki posljednja hipotetska situacija, osma po redu, dakle, najrealnija je. Lako je zamisliti šta bi pjesnik uradio kad bi se njegova voljena utapala, lako je stvoriti fiktivni what if scenario, pa reći ja bih ovako da si ti ptica, ili da si Kineskinja. Šta učiniti kad se fantazija ostvari, kad se ljubav s poetskih visina spusti u svakodnevnicu života? Odgovor Brodskog je genijalan jer je istovremeno i banalan i duhovit; zapravo sam odgovor je banalan, ali je obrazloženje duhovito. Da si mi žena, ja bih te volio,/ jer Crkva razvod nikad ne priznaje – tako završava pjesma. Kao u onoj čuvenoj pošalici Umberta Eca prema kojoj (post)moderan čovjek nije u stanju bilo kome da iskreno kaže Volim te najviše na svijetu i da, u najmanju ruku, stvar mora ironizirati pa eventualno reći Volim te najviše na svijetu, kako bi rekla Barbara Cartland, Brodskom treba autoritet Crkve da podeblja izjavu ljubavi. Pronašavši (makar i ironično) razlog za trajnu ljubav u Crkvinom protivljenju razvodu, pjesnik može poetizirati i onu vrstu ljubavi koja se najteže uklapa u pjesmu, može, dakle, poetizirati i bračnu, svakodnevnu ljubav. 

E, slušaj ovo. Zanimljivo je.

Imam frenda. Uspješan je književnik i kolumnist. Moglo bi se reći da je među najjačim kolumnistima u nas. Kako se zove? Ma nije bitno, bitno je da na tržištu stoji dobro. E, pa tog mog frenda je neki tip prozvao da promovira četnike. Kako se zove taj tip? Nije ni to bitno. Bitno je da on na tržištu stoji bitno slabije nego moj frend. I onda mog frenda taj tip optuži za to… da je četnik ili širi ideje ili tako nešto.

E, to je priča prvog frenda.

***

Nije prošlo ni par dana od te priče, kad zove mene drugi frend.

Drugi frend je najbolji izdavač stripova koji se u zadnjih dvadeset godina pojavio kod nas. Cijenjen je u susjedstvu, a, primjerice, jedan Larcenet mu šalje rukopis u isto vrijeme kad i svom francuskom izdavaču. Al da ne skrenemo s teme…

Tog drugog frenda policija je pozvala na informativni razgovor. Tamo mu je saopćeno da je protiv njega podignuta kaznena prijava. Anonimna. Prijava se sastoji u tome da se mog frenda optužuje da je uz pomoć nekog Srbina iz Ministarstva kulture, koji mu je otkupljivao stripove, financirao – SDSS. Kad mi je ispričao sve to, predložio sam mu, smijući se, da od tog napravi strip. Frendu nije bilo smiješno. Frend je bio prestravljen.

To je priča drugog frenda.

***

Imam i trećeg frenda.

I on je uspješan u svom poslu. Pravi enigmatiku, križaljke za dnevne novine i dobro mu ide. Ispričao mi je da u novine redovito stižu mejlovi protesta od nepostojećih ljudi u kojima ga se optužuje da u križaljke namjerno stavlja – srbizme. Možda nisam spomenuo, ali i taj treći frend je u svom fahu najjači na tržištu.

***

Zaključak?

Prvo, imam frendove koji odlično rade svoj posao i najjači su na tržištu.

Drugo, konkurencija im je za kurac.

U nedjelju, 27. marta, izašao je u Politici pod naslovom “Razumeti Alberta Špera” opasno poremećen intervju s književnicom Birgit Kosović, dobitnicom nagrade za najbolji danski roman u 2010. godini. Njena “Dvostruka zemlja” je priča o posljednjem raspadu Jugoslavije i sudbini bivšeg partijskog sekretara Milovana Kosovića, koji po izbijanju građanskog rata mora bježati iz Dubrovnika. Dozvolio sam sebi da o tom romanu znam samo ono što piše u stisnutom uvodniku intervjua, a i bolje je tako, s obzirom na to da dobitnica nagrade o Jugoslaviji izgleda zna koliko i mrtva djeca o Trnoružici i vretenu, dok ih sve zajedno ne nabodu na fatum.

“Još od djetinjstva otac mi je pričao o našoj porodici iz Jugoslavije. Kao da mi je pričao bajke, ili pripovedao o Homerovoj Odiseji, o ljudima koji su u ratu, koji su ubijali i stavljali svoje živote na kocku zbog ideala… Neki članovi moje porodice pobegli su od rata u Dansku. Imala sam tada dvadeset godina, i iako sam smatrala da je sve vrlo ozbiljno, i dalje su to za mene bile samo priče. Ali priče ožive tek kasnije u životu. Dug je to proces, kada se ujutru probudite i kada se suočite sa onim što vam je neko uradio, ili šta ste vi uradili njemu.”

I sve tako, devetnaesto stoljeće.

Kroz razgovor se ispostavlja da Milovan Kosović, lik partijca u romanu, skriven od rata u nekom selu prolazi kroz trans raščaravanja svijeta u kojem sebe sada smatra izdajnikom i želi postati – Nebojša. Kako roman čitao nisam, o motivima bivšeg partijca koji 1991. zbog osjećaja izdaje želi postati Nebojša ne želim nagađati, pogotovo jer dobitnica nagrade u intervjuu o pojmovima krivnje, izdaje, agresora i žrtve govori u tropima, tehnikom suzdržavanja od suda. Indikativno je, međutim, da on želi postati baš Nebojša a ne recimo Desmond, jer Balkanu, smatra dobitnica nagrade i s indignacijom optužuje Tita za rat, nedostaje format jednog Desmonda Tutua. Ali dobro, neka, tropi su tropi, a roman, eto, nisam čitao.

Problem je, međutim, kad dobitnica nagrade rasuđuje, a sve u želji da mentalno stanje Jugoslavije opiše koristeći biografije ljudi poput Alberta Speera, nacističkog ministra rata i Hitlerovog lieblinga. Onda ona kaže ovo: “Žrtve moraju da shvate kako je to biti Albert Speer”.

Bez obzira što oprezno naglašava da time ne želi reći kako je Speer nevin (čuj, naglašava), već samo naznačiti težinu te posebne šperovske postratne skrupule, života, naime, s tolikom krivicom, obratite pažnju na ovaj solidni moraju da (müssen), naspram opcionalno labavijeg trebaju da (sollen) u sudu dobitnice nagrade. Prvi predstavlja jezik podrazuma, vojnih direktiva i već odlučenih stvari, a drugi jezik slobodnog uma koji tek treba odlučiti. Glagol morati, to je, rekao bih, zajednički nadgrobni opis svih žrtava, to je sintaksa koja im je a priori oduzela izbor da budu bilo šta drugo, osim žrtve. Možda dobitnica nagrade misli da su se žrtve već dovoljno dobro navikle na svoje müssen, befehl i sofort, pa im neće biti problem i razumijevanje za svog ubojicu nametnuti kao moralnu obavezu, jer drugog kurčevog objašnjenja nema. Zašto bi inače, dobitnice nagrade, žrtve morale da shvate kako je to biti Albert Speer? I kojeg Alberta Speera da shvate žrtve iz Srebrenice?

Izgleda se šatro pokajanje Alberta Speera po Njemačkoj i Europi poslije oslobođenja u tajni rasprostranilo kao prilog tezi da je njegovih šest godina staža u ratu i barem tri godine u holokaustu isto što i jedan eto momentalni pad koncentracije, skoro pa trenutak slabosti u životu koji inače pršti i buja i brekti u prostoru punom vrline. Ja to ne pušim. Čak je i notorni Joachim Fest u svojoj konačnoj presudi Albertu Speeru zaključio da je on kao i većina nacista u suštini bio jedna nedovršena ličnost, arhetip čovjeka organizacije.

Nedavno sam u srpskom prijevodu pročitao autobiografiju Marcela Reich-Ranickog, inače žrtve. To je knjiga koja je bolja od života i dostupnija od smrti, jer je napisana. U jednom briljantnom pasusu Reich-Ranicki opisuje odlazak sa suprugom u kuću Joachima Festa, istog onog koji je po otkriću jugend prošlosti Güntera Grassa izjavio da ni bicikl od njega više ne bi kupio, na jedno visoko privatno okupljanje povodom izlaska Festove monumentalne biografije Adolfa Hitlera. Marcel Reich-Ranicki je tada već bio etablirani buldog njemačke književne kritike, cijenjeni urednik književnosti u Frankfurter Allgemeine Zeitungu i najbliži Festov suradnik. Isto tako, Reich-Ranicki je u svakom trenutku svog života znao što treba učiniti, i kad su mu roditelje gasili u komori i kad je s vješala skidao oca svoje buduće supruge (tako su se upoznali), osim kad mu je tu, u kući prijatelja Joachima Festa, između više ljudi prišao baš taj napaćeni Albert Speer i pružio mu ruku. Ranicki piše da se obeznanio istog časa, rasplinuo i rukovao kao oduzet, a Speer je samo šeretski namignuo prema velikoj crnoj knjizi na kojoj piše Hitler i rekao: “Njemu bi se to svidjelo.”

Šta li Birgit Kosović iz ovoga razumije ne znam, ali znam da banalnost zla nije u deficitu mišljenja, u ordinarnoj gluposti, u lošoj inteligenciji, nego u apsolutnom izostanku te pojave, u potpunoj njenoj suspenziji. Banalnost zla je kad se čovjeku prohtije da postane prekidač ili plinsko crijevo.

U sex shopu na aveniji Wisconsin kupio je poklon za djevojku i onda se taksijem vozio do zgrade Kongresa. Žurilo mu se na važnu pres-konferenciju onog senatora s Floride, o čijem seksualnom skandalu se puno priča ovih dana.

U grupi novinara, ispred zgrade Kongresa, čekao je početak najavljenog senatorovog obraćanja javnosti, kad je zvonio telefon. Producent je od njega tražio da se vrati u redakciju, i neka zaboravi na senatora s Floride. U vrijeme telefonskog razgovora, on je raspakirao poklon za djevojku, da se oslobodi kabaste, plastične kutije koju je potom odložio na tratinu, uz onaj ukrasni zimzeleni žbun. Poklon je, u plastičnoj vrećici, sklonio u svoju reportersku torbu, pozvao je taksi, i poslušno se vratio u redakciju.

Iste večeri, evo ga u restoranu s djevojkom.

Oni su mladi ljubavnici i jedno drugom se nekontrolirano raduju. Namjeravao je da joj poklon uruči tu, za stolom, a onda je odustao. Upravo je sa zanimanjem gledao vijesti na restoranskom televizoru. A vijest koja je obilježila ovaj dan pokazuje Kongres, iz zgrade se u žurbi evakuiraju senatori. Potom je u kadru bomb squad tim usred svoga rutinskog posla: vrzmaju se u teškim skafanderima, a ispred njih jedan metalni robot napreduje preko tratine u smjeru plastične kutije za koju se očigledno vjeruje da u sebi skriva eksploziv. U ovom času, u restoranu, dvoje ljubavnika sa zanimanjem prate vijest. On ima osmjeh čuđenja pred onim što upravo gleda, a ona, dok pogledom slijedi malog robota koji između svojih metalnih ruku odnosi kutiju, kaže:

“Opet bomba!”

On je rekao: “Da.”

“Ti si bio tamo?”

“Da.”

“Da li te je bilo strah?”

“Da.”

Christo je umjetnik koji “pakuje” čuvena zdanja/građevine u bijelu plastiku. Ovdje, u Skissernas museumu, ima nekoliko skica, eksponata i planova oko pokrivanja Rajhstaga u Berlinu. Vlasništvo su, mislim na te skice i makete, nekog bogatog Šveđanina Lilje, koji, da ne bi platio porez, ostavlja sve ovo Skissernas muzeumu na šest godina. I sad se ja krijem između tih skica i punim svesku besmislenim redovima. A kada je, 50-ih, Christo bio Hristo i studirao likovnu akademiju u Bugarskoj, imali su u zadatak da ljeti obilaze kolhoze i zadruge i da kreativno podupiru kolhoznike u aranžiranju traktora, vršalica i zaprega uz prugu kako bi putnici Orijent-expresa zaključili da je Bugarska pitoma i rodna kao rajska bašča. Christu se, čitam, to pakovanje “komunističkih zaprega i traktora nije svidjelo”. Sad pakuje buržoaske ledne i nakazne građevine i uživa. Jer oni ga dobro plaćaju i nazivaju ga umjetnikom. Nema slobode na Zapadu. Nema je ni na Istoku. Ali tamo, na Istoku, bar postoji san kako je ima na Zapadu.

i nezapamćena osveta diverzanta Rake

Meho je svake večeri prije nego što zaspi puštao da mu u srcu, nečujno, po desetak minuta, prede čežnja za Sarajevom. Rečenice koje je uvodeći se u san sklapao u još budnom mozgu, nisu nastajale u jednini. Kao da nije sam, nego kao da je zajedno sa njom, tom svojom čežnjom, kovao planove o povratku u rodni grad, koristio je množinu: Onda ćemo, Treba da vidimo, Ako nam se namjesti… Biće tu za nas još prilično posla… Baš tako: za nas. A za koga za nas? Za njega, Mehmeda Sidrana, političkoga krivca, robijaša i rekonvalescenta, i za njegovu čežnju s kojom sljubljen svake noći mašta o danu povratka. Nije pregolema razdaljina između Zvornika i Sarajeva, kad bi drugovi dozvolili on i njegova čežnja savladali bi je, uz dva-tri konaka, u vlaseničkom pa u sokolačkom hanu, kao od šale, ama i pješice…Kad bi drugovi dozvolili… Zaista, on ni na svoja poslovna putovanja po Srbiji nije išao bez usmene dozvole majora Udbe druga Ostoje Cekića, s kojim je, eto, sticajem okolnosti (kafana, šah, i, ah, ona razonoda po Banji Koviljači!) postao i gotovo prijatelj. A da na svoju ruku kriomice ode u Sarajevo, makar i na pola sata, bilo je potpuno nezamislivo i značilo bi – u to ne može biti nikakve sumnje! – sam uzeti povratnu kartu, i sam sebi ispisati putni nalog za Goli otok. Trenuci kad se čežnja za Sarajevom pretvarala u pomamu nailazili su uvijek iznenada i bez ikakvoga povoda, uvijek za stolom, u kafani, u društvu, među novim prijateljima, i uvijek tamo negdje pri sedmoj-osmoj čašici rakije, dok otpija, pridižući bradu i zaturajući glavu unatrag, da rakija ljepše i mekše klizne niz grlo. Uvijek u tom trenutku. Odoh sad u Sarajevo! Stresao bi se sav, ko pseto kad iziđe iz vode, i ko bi to vidio nije mogao pomisliti ništa drugo nego da se čovjek stresa od žestine ispijenog pića. Bože svemogući! Tako nalik istini, isto istina, a toliko daleko od istine! Naučio je Meho te napade pomame Odoh sad u Sarajevo! eliminirati odlaskom, nakratko, umjesto u Sarajevo – u kafanski klozet. Tu bi hladnom vodom ispljuskao uzavrelu kožu lica, a sve to vrijeme, od trena kad je podigao stražnjicu sa stolice, pred očima držao kakvu sliku sa Golog otoka! Kakvu god, prvu koja naiđe… Iz klozeta izlazio poput svih normalnih pripitih ljudi: pričajući nešto sam sa sobom. Ko bi poželio da čuje šta to, izlazeći iz klozeta mokra lica, sam sa sobom priča upravnik Kasine Meho Sidran, morao bi prići sasvim blizu, i dobro razapeti uši: Ići ćeš ti u pizdu materinu, a ne u Sarajevo! Izgovorio bi tu rečenicu više puta, na različite načine – Da, da …u lepu pizdu materinu! – pa se osvrtao uokolo, strahujući da ga nije čuo kakav denuncijant-dobrovoljac koji bi njegovoj psovki pridodao kakvo krupno državno-partijsko ime, upakovao tako jednu prilično solidnu informaciju i isporučio je tamogdjetreba.

Cinkarenje, otkucavanje, denunciranje, na Golom otoku, nije znalo za logiku i granice. Dobro, nekakve logike, logike golootočke, moralo je biti, ali granice – ni govora, granice nisu postojale. Onaj prijavi onoga zato što je dugo, nepomičan, na leđima, ležao na kamenitom tlu i netremice gledao u nebo! Udri bandu! Ama stani, šta je tu vrijedno cinkarenja? Šta je čovjek skrivio? Ležao i gledo u nebo! Šta? Evo šta: banda time poručuje kako čeka da dolete ruski avioni koji će izvršiti padobranski desant, osloboditi poštene komuniste i skinuti sa vlasti Titovu revizionističku kliku! Zar to nije tako očigledno? Zato banda tako uporno leži, zato banda tako uporno gleda u nebo! Udri bandu!

Na Golome otoku, znali su proći mjeseci i godine, a da iz tijela robijaša sadržaj ne iziđe u čvrstom obliku. Proliv, dizenterija, bilo je normalno opće zdravstveno stanje logoraša, a umiranja od stomačnih bolesti – unatoč plemenitim naporima doktora Nikole Nikolića – normalna umiranja, prirodne smrti. Pedesetak metara od logorskih baraka robijaši su, nakon dva mjeseca krvavog lupanja u kamenu, načinili septičku jamu i nad njom skucali niz od desetak nepregrađenih poljskih klozeta, s leđnim zaklonom od šperploče i rukohvatnom pritkom, da se kakav slabićak ne poklizne na uvijek mokrom i usranom nogostupu, pa strovali u govnaru. Korisnici lijepo vide jedan drugoga, i vide šta koji sere i kako sere. Mogu i pričati šta im je volja, ali to nije pametno, i većina se od toga brzo odučila. Seri šutke i gledaj svoja posla! Čučala tako dvojica jedan do drugoga, radila rađu, i prvi, ne mareći što ga drugi posmatra, kad primijeti da iz njega izlaze nesvarena zrnca graha, podmetnu dlan svijen u kašiku i u njoj sabra desetak lijepih primjeraka. Kad završi, opra ih pod mlazom klozetske poljske česme i žurno pojede kolutajući bionjačama na sve strane. Uslijedila denuncijacija, i najteža kazna: bojkot. Zašto? Zato što je banda time htjela – onima koji gledaju i koji će to prenijeti dalje! – poručiti kako na Golome otoku ne valja hrana, kako su kažnjenici toliko gladni da jedu i zrna graha izvađena iz vlastitih govana! A da li je to istina, drugovi? Nijeeee! Šta da radimo s njime, drugovi? Udri banduuuuu! Pa urlanje i pjesma:

Ubićemo svakog skota
Ko je protiv KaPeJota!

Dok se Meho tako, prizivanjem golootočkih utvara i sjena, oslobađao pomame za Sarajevom, djetinji život u Zvorniku tekao je mirno i na sve njegove senzacije A. Sidran je, kao mladi pisac, mogao gledati malčice osmjehnut, s mrvom rezignirajuće autoironije.

Kuća se nije srušila a mama je otišla u bolnicu da rodi Dinu. Bolnica je bila u Grobnicama pokraj šljivika u jednoj novogradnji i mi smo svaki dan išli da obiđemo mamu. Sa nama je išla i teta-Ivanka i čika-Hasan teta-Ivankin muž. To su bili tatini i mamini drugovi i oni su stalno dolazili kod nas i mi smo stalno dolazili kod njih. Ja sam jednom spavao kod teta-Ivanke i tada sam prvi put vidio prikazu. To je bilo ovako. Spavao sam u kuhinji na otomanu i bio sam okrenut vratima sobe u kojoj je spavala teta-Ivanka sa djecom. Čika-Hasan nije bio došao kući jer je i on volio da pije sa mojim tatom. Ja sam dugo čitao knjigu Timur i njegova četa i kod mene je bilo upaljeno svjetlo a u sobi kod teta-Ivanke bio je mrak samo je padalo malo svjetla iz kuhinje pošto su bila otvorena vrata. Ja sam zaspao s knjigom a svjetlo je ostalo upaljeno. Poslije sam se probudio ne znam zašto. Pogledao sam u sobu i vidio visokog čovjeka u crnom ogrtaču navučenom preko glave. Gledao sam u njega i on je gledao u mene ali mu nisam vidio oči ni lice. Onda se on okretao prema krevetu gdje je spavala teta-Ivanka sa Medom i Gordanom. Malo je gledao tamo pa onda u mene. Ja sam se štipao da vidim sanjam li ili je to stvarno. Bilo me je strašno strah i nisam smio vrisnuti. Onda više nisam mogao izdržati nego sam skočio sa otomana i uzeo jednu štokrlu i zaklonio njome lice pa vrisnuo Teta-Ivanka neko je u vašoj sobi. Čim sam skočio i vrisnuo onaj je čovjek-prikaza skrenuo ulijevo u ćošak kojega nisam vidio ali sam znao da tamo stoji velika vješalica. Teta-Ivanka je odmah skočila i istrčala kod mene u kuhinju. Ja sam bio problijedio pa je i ona problijedila. Prišla je vratima i provukla ruku pošto je prekidač bio odmah kraj vrata i upalila svjetlo u sobi. Onda je virila i polako i oprezno ušla u sobu ali tamo nije bilo nikoga. Rekla je Ti si to sanjao. Hodi pogledaj, nema nikoga. Ja nisam smio da pogledam a poslije me jedva nagovorila. Zovnula je iz komšiluka teta-Fadilu čika-Hasanovu sestru pa su mi davale vode i šećera a ja nisam htio da uzmem. Molile su me da spavam a ja nisam mogao to jest nisam htio jer me bilo strah. Teta-Ivanka je rekla Mislila sam da je ušo neki lopov. Pošto sam ostavila otključana vrata da Hasan može ući. Ja sam rekao Da je bio lopov on bi prošao kroz kuhinju pored mene i pobjegao. Pa šta ti misliš da je bilo rekla je teta-Fadila. To je bila prikaza rekao sam ja. Poslije je jednom teta-Ivanka pričala mami kako njena služavka koja kod nje dođe na veliko spremanje to jest pranje veša i ribanje kuće nikada neće da ostane na konaku. I kad ostane do dvanaest ona i u po zime kaput na ramena pa kući. Pitam je: Zašto bona ne ostaneš na konaku? Kaže: Ne smijem vam reći. Zašto bona ne smiješ? I ona mi kaže kako u njenoj to jest ciganskoj mahali stare žene govore da se u mojoj kući oduvijek javljaju duhovi. Čudno, jelde Behija ? Možda se tvome Avdi ništa nije pričinilo. Vjeruj svašta, moja Ivanka.

Ako je neko pomislio, grdno se prevario: onaj cinkaroš iz golootočkog klozeta čučavca uopće nije bio bezvezan tip. Komunista, partizan i provoborac, iz rata izišao kao prvoklasan stručnjak za eksplozive, miner i diverzant. Mnoga golootočka pisana svjedočanstva pominju ga u raznim varijacijama njegovoga nadimka Raka. Zašto se uopće bavimo njime? Da ne cmizdrimo nad Mehinom sudbinom, da lakše i brže prepoznamo bezazlenost njegovih zvorničkih patnji. Žudnja za Sarajevom, pa šta? Pomama za Sarajevom, pa šta? S time možeš u kolo, pa do smrti preplitati moravac, žikino i kozaračko! Ih! Ti i tvoje patnje! Slušaj ovo! Čovjek je, Raka, sa Gologa pušten nakon tri i po godine, prema uvriježenom pravilu: onda kad u njemu ni trun od čovjeka ne ostane, i baš onako kako mu je i obećao njegov isljednik: pustiću te onda kad se i meni ogadiš! A izlaskom na slobodu, njegove su najgrđe muke tek započele! Određeno mu da živi u Zagrebu, pod obavezom da radi kao Udbin stalni profesionalni doušnik i provokator. Ne radi li, slabo li radi – ide natrag na Goli. Radio čovjek neko vrijeme prilježno kako je znao, ali se uskoro, prilično brzo, potrošio ljudski materijal u njegovoj blizini i nije više bilo nikoga koga već nije zbog nečeg ocinkario. Ljudi ga odavno provalili, četiri puta sačekivali i prebijali u mraku. Odlazi u Službu, po stoti put preklinje da ga oslobode doušničkog posla, neka mu dadnu štabilo drugo, za ovo je postao apsolutno neupotrebljiv. Pouzdan poznavalac ovog slučaja, pod književnim pseudonimom R. Panić, potrošenom doušniku u usta stavlja rečenicu: Za pet minuta praznim svaku kafanu! Garantovano! Neko se u Udbi naslađuje njegovim mukama, ne daju mu razrješenje, on smišlja i izvodi strašnu osvetu. Na Zrinjevcu, tačno ispred neugledne zgrade u kojoj je bilo sjedište zagrebačke Udbe, zgrade u kojoj je mnogo suza prolio i mnogo batina pojeo, on izvršava samoubistvo. Uvrebao kišnu, maglovitu noć, i objesio se, niotkog primijećen, na stablo lipe, tri, tri i po metra visoko, da ga svaki prolaznik mora vidjeti! Svejedno kojom stranom ulice, i svejedno u kojem smjeru ide – ne može ga ne vidjeti! Po sebi, o remenu i oprtačima, okačio desetak raznovrsnih ubojitih mina, na prsa svezo karton na kome je velikim slovima ispisao: JEBEM VAM MATER ZLIKOVAČKU! NE DODIRUJTE ME! MINIRAN SAM! Osvanulo jutro, pun Zrinjevac ranoranilačkog naroda što od Kolodvora hrli Centru, zapuhao i nekakav lijep, suh sjeverac i stao okretati tijelo ukrug, kao kakav eksponat na izložbi, da se odasvud vidi kako treba. Panika, ludilo! Vlastima trebalo sat i po vremena, dva policijska i četiri interventna voda vojske, troja borna kola, da se rastjera narod, zaustavi saobraćaj i zatvore sve prilazi “licu mjesta”. Potom cio dan, do predveče, da sa stručnjacima jačim nego što je bio samoubojica, deminiraju njegovo tijelo i sa stabla lipe na Zrinjevcu skinu državnu sramotu. Ne zna se da li je istina, ali u jednom svjedočanstvu piše kako je Rakina osveta predvidjela i neobičan detalj: isplažen jezik, stisnut među zubima već mrtvih čeljusti. Modar i zelen, jezik isplažen pravo u prozore Udbinoga glavnog stana.

Herceg Novi

Ovdje, na ovo mjesto, na Trg od soli
U doba Hercega Stjepana, dolazilo se
Iz mjesta svih Huma, Zahumlja i Duklje
Iz Srbije i Trakije daleke, da bi se kupovala sol

Jedni kojima je obljutavio život
Drugi koji su na suncu sušili more
I njihove žene, koje bi za života
Otplakale do dvije, do tri oke najbolje soli

Ovi su kupovali, oni prodavali
Drugo sve bilo je kao što i danas biva
Kad je ostalo još samo ime: Trg od soli

I njihove visoke, vitke figure, muškarci
I žene od soli, dok ih prva septembarska
Kiša ne istopi, a od kupaca: ni traga, ni kosti

***

Sol

Ima li Boga u soli što ju vjetar preko mora nanosi
I njome šiba naša lica, ima li Boga u vjetru što je
Iznenada zapuhao, je li Bog sol, je li Bog vjetar
Šutnja koja nas dijeli, dok čekamo onoga koji će izdati

Pa zamišljamo njegovo lice, ružno li je, žensko li je
Lice onoga koji će izdati ovu strepnju, ovaj strah
Pred olujom koja se najednom digla, pa se upitamo
Je li Bog sol, je li Bog vjetar što ju preko mora nosi

Zamišljamo lice onoga koji će pred smrtnom prijetnjom
Ili za sedamnaest zlatnika, izdati nas i sebe, i svaku stvar
Ljudsku, u ovome času učiniti praznom i šupljom

Poput kante koja tandrče privezana za branik automobila
S mladoženjom i mladom, negdje u Kani Galilejskoj
U budućnosti dalekoj, kad znat ćemo, je li Bog sol, je li vjetar

Biljka debelih mesnatih listova, kojoj ne mogu naškoditi ni led, ni žega, jednako je zelena i usred zime, kad izviri ispod snijega, i na proljeće i u ljeto, i svejedno joj je iz kakve zemlje i na kojem mjestu raste, na svjetlu ili u sjeni, i sva je, zapravo, u skladu sa svojim neobičnim imenom. Čuvarkuća.

Isto se zove u svim krajevima u kojima se govori ovaj jezik, u svim njegovim varijantama, i u svim jezicima koji – u skladu s vladajućom političkom korektnošću – ovako isti iz njega izranjaju, i nije važno kaže li se na nekom od tih jezika: moj dom ili moja kuća. Ona u jeziku i u svijesti čuva i jedno i drugo. Čuvarkuća.

Može se razlistati u bogat, širok grozd. A može ostati sitna, s tek pet-šest listića. Jednako debelih i mesnatih, zdravih i čistih od svih biljnih bolesti. Između velike i male razlike, zapravo, nema. Osim što mala, valjda, nije imala uvjeta da postane velika. Kao što neko ima veliku, a neko malu kuću. To ne znači, međutim, da ispred velikih kuća rastu i množe svoje listove velike, a ispred malih male. Čuvarkuće.

Za sve koji nemaju svoju kuću ili za sve čiji je dom virtualan, u kompjuteru, Miki je s pažnjom, svjestan da fotografira nešto što je čovjeku važno, snimio ovu čuvarkuću. (mj)

Sedam dana čistim podrume Skissernas museuma. Svakog sam se čuda nagledao. Ali, sobica zadnjeg pravog (zaposlenog) čuvara – niko mu se ne sjeća imena, “a do juče beše ovdje” – ostat će mi u trajnom sjećanju. Nije viša od naručja, i tu je, taj Finac, svoj život smjestio. Pripadao je grupi krig barn – ratne djece, koja su, iza četrdeset pete/šeste, prebačena iz Finske ovamo i ovuda, zatim, rasijana. Bio je slikar-amater, sobica je puna polupraznih rolni crtaćeg papira, drvenih ramova, skorjelih tuba i četkica, ali i košulja, pantalona, gaća, kašika, tanjira. Našao sam i budilnik koji je – kosa mi se digla s glave – zazvonio kad sam ga navio. Pričala mi je Marta da je Fincu ta sobica bila druga kuća i da je o vikendu u njoj i spavao. Inače, živio je u Malmeu, svakog dana putovao i stizao na posao dva sata ranije i dva sata docnije odlazio.  U 46. godini se razbolio i nije mogao putovati. Tadašnji šef muzeja, jedan divan i plemenit starac, dozvolio mu je da noćiva u ovoj odaji. I ovdje, gdje sad leže, jedna preko druge, vreća s gipsom i vreća sa skrobom, pronađen je mrtav. Marta kaže: “Umro je u nedjelju, i kako muzej ponedjeljkom ne radi, našli su ga u utorak i predali nekom finskom udruženju, jer nije imao nikog bližeg. Nije imao ništa, osim ovih dreha ovdje. I kako ih, sada, baciti u smeće?”