Na početku i na kraju života, Ivo Andrić je pisao pjesme. Između je pisao priče, koje bi, katkad, ulančavao u romane. Lili Lalauna neobična je, netipična Andrićeva pjesma, jer je načinjena od jedanaest slogova i samo pet glasova, dva suglasnika i tri samoglasnika, koji niti u jednoj od niza varijacija, nanizanih u tri katrena, ne tvore značenja ili smislene fraze i sintagme. U bilješci, koja se obavezno objavi uz pjesmu, piše da je Lili Lalauna ime jedne Grkinje, i da je “od slogova njenog imena Andrić načinio ovu pjesmu”. Je li tako ili nije, mi ne znamo. Kao što ne znamo ni što je Andrić imao s tom Grkinjom, ako je Grkinje i bilo. Ono što znamo jest da je u Lili Lalauna na kratko pokušao pisati onako kako su u njegovo vrijeme, između dva svjetska rata, pisali oni njegovi pjesnički sudrugovi, avangardisti, nadrealisti, razni šašavci, s kojima on inače, u književnom, ali ni u životnom smislu, nije imao skoro ništa. Lili Lalauna je kao kratak pozdrav s drugih obala.

Jednostavnost pjesme i njezinu pjevljivost iskoristili su, a u povodu piščeve obljetnice, beogradski glumci Vjera Mujović i Goran Sultanović i otpjevali je. Zvuči dobro i plemenito, tako da bi se oko pjesme čije riječi ne znače ništa mogli isplesti pozorišna predstava ili film.

U našim prigovorima na današnji tretman Ive Andrića u javnom prostoru, u obrazovnom sistemu i od strane političkih instanci i institucija, uz eksplicitno ili češće samo implicirano uspoređivanje s Andrićevim tretmanom u kulturnoj politici prethodnoga, jugoslavenskog sistema, krije se mogućnost stvaranja jedne pogrešne predodžbe i izazivanja još jednoga nesporazuma, koji se oko Andrića ionako množe, gotovo proporcionalno broju godina od njegove smrti i od propasti jugoslavenskoga kulturnog i političkog sistema. Lako se, naime, iz tih prigovora može steći dojam da se taj nekadašnji odnos prema Andriću i mjesto koje je zauzimao na tadašnjem službenom kulturno-političkom „ikonostasu“ može smatrati dobrim i poželjnim, za razliku od današnjega, koji je, eto, na različite načine samo vulgarna politička i nacionalna instrumentalizacija velikoga pisca.

U simboličkom poretku i hijerarhiji vrijednosti koji je izgrađivan u jugoslavenskoj kulturnoj politici Andrić je još i prije Nobelove nagrade zauzimao visoko mjesto, a Nobel ga ja tu ne samo učvrstio nego, strože govoreći, kad je riječ o književnosti, ostavio samoga na vrhu te ljestvice. Uistinu, Andrić je u tom sistemu figurirao kao jedini u punome i pravom smislu riječi jugoslavenski pisac. U konkretnim praksama takav Andrićev položaj reflektirao se i realizirao na svim razinama i u svim republikama i pokrajinama Jugoslavije: u obrazovnom sistemu i u školskim lektirama, u izdavačkim programima (nijednome piscu osim Andrića nisu objavljivana sabrana djela u suizdanju svih najvažnijih izdavača od Ljubljane, Zagreba, Beograda, Sarajeva, Titograda do Skopja), u dodjeljivanju svih najviših državnih priznanja, nagrada, odlikovanja. Svaka, pak, Andrićeva posjeta Bosni i Hercegovini protokolarno je bila opsluživana poput posjete kakvoga državnika, neizostavno u društvu najviših republičkih funkcionera, a tako je bila i medijski praćena. A pri sastavljanju Upravnoga odbora Zadužbine Ivo Andrić, osnovane u Beogradu po njegovoj smrti, dosljedno je poštivano načelo zastupljenosti kompetentnih osoba iz svih jugoslavenskih sredina i odgovarajućih ustanova.

U kritičarskoj i znanstveno-interpretacijskoj produkciji literatura o Andriću bila je veoma obimna, s velikim rasponom različitih metodoloških pristupa i načina čitanja, što je, naravno, prvenstveno uzrokovano neiscrpnom inspirativnošću Andrićeve književnosti. No, potrebno je reći i to da su sva ta čitanja bila mahom u afirmativnom, nerijetko upravo apologetskom registru. U izdavačkim programima strogo se poštivala autorova volja, očito podržavana i od sistema, da se kao neslužbeni „kanon“ uzima ono što je sam Andrić za života odobrio u formi izabranih djela u deset svezaka. Nije dolazilo u obzir čak ni objavljivanje ranih knjiga Ex Ponto i Nemiri, koja je autor smatrao „manje uspelim“, da se i ne govori o objavljivanju kontroverzne doktorske disertacije. Tek poslije piščeve smrti udruženi jugoslavenski izdavači sastavili su nova Andrićeva izabrana djela u šesnaest pa zatim u sedamnaest svezaka, gdje su uvršteni Ex Ponto i Nemiri, te izvanredne, do tada nepoznate ili tek fragmentarno poznate proze iz ciklusa nazvanog Omer-paša Latas, O starim i mladim Pamukovićima, Kuća na osami i druge, ali doktorska disertacija ni u ta izdanja nije uvrštavana. (Objavljena je tek u prvom broju malotiražnih Svezaka Zadužbine Ivo Andrić 1982. bilingvalno, u prijevodu i uz znalački komentar Zorana Konstantinovića).

S takvim nimbusom i s takvim posvećenim statusom, dubinskoga kritičkog i problemskog čitanja i analitičkoga rastvaranja Andrića, poput onoga kakvo, recimo, na Krležu još od 1970. primjenjuje i razvija Stanko Lasić, nije bilo, a ono što se jest pojavljivalo u veoma rijetkim i sporadičnim primjerima, bilo je uglavnom intelektualno minorno i više publicistički senzacionalističkō, nego znanstveno utemeljeno štivo. Na taj način Andrićevo je djelo, može se reći, u jednom posebnom smislu riječi oštećivano. Umrtvljivano je, tako što je sakralizirano i tabuizirano; oduzimana mu je mogućnost da djeluje jednim od svojih najvrednijih agensa: dubokom povijesno-antropološkom i političkom pronicljivošću kojom to djelo, opsesivno preokupirano našim svijetom i njegovom historijskom sudbinom, zasijeca u taj svijet baveći se njegovim najbolnijim i najmračnijim pitanjima, u nepotkupljivoj želji da ga rasvijetli i razumije, zajedno s nama, njegovim čitateljima, u empatijskoj potrebi za njegovim iskupljenjem i oslobođenjem od povijesnoga fatuma. Mnogo je primjera toga mrtvljenja, a svi se mogu svesti na selektivnost kojom je sistem iz Andrićeva djela izdvajao ono što će biti zaobilaženo, ostavljano čitateljima da sami po slučaju i vlastitom ukusu otkrivaju, a što na svakom koraku popularizirano (u školskoj lektiri prije svega, općenito u obrazovnom sistemu, ali i u interpretativnim čitanjima). Jedna od rječitih ilustracija te selektivnosti je, recimo, slučaj pripovijetke Pismo iz 1920. godine. Ta čudesna proza – istovremeno pripovijetka o dvojici prijatelja, esej, antropološka studija – napisana je, ili barem ptvi put objavljena, nakon Drugoga svjetskog rata, 1946. godine, dok njezin naslov mnoge površne tumače i danas umije zavesti u zgodnu zabunu da je, kako se jedan poznati sarajevski novinar nedavno autoritativno izrazi, riječ o nekakvim opasnim „pismima koje je Andrić pisao dvadesetih godina“. Priča je, dakle, objavljena 1946, uvrštena je i u izabrana djela, ali je u pedagoški preporučenim i najčešće interpretiranim Andrićevim tekstovima sistemski zaobilažena, i zbog svoje neobične subverzivnosti najplemenitijega kova i trpke istinitosti ostala nevidljiva i nepročitana sve do novijih vremena. U njima jest pobudila veliko zanimanje, ali sada najčešće u službi političke propagande kojom se dokazuju teze ratnih razaratelja Bosne i Hercegovine kao „zemlje mržnje“, u kojoj je harmonija nemoguća. S druge, one patriotski zagrijane strane pak, subverzivnost priče pokušava se kojekakvim dirljivim interpretacijskim sofisterijama i zaobilaženjima relativizirati, ublažiti.

U postjugoslavenskom političkom i kulturnom reljefu postoje čak četiri nezavisne a jednojezične štokavske države u kojima Andrića nije potrebno, a ni moguće, prevoditi, niti se on u njima na običnoj čitalačkoj razini doživljava kao „strani“, kao pisac nekoga drugog podneblja i „tuđe“ kulture. Međutim, u svima tim novim političkim sredinama i kulturnim ambijentima došlo je ili do ozbiljne reduktivne transformacije ili do potpune promjene odnosa prema Andriću. Promjena je naročito dramatična i višeznačna u Bosni i Hercegovini, gdje se nakon političkoga obrata 1990. godine, državnoga osamostaljenja 1992. godine, te rata od 1992. do 1995. odvija proces ukrućivanja triju etnonacionalnih kultura i njihovoga međusobnoga divergiranja. Uz važnu naznaku da je pitanje političkoga predstavljanja i nacionalnog identiteta potpuno prepokrilo sav prostor društvenoga života, što se naročito odnosi na poimanje kulture koja je potpuno reducirana na nacionalno-politički pojam i sadržaj.

U takvome ambijentu Andrić – baš zato što je tako dubinski i sudbinski pisac cijeloga tog svijeta – na neki naopak način u stvari dijeli njegovu sudbinu: opet je, kao i prije, predmetom političko-ideološke instrumentalizacije, samo sada na drugi način i ne više jednoznačno nego „pluralno“.

Ovdje nije prilika ni potreba, no bilo bi zanimljivo napraviti detaljnu „mapu“ tih pristupa i konkretnih postupaka iz perspektive svake od triju institucionalno etabliranih nacionalnih kultura. Srpska je zadržala nešto od prethodnoga glorifikacijskoga diskursa, s time što ga je, književno i identitetski nedopustivo, značenjski svela i suzila isključivo na dimenziju Andrića kao pisca srpske historije i srpskoga naroda. (Indikativno je što se dogodilo sa spomenutom Zadužbinom poslije raspada Jugoslavije: njezina se uprava – mora se reći: prešutno, i bez ikakavih „potraživanja“ s bilo koje druge strane – transformirala iz jugoslavenske u srpsku, sa svim formalno-pravnim konzekvencijama što iz toga proizlaze.) Bošnjačka kultura prema Andriću, također iz nacionalno-političkih razloga, ima naglašeno rezerviran i kritički odnos, ali na pogrešnim premisama, zacrtanima još u onome poznatom iskazu o piscima, među kojima je i Andrić, čija je književnost „Bosnu više dijelila, nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale“ (Muhamed Filipović). Hrvatska kultura iz dugotrajnoga stava tupe ignorancije i pasivnoga odbijanja kao da u zadnje vrijeme prelazi u aktivniji odnos prihvaćanja Andrića, ali tek zbog toga što je otkriveno da bi na političkoj tržnici u nadbijanju s drugim nacionalnim establishmentima mogao biti upotrebljavan i kao hrvatski pisac (pa se, opet posve pogrešno, kao krunski argumenti potežu krsni list, činjenica rođenja u „katoličkoj obitelji“, đačka stipendija „Napretka“ itd.). Ovdje valja uočiti jednu distinkciju: to se počelo događati u okviru hrvatskih obrazovnih i kulturnih ustanova u Bosni i Hercegovini, koje su sve do jučer u svemu, u kulturnoj politici naročito, slijepo slijedile politički diktat i modu iz Republike Hrvatske. S ovom promjenom odnosa prema Andriću, kolikogod karikaturalnom, kao da započinje neka neposlušnost, neko „osamostaljenje“; naime, u Republici Hrvatskoj službeno on je još uvijek neprimijećen i stran.

O četvrtoj perspektivi u Bosni i Hercegovini, onoj, recimo to tako, državnoj, ne može se u pravom smislu riječi ni govoriti. O tome ilustrativno svjedoči činjenica da se u protokolu Predsjedništva Bosne i Hercegovine za 2011. godinu nije našlo mjesto za bilo kakav hommage Andriću s toga nivoa u povodu 50. godišnjice Nobelove nagrade. (Kao, uostalom, ni za godišnjicu prvotiska Divkovićeva Nauka krstianskoga iz 1611, kojim je Bosna prije četiri stoljeća unišla u svijet gutenbergovske civilizacije.)

Po svemu sudeći, Andrić će trebati pričekati neko „treće vrijeme“, neku epohu o kojoj danas ne možemo znati ništa, kada će njegovo djelo biti rekanonizirano, ili, zašto ne, dekanonizirano, te napokon otvoreno za čitanja izvan prizemne političke upotrebe. Kao što Jan Kott napisa za Hamleta – da taj Shakespeareov tekst ima osobinu spužve: ako ga se igra (čita) nestilizirano, on u sebe upija svu suvremenost. Generacijama koje to dožive Andrić će se ukazati u značenjima i slojevima koji nama izmiču.

www.lovrenovic.com

Tomas Tranströmer:

Allegro

Sviram Haydna nakon crnog dana,
i malo topline prolazi mi rukama.
Tipke se podaju. Meki čekići padaju.
Zvuk je bujan, srčan i nježan.
Zvuk govori da postoji sloboda
i da netko ne plaća porez Cezaru.
Zabio sam ruke u svoje hajdnovske džepove
i držim se kao čovjek koji s mirom gleda svijet.
Podižem svoju hajdnovsku zastavu. Ona kaže:
“Mi se ne predajemo. Ali želimo mir.”
Muzika je kuća od stakla na padini;
kamenje leti, kamenje se valja.
Kamenje se kotrlja pravo kroz kuću
ali zidovi od stakla svi stoje cijeli.

***

Na dan kada Tomas Tranströmer prima Nobelovu nagradu, prema engleskom prijevodu Roberta Blya, te konzultirajući švedski original i španjolski prijevod Roberta Mascaróa, usudio sam se, štoviše, s velikim pouzdanjem u svoj sluh odvažio sam se prevesti na hrvatski, i tek pomalo u glazbu, ovu njegovu pjesmu. Zato što je mirna i moćna poput Haydnovih sonata.

11.

Mislim da ovaj grad
I nije tako loš,
Samo mu fali nešto

Kad se pravio
Bilo ga je praktičnije
Napraviti na jednoj obali

Tako bi se izbjegla
Gradnja Staroga mosta

Koji će,
Mnogo godina kasnije,
U ratu, biti srušen

I u miru
Ponovo podignut

Računica kaže da je, ipak,
Dvaput građen,
A jednom rušen

To je zato što ovaj narod
U svojoj svijetloj tradiciji
Ima
Dvostruko izraženiji graditeljski,
Od rušilačkog poriva

I u tom se krije
Sva naša
Neizmjerna sreća
I opće blagostanje

Strah

Kako dječak raste, djedica Rivkin hlapi.

Koliko riječi on nauči, toliko događaja, lica i riječi djedica zaboravi.

Šta sam ono htio reći?, pita i svi se smiju.

Pametnog li dječaka!, kažu, pa ga poglade po glavi, a on se sakrije pod stol.

Kao kad se iz jednoga lončića prelijeva u drugi.

Djedicu Rivkina odveli su u ustanovu istoga mjeseca kada je dječak krenuo u vrtić.

Kako je u vrtiću?, pitaju ga i štipkaju za obraze.

Djedica više nikoga ne prepoznaje, od jutra do večeri sjedi na krevetu i urla od straha čim mu pokušaju prići. Časna sestra, doktor, muha, zrnca prašine u sunčevu zraku, sviju se jednako plaši. Kao dječak kada se ono rađao.

***

Marta

Gospođa Marta imala je devedeset dvije godine kada sam joj ponio vrećice s tržnice na drugi kat stare austrijske zgrade na Obali.

Rekla mi je da sačekam i vratila se s bombonom umotanim u ružičasti svileni papir.

Bombon je imao okus po limunu i tavanskoj prašini.

Ovo je za uslugu!, rekla je.

Poslije sam branio gospođu Martu kada bi o njoj ružno govorili.

Tanke, usahle i jarkocrvene usne, kao da ih nije mazala karminom, nego školskom kredom u boji.

Dva sifilisa, Bog zna koliko gonoreja, uši, buhe i stjenice nekoliko nepobjedivih armija i revolucionarnih pokreta.

Gospoda, oficiri, jektičavi pjesnici.

Začudo, nikada nisam fasovala tuberkulozu! – rekla je.

Lična pratnja prestolonasljednika Ferdinanda, sudac istražitelj Fajfer, dvojica mladobosanaca (obojica maloljetni, pa nisu mogli biti osuđeni na smrt), zatim srpski osloboditelji, i onda godinama, sve do sljedećega rata, neka nova gospoda, glumci, direktor banke, visoki poštanski činovnici, stari Jevrejin koji je izgubio želju, pa je kod nje došao provjeriti je li je izgubio zauvijek; pa opet oficiri, njemački, ustaški i jedan namirisani talijanski colonello, oznaši i udbaši kojima se uvijek nekamo žurilo, prvi poslijeratni studenti, udarnici s omladinske pruge, informbirovci i njihovi uhode, očajnici i samoubojice, sportaši pred odlazak na velika natjecanja, neki ljudi o kojima se ništa ne može reći, i nikada se nije moglo, ni tko su, ni što su, neki kojima nije vidjela lica, neki kojima nije vidjela ono drugo…

Preko svih sam prešla i evo, još sam živa! – rekla je.

A jednom sam – kaže – tješila mladu donu Ines, ženu španjolskoga konzula u Beogradu. Stigla vijest da je nastradao u željezničkoj nesreći, negdje kod Jablanice, odronila se stijena i poklopila lokomotivu. Za njom u Neretvu pošla dva vagona. Bilo devetnaest mrtvih, i jedan od njih konzul Pepe. Nitko nije znao što je radio u tom vozu. Ali ja sam znala, ili sam mislila da znam. Bio mi je redovan klijent. I bio mi je u susjedstvu. I šta ću, nego da tješim donu Ines. Tako sam je tješeći zagrlila, pa osjetila nešto što nisam nikada prije, ni s jednim muškim. Uzlupalo mi se srce i počela sam se tresti. Ona se, usred vlastite muke, bila prepala, gleda šta mi je. Ja što ću, nego se rasplakah i opet je zagrlih, i grlile smo se tako i plakale, dugo.

Davno je to bilo, prije šezdeset i koju godinu. Od tada gospođa Marta o muškima govori tako. Kao filatelist o markama koje sakuplja za drugog.

Te posljednje srijede 2005. godine nebo se širom otvorilo, poput vulkana, i kišilo je cijelo prijepodne. Kao da, umjesto nas ono, u ovom turobnom tranzicijskom vremenu, plače za prošlim vremenima i našom, do dna, urušenom prošlošću.

Oko podneva našao sam se u centru Sarajeva, prolazeći između Robne kuće “Sarajka” i nekadašnjeg Kina “Dubrovnik” (danas “Cinema city”). Proći između ove dvije zgrade bilo je nekako i moguće sve do nekadašnje Privredne banke u čijim prostorima je danas BBI (Bosnia Bank Intenational), ali kada sam krenuo Titovom prema nekad poznatoj kafani “Parkuša”, lokve na trotoaru su me usmjeravale ka ogradi do Robne kuće. A ta ograda, koja već nekoliko sedmica opasuje u ratu devastiranu “Sarajku”, postavio je kupac ovog objekta odlučivši, napokon, da Robnu kuću poruši. Sklonivši se od pljuska, ušao sam u “Parkušu”.

Nekad najomiljenije sastajalište Sarajlija, “Parkuša” (zvaničnog naziva kafana “Park”) odavala je, posebno na ovom kišnom i tugaljivom danu, utisak davnominulog vremena, a taj osjećaj su pojačavali prisutni stariji gosti. Danas je to više slastičarna u kojoj se gostima nude kolači, kafa i sokovi.

Birajući mjesto u uglu, iako baš nisam imao nekog izbora jer je kafana bila puna gostiju, smjestio sam se za sto na njenom kraju do staklenog zida koji odvaja objekat od ulice. Imao sam dobar pregled Titove sa “Sarajkom” u gro planu. Prolaznici su nekuda žurili, štiteći se kišobranima od prskajuće vode ispod točkova automobila.

Nekoliko minuta kasnije, dok sam se razgaljivao prvim gutljajima kafe, iznenadio me prizor sa “Sarajke”. Na njenom prvom spratu pojavi se pet-šest radnika sa reflektujućim prslucima i alatom u rukama. Na otvore, gdje su u ratu od eksplozija nestali stakleni zidovi, dvojica radnika su u donjem dijelu zida udarala krampom izbijajući blokove, koji su činili zid. Prvo donji red, potom onaj iznad njega, potkopavajući tako zid. Ali on nije padao. Ostala trojica bi udarala krampom s unutrašnje strane, pokušavajući da sruše pokopani zid. Odjednom im je to uspjelo i zid se urušio na pločnik ispred Robne kuće. Potom su se pomijerali na drugi, treći… zid i tako redom.

Za pola sata uspjeli su očistiti prvi sprat dijela zgrade ispred kojeg je bila šahovska tabla, na kome su sve do jeseni svoje vrijeme trošili penzioneri mudrujućim potezima šahovskih figura.

Dok posmatram rušenje zidova, nešto me stišće u prsima. Nakašljao bih se najrađe i olakšao tu neprijatnost, ali ne mogu. Film počinje da se odmotava…

Početkom sedamdesetih godina, dok je ovaj dio grada, naročito u večernjim satima, bio vrveće šetalište poput mravinjaka, na kome se svake noći od Baščaršije do Velikog parka kretala kolona šetača – i onaj ko nije bio tu nije mogao ni sresti svoje društvo – započela je, prema projektu arhitekte Vladimira Zarahovića, gradnja najveće robne kuće u Bosni i Hercegovini. Ubrzo nakon njenog otvaranja postala je – rečeno današnjim žargonom – najveći šoping centar. Prestižno mjesto za kupovinu, ne samo za Sarajlije. Kvalitet i modni trend njene robe jedino je mogao da ugrozi poneki primjerak nabavljen na tršćanskom Ponte Rosu, u “Đovaniju” ili istanbulskoj “Kapali čaršiji”. Ovdje se moglo nabaviti sve, gotovo sve, od igle i konca do televizora, kasnije kompjutera i olimpijskih skija.

U “Sarajku” sam ulazio obično od kina “Dubrovnik”, gdje su me dočekivale nasmijane i ljupke prodavačice na štandovima, mada sam ponekad ufurao i iz suprotnog pravca da bi pogledao šta je u ponudi od novoobjavljenih knjiga. Rijetko bih se odatle spuštao u suteren, gdje se nalazila elektronika i bijela tehnika kao i jedan od najvećih sarajevskih hipermarketa, nego bih to činio direktno s ulice. Na prvom spratu sam se divio modnoj odjeći kupujući moderne džempere, rjeđe i odijela, a na drugom i trećem robi koju sam ovdje samo ponekad nabavljao.

Mada sam ovdje kupio dosta i aparata za kućanstvo i modernu garderobu, danas nemam ama baš ništa od te robe što bi me podsjećalo na “Sarajku”. Tegetplavo odijelo, koje sam oblačio rijetko i to samo za svečane prijeme, rođendane ili praznike, “Pikove” košulje i džempere marke “Rašica” za vrijeme rata odnijele su prve komšije provalivši u stan. Istu sudbinu dožio je i “Samsungov” televizor sa plejerom, “Filipsovi” kućanski aparati i druge vrijedne stvari.

Kako nestaje jedan po jedan vanjski zid na “Sarajki”, tako se pojačavaju i moje uspomene na događaje nastale u njoj. Koliko provedenih sati u “Zlatnom restoranu” na posljednjem spratu zgrade? A šta je sa snježnom pahuljicom ispred “Sarajke”? Oh, ona, nastala na pločniku u vrijeme održavanja Sarajevske zimske olimpijade 1984. godine, borila se sve do zadnjeg dana. Nisu je uspjele uništiti ni bradonje sa brda za vrijeme rata 1992-1995. godine, granatirajući je svakodnevno. Oštećena jeste, ali se isticala sve do ovog ljeta, pomalo tužno, kao jedna od uspomena na davnoodržanu Olimijadu u ovom gradu. Kao da je najavljivala svoju i smrt “Sarajke”. Pahulja je, eto, dočekala 21. starosnu dob, a “Sarajka”, nakon nepune tri i po decenije, nestaje u pepelu svojih ruševina.

Pokušavam se sjetiti kada sam posljednji put ušao u ovo zdanje. Pamćenje me izdalo i ne sjećam se. Ali znam da sam još 1999. godine odlazio na kafu u njen jedini dio u prizemlju koji je tada radio, u kafić “Ljiljan”, koji je – bez grijanja – zimi djelovao kao u ratnom vremenu. Taj dio “Sarajke”, sa ulazom od Privredne komore BiH, eto, bio je moje posljednje svratište u njoj.

Sliku Sarajeva, naročito za vrijeme Olimpijade, karakterisala je upravo Robna kuća. Njena svijetloplava fasada, što je bila najava početka osvajanja moderne, nadrealističke arhitekture u gradu, ostala je u svijesti mnogih koji danas, zbog rata u Bosni, obitavaju u Švedskoj, Njemačkoj, Češkoj, Americi, Kanadi i drugim država širom svijeta, i ne znajući da je Sarajevo, eto, izgubilo jedan od svojih modernih prepoznatljivih simbola. Tuga će ih snaći kada dođu, ako navrate, u svoj grad, upravo kao što drži mene ove srijede.

Poslije sat vremena provedenog u bivšoj “Parkuši” izašao sam iz nje, ne znajući da će već sljedeće godine ona, sa napisom “Kraš Choco bar”, biti nešto slično ranijem objektu, ali ipak drugačijem od “Parkuše”.

***
P. S: Koju godinu kasnije na mjestu “Sarajke” iz novih (još dubljih) temelja nikao je BBI centar sa nizom kafana, butika i “Konzumovim” marketom u prizemlju, kroz koje defiluje neka nova generacija Sarajlija koja gotovo da i nije zapamtila “Parkušu”, Olimpijadu, a ni Sarajevo kao centar popmuzike, filma, evropskih košarkaških zvijezda i čega još ne. Na posljednjem spratu BBI centra regionalna televizija “Al džazira Balkan” (Aljaseera Balkans), osnovana arapskim kapitalom, instalirala je svoj studio i pod dirigentskom palicom proslavljenog televizijskog novinara Gorana Milića započinje emitovanje programa za jugoistočnu Evropu na jezicima ovdašnjih naroda, najavljujući pokazivanje i druge strane novinarske istine. Možda baš po “Al Džaziri Balkan” BBI Centar u Sarajevu postane poznat u Evropi, kao što je to nekada u Jugi bila Robna kuća “Sarajka”.

Ova se bajka ne kazuje za Božić…

Marjanova sestrica

Kada se Marjanova majka porađala, uoči Nove godine, on je imao tri godine. Dok mu je majka bila odsutna, kanapom je povezao stolice sa kuhinjskim stolom, a okićenu jelku vezao je za nogare krevetca u kome je spavao. Dok su o ovome prepričavali svojim prijateljima, roditelji nisu mogli da se uzdrže od smeha.

Dve godine kasnije, Marjanova majka je ponovo morala da poseti bolnicu, ovog puta zbog onih ženskih stvari. Ispalo je to opet negde pre novogodišnjih praznika. Majka je, da se deca ne bi uznemirila, spremila pečenu ćurku filovanu džigericom, sa jabukama i suvim šljivama. Operacija je, Bogu hvala, prošla u najboljem redu i otac, koji je svakodnevno išao da je poseti, tog 31. decembra joj je, na njenom omiljenom tanjiru sa žutim cvetovima, odneo lepo spakovan komad pečene ćurke.

Deca su ostala da se igraju sama u kući. Po povratku iz bolnice otac je, pred ulazom u kuću, čuo kako Marjanova sestrica isprekidano jeca. Čim je ušao, imao je šta da vidi: Marjan je vukao svoju sestru kroz kuću kanapom vezanim oko njenog vrata.

Od tada su roditelji odlučili da izbace sve kanape i užad, tajno, da ne bi razdražili sina. Tako je i učinjeno, ali se Marjan uskoro uznemirio, počevši da pretura po fiokama i otvoreno da traži kanap. – Ako ga nemate, kupite mi ga! – vikao je na njih. Pokušali su da mu objasne kako nema toga ni u prodavnicama te zato nisu uspeli da mu ga kupe. Nekoliko dana Marjan je besneo, a onda se odjednom umirio i prestao sa zapitkivanjem o kanapu.

Približavala se naredna Nova godina. Živeli su u kući sa baštom, pa iako otac nije bio neki baštovan, nepotkresano žbunje i neuredno drveće ipak su podsticali da se izađe napolju, među ostalim, u momentima kada bi se unutra preteralo sa bukom i nervozom. Među drvećem najviši je bio jedan bor te otac reši da ga okiti lampionima i novogodišnjim ukrasima kako bi razveselio decu. Popeo se na stočić i tek što je započeo s kićenjem, kroz prozor je video kako Marjan, sav klonuo, leži na tepihu, sa kanapom oko vrata, zavezan za rešetku sestrinog krevetca. Otkud nađe taj kanap?!, stigao je da se upita otac, iako se odmah zastideo te pomisli. Otrča u sobu: Marjan je ležao nepomično na podu, zatvorenih očiju, ali je primetno disao. Otac se pravio kao da se ništa nije dogodilo, tiho je izašao iz sobe i kažiprstom preko usana dao znak ukućanima da ćute. Marjan je produžio da leži još neko vreme, onda je namrgođen ustao, odvezao uže i odložio ga u fioku.

Mnogo godina docnije, Marjanova sestra, sada već mlada žena, sanjala je da u njenom stanu stoji neka prilika, neka senka. Pošla je hodnikom i u mraku napipala džemper, načinjen od oštre vune ili kanapa. Onda je u snu izviknula Marjane, brate moj! i naglo se probudila, sva u znoju, vičući. Izjutra muž je podseti da je vikala Marjane, nemoj!. Možda joj se jezik isprepleo, kao što se to u snu događa, pa je njen usklik zazvučao tako.

San joj se desio na katolički Božić, pred sam njen rođendan, a tačno godinu dana posle bratovljeve tragične smrti.

______________     ____(prigodni igrokaz)

__________________________1.

_________  ____ne znam više gdje je Palestina: bila je
___________  ___u srcima svih – sad više ne, bila je
_________  _____u ustima svih koji sišavši na cestu
___________vikahu Palestina crvena! – sad više ne, bila je
_______     ___u kibucima i u mome glasiću šteneta, onda,
______ ___ __kad je šaptao Izrael crveni, jer komunizam
_____________ako je nekada stvarno postojao u životu
______    ____bilo je to u Komunama socijalistâ i bundistâ
_______  ______na sjeveru Galileje otjeranih iz Europe
________  __crvljive – sad više ne, sad samo crvi preostaju,
________  ___tu u Europi, crvi po eu-normi, tusti od lihve

___________________________2.

_________________  _zločini nagrađivane tvrtke
__________Ujedinjenih Soboslikara Barak & Hamas ne gone me
_______ ______na pisanje, niti iskorijenjene masline u cvatu,
_______ _       _pa ni izbjeglice u trku da se sklone u nekoj školi
_ __   _    _Ujedinjenih Naroda a na nišanu Tsahalovoga tenka – sve me
________________to nervira, poput muhe na ekranu
____       ____televizora koju čak ni ne lovim već je uljudno tjeram
____ _________jer uljudni mi smo ubojice mira, a hračak
_______________krvi iz utrobe ekrana ne stiže do naših
______________ustâ, niti bi bilo mjesta, ako žvačem, ako
________ ____________siti u božićno vrijeme
____________________zahvaljuju vam robovi
_______ ___pa ostane tamo kapati, taj hračak, zgrušan trag
______________koji ne nestaje, iz utrobe kristala ravne
_______________________plohe na plazmi

____________________________3.

____________ne radi se o narušenim primirjima, mršavim
____________priopćenjima kojima označavaju postizanje
___________ciljeva toga dana koji su s vremena na vrijeme
_______________Hamasove raketne rampe ili pak
_______________tuneli za opskrbu oružjem ili pak
___________________glavice staraca s licima
_____________ispijenima i u borama-uvalama ili pak
_______________mrljice cinične dječice koja ustraju
______________prepuštati se masakru zanatskih dronâ
________________i pretpovijesnih praćki F-16 ili pak
_______________djevojčice majke momaka odraslijih
_________od njih, koji će uskoro progovoriti kao Isus u Kuranu
__________ okrunjenh zvijezdama krhotinâ koje nitko ne vadi,
_____________vječno kraljevsko dostojanstvo – ne, nije to

_____________________________4.

_____________ to što me tjera da govorim, a nije izazvana glad,
__________________prokleta vječna hladna i teška
________________poput kiše u šestome pjevanju Pakla,
________________ni blokada koja zamandaljuje i pravda
_____________koja zatire poput udaraca rezolucijama po vratu
________________najdušmanskije istine, posložene klečeći
__________i zavezanih očiju, a na koncu ne ubijene već, oslobođene
_____________i poslane uokolo da prose besramnu milost lažima
________utjelovljenima posvuda Država razdražljiva zločinačka, posvuda
_______________ceremonije rituala mutiranih krvoprolićâ
_____________u premodernim ustrojima ubilačkih teokracijâ
___________ili u sjajnim ustavima ispisanima demokratskim snajperima

_______________________________5.

___________________na pisanje me goni samo nada,
___________________prokleta vječna hladna i teška
_________________poput kiše u šestome pjevanju Pakla,
_______________da ću uspjeti u vremenu koje mi preostaje
__________vidjeti dovučene na cestu sve Vladare okovane moćnike
____________________te Vladare moćne kojima su
_____________________vrhovi noktiju mramorni
__________________cijelog ovog svijeta dovučeni na asfalte
__________rasporene ili u tvrdome pijesku koji se širi do njihova smrada
____________već izobličene od razumnim i razboritim mnoštvom
_______________________glavicâ staraca bez lica
________________________mrljicâ cinične dječice
__________________djevojčicâ majki dječice već odrasle

______________________________6.

___________neka ih dohvati, svijetlo mnoštvo, i pregleda im buhe
__________i zubalo, kao kod pronađenoga Sadama, a onda im potrga
______________šapice i počupa noktiće i razbije slinu i krilca
________sjekirom ražnjevima trozubima, i pincetama oštrim, a potom
__________ga napadne ljepilom i slinom ili ga pričvrsti pribadačama
_________________u albume ili im na šupak objesi petarde
__________________užeže ih ili lansira kaskajuće s kožom
______preuspravnom s ove i one strane ulicama predgrađâ između veselja
______________________vječno nasmijana i bodra
____________________mnoštva pribrana da ne uprlja
_______________svečanu odjeću ni mobitele kojima snima
_________________prizor uglednikâ koje mlate lopatama
____________po glavama oborenih kipova u kaljuži nadajući se
________________luđačke da će okončati Karneval Svinje

_______________________________7.

___________________ a to bih volio da se dogodi u Gazi
_________________ne daleko od Josafata gdje će se okupiti
_________________________Sveopći Karneval,
________________i da to bude Događaj stoljeća, sa sponzorima
__________i tv-dopisnicima, tako da s okolnih brežuljaka dalekozorima
______________ne bismo više vidjeli savršenstvo našega nadiranja
_______________nego broj obješenih suverenâ kako se umnažaju
_______________ do beskonačnosti: ne više Spartakove robove
______________ kako pošumljavaju ceste nego Vladare svih nas
_____________i Ličioce ujedinjene, između lomačâ i hračaka – tako
___________________mojim opovrgnutim glasićem, sada,
___________________________vičem!
___________________________Vičem!
___________________________vičem!

______________________dva naroda nijedna država!
______________________dva naroda nijedna država!
______________________dva naroda nijedna država!

______________________mojim pohabanim glasićem
______________________mojim pohabanim životom
______________________mojom nepovrijeđenom
____________________________Taštinom

_________________________________________________18. siječnja 2009.

***
***

Autor prijevoda s talijanskoga izvornika Tvrtko Klarić

Oh, rižo,
česti svjetlozarna,
Beskonačnog Uma biljuru,
pred zamrla bačen usta,
srećico moja!

Duboka misli,
odlepršala iz torbe Lao Cea
da na mome jeziku sjaš,
zavodiš me, i opijaš.

Јa sam tvoj Kinez, jedinice moja;
slavim te kao što Rilke ružu slavi,
ružo prekogrobna.

Hoću li se kroza te dočepati spasa
ili će me iz tebe ubiti Azija,
mene, sudbe mjezimca?

1992.

Tako brine Miloš

Miloš nam je zabrinut. Totalno, skoro komunistički zabrinut. Komunizam njegove zabrinutosti ne dozvoljava mu da se opusti, a ni opseg: kako da predahne onaj čija briga u znoju nadilazi tri generacije, tri ekvatora i sve tri šibice na kojima klimavo, kao mrtav zub, stoji govno slobodnog opstanka? Tako brine Miloš, vrti kosu u dread, čupa kosu iz dreada, grize nokte, provoza se do Dedinja pa ulicom Neznanog junaka nosi sendvič tablu na kojoj glatko i bez serifa piše Ulica Poznate pičkice, ili samo tako proizvoljno i nasumično galami, nešto kao popravlja, čini se. Miloš je ustvari dobar dečko. Možda je malo glasan, ali nikoga ne bi strijeljao. Postavio bi na trgu Nikole Pašića dvobradi kip Marks-Engelsa na jednom kratkom, dječjem tijelu, sakrivenom ispod kaftana koji se pri dnu nabora od viška materijala i manjka materijalizma (uspomena jednom ispuhavanju, skoro gotovo). Miloš je zapravo ono što nikada ne shvate ljudi koji neprestano bez razloga po cesti pronalaze ključeve: postoji netko, upravo sada postoji netko, tko brine da i za njihov teški svijet postoji razlog i tko će o svojoj brizi postaviti pretinac za izgubljene ključeve. Pretinac za pronađeni razlog. A možda je i bolje tako.

Brko meksički plavi

Brko nije imao brkove, nego oca, i nije htio imati brkove, nego oca. To su svi shvatili prekasno, kad je u dječjoj sobi na istočnoj kapiji Beograda već visio s pomoćne cijevi za centralno grijanje, kao mali bijeli ateist s božićnog stabalca. Taman je završio derbi. Brko zbog kojeg je to učinio, i zbog kojeg su ga svi i zvali Brko, Brko njegov otac, spitfajerica Brko, Brko delija, muškarac i beretka, nije shvatio ni tada, niti će ikada shvatiti. Mali nije ostavio oproštajno pismo, nije se izuo, nije bio potišten, nemiran ili depresivan, nije zapravo znao što se očekuje od samoubojice, pričekao je da završi derbi, otišao u sobu, plavim flomasterom nacrtao brkove (male meksičke) i objesio se. Imao je ravna stopala i skoro 13 godina. Sigurno vas zanima zašto je to učinio, pa mora postojati neko objašnjenje, ipak je on samo dijete, ovčica božja, šta nije hodao bos, savila bi mu se stopala, ali ako pažljivije pogledate te smiješne brkove, ako ih stvarno pažljivo pogledate, oni su nacrtani, plavi i meksički, i tu zaista nema šta da se objašnjava.