Hodnici i dvorane neke važne ustanove, parlamenta, čega li. Tu ne pripadam, svi su mi strani i ja njima, ali sam došao radi nečega važnog, nešto krupno moram obaviti, makar ne znam što je to.

Ususret mi dolazi Dragan Čavić, pozdravljamo se kao da se poznajemo, pitam ga nešto kao: što je ovo sa sastavljenjam vlade, hoće li napokon… Započinje mi odgovarati, a onda se prekine, odmahne rukom kao da je sve uzalud, i kaže: “Bog zna kad će i kako će…”, pa se opet prekine, potpuno promijeni ton i značajno, kao da je kakav predavač ili propovjednik, izusti: “Bog je koljenović, on jedini može…!”

Kakav izraz i iskaz: Bog je koljenović! Samo je u srpskom jeziku moguć, samo u njemu može imati takav moćan zvuk i takvo žestoko značenje. Dok u svojemu snu slušam Dragana Čavića kako ga izgovara, kao kakvu dugom jezičnom tradicijom i životnim iskustvom ovjerenu sentencu, dolazi mi u sjećanje – u snu! – Vojo Banjac i način na koji se on moćno služio ijekavskim jezikom srpskijem rodnoga Ribnika i Vrbljana a oplemenjenim srpskom književnošću, epikom i, naročito, Kočićem.

A sve to vrijeme sasvim bistro i svjesno znam: nikada i nigdje ovaj iskaz nije izgovoren nego sada, u mome snu.

ivanlovrenovic.com

Ovu mi je fotografiju poslao Feđa Klarić, nakon što sam u Arteriji Slobodne Dalmacije objavio esej o sarajevsko-dalmatinskom slikaru Mariju Mikuliću. Rezigniran, ustvrdio sam da Marija ne znaju oni koji bi ga morali znati, da Mario ne treba ovome današnjem našem, poraženom, poniženom i betoniziranom svijetu. Pročitavši to, Feđa je otišao kod gospođe Lepe Smoje, skinuo Smojin portret s njezina zida, stavio portret Lepoj u ruke, i fotografirao. Osim što je to potvrda jedne davne prijateljske odanosti slikara i njegova modela, te njihovih bližih obitelji, ima nečega dubljeg i važnijeg u ovoj fotografiji. Odavno pokojni slikar Mario Mikulić Lepoj Smoje na zidu njezine sobe živim čini njezinog pokojnog Smoju. Eto ti umjetnosti i ljudskog života. (mj)

U staroj dalmatinskoj kući u kojoj sam rastao, u vikendici moga ujaka u Drveniku, na zidu konobe od kraja sedamdesetih visjelo je, uz Picassovu reprodukciju Žene koja pije absint, jedno maleno ulje na lesonitu: nekoliko srdelica na pjatu, plave se i srebre, kao da su, evo, maloprije izvađene iz mreže. Slikane su u obrisu i slutnji, lakom rukom slikara koji nije razmišljao o vječnosti i o trendovima, nego ih je naslikao iz čistoga užitka. Dok sam se uz njih igrao, i kasnije im se iz Sarajeva vraćao u svojim sve rjeđim dolascima u Drvenik, te su srdelice odgajale moje oko, moj pogled, i učile me kako postoji neka življa i tačnija slika svijeta od slike s razglednica i sa sitnorealističnih dalmatinskih suvenira. To je ulje naslikao Mario Mikulić, i poklonio ga mom ujaku, u znak zahvalnosti za neku usputnu uslugu. Čujem li riječ srdela, ili još izrazitije srdelica, pred oči mi i danas prije dođu Mikulićeve srdele, nego riba s peškarije. U njihovome srebru i modrini ima nečega što je stvarnije od stvarnosti.

Kao dječaku, činilo mi se da je slika nabrzinu naslikana. I to me je čudilo: kako nešto može biti tako tačno, a da skroz ne sliči, kako može biti tako dobro, a da je skroz nabrzinu? U toj sličnosti, koja nije realistična, i u brzini, koja nije olaka, bio je dječji smisao slikarstva Marija Mikulića. Naime, takve su bile i druge njegove slike, koje sam po sarajevskim galerijama i stanovima odrastajući vidio. On je bio ceremonijalni slikar: bezbroj puta je ponavljao isti motiv, koji se mijenjao onako kako su se mijenjala njegova raspoloženja ili kako su se mijenjale okolnosti. Dvije su Mikulićeve važne teme: pogled na sarajevsku Ulicu Vase Miskina, s prozora njegova ateljea, i dalmatinske ribarske i riblje teme. Bio je dobar crtač i vješt portretist. Jedan iz jugoslavenske slikarske elite, koja je odlazila u Bugojno, portretirati Tita.

Podrijetlom Korčulanin, rođenjem Omišanin, skoro cijeli je život proveo u Sarajevu. Došao je kao sedamnaestogodišnjak, 1941, pohađao je Prvu gimnaziju, a zatim tek otvorenu Državnu školu za likovnu umjetnost. Izrastao je iz hude sirotinje, odgojila ga je tetka Katica, radnica u omiškoj tvornici tjestenine Cetina, formirao se u vrijeme omladinskih radnih akcija i socijalističke izgradnje, ali nikada nije pokušao biti ništa ni manje, ni veće od slikara, koji sklapa i rasklapa štafelaj i svakodnevno slika. Nije osjećao potrebu da svoj talent osim u umjetničkom realizira i u socijalnom smislu. Umro je 1991, čas prije opsade Sarajeva. Bio je jak čovjek, koji je velikim bijelim brkovima sakrivao izraze lica i promjenu raspoloženja.

Mario Mikulić bio je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih slikara. Pokušate li ga izguglati, nećete naći skoro ništa. U Hrvatskoj, da ne kažem u Zagrebu, on je, kao i većina bosanskih slikara, po nacionalnosti Hrvata, skoro savršeno napoznat. Prijestolnički kunsthistorici nisu za njega našli mjesta u svojim supermarketima. Po beogradskim prodajnim galerijama danas se još i može naći njegovih ulja i crteža, ali u Zagrebu ništa.

Ne zna se o kojim je i kakvim kriterijima riječ, ali Mario Mikulić nije hrvatski slikar. Jer da jest hrvatski, njegova bi neprisutnost morala značiti da je Mikulić – beznačajan slikar. A kako beznačajan nije, niti ikako može biti, onda nije – hrvatski. Možda je molučki, kavkaski, turkmenski, ali hrvatski ne, nikako. Tako je to odlučeno, jal estetskom procjenom, jal voljom kakvoga indolentnog mužeka, Rudimira Bombardirovića Šajkovskog, iz lude fantazije Ante Kovačića, to se zapravo i ne zna. Tako i moja fascinacija srebrom i plavilom njegovih srdelica ustvari nije hrvatska, nego je bosanska. Premda je Mikulić sve manje i bosanski slikar, budući da nimalo nije – čuje mu se to u imenu i prezimenu – bošnjački. A kako Alfred Nobel nije imao smisla za slikarstvo, pa nije predvidio Nobelovu nagradu za slikarstvo, nikada i nije postojala mogućnost da bude hrvatski slikar.

Sve u svemu, Mario Mikulić je ničiji. Ili je možda dalmatinski slikar. A dalmatinski je upravo stoga što Dalmacije, kao ni Mikulića, zapravo nema. Jer ni Dalmacija, kao ni Mikulić, u hrvatskome obzoru ne postoji. Njihovo je nepripadanje danas šifra jednog identiteta. Južna Hrvatska, to su kič razglednice, klempavo U, hiperrealistične marine Zvonimira Mihanovića i njegove sljedbe… Dalmacija, to su srebrene srdelice, ulje na lesonitu.

Odavno više ne idem u Drvenik. Ne znam što je bilo s tom slikom, nisam ju vidio barem dvadeset i pet godina. Konzervirana u sjećanju, ona, ipak, nije ljepša nego što u zbilji jest. I to je razlika između umjetnosti i svega što nije umjetnost: sjećanje na umjetnost nikada nije ljepše od nje same. No, živeći uz to Mikulićevo ulje, sazrijevajući pokraj srdelica, a zatim i unutar socijalne dinamike slikareva života u Sarajevu, naučio sam neke važne stvari. Vrijedi svakoga dana raditi ono za što si stvoren i što će ti život učiniti lakšim, ustrajno i marljivo, ceremonijalno poput Japanca kada pije čaj, ne nadajući se ničemu, ne očekujući ništa. Također, vrijedi to raditi na starinski način, onako kako mondeni svijet nikada ne bi. Vrijedi svom daru stvoriti privid lakoće, jer ako lakoće već nema u svakodnevnom propadanju, neka je bude na tvojim slikama. Na kraju, na primjeru Marija Mikulića učio sam isto što i na primjerima drugih darovitih i pametnih ljudi: ništa ne vrijede naše pripadnosti, ne vrijede te uniforme hrvatske kulture i umjetnosti, jer su ih krojili, uglavnom, šnajderi bez morala i dara. Dragocjenije je Mariju Mikuliću što njegove srdele žive i traju u oku jednoga sarajevskog dječaka, nego da mu mrtvome danas kažu kako je bio veliki hrvatski slikar.

__________Suzani, Reneku i Luki Ritz

kovrče
i nirvana
na grudima
umjesto himne

hej Luka,
zakaj se tak oblačiš?
hej Luka,
zakaj se cerekaš u busu
i odakle ti pravo na pusu
najslađe cure?
odakle ti pravo
na drskost
plemenitost
i bend?
the end.

Luka, ti si
mirovna revolucija,
Dan mladosti,
Rezolucija
Vijeća nesigurnosti
i rezolucija slike
na mobitelu
Suzi i Rena.

Hej Luka,
klanjat će se tebi još
delinkventi Dugava
i anđeli pakla
a ratnici podzemlja
nosit će u procesiji
tvoj lik od stakla

klanjat će ti se
zajedno
potučeni navijači
pretučeni sanjari
i njihovi nabijači
al do tad
nek’ sve mirno spava:

Dugave su šugave
Srbe na vrbe
Mamiću, cigane
Pedere u logore

Nek’ sve brutalno spava.

Luka hej,
mladosti cvijet
ispod trepavica svijet
i svačije je pravo disati
bejbe,
al tek do posljednjeg daha.

S bugarskog prevela: Ksenija Banović

Ulazimo u prosinac. Pri dnu mjeseca hipnotizirajuće svijetli Božić. Svakog trenutka će ruknuti pretpraznička ludost. Do jučer krotki građani pretvorit će se u pobješnjele kupce. Trgovci već računaju zaradu i zadovoljno trljaju ruke. Božić sve više nalikuje na ogromni mol, na božićni sajam, na ljudima krcati Metro, Billu… Božić kao praznik trgovačke branše. Dan promocije. Zato hitam još na početku mjeseca objaviti svoju malu osobnu kampanju. Ona nije ni pod čijom patronažom, niti iza nje stoji ijedna institucija. Nije povezana sa slanjem sms-ova. Svaki deseti ne osvaja automobil ili putovanje za dvoje u turski resort. Nije dio promotivnoga paketa. Nazovimo je jednostavno “Darujmo knjigu za Božić”.

Jer darivanje knjige lijepa je gesta. Ima u tome ukusa i neke posebne estetike. Ima ekologije duha. Ne znam kako to objasniti. Nije kao da daruješ dezodorans ili automobil.

Jer knjiga je vrlo osoban dar. Jer darivaš riječi, darivaš priču. I kazuješ nešto njome onome kome je daruješ. Jer knjiga je polagani dar, dar koji traje. Ne trošiš ga, ne ispijaš i ne bacaš njegov omot. (I to je dio ekologije). Darovati knjigu za Božić nešto je sasvim posebno. U tome ima stila, nečeg retro. Jer Božići su napravljeni od knjiga koje smo čitali, od priča koje su nam pričali. Sjećam se vrlo dobro “Djevojčice sa šibicama” koju sam kao dijete dobio i kroz skrivene suze čitao. Kako bi izgledao Božić bez te priče? Ili bez “Dara mudraca” O’Henrija? Ili bez Dickensa u kojemu možeš potonuti do beskraja? Ili bez Auggie Wrenove božićne priče Paula Austera?

Darujem ovu malu osobnu kampanju onima koji se pitaju kako da ne poklone isti parfem, šal ili nakit kao i prošle godine.

Nadam se da će je pročitati i oni koji otvaraju uglavnom ekonomske stranice, direktori banaka, šefovi firmi. Iznenadite svoje zaposlenike za Božić darovanjem knjige. Ili dodajte knjigu ostalim uredskim tričarijama koje ćete dijeliti povodom blagdana.

Kada je neko društvo u dugoj i teškoj krizi, najprije odbacuje ono što mu se čini suvišnim i nepotrebnim. Knjige i općenito kultura olako su prepoznate kao suvišan trošak. Kao nešto što nije roba od najveće važnosti. Čini mi se da polako počinjemo uviđati obratno. Knjige i kultura jesu roba od najveće važnosti u svakom normalnom društvu.

Ako više ljudi daruje knjigu za Božić, vjerujem da će to malo umanjiti gubitak čarobnosti blagdana. Reducirat će sveukupni kič, prigušit će ton histeriji.

Razgraničit će prazničnog od pazarnog čovjeka.

Jer Božić nije promocija, nego dar i čudo. A bez čuda se ne živi. Osobito ne danas, osobito ne ovdje.

prosinac 2007

Palo mi je na pamet da možemo, slobodan sam danas, otići u Malme, u tamošnju biblioteku. I, evo nas u 15.10, Hamza i ja, na lokalnoj željezničkoj stanici, ali voza nema. Pružni nasip i pragovi zatravljeni. Suhe i nitaste plahte, ucrnjele, krtih, sunđerastih cvasti. Ovdje kiša ljulja svakodnevno, ali, eto, ne pomaže. Dovoljan je jedan sunčan dan da ova pjeskuša nagrdi raslinje. Jalovica, od postanka pa nadalje. Mrtva zemlja. Prisjećam se Eliotovih kvarteta. Ovako će, mislim, ubuduće zemlja izgledati.

Čuje se, odnekud, i motorna pila. Neko negdje šiša il’ krasti ogradu. Prem je zvuk rezak i suh, raduje me. Podsjeća me na zavičaj, na poznu i prelijepu oktobarsku boju dana i vrijeme kad se sprema drvo za ogrjev. I boli me srce i ushit mi kopni i više mi se ne ide u Malme niti mi se knjige zajme i čitaju.

Stižemo u Malme u 16.30; od glavne stanice uzimamo desno, duž kanala, prelazimo, zatim, poveliki park sa gustim krošnjama nordijskih bukava, izbijamo ispred jednog kupastog brežuljka na čijem vrhu sjedi, oslonivši kule na koljena, zgodan zamak. Iza neke tamne vode sa trskama i macama, izlazimo pred muzeje. Hamza cijelim putem priča o potonulom i živom brodovlju i zato ćemo prvo vidjeti šta ima u pomorskim, zrakoplovnim i tehničkim odjelima.

Eto, dakle, vidjeli smo. Avioni – vojni, u prirodnoj veličini, ljuto su se djetetu svidjeli. Ali stara podmornica, boje cigle – hrđa ju je na kopnu izgrizla – njegovu je maštu raspalila. Pronašli smo je u jednom hangaru, nakon pola sata silaženja niz spiralno stepenište. Ušli smo, zatim, u njenu utrobu. Ja sam se, bogme, junački stravio. Kroz onu silu aparata, dugmadi, iglica, kružnih satova, prolaza, otvora, zujalica, brujalica i još žešćih spravica i čuda, probili smo se do komandnog mjesta. Tu se Hamza prihvatio komandne table i ja sam sad mogao, da mi nije srce k’o def lupetalo, lijepo odspavati.

Šta je čovjek u stanju izmisliti kako bi bližnjem dohakao! Posmatram bojeve glave koje, kako veli Hamza, pogađaju na toliko i toliko i zamišljam lica onih samrtnika kojima se Posejdon prvi put na takav način ukazao.

Vraćamo se istim putem, osijanim, sada, suncem i pričamo o spravama koje smo vidjeli. Pred ulazom u park, na klupama s obje strane mosta, galame, pijući, neki momci. Jakne su im crne, glave izbrijane. Bojimo se, možda su skinhedsi.

A, ne, kažem čvrstim glasom, njih nema na suncu. Zašto, pita dijete. Zato, velim, što bi im sunce opržilo glavudže i zato što bi se u svojim crnim odorama pokuhali k’o rakovi. U tom času sunce kao zinat zađe i zemlja, opet, surovo zamrkne. Ovdje su rijetki vedri dani i ovo je, od aprila naovamo, prvi koji je počeo sunčano. Gledam dijete i stidim se onog što sam mu rekao. Dovoljno je mudro da zaključi šta mu je pisano.

Prisjećam se, uz svu muku, kapetana Nema i počinjem s pričom, ne skidajući oči s ćelavaca i njihovih kretnji.

Prolazimo, tako, pored i oni nas ne diraju.

Nova gradska biblioteka u Malmeu o kojoj se od jeseni naovamo nakuruje neprestano, izgleda užasno: ogromna, kockasta građevina u sivome staklu i sivom željezu. Kada uđeš unutra, prestravi te količina i silina blještećih aparata koji sliče na hladnjake. Nigdje polica s knjigama. Kompjuteri, kompjuteri, bijeli bljesci, varničenja i zujanje u vazduhu. “Jedna od najljepših biblioteka u Evropi – informativni centar XXI vijeka”. Milo nam je, milo, velim naglas, blehnuć uokolo.

Snalazimo se nekako i penjemo na treću platformu. Hamza ostaje na tehnici, a ja pratim strelice koje vode ka književnosti na stranim jezicima. Nalazim je, nakon dugog hoda, pod samim potkrovljem. Na polici serbo-croatice desetak starih, svehlih knjiga! Aj, moje žalosti! Kompletirao sam neugodu na dječjem odjelu. Našao sam samo dvije knjige. Pjesme O. Župančića i prvu polovinu Lovrakovog romana Vlak u snijegu.

U 11 i 47 objavljeno je da avion na liniji Atena – München nepredviđeno slijeće u zagrebačku zračnu luku. Stjuardesa je na grčkom, njemačkom i engleskom procvrkutala da se radi o manjim tehničkim problemima, koji će vrlo brzo biti otklonjeni, no valjda joj nitko od sto dvadeset dva putnika – izuzmimo ono troje djece mlađe od sedam godina – nije povjerovao. Samo je, već pri prvoj, grčkoj, litaniji kabinom zrakoplova sunuo dubok, zajednički uzdah, kao kad protivnički napadač u posljednjoj minuti utakmice pogodi gredu, i nitko se nije odvažio ništa pitati. Spuštenih pogleda, glava uvučenih među ramena, pomno su osluškivali rad aparata, ali ne zato što bi u njegovom zujanju i tutnju prepoznavali kvar, nego zato što su svi zajedno iščekivali onaj zvuk koji njihove uši ne mogu ni čuti, i onaj trenutak koji nijedno od njih neće doživjeti, jer će ih eksplozija bombe raznijeti i rasuti po nebu iznad Balkana, prije nego što ičega postanu svjesni. Samo je Babukić i dalje pokušavao čitati knjigu (Saul Bellow: Herzog, na putovanja uvijek nosi knjige koje je već čitao), ali nikako mu nije išlo. Ne samo da se nije mogao koncentrirati, nego je neprestano bio svjestan onoga što rade njegovi suputnici: čuo je njihov šapat, njušio im mirise, u njihovome znoju prepoznavao prehrambene navike…

Pucketali su zglobovi prstkršljive starije gospođe sa sjedala 11e, mlada je Šveđanka uplašeno stiskala ruku svoju starije prijateljice, koja je izgledala kao šeik Mujibur Rahman, samo što nije imala brkove, a netko iza, Babukić nije vidio tko, mrmljao je molitvu, čini se baš Zdravomariju, na nekom jeziku, koji nikako nije uspijevao prepoznati. Čas je zvučao slavenski, čas ugrofinski… I sve je to vidio i čuo, o svemu tome je mislio, dok je, ne preskačući nijednu riječ, prelazio sedamdeset osmu stranicu avantura jednoga usamljenog američkog čudaka, punog ideja o tome kako svijet učiniti boljim. Znao je Babukić tu priču već skoro napamet, ali što da čovjek čita kada je na putu? I zar da riskira s nekom novom knjigom, bestsellerom iz New York Timesa, koji će se na deset hiljada stopa pokazati ubojito dosadnim? Babukić je takav čovjek, te vrste je njegova neuroza, da ga je više strah dosadne knjige, nego bombe u zrakoplovu. Nikada nije sjedao u sredinu reda, ako film već nije gledao. To je njegov credo. Rado ga je i često ponavljao, jer ga je smatrao vrlo duhovitim. Da, istina je, svi bi se u društvu nasmijali kada bi Babukić, onim svojim dubokim glasom, usred razgovora koji prethodno nije ni pratio, odjednom ubacio:

– Ja nikada ne sjedam u sredinu reda, ako film već nisam gledao. Ni vama ne bih drukčije preporučio.

Ali otkuda u ostalih putnika strah od bombe, to još nismo rekli. Osim što je godina 2011, dva tjedna pred Božić, i prošlo je desetljeće otkako čovječanstvo ne ulazi avion, a da mu bomba nije na pameti, ukrcavanje u Ateni kasnilo je čitav sat, jer je skupina policijskih specijalaca u pancirnim košuljama i s thompsonima u rukama obigravala oko aviona, tri su njemačka ovčara onjušila prostor za prtljagu, a zatim i putničku kabinu, i sve se to događalo pred očima ljudi koji su čekali na ukrcaj. I o čemu su drugome i mogli misliti, nego o bombi?

Jedino je Babukić mislio o nečemu desetom. Nije se više sjećao o čemu.

A onda je, iznenada, zaklopio knjigu i ne pogledavši na kojoj je stranici, pa se preko suputnice, postarije Grkinje s fizionomijom Irene Papas u Bulajićevoj Neretvi, izvio prema prozorčiću.

Doista, to je Zagreb. S ovih, još uvijek nebeskih visina, izgledao mu je isti kakvim ga je ostavio prije tačno dvadeset godina. Šteta što se ranije nije sjetio da pogleda. Ili što nije tražio sjedalo do prozora. Uvijek to naglasi – molim vas lijepo, sjedalo do prozora, ali dalje od krila, ako je ikako moguće! – ali ovoga puta se nije sjetio. Babukić je imao fobiju da će takvo što zaboraviti da naglasi – mjesto do prozora, odstajali biftek ali da nije krvav, espresso produžen ali samo do dvije trećine šalice, izbjeljivanje zubiju ali da ne izgledam kao vampir u operi – i obično mu se dogodi da neki svoj prohtjev prenaglasi, u strahu da će zaboraviti da ga iznese. Ili ga, u strahu da ne prenaglasi stvar, zaboravi i spomenuti. Ne zna čovjek što je gore i kada je na većem gubitku.

– Oprostite, gospođo – obratio joj se na grčkom – ali ja sam u ovome gradu rođen.

– Stvarno? – začudila se Irene Papas – a kako su rekli da se mjesto zove?

– Zagreb! – razočarano je odgovorio i povukao se u svoje sjedalo.

Gospođu više nije pogledao. Niti ju je pozdravio dok su izlazili iz zrakoplova. Ali tada više nije bio povrijeđen njezinim neznanjem, nego ju je jednostavno zaboravio, izbrisao iz memorije jednim kratkim pritiskom na tipku delete. Takav je Babukić čovjek. Nakon što odigrate svoju ulogu, vaše postojanje gubi smisao u njegovu životu i on vas jednostavno dilitne. U proteklih dvadeset godina, otkako je, rekli smo to, napustio Zagreb, Babukić je, kao s gospođom koju je upravo zaboravio, razmijenio rečenicu–dvije s barem dvjesto pedeset tisuća ljudi, informaciju o imenu i prezimenu razmijenio je sa stotinjak tisuća žena i muškaraca, na četrdeset osam živih i tri mrtva jezika, izgovorio je milo mi je, Babukić!, s pedesetak tisuća ljudi razmijenio je osnovne informacije o poslu, s dvadesetak tisuća po jedan put je doručkovao, ručao ili večerao, a s oko tri tisuće muškaraca i žena proveo je noć u zajedničkoj postelji radeći one stvari, ili bi, znate već, u nekom javnom zahodu, galeriji ili sporednoj aerodromskoj prostoriji obavio to što drugi ljudi rade uglavnom u postelji, ali od svog tog svijeta, kojim bi mogli naseliti jedan srednje veliki europski grad, Babukić je pamtio jedva desetak ljudi. Možda ni toliko. Njih pet-šest. Dva muškarca, jednu ženu i dvoje ili troje djece. Ali ni ta djeca u međuvremenu više nisu djeca, tako da ne možemo računati niti da njih pamti. Najtačnije bi bilo reći da Babukić nije pamtio nikoga koga je upoznao u proteklih dvadeset godina. Ali nećemo to tako reći, jer nam nitko ne bi vjerovao. Stoga ostanimo pri tome da je Babukić pamtio desetak ljudi. Ili, možda, pet-šest.

U onim trenucima kada se, obično u kasno popodne, umoran svali na hotelsku postelju, Babukić se osjeća kao posljednji čovjek na svijetu. Samoća je to beskrajna. Stoga se trudi da misli, nego gleda kako će zaspati čim glavu spusti na jastuk.

Tako je to u posljednjih dvadeset godina.

– Zašto nismo mogli ostati u avionu? – pita on stjuardesu na izlazu iz aviona. Naglo se razljutio, traži objašnjenje.

– Možda ćemo promijeniti avion. Eto, zato!

– Hoćete reći da bi mi se, ostanem li na svome sjedalu, moglo dogoditi da budem sasvim zaboravljen. Da završim na slijepom kolosijeku, kao da sam 1938. zaspao u vlaku Berlin – Varšava?

– Ne znam… – zbunila se stjuardesa, ili je pomislila da je ovaj putnik lud. Ali svakako ga nije ništa razumjela, premda je govorio savršeni grčki, bez imalo stranog naglaska – …ne znam, gospodine, no sigurna sam da morate izaći. U aerodromskoj zgradi imat ćete sav komfor, free shop, kavu i sendviče…

Iza Babukićevih su leđa stajali putnici, već kao pred krematorijem, poslušno čekajući svoj red, još uvijek zadovoljni što bomba nije eksplodirala. Ali kako se razgovor odužio, a većina ih nije razumjela grčki, počeli su negodovati. To je Babukića dodatno razjarilo, pa im je, rafalno, odgovorio na njihovim materinjim jezicima: kom’ psovku, kom’ ispriku, kom’ kratku naredbu, već kako je u duhu kojeg jezika.

Ušutjeli su, kao i uvijek, i pognuli glave kao da su doista u redu za tuširanje pa za krematorij. (Eto, što se sve današnjemu čovjeku može dogoditi kada krene na put avionom…)

Jedini kome nije odgovorio bio je onaj glas, koji je zvučao čas slavenski, čas ugrofinski. Babukića je užasnulo što ga nije razumio ni jedne jedine riječi.

Brzo se, uz naklon, pozdravio sa stjuardesom, i sjurio niz avionske stube.

Čim je ušao u autobus, koji će putnike s leta Atena – München prevesti tih pedesetak metara do aerodromske zgrade, Babukić je izvadio knjigu, otvorio sedemdeset devetu stranicu, i počeo čitati. Srce mu je udaralo kao dvostruki bas bubanj Garabeta Tavitjana. Uplašio se da bi u nekome licu, muškome ili ženskom, mladom ili starom, mogao prepoznati izvor toga slavensko-ugrofinskoga glasa, štoviše, da bi mu se glas mogao obratiti i upitati ga nešto. Kada bi se to dogodilo, činilo mu se, umro bi od srama.

Takav je Babukić. Nepoznati jezici za njega dosad nisu postojali. Svaki je znao kao da mu je po rođenju prvi.

Ali čim je sjeo u prostoriju koja je sa svih strana bila ostakljena, tako da je pred sobom vidio aerodromsku pistu, za leđima su mu bili carinski prolazi i policijska kontrola, a s lijeve i s desne strane, također iza prozirnih staklenih zidova, čekaonice za domaće letove i bescarinske trgovine, Babukić je već smetnuo s uma nepoznati glas. Nije ga mogao zaboraviti, jer je on zaboravljao ljude, a ovo je, još uvijek, bio samo glas. Ali da, ponovimo to, vrlo ga je temeljito smetnuo s uma.

Babukić je ponovo sklopio knjigu (stranica 83), pa je mislio o Zagrebu. Tačnije, sjećao se svoga rodnog grada, u kojemu je proveo prve trideset tri godine života (minus jedanaest mjeseci vojnoga roka, što ga je odslužio u kasarni Jusuf Džonlić, u Sarajevu). Otišao je, s dobrim razlogom da se više nikada ne vrati. U međuvremenu je uspio zaboraviti o kojem se razlogu radi, je li mu u Zagrebu netko prijetio smrću ili je, možda, negdje u Travnom ili u Utrinama, ostavio nepokretnu majku, koja je u međuvremenu već sigurno skapala od gladi i starosti, tko zna o čemu se, zapravo, radilo, i kakav ga je razlog zauvijek potjerao iz Zagreba, ali Babukić je i sad bio uvjeren da je razlog da ode i više se nikada ne vrati bio veoma, veoma dobar.

Toliko dobar da ga je hvatao strah od pomisli da bi sad mogao doći netko po njega, uhvatiti ga za ruku i protiv njegove volje, pa pokraj carinarnice i policijskih šaltera, odvesti s ovoga mjesta, ravno u Zagreb.

Budimo pošteni i recimo pravo: Babukić je premirao od straha. Sjedio je uz stakleni zid, gledao prema aerodromskoj pisti i tresao se kao u groznici.

Nije mogao da čita. Nije mogao da misli. Nije mogao da smiri donju čeljust, koja je udarala o gornju čeljust i čuo se, s kraja na kraj čekaonice, onaj jedinstveni, neponovljivi zvuk, na koji se svi okreću u istom pravcu i gledaju kojem to luđaku cvokoću zubi. Ili je luđak ili se na Bliskom istoku zarazio virusom velikih boginja. Ili mu među zubima otkucava pakleni stroj.

Knjiga mu je kliznula s krila i pala na pod.

– Gospodine, je li vam dobro? – obratila mu se uniformirana službenica, s plavo-crvenim znakom Croatia Airlines na rukavu.

Bože, koji loš dizajn, koje nemaštovito ime za zrakoplovnu kompaniju! Kakvu samo sreću imaju Madžari, što njihov jezik nitko ne razumije, a engleski im slabo ide, pa lako sakriju i zabašure svoj primitivizam. Hrvatima, pak, strani jezici fantastično idu, kao i svakoj sobarici, recepcioneru, makrou, pa se njihova primitivizma grozi pola Europe… Sve nešto u tom smislu dumao je Babukić, a onda je, na savršenom hrvatskom, otpovrnuo gospođi:

– Hvala na pitanju, dobro sam!

Potom se sagnuo i podigao knjigu.

Ipak je prošlo dvadeset godina i ovdje ga više nitko ne bi prepoznao. Između tridesetogodišnjaka, naočitog i prosijedog (prve sijede izbile su mu već u gimnaziji, pohađao je slavnu gimnaziju u Križanićevoj…) analitičara pri Zagrebačkoj armijskoj oblasti, takozvanoga civilnog lica na službi u JNA, i pomalo raskvasalog pedesetogodišnjaka, s okruglim rožnatim naočalama i kosom boje žita, doista nikakve sličnosti nema. Osim toga, ovaj Babukić i onaj Babukić bili su i iznutra sasvim različiti ljudi. Toliko različiti da je malo vjerojatno da su se prethodno ikada mogli i sresti.

Jedino što je ovaj Babukić, ali samo dijelom, naslijedio sjećanja i uspomene onoga Babukića. No, i to je bilo cenzurirano: sjećao se samo onoga što nije imalo veze s razlozima za njegov odlazak iz Zagreba. S njegovim veoma, veoma krupnim razlozima za odlazak.

Koliko su bili različiti, potvrđuje i to što onaj Babukić uopće nije bio talentiran za učenje stranih jezika. Jedva da je natucao i engleski. Ali nakon što je prije tačno dvadeset godina, pred Novu 1992. godinu, uzletio avion koji ga je odnosio iz zračne luke Brnik, jezici su mu se krenuli množiti kao u nekom magnovenju, jedan se nadovezivao na drugi, i bilo je dovoljno samo da čuje razgovor dvoje stranaca, recimo jedne Dankinje i njezina sedmogodišnjeg sina, pa da iz nekoliko jednostavnih rečenica, poput nekoga genijalnog forenzičara, rekonstruira cijeli jezik, njegov sustav, leksik i sintaksu. Već su mu se tog, 24. prosinca 1991, u boeingu Adria Airwaysa na letu za Frankfurt, a zatim, istoga dana, u jumbo jetu Lufthanse za Toronto, rastvorila četiri strana jezika.

Od dvojice šutljivih poljskih svećenika, od kojih se jedan panično plašio visine, letenja i zatvorenog prostora, a drugi ga je tješio s homoerotskom pomnjom izprobadanog svetog Sebastijana, Babukić je, u sat i deset minuta leta prema Frankfurtu, naučio poljski. Zbog te dvojice i danas u njegovome poljskom čuje se ponešto od novozavjetnoga mesijanskog ushita i evanđeoske višeznačnosti, a njegov poljski svaki put izazove i stanovito erotsko uzbuđenje u mladića i dječaka pri izlasku iz adolescentske dobi.

Engleski je naučio, u svoj njegovoj frazeološkoj raskoši, od irskoga poslovnog čovjeka, ustvari notorne pijanice, koji je poskrivečki od zrakoplovnog osoblja još prije sletanja u Reykjavik, gdje je jumbo jet dotočio gorivo, popio litru ruske votke i tako se razbrbljao da ga sve do Toronta nisu uspjeli smiriti i ušutkati. Zahvaljujući tom Ircu, Babukićev je engleski pun neologizama, novih i upravo izmišljenih riječi i fraza, pijane sintakse i višekilometarskih šašavih i klaunovskih rečenica, koje čas djeluju jako učeno, čas ga prikazuju kao cirkusanta, letača na trapezu pod kojim nema mreže, i prijeti mu opasnost da padne i slomi vrat. Engleski on govori kao da to i nije engleski, kao da sasvim i ne zna taj jezik, ili ga predobro zna.

Po prilici, on engleski govori onako kako Salman Rushdie piše, pa nije neobično niti to da mu je Rushdie jedan od najdražih pisaca, a scena slobodnog pada iz Sotonskih stihova ne samo da mu je omiljena, nego zbog nje umalo što ga nisu likvidirala dvojica iranskih čuvara revolucije, kada je na aerodromu u Teheranu, dok je čekao nastavak leta prema Buhari, živo pripovijedao kako Gibreel Farishta i Saladin Chamcha padaju iz razrezane avionske utrobe i fantastično se zabavljaju na račun čovječanstva, zrakoplovnih kompanija i gospodina Boga.

No, kada su ga ta dvojica zgrabili ispod pazuha, s namjerom da ga odnesu u aerodromski zahod i tamo mu prerežu vrat, on je počeo zapomagati na farsiju, pa na onom najprofinjenijem kuranskom arapskom, koji je naučio slušajući jednoga mladog hafiza, u Bosni, na Ajvatovici, koji je kuranske sure izgovarao nemajući pojma što koja riječ znači, čuvari revolucije su ga ispustili iz ruku, fascinirani, ali i uplašeni da nisu možda deranžirali, tojest uznemirili, ili razjarili, nekoga Poslanikova rođaka.

Ukazanje trećega jezika doživio je čim su uzletjeli s rejkjavičkog aerodroma, kada se sedmogodišnja djevojčica po imenu Sarah ispovraćala po krilu svoje tetke Ruth Ovadia.

– Gospode, dijete moje, pa ti si bolesna! – izgovorila je gospođa Ovadia na savršenom novohebrejskom.

– Nisam, teta, nisam bolesna. Samo mi je muka – odgovorila je djevojčica, a Babukiću se već rastvorila drevna i vrlo komplicirana hebrejska jezična struktura.

Na čas se tad bio uplašio: da nije moždani udar?, ili možda neoperabilni tumor pri dnu moždanog debla?, ili nešto treće jednako smrtonosno? Ili je, možda, to znak da Bog postoji, pa sam ga na dvadeset tisuća stopa iznad mora spoznao u hebrejskome jeziku? Ovo s Bogom ga je uplašilo više i od moždanog udara i od tumora (ipak je Babukić armijsko lice, makar i civilno).

Ali pola sata kasnije već se bio sasvim smirio, jer je čuo dvojicu Bugara, službenika ministarstva poljoprivrede, koji putuju u Kanadu na svjetski kongres uzgajivača paprika i paradajza – ili nešto tomu slično – i upravo razmatraju mogućnost kako da u Torontu pronađu jeftiniji smještaj, recimo kakav studentski hostel, a da ostatak novca za put, dobivenu u Ministarstvu, zadrže za sebe.

Već sljedećega trenutka Babukić je govorio savršenim bugarskim, istina s jakim plovdivskim naglaskom. Od njegovog bugarskog, istina, glavom će bez obzira pobjeći neki baletani iz Sofije, koje će, nekoliko godina kasnije, sresti na aerodromu u Sankt Peterburgu, ali će, drugom prigodom, šarmirati pjevačicu golemih grudi, utegnutu u kožnati korset, negdje u nekoj balkanskoj kafančugi u istočnoj Njemačkoj, i ona će ga, isključivo iz filološko-lingvističkih razloga, odvući u zahod sa čučavcem, gdje će joj Babukić, zabavljenoj donjim predjelima njegove pojavnosti, recitirati Goetheova Fausta u njegovom, upravo improviziranom, prijevodu na bugarski…

Ali zaustavimo se na četiri strana jezika koja je Babukić naučio toga prvog dana svoje emigracije, jer bi nam pripovijest o preostala četrdeset četiri živa i tri mrtva jezika, koje je zatim upio, oduzela previše vremena, a i mogli bismo Babukića u tom pripovijedanju zaboraviti tamo gdje smo ga ostavili – u međunarodnom tranzitu zagrebačke zračne luke – što bi bilo fatalno za njegovu sudbinu. Osim što se ništa ne bi saznalo o posljednjim tjednima i danima njegova života u Zagrebu, niti bi se naslutili, ako se već ne mogu sigurno znati, razlozi (veoma, veoma snažni i duboki razlozi) njegova bijega iz Zagreba, nego bismo mogli izazvati i nesagledivu štetu i skandal, ostavivši ga u zagrebačkoj zračnoj luci. Tko bi tamo Babukića hranio i uzdržavao, tko bi, i kako, objasnio hrvatskoj javnosti, državnoj televiziji i svim nacionalnim tabloidima, što taj neobični čovjek, svjetski aerodromski selebriti, tako dugo radi u zagrebačkoj zračnoj luci? Zamislimo samo kako bi bilo da ga na Plesu ostavimo mjesec, dva, ili nekoliko godina…

Zato odmah pogledajmo što je s njim, da bismo još neko vrijeme bez njega mogli nastaviti priču: eno ga, sjedi uza staklenu stijenu, s pogledom na aerodromsku pistu, trese se, i gleda van. Ostali putnici ga nimalo ne zanimaju. A vani je počela padati kiša, koja bi se, s obzirom na doba godine, uskoro mogla pretvoriti u snijeg.

Babukić se sjeća kako je otišao iz Zagreba.

Na televizijama su se tih mjeseci izmjenjivala dva lica, lice Stovraga i lice Spasitelja. Sijevali su danonoćno, kao svjetla nekog stroboskopa, ta dvojica, što bi vrlo brzo razjarilo svakoga tko bi u ekran gledao. I naravno, svi bi se, u svom bijesu, i u strahu koji se rađa iz svakoga kolektivnog bijesa, opredjeljivali za Spasitelja, osim onih koje je, avaj, zadesila ta nevolja da nisu Spasiteljeve vjere i nacije.

A Spasitelj je po tom pitanju bio vrlo zaguljen. Naprosto, nije podnosio druge. Naročito nije podnosio one koji su Stovragove vjere i nacije. Osim svoje dvojice unuka, koji su napola bili jedno, napola drugo. Do pojasa anđeli, iznad pojasa luciferi. Ili obrnuto. Takve je svoje unuke Spasitelj naprosto obožavao.

A Babukić?

On je, čujete ga kako samo izgovara milo mi je, Babukić, rodom i podrijetlom Hrvat sa dna kace, takav rasni katolički pastuh, da bi ga Spasitelj rado imao u svojoj ergeli, ali kvragu nek’ ide, kad je analitičar u Komandi Zagrebačke armijske oblasti! Stovragov sluga sa Spasiteljevim vjerodajnicama. Židov s nordijskim zapisom u dezoksiribonukleinskoj kiselini. Krmak u prispodobi Jaganjca Božjeg… (Ili sami već, prema vlastitome hrvatskome iskustvu i većem spisateljskom talentu od našega, opišite Babukićevu nevolju s hrvatskim podrijetlom i jugoslavenskom armijskom analitikom.)

Ali možda bi se on i iz toga izvukao, da nije bilo nečega drugog, većeg i važnijeg: tajnice generala Živote Stevanovića Ledenog, Marije Mace Gottwald. Ta dvadesetosmogodišnja rođena Zagrepčanka, kći poznatoga gastroenterologa Velebita Brace Ledinskog, udala se odmah nakon mature za svoga šulkolegu Pepija Gottwalda, jer je već bila s trbuhom do zuba, a stari Ledinski je bio izrazito neraspoložen prema kćerinom abortusu (bila je to 1981, malo nakon Titove smrti, kada je stari shvatio da je pobačaj zapravo čedoumorstvo). Pepi je u tumaranju od Zvečke do Kavkaza Maci napravio još dvoje djece, da bi ubrzo zatim posustao sav njegov mladenački entuzijazam. Te, 1991. sjedio je pred televizorom, buljio u Stovraga i Spasitelja, ispijao pivo i, sve u svemu, čekao kako će se završiti ono što još nije bilo ni počelo. Dakle, rat. Ako pobijedi Stovrag, u ličnoj karti Pepiju će pisati Gotvald. Pobijedi li Spasitelj, pisat će Gottwald. To je, otprilike, bila Pepijeva perspektiva.

E, ali ne rekosmo odakle Maca Gottwald u kancelariji generala Ledenog.

Nakon prvih godina braka, kada joj je sve još i znalo biti zabavno, pa bi dijete ostavila dadilji, dok bi ona s Pepijem špartala od Zvečke do Kavkaza i od Kavkaza do Zvečke, i tako po cijeli dan, Macu je počela hvatati čamotinja. Stekla je mondene strahove, hvatali su je napadi anksioznosti (osamdesetih se preko Atlantika pročulo da i to postoji i da je vrlo cool), da bi tek nakon plastičnih operacija nosa i podbratka (iako je bila mršavica, nosila je bogat, dolancovski podvaljak: naslijeđeno po lozi mame Rozalije Rozi Šimecki, udane Ledinski) shvatila da je izvor svih njezinih briga, strahova i problema pomisao da će s tim trotlom od svoga muža, u toj prašnjavoj staroj kući na Šalati, među secesijskim ogledalima, ispred Grundigovog televiozora u boji, dočekati starost, i da će ju na koncu Smrt zaskočiti iz RTL-ovog novogodišnjeg šou programa, odjevena u bijelo i srebreno, s jakim donjoaustrijskim naglaskom i sa šampanjskim čepom zabijenim u stražnjicu, koji će ispaliti čim odzvoni ponoć. Takvu Smrt Maca Gottwald definitivno nije željela. Kada je to shvatila, odjurila je tati da joj nađe posao.

On ju je prvo odgovarao: zašto bi radila ako ne mora, tolike bi žene, koje svakoga jutra ustaju u šest i idu na posao, bile sretne da su na njezinome mjestu, neka uživa u životu i odgaja djecu, neka svaki dan odlazi kod frizera, manikira nokte, neka ide u Graz i kupuje redom stvari po Neckermannovom katalogu, ali, zaboga, samo neka ne traži da ju se zapošljava… Ali uzalud, Maca nije imala namjeru da popusti. U jednoj mu je svađi rekla da će radije biti noćna dama, prodavat će se po Gajevoj i u Pothodniku, ali neće sjediti doma i gledati tog idiota kako na prozorskoj dasci sunča jedno pa drugo stopalo dok čeka popodnevnu televizijsku reprizu emisija školskoga programa, koje je već sve redom odgledao jutros.

Starom Braci Ledinskom nije bilo nimalo lako da svojoj jedinici, svršenoj gimnazijalki, traži posao po Zagrebu. Najprije, nije to bio njegov niveau da hoda okolo, od vrata do vrata, i da moljaka. A nisu više bila ni ona vremena kada mu je bilo dovoljno da podigne telefonsku slušalicu, okrene dva broja, i stvar bi već bila sređena. Na sve strane je kriza, godine su 1986. i 1987, a njegova je generacija pred penzijom, mnogi su rezignirali, pasivizirali se, nije ih više ni za što briga. Došli su mladi lavovi, koji se drže skupa, guraju jedni za druge, i ne samo da ih nije briga za staroga doktora Ledinskog, nego pojma nemaju ni tko je on.

I kako da bilo kome dođe i kaže: znate, moja kćer, obiteljska mezimica, svršena gimnazijalka, vrlodobra učenica, primjernog vladanja, udana žena, majka troje djece, neko bi fino zaposlenje, ako ikako može?

Na sto je muka bio Ledinski, a onda je, kako to u životu često biva, rješenje došlo samo od sebe.

U ordinaciju mu je jednoga petka, malo pred kraj dežurstva, ušao sav snebljiv i pomalo uplašen general potpukovnik Života Stevanović Ledeni. Doktor nikada nije htio reći ni riječi o tome na kakve se tegobe general žalio. Samo bi se smijuljio i branio se da ga na šutnju obavezuje Hipokratova zakletva. Pacijent ima pravo na privatnost, a ničega privatnijeg u ljudskome životu nema od bolesti. Bolest je privatna, a zdravlje je javno. Privatnija je, možda, još samo smrt.

Mudrovao je tako Braco Ledinski, pomalo i uživajući u svojoj tajni, koja je tih mjeseci, dok je na sve strane bujala nacionalna samosvijest, a s njom i prezir prema federalnoj armiji, raspirivala kolektivnu fantaziju, pa je pola grada maštalo o tome kakav je gastroenterološki problem u generala Ledenog. Fantaziralo se o stanju njegove utrobe, pa su oni manje maštoviti, karijerni nacionalisti i disidenti iz 1971, strogo i sladostrasno zaključivali kako general ima rak debelog crijeva. Još radikalnijima, poput umirovljenog generala i strastvenog povijesnika Tuđmana, žurilo se s njegovom smrću, pa su mu dijagnosticirali rak gušetarače. Ali većina još uvijek emocionalno dezangažiranog svijeta, koji se, kako to u svakoj varošici ili čaršiji biva, tuđim boleštinama bavi da bi imao o čemu razgovarati za jutarnjom kavom ili na popodnevnoj partiji domina, a ne da bi nekome željeli što bržu i bolniju smrt, davala je oduška onoj razigranoj, gotovo djetinjoj fantaziji, koja je Zagreb oduvijek činila šarmantnom provincijskom depadansom Beča i raskošnim predvorjem Balkana. Ispunjen vedrinom, lakih misli i gotovo baletnih gesta, svojim je fino izmanikiranim prstima taj svijet je prebirao po crijevima srpskoga đenerala Ledenog, i poput Alise u zemlji čudesa među tim ljudskim tripicama, u toj svakodnevno podgrijavanoj škembe čorbi, u tim vlaškim filekima na kiselo (kako se izrazio još jedan degradirani generalov kolega), nalazili su i bijeloga zeca, i crvenu okatu ružu (rascvalu kao neki gadan karcinom), i odred vojnika načinjenih od igraćih karata, i cjelokupnu hrvatsko-srpsku povijest, u svojoj njezinoj demoničnoj i tragikomičnoj epskoj protežnosti. Kada bi se sasvim razmotala crijeva generala Ledenog, u njima bi se doista vidjelo sve. A malo pomalo je već dolazilo vrijeme, koje Babukić neće doživjeti, jer će tada već biti po bjelosvjetskim avionima i zračnim lukama, kada će balkanski narodi ponovo jedni drugima proricati budućnost iz prosutih ljudskih crijeva.

Ali ne pretjerujmo s ozbiljnošću, jer pripovijesti o vjetropiru i vjetrogonji Babukiću i njegovim avanturama nipošto nisu ozbiljne, pa zabilježimo i to kakvu je boleštinu, kakvu gastroenterološku, a ustvari proktološku smetnju naš svijet razotkrio iza zatvorenih vrata ordinacije Brace Ledinskog.

General Života Stevanović Ledeni imao je zapuštene hemeroide. Auspuh mu je bio nalik bujnoj i bogatoj cvjetači. Bracek se zaprepastio kada je to vidio. Fuj, fuj, fuj! Zbog čega bi inače tako tajio dijagnozu?

A tko zna, možda se doista i radilo samo o hemeroidima? Čovjek je, pa čak i general, čak i kada ga zovu Ledeni, osjetljiv na stanje svoga tijela. Rijetki su oni koji se srame zbog onoga što misle, govore ili čine drugim ljudima. Takve obično zovemo budalama. Mi ostali sramimo se hemeroida, pokvarenih zuba, lošeg zadaha, opuštene trbušine, bruha, mokraćne kiseline u koljenima, psorijaze, neprokrvljenog pimpeka, modrih, raspucalih kapilara, ćelavosti i prhuti, a ne zato što smo, na primjer, nekome dječarcu autom zgazili psa, i pesek sad umire u neutješnom dječjem krilu. Tom smo malcu, je li tako, načinili doživotan duševni kvar, ali zar bismo se toga trebali sramiti? A glad u svijetu? A muke i patnje našega naroda? A krv, znoj i suze? I pored svega toga da se sramimo jer smo autom zgazili nečije pseto? Eh, da, dragi moji, ali hemeroidi i frontalni karijes na gornjoj dvojci su nešto posve drugo…

Ali dosta je bilo moralke, ako tako nastavimo, Babukić će nam skapati u tranzitu zagrebačke zračne luke!

Nego, vratimo se mi fatalnoj Maci Gottwald i njezinome zabrinutom tateku, slavnome doktoru Braci Ledinskom. Nakon što je opravio generalov kvar, propisao mu terapiju i spasio ga od neke tjelesne sramote, Braco je sačekao da Ledenoga uhvati histerični napadaj zahvalnosti, tako karakterističan za sve balkanske pacijente, kada svojim spasiteljima nude sve blago koje imaju, dušu im nude, kao da su im ovi u medicinskim ordinacijama sredili i obezbijedili život vječni, a ne samo kratku i, uostalom, prilično nesigurnu odgodu skore smrti.

Čim je doktor spomenuo da Maca traži posao, general ju je već zaposlio kao svoju ličnu tajnicu. Sutradan ju je upoznao, drugarice Marija, ovo je vaša kancelarija, ovo je, da tako kažem, vaše radno mesto, u ova teška vremena kada nam je vaš angažman dragocen za spas Jugoslavije, zajednice svih naših bratskih naroda i narodnosti, petljao je Ledeni, i najednom se počeo rastapati i curiti, poput sladoleda iz automata u neko vrelo srpanjsko popodne, jer su se u njegovome srcu i u glavi susrela dva različita osjećaja i nagona. Ta mlada zagrebačka dama, pristojna, delikatna i fina, utjelovljenje je njegove vječne zahvalnosti doktoru Ledinskom. Skidat će joj zvijezde s neba, ako bude tražila, i bit će sluga vjerni svojoj sekretarici. Ali, u isto vrijeme, Ledeni je vidio i ono drugo: svu svjetsku raskoš Marijinih grudi, velikih i tako okruglih, kao dvije lopte što samo čekaju da ih ugrabi kružni napadač Metaloplastike iz Šapca i nezadrživim ih šutom uputi prema protivničkom golu. Pa onda ta Marijina guza, malena, diskretna, po mjeri i skladu njezina finoga, zagrebačkog i hrvatskog roda. Ah, kakva je ona samo suprotnost u odnosu na sve te srbijanske, šumadijske, vranjanske guzičetine, uz koje je stasavao generalov libido! Macu Gottwald on će do kraja zvati Marija i mrgodit će se kada čuje da ju netko zove po tom, iz njegove perspektive, pičkastom, degradirajućem nadimku. Kakva Maca, mace se množe po februarskim podrumima, macama se zovu zastavničke snahe i zaove, a ovo je, majka mu stara, Marija, glavom i srcem! U njoj se, u Mariji, lomio njegov odnos prema Hrvatima kao narodu. Prezirao ih je, gledao na njih sa svojih ratničkih, srpskih i solunaških visina, kao svijet koji je vazda spreman na izdaju i izdat će oni Jugoslaviju, samo ako im bude pružena prilika. A s druge strane, silno mu je, njemu Ledenom, imponirala ta njihova finoća i uglađenost, mjera u svemu, pa i u veličini ženske stražnjice, te dojam koji ga nije napuštao otkako je davnih pedesetih, kao mladi poručnik, prvi put, službeno, putovao u Zagreb: Hrvati su u odnosu na Srbe narod s unapređenjem. Marksistički rečeno: Hrvati su uvijek na višem stadiju razvoja od Srba, pa možda zato čovjeku i idu toliko na živce.

Javno govoreći: Života Stevanović Ledeni prezirao je ljude koji su na očigled bili Hrvati, i pred njima se uvijek trudio da na očigled bude Srbin.

Ali posve intimno, navečer, kada bi legao u postelju i zatvorio oči: Hrvati su bili njegova žudnja, čežnja i mala ljudska slabost. Kada bi, tako pred spavanje, razmišljao o svome malom unuku Goranu, rođenom 1. januara 1989, kada bi zamišljao u kakvom će svijetu Goran živjeti, što će raditi, čime će se zanimati, za koga će navijati 2011, kada mu budu dvadeset i dvije, ili gdje će biti 2044, kada bude njegovih godina, Ledeni je svoga unučića vidio kao nekoga tko radi, živi i ponaša se kao Hrvat.

Tako je, rastrgan između privlačnosti i zahvalnosti, između udivljenja i prezira, erosa i thanatosa, general Ledeni pazio i tetošio Macu Gottwald. Nikada ju nije dodirnuo, nikada joj nije postavljao privatna pitanja, osim kako je drug Braco, molim vas, mnogo mi ga pozdravite, ali je pazio, dobro je pazio, da cjelokupni oficirski zbor, sav taj niže činovani i nedostojni svijet njegovih zemljaka, bude što dalje od drugarice Marije, premda se na njoj sve manje primjećivalo da je udana i da je kod kuće, na Šalati, čekaju muž i troje djece. I svi oni su nekim svojim tajnim muškim čulom osjećali da bi Ledeni svojim rukama zadavio svakoga tko bi ugrabio loptu, jednu ili drugu, pa snažno i nezadrživo, s devet ili deset metara, zamahnuo prema protivničkom golu.

Tako je bilo sve dok se u generalovoj kancelariji nije pojavio analitičar Babukić.

Prosijed, mlađi čovjek, posvršavao visoke škole, pročitao važne knjige, rođeni analitik, a Hrvat.

– General Stevanović! – suho mu se predstavio i pružio ruku.

– Milo mi je, Babukić!

Ledenoga je iznenadio Babukićev čelični stisak. A Babukića više ništa nije moglo iznenaditi nakon što se u prolaznoj kancelariji sreo s generalovom tajnicom. Sreo je i na licu mjesta se zaljubio. Tako bi se to kazalo u nekoj narodnoj priči, u književnome djelu ili u ćoćorenju uz prezaslađenu tursku kavu, ali ako ćemo istinu, nije se Babukić u hipu zaljubio u sekretaricu Macu, nego je poželio, čim je procvrkutala riječ dvije, i ustala od stola da ga uvede generalu, da je povali na tom istom stolu, bez riječi objašnjenja, i na taj, brutalno iskren način, pokaže koliko je oduševljen poznanstvom. Ali ne, Babukić nikada nije bio nasilan tip: osjećao je, i taj osjećaj je bio savršeno tačan, da Maca Gottwald ne bi imala ništa protiv da se tako, bez previše riječi, na licu mjesta produbi njihovo poznanstvo.

Ledenome, naravno, nije promaknulo da njegov analitičar pokazuje interes za Mariju. U početku mu je to smetalo, dok god je u njemu vidio vlastitog suparnika, ili dok god je u Babukiću nalazio nešto sa čime bi se mogao identificirati i što bi prepoznavao kao vlastiti nagon ili strast, ali kada je shvatio da u njemu nema ničega ljudskog, ili da mu nije ničim sličan, prema toj je stvari postao ravnodušan, ili je na nju gledao sa simpatijama, kao da Babukić i nije živ čovjek, nego je književni lik, avet, duh, ili James Stewart, omiljeni glumac iz generalove mladosti.

Osim toga, kad bolje razmisli: Babukić mu je činio dobro djelo. Iskupljivao je njegove bludne misli, spašavao ga od grijeha koji je, na Balkanu, valjda, i najteži od svih grijehova, od nezahvalnosti prema doktoru i medicinskim službama. Svašta si je Ledeni u životu mogao dopustiti, i svašta će si tek dopustiti nakon što, uvrijeđen hrvatskim negostoprimstvom, zajedno sa cijelom armijskom oblasti ode u Bosnu. Naređivat će da se mali, do tada bezimeni gradići sravne sa zemljom, palit će sela, strijeljati zarobljenike, rušiti katoličke crkve i džamije, predvodit će ordiju djecoubojica i silovatelja, ali jedno on nikada ne bi mogao učiniti: pokazati nezahvalnost prema doktoru. Od užasa nam nije lako u njegovo ime to ni izgovoriti: obeščastiti dijete doktorovo, makar i jednim slučajnim dodirom ruke u prolazu.

– Čuvaj se, dete milo moje – reći će joj kada se posljednji put budu sreli u Hotelu I, nakon sretno dovršenih pregovora o odlasku JNA iz Zagreba – čuvaj se, anđele! – reći će još, uzaludno se trudeći da smisli nešto što bi Marija zapamtila za cijeli život. I izmicat će se, da ju slučajno ne dodirne, bježeći od njezinoga pokušaja da ga na rastanku zagrli, bježeći od vlastitih bludnih misli kao kakav monah, nevin i čist, pred ljudima i pred Bogom.

Tada će, u tu mračnu i ledenu zimu 1991, Marija već četvrti mjesec biti noseća s Babukićem. Tata o tome, naravno, neće ništa znati. Neće joj biti teško da od njega sakrije i svoju vezu s armijskim analitičarem, i to da nosi njegovo dijete, a od Pepija Gotwalda nije trebala ništa ni sakrivati. On je i dalje hipnotizirano zurio u televizijski ekran i čekao tko će u ovome ratu pobijediti, a nju ne samo da više nije primjećivao, nego bi mu vjerojatno bilo svejedno i da mu je netko rekao kako mu se žena kurva sa srbočetničkim vojnim analitičarom, izdajnikom hrvatskoga roda i poroda. Što se Pepija tiče, ne bi on imao ništa protiv ni kad bi Maca Babukića dovela doma, ni kada bi mu se Babukić uselio u vilu. Samo pod uvjetom da je nepušač. Pepi je bio alergičan na duhan i na duhanski dim.

Ne znamo kako se dogodilo da Marija zanese. U onih desetak divljih ljubavnih okršaja u Komandi armijske oblasti, na stolu Macine kancelarije, u sobi Hotela Dubrovnik, u koji su se tajno uvukli u vrijeme jedne od čestih zračnih uzbuna, u skladištu municije Kasarne maršal Tito, Babukić je rabio durex prezervative, premda je Maca redovito pila antibebi pilule. To se dijete, dakle, provuklo kroz iglene uši i kroz gumu, pa kroz hormonalne bure i oluje, i krenulo rasti u Marijinu trbuhu. Odmah je, već sljedećega tjedna, za njega znala. Nisu joj trebale trakice iz apoteke, nije joj trebao izostanak mjesečnice. Uostalom, naredna dva mjeseca nije ni izostala, nego je, kao u nekoj bajci, sakrivala jedno neželjeno dijete. Ali od majke ga nije mogla sakriti. Ili dijete, barem s jedne strane, nije bilo neželjeno. Premda je sve bilo nenormalno i ludo, na televizijskim je ekranima divljao rat, po Novome Zagrebu su lijepljene smrtovnice nečijih sinova, što izgiboše po Slavoniji u obrani domovine, bujao je strah u ljudima, koji se, ubrzo zatim, pretvarao u mržnju, i mijenjale su se tako preko noći stvari koje smo prethodno smatrali vječnima, braća su postala razbraća i tisućljetni neprijatelji, a u ime toga novostečenog neprijateljstva negdje u sljemenskim je šumama ubijena dvanaestogodišnja djevojčica, zajedno s tatom i mamom, čime je stavljena tačka na cijelu jednu povijest, i premda je, rekosmo već na početku ove duge rečenice, nenormalan i lud postao svijet u kojem su se do jučer rađala djela, Maca se radovala životu koji je u njoj rastao. Iznutra ju je obasjao, i nije je bilo briga za okolnosti.

Njezina kancelarija je još neko vrijeme visjela u zraku, tamo gore iznad zaraćenih naroda, između Srba i Hrvata, a zatim je tresnula o zemlju, i došao je čas kada se svaki čovjek morao izjasniti, tko je, što je i na čijoj je strani. Marija bi, možda, i izabrala neku stranu, da nije bila noseća. Ovako je rat nimalo nije zanimao, niti su je zanimale fizikalne zakonitosti zaraćenog svijeta, po kojima se ne može istovremeno biti i s jedne i s druge strane fronte. Premda svemu tome bila je jednako ravnodušna kao i prema Pepiju Gottwaldu i troje djece koje je imala s njim.

Majka koja je ravnodušna prema svojoj djeci? Postoji li to? Maca Gottwald nije se bavila takvim pitanjima, nije ju zanimalo, nije čitala ljubavne romane, a ni ozbiljne knjige. Ništa nije čitala. Nakon mature odmarala je oči od čitanja. I bilo joj je toliko svejedno za to troje svojih i Pepijevih klinaca, doktorskih unuka, da, evo, nismo ni saznali kojeg su spola djeca i kako se redom zovu.

Ali to dijete bilo je nešto posve drugo.

– Trudna sam! – rekla je Babukiću u Gradskoj kavani.

– Znači, čekate četvrto.

– Dijete nije Pepijevo.

– Kako nije? – čudio se Babukić.

Rekla mu je da su sad na početku. I ona i on. Rekla mu je da se katkad tako dogodi da čovjek bude na početku. Rekla mu je da ničega prije nije bilo i da nikoga prije nije bilo. Nikoga nema. Samo njih dvoje, sami, kao otočić u južnome moru.

Čudio se što joj je, zašto se tako raspjevala, nije je takvu upoznao… A onda se bolje zagledao, i u času je shvatio da to pred njim, s druge strane stola, to što pije čaj od kamilice, to što se treska od neke zimice, premda je toplo, baš je toplo, to više nije Maca Gottwald. Suznih očiju, raskvašena i mekana poput zemičke u barici vode, bila mu je tako ganutljivo neprivlačna.

– Ali znaš – uozbiljila se – ako ti tako hoćeš, ja ću abortirati.

– Odlično, imam jednog povjerljivog ginekologa. Naprosto je fantastičan!

Izgovorio je Babukić, premda u životu nije upoznao nijednog ginekologa i nije, zapravo, znao što bi trebalo značiti to – fantastičan. Fantastičan opis smrti: zna se, to je Vergilijeva smrt Hermana Brocha. Fantastična glazba: Thomas Mann, Doktor Faustus. Fantastičan gnjev: Mustafa Madžar Ive Andrića. Svijet je pun gada, krštenog i nekrštenog. Fantastična Jugoslavija: Zastave Miroslava Krleže. Ali što bi bio, kako bi trebao izgledati, kako se ponašati i čime bi se, ustvari, trebao baviti fantastični ginekolog, o tome Babukić nije imao pojma. Ni u vojnoj analitici, ni u svjetskoj i domaćoj književnosti nije bilo ni slutnje o tome što je fantastični ginekolog.

– Abić! – izgovorio je, napokon, Babukić.

– Kaj, abić? – pitala je Maca.

Lice joj je naglo oteklo, kao da joj se pojavila alergija na sve te mrtve cvjetiće kamilice, na sve te oprašene kamiličine tučke, čije su se nerođene duše rastapale u vreloj vodi i širile miris po Gradskoj kavani, u kojoj se za svim drugim stolovima tog dana razgovaralo samo o ratu, stradanju i smrti.

– Znaš, on je tako fantastičan ginekolog da se njemu ne ide na abortus, nego na abić!

– Zbilja! – Maca se tužno osmjehnula.

-Da, draga, moraš mi to vjerovati.

Ona je samo slegnula ramenima. Da ih je netko sa strane gledao i da nije znao o čemu razgovaraju, pomislio bi da to dvoje mladih ljudi kod kuće čeka bolestan pas. Ili nešto tome slično. Svakako ne bi primijetio da se u Maci Gottwald upravo rušio jedan zamišljeni svijet. Rodila se, odrastala, bila mala glupača i tatina mezimica, udala se za kretena i narodila mu djecu, spuštala se niz život kao Franz Klammer niz snježnu padinu, i sve joj je bilo dobro i lijepo, i mogla je tako provesti život, samo da Pepi nije sunčao stopala na prozorskoj dasci, jer ne bi nikada ni pomislila da postoji nešto tako veliko i važno, da postoji takvo unutarnje obasjanje, kakvo je doživjela s ovim čovjekom. A odmah zatim i takav mrak.

Spomenula je pobačaj samo zato što je bila sigurna da će ju on u sljedećem trenutku uhvatiti za ruku, da će joj reći ne, draga, ne dolazi u obzir, da će joj predložiti da odmah sutra bježe iz ovoga grada i ove zemlje, negdje daleko najdalje, i da će na sebe, na svoju savjest i na snažna muška pleća, primiti to što bez riječi ostavlja muža i djecu, i čini jedan od najtežih ženskih grijehova, koji njoj, međutim, nije bio nimalo težak. Dok je izgovarala te riječi, dok mu je spominjala abortus, u tih nekoliko trenutaka Maci Gottwald je pred očima protekao sav njihov budući, sretni život. I koliko god njezina mašta bila siromašna, opustošena životom bez knjiga i filmova, taj život je, sve do zajedničke smrti, doista bio sretan i lijep.

I onda je Babukić spomenuo fantastičnog ginekologa.

Broj ginekološke ordinacije Petra Pilara našao je u telefonskom imeniku. Među dvadesetak ginekologa koji su u imeniku oglašavali svoju privatnu praksu odabrao je njega, naprosto zato što mu je to ime najbolje zvučalo. Kao načitan čovjek, Babukić je oduvijek imao golemo povjerenje u imena. Svejedno postoji li Bog, ali čin imenovanja sigurno je božanskoga podrijetla. Petar Pilar, nije li to pravo ime fantastičnog ginekologa? Petar zvani Stijena, pouzdan i čvrst, pa još i Pilar, oštar kao kireta, pouzdan, uravnodtežen i brz, kao savršeni ritam njegova imena i prezimena. Pe-tar Pi-lar, Pe-tar, Pi-lar… Jednom će se pojaviti i više ga nikada neće biti, lakoprst i diskretan kao smrt.

Nazvao je broj iz imenika. Javio mu se umorni muški glas.

– Da, ja sam doktor Pilar Petar!

Babukić je na čas bio zbunjen time što fantastični ginekolog naopako izgovara svoje ime i prezime, ustvari prezime i ime, ali mu je brzo i lako objasnio u čemu se sastoji njegov, Babukićev, ginekološki problem.

– Sredit ćemo! – jednako umornim glasom odgovorio mu je doktor.

Bilo je jutro, utorak, 24. prosinca 1991. Babukić je sjedio u svome bijelom golfu, na Šalati, preko puta kuće Pepija i Mace Gottwald. Nije gasio motor, jer su se u tačno devet sati dogovorili da ju vozi kod doktora Pilara, a bilo je već devet i deset. Sinoć joj je dao papirić na kojemu je pisalo sve što mu je doktor rekao: neka bude u suknji, a nipošto u hlačama, neka ponese paketić higijenskih uložaka, neka u ordinaciju uđe na sporedni ulaz…

Već se uplašio da se Maca neće pojaviti, kada je u devet i dvadeset sedam izašla iz kuće.

Dok su se vozili prema Knežiji, on nije zatvarao usta. Brbljao je, smijao se, pričao je viceve, nije zatvarao usta, samo da Maci ne da priliku da progovori. Jer ako nešto kaže, znao je Babukić, od abića neće ništa biti. Slomit će ga jedna njezina riječ, u času će pristati da s njom provede ostatak života, da zajednički podižu klinca, i žive u radosti i veselju. Ona će raditi u skupoj prodavaonici muških cipela u Torontu. Uzet će je jer je tako lijepa, i njezino će klečanje pred debelim starcima, kojima će, s glavom u visini njihovih rasporaka, pomagati da na svoja oteknuta, pomalo nekrotična stopala navuku cipele, biti vrlo atraktivno po godišnje poslovanje dućana. A on će, recimo, raditi u talijanskom restoranu. Naučit će da, visoko iznad glave, oko kažiprsta vrti tijesto za pizzu…

I sve to samo zato što mu je u odlučujućem trenutku ponestalo daha, pa je morao umuknuti i ona je iskoristila taj sitni djelić vremena, da u njega udjene svu svoju sreću i cijelo jedno dijete.

Ali da je Babukić ostao bez daha, ili da se Maca Gottwald nekako izborila za riječ, ove priče ne bi ni bilo. Ovako, pomirena sa sudbinom, tužnih kravljih očiju kroz prozore golfa promatrala je grad koji se, u ovaj predblagdanski dan, sav obasjan radosnim časom rođenja djeteta, koje je i Čovjek i Bog, urušavao i nestajao, kao što se i ona urušavala i nestajala, i činilo joj se kako je sve u nekom savršenom skladu. A zašto li se, Bože mili, savršeni sklad povezuje sa ljepotom i srećom, pomislila je Maca, kada ništa pred očima ne djeluje tako skladno kao propadanje i nestajanje. Ali ta je misao za nju bila prepametna, pa ju je odbacila od sebe, otpuhnula je kao kolut duhanskoga dima.

Zaustavili su se ispred ružne, sive socijalističke zgradurine, a onda su, polako vozeći, zašli s njezine stražnje strane. Sporedni ulaz je, zapravo, bio ulaz za podrum. Doktor Pilar plašio se publiciteta, pa su pacijentice za abortus ulazile kroz taj podrumski ulaz.

– Vidjet ćeš… – započeo je, ali nije znao kako da nastavi.

Ona ga je dodirnula po ramenu, kao da se sjetila nečega što bi mu još htjela reći. A onda je izašla van. Vidio ju je kako ulazi u zgradu. Morala se malo sagnuti, jer je ulaz zbog nečega bio izrazito nizak, i još je neko vrijeme, kroz armirano staklo, gledao njezinu sjenu kako se kreće prema stubištu, i onda nestaje.

Tako je Maca Gottwald nestala iz Babukićevog života.

Čekao je desetak minuta, a onda je iznenada upalio motor, i ne razmišljajući dalje, krenuo. Nije svraćao u stan da uzme stvari za put, niti je kome telefonirao. Krenuo je prema Sloveniji i prema ljubljanskome aerodromu, a da nije ni znao kamo bi putovao. Možda je još koji put i pomislio na Macu, ali savjest ga nije mučila. Ranije se to nije primjećivalo, ali izgleda da Babukić i nije imao savjesti. Tako bi to kazali svi oni patetični i sentimentalni ljudi, moralisti i zlikovci, koje je ostavljao za sobom. Iznenada, bio je sve sretniji, hvatala ga je euforija, koja će sljedećih godina samo rasti, poput hipertenzije u neizlječivih bubrežnih bolesnika, i neće on tu euforiju ispišati, sve do dana kada će zrakoplov iz Atene nepredviđeno sletjeti na Pleso, umjesto da leti sve do Münchena. Ustvari, pad je započeo još u avionu, kada je iza sebe čuo riječi nerazumljivoga slavensko-ugrofinskog jezika, kojim je upašen netko izgovarao Zdravomariju.

Kako to da se, najednom, pojavio jezik koji se nije pred njime prostro kao ćilim pred muslimanskim vjernikom?

I zar bi se onom Babukiću, razigranom i čilom, koji je prošao kroz tri tisuće muškaraca i žena, kao kroz Passo del Sempione, i istih tri tisuće muškaraca i žena prošlo je kroz njega, zar bi se njemu najednom ukazala tako sentimentalna, skoro bolećiva i smrtonosna usporedba s molitvenim ćilimom? Ne bi, sigurno. Zato sad, žalostan i jadan, naslanja vrelo čelo uz hladnu staklenu stijenu, i gleda kako se nad aerodromskom pistom kiša pretvara u snijeg. Zatim tužno poglediva prema Herzogu, toj stotinu puta pročitanoj knjizi, koja je za njega sada preteška. Sve mu je postalo preteško, tu na korak od rodnoga grada (eh, evo još malo sentimentalnih pridjeva i fraza…)

Tek u 14 sati i 19 minuta službenica je pozvala putnike na letu Atena – München da se ukrcaju u svoj zrakoplov, jer je kvar napokon otklonjen. Babukić se jedva pomakao sa sjedalice, jedva je odlijepio čelo od stakla, i mrtav umoran zaputio se prema izlazu. Dugo je čekao na red, jer su njegovi suputnici, sumnjičavi na svim jezicima, zapitkivali hrvatsku službenicu je li kvar sigurno otvoren i jesu li dobro provjerili da u zrakoplovu nema bombe. A ona ih je tješila, uglavnom na engleskom.

I tu bi se, dok ga gledamo kroz aerodromsko staklo kako ulazi u avion, i završila ova Babukićeva avantura, još uvijek u vrlo sentimentalnom tonu, usred snježne predbožićne oluje, koja, međutim, neće omesti aluminijsku pticu da se, potisnuta snažnim motorima, vine u nebesa. Ali čim su uzletjeli, i nakon minutu dvije nadletjeli Zagreb i hrvatsku granicu, Babukiću se naglo vratilo njegovo euforično raspoloženje, koje ga, evo, već dvadeset godina nosi svijetom, od aerodroma do aerodroma. Vratila mu se i njegova tajanstvena moć da iz rečenice ili dvije rekonstruira cijeli jezik, i da odmah zaboravi svakoga koga bi sreo, razgovarao s njim, zašao mu u utrobu, ili ga u svoju utrobu pripustio, u hotelskoj postelji ili u aerodromskom zahodu… Ili u toj moći i nema ništa tajanstveno: jedan je liječnik Babukiću objasnio, nakon što su proveli noć u hotelu Grand u Lusaki, kako je stvar vrlo jednostavna: kada je 24. prosinca 1991. uzletio iz zračne luke Brnik, zbog visinskoga tlaka, ili zbog uzbuđenja, šoka, stresa, doživio je niz sitnih izljeva krvi u mozak, čime je zauvijek probijena opna između njega i svijeta… Ali to je već druga priča i nova Babukićeva avantura.

(iz nedovršenog romana “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”)

Objavljeno u prilogu Svijet Nedjeljnog Jutarnjeg

(bilješke za poemu)

13. Za moju kćer Ivanu

U tom svijetu što u tirinte
Pošteno smo ga razlupali,
Moraćeš, znam, da klečiš, ali
Da klečiš ko na startu sprinter.

Od ljudske rase na svijetu
Ostaće manje no od Inka.
Ali ti kleči ko Darinka
Kad vatru piri u šporetu.

A sin da si mi, sve bih riječi
Zbio u jedan savjet za te:
U svijetu gdje te zmija peči

Iz zakletve Gospodu date –
Pred njime kao tvoj đed kleči
Kad je pucao u bradate.

14. Tatarska konjica

Dok je u opsadi grad gorio
Kao baklja da potomcima Nemanjinim
Put u raj(h) obasja, u tmini
Podrumskoj, samom sebi sam govorio:
Živote, ti si nešto strašnije
No tatarska konjica
(Čiji ne prestaju da njište hati
Iz stovjekovne noći).
A kad bih sanjive protrljao zjene
Postajao je zlatna žica
Koju su legioni iz Hada ispredali.

No meni je banja: sav je iza mene
Zgrozio bih se da je ispred. Ali
Nećete mi vjerovati
U ovaj svijet nije da nije
Vrijedilo doći
U ovaj svijet sa stotinu java
Što mi, uoči groba,
Biva podroban
Kao trava.

15. I s krvlju oblitom britvom

Dani opsade Sarajeva, to u meni je hrid
Sa kojeg često pogled, na javi i u snu, bacam

Da priznam pošteno: bio sam od onih slijepaca
Kojima zemljotres vraća vid

Da spaze pun svijet onih što lete s molitvom
I s krvlju oblitom britvom.

Voždova koji gledaju kroz ljude
Kao kroz prozor s pogledom u ništavilo Bude.

No ako kojem od njih se obratiš, u času mračnu,
Savaotovu daće ti adresu tačnu.

Samo odatle mogu takvi vidici pući:
Ima, lopatom da ih zgrćeš, onih na koje možeš

Izvjesiti tablu PRODAJE SE, jakože
Na kući.

Odatle volim viknuti: eh, svijete koji se oriš,
Odvajkada, s crniša na goriš.

U sebi ono najgore smo doveli do blistanja
I ko zna zašto još gore pristaju na listanja.

Istinabog, gone naši nas grijehovi
Da puštamo dječje zmajeve po kojim

Ispisali smo pokajne molitve Jehovi
Oprostom – to mu je zanat – da u(s)pokoji

Nas u ovome adu, izrade vlastoručne,
Ali gdje ne manjkaju sile vučne

Ka nebu. Nekad s tog hrida vidi se i Pavelić
Uskrsli, ima štap bambusov sa navrtkom

Gvozdenim. I Dabićevim glasom veli
Pučanstvu sa tri prsta: Ja sam kralj Tvrtko.

I zavitla amen
Ko kamen.

A ja ću svojoj hanumi: anatemnjak je, draga,
Mnogo širi. Savaot nije, možda, ni pola vraga.

No jedno sigurno je: to što je čovjek radio
U prošlom ratu, Boga zabrinu sekund cio.

16.

Kašto se blagdan Ferhadijom ori.
Koludrice. Doge. Toge. Profesori.

Tri usjedjelice: svaka suha, krta
I crna, kao da tuš sve ih nacrta.

Idu djevojke, srećne što su one –
One: gotovo ko da Božić zvone

Sa katedrale. I žene prolaze.
Jedne su kao palme iz oaze

A oko drugih zrak začas postaje
Onaj što piri mojim rodnim krajem:

Na takvoj, grešan, zaželim ariji
Da pomolim se Djevici Mariji.

Cigani. Dječji baloni. I dama
S centrom planete. Da. Među nogama.

(To su posude za plamen strasti
Koja je svagda u našoj nevlasti).

Idu djevojke povisoke dvije:
Glasu flaute jedna slična mi je,

Druga pomalo liči na Ivanu
Šćer nakon deset godina mi danu:

U njezinome biću, dok ima je,
Barem plamičak mene će da sjaje.

Uz knjige Svetislava Basare Početak bune protiv dahija i Mein Kampf

Umesto da se, “s godinama”, lepo opameti i smiri, Svetislav je Basara kanda rešio da svoj samoproglašeni rat protiv svega onoga što vidi kao ne samo političku nego duhovnu stranputicu Srbije, srpske politike i kulture, zaoštri do kraja. Ako u tom ratu neko i strada – pa, Bože moj, što nije pazio kuda je zabasa(ra)o! Ako tu i famozna “estetska vrednost” pretrpi poneki kolateralni gubitak – reklo bi se da je pisac spreman i na to, i da ne haje preterano, bar naizgled. Mada je pitanje koliko mu u tome treba verovati; srećom pa to i nije mnogo važno, jer koliko god Basara hotimično “pamfletizovao” svoj prozni izraz – a to ponekad čini do onih dimenzija raspojasanog preterivanja koje nekako ironično postaju estetska vrednost za sebe – u njemu uvek ostane više nego dovoljno onoga zbog čega su ne tako malobrojni basarijanci davnih dana zavoleli književnost ovog pisca, tada još ne sanjajući da će ovaj dobar deo svog “zrelog” opusa posvetiti serijskom i neumornom razračunavanju sa Velikim Sotonom/Dobricom Ćosićem, Gojislavom Lojanicom/Vojislavom Koštunicom i dakako neizbežnim Vukom Karadžićem, navodnim arhikrivcem za sav pogubni i neretko groteskni narodnjakluk oficijelne srpske kulture… Štaviše, koliko god bio “žurnalistički” dosledan u razračunavanju sa stvarnim rečima i delima stvarnih ljudi koji se ovako zovu, pisac ih je zapravo – i to upravo tim neprestanim “preterivanjem” – odavno unapredio u neku vrstu dežurnih metafora: što ih više grdi, to su oni manje osobe, ili makar književni likovi, a to više sveprisutne lozinke i personifikacije jednog stanja duha. Nekad je ta transformacija u korist uverljivosti književnog teksta, nekad baš i nije. Dosadna nije ni u jednom slučaju…

“Na kraju, čemu pismenost u zemlji u kojoj nema šta da se opiše?” Ova rečenica iz romana Početak bune protiv dahija (Dereta, Beograd 2010) možda ponajbolje opisuje o čemu govorimo kada govorimo o basarističkoj buci i besu na Velike Poglavice ovdašnje politike i kulture. S jedne strane, radi se o tipično basarinskom izazovu stvarnosti koje da naprosto “nema dovoljno” u jednoj neprosvećenoj zemlji kojom do duboko u XX vek caruje usmena kultura sujevernog bajanja, i čije elite vredno rade na tome da ta neprosvećenost (p)ostane trajno stanje; a tamo gde nema dovoljno stvarnosti nema ni dovoljno postojanja, iliti autentičnosti i ontološke utemeljenosti ljudske egzistencije (kao nečega višeg i složenijeg od pukog životinjskog bitisanja i kretanja mesa i živaca), to jest, “nema šta da se opiše”. A i ono što ima, bogme, takvo je da ne morate biti nihilista da pomislite da bi možda bilo bolje da ga nema, iliti u basarijanskom ključu, to se može opisati samo tako da se radikalno rekontekstualizuje, da se posve „pretemelji“, na užas Basarinih redovnih žrtava i njihovih adepata…

I baš se toga Svetislav B. strastveno i opširno poduhvatio u Početku bune protiv dahija. Ovaj je roman zapravo “Basova verzija” istorije Srbije od vremena pred Prvi srpski ustanak do današnjih dana. A to je istorija stidljivih pokušaja prosvećivanja i evropeizacije, na koju bi navalile svakojake sile mračenja, više unutrašnje nego spoljašnje; to je istorija u kojoj se za pismenost ne mari (od ’artije bilo koje vrste i namene redovno se pravi papir za duvan), a svakome ko odviše štrči glavu je najbolje odseći, usoliti je i poslati u Stambol, čak i onda kada iz Stambola jasno stave do znanja da više ne primaju pošiljke u vidu usoljenih glava… Nije Basara zalud ovaj roman odredio kao sotiju. Najveća njegova vrlina i jeste piščeva razobručena imaginacija, bespoštedan ironijski naboj, vatromet uvrnutih poređenja i “fantastičarskih” ispada koji izvanredno potcrtavaju zaumnost onoga što se čini u “stvarnosti”, te utoliko i nisu – svoj prividnoj blesavosti i “nemogućosti” uinat – ništa drugo negoli konsekventno isterani rezultat stvarnih reči i dela. U toj se sotiji smenjuju “izmišljeni” sa “istorijskim” likovima tvoreći zajedno mahniti karusel iz kojeg se kristalno razabire tek toliko da je moderna istorija Srbije u, hm, neortodoksnoj basarističkoj književnoj interpretaciji pre svega istorija satiranja svega Boljeg, svega što obećava da bi moglo izrasti izvan i iznad stanja aistoričnosti i započeti nešto kao pisanu istoriju Srbije, ali ovaj put zaozbiljno, bez kobnih “narodnjačkih” mistifikacija. Gle, jedan notorni književni mistifikator (ružinog krsta) u ratu protiv mistifikacija?! Pa naravno, upravo se o tome i radi: mistifikacijama je mesto u književnoj fikciji, a ne u istorijskim delima ili u “stvarnosti”. Kada se te stvari sistematski pobrkaju, sve što piscu preostaje jeste da ispiše jednu “alternativnu” istoriju Srbije, koja je utoliko stvarnija ukoliko se više pusti mašti na volju! Paradoks? Ma, nije to čak ni paradoks: ispada da je skoro pa doslovno tako.

Kako god, prvi je deo romana, onaj lociran u vreme oko srpskih ustanaka, upravo briljantan, kao i oni potonji, uključujući i fantastične epizode sa Bajinom Baštom pred I svetski rat. Kako se približava sadašnjosti, tako pisac sve više podleže „pamfletskom“, i to na razne načine umanjuje čitaočev užitak u tekstu. E sad, jasno je da to Basara radi ciljano, i da je više nego svestan estetskog rizika; on smatra da se taj rizik isplati, i u celini i celosti je svakako u pravu, čak i kad u detaljima nije…

Roman Mein Kampf (Laguna, Beograd 2011) kraći je i u neku ruku manje ambiciozan parnjak prethodnog, daleko više fokusiran na sadašnjost. U savremenom Beogradu, pisac Kramberger – koji ama baš po svemu odgovara bi(bli)ografskim detaljima samog Basare, neretko doslovno, ili tek lagano “presvučeno”; recimo, Kramberger je bio ambasador u Keniji, a ne na Kipru – leži u bolnici (discus chernia!) sa Aprcovićem, “najduhovnijim čovekom koga je upoznao” sa zdravim kao dren Drempetićem, špiclovom, slugom i patriotom opšte prakse koji naprosto odbija da se iseli iz bolnice, i nizom drugih likova iz galerije basarističkih prikaza. Bolesni, samim tim i prilično nemoćni ljudi idealne su žrtve svake represije i svakog sumanutog eksperimenta; Basara otuda razložno bira bolnicu za ambijent svoje priče, nameran da, jašta, govoreći naizgled o onom “unutra” priča o onome “napolju”, to jest o andersonovskoj Bolnici Srbija.

Ovaj je roman ispisan bernhardovski/albaharijevski, sav u jednom jedinom pasusu, i ta je tekstualna gustina posve odgovarajuća tmastom piščevom izrazu, prepoznatljivoj mešavini ironijske opservativnosti i kritičke energije, koja je najubojitija onda kada duhovitost preteže nad besom, a to je tako svugde gde ne dolazi do odviše doslovnog razračunavanja sa dežurnim i ostalim krivcima za ovdašnje stanje stvari… Drugim rečima, Basara ispisuje svoj Mein Kampf kao svojevrsnu protivknjigu “slavnijoj” prethodnici, a sve to ne bi li se razračunao sa korenima ne nemačkog, nego srpskog fašizma, tog ubajaćenog poluproizvoda iz retorti naših nedoučenih seoskih đilkoša i palanačkih suklata… Zvuči pompezno kada se ovako kaže, i ta bi pompeznost ugušila romaneskni tekst da ga pisac ne filuje štedro produktima svog literarnog dara: urnebesnim portretima i sumanutim epizodama, koje na koncu postižu (i) onaj efekat kojem pisac teži kada počne da pripoveda/propoveda direktno, “u svoje ime”. Mada, rekoh, nije Basari u tome verovati do kraja: odviše je on dobar pisac da čak i njegovo izravno “propovedanje” ne bi imalo duplo dno, na šta će se kao na bućkalo upecati nevježe… Kako god, i ovaj roman nepotrebno “pada” pri kraju, kada se romaneskni tekst odviše doslovno pretvara u nastavak kolumne drugim sredstvima, ali za Mein Kampf uprkos tome ide nedvosmisleno palac gore: da Basare nema ionako bi ga trebalo izmisliti, toliko je njegova vulkanska jezičko-imaginativna energija dragocena i važna. Samo, da se razumemo, niko živ nije umeo i ne bi umeo da izmisli Basaru doli sam Basara, što možda o samom Basari najviše i govori…

Ili Ladanov onestetični Kiklop, na margini istoimenoga teksta Ivana Lovrenovića s Ajfelova mosta

Prije točno pedeset godina, na današnji dan 1961, a bio je 14. XII. četvrtak a ne srijeda kao danas, nobelovcu Ivu Andriću javio se u Beograd sa Strosmayerova trga 4 u Zagrebu mladi, tridesetogodišnji Tomislav Ladan. Ladan se rodio u lipnju 1932. u Ivanjici u zapadnoj Srbiji gdje mu je otac, potomak grane bosanskih Hrvata poput Andrićevih, službovao, a s Andrićem je Ladan te jeseni putovao zavičajnom zemljom, prema Mostaru. Zastali su u Konjicu, razgovarajući pritom o švedskim prijevodima Andrićevih romana i priča. Ladan se u švedskom izvještio za kratkih skandinavskih stipendija u koje se nešto ranije bio zaputio opremljen knjiškim, biblijskim, vokabularom pa se ondje znameniti Bergman šalio s njime kao prispodobom iz vremenskog stroja. U svoju švedsku prevoditeljicu, također Bergmanicu, Andrić je svakako imao prijateljsko povjerenje, s njome se u isto zgusnuto vrijeme kada Ladanu po konjičkom dogovoru šalje švedska izdanja u Sarajevo dopisuje oko skore štokholmske ceremonije na kojoj će o priči i pričanju govoriti francuski. Ali kako je Ladan, kao što se vidi, tada već u Zagrebu – otselio, posve iznenada, iz Sarajeva – njezinu se prijevodu Bron över Drina posvećuje tek u nobelovskom formatu: Dopustite mi – poručuje Andriću 15. XI, dvadesetak dana nakon što je Andrić oglašen slavodobitnikom, uz to što je do sada otkrio samo neke manje nepreciznosti u prijevodu – da Vam ovom prilikom, iako sa zakašnjenjem, čestitam na Nobelovoj nagradi, a mislim da, najzad, ni sada nije kasno, jer čestitati na zasluženome nije nikada kasno“. Drugo će Ladanovo pismo, ono rukopisno, od četvrtka prije pedeset godina čekati na Andrića u Beogradu nešto duže nego je Ladan pretpostavljao, Andrić se još prethodnog jutra 13. XII. družio sa švedskim Lucijama, a tek će za nekoliko dana Šveđanima pomoći u vraćanju Tagorea iz onoga vremenskoga stroja.

Čekao sam da se ova velika strka oko Vas smiri – piše dakle Ladan – i da se vratite iz Švedske, pa da u miru uzmognete naći vremena da pregledate ove moje primjedbe na prijevod gospođe Bergman.

Općenito uzevši taj prijevod se lako čita, pisan je dobrim jezikom (naravno, koliko to ja kao stranac mogu osjetiti) ali – kao što ćete vidjeti donekle iz priloženih primjedaba – mislim da je izražajni kolorit u pogledu na atmosferu kasabe dosta blijed. Neke od omašaka su možda više pitanje stilizacija i jezičkog osjećaja nego li promašaj u traženju adekvata, ali ima i nesumnjivih netačnosti. Mislim da su, uz specifično „bosanske“ idiome, najgore prošli turcizmi i arapizmi, jer su ostavljeni u originalu, ali se ne objašnjavaju niti putem fusnota niti pomoću rječnika stranih riječi.

Ja sam, istina, uporedio svaku rečenicu prijevoda sa originalom, ali moja pažnja dakako nije mogla biti potpuna, te bi se možda našla još koja omaška ili neadekvatnost.

Molim Vas da mi javite što mislite o ovim primjedbama, kako bih znao na koji način da pristupim upoređivanju … (a čini mi se da će ovdje biti još više primjedaba, jer letimičan pogled kao da dovodi u sumnju neka mjesta u tekstu).

Želeći Vam mnogo sreće u svemu, a posebno spokojstva i neuznemirenosti u ovim jubilantnim danima… oprašta se Ladan uz šest stranica primjedbi poput one da se za dve generacije kasabalijskih gazdinskih i begovskih raspikuća ipak ne može kazati dvije generacije gradskih rasipnika.

Dragi zemljače – odgovara Andrić na povratku iz Švedske da je primio pismo od prošle godine. Hvala Vam na trudu koji ste uložili u pregledanje švedskog prevoda moga romana. Mnogo ste me zadužili.

Prema mojim iskustvima sa prevodima na razne jezike, stvar sa ovim prevodom ne stoji tako rdjavo. U tom se slažem sa Vama. To je onih deset ili petnaest odsto koje neminovno gubi svaka knjiga prevedena na drugi jezik. Takvih propusta i omašaka, i većih, nalazim ja na primer u nemačkim i francuskim prevodima koji potiču od dobrih znalaca srpskohrvatskog jezika. Većina pisaca poznata je svetu po takvim ili sličnim prevodima. Sa tom činjenicom treba računati, i miriti se s njom, kad se izmenit ne može. – Vaše primedbe bile bi dragocene kad bi mogle biti učinjene dok je stvar još u rukopisu, ali na žalost to nije mogućno. Gospođa Bergman će sada prevesti „Prokletu avliju“ sa originala, jer je dosadašnji švedski prevod sa nemačkog, kao i knjigu pripovedaka. Kad bude i to objavljeno, mogao bi se možda u našoj štampi učiniti jedan osvrt na te švedske prevode, odati im dužno priznanje i staviti potrebne zamerke.

Svakako, sada znam na čemu sam i uvek ću Vam ostati zahvalan na Vašem trudu i uslugama.

Kako živite? Možete li da radite? Nadam se da je za Vas i Vaš rad i razvitak bolje da ste u Zagrebu i na tom poslu, i želim Vam svako dobro. Ako navratite u Beograd, svakako me potražite.

Prije četiri dana u jednoj sam crkvi u Puli prevedenoj u svečanu dvoranu primio Kiklopa u Ladanovo ime, jer to sam nije mogao učiniti. Sa činjenicama treba računati, i miriti se s njima, ne samo kada se ne mogu izmijeniti. Poput Kiklopa koji je zavrijedio sa svoj Rječnik, a čestitati na zasluženome nikad nije kasno, pritom je riječ o prijevodu, neprestano prevodimo, nadinterepretiramo premda znamo da se s činjenicama treba miriti. Riječ onestetičan, ako sam je dobro zapamtio, a ako i nisam to ništa ne mijenja u ovoj stvari, Ladan je sročio za svojstvo nekog zagrebačkog trgovačkog centra. Ali, dragi zemljače, ne ide se u vlastitu onestetičnu trgovinu, naprotiv brendovi ne smiju biti prevedeni, stoga je za Vas i Vaš rad i razvitak bolje da ste otišli, nikad nije kasno proći kroz ogledalo.