U malom stanu

____________________ Pitam oca: šta radiš danima? Sećam se.

U malom prašnjavom stanu u Gljivicama
u niskom bloku, sazidanom prema sovjetskom uzoru
i načelu: grad treba da liči na kasarnu,
a sobe da budu tesne, da bi se onemogućavali tajni sastanci,
tamo, gde neumorno maršira starinski zidni sat,

gotovo svakodnevno oživljuje septembar ’39, fijuci bombi,
ali i Jezuitska bašta u Lavovu, u kojoj kao nekada davno svetluca
zelena svetlost klenova i jasenova, i male ptice,
i kajaci na Dnjepru, i miris vrbovog pruća, i vlažnog peska,
i vreo dan, kada si sreo mladu ženu, studentkinju prava,

i putovanje teretnim vagonom na zapad, do krajnje granice,
i buket od dvesta ruža koji su ti poklonili studenti,
u znak zahvalnosti što si u proleće ’68. godine stao u njihovu odbranu,
takođe epizode, za koje nikada neću saznati,
kao poljubac žene koja nije postala moja majka,

strah i slatki ogrozd tvog detinjstva, slike izvučene
iz prijatne provalije, kada me još nije bilo.
Tvoje sećanje se odvija u onom tihom stanu – ćutke,
sistematično, jer radiš na tome da na časak vaskrsneš
bolni dvadeseti vek.

Ovo je pjesma Adama Zagajewskog iz knjige Antene, koju je objavio u Krakovu 2005. godine, a izdana je i u Beogradu, u nakladi Arhipelaga, dvije godine kasnije, u prijevodu Biserke Rajčić. Zagajewski jedan je od velikana poljskoga pjesništva (Herbert, Kornhauzer, Rozewisz, Szymborska…), koje smo u nizu izvrsnih prijevoda Zdravka Malića, Marine Trumić i Petra Vujičića čitali i prije rata, a tema o kojoj u ovoj pjesmi pjeva i pripovijeda, opsesivna je tema cjelokupnoga njegovog djela. S njom je i postao jedan od najznačajnijih europskih pjesnika i kandidat za Nobelovu nagradu. Tema je to egzila ili “humanog preseljenja”, odrastanja i života unutar prostora vlastitoga jezika, ali svejedno u nekoj vrsti tuđine. Pišući o vlastitome formativnom iskustvu, Zagajewski je svjedočio o iskustvima svoga naraštaja, Poljaka koji su nakon 1945. izmješteni iz svojih zavičaja, jer se cijela Poljska na zemljopisnoj karti “preselila”, u prosjeku, stotinjak kilometara prema zapadu.

Adam Zagajewski rođen je 1945. u Lavovu, jednom od najvažnijih središta poljske nacije i kulture, koji je nakon rata pripao Ukrajini i Sovjetskom Savezu. Kao dijete preseljen je u Gljivice, tmuran industrijski grad u Šleziji, iz kojega su prethodno iseljeni Nijemci. Ukrajinci, pak, koji su naseljeni u Lavov, iseljeni su iz južnih i jugoistočnih dijelova Poljske, u zvaničnoj operaciji etničkoga čišćenja, u povijesti poznatoj kao “Operacija Wisla”, započetoj 28. travnja 1947. i dovršenoj krajem srpnja. U ta dva mjeseca prognano je sto četrdeset tisuća ljudi. Kako je taj dio Poljske, kao i sve baltičke zemlje, te Galicija, bio višenacionalan i multikulturan, ljudi su znali jezike svojih susjeda, i međusobno su se stalno miješali, tako da su im se iz generacije u generaciju znali mijenjati identiteti i narodnosne pripadnosti, nije bilo sasvim jednostavno ustanoviti tko su sve, zapravo, Ukrajinci koje valja protjerati. Kao što ni u Lavovu nije bilo do kraja izvjesno tko je, a tko nije Poljak. Na kraju su, o cinizma!, komunističke vlasti odlučile da vjerska pripadnost bude kriterij pri preseljenju, te su u Operaciji Wisla izgnani grkokatolici i pravoslavci, bez obzira na to što su se ti ljudi u nezanemarivom broju izjašnjavali kao Poljaci, ili su čak i pripadali višim građanskim i aristokratskim poljskim slojevima. I tako su, eto, ateisti 1947. vodili jedan mali, ali po posljedicama strašan, vjerski rat, koji je upisan u kolektivne, porodične i lične memorije milijuna ljudi na prostorima današnje Poljske i Ukrajine, ali i Litve, Njemačke i dokle god su doprla, kamo god su se iselila, ljudska sjećanja.

Poljaci su nakon 1945. u Lavovu, kao pojedinci, i mogli ostati. Ali rijetki su ostali. Zatim je pala željezna zavjesa, i više se nije moglo ni tamo, ni ovamo. Naime, iako je Poljska bila dio istočnoga bloka, potpisnica Varšavskoga ugovora i, uglavnom, poslušna sudionica moskovske politike, iako je, zapravo, sve vrijeme bila okupirana od Sovjetskoga Saveza, Poljacima nije bilo nimalo jednostavno prelaziti granicu s Ukrajinom. Rođenima u Lavovu, ili u nekome drugom gradu u Ukrajini ili Bjelorusiji, taj prelazak bio je, praktično, nemoguć sve do pred kraj osamdesetih. Onome tko je jednom napustio svoj zavičaj, bilo je zabranjeno da ga više ikad vidi. Bez obzira na proleterski internacionalizam, na sve prezrene na svijetu, braću i sestre međunarodne radničke klase, nacionalno razgraničenje u višenacionalnom i multikulturnom srcu Europe provedeno je hladno, bezdušno i u potpunosti. Galicija je kao zametak buduće ujedinjene Europe razbijena i zbrisana s lica zemlje u dva koraka: prvi je bio nacistički holokaust, eksterminacija Židova (tih, po Amosu Ozu idealnih, jedinih pravih Europljana, koji su bili vezivno tkivo svake ideje o višenacionalnoj zajednici), a drugi korak bio je sovjetsko-komunistički projekt repatrijacije milijuna ljudi, koji je vodio konačnom i potpunom razgraničenju među prethodno izmiješanim zajednicama.

Adam Zagajewski po akademskom je zvanju profesor filozofije. Do vojnog udara 1981. živio je i predavao u Krakovu. Sljedeće godine emigrirao je najprije u Pariz, a zatim u Sjedinjene Američke Države. Tamo predaje na više velikih i uglednih sveučilišta. Zadnja mu je profesura na čikaškom univerzitetu. Već godinama tamo vodi kolegij posvećen Czeslawu Miloszu. Od 2002, nakon što se, službeno, vratio u Krakov, pola godine provodi u Europi, a pola u Americi. Sentimentalnom terminologijom naših nastavnica književnosti iz vremena jugoslavenskog socijalističkog odrastanja, reklo bi se da je Zagajewski “građanin Svijeta”. Kao i mnogi drugi Poljaci, pisci, filmski režiseri, filozofi, uglavnom humanistički intelektualci, on ima iskustvo progonstva iz jezika, a s tim i iskustvo praktičnoga, svakodnevnog kosmopolitizma. Ali istodobno, kao i većini njih (i Miloszu, i Romanu Polanskom, i Gombrowiczu…), njegove su umjetničke opsesije, njegove književne i pjesničke teme i interesi, vrlo često sasvim lokalni. Kao i Milosz, Zagajewski ne prestaje razmišljati i pisati o izmiještanju, progonstvu, protjerivanju, nečemu što je započelo u vrijeme njegova rođenja i čije posljedice živi sve do danas. Od Lavova, kojeg se niti ne sjeća, grada koji je prvi put mogao posjetiti u vlastitim četrdestim, uzalud se pokušavao otrgnuti. Da je otišao svojom voljom, ili da su mu roditelji otišli svojom voljom, ime tog grada bilo bi samo karakterističan podatak u ličnim dokumentima, poput klempavih ušiju, koje ne može operirati nijedan plastični kirurg. Ali kako su iz Lavova prognani, ti ljudi nikada Lavov nisu uspjeli stvarno napustiti i zaboraviti. O tome, između ostaloga, govori i pjesma “U malome stanu”.

Nakon pada komunizma i rastvaranja željezne zavjese, Poljaci, bivši Lavovljani, masovno su počeli posjećivati svoj grad. Uvedene su autobusne linije, stvoren je jedan neobični, do tada nepoznati, oblik turizma: ljudi su obilazili, gledali, osluškivali grad koji su morali napustiti, odlazili su na adrese na kojima su nekada živjeli, a mlađi su u tim posjetama i obilascima pokušavali otkriti nešto što ih je tolike godine opterećivalo, a o čemu, zapravo, nisu ništa znali. Oko tih putovanja pokrenute su intelektualne rasprave i polemike između onih koji su u Lavov išli, spremni obnoviti izgubljenu mapu kulturnih i privatnih, obiteljskih identiteta, i onih koji u Lavov nisu otišli ni nakon što su granice otvorene, smatrajući da ne treba ići, niti pokušavati obnoviti nešto što je zauvijek izgubljeno. Turistima su prigovarali na kič-osjećajnosti, praznoj nostalgiji i romantiziranju predodžbi o povratku – koji je, naravno, nemoguć, jer se ne može vratiti izgubljeno vrijeme. Zanimljivo je, međutim, i različito od naših frustracija izazvanih etničkim čišćenjima, da se ni nakon 1989. nije stvorio nacionalistički mit o progonstvu, ni o ekskluzivnom poljstvu izgubljenih istočnih zemalja. Iako poljsko društvo nije ni danas imuno na šovinizam, rasizam i antisemitizam, ne postoji, čak ni najmarginalnija politička partija, kulturna organizacija ili zavičajni klub, koja bi postavila zahtjeve kakvi su u nas, od Triglava do Gevgelije, u svim državama i u svim narodima, bez ijednog izuzetka, dio dnevnoga patriotskog repertoara, a to je povrat, milom ili silom, gradova, sela, planina i rijeka koje su jednom, svejedno koliko davno, bili naši. Iako svi dobro znaju da je Lavov bio poljski grad, iako je Lavov jedno od rodnih mjesta poljskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, danas je to i za ljude iz autobusa, i za one koji preziru tu vrstu turizma, ukrajinski grad.

Prošle jeseni putovao sam s jednom svojom poljskom prijateljicom vlakom od Krakova do Vroclava. Dok sam gledao te šlezijske ravnice, malene gradove i sela, kuće s okućnicama i beskrajna krumpirišta i kukuruzišta, i ono što vidim pokušavao usporediti sa zemljama bivše Jugoslavije, moja Poljakinja pričala mi je o svemu i svačemu, da bi u jednom trenutku, neprimjetno, skoro slučajno, došla do svoje porodične priče. Znao sam da je, kao i Zagajewski, ali dvije-tri godine ranije, rođena u Lavovu, ali tema poslijeratnog preseljenja, progonstva u još jedan mali, napušteni grad, kao da nije bila dovoljno važna da bi je spomenula sve do ove višesatne vožnje vlakom, tokom koje se, ionako, razgovara o svemu i svačemu, pa onda hajde, može i o tome.

Njezini su roditelji bili liječnici, dobrostojeći i cijenjeni ljudi, cvijet lavovskoga poljskog građanstva. Kada je počeo rat, pa sovjetska, a zatim i njemačka okupacija, nastavili su raditi u bolnici. Ali čim je 1944. postalo jasno da Sovjeti ponovo stižu, majka je ugrabila dvije svoje male kćeri (moja prijateljica ima i mlađu sestru, koja je u vrijeme zbijega bila dojenče), i kroz razrušenu zemlju i preko crta fronte, krenula u izbjeglištvo, u zapadnu Poljsku. Otac je ostao u Lavovu, liječiti ljude. Po završetku rata, mislili su, obitelj će se ponovo spojiti, u Lavovu, ili zapadnije, kakve već budu prilike. Ali rat je završio, željezna zavjesa se spustila, i on više nije mogao k svojima. Malo potom izvršio je samoubojstvo.

Nije to bila neka duga životna priča, puna detalja i rukavaca – te šta je bilo s tetkama, te gdje su u to vrijeme bili daidža i njegovi – kakvu bismo, bit će, ispripovijedali mi ovdašnji. Svedena, kratka i jasna, s blagim primjesama humora, lišena uzaludnog i naknadnog sentimentaliziranja, recimo, nije mi uopće ispričala kako je izgledao taj put majke s dvoje djece kroz spaljenu zemlju, u kojoj se još uvijek dizao dim iznad krematorija koncentracijskih logora, i smrt je bila najuspješnija i jedina industrijska grana, niti je išta rekla o bijedi u kojoj su sve tri živjele sljedećih godina. (Da, ispričala mi je, smijući se, nešto o doktorskom “mitu” svoje majke. Jednom joj je došla neka seljanka i u znak zahvale donijela joj ogroman sepet pun jabuka. Ali ne treba, imamo i mi jabuka!, branila se gospođa doktorica. Samo uzmite, navaljivala je pacijentica, toliko su ove godine rodile da ih više ni svinje ne jedu.) Čak je i očevo samoubojstvo spomenuto s nekom lakoćom i mirenjem. Skoro fatalistički. Jer što je i mogao učiniti jedan poljski liječnik, u Lavovu, u Sovjetskom Savezu, nego se ubiti, nakon što mu je obitelj završila s druge strane željezne zavjese? To je, valjda, jednako normalno kao što je normalno biti likvidiran kao Armenac u Turskoj dvadesetih godina, kao Židov u Njemačkoj tridesetih, kao Srbin na Kozari četrdesetih, kao Nijemac u Vojvodini godinu ili dvije kasnije, kao Bošnjak u Srebrenici, kao Hrvat u Vukovaru, kao Sarajlija srpskoga imena i prezimena na Kazanima… Razlika je samo u tome, važna razlika, što Poljacima raseljenim iz Lavova nije bilo dato da poslije žive od svojih funeralnih sentimenata. Nije im bilo dato da viktimiziraju svoju ličnu, porodičnu i nacionalnu sudbinu. Poljak je stekao pravo da se svega sjeća, ali ne i pravo da bude žrtva.

Dugo sam razmišljao, razmišljam i danas, o miru i lakoći, o toj tužnoj vedrini s kojom mi je moja poljska prijateljica, u vlaku, negdje kod Katovica, ispričala priču svoga djetinjstva i odrastanja, ono što ju je formiralo i što ju je, u velikoj mjeri, učinilo ovakvom kakvom ju poznajem. Misleći o njoj, naravno, mislio sam o sebi i o svojima, kao i o vlastitom podrijetlu i životu, o mojim izgubljenim i nestalim zavičajima i domovinama, ali i o onome što sam nekada bio, a danas više nisam.

Mislio sam, vrlo živo, i o razlici između njezina i mog oca. O svome ocu, ja sam napisao knjigu. Tema te knjige se, u velikoj mjeri, tiče osjećaja manjine, unutarnjeg progonstva i izolacije, dakle, nečega što je mojoj prijateljici također važno. Uostalom, možda mi ni tada, u vlaku, ne bi ispričala svoju priču, možda bi joj se činila neprikladnom, da nije pročitala knjigu “Otac” i da ju se, nastavljajući niz mojih knjiga, ne sprema prevesti na poljski. Ali zašto svoje obiteljske sudbine doživljavamo tako različito? I kako bih ja pisao o ocu da sam Poljak, u kojem tonalitetu i koliko sentimentalno? Da li bih, uopće, o njemu pisao da se moj otac ubio s druge strane željezne zavjese? Ovako mi se, iz daleke južne perspektive, priča moje prijateljice čini velikom književnom temom, u usporedbi s kojom su mnoge naše porodične nevolje nalik sitnim građanskim čarkama, koje su praćene običnim i vrlo urednim umiranjima. Ali nama se, eto, čini da se nikome nije događalo ono što se događa nama, i da su etnička čišćenja, raseljavanja i progonstva većega ili manjeg intenziteta, nakon kojih slijede promjene sastava stanovništva u gradovima u kojima smo se rodili, nešto sasvim novo, što se nikome drugom nije događalo, ili svoje sudbine megalomanski uspoređujemo sa sudbinama Židova u Drugome svjetskom ratu.

Osim razlike u osobnim temperamentima između moje prijateljice i mene, važna je razlika u tome što sam ja iz naroda žrtve, i odrastao sam među pripadnicima drugih naroda, koji su također uvijek i samo bili žrtvama, dok je ona iz naroda koji nije dobio prigodu da sebe doživi kao ekskluzivnu žrtvu, ili si to pravo nije prisvojio, jer bi ga viktimizacija odvela u nestanak. A Poljska je i kao država, i kao društvena zajednica, sve do razine obitelji i svakoga mislećega čovjeka, bila neusporedivo bliže konačnome nestanku, nego što je to ikada mogao biti ijedan od naših ponosnih naroda, viktimiziranih iz generacije u generaciju, još od austrougarske okupacije 1878, a neki i prije toga. Mogućnost nestanka Poljacima je upisana u kulturni kod, u imaginaciju njihovih najznačajnijih pisaca, u javni i politički diskurs. Gombrowiczu i Miloszu, dok četrdesetih i pedesetih pišu o Poljskoj, ta zemlja nije trajno izvjesna činjenica. Možda će nestati, a nakon poljskoga nestanka, život se nastavlja, zemlja se okreće, ljudi se mole Bogu, svijet i dalje postoji, diše i misli. Primisao kako je moguće nadživjeti državu, domovinu, pa i vlastiti jezik i kulturu, vjerojatno mijenja nešto u čovjekovu doživljaju vlastitoga udesa u historiji, ili pojedinačnog participiranja u kolektivnoj patnji. Jer ako nema Poljske, tada nema ni poljskoga kolektivnog stradanja. Nestali narodi, kao ni nestale države, ničim ne opterećuju savjest čovječanstva. Njih jednostavno nema. Nitko se ne moli za njihove duše, ne plaća u najbližoj crkvi mise zadušnice. Nestali narodi i nestale države doživljavaju se, ako se uopće i dožive, više kao nekakvo civilizacijsko rasterećenje. O nestalima se više ne mora misliti.

Osim toga, ako se cijeli jedan naraštaj Poljaka etnički rekomponirao, humano preselio, vlastite zavičaje zamijenio njemačkim, ukrajinskim, pa i židovskim zavičajima, ako se naraštaj uselio u tuđe kuće i stanove, ne prežalivši svoje vlastite, ako su svi on svoj veliki, sjajni Lavov, “Jezuitsku baštu u kojoj kao nekada davno svetluca zelena svetlost klenova i jasenova, i male ptice, i kajaci na Dnjepru, i miris vrbovog pruća, i vlažnog peska”, zamijenili za malene, sive i zagušljive varošice u Visokoj Šleziji, nalik nekim njihovim kaknjima, varešima i banovićima, ili – ako su bili bolje sreće – za Vroclav, taj veličanstveni Breslau, koji i danas, skoro sedamdeset godina nakon etničkog čišćenja, vonja, diše i izgleda kao stari njemački grad, u kojem fasade govore njemačkim jezikom, premda stanovnici redom govore poljski; ako su, dakle, toliki podijelili isto iskustvo, tada to iskustvo više ne može ni biti tragično, jer je tragično samo ono što pojedinca izuzima i izdvaja iz mase, ili, u novije doba, ono što je dio neke zamišljenje konstitucije, ugovora i ustava europske civilizacije, kao što je kolektivno stradanje Židova, prema takvom nepisanom ugovoru, bez ikakve sumnje – tragično.

Zato moja prijateljica tako mirno pripovijeda svoju porodičnu priču, bez egzaltacije i očekivanja da bi itko, pa ni ja, sudjelovao u njezinoj nesreći, jer njezina nesreća skoro da i nije osobna i privatna, nego je dijeli sa cijelim svojim naraštajem. U zemlji, ili svijetu, gdje bi svaki čovjek imao samo jednu nogu, na invalidnost se nitko ne bi mogao žaliti. Doseljenici iz izgubljenih, istočnih zemalja, u svojim novim zavičajima bili su hendikepirani kao stranci, ili bolje rečeno tuđinci. Način na koji su oni bili Poljaci, razlikovao se od poljstva Poljaka među koje su se naselili. Njihova su djeca odrastala u tom tuđinstvu, drukčija, vjerojatno opreznija i povučenija od druge djece, upućena na svoju porodičnu sudbinu, kao na glavni izvor vlastitoga kulturnog identiteta. Pritom, bilo ih je toliko da su tvorili kolektiv, cijelu jednu društvenu zajednicu, markantnu kulturnu manjinu. Kada bi bila tačna, a nije, ona romantičarska definicija nacije, prema kojoj naciju tvori skupina ljudi koja dijeli istu kulturu i sudbinu, tada bi taj svijet doseljen s istoka danas bio zaseban narod, različit od Poljaka. Ali tko zna, možda i jest različit, ili je možda danas poljska nacija dominantno obilježena identitetom preseljenih, etnički očišćenih. Kada bi se sudilo samo po književnosti, naročito poeziji, skoro da bi se takvo što i moglo ustvrditi. Učini se ponekad kako su poljsku poslijeratnu književnost, ili njezine vrhunce, ispisivali sve sami emigranti, izbjeglice, prognanici, ljudi nad kojima je neuspješno proveden postupak repatrijacije.

Poljska je u jesen 1939. bila napadnuta sa zapada i s istoka, i podijeljena između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Nijemci su odmah krenuli s uništenjem poljskih Židova, Sovjeti su započeli uništenje poljske aristokracije i visokoga građanstva, poubijali su zarobljene poljske oficire, iz čega će nastati još jedan mit suvremene poljske nacije. Nijemci su Poljake tretirali kao rasno inferiornu vrstu, i namijenili im ulogu poslužitelja, koji će postepeno biti istrijebljeni. U svim velikim gradovima stvorena su židovska geta. Teritorij koji je mogao biti odmah ponijemčen, ili je bio naseljen brojnijom njemačkom manjinom, pripojen je Trećemu Reichu, dok je od ostatka stvoren Generalni guverman, administrativna tvorevina koja podsjeća na kasnije južnoafričke bantustane, ili je to bio veliki poljski geto, s mnoštvom malih židovskih geta. Odmazda koju su nacisti provodili nad Poljacima, nakon pojedinačnih akcija pokreta otpora, bila je višestruko žešća, krvavija i okrutnija od odmazde koja je primjenjivana na Balkanu, recimo u okupiranoj Srbiji. Način na koji je ugušen Varšavski ustanak, veličanstvena, samoubilačka akcija s kojom je, u najvećoj mjeri, Poljska stekla svoj antifašistički legitimitet, bez presedana je u Drugome svjetskom ratu po okrutnosti i zvjerskom rušenju i uništenju grada. Tamo gdje je bila Varšava, Nijemci su namjerili saditi krumpir.

Dijelom zbog takvoga nacističkog odnosa prema Poljacima, a dijelom i zbog političke i kulturne tradicije, u Poljskoj nije bilo organiziranih domaćih izdajnika, suradnika okupatora, marionetskih vlada (u biti je tačan onaj Džonijev stih: “Poljska nije nikad dala kvislinga”). Značajan dio predratne poljske armije, zajedno s Poljacima iz emigracije, sudjelovao je, unutar savezničkih, britanskih snaga u oslobođenju Italije. Nevjerojatnu hrabrost pokazali su, recimo, 1944. u onoj strašnoj bici za Monte Cassino. I što je važno za priču o poljskome pokretu otpora: on nije nastao na inicijativu komunističke partije, nego je većim dijelom bio inspiriran od građanskih, katoličkih, pa čak i konzervativnih političkih grupa. I po tome je Poljska jedinstvena. Nigdje se drugdje politička desnica nije digla protiv fašizma i nacizma. To je jedna strana priče.

Druga nam strana potvrđuje kako su Poljaci, zahvaljujući, dijelom, jakoj tradiciji političkoga antisemitizma, a dijelom i klerikalnom, crkvenom antisemitizmu, tokom rata prečesto bili na njemačkoj strani u eksterminaciji Židova. Moglo bi se reći da su Poljaci, uz Rumunje, Ukrajince i Hrvate (među njima, itekako, i Hrvate islamske vjeroispovijesti), bili vrlo prilježni u provođenju historijske nužnosti holokausta, za razliku od, recimo, Danaca, Bugara, Srba, pa i Madžara. Bijeg iz nacističkih koncentracijskih logora, ili iz geta u Lođu i Varšavi, bio je nemoguć, jer zatočenici ne bi imali gdje ni kome pobjeći, pošto bi ih Poljaci, uglavnom, prijavljivali Nijemcima. Naravno, istina je i da su svi kojima je bijeg, ipak, uspio, ili koji su na svejedno koji način preživjeli holokaust, spas nalazili zahvaljujući herojstvu pojedinaca iz pokreta otpora, isključivo Poljaka i katolika (ponešto o tome može se vidjeti u filmu Romana Polanskog “Pijanist” i u famoznim memoarima pape njemačke književne kritike Marcela Reich-Ranickog, koji je bježao iz varšavskog geta i preživio rat zahvaljujući jednome prilično priprostom poljskom seljaku, katoliku). Ali istina je, recimo, i to da su ponegdje, recimo u gradiću Jedwabne, na poljskome sjeveroistoku, sami Poljaci, bez značajnije incijative nacista, proveli genocid nad Židovima. U Jedwabneu, srpnja 1941, dojučerašnji su katolički susjedi ubijali svoje židovske susjede. Identificirano je 340 žrtava svih uzrasta, od tisućinjak Židova koliko ih je u Jedwabneu živjelo. Pobijeni su, zapravo, svi koji su susjedima došli šaka. Karakteristično je za taj pogrom i to da je, prema popisu stanovništva iz 1921, u Jedwabneu živjelo 61,9 posto Židova. Katolici su, dakle, bili manjina u tom malom i drevnom židovskom štetlu, čija je povijest u kontinuitetu trajala od osamnaestog stoljeća. Antisemitski nauk Katoličke crkve, predratna politička propaganda, folklorni antisemitizam, sve je to bilo jače od životnoga iskustva ljudi, koji su generacijama u miru živjeli kao katolička manjina među židovskom većinom.

Pojedačni zločini Poljaka nad Židovima događali su se i nakon završetka Drugoga svjetskog rata, i bili su prilično blagonaklono tretirani od komunističkih vlasti, sve dok u jednom trenutku Židovi nisu gotovo sasvim nestali iz Poljske, ili su – kako se pokazalo kasnije, pogotovo krajem osamdesetih – nestali oni koji bi se usudili izjasniti kao Židovi. Istina, poslijeratni sudovi bavili su se Jedwabneom, ali samo da bi počinjen zločin pripisali Nijemcima i nekolicini njihovih poljskih konfidenata. Tek nakon knjige povjesničara Jana Grossa “Susjedi”, objavljene 2000. u Poljskoj, koja je nakon nekoliko godina, u Beogradu, prevedena i na naš jezik, ponovo je pokrenuta priča o Jedwabneu i o odnosu Poljaka prema svojim židovskim susjedima, da bi 2001. tadašnji poljski predsjednik Aleksandar Kwasniewski učinio veliku, nečuveno hrabru gestu, koja mu sasvim sigurno nije mogla donijeti rast popularnosti kod birača – tog priprostog, nacionalizmu sklonog svijeta, jer svugdje u Europi birači su samo priprost, mahom šovinistički svijet, sklon tihom povratku fašizma – kada je priznao da su zločin protiv Židova počinili Poljaci, koji su možda i bili potaknuti od njemačkog okupatora, ali samo oni, Poljaci, snose odgovornost za sudbinu svojih susjeda u Jedwabneu.

I rekao je još nešto, nemjerljivo važno, što bilježim po sjećanju, ali ne zato što ne bih, da se potrudim, mogao naći izvornik, i citirati ga, nego zato što su te riječi Aleksandra Kwasniewskog važnije po načinu na koji se čovjeku urezuju u sjećanje, pa ih po sjećanju valja i ponavljati, kao što se po sjećanju evociraju govori Martina Luthera Kinga, Johna Kennedyja ili Willyja Brandta. Doista, govor poljskoga predsjednika vjerojatno je, sa stanovišta europske civilizacije i tekovina ljudskih prava, najznačajniji iskaz u posljednjih četrdesetak godina, ili nakon Brantova povijesnog klecaja.

Rekao je, naime, Kwasniewski kako Poljaci ne mogu biti ponosni na svu slavu poljske povijesti i kulture, niti mogu žaliti žrtve koje su za njezinu veličinu pale, ako istodobno ne osjećaju bol onih koji su stradali od poljske ruke, ako ne osjećaju svu sramotu zbog zla koje je počinjeno u poljsko ime.

Nakon rata u kojem je zemlja strašno stradala, a gubici u stanovništvu su u bili razmjerno veći nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, umjesto slobode, uslijedila su četiri desetljeća sovjetske okupacije. U poljskom se slučaju, upravo zato što pokret otpora nisu vodili komunisti, niti je Komunistička partija ikad bila naročito jaka, može govoriti o komunističkoj vladavini kao o izravnoj posljedici sovjetske okupacije. U slučaju drugih zemalja Varšavskoga ugovora, bilo bi neprimjereno, krivo i u svakom pogledu pretjerano ustvrditi takvo što. No, ni pod okupacijom, ni pod staljinističkom vladavinom, ni pod zasluženim i nezasluženim optužbama za antisemitizam, poljsko društvo se nije viktimiziralo, nije izgubilo dodir sa stvarnošću, a time ni sposobnost da se suoči s mračnim stranama svoje prošlosti i identiteta. Jer Jedwabne nije samo jedan židovski štetl u kojem su Poljaci počinili genocid. Jedwabne je simbol i kolektivni, kulturni i politički kompleks, koji je, sjećam se, Kwasniewski na veličanstven način definirao i nadišao.

Ozbiljni ljudi, kao i ozbiljna društva, svjedoče o vlastitoj odgovornosti i krivnji, dok hulje i nezrela, vječnom fašizmu sklona društva, svjedoče o vlastitoj žrtvi i nedužnosti. Novi se fašizam rađa iz masovnih grobnica i jučerašnjih genocida, rađa se iz tuge majki koje su u prošlome ratu izgubile svoje sinove, iz bijesa i očaja ratnih udovica, iz nepravednih mirovnih ugovora, potpisanih nakon prošlih ratova, iz induciranog kolektivnog osjećaja kako su susjedi dobili sve, premda su susjedi bili na strani zločinaca, dok mi nismo dobili ništa, premda smo uvijek i samo bili žrtve. Novi fašizam rađa se iz uvjerenja kako susjedi imaju svoje rezervne domovine, u koje mogu otići ako im se ne sviđa ovdje (a mi ćemo se svojski potruditi da im se ne svidi), dok mi nemamo ništa osim krvi i tla na kojemu stojimo, osim svoje vjere i tisućgodišnjeg prava na ovu zemlju. Samo oni koji ne žele da se zločini ponove, svjedoče o vlastitoj krivnji i odgovornosti. Hulje bi u sljedećem ratu žrtve unaprijedili u krvnike.

To je ono što sam ponovo shvatio, i o čemu sam razmišljao i na svome lanjskom, jesenjem putovanju kroz Poljsku, od Varšave, preko Krakova, do Vroclava, a o čemu jednako uvjerljivo govore i šute pjesme Adama Zagajewskog. O onome o čemu se može nešto reći, kažu. O onome što ne postoji u riječima, nego samo u vlastitom osjećaju – njegove pjesme šute. I onda se šutnjom pripovijedaju najvažniji slojevi priče.

Viktimizacija, identificiranje vlastite sudbine sa strašnom sudbinom povijesne žrtve, prožimanje društvenoga, kulturnog i nacionalnog identiteta masovnim grobnicama vlastitoga naroda, nešto je čemu smo se učili još od osnovne škole. I naraštaji naših roditelja, i naraštaj nas, rođenih u šezdesetima, i naraštaj iz sedamdesetih, učili su o prevelikoj žrtvi svih naših naroda i narodnosti u Drugome svjetskom ratu. Istina, učili smo i o domaćim izdajnicima, uglavnom hrvatskim i srpskim, dakle ustašama i četnicima, ali nismo bili dužni identificirati se s njihovim zločinima, jer smo do kraja i sasvim bili identificirani sa žrtvom. Umirali smo ponovo u Jasenovcu, bili smo streljana četa đaka u Kragujevcu, naša je krv tekla krvavom Drinom, ginuli smo kao partizanski ilegalci u Otpisanima i u Nepokorenom gradu, mrznuli se na Igmanskom maršu, stradavali na Sutjesci i Neretvi, i tome je bila posvećena naša književna kultura, takvi su nam bili romani i filmovi, takve su bile pjesme koje smo pjevali. Živjeli smo na mitu o milijun ubijenih u Jasenovcu, cilj naše politike bio je krivotvorenje i preuveličavanje jugoslavenskih ratnih gubitaka, ali nismo mi time varali Amerikance da bi povećali naš udio u njemačkoj ratnoj odšteti, niti da bi nam slali više trumanovih jaja i mlijeka u prahu, nego smo varali, i na kraju prevarili, sami sebe, stvorivši tom manijakalnom idealizacijom žrtve, i sebe kao žrtve, savršene uvjete za nacional-šovinizme, nakon što se Jugoslavija jednom raspadne, te za niz bratoubilačkih ratova, u kojima će, simbolično, jučerašnje žrtve klati svoje jučerašnje krvnike. Iz te naše osmoškolske lektire, iz jutarnjeg televizijskog programa, iz naših jugoslavenskih viktimizacijskih sentimenata, iz partizanskih vesterna i iz sedam neprijateljskih ofanziva kao sedam smrtnih grijeha, nastale su kulturne, duhovne i intelektualne pretpostavke budućih zločina.

Nakon što su i ti ratovi okončani, naši su razgraničeni narodi i narodnosti poput odlikovanja na junačkim prsima ponijeli sve zločine počinjene nad njima. Više nisu potrebne knjige, ni filmovi, nije potrebna partijska propaganda. Ljudi već znaju sami. A ono što ne znaju, to im objasne i dopričaju veliki vjerski vođe. Baš kao u nekom dubokom Afganistanu i Iranu, kao u mraku kršćanskoga Srednjeg vijeka, oni bajaju o stradalništvu svojih vjernika i o krivnji i krvništvu drugih vjera. I to je tako, i nema nikakve utjehe, osim u pokušajima, tako rijetkim i slabo vidljivim, da se pojedinačno izuzmemo iz prokletstva kolektivne žrtve i da kao ljudi sa svojim imenima i prezimenima, mimo logike svakog nacionalnog kolektiva, pognemo glave, da kleknemo i progovorimo o vlastitoj krivnji, o vlastitoj odgovornosti, i da tako, kao u onoj pjesmi Milana Milišića, izgovorimo stihove za pomirenje. Sve drugo je zazivanje zločina.

U genijalnom stripu Arta Spiegelmana “Mouse”, na temu holokausta, u kojem su Nijemci prikazani kao mačke, a Židovi kao miševi, Poljaci su, prezrivo, ali ne izvan poetike i autorova basnovitog dokumentarizma, prikazani kao svinje. Naših naroda i narodnosti u tom stripu nema, ali kad bi ih slučajno bilo, nezasluženo bi dobro prošli, jer mi smo, u kolektivnoj kulturnoj predodžbi o vremenima Drugoga svjetskog rata, svi bili partizani. Osim Hrvata, koje se, ipak, doživljava kao sumnjivce, ili kao najustrajnije Hitlerove saveznike i sluge, ali zna se u svijetu i to da je vođa našega pokreta otpora bio Hrvat. Tako da nema baš nikakve šanse da nas se prikaže kao svinje. Nakon ratova iz devedesetih, Srbi su došli na zao glas, o Hrvatima ne postoji jedinstveno mišljenje, oni su malo žrtve, malo zločinci, dok su Bošnjaci nevini i nedužni kao u propovijedima reisa Cerića. Ali nikoga se, pa ni ubojice nedužnih Bošnjaka, ne bi nacrtalo kao – svinje. Poljaci su se, međutim, i sa svojim svinjstvom morali miriti. Ali ne zato što su manji ili slabiji, nego zato što su odgovorniji od nas, odgovornija je njihova kulturna, politička i vjerska elita.

Svoju pjesmu Adam Zagajewski završava slikom oca, koji u malenom, ružnom stanu, “sazidanom prema sovjetskom uzoru i načelu: grad treba da liči na kasarnu, a sobe da budu tesne, da bi se onemogućavali tajni sastanci”, svodi račune nacionalne povijesti, svodeći račune vlastitoga života, “ćutke, sistematično, jer radiš na tome da na časak vaskrsneš bolni dvadeseti vek.” Jedino tako ima smisla, nikome na korist ili na štetu, bez samosažaljenja, zazivanja osvete i sakaćenja vlastite biografije ili povijesti. Bez nade da bi sutrašnji svijet mogao oplakati tvoju nesreću, ali i bez volje i namjere da sutrašnjem svijetu svoju nesreću ostavljaš kao moralni kredit za nove zločine, kao metke u revolveru budućnosti. Na kraju, svaka se važna historija svede na porodičnu i ličnu historiju, na grizodušje i na sram koji će nas nadživjeti, kao što to reče onaj uplašeni praški Židov, velikan njemačke književnosti, domovinom Čeh, univerzalni tuđinac.

Veče je.
Ja sjedim sa gvozdenom
kašikom u ruci.
Ja svoj mozak kusam.

Mozak je razrijeđena
vojnička supa.
Blažena parica misli
dimi se u onostrano.

Olovna ploča neba
njuši me po tjemenu:
Kiklop mi se ogleda u tanjiru.

Na minus 30
otpadaju prsti.
Ko sada groba svoga nema
neće ga ni imati.

Nešto se na svijetu
mislilo.
Nešto se na svijetu
jelo.

Trese se za stolom
mrtvačko odijelo.

1992.

Početkom 2008. godine na internetu se pojavila grupa koja je sebe nazvala Anonymous. Predstavili su se kao anonimni pokret za slobodu koji jezgru ima u raznim internet-supkulturama. Pažnju svjetske javnosti privukli su istupom protiv Scijentološke crkve na webu, ali i prosvjedima u Sjedinjenim Državama. Anonimci su optužili scijentologe za cenzuru i gaženje slobode na internetu, te su nakon kraće medijske svađe i pritiska uspjeli isposlovati uklanjanje određenih sadržaja, poput famozne “luđačke” videosnimke istaknutog scijentologa – Toma Cruisea. U prosvjedima 2008. godine anonimci su nosili čudnovate maske koje su tih godina postale popularne zbog filma “V for Vendetta”, po kultnom stripu Alana Moorea. Nacerene maske s osmijehom čudnijim od Mona Lisinog tako su postale ikonom pokreta koji ovih dana, u ratu institucija i hakera oko Wikileaksa, zaokuplja medijski prostor. A cijela priča o maski počinje – katoličkim terorizmom u Engleskoj!

Prije više od četiristo godina, točnije 5. studenoga 1605. godine, grupa katolika predvođena Guidom Guyom Fawkesom pokušala je, na prvi dan zasjedanja, barutom dići u zrak cijeli parlament. Tim činom urotnici su željeli ubiti kralja Jamesa I. i ostale zastupnike, uglavnom protestante. Sumanuti čin trebao je izboriti veća prava katolika u Engleskoj koje je kralj zdušno gazio, za razliku od svoje mudrije prethodnice Elizabete I. Urota je planirana i izvođena oko godinu i pol, na tragikomičan način – urotnici su u podrum neprestano dovozili burad s barutom. Kako se ta ciljana, prva sjednica neprestano, iz kojekakvih razloga, otkazivala, tako se i dovoženi barut sušio, a urotnici su morali dovoziti još više baruta. Nakon što su otkriveni (jer su zastupnike katolike pokušali obavijestiti o nakani), urotnici i vođa Guy Fawkes uhićeni su u tim istim podrumima u koje su smjestili, ni više ni manje, već – četrdesetak velikih buradi s barutom. Stručnjaci kažu da bi eksplozija baruta koji su uspjeli natrpati u podrume sravnila sa zemljom ne samo parlament, već i kompletnu okolicu od nekoliko stotina metara u krug. Svi urotnici su uhićeni i pogubljeni na temeljit način: bili su obješeni, potopljeni i – raščetvoreni.

Čin je kasnije nazvan “Gunpowder plot”, u prijevodu Barutna zavjera, a sprječavanje tragedije zauzelo je važnu ulogu u protestantskoj “mitologiji”. Otad se u Engleskoj 5. studenoga obilježava Dan Guya Fawkesa – pale se kresovi, priređuju vatrometi, uz neizbježan ritual spaljivanje lutke koja predstavlja samog Guya Fawkesa. Barutna zavjera imala je i utjecaja na engleski jezik; kad nekog mladića u Engleskoj zazovete s “guy”, vi zapravo koristite nadimak nesretnog Fawkesa.

Priča o urotniku Guyu ostaje na razini tradicionalne pučke veselice do 1982. godine i početka izlaženja stripa “V for Vendetta” u režiji genijalnog Alana Moorea i crtača Davida Lloyda. Mooreova distopija prikazivala je fašističku Britaniju u bliskoj budućnosti, gdje vladaju strah, potpuni nadzor i državni aparatni monstrum. Danas Mooreov prikaz djeluje proročanski, jer i površnim uvidom shvaćamo sličnosti prikazanog i življenog. Kad priča o “Vendetti” Moore poraženo veli: “Želio sam predstaviti modernu fašističku državu i genijalno sam se sjetio da bi takva država imala kamere na svakom koraku. I, gle čuda, nakon par godina oko nas su doista niknule kamere benignog naziva CCTV.” Protiv fašističkog sistema ustaje neznanac koji s crnim plaštem i s crnim šeširom (iz vremena “barutnih” urotnika) i udara u samo srce bestijalnog sistema beskompromisno, brutalno i lišeno bilo kakvog suosjećanja. Pogađate, osvetnik nosi masku Guya Fawkesa i u Mooreovoj fantazmi postaje čovjekom koji gubi identitet i postaje oruđe u službi Ideje. A Ideja je potpuno srušiti nakaradni sistem. Dignuti u zrak parlament. U fašizam udariti anarhijom.

Upravo je anarhija točka spajanja tri priče: one prve, sulude urote s barutom u podrumima ispod engleskog parlamenta, druga, Mooreova fikcija o modernoj, medijski svjesnoj fašističkoj državi, i treća, aktualna, o napadima hakera na kompjuterske sustave u vezi slučaja s Wikileaksom.

Riječ anarhija dolazi od grčkog anarchia, što znači “bez vladara” (prefiks an- znači “bez”, korijen arch – se prevodi kao “vlada ili vlast”). Anarhija je oblik društva u kojem bi se nastojalo poništiti svaki oblik nametnutog autoriteta; anarhisti vjeruju u čovjekovu prirodnu sposobnost autokontrole u društvu. Samu riječ vrijeme je dosta ispralo, tako da je značaj same ideje anarhizma zaboravljen. No, u trenutku kad su procurile državne tajne na internetskoj stranici Wikileaks i kad su državne aparature poželjele naprosto zbrisati Assangea s lica zemlje, postavilo se novo bojno polje za sukob ideologija. Bio je to internet, world wide web – široka svjetska mreža, s jednom fantastičnom i unikatnom činjenicom. Internet je najnekontroliraniji medij na svijetu.

Hakeri, čiji se broj eksponencijalno povećava, udaraju na internetske stranice novčanih divova poput MasterCarda ili Vise ili ruše sajtove službenika upletenih oko legalne sudske hajke na Juliana Assangea. Hakeri proklamiraju služenje ideji o slobodi informacija, a ti ljudi ispoljavaju društveno korisnu hrabrost ne zbog urođene osobine, već zato što im se na internetu ne može ući u trag. Zadnja događanja dokazuju da ono zbog čega je internet potencijalno opasan (masovna kontrola informacija) jest i opasno oružje kontranapada.

Razlog je da na internetu, kakvog poznajemo, postoji plodno tlo za klicu anarhije.

I kada su protestanti Anonymousa na glave stavili masku Guya Fawkesa, onu istu koju je prvi stavio osvetnik iz Mooreovog stripa, uputili su dvije poruke: oni poništavaju vlastiti identitet (vaše kamere ne mogu nam ništa!), ali i iskazuju namjeru (dobro znate tko je na maski, jel?). Koliko će daleko otići taj rat na internetu i što će to značiti po sam karakter interneta koji ćemo koristiti, ostaje vidjeti. Sama net-revolucija kojoj svjedočimo sadrži dovoljno romantičnih elemenata da se i sami osmjehnemo poput Guyeve maske, jer nikad nije postojala prijemčivija scena za anarhiju poput divljeg, neistraženog današnjeg interneta. A maska Guya Fawkesa simbolično je zbacila tisuće lažnih, stvarnih maski.

Jedno je sigurno, poslije niza revolucionarnih simbola, dobili smo novu ikonu koja će spretno zamijeniti Chea na majicama revolucionarne mladeži. Ovaj put, umjesto osobe, bit će to maska. Maska Guya Fawkesa.

(bilješke za poemu)

4. Za svoje dijete

Kojim god aršinom da te mjere,
Ili imenom krste,
Marko Darinkin biti –
To je puna kapa. Propinji se i ti
Na prste,
Ali samo trešnje kad bereš.

I ti si mećave zvao na prelo,
I ti si, ko Cankar, majke se stidio.
Možda i zato što ti je Visla
U jastuku, prije no si je vidio,
Šumila. I za žega ilinskih, ledena
Rosila ti čelo.
A po šibu, kojom lemala te mati,
Morao si ići čak do Edena
I svojim je rukama ubrati
Sa drveta spoznaje dobra i zla.

I ne bih ni za kog i ni za šta,
Za zemlju ni zbiljsku, ni snivanu,
Pristao da umrem. Osim za dijete.
Za jednicu Ivanu.
Time bih branio tebe, svijete
Stvaran a izmaštan:

Jer u trenutku rođenja njena
Pukla je preda mnom u Ino cesta:
Stvar svaka, njenim od smaragda
Prisustvom bješe obojena:
Zemlja mi sura presta
Biti za svagda.

U ratu, snagom punilo me lice
Njeno, kao vrh Bjelisice
Što u sjećanju ljeti se bijeli.
Sad moja šći na mom oklopu je otvor
Kroz koji ulazi u me otrov
Strijelin.

I volio bih da se Ivana
Ne vrati u grad djetinjstva njenog:
Rajvosa u ratu bilo je izvana,
A sad je iznutra opkoljeno.

5. Dva labuda

Jest, minuli su dani kada željeh
Da pišem pjesme kao da na Bledu
Rodio sam se. Ili na Skirosu.
Da u rajskom vrtu berem adsko zelje.

U adskoj žegi nađem rajsku rosu.
Duge i kuge da rimujem. I da
Pjesme mi budu od sinusoida
Koje klizaljka iscrta na ledu.

_______

Daj da u temelj mećem sve što volim,
Živo živcato, dok skadrove ziđem.
I čekam tren kad iz velike boli
Danica zvijezda na svodu iziđe.

Jer, osim da mu vjerujem, sa bolom
Šta bih mogao drugo? U sve dobi,
Gdje god Zlo bješe poput noža golo –
Tu svoju Crnu Goru otkrio bih.

_______

Od toga što pisah, sad mi nije tuđe
Ono što duša, ko dlijetom, reza
Plačem: čedu je plač glavno oruđe,
Njegova glavna sa svijetom veza.

Ta nepomična, skupa magnovenja
Što još stih nisu, ali ni Bol više –
Svako je bilo ko stogodnja venja
Iz nevidboga rodnog što miriše.

_______

I više ne znam koliko je sati
Dok slušam ritam, u kapanju s krova,
Prije rođenja slušanih stihova
Koje nikada neću napisati.

I imao sam i od Boga dio,
A ne jedino od svjetskog čuda,
U čase kad sam na vodi labuda
Dva kao kljunove na vagi vidio.

6. Stih će me izdati zadnji

Brzo će da okončaju ove more,
Ovo izgnanstvo iz nepostojanja u žiće,
I ja ću da poletim natrag u nebiće
Kao kamen iz dječje ruke u more.

Al još nevjestinske vezove nose zmije.
Još gluhonijemo drveće u gori –
Više ne mora biti rodna – umije
Rukama sa mnom da zbori.

Još volim, dok uštap svijetli,
Da slušam tišinu što pod njim se crni.
Kad bi kliknuo u tom času djetlić,
Odjeci bi bili srebrni.

Još pomislim, dok gledam u inju jove:
Pred Bogomajku svaka stati smije.
Još svjetiljke prave u vodi zlatne stupove
Hramova kojih nikad bilo nije.

Mada sve izdaje. I sunce. I srce. I pamet.
I uspomena na onaj dan badnji.
Čak i djetinjstvo, što da ne, može da izda me.
Ali stih će me, znam, zadnji.

Stih i ti, moje neznanje! Što često tamnom
Lovorikom si me gizdalo.
Moje neznanje, koje nikad me nisi izdalo,
U grob ćeš leći sa mnom.

7. Prošlosti moje sve u horu

Kroz svijet prazan duša hoda
Kao kraljević sav pod ritom.
Sve odnese joj mutna voda
Pjevajući korale pri tom.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

Mutna poput črta i reza,
Vaseljena je sve posnija,
Ali još je u vodi breza
Od te nad vodom zanosnija.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

Pričuju mi se još u Arnu
Prošlosti moje sve, u horu.
Vjerujem tada u polarnu,
Nad Josifovim Piterom, zoru.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

U ovoj ispod neba basni,
Kad macama se ospe hvoja,
Sve riječ mogla bi da objasni
Jedna, al kad bih znao koja.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

Da kaže šta je vječnost, zuji
Još nad majčinom dušicom pčela.
Od vjetra što kroz Pape huji
Nestale bi mi bore s čela.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

Mada srčani bolesnici
Kad japanskoj se dive tanki
I kad sniju o cvjetnoj Nici
Vječno hodaju ledom tankim.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

No po zgasnuću zemne vike,
Grliću jošter ovaj svijet,
Kao iz Samotrake Nike,
Rukama kojih više nije.
__Put i duh – tako biti ima –
__Robuju raznim svjetovima.

8. Ničemu smrti nema

Prazna sadašnjost i nijema
Prošlost nekad se sliti znaju:
Nebo oblaka više nema
A u rijeci još plivaju.

I tada ponad žića skotskog
Iz djetinjstva mi duga sine
Poput citata iz J. Brodskog
Nad stihovima T. Dutine.

Svijet je posve lišen prešnje
I širok opet, kao ljeti
Kad bjeh dijete što je s trešnje
Moglo ka suncu da poleti.

Nalikujem caru i robu,
I na duši je lako, kao
Da na Darinkinome grobu
Do sita sam se isplakao.

I nebo je toliko modro
Da bi iz mene htjela luda
Čak statue, koraka bodrog,
U muzeju da pita: kuda?

I nagađam, dok gusto vije
Lišće nad tim jesenjim kalom –
Od njih toliko, koje li je
Sa drveta Saznanja palo?

Kad za sobom stvor božji gleda
Šezdeset i pet ljeta – to je
Tren kad njegova duša poje
Kao labud sa sante leda:

O kako si spiskao ludo
Ne život nego blago stojno.
Ovaj ne život nego čudo
Kako proživje nedostojno!

No kapavica ta sa streje
Ko da utješnu slutnju sprema:
Da osuđeno na smrt sve je
I da ničemu smrti nema.

23rd street/2

Jedna intimistička varijacija

Oris, časopis za arhitekturu i kulturu, Zagreb, 71/2011.

Kakvo iskustvo; kakvo izravno, doživljeno iskustvo Ugljenove graditeljske meštrije imaš, koje bi te osposobilo da se o njoj usudiš govoriti – barem kao uživalac, ako već ne možeš kao poznavalac? Što su oči vidjele, što druga čula zabilježila, pa ostalo utisnuto u doživljaj koji, živ i obnovljiv, traje ne podliježući trošenju?

Zahvaljujući divljaštvu rata i tranzicije (teško je reći koje je od kojega gore, herostratskije), dva Ugljenova ostvarenja iz te osobne evidencije, dva neponovljiva i neprežaljiva remek-djela, ionako postoje još samo u sjećanju: hotel „Ruža“ u Mostaru i hotel „Bregava“ u Stocu. Čime još raspolažeš: kapela u Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, crkva sv. Petra apostola u Tuzli, Hotel „Kalin“ u Bugojnu, „Bijela džamija“ u Visokome, Narodno pozorište u Zenici, crkva Sv. Marka na Plehanu, Dom Hasana Kjafije u Pruscu…

Sveto i profano. Svetišta i svratišta. U uobičajenoj, stereotipiziranoj predodžbi – pojmovi antipodni, po značenju i zračenju polarno razmaknuti. Što je u Ugljenovoj graditeljskoj poetici ono, što ih u tvojemu iskustvu nekako tijesno povezuje, gotovo stapa u jedinstven doživljaj?

***

U Stolac dolazilo se na književne skupove, na debate o kulturnom naslijeđu, teme su bile važne, još važniji razlog dolaska bili su ljudi među kojima je, uz ostale, uvijek bilo pametnih, dragih, jedinstvenih, no nimalo manje važan razlog od svih pobrojanih bila je radost i tiho zadovoljstvo – odsjesti u hotelu „Bregava“. Već i sami prilazi k njemu bili su dio njegove čarobne cjeline. Bilo da dolaziš cestom s gornje strane, pa u hotelsku recepciju ulaziš „s krova“, bilo da mu prilaziš iz grada, starim niskim mostom preko Bregave, a gradnja ti se pruža pred očima cijelom svojom dužinom koja slijedi tok i blagu zakrivljenost rijeke… To, taj mudri i zapravo zenovski neizbježan način na koji je majstor dvostruko položio i razveo kuću: okomito, niz padinu k rijeci, i uzdužno, niz rijeku – snažno se osjećalo kao organičnost; kao u isti mah funkcionalna i estetska suradnja sa zatečenim, uzajamno nadopunjavanje s onim što je zadano. Nadvijena nad zelenu horizontalu rijeke stalno promjenljive snage i huka, postavljena na pozadini sprženoga kamenitog brda, ispresijecana tankim visokim vertikalama čempresa, slika Ugljenove gradnje unosila je u žarki, orgijastički ambijent juga svoje geometrijske plohe blještave vapnene bjeline, opervažene i umirene zlaćano medenim drvetom, a ove su se svijetle plohe ritmički smišljeno smjenjivale s plohama hladovite tame prostora otvorenih prema unutrašnjosti. Gradnja je očuđivala ambijent svojom nenametljivom, pitomom umnošću, ambijent je gradnji davao okvir i kontekst koji nije mogla imati nigdje drugdje. Jedno s drugim, predstavljalo je novu stvarnost, čvrstu i eteričnu u isti mah, onako ozbiljno i obavezujuće stvarnu kakvu katkad imaju naši najsnažniji snovi, poslije kojih osjećamo da smo u svijet vlastite jave pali kao u niži svijet, manje vrijedan, plošan i siromašan, manje stvaran.

Temeljnu svrhu – udoban i miran konak – Ugljenovo svratište na Bregavi ispunjavalo je na tako potpun način kakav nisam upoznao ni na jednome drugom mjestu, ni pod jednim drugim krovom pod koji me je put nanosio. Nije se tu radilo tek o pukim materijalnim pogodnostima, poput, recimo, onih sasvim unikatnih, carski odmarajućih prostranih ležaja što ih je Ugljen specijalno dizajnirao za „Bregavu“, iako su te realije vjerojatno bile u temelju cijele zamisli o ovoj gradnji. (U obiteljskom pamćenju ostao je, tako, jedan sasvim sitan a dirljiv i nezaboravljiv detalj. Djeca su bila malena, s onom snagom doživljaja na koju Henry Michaux vjerojatno misli kada kaže: „Kada više nismo djeca, onda smo već mrtvi“, sve ih se na tom putovanju u Stolac doimalo i sve su upamtili, pa je tako u njihovoj maloj intimnoj mitologiji hotel zauvijek ostao pod imenom „Hotel Magarac“. Odredila ga je Ugljenova dizajnerska dosjetka da ključeve od soba objesi na fino urađene pločice od punoga drveta u stiliziranoj formi magareta – zoo-simbola podneblja.) Jest, dakle, dodir s realijama određivao prvi, taktilni i vizualni dojam, ali je tajna „Bregave“ bila u jedinstvenoj atmosferi kojom je bila prožeta sva ta čudesna kuća, a stvarala ju je, sasvim evidentna, emocija kojom je graditelj osmišljavao sve te prozore, verande, doksate, hodnike s neočekivanim vizurama, unutarnja mala dvorišta, terase nad rijekom… U psihologiji gosta rađalo je sve to osjećajem potpune prihvaćenosti, onom vrstom intimne srođenosti koja je vrlo bliska osjećaju rođenoga doma.

Sav unutarnji, duhovni potencijalitet tako oblikovane kuće, tako o-življenoga i o-ljuđenoga prostora, u svojoj savršenoj punini iskazivao se, gotovo da kažem: ostvarivao se, u nepredvidljivim a neponovljivim trenucima ljudskih susreta, susreta i razgovora kojima su ton i sadržaj određivali neki posve rijetki, izuzetni ljudi. U mojemu pamćenju trajno živi takva jedna noć u hotelu „Bregava“ – a ne mogu ni zamisliti da bi bila moguća igdje drugdje – u kojoj smo nekolicina sretnika dočekali kristalno stolačko praskozorje uz pripovijedanje Zuke Džumhura.

Mnogo godina kasnije, pošto je Džumhur bio već odavno preselio, a ni „Bregave“ više nije bilo, čitao sam u novinama uspomene njegove vjerne Vezire, koja je tiho i neprimjetno a nepopustljivo bdjela nad svakom Zukinom čašicom rakije više, kada je već bio zdravstveno iznemogao, ali ga nije bio napustio onaj čudesni eros razgovaranja, ljudovanja. Pripovijeda, dakle, Džumhurova udovica kako je od svih Zukinih poznatih lica – slikara, crtača, pisca, hodoljupca, nenadmašnoga kozera, televizijskoga putopisca – valjda samo ona poznavala onoga Džumhura koji je iz njihovoga carigradskog stana odlazio do Čiček pasaža, odakle bi u gotovo mističkoj ozarenosti, pušeći nargilu i pijuckajući rakiju, gledao stambolske zalaske sunca.

Kad mi se te dvije slike u pamćenju nekako vežu u jednu, pretapaju jedna u drugu, to je, svakako, zbog Džumhura, toga sasvim neobičnog mudraca i čarobnjaka od stotinu darova, ali pouzdano znam da je to i zbog Ugljenove „Bregave“.

Ovako u priči Trup ljepotu pripovijedanja staroga fra Petra opisuje Ivo Andrić: „Nikad se ne bi moglo potpuno kazati u čemu je upravo bila lepota njegovog pričanja. U svemu što je govorio bilo je nečeg nasmejanog i mudrog u isto vreme. Ali, pored toga, oko svake njegove reči lebdeo je još naročit prizvuk, kao neki zvučni oreol, kakvog u govoru drugih ljudi nema i koji je ostajao u vazduhu i titrao i onda kad je izgovorena reč ugasla. Zbog toga je svaka njegova reč kazivala više nego što ona u običnom govoru znači. To je izgubljeno zauvek.“

Zapanjujuće je kako se ovaj opis, mutatis mutandis, može bez ostatka primijeniti i na Ugljenov hotel „Bregava“ u Stocu i cijelu auru kojom je ta kuća zračila, i na Zuku Džumhura, i na noć iz mojega pamćenja. Sve to je izgubljeno zauvijek.¹

***

Pokušavam proniknuti u porijeklo osjećaja koji se – već stabiliziran i prepoznatljiv – uvijek javlja u dodiru s nekim od Ugljenovih ambijenata. Riječ je o snažnome osjećaju da sam na Ugljena bio pripremljen i prije nego što sam išta njegovo vidio; da u mojemu iskustvu ima neki damar koji je Ugljenova umjetnost u stanju tako taknuti i razbuditi, nešto što se s njome intimno „rimuje“…

U taj „rimarij“ – znam to odavno – kao neka vrsta arhetipskoga modela svakako spada doživljaj stare bosanske kuće s drvenim krovom na četiri vode: bijela pačetvorina i nad njom crni trokut. Kubistički grafizam, čist i sveden na elementarne odnose: dva geometrijska lika, i kontrast bijelo-crno. U svojim izvedbama malih, sirotinjskih dimenzija, a takvih sam se djetetom nagledao najviše, sadržavale su i psihološki, skoro animistički moment. Gledano s pročelja: ispod mrkoga trokuta-piramide na svijetlome četverokutu stoje dva simetrično postavljena otvora (prozori), i centralno među njima, ali niže, pri dnu, treći, veći (vrata). U cjelini, taj prizor djelovao je sugestijom nekakvoga neodoljivog antropomorfizma: ta je kuća glava nekoga tko te gleda, dok ti gledaš njega… K tomu još, sezonske mijene: u proljeće ta je „glava“ u mladome zelenilu i beharu, ljeti među gustim, zagasito zelenim krošnjama, u zrelu jesen pod crvenim jabukama, teškim kruškama, modrim šljivama, zimi zametena snijegom, gotovo nevidljiva, tek žmirkajući i zijevajući svojim trima otvorima…

Od tri sloja različite materijalnosti činjena je takva kuća: čvrsti temeljni sloj od kamena ili sedre, na njemu lakši korpus zidova od čatme, odozgor lagani krov od drvenih greda i šindre. Mistificiram li ako pomišljam kako ta trostupanjska gradacija u čvrstoći – od čvrste vezanosti za tlo, preko drvene strukture čatme malo ojačane zemljom i žbukom, do lagane, gotovo lebdeće konstrukcije kojom se kuća veže za nebo – nije tek stvar puke ekonomsko-socijalne uvjetovanosti, nego da u njezinome konceptualnom porijeklu ima nečega drevno kozmogonijskoga?

Unutarnji prostor: jedan dio pod otvorenim krovištem, čiji drveni skelet sada vidiš iznutra cio, drugi dio prostora pregrađen u dvije prostorije, te se stječe dojam da su svi ti elementi pomični, da se mogu preslagivati po volji. Ako je kuća katnica, do gornjih prostorija vode lagani drveni basamaci, čije su podnice i rukohvati uglačani i blistavi od upotrebe. U varijanti kada su vanjski, basamaci su natkriveni i produžuju se u verandu cijelom dužinom kuće. Takve su verande, s pogledom nadaleko, imale stare naše kuće u jajačkome Varošu, visoko iznad Vrbasa, upravo ondje gdje brza rijeka izlazi iz suroga kanjona ispod grada, pa se širi u pitomu dolinu s baščama i voćnjacima…

No, Ugljenov se graditeljski rukopis u mome doživljaju doziva i s mnogim drugim slikama i predodžbama. Neke od njih su iz nama bliskog tradicijskoga svijeta, neke kao da su, materijalizirane, dolebdjele iz poetskih snoviđenja poput svemirskih motiva Nikole Šopa, neke me iznenade potpunom neočekivanošću: tako sam, na primjer, na Ugljenovo korištenje svjetla pomišljao čak i onoga poslijepodneva u Torontu, sjedeći za ručkom pod Calatravinim prozirnim svodovima u The Allen Lambert Galleria, kao u kakvoj profanoj stakleno-čeličnoj verziji gotičke katedrale.

Nevjerojatna, potpuno onirična bijela rotonda crkve Sv. Marka na plehanskome brijegu pobudi snažno sjećanje na doživljaj crkve Sv. Križa u Ninu iz davnoga ljeta godine devetstosedamdesete, koji je kasnije obogaćen i iznutra osmišljen jedinstvenom studijom Mladena Pejakovića Broj iz svjetlosti, pa sada sve to: i novi Ugljenov Sv. Marko na Plehanu, i prastara crkvica iz Nina, i Pejakovićev zapanjujući otkrivalački postupak – živi zajedničkim životom.

Spomen-dom Hasana Kjafije u Pruscu, čvrsto razveden po horizontali podno staroga grada i tvrđave Akhisara (turski: Bijeli grad, Biograd), kao da nije ni sagrađen ničim drugim do bjelinom i svjetlom. Mogu samo slutiti čime je sve majstora Ugljena punilo ovo čudesno mjesto; o svojemu doživljaju Prusca za prvoga dolaska, prije više od četrdeset godina, zabilježio sam i ovo: „Bez veličine, izvan putova, lišen modernih blagodati (ni struju tada u Pruscu nisu imali) – u svemu je zračio otmjenošću i duhovnošću. U ljudima, u njihovim kretnjama i postupcima, čak u njihovim fizionomijama, nadasve u njihovu govoru i jeziku, staroj ikavici, potpuno sigurnoj u se, savršeno čiste dikcije. Također, u svojemu urbanom pejzažu: od ruina stare tvrđave i sahat-kule na vrhu mjesta, preko velikoga starog mezarja nasred naselja, do Hasan Kjafijine džamije-medrese i ogromnoga bijelog bora nad njome u dnu mjesta, na proplanku Srtu.“

U međuvremenu, stara tvrđava još više se je stopila s travom, bijeloga bora davno je nestalo, propala je i izvorna Hasan Kjafijina džamija. Ugljenova bijela gradnja pod Akhisarom nije nadomjestak ni za što; nadat se je da može biti sjeme nečega novog…

Tko god jednom uđe u kapelu Franjevačke teologije u sarajevskim Nedžarićima – a u nju ulaze jednako vjernici-katolici kao i vjernici drugih „zakona“ ali i nevjernici svih vrsta – ostane trajno obilježen duhom neopisive jednostavnosti i nekakve univerzalne, vedre spiritualnosti koju je Ugljen tu postigao bjelinom, intimnošću relativno niskoga prostora, posebno dizajniranim bijelim namještajem, te moćnim kontrastom što ga čini veliki, mrki drveni reljef Šime Vulasa na zidu iza oltara.

U isti krug svjetlosne magije spada unutrašnjost crkve Sv. Petra apostola u Tuzli, s ingenioznom Ugljenovom likovnom intervencijom – koncentričnom postavkom nekoliko suvremenih slikarskih remek-djela, među kojima je središnja slika strašna, genijalna Pièta Ljube Ivančića.

Bijela džamija u Visokome, građena još sedamdesetih godina prošloga stoljeća, na dotada neviđen i nezamisliv način skladno spaja pitomu tradicijsku spiritualnost i potpuno autorski individualiziran, beskompromisan iskorak u tretmanu oblikā i u modeliranju unutarnjega prostora svjetlom. S tom gradnjom događa se ono što je svojstveno samo najautentičnijim umjetničkim ostvarenjima u javnome prostoru. U srcu starog Visokoga ona stoji već desetljećima, svuda uokolo okružena nepreglednom masom zbijenih niskih kuća pod tradicionalnim crvenim krovovima na četiri vode. Na većem ili manjem razmaku od nje je i desetina klasičnih džamija i munara, što zidanih, što malih drvenih, džematskih. U svakodnevnici takvoga ambijenta, graditeljski, koloristički i običajno homogenoga, Ugljenova Bijela džamija doživljuje se kao izrazit znak otklona, kao forma i simbol koji je s posebnom porukom i ciljem ovamo pao iz nekoga svog svijeta, ali u isti mah i kao već potpuno integriran element ovoga ambijenta, dapače, upisan u nj kao njegovo novo središte i žarište.

***

Ono što kroz cijeli Ugljenov opus prolazi kao poetička konstanta, kao autorski pečat i potpis, tako mi se nakon svega čini, najprije je njegov jedinstveni način oblikovanja prostora svjetlom, odnosom svjetla i njegove odsutnosti, u bogatoj gradaciji od sjene do mrkline, te njegovo operiranje bjelinom kao samosvojnim elementom, katkada na samomu rizičnom rubu potpune apstrakcije, nestajanja – i promatrača i onoga što je promatrano.

Također: način na koji Ugljen u sklad i u suradnju uvodi hladne i tople, čvrste i podatne materijale; način na koji se u tomu (kao i u mnogim drugim svojim postupcima) naslanja na tradicijske modele i obrasce, nikada ne bivajući oponašateljem i tradicionalistom nego uvijek stvarajući stilsku i graditeljsku novost. Upravo to je ono zbog čega se događa da u Ugljenovim rješenjima tradiciju ne vidimo, kao nešto preslikano, trivijalno prepoznatljivo, nego tek osjećamo – kao duh i atmosferu neponovljive intimnosti.

Napokon, sve opisano rezultira posvemašnjom izuzetnošću i estetičnošću, i to kao imperativom koji dolazi iznutra, iz srca zamisli, a finalno se ostvaruje kao moćna aura cijele građevine i njezina mjesta u prostoru, te načina na koji ona obogaćuje i preobražava značenje toga prostora.

______
1 Možda čak – nedajbože! – i sama rijeka Bregava! Dok završavam ovaj zapis o Zlatku Ugljenu (polovica rujna 2011. godine), čitam kako je Bregava u Stocu posve presušila, i kako ta katastrofa, prouzročena izgradnjom hidroenergetskih projekata u višim predjelima istočne Hercegovine, prijeti da postane stalno stanje stvari.

____________________Tomislavu L. i Predragu M.,
____________________nešto mlađim drugovima Ilije Ladina iz studentskih dana

Kad se samo malo bolje razmisli
neprijeporno je čudo već i to što Te
– makar samo u snu –
k sebi za stol u krčmi pozvao Ieshu / Isus,
obogotvoreni čovjek ili
raščovječeni bog – svejedno!

On koga mati Miriam / Marija
zače prije vjenčanja pri kraju zime
bez tjelesnog dodira
i bez sjemena zaručnika joj Josipa
za najhladnijega dana
samo na pozdrav Glasnika
“Shalom Miriam”!

U društvu neodoljivih milosnica
što dotakale su vam piće
ukazala ti se galerija Njegovih babâ i prababâ:
prva od njih rodoskrvna Thamar
koja na prijevaru liježe sa svekrom,
rodivši blizance Peretza i Zaraha.

Zatim Mopakinja Ruth,
koja nakon muževljeve smrti
sa svekrvom odlazi u zemlju Izraelovu,
gdje bestidno zavodi bogata udovca.

Tu je i preljubnica Bethsabea,
koja vrijeme provodi u kraljevskim odajama
dok joj je muž daleko na bojištu.
Ljubavnik joj David,
daleki prapradjed Tvoga sustolnika u krčmi,
upamćen u svetim knjigama
kao vrstan glazbenik i tekstopisac,
dosjetljivi ratnik te vojskovođa i kralj,
i ne pomišlja suzdržati se,
već u smrt šalje Uriju,
ponajboljeg od svojih stratega
ne bi li se dokopao supruge mu
prelijepe brakolomke Betsabee!

A mi ovdje okupljeni
zagovaratelji šutnje i bezazleni kradljivci riječi,
prihvativši bar na jedan dan
da ne jedemo
i da ne pijemo sami,
s osjećajem zahvalnosti nazdravljamo tom
uljezu, mulatu i očajniku bez pedigrea

koji Te u snu – kako nam javljaš –
pozvao k sebi za stol
da zagleda se u ogledalo
Tvoje čiste čovječnosti!

Zabok – Zagreb – Podlugovi,
mjeseca listopada 2011. godine

Sarajevska škola boksa

Stariji brat Hilme Isanovića Hime nekako je prebrzo okončao svoju boksersku karijeru. Ljevoruki nokauter, velteraš Ibro Isanović, našao se najprije među sarajevskim štofarima što su po Ferhadiji prolaznicima nudili i u probranim haustorima oko Markala prodavali lažni prvoklasni italijanski materijal za odijelo. Pred očima budućeg kupca njegov reklamni uzorak pokazivao je nesumnjiva svojstva izvrsnosti: šakama zgužvan i u tekstilnu grudvu uobličen komad, na ispruženim dlanovima se, kao živ, munjevito vraćao u prvobitni oblik idealne ravni, bez ikakvoga traga torture kojoj je maločas bio izvrgnut. Čista čarolija! Ili preciznije, po sarajevski: ćista ćarolija. – Ali hlače sašivene od istoga, pod prvom kišom, pretvarale se u krut oklop, nogavice u limene šporetne sulinare u kojima je čovjek morao koračati kao lutak, ne savijajući koljena. Veselo, veselo, veselo! Cvala trgovina, sportska prognoza, bilo mnogo veselo, tih godina, duž ulice Ferhadija, što se onomad zvala po imenu narodnog heroja Vase Miskina Crnog. Štofovi dupljaci, satovi dupljaci, šuškavci dupljaci, samo život jedinstven, unikatan i neponovljiv! Original!

Nakon kratkog boravka među štofarima, Ibro Isanović mijenja profesionalnu orijentaciju i zajedno sa ortakom Batom Joksimovićem prelazi u šibicare. Kako se, za razliku od Rame, najstarijeg od braće Isanovića, nije motao po zatvorima, ostalo je nejasno gdje je i kada savladao vještinu valjanja šibice. Da je bio vrhunski, nije, ali i njegova solidnost u vještini premetanja triju praznih kartonskih kutijica od šibice i sakrivanja staniolske kuglice pod njima bijaše dovoljna da ojadi mnogog levata, svejedno da li on bio stanovnik, ili tek naivni prolaznik kroz Sarajevo. U poslovnom vozu Beograd – Sarajevo, 26. maja 1967. godine, šest i po sati, tačno onoliko koliko je traje putovanje, trajala je i rasprava o moralnosti/nemoralnosti šibicarskog teškog posla. Akteri rasprave: Bato Joksimović, foler, prvi asistent glavnog šibicara, onaj koji glumi naivnog igrača-gubitnika i time u propast vabi buduću žrtvu, i mladi pjesnik A. S., koji se toga dana kući u Sarajevo vraćao nakon cjelonoćnog kolektivnog recitovanja poezije u beogradskom Domu omladine, a u čast 25. maja, Dana mladosti i 75. rođendana maršala Tita. Kažu da je drug Tito, negdje iza ponoći, obišao mlade pjesnike, ali A. S. – potpuno predat poeziji, pivu i poetskim prijateljicama – nije primijetio da se išta neobično događa. Ni iz daljine, ni kroz gužvu, nije vidio Tita, ali mu pluća svejedno bjehu ispunjena osjećanjem vlastite važnosti, zbog čeg je raspravu vodio žustro, smetnuvši s pameti da je donji, mlađi i slabiji, da je Bato gornji, stariji i jači, i da diskusiju – kao takav, a i inače – može svakoga časa okončati šamarčinom po vrućem pjesnikovom obrazu. Ali, Bato, vi konstruišete situaciju. U takvu zamku može se uhvatiti i pošten čovjek. To ne može biti moralno! – Svejedno. Nikada ni jedan nije ušao u igru a da prethodno u sebi nije izgovorio: ‘Vidi ovih budala! Ne vide onoliku kuglicu. Sad ću im uzet pare!’ E, uzećeš moj kurac!

U prvoj sarajevskoj udarnoj šibicarskoj ekipi što je zaposjela široki trotoar na Terazijama, osim bivšeg boksera Ibre Isanovića, Bate Joksimovića i vrhunskog, nenadmašnog majstora šibice Šuneta sa Vratnika, našao se – ko zna kakvim slučajem – i Vlado Sole zvani Sova, sin narodnog heroja Vlade Soleta, jedno inteligentno i vaspitano čeljade iz Abdesthane, uličice koju je od platoa Kovača dijelio niz od desetak kućica sa prizemnim dućanima sa spoljašne strane. Ljeti plavokos, preko godine riđokos, visok i lijepo građen muškarac, Vlado je imao jedno, plavo-zeleno, stakleno oko. Da li je to mrtvo oko – poput mrtve noge što se besposleno klatarala uz desnu štaku Hilme Isanovića – nekako i u nekoj mjeri utjecalo na njegov životni put, ne zna se, i nikad se neće saznati. Kako je Titina država valjano brinula o djeci palih boraca, Vladu su odmah nakon osmogodišnje škole – jer je udovica narodnog heroja, majka Blaženka, morala brinuti još i o kćerci Gordani – poslali na jedan ozbiljan višemjesečni tečaj, i osposobili za lijepu kartografsku profesiju, sa zvanjem kartolitoretuširera, i pouzdanim zaposlenjem u Vojnom institutu na Švrakinom selu. Iz svekolikog iskustva znamo da đavo ne miruje nikad i nigdje, pa nismo očekivali ni da će mirovati u Sarajevu, na Kovačima, u Patkama, Piruši i Abdesthani, ljeta gospodnjeg hiljadudevetstošezdesetiprvog?! Vlado je redovno išao na posao i po svemu bio jedno pristalo i uzorito čaršijsko čeljade, sve dok mu se nije osladila karta, a dječačko bezazleno igranje munta i poklape u sitan novac postalo strast. Nije u ta doba ni pušio ni pio.

Sa kočijaških kartaroških igara brzo je prešao na poker, radujući se povremenim izletima – u tempo i žestinu one igre sa kockicama što se iz ruke bacaju po praznom stolu – barbut. Pri jutarnjim toaletama, dok se spremao poći na posao, sve češće mu je moždane mljela misao kako je stvarno smiješno trideset dana u mjesecu ići u neku kancelariju, svijen nad stolom raditi osam sati dnevno, da bi uzeo plaću od 1.800. dinara, koliko se zavrti u polaznom krugu i najskromnije partije pokera! Kako i zašto ići na posao, za 1.800. dinara, kada je on, za ove tri godine otkako ga drži lijepa strast, već sedam puta za jednu noć dobijao po trideset hiljada dinara! Jeste i gubio, ali – logika je neumoljiva. Tako je Vladin dotadašnji život iskočio iz šina, sišao sa kolosijeka i krenuo golim neomeđenim drumom, u neoznačenom smjeru, ka neobilježenom cilju, ako je ikakvoga cilja i bilo. Da utješi tužnu mater, Vlado je na svoju kućnu adresu u Abdesthani, prekoputa džamije, ukoro poslao ogromni paket i u njemu – mašinu za veš! Ako nije u cijelom Sarajevu, sigurno to jeste bila prva veš-mašina u prostorima iznad Baščaršije. Potonjih godina, Vladu sam sreo nekoliko puta, u vozu, u Beogradu, jednom u avionu. Znao je da pišem i razgovarali smo o mojim, a ne o njegovim poslovima.

Da je Vlado Sole umro u Kolumbiji, predoziran, ne znam koje godine, saznao sam poslije rata. U kafanskoj bašti Socijalističke demokratske partije Zlatka Lagumdžije kazao mi ugledni Sarajlija doktor Jažić, za čijega se brata udala Vladina sestra Gordana. Pokoj mu duši. Volio sam Vladu Soleta.

Beogradski sarajevski šibicari razmiljeli su se kasnije kojekuda, svaki za svojom sudbinom. Bato Joksimović umro davno-davno, mlad, od srčanog udara, Šune nedavno, ne znam od čega, a pamtim da sam se, vidjevši u novinama čitulju s njegovom fotografijom, začudio njegovom imenu i prezimenu koje nikad nisam znao. Naš Ibro Isanović skončao je život na betonskim stepenicama ispod kafane na Jekovcu. Kao i obično u sličnim prilikama, Sarajevo je pričalo svašta, a najviše kako to nije bio slobodni pad, nego smrt u prisustvu vlasti. Pričalo pa prestalo. Iza Ibre ostala dobra Bisera, ona što je ukrade od komšija Alibalića, plavokosi i plavooki sin Emir i kćerka Emira. Oboje, kako ono Sarajevo voli kazati, osebiprisebi . Jesu li, i kako su, ako jesu, pregurali rat – pitaću Biserinog brata, Adema Alibalića, moga školskog druga, zubotehničara što je trideset godina proveo u Njemačkoj, a sad penzionerske dane sa ženom Azrom (od poznate familije vratničkih Dortbučuka) provodi na imanju kod Rakovice.

Pripovijest o bokseru Ibri Isanoviću, komšiji sa Kovača, iz barake 38, trebala je biti tek dio veće, ozbiljnije, davno zamišljene književne cjeline. Kao još relativno mlad pisac, A. S. je sedamdesetih godina bio zamislio jednu lijepu kulturnopolitičku diverziju. Pod naslovom Sarajevska bokserska škola sačiniti knjigu reportažnih portreta sarajevskih boksera, od izvjesnog Čengića, za koga je samo čuo, i Ahmeda Zagorice za koga slobodno može reći da ga je poznavao, do najmlađih, tada, Asima Smajića i Koje Đilasa. Životne priče sarajevskih boksera – sastavio je i popis njihovih imena: Ahmed Zagorica, Ibro Isanović, Šaban Toskić, Edo Dervoz, Gaši, Satko Glamoč, Kasim Puškar, Vlasta Barbarez, Asim Smajić, Kojo Đilas – o našoj društvenoj stvarnosti kazivale bi više nego ikakva sociološka studija. Pošto ne postoji nikakva ‘sarajevska škola boksa’ – ako tom školom ne bismo smatrali legendarnog bokserskog trenera Petka Radovića, a i to je moguće – taj naslov je trebao biti metafora za školu naše opće propasti, posvemašnje nesreće i nepravičnog, ružnog umiranja. Mladi je pisac mislio kako će se u svakoj reportaži zamišljene knjige ime konkretnog boksera moći zamijeniti imenom nekog poniženog savremenog pjesnika! Primjeri uspješne građanske, po okončanju sportske karijere (Šaban Toskić, Asim Smajić) trebali su zamaskirati subverzivnu tendenciju knjige, sve dok se njeni smislovi i poruke ne počnu otvarati sami, mučninom u želucu, pri golom čitanju.

Misteriozna smrt sarajevskog bokserskog šampiona

I prostori, baš kao ljudi i narodi, imaju svoju istoriju i svoju sudbinu. Nevelika visoravan iznad Baščaršije, na Kovačima, tamo gdje prestaju Potkovači a počinju Natkovači, u svojoj karti sudbine imala je zapisano da početkom druge polovice dvadesetog stoljeća u trima sklepanim barakama primi, otrpi i nakon desetak godina u bolju budućnost isprati šaroliko, klasno promućkano i prosijano, stanovništvo mlade socijalističke države. Nikoga nije bilo da se sjeća, pa se nije ni pričalo o tome kako je na toj visoravni nekoć odjekivalo kucanje kovačkih čekića, i kako su se – u vodenicama nadžidžanim uz tanke potoke što su ka Miljacki curili putanjama sadašnjih mahalskih sokaka – bučno i tromo okretali mlinski točkovi. Ostala su imena ulica: Kovači, Mlini, Nadmlini, Patke, sve drugo: bilo pa prošlo, kao da nikad nije ni bilo ni prolazilo! Porušivši nesretne barake i razaslavši njihove stanare u sretniji život, dalekovida i mudra, Država je negdje na zapadnu periferiju grada izmjestila i kaljavu, balegavu i bučnu trgovinu ćumura i drva – gradski Ogrev, a na opustjelu ledinu, bez ikakvih ozbiljnih graditeljskih napora, smjestila autobusku stanicu lokalnog gradskog saobraćaja. Bio metež, smrad i buka, ostao smrad, buka i metež. Ali metež, buka, smrad i strka autobuske stanice lokalnog saobraćaja i isto to na placu trgovine ogrevnim materijalom samo su spolja i na prvi pogled slični. Iznutra, kad se u metež i gužvu zakorači nogom, malo bolje zagleda u ljudska lica i pažljivije posluša ljudski govor – ništa nije isto. Druge brige, druge priče. Drugi narod. Nisu isti čak ni besposličari što na takvim mjestima tuku svoje kilavo i sporo vrijeme. Oni raniji, besposličari oko Ogreva, bili nekako veseliji i lakši, ovi novi, što pišaju po gumi i felgama na točkovima kombija i minubusa, svi nekakvi namrgođeni, nebrijani, opasni. Ne čekaju kao što se čeka – sjedi tu, i puši! – nego čekaju kao da sve nešta vrebaju. Iz očiju im sjevkaju i skakuću nekakve plamene iglice. Autobuska se stanica, sa dva kombija osmerca, jedan za Hrešu, drugi za Faletiće, sa svojim šarenim, usplahirenim ljudstvom – klupa po klupa, streha po streha, kiosk po kiosk – uobličavala narednih trideset godina, sve do današnjega dana, a da se nikada nije uobličila, ni prestala biti ružna, niti je ikad istinski zaličila na kakvu uređenu gradsku saobraćajnu postaju. Nova vlast, neuporedivo mudrija od prethodne, odluči da tome stane ukraj i na visoravni Kovača sagradi – ako Bog da za sva vremena! – golemu kuću, da bude dvor i sjedište narodnih vjerskih poglavara. Oni su se, otkako ljudi pamte, zlopatili po tijesnim udžericama oko džamija, po džamijskim pobočnim sobičcima, i truhnuli u memli kancelarija u zgradama austrougarske birvaktilske gradnje. U narodu je odluka primljena s vidnim oduševljenjem. Kesu je, da gradnji dadne svoj doprinos, driješio i bogat i siromah, a gradski su se prvaci, oni najimućniji, naročito prvih dana, žustro natjecali ko će u davanju biti brži i čiji će prilog za gradnju biti veći. Na južnom rubu visoravni, s pogledom na Miljacku i Vijećnicu, netaknuta stajala Zinhasovića kuća. Najmlađi brat, Sead, jednog ljeta od nečeg naprečac umro, drugi se, Ahmed, zvani Zile, otrgo u Švedsku, te ostala na Asimu, najstarijem Zinhasovića bratu, žutobrkom mršavcu koji se, u hodu, zbog nečeg, stalno naginjao naprijed.

Krunila se nevidljivo i nečujno, iz dana u dan smanjivala, ljuštila i mijenjala boju fasade, od bršljan-zelene do prljavo žute i čađavo sive. U tmurna i oblačna popodneva, gubila obrise, utapala se u obzoru i postajala nevidljiva. Druga je godina kako pod njom i oko nje dan-noć trešti teška građevinska mehanizacija, i mada se kraj radovima ne nazire, jedno je sigurno: čim se uz nju uspravi i – uz Božiju pomoć! – uvis izraste i ušir razastre ulemski rezidencijalni zamak, čim nad Sarajevom sa njegove kupole zablista bakar i sijevne sunčani alem s vrha kupolskoga koplja – biće vrijeme da se piše nova istorija, a u razjapljene žvalje zaborava baci sve što joj je prethodilo! Ko će onda ispričati šta je bilo s narodom iz baraka 38, 40, 42? Šta bi sa Čelebićima, šta sa Musićima? Kud odoše Radovići, kuda golubari, braća Kukavice? Geometar Anton Ahac, teta-Kira i sin im Goran? Kamo se djede brkati geometar s nadimkom Puškin? Pa onaj visoki žućo iz Pljevalja, krojač i šahist, Selmanović, što je majku pazio kao da je on nju, a ne ona njega rodila? Gdje on odseli i da li je živ? Ko će ispričati priču o Alibalićima i njihovim odisejama po njemačkama i australijama? A Toskići? Ko će o familiji Toskića ispričati priču?

S porodicom izbjegao iz Podgorice, Rifat Toskić, brico, držao je radnju u Telalima, kod Vijećnice. Neobičan čovjek, kratke, oštre, uspravne dlake na glavi.

U novinama svake dvije-tri godine izlazili članci o njegovoj neobičnoj sposobnosti da – sam sebe šiša.

Sa suprugom Pašom narodio četvero djece, tri sina i kćerku: Šaban, Alija-Aljo, Fadil, Havaja. Svakome sinu zanat u ruke dao, a ako koji poželi nešto više od zanata, tu je Rifat, da pomogne. Tako se Šaban od stolarije maknuo u boks, završivši usput i Višu pedagošku školu. Aljo povuko očev dar te se razvio u vrhunskog frizera. Iz Rima, nije šala, 1983. godine donio Zlatnu medalju! Najbolji frizer Evrope! Fadil, također vrhunski modni frizer, našao u sebi muzičkoga dara, snimio nekoliko simpatičnih šlagera u folk-rok maniru. I danas ćete ponekog čuti da zapjeva Fadilov refren: Puče grom u srcu mom! Šaban Bane Toskić u sportsku istoriju Sarajeva, Bosne i Jugoslavije, ulazi kao višestruki republički prvak u velter kategoriji, državni reprezentativac Jugoslavije i jedan od prvih naših profesionalaca u svijetu. Pričalo se doduše da se u Švedsku sklonio nakon što je u Beogradu izvrnuo vilicu nekom crnoputom službeniku američke ambasade, pa mu prijetio sudski progon i dvogodišnja kazna zatvora. Eksperti mu prigovarali nedovoljnu boksersku školovanost, široke zamahe, neispravan aperkat, i uopće nedoučenost, ali odmah dodavali kako sve te nedostatke „mladi Toskić višestruko nadoknađuje neviđenom srčanošću“.

Najvažnijom borbom Toskićeve karijere smatrala se ona u meču BiH – Njemačka, kada je, nakon što je dva puta bio u nokdaunu, dva puta padao na pod i dizao se poslije sudijskog odbrojavanja, u trećoj rundi uspio nokautirati njemačkog reprezentativca. Po završetku karijere Toskić postaje savezni bokserski trener i sudija, u Sarajevu otvara klub-restoran GONG u kome se okuplja probrana sarajevska sportska i kulturna raja. Lično, s leptirkom oko vrata, dočekuje i raspoređuje goste, prima narudžbe. Decenijama se po Sarajevu bez trunke razumijevanja prepričavalo, pa postalo anegdota, kako je Bane, kad u sjedišta smjesti novopridošli par, znao, uz naklon, pitati ovako: „Šta će popiti mladi gospodin?“ Kada „mladi gospodin“ odgovori, Bane se okrene gospodinovoj ženskoj pa sa istim osmijehom i naklonom doda: „A pička?“ Nisam nazočio ni jednoj od tih situacija, ali sam Baneta poznavao dovoljno dobro da mogu sa sigurnošću kazati kako je takvu seansu Bane priređivao rijetko, i samo probranim mušterijama: ušminkanoj kurvetini koja glumi gospođu, i ordinarnom papku koji glumi gospodina.Takav je bio Banetov smisao za humor. Možda i još nešto: osjećaj za pravdu.

Koncem ljeta 1996. godine Sarajevom se pronijela vijest u koju niko nije mogao povjerovati: ubio se Bane Toskić! Nemoguće! Nema teorije! Posljednji čovjek na planeti koji bi tako nešto mogao učiniti, na sebe dići ruku, sebi dohakati, jeste Šaban Bane Toskić! Jeste, jeste! Sjurio sam sebi nož posred srca! Lijevom šakom stegnuo dršku, vrh pribio na srce, pa otvorenom desnom iz sve snage lupio po lijevoj! Nemoguće, nemoguće.

Moguće, moguće! Bane je to! To i liči na Baneta, ni na koga drugog! A zašto, a zašto? Prostrla se Sarajevom priča kako je pao u kockarski dug. Izgubio pare, stan, radnju, sve! Da spasi porodicu od propasti – jer samoubistvo skida kockarski dug! – učinio šta je učinio. Dao glavu, spasio obraz i porodicu!

Ubrzo, po sarajevskim kafanama počela se pripovijedati drukčija priča. Kako Bane nikad nije volio kocku, i nikad nije kockao, nova je priča djelovala prilično uvjerljivo: Banetov sin, nakon teškog ranjavanja u jednoj stupidnoj akciji bosanskih vojnika, nakon višemjesečnog liječenja uz pomoć morfija i heptanona, iz bolnice izlazi kao teški ovisnik. Otac ga na stotinu načina pokušava spasiti, izliječiti, vratiti u normalan život, i kada to ne uspijeva, odlučuje… Još neko vrijeme prošlo, iz najbližeg porodičnog kruga izlazi treća verzija priče o uzroku samoubistva Šabana Baneta Toskića: ljekari mu dijagnosticirali karcinom pluća, u završnoj, beznadežnoj fazi. Ono što preostaje, jesu samo bolovi i patnja. Bane poteže nož.

Deset godina kasnije, 2006. godine, najmlađi od Toskića, popularni damski frizer i pjevač zabavne muzike Fadil Toskić, umire od karcinoma na plućima.

Znamo li sada pravi uzrok samoubistva sarajevske legende – Šabana Baneta Toskića?

Šumarice, 21. oktobar 1941 – 21. oktobar 2011.

Među brojnim istorijskim kontroverzama u vezi sa streljanjem u Šumaricama 21. oktobra 1941, jedna od manje poznatih je ona o tome kakvo je vreme bilo tog dana. Prema nekim izvorima, dan je bio sunčan i topao, dok drugi tvrde da je padala kiša. Treći izvori, međutim, kažu da je osvanulo vedro jutro, ali da se popodne, kada je streljanje okončano, smračilo i da je pala teška kiša. Koja je od tri priče tačna, nikada sa sigurnošću nećemo doznati. Ako je treća istinita, to bi značilo da je kiša pala kada je već počelo ukopavanje streljanih. U Šumadiji (a možda i još negde) postoji narodno verovanje da kiša pada na sahranama onih kojima se je bilo žao što umiru.

Sve i da je 21. oktobar 1941. bio vedar i sunčan, nad Kragujevac se zlokobni oblak nadvio još koji dan ranije. Događaji koji su doveli do strašnog masakra, verovatno najvećeg počinjenog u Srbiji tokom Drugog svetskog rata, i danas, zapravo – tek danas, predmet su sporenja, što oko činjenica, što oko tumačenja. Ispričati priču o Šumaricama, bez opisa istorijskog konteksta, znači ne ispričati je do kraja. Opisati kontekst, 70 godina kasnije, nije moguće bez davanja prednosti jednoj od dve ideologije, naročito u danima kada su među najvažnijim dnevno-aktuelnim temama pitanja restitucije i rehabilitacije. U takvim dnevno-političkim i istorijskim okolnostima, u drugom planu ostaju žrtve – ljudi, sa imenima i prezimenima, životima i porodicama, koji su tog dana stradali, ne znajući zašto i zbog čega.

Uzrok streljanja u Šumaricama nesporan je: 16. oktobra 1941. na putu između Kragujevca i Gornjeg Milanovca, kod sela Ljuljaci, napadnut je nemački 3. bataljon 749. pešadijskog puka. U zavisnosti od izvora, postoje tri verzije ovog događaja: po jednoj, bataljon su napali partizani, po drugoj četnici, a treća je, očekivano, sinteza, koja kaže – udruženim snagama, nakon što su 13. oktobra Kragujevački partizanski i Gružanski četnički odred potpisali sporazum koji je glasio: “Zajednička borba protiv Nemaca, zajednička opsada Kragujevca, zajednička mobilizacija, zajednički apel za sakupljanje hrane, ali magacini posebno, ispitivanje svih nedela i kažnjavanje krivaca.” Poslednjih dvadesetak godina, više u desno orijentisanim političkim nego u stručnim krugovima, postoji tendencija da se napad kod Ljuljaka pripisuje isključivo Čačanskom i Kragujevačkom partizanskom odredu, kako bi se ukazalo na njihovu direktnu krivicu za potonje streljanje. Međutim, u literaturi pročetničke orijentacije, postoje podaci o gubicima koje je Gružanski četnički odred pretrpeo u napadu kod Ljuljaka. Konkretno, među poginulima se pominju poručnici Blagoje Stojančević i Miloš Mojsilović, tri podoficira, jedan narednik i tri vojnika. U knjizi “Ime i broj” (Kragujevac, 2007) Staniše Brkića, navedeno je da je Kragujevački partizanski odred 18. oktobra 1941. izdao Obaveštenje br.6, u kom se između ostalog kaže da su zajedničkim snagama, partizani i četnici “branili su stopu po stopu druma nanoseći svojim iznenadnim napadima krvave gubitke Nemcima i njihovom sluzi Nediću”.

Nešto manje od nedelju dana pre napada kod Ljuljaka, 10. oktobra, glavnokomandujući general okupacionih snaga u Srbiji Franc Beme donosi naredbu po kojoj će za svakog ubijenog nemačkog vojnika ili “folksdojčera” (muškarca, ženu ili dete) biti streljano 100, a za ranjenog 50 zarobljenika ili talaca. Kod Ljuljaka je ubijeno 9, a ranjeno 27 nemačkih vojnika, od kojih je jedan kasnije podlegao povredama.

Sudbina stanovnika Kragujevca i okolnih sela ovime je zapečaćena. Major Paul Kenig, najviši nemački oficir u Kragujevcu, dobija naredbu o izvršenju odmazde. Svega dva dana nakon sukoba kod Ljuljaka, 18. oktobra uveče, u Kragujevcu su počela prva hapšenja. Prvi su se na udaru našli kragujevački Jevreji, komunisti, nacionalisti i članovi njihovih porodica, hapšeni na osnovu spiska koji je Predstojništvo gradske policije dobilo tog dana iz Beograda, a na kom je bilo između 60 i 70 imena. Na spisku se našlo i ime mlade Milice Panić-Veljković, tek udate za Kragujevačkog komunistu Kazimira Veljkovića. Nje u kragujevačkoj evidenciji još uvek nije bilo pod tim imenom, ali je u Kragujevcu živela i 58-godišnja Milica Veljković, udovica generala Veljkovića. Uhapšena je i streljana 20. oktobra uveče.

Uz 53 zatvorenika i oko 275 talaca uhvaćenih pre i tokom pohoda na Gornji Milanovac i sedamdesetak imena sa spiska iz Beograda, jasno je da broj nije bio ni blizu onom koji je naredba o odmazdi predviđala. Uveče 18. oktobra, krajskomandant Fon Bišofshauzen predlaže Kenigu ga nemački bataljoni izvedu akciju u selima Grošnica, Mečkovac, Beloševac, Maršić, Korman, Botunje, Gornje i Donje Komarice. Precizan broj streljanih po selima oko Kragujevca 19. oktobra 1941. nije moguće utvrditi. U izveštajima majora Keniga stoji da je tog dana streljano 427 ljudi, Fon Bišofshauzen izveštava o 422, dok Spomen-muzej “21. oktobar” u Kragujevcu raspolaže podacima o 415 streljanih i 21 preživelom.

Svestan da neće lako ispuniti kvotu od 2300 streljanih, 19. oktobra uveče, major Kenig donosi naredbu o zabrani izlaza iz Kragujevca. Perfidno, ulazak u grad je bio dozvoljen, jer se računalo i na veliki broj stanovnika okolnih sela koji su dolazili u grad na posao. Narednog jutra, u ponedeljak 20. oktobra, oko 650 radnika koji su radili na regulaciji toka Lepenice, oterano je u topovske šupe. Još 17. oktobra, predstojništvo gradske policije uputilo je direktorima škola naredbu da dostave spiskove učenika koji su položili VI i VII razred, a nisu se upisali u naredni, onih koji su upisali naredni razred, ali se do sada nisu pojavili na predavanjima i onih koji su na početku školske godine dolazili na predavanja, a onda prestali da se pojavljuju. Iz Prve muške gimnazije izvedena su po dva odeljenja VII i VIII razreda, a iz jednog odeljenja V razreda odabrani su krupniji učenici i priključeni starijima. Šesnaestogodišnji Jovan Veljković, sin greškom streljane Milice, bio je među uhapšenim gimnazijalcima. Odveden je u topovske šupe i spašen, tako što ga je, iz neobjašnjivih razloga, nemački vojnik izvukao iz kolone za streljanje. Iz Druge muške gimnazije izvedeni su u dvorište svi učenici, a onda su odvajani stariji od 16 godina. U Učiteljskoj školi u rano jutro još nije bilo đaka, ali su Nemci izveli dva profesora i dva poslužitelja. Direktor Učiteljske škole Miloje Pavlović, uhapšen je kod kuće, u trenutku kad je polazio na posao. Direktor Druge muške gimnazije, Lazar Pantelić, imao je overen “ausvajs” sa kojim je krenuo u Beograd u Ministarstvo prosvete. Primetivši da se nešto čudno dešava u gradu, odlučio je da se ipak vrati u školu. Streljan je 21. oktobra.

Nemci su hapsili stanovnike Kragujevca pod izgovorom da se to radi zbog naredbe o obaveznoj zameni ličnih dokumenata. Ljudi su odvođeni iz kuća, sa ulica, pijace, iz kafana. Plašeći se eventualne kazne, mnogi od onih koji su izbegli hapšenje sami su odlazili u topovske šupe. Do popodnevnih sati 20. oktobra, tri od četiri topovske šupe bile su dupke pune. Četvrta je služila za smeštaj drva i uglja. Mnogi uhapšeni ostali su napolju, jer unutra više nije bilo mesta. Oko 18 sati 20. oktobra više nije bilo sumnje u razloge hapšenja. Na Stanovljanskom polju i na Centralnoj radionici odjeknuli su prvi rafali. Streljani su ljudi sa spiska iz Beograda, zatvorenici i taoci iz Gornjeg Milanovca. Prema podacima iz knjige Staniše Brkića “Ime i broj”, streljanje na Stanovljanskom polju preživelo je osam ljudi, a dugo se verovalo da na Centralnoj radionici nije preživeo niko, međutim, nova istraživanja nedvosmisleno pokazuju da je jedan čovek uspeo da preživi.

Građane koji su izbegli prvi talas nemačke racije, 20. oktobra po gradu su kupile ljotićevske patrole 5. dobrovoljačkog odreda. Ime jednog čoveka ostalo je zapisano u istoriji grada, pa i danas, čak i oni koji ne znaju ime nijednog streljanog u Šumaricama znaju ko je. Marisav Petrović, ljotićevac i predvodnik 5. dobrovoljačkog odreda upao je 20. oktobra, dok su Nemci još hapsili, u zgradu opštine. Pohapsio je službenike i za gradonačelnika, sekretara opštine i predstojnika policije postavio je svoje ljude, a onda su i ljotićevci počeli da hapse. U zgradi opštine zatekao se i poznati kragujevački advokat, Dragoljub Milovanović Bena. Njegov sin Raul već je bio u topovskim šupama. Bena Milovanović, igrom sudbine, rodom iz istog sela kao i Marisav Petrović, došao je da interveniše ne samo za svog sina, već i za druge Kragujevčane. Navodno, “Bena, i ti mi dolija!”, reči su kojima ga je Marisav ispratio u topovske šupe. Dragoljub i Raul Milovanović streljani su 21. oktobra.

Ljotićevci Marisava Petrovića uzeli su na sebe zadatak da pohapse kragujevačke Rome. Tokom hapšenja iskaljivali su bes na njima, a onda ih u topovskim šupama razmenjivali za svoje pristalice, ali i gimnazijalce na koje su računali kao na moguće buduće pristalice. Kasnije će, tokom istorije, biti i u Kragujevcu pokušaja da se od Marisava Petrovića napravi tragična istorijska figura, čovek koji je navodno mnoge spasao od streljanja. Takvi pokušaji završeni su neuspehom, jer je još uvek u Kragujevcu bilo mnogo onih koji se sećaju, ne samo posebne surovosti, nego i lične osvetoljubivosti Marisava Petrovića, zbog koje su mnogi njegovi politički i lični neprijatelji završili u topovskim šupama. Direktor Učiteljske škole, Miloje Pavlović, zbog svojih godina (53) bio je na spisku onih koje su Nemci planirali da oslobode. Izveden je iz topovskih šupa, ali onda je naišao upravo Marisav Petrović i zbog davne i duge lične netrpeljivosti, vratio ga nazad. Miloje Pavlović streljan je u pretposlednjoj grupi izvedenoj pred streljački vod tog dana. O ovom događaju postoje bar tri svedočanstva, izneta 1945. godine Državnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora. Brojni istorijski izvori saglasni su u tome da ljotićevci jesu izdvajali ljude iz kolona za streljanje i da su tako poštedeli njihove živote. Međutim, o spasilačkoj ulozi Marisava Petrovića i njegovih ljotićevaca ne može biti govora, jer su spašeni razmenjeni za druge ljude. U knjizi “Poruke streljanog grada” (Kragujevac, 1966), Branislava Božovića stoji: “Među njima je bio veliki broj Cigana s kojima su potupali kao sa robljem. Naročito su njih velikodušno ustupali Nemcima, dajući ih u znatno većem broju od onih koje su u zamenu dobijali od Nemaca.”

U 7 ujutru 21. oktobra, počelo je masovno streljanje. Za mesta streljanja odabrane su doline Sušičkog i Erdoglijskog potoka u Šumaricama. Doline su odabrane jer je iz njih bilo teško pobeći, ali za svaki slučaj, na padinama potoka postavljeni su mitraljezi. Uhapšeni su izvođeni u grupama i streljani jedni za drugima. Jedan od osnivača Kragujevačkog partizanskog odreda, Svetozar Toza Dragović, bio je u jednoj od grupa. Dok su ih sprovodili do streljačkog voda, povikao je “Bežite!” Ljudi su se rastrčali, nastala je pometnja i unakrsna vatra. U ovom incidentu poginulo je i nekoliko nemačkih vojnika, međutim, nekoliko ljudi uspelo je da pobegne. Toza Dragović nije bio među njima.

Od 7 ujutru do 14 posle podne, Šumaricama je neprestano odjekivala rafalna paljba, a onda je sve utihnulo. Kvota od 2300 streljanih, prema proceni majora Keniga, bila je ispunjena. U topovskim šupama je ostalo još oko 350 ljudi. Njih 200, ljotićevci su odveli u školu “Kralj Petar”, a u danima nakon streljanja, ova grupa radila je na ukopavanju mrtvih. Ostali su pušteni kućama, među njima i tada gimnazijalac, a kasnije čuveni glumac Milosav Mija Aleksić (1923-1995).

Sahranjivanje je trajalo danima. Ukopavanjem su rukovodile ljotićevske snage uz nadzor nemačkih vojnika. Prema nekim svedočanstvima, u nekoliko slučajeva došlo je do sukoba između talaca koji su radili na ukopavanju i ljotićevaca, koji su tražili od njih da prevrću tela i uzimaju satove, prstenje i novac. Obeležavanje grobova i pristup članovima porodica streljanih bio je zabranjen. Međutim, tokom noći, Kragujevčanke, uglavnom žene i majke streljanih, uspevale su da se provuku do Šumarica, gde su tražile svoje mrtve. Zahvaljujući njima, pronađena su četvorica muškaraca koji su uspeli da prežive rafalnu paljbu. Takođe, ima svedočanstava o desetinama slučajeva u kojima su porodice uspele da nađu svoje pokojnike, odnesu tela i sahrane ih u porodičnim grobnicama. Jedan od potresnijih detalja je i da su mnoge žene, iako nikada nisu uspele da pronađu svoje, nastavile da dolaze kako bi donele hranu radnicima na ukopavanju. Tačan broj humki i pojedinačnih grobova u Šumaricama nije moguće precizno utvrditi. Jedno svedočenje govori o 30 velikih humki i 4-5 manjih grobova, dok izveštaj komisije oformljene nakon rata barata brojem od 31 humke i “nekoliko pojedinačnih grobova”. Prvi javni pomen žrtvama streljanja, nemačke vlasti odobrile su 4. aprila 1942. U to vreme, strogost okupacionih vlasti je popustila, pa su Kragujevčani već mogli da odlaze u Šumarice, na grobove svojih streljanih. Na treću godišnjicu streljanja, 21. oktobra 1944. Kragujevac je oslobođen. Prvo opelo u Šumaricama održano je sutradan.

O uzrocima, razlozima i broju žrtava streljanja u Šumaricama postoje različite procene, podaci i sporenja. Ono oko čega spora nema i ne može da bude, jesu ljudi. U dokumentaciji Spomen-muzeja “21. oktobar” sačuvane su 42 poruke streljanih, ispisivane na komadima papira, poleđini fotografija ili dokumenata koje su uhapšeni imali pri ruci. Ove poruke čine da svi ideološki obračuni, tokom kojih su žrtve često služile kao zgodna moneta za potkusurivanje izgledaju nebitno. Poruke streljanih podsećaju na ono najbitnije: 21. oktobra 1941. umirali su ljudi. Iz svake poruke provejavaju detalji iz svakodnevnog života, od briga i problema do gimnazijskih ljubavi. Božidar Milinković, majstor, napisao je na poleđini radničke knjižice: “Mila Ružice, oprosti mi sve na poslednjem času. Evo ti 850 dinara, tvoj Boža.”

Radnik Lazar Petrović, na poleđini stare dopisnice ostavio je poruku: “Draga Lelo, Seko i Bato, kucnuo je zadnji čas, oprostite svom tati. Ljubi vas sve Lazar. Htedoh se slikati s tobom Lelo, ali ti odgodi. Žao mi je.” Otac i sin, Nikola i Aleksandar Simić, streljani su zajedno. Nikola, inženjer, u svojoj poruci kaže: “Ja i Aca odlazimo zajedno. Ljubi vas otac, živite u slozi.” Aleksandar, osamnaestogodišnji gimnazijalac piše: “Pozdravlja vas sve Aca. Pozdravite moju drugaricu Danicu.” Gimnazijalac Pavle Ivanović, streljan 20. oktobra, pisao je ocu, ne znajući da je on već u topovskim šupama i da će biti streljan samo dan nakon njega: “Tata, ja i Miša smo u topovskim šupama. Donesi nam ručak, neki džemper i neki ćilim. Donesi nam u teglici pekmez. Paja. Tata idi kod direktora ako vredi.” Poruku ocu ostavio je i učenik Ljubiša Jovanović, takođe ne znajući da mu je otac na istom mestu gde i on. Streljani su obojica, istog dana.

Jedna štura poruka, na prvi pogled bez ikakvog emotivnog naboja, verovatno je najpotresnija od svih. Knjigovođa Jakov Medina, uhapšen 18. a streljan 20. oktobra kratko je napisao: “Lebac sutra nemojte poslati.” U toj kratkoj rečenici, sadržana je sva tragika života u zlom vremenu: “lebac” kao simbol života, osnovna hrana, ali i ratna sirotinja onog doba, ona koja brine o svakom komadiću hleba i ništa ne baca, jer za bacanje nema.

Broj streljanih u Kragujevcu decenijama unazad bio je predmet sporenja i sukoba. Danas se najčešće barata brojem od približno 2800 ljudi. Do pre samo nekoliko godina, opšteprihvaćen broj bio je 7000. Verovanje da je preuveličan broj streljanih posledica komunističke propagande, kako bi se time pojačala dramatika šumaričke tragedije, pogrešno je iz više, istorijskim dokumentima potkrepljenih razloga. U izveštajima majora Keniga pominje se broj od 2300. Istog dana kada se streljanje dogodilo, paroh stare crkve Dragoslav Veličković, na margini Mineja za oktobar, zapisao je: “Na današnji dan Nemci su streljali oko 7000 građana Kragujevca.” U listu “Borba” od 15. novembra 1941. izašao je tekst sa naslovom “Hitlerovci i Nedićevci poubijali 5000 ljudi i žena u Kragujevcu”. Četnički izvori tog doba variraju u procenama između 5000 i 12.000, a najčešće se pominje broj od 6000. U julu 1947. godine, pred Savezničkim vojnim sudom broj 5 u Nirnbergu, svedok Živojin Jovanović izjavio je da je u Kragujevcu streljano 7000 ljudi, te da je to zaključio na osnovu broja crnih barjaka na kućama u Kragujevcu i broja panaija donetih u crkvu. Međutim, Savezničkom vojnom sudu dostavljeni su i izveštaji Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, a ovi izveštaji sadrže svedočanstva za 2324 streljanih, od čega za 1706 postoje originalne prijave članova porodica. Uz, po svemu sudeći, mit o 7000 streljanih, najčešće se pominje i onaj o 300 đaka kragujevačke gimnazije i petnaestoro dece od 8 do 11 godina. Prema podacima iz arhive Spomen-muzeja “21. oktobra”, streljano je 40 dece (37 u Kragujevcu i troje u selima) uzrasta od 11 do 15 godina i 261 mladić srednjoškolskog uzrasta (rođeni od 1922. do 1925. godine), a bili su učenici Prve i Druge gimnazije, Učiteljske, Građanske, Vojno-tehničke i Zanatlijske škole, ali i radnici i zemljoradnici. Njima treba dodati i još 16 momaka starijih od 19 godina koji su još uvek bili učenici. Među streljanih čedrdesetoro dece, sigurno se nalaze i mali Romi, čistači cipela. Međutim, ko su tačno bili i koliko je uopšte streljanih Roma, nije moguće utvrditi, jer nose ista imena i prezimena kao sugrađani srpske nacionalnosti. Prema podacima Staniše Brkića, istoričara i muzejskog savetnika u Spomen-muzeju “21. oktobar”, romske organizacije iz Kragujevca ulažu napore da utvrde broj streljanih Roma, ali zbog šturih podataka, sve procene ostaju tek pretpostavke i naslućivanja. Prema do sada prikupljenim podacima, u Kragujevcu i okolnim selima je streljana 2381 osoba, 2355 muškaraca i 26 žena. Podaci o streljanima prikupljaju se i dan-danas, te se još uvek događa da pojedina imena budu uklonjena sa spiska, a nova pridodata.

Zahvaljujući radu istoričara Spomen-muzeja “21. oktobar”, podaci o streljanima u Šumaricama dostupni su javnosti. Građa kojom muzej raspolaže i koja se i dalje prikuplja, menja i dopunjava, dovoljna je da osigura da nijedno ime streljanih u Šumaricama ne padne u zaborav. To nije toliko važno zbog ukupnog broja žrtava, koliko zbog svake od žrtava ponaosob. Ovih dana okončano je prikupljanje potpisa građana koju je pokrenuo dnevni list Press, kojom se predlaže da 21. oktobar bude proglašen za Dan sećanja na sve srpske žrtve u Drugom svetskom ratu. Potpis na ovu inicijativu stavili su predsednik Boris Tadić, premijer Mirko Cvetković, predsednica Skupštine Slavica Đukić Dejanović, gotovo svi ministri, lideri opozicije, mnogi pisci, akademici, istoričari, javne ličnosti i građani. Vlada Srbije, na sednici u četvrtak, 20. oktobra, usvojiće i zvanično ovaj predlog. Da Srbiji fali reafirmacija antifašističke tradicije, nije sporno. Međutim, ono što zabrinjava jeste postojeći stepen konsenzusa oko toga da 21. oktobar podseća na “sve srpske žrtve”, jer se time opet pokreće mašinerija depersonalizacije žrtava, kojoj istoričari, bar oni koji rade na temi kragujevačkog streljanja, uporno pokušavaju da stanu na put.

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

Uzduž vanjskih zidina u Jeruzalemu,
tamo gdje je prije ’67. prolazila granica
a vatreno oružje vrebalo tijela za odstrel,
hodamo i pokazuje mi kamenje teško kao olovo.
Vedro je februarsko jutro,
ne priča se o krvi, no o vodi.
Pričam o bunaru iskopanu na mojoj njivi,
o sreći prvoga mlaza prosutog po zemlji,
o vodi razdijeljenoj za stabla i kućnu upotrebu,
nikad je dosta, odmjeriti i vratiti, ne prosipati.
On se sjeća one za pranje zubi,
nakon upotrebe skupljena u kabao
služila je za pranje poda
a potom iscijeđena iz krpe za brisanje
prolijevana je po lijehi zasađenoj lukom.
Na koncu zastajemo nasmijani.
Dva smo ljudska bića koja su vodila računa o kapima.