___________________________________________________Za Havela
Negdje u praškim predgrađima dozrijevali bi svake godine, za one duge jeseni što se ondje protegla na dva desetljeća, plodovi mrkatunje kakvi se inače sreću u pričama i kada nisu češke a ni mirišljave. Češkom su tu mrkatunju činili njezini sretni ljudi, vlasnik koji nije znao što bi s plodovima pa bi ih Dušan prikupio u košaru i od njih pripremio kotonjatu te grudobolni pjesnik kojemu bi zaslađene tanke niti olakšavale disanje. Kada sam Dušanu prije nekoliko godina donio dva komada Lucine kotonjate, zamotane u velike listove divljega limuna, unaprijed se razveselio, pa ipak, i nakon druge doze što je prije koji dan s njime odletjela natrag, ne znam dijeli li je i nadalje s pjesnikom, kojega smo poput svih, i nakon što je bio predsjednik – a predsjednik se postane tako da te američki Konges sluša stojeći – nastavili zvati po imenu.
Mrkatunja iz koje Luce cijedi kotonjatu raste već dugo, preko sjećanja na našoj međi. Međa je naša, unutrašnja, jer smo je stekli, ali sve do večeras nisam razmišljao kada se to dogodilo, stare dubrovačke mjere nisu računale s ubrzanjima, jednom stečeno se stapa s ishodištem. Naša mrkatunja je srećom, onom vrstom blagosti koju osjetim kada čitam češke priče ili se noću vozim češkim gradićima, našom postala nedavno, za života posljednje Puvačice, Luce, koju sam poznavao, štoviše volio bih da opet jednom prođem, makar i ne znao za to, pored koga od njezinih u svijetu, kada Luce Puvačeve ni ičega Puvačevog više nema iza pomjerenih međa. Jer Puvačevi su bili mjerica sreće u našemu graničnom svijetu s vagom osjetljivom na nesreću, sresti koga od Puvača ujutro slutilo je kako se barem toga dana utezi neće pomjeriti na stranu s koje se kašalj ne da utišati. Premda mi nije dano računati kako to ide s mrkatunjama ,i kada će se naša, Puvačeva mrkatunja ugasiti poput one praške, bilo bi lijepo povjerovati da će se i u toj priči o pronađenoj kotonjati netko zvati Luce.
A Luce se možda zvala i djevojčica koja je dočekala predsjednika ispred obnovljenih Konavoskih dvora, dapače onima koji pričaju je dano da svojim likovima određuju imena. Pisac toga predsjedinika možda u drugoj priči i ne bi tako nazvao, budući da ne zadovoljava već spomenuti uvjet, ali kako ga je Luce tako zvala, a i kako u pričama o vladarima nije neobično prepustiti junacima da govore o sebi, dopustit ćemo to i Lucinu sugovorniku. Nije njezin predsjednik znao stišavati napasti, makar je, tko će to znati, i on tek zaboravio na svoju mrkatunju. Rat je iza međe još trajao i njemu se učinilo, tako to izgleda kada ih gledamo s lovorike odakle na gvantijeru pada rosa i koji zaostali list, da je izbor ponuda neodmjeren: uz suhe smokve, orahe i višnjak tu je, na gvantijeri – između njih dvoje – i nekakvo slatko, jest nema žličice, ali slatko je slatko. Predsjednik je upro prstom u kotonjatu i upitao Lucu što joj je to. Kotonjata, odgovori Luce. A što je to kotonjata, nastavi predsjednik. Slatko od mrkatunja, uzvrati Luce, već pomalo dirnuta što razgovara s predsjednikom, koji postaje nervozan pa se zanima a što su mrkatunje. Luci je normalno što predsjednik ne zna pa ga upućuje da se za mrkatunju inače kaže i dunja, ali ni to nije bilo dovoljno slatko. Nećemo udovoljiti čitateljevoj znatiželji što je bilo dalje, jer to za našu priču nije važno, kao što smo rekli ni kada nas to doista zanima ne znamo kada oni s kojima dijelimo kotonjatu stave točku, sentimentalnu ili logičku svejedno.
Tek, sjetio sam se Lucina predsjednika i kada su me u Užicu ponudili slatkim od dunje. Posljednji Hrvat koji je u domaćice, a zove se Radojka, uzeo slatko bio je dječak iz Labina. Stigao je u Užičku iz svoje Labinske republike sada se to čini davno, no vidjeli smo kako s vremenom treba biti oprezan, u razmjeni učenika, sličnoj kadrovskoj razmjeni u kakvoj je odrastao Lucin predsjednik. Labinjanin isto nije znao što bi s užičkom kotonjatom pa je jeo i jeo, a domaćini, uključujući odrasle, nisu znali što učiniti, sve dok nije priznao, zapravo sebi ali naglas, da ni uz najbolju volju ne može više. Ako još poželi, a stigne, postati predsjednik vrijeme mu je da požuri u Češku, kao ni u Slovačkoj neće mu biti prepreka to što je drukčiji, istarski ili konavoski a ne Hrvat iz čitanke. Pa kad dođe u Konavoske dvore pojest će svu Lucinu kotonjatu.
Hasan
U ona vremena, u anamo onoj zemlji, i slabi su filmovi znali biti dobri i važni. Eto, recimo, film Zdravka Velimirovića “Derviš i smrt”, premijerno prikazan 14. srpnja 1974. na festivalu u Puli, s Vojom Mirićem i Borisom Dvornikom u glavnim ulogama. Bila je to već druga ekranizacija prekretničkoga romana Meše Selimovića. Dvije godine ranije prikazana je televizijska serija “Derviš i smrt”, koju je režirao Sava Mrmak, a šejha Ahmeda Nurudina igrao je Zoran Radmilović. Iako je Velimirovićev film osvojio nekoliko zlatnih arena, uključujući i arenu za režiju, iako je bio jugoslavenski kandidat za Oscara, i dobro je dočekan i od publike, i od službene politike, teško je reći koji je od dva Derviša bio promašeniji. Onaj Mrmkov, u kojemu se šejh Nurudin ponaša kao gnjevni histerik, ili onaj drugi, u kojemu se Voja Mirić, lijep i elegantan, s bijelom ahmedijom na glavi, kreće po avlijama, doksatima i bosanskim gostinskim sobama (kao da je scenografija bila posuđena iz Zemaljskoga muzeja u Sarajevu), kao da ga sa strane fotografiraju senzacija vazda željni japanski turisti. Doista, Velimirovićev “Derviš i smrt” na trenutke podsjeća na one blesave igrokaze, kakve Hrvatska turistička zajednica ili kakva slična firma priređuju turistima, kada svi u nekakvom Dubrovniku ili u Đurđevcu navuku na sebe opravu lokalnoga folklornog društva, i onda zbunjenu strančadiju gnjave nekim svojim savršeno nerazumljivim folklornim pripovijestima. Film je to bez tragike i bez pravoga razloga, posve nesubverzivan, premda je snimljen po jednome od najsubverzivnijih književnih djela jugoslavenskoga socijalizma. Folklorna prošlost bila je Meši Selimoviću samo okvir za njegovu vrlo osobnu i aktualnu priču, a u ekranizaciji nije bilo ničega osim – folklorne prošlosti. Čak je tu i Olivera Katarina nešto pjevala, pa se, pred derviševim očima, odvila i tačka trbušnoga plesa…
Ali, ipak, i tako slab, taj film je za nas dobar i važan. Osim što ga danas gledamo lakše nego što smo ga, kao djeca u nižim razredima osmoljetke, gledali prije skoro četrdeset godina (dvd s filmom može se naći u Konzumovim supermarketima, u velikim trgovačkim centrima, u neobičnoj kolekciji jugoslavenskoga filmskog treša, u kojoj se nađe i pokoji istinski biser), u Velimirovićevom filmu postoji jedna uloga, postoji jedan lik, koji je dovoljan da filmskoj prikazbi, prikazi, a pomalo i nakazi načinjenoj od Selimovićeva romana, pruži vrijedan razlog postojanja. To je lik Hasana, kojeg je odigrao Boris Dvornik.
Uz Kamila Emeričkog i Andrićeva fra Petra, Vekovića iz Davičove “Pesme” i brojgelovsku galeriju Raosovih protagonista, ili prije sviju nabrojanih, Hasan mi je, otkako čitam, najdraži i najfascinantiji lik u književnosti, ili u književnostima pisanim na ovom, evo ovdje, jeziku. Neobičan, drukčiji, kao neki okašnjeli pikaro, orijentalni Felix Krull, on kao da se omaknuo Meši Selimoviću. A možda se, doista, i jest omaknuo, pa se onda i sva genijalnost književna Selimovićeva zapravo – omaknula. Može biti, kažem, da je tako, jer zašto bismo misliti, nemamo nikakvog razloga, da pisci namjerno i s umišljajem pišu svoja najveća djela. Ima u svemu tome i slučaja, ili Božjega rukopisa, što je na koncu isto, samo što ateisti Boga zovu jednim imenom, a vjernici nekim drugim. No, kako god, Bog je, ili slučaj, pomogao ateistu Selimoviću da mu se ukaže Hasan. Taj vedri i otvoreni vjetrogonja, kojega unutrašnja gravitacija i mutni kiridžijski (ili krijumčarski) poslovi vuku prema jugu, prema moru i Mediteranu, pa se otamo, u bosanske i orijentalne magle, vraća sav osunčan, iznutra i izvana, u roman “Derviš i smrt” unosi onu dimenziju koja tu knjigu, ali doista, čini genijalnom. Naime, on u priču o totalitarizmu i o dogmi, o ljudskoj pokvarenosti i o bezdušnome karakteru svake vlasti, u priču o političkome islamu i o komunizmu, o svemu onome ozbiljnom, mračnom i hladnom, sentencionalnom i mudrom, o čemu ste već i u školi učili na satovima lektire posvećenim Selimovićevom romanu, unosi i jednu, atmosferom, tonom i sentimentom, suprotnu priču, priču o prijateljstvu. “Derviš i smrt” je, naime, i roman o prijateljstvu, a kako je istovremeno i mračni roman o totalitarizmu i o dogmi, to je onda i najljepši roman o prijateljstvu. O, kako li se samo na tom mraku dobro vidi Hasan, nasmijani prevejanac i prijatelj načinjen od sve samih poroka, sitnih i nevažnih ljudskih mana. Da nije njega, Hasana, teško bi se mogao čitati Selimovićev “Derviš i smrt”. Iako bi, vjerojatno, u povijesti nekoliko književnosti i jednoga jezika bio jednako važan, ne bi nikada postao taj vekivečni, neprolazni bestseler, što zacijelo jest. Hasan je onaj koji Nurudinovu priču čini ljudskom. On je taj koji čitatelja u njegovim životnim razočaranjima, izdajama i samoćama vraća romanu. Jer nismo mi ničim nalik Ahmedu Nurudinu, jer ni naše nesreće nisu tako velike i historijski zadane, ali sve u nama i u našim sitnim građanskim životima žudi za – Hasanom.
Ako je Zdravko Velimirović, vođen diktatom vremena, a ograničen tko zna kakvim i kojim osobnim ograničenjima, promašio skoro sve svojoj ekranizaciji Selimovićeva romana, pogodio je s Hasanovim likom. Pogodio je i s izborom glumca, i s načinom na koji ga je vodio kroz priču. Kada danas čitam roman, u njemu ne vidim ništa od filma, niti mi, kako to često biva, lica glumaca zamjenjuju imaginirana lica književnih likova. Ali Hasana uvijek vidim s licem Borisa Dvornika.
Nakon što je pred kraj života postao slavan, i nakon što se preselio (ili izbjegao, prebjegao…) u Beograd, Selimović je govorio da mu je želja napisati roman o Hasanu. Nije ga napisao, i šteta da nije. U ova smutna i mračna vremena, među pogani koja se odriče prijatelja kada, potvoreni, završe u Remetincu, u ovu maglenu hrvatsku jesen, uz karamarkiranje partizanskih zločina i uz predizborne čežnje sve te sitne katoličke čeljadi, koja bi rado zavela neku svoju diktaturicu, u kojoj bi, kao i u svakoj diktaturi, brat izdao brata, dok bi se prijateljstvo smatralo činom veleizdaje, u ova već kasna doba, pred san, bilo bi lijepo čitati roman o Hasanu. Ili imati Hasana za prijatelja.