Sa popularizacijom printera i pojeftinjenjem turskog i kineskog pamuka, majice i svi drugi asesoari sa natpisima su postali odraz identiteta, afiniteta ali i animoziteta (tako se u Sarajevu skoro pojavila majica na kojoj piše Kaopakšu, što aludira na lokalni dizajnerski trio Kao Pao Shu, koji inače favorizira i režiserka filma Na putu J. Žbanić).

U neku ruku to vam olakšava komunikaciju s ljudima. Kao što normalna osoba nikad ne bi započela razgovor sa muškarcem ili ženom u majici na kojoj se veliča lik & djelo nekog od biranih ratnih zločinaca u regiji, logično je da prema nekome ko nosi, recimo, torbu sa printom Klimtovog Poljupca imamo određene simpatije.

Naprimjer, kada sam prije nekoliko godina počela da pratim seriju Battlestar Galactica, malo je falilo da na sve živo ne isprintam karakterističan crveni BSG logo. Zato što mi se serija strašno dopadala (i danas je volim) pa sam, prirodno, htjela da to čitav svijet zna. Kada god pogledam na BSG logo da se sjetim Starbak u njenom raptoru ili impresivnih sajlonskih centuriona.

Slanje poruka na ovaj način je samosvjesan, površan čin, oblik identifikacije s određenim fan klubom iz širokog popkulturnog repertoara. Drugim riječima, poruke na majicama, torbama i slično su neobavezne i već sutra mogu biti zamijenjene drugim bez ikakvih posljedica. Isto tako, ovaj tip poruka su dvostruki intensifajer, nije dovoljno da nešto volim već želim da to svi drugi znaju.

Zato mi je fotografija žene s torbom na kojoj piše I love islam bila malo neobična. Da na torbi piše I love muffins ili I love Hana Montana, to bih doživjela drugačije. Naravno da nije nebitno da ovakvu torbu nosi žena koja je pokrivena. U svakom drugom slučaju, da ona izgleda kao Lizbet Salander ili kao Branka Sovrlić, to bi se moglo protumačiti kao kemp. Ili, naprosto kao nemar jer postoje ljudi koji na te stvari ne obraćaju pažnju (kao izvjesni makedonski pjesnik koji je, kad sam ga upoznala, imao Oriflejm torbu, potpuno nesvjestan da se radi o švedskoj firmi koja proizvodi kozmetiku).

Ovakvu torbu na ovakvoj ženi, međutim, ne doživljavam kako neki slučajni izbor, a kamoli kao zezanciju.

Možda zato što islam ne poznaje ni humor ni kemp.

Da nije tako, zar bi na takav način bio tretiran Ruždijev roman Satanski stihovi? Isto tako, zar bi se tako dramatično doživjele karikature Muhameda u Jiland Postenu i zar bi uopšte bilo moguće da neko sa smislom za humor i neko ko sebe ne doživljava jako ozbiljno kao imam Zukorlić tako reaguje na fotomontažu u beogradskom Blicu?

Konačno, obrnemo li situaciju, islam ne podnosi sprdnju na način kako je to pravila Madona još 80-ih u svojim spotovima a da se neka umjetnica odrekne Muhameda kao što se Šinejd O’Konor odrekla Pape, završila bi kao Teo Van Gog. Sa svime se možemo zajebavati, sa Amerikom, Bušom, Isusom, Josipom Brozom, Kim Il Sungom, ali sa Prorokom Muhamedom i islamom baš i ne.

Danas nije lako biti poseban, odnosno, posebna i to dokazuju silni talent-šouovi, rialiti emisije i razne druge bizarije u kojima se ljudi takmiče da pokažu svoju originalnost. Asesoari s printom, između ostalog, služe upravo kao jedna od manifestacija vlastitog identiteta.

U slučaju žene s fotografije, sama marama naravno definiše njen identitet. Torba s ovakvom porukom je već intensifajer, kao situacija kad pišemo pismeni rad i naslov podvučemo dvaput. Da se zna da je to naslov. Odnosno, da volimo islam. Moguće da iza toga stoji i nekakav prkos ili bunt, no o prirodi tih nevidiljivih motiva možemo samo da nagađamo.

Natpis je, kao rijetko kad, ispunio svoju funkciju; osoba koja stoji iza toga jeste ispala posebna.

Kao što samu sebe posebnom smatra svaka žena koja nosi nikab.

O tome piše i Ajan Hirsi Ali u svojoj autobiografskoj knjizi Nevernica koja period dok je bila pokrivena opisuje kao želju da bude “čista” i “predana sluškinja Alahova” pri čemu je to za nju bio “uzbudljiv i snažan osećaj. Osećala sam se moćno: ispod tog zastora počivala je prethodno neslućena ali potencijalno smrtonosna ženstvenost. Bila sam jedinstvena. Samo je mali broj žena hodao tako odeven ulicama Najrobija. Najčudnije je što sam bila izdvojena, samosvesna. Slala sam poruku duhovne nadmoći – bila sam istinska muslimanka. Sve druge devojke sa belim maramama su bile detinjaste, licemerne. Sijala sam kao božja zvezda. Raširila bih ruke misleći da mogu da poletim.” (preveo Vladan Stojanović)

Ovo iskustvo sa pokrivanjem se Ajan Hirsi Ali desilo nakon genitalnog obrezivanja a nešto prije nego ju je brutalno pretukao njen agilni učitelj vjeronauke.

O jednoj drugoj potrebi za time da se bude tretirana posebno, govori i slučaj Nađe Dizdarević,  “aktivistice” i, “najpoznatije žene pod nikabom” u Bih. Nedavno se u Sarajevu digla prašina jer je gospođa Dizdarević željela da u Parlamentu prisustvuje raspravi o zabrani nikaba što samo po sebi nije ništa dramatično. Sigurnosnu je provjeru prošla bez skidanja istog jer, kako kaže, ti je ljudi poznaju već godinama. Međutim, ne poznaju je poslanici koji su u prostoriji vidjeli samo neko biće pod nikabom i mogli su samo da pretpostavljaju da se radi o Nađi D.

U intervjuu koji je dala povodom ovog nemilog događaja, gospođa Dizdarević se žali na tretman žena pod nikabom u Bosni, i povodom toga kaže kako su njena iskustva daleko bolja u svijetu nego u BiH. I dodaje: “Ja sam nikab stavila iz ljubavi i intimnih vjerskih uvjerenja i, naravno, ne očekujem da to ljudi shvate. Očekujem samo da me poštuju ovakvu kakva jesam. Ali, jesam naišla na mnogo bolje uslove vani, recimo, u Londonu, na konferencijama uvijek dobijem halal-hranu, posebnu prostoriju koja mi se dodjeljuje za molitvu itd. Čak sam znala upitati da li je potrebno da skinem nikab ako situacija to zahtijeva, odgovor je bio negativan, dakle, u većini slučajeva, a posebno na aerodromima, ne moram ni tražiti svoja prava, već ih unaprijed imam, odvedu me ljubazno u identifikacijsku prostoriju, a čak mi daju prednost pri pasoškoj kontroli u odnosu na druge. Vani se nikad nisam osjetila diskriminirano niti poniženo.”

Zastanimo na trenutak da bi izveli jedan mali eksperiment. Nikab ćemo zamijeniti sa, recimo, pirsingom (i izvršiti potrebna prilagođavanja). Zamislite, dakle, neku pankericu koja izjavljuje: “Ja sam pirsing stavila iz ljubavi i intimnih ideoloških uvjerenja i, naravno, ne očekujem da to ljudi shvate. Očekujem samo da me poštuju ovakvu kakva jesam. Ali, jesam naišla na mnogo bolje uslove vani, recimo, u Londonu, na konferencijama o mjestu Satane u savremenom društvu ja uvijek dobijem niskokaloričnu hranu i posebnu prostoriju u kojoj mogu slušati Merilin Mensona itd.”

Moram priznati da mi je nekako teško zamisliti da naša pankerica bude tako servilna i sama ponudi da prilikom prolaska kroz detektor za metal poskida svoje pirsinge, ali svakako bi bilo čudno da joj službenici Hitroua daju prednost u odnosu na ostale, stare i mlade, Nijemce i Marokanke, invalide i sportaše. Osim ako gospođa Dizdarević nije stara i nemoćna, trudnica ili osim ako joj je pozlilo pri pomisli na rentgenske poglede službenica, ne vidim nikakvog razloga da ide preko reda. (Također, blago njoj pa “vani” nikad nije iskusila diskriminaciju i poniženje, čime se ne može pohvaliti tako veliki broj ljudi, posebno sa bh pasošem.)

Isto tako, ne vidim nikakvog razloga da pokrivena žena s torbom “I srce islam” bude simpatična, a da za to nije dala neki konkretan povod osim ovog modnog. (Glavna “junakinja” ove slike, ustvari, nije pokrivena muslimanka već njena torba.)

Pored faktora autentičnosti, odnos fotografiranog objekta i njegovog okruženja je u raspravama o fotografiji kao mediju uvijek izazivao oprečne reakcije. U ovom slučaju, nesumnjivo da je sam kontekst bio bitan faktor za to neko dobije poriv da slika ženu s ovakvim asesoarom. Ona ne bi bila nikakva atrakcija, ni turistička ni kulturološka, u bilo kojem od gradova s većinskim muslimanskim stanovništvom, ali u Central parku, u blizini mjesta gdje su stajali tornjevi Svjetskog trgovačkog centra, ovakav natpis, moguće, demonstrira određen vid političke slobode. Ali, isto tako, i lucidnost nekog zanatlije koji se iz samo njemu ili njoj znanih razloga dosjetio da na torbu isprinta ovako nešto.

A to što se preko prpošnog printa I love islam njiše dječja noga, čitavu ovu fotografiju iz moje perspektive čini još ozbiljnijom.

To ne znam(o) sigurno, ali po cipelici možemo zaključiti da se radi o ženskom djetetu koje će, kako to već biva, biti odgajano u duhu religije njenih roditelja.

A to znači da će biti odgajana u duhu jedne mizogine religije – treba imati na umu da su sve  religije u biti mizogine – čiji je vrhovni manifest toliko opsjednut ženskom seksualnošću da u tom smislu odnos prema menstruaciji nije uopšte odmakao od tribalnih običaja o kojima piše Frejzer, religije čiji se savremeni “tumači” bave potpuno trivijalnim stvarima i koji će se, recimo, zauzeti za to da se muslimanski fudbaleri u Bundes ligi oslobode od posta (?!), ali kojima je zlostavljanje žena pod okriljem iste te vjere nešto sasvim irelevantno, religije u kojoj sve priče o nekakvoj spolnoj ravnopravnosti padaju u vodu samo pri pogledu na raspored sjedenja po džamijama, nefleksibilne religije čiji su sljedbenici toliko tvrdokorni da su statistički u svakoj novoj sredini najlošije integrisana nezapadnjačka populacija (ali ih to ne sprečava da na druge gledaju s visine), religije licemjerja i dvostrukih mjerila koja se bazira na nejasnoćama i sofizmima pa tako u Kuranu možemo naći pokriće za čitav niz neveselih aktivnosti zbog kojih se u uređenim društvima ide iza rešetaka, ksenofobične religije metafora i nejasnoća koja parazitira na sveprisutnom strahu od džehenema, đaura, seksa, svinjetine i, ponajprije, strahu od boga koji je, navodno, milostiv a opet sprema ražanj za one koji mu ne laskaju pet puta dnevno.

Stoga ovo srce na torbi, kao banalni ali univerzalni simbol ljubavi smatram apsurdnim i krajnje neprimjerenim.

I jedino za čime bih ja imala poriv jeste da djevojčici poput Alfreda Hičkoka koji je na jednoj livadi u Švicarskoj vidio dječaka u društvu nekog sveštenika dobacim: Bježi, dijete, bježi!

*

Tek je počeo Ramazan; sarajevske kafane nisu tako pune a na granapima stoje natpisi na kartonu Imamo ramazanskih somuna.

Sada je četiri sata ujutro i da neki prolaznik vidi svjetlo u mojoj sobi, možda bi zaključio da sam ustala na sehur, to jeste doručak. Istina, iz Travnika sam donijela već pripremljenu mješavinu mljevenog mesa sa začinima i lukom za jelo kojim moja mama tradicionalno započinje iftar. No ja ću ga iskoristiti za špageti bolonjeze.

Esej uz knjigu “Otac”

U mojemu iskustvu, figura oca je slaba, nesolidna i fragilna. Otkada znam za sebe, ili otkad sam toliko uzrastao da podignem bedeme oko svoga emocionalnog svijeta, što se dogodilo rano, već u petoj-šestoj godini, otac je za mene bio poput porculanskoga servisa za čaj. Dovoljno je da u bijesu povučem stolnjak, i da se razleti u komadiće. U četrdeset i tri godine, koliko smo imali jedan drugoga, otac mi je dao bezbroj razloga da to učinim, a da nakon toga ne osjetim nikakvu odgovornost pred zajednicom, porodičnom ili bilo kojom drugom, ali ni pred samim sobom. Uvijek sam, baš u svakome trenutku, kad god bih na njega pomislio, imao to na umu. Kada se toliko razbjesnim, povući ću stolnjak, i njega više neće biti. Ali, ipak, to nikada nisam učinio, nego sam u neka doba počeo osjećati neku nježnost prema toj lomnosti, iako je do kraja ostalo neizvjesno je li to bila nježnost prema ocu, ili prema samome sebi.

Jaka očinska figura za mene je socijalna, kulturološka, literarna konstrukcija. Znam da takvo što postoji, da funkcionira kod većine ljudi, da se iz očinskoga autoriteta generira društveni, politički, crkveni i svaki drugi autoritet, ali ja to nisam doživio. Kao što, recimo, ne znam kako, zapravo, izgleda bratska ili sestrinska ljubav, jer nikome nisam bio brat ili sestra. Za mene je to nešto što je naučeno, ili što sam imaginirao i kroz paralelne živote i narativne svjetove priveo svome iskustvu. Nema u tome ničega osobito izuzetnog, svim ljudima se događalo. Recimo, ljudi koji su od rođenja slijepi, imaginiraju svijet videćih, da bi se mogli s njima sporazumijevati. Njihova sljepoća nije nikakav nedostatak ili defekt, kako nam se često sugerira, nego je samo riječ o razlici u perceptivnoj udešenosti. Problem nije što ti ljudi ne vide, niti su oni zbog toga nesretni, nego je problem što videća većina smatra da bi oni, nekako prirodno, trebali biti nesretni jer svijet ne gledaju očima (na um mi pada onaj divni deseterački stih “čarne oči da bi negledale”), a još je grdnije što su društvena zajednica, kultura, civilizacija i općeniti pojam ljudskosti, podešeni načinu mišljenja i života onih koji očima vide. Na sličan način, ovaj je svijet prilagođen percepciji jake očinske figure. Slijepci i ja morali smo se prilagoditi.

Svi muškarci u porodici, osobito djed, a onda i sam otac, za mene su bili povlašteni pripovjedači. Prema njima sam imao onoliko, i onakvo, poštovanje, koliko su jake bile njihove priče. Na kraju, tako sam ih emocionalno i hijerarhizirao. Istina, otac ni tu nije naročito dobro prošao, ali to se više tiče njegovoga kazivalačkog talenta, nego moga emotivnog odnosa prema njemu. Bio sam okrutan, kao što su djeca inače okrutna, a kasnije sam tu okrutnost, kakvo je i pravilo u svijetu odraslih, pripitomio i kamuflirao u nizove društvenih ceremonijala, fatamorgana i varki. Pred djedom, a onda i bakinim bratom, i danas sam zadivljen, jer su njihove priče bile najjače. Ali oni nisu bili nadomjestak slabe očinske figure, nisu proizvodili, niti danas proizvode osjećaj autoriteta.

Moj autoritet (ili u slovenskome, u ženskom rodu, avtoriteta) je bez ostatka ženski. Umjesto jake figure oca imao sam jaku figuru none, majčine majke. Iako ne vjerujem u petparačku psihologiju, niti u jednostavna psihijatrijska objašnjenja iz Oprah Showa, moram napomenuti da se taj ženski autoritet u mome životu nije prenosio kao spolna bolest, pa njime nisu bile zaražene žene s kojima sam dijelio ista četiri zida. Nisam u njima tražio svoju nonu, kao što bi se to moglo naslutiti kroz vizuru šarenih novinskih editorijala. Ako bismo baš tako razlagali stvari i insistirali na tome da svaki uzrok mora imati neku posljedicu, kako me jaka očinska figura nije učinila ocem, jaka je noninska figura u meni probudila ženu. (Ne, to doista nema veze sa spolnim preferencijama i seksualnim sklonostima, ako ste to pomislili, nemojte ovo dalje čitati, potražite nešto zabavnije…)

Osobno, ne osjećam baš nikakvo poštovanje prema činjenici da je netko predsjednik Republike, akademik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ili nositelj svejedno koje društvene funkcije. Samim tim, nemam poštovanja ni prema državama i njihovim simbolima. A istovremeno, lako se dam opčiniti i fascinirati bilo čijom osobnom veličinom i izuzetnošću. Nije tu riječ o racionalnom stavu, nego o onome što osjećam: recimo, moje poštovanje prema Mati Klobučaru, mladome krojaču, koji se borio i izborio s divljaštvom školske zajednice u kojoj se zatekao, nemjerljivo je veće od poštovanja prema Ivi Josipoviću, predsjedniku Hrvatske. Ali naravno, postoji mogućnost da i njega počnem poštovati kao šnajdera Matu (bio je tome blizu u vrijeme svojih bosanskih stratišnih turneja), ako on to, iz moje subjektivne perspektive, svojim djelovanjem zasluži. A postoji i, istina teoretska, mogućnost da moje poštovanje prema njemu bude veće od poštovanja prema mladome krojaču. No, njegova funkcija, sama po sebi, meni doista ne znači ništa. Ili je doživljavam kao potencijalno izvorište zla, jer s takvoga mjesta, s mjesta predsjednika, biskupa, velikog imama, generala, lame, alajčauša, kralja, cara ili glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, čovjek ima priliku unesrećiti i ojaditi bezbroj svijeta. Ljudima na takvim funkcijama postajem zahvalan već onda kada nikoga ne ucvile, ali ih ni tada ne poštujem koliko jednoga krojača. Pretpostavljam da bi bilo drukčije kada bi sve te funkcije, počevši od one očinske, doživljavao kao izvore autoriteta. Ili kada ih ne bi pokušao osvijestiti, kao što se, na žalost, većina ljudi ne usudi ni misliti o svome odnosu prema autoritetu.

Pripovijest o identitetu vrlo je slična. Ako se stvari svedu na funkciju i formu i simbol, tada je lako, jer tada smo svi Hrvati i katolici. Oni koji to nisu, katkad su “remetilački faktor”, katkad cvieće u našem perivoju, ali su također to što jesu, jasni i do kraja definirani. Ako na stvari gledamo iz takve perspektive, tada je sve čisto i dovršeno, pa tada ni priče o identitetima ne služe ničemu, osim da ljude iritiraju svojom ekscentričnošću. Ali ako nas zanima sadržaj, ili nismo fascinirani jakom očinskom figurom, koja svoju simboličnu presliku nalazi u nacionu, nego identitete razlažemo i ne sramimo se onih njihovih sastavnica koje umrljaju čistoću slike, nego ih još i naglašavamo jer se izdvajaju svojom posebnošću, tada cijela priča biva silno složena, slojevita i zauvijek nedovršena. Tada i otac postaje velika i ozbiljna identitetska tema, i u stvarnom, i u metaforičnom smislu.

Neki ljudi se instinktivno roguše kada krenem pričati – zapravo pisati – o identitetima, a pogotovu kada raspredam o tome što je Hrvatska, tko su sve Hrvati ili što bi to bilo hrvatstvo. Brane se ljutitom gestom kako ja uopće nisam Hrvat (jer sam rođenjem, ali i na niz drugih načina, Bosanac), jer da jesam, to bi onda bilo nešto o čemu se nema potrebe ni razgovarati, nego ga se valja samo slaviti. Čupkaju mi po rodoslovnom stablu, ponešto izmisle ili isfabuliraju, a ponešto, bogme, nađu i u mojim književnim i novinarskim tekstovima. Ali krunski dokaz da ja nisam i da nikako ne mogu biti Hrvat jest u onome što o Hrvatima, Hrvatskoj i o hrvatskim sekularnim i crkvenim svetinjama pišem i govorim, i to ne samo u Hrvatskoj. Doista, često se i meni učini, da sam, recimo, Srbin koji živi u Beogradu, ili da sam, što je, eto, mome rodoslovu ponešto bliže, Nijemac koji živi u Berlinu, i da o hrvatskome društvu i o njegovim zastranjenjima pišem ovako kako pišem, možda bi mi se moglo prigovoriti da sam katkad zlonamjeran ili da sam negativno opsesioniran, ali ja niti živim u Beogradu ili u Berlinu, niti imam rezervnu društvenu zajednicu, u kojoj bih se brčkao i uživao nakon što mi dojade hrvatska natezanja. Čak i kada živi negdje drugdje, kada se zauvijek odseli i ne pada mu na um niti da se turistički vraća u svoju postojbinu, kakav je slučaj, recimo, s Witoldom Gombrowiczem, i tada on ostaje vezan utezima materinjeg jezika, porodice, oca, majke, bake ili djeda, te beskrajnim naslagama identiteta, koje ne mogu prekriti ni sve godine života u drugoj kulturi, identitetu ili jeziku. Vrijedi tako pročitati Gombrowiczev “Transatlantik” (famozni prijevod Mladena Martića, po matrici Zdravka Malića, a u izdanju Frakture), izrazito rugalačku knjigu o Poljskoj i o poljstvu (ili bi to bilo poljaštvu?), kakvu mogu doživjeti, ali i otrpjeti, samo velike nacije, ali koja je, istovremeno, i najtočnija literarna sinteza identiteta i pohvala šugavoj domovini. Tu je knjigu pisao u samoći Buenos Airesa, aktivno zazirući od svojih sunarodnika među emigrantima, i uopće se ne nadajući da će ona ikada preći ocean i stići do Poljske. Da nije bio Poljak, Gombrowicz bi, vjerujem, pisao o nečemu drugom. Pa da se i ja očešem o taj grandiozni književni hram: da nisam Hrvat, ne bi mi bilo ni na kraj pameti da išta o Hrvatima napišem; a ako bi ih upola ovako dobro poznavao, zazirao bih od njih i bježao kao da su svi Hrvati od dva brata djeca, i kao da su svi braća Šapina. Čudesno je, međutim, koliko ovakav moj odnos prema identitetu ide na živce. Katkad ne znaju kako bi ga diskvalificirali, pa se služe jeftinim i krajnje neukusnim usporedbama s ozbiljnijim i tragičnijim narodnosnim i identitetskim okolnostima, i govore o tome kao o “samomržnji”, vjerujući tako da ukoliko postoji židovska samomržnja, onda može postojati i „hrvatska samomržnja“. Kao u onom vicu kad slon i miš bratski gaze preko mosta, a miš kaže: joj, što nas dvojica tutnjimo!

Pišući o mojoj knjizi „Otac“ i ukazujući mi čast na kakvu, doista, u svome jeziku nisam navikao, Davor Butković napisao je i nešto što bi, u nekim drugim okolnostima, bilo vrlo poticajno za raspravu, a u ovim našim oskudnim, neka to ostane naša mala, gotovo intimna, razmjena tekstualnih gesta. Butković, naime, govori i o tome da se politički ne slaže s knjigom “osobito ne s tezom o kolektivnoj odgovornosti hrvatskog naroda, i o osobnoj odgovornosti svakog Hrvata za ustaštvo”.

Krenut ću od drugoga, da bi došao do prvog: ne, naravno da svaki Hrvat, onaj koji je doživio Drugi svjetski rat, kao ni onaj koji se rodio poslije rata, nije odgovoran za ustaštvo. Ali svaki je odgovoran pred ustaštvom. Naravno, govorim samo o Hrvatima koji su vrijedni građanskoga i ljudskog poštovanja. Ta jedna rječca, “pred” umjesto “za”, je zapravo ključna. Ustaštvo je konstitutivni, istina krajnje negativni i sotonski, element našega nacionalnog identiteta, kojega ne možemo prekrižiti, ni poništiti, jer onaj tko to poništi, taj više i nije Hrvat. Ne može se Nijemcem biti po Goetheu i Fassbinderu, a ne biti, još više od toga, po Adolfu Hitleru. Ista je, pa još drastičnija – zbog odsustva svake autorefleksije – stvar i s Hrvatima. Za nju mi nikako ne možemo biti odgovorni, ali bismo pred njom morali biti odgovorni svakoga svjesnog trenutka u svome životu. Da, “Otac”, pored ostaloga, i o tome govori.

A što bi značila nacionalna autorefleksija, to barem svakodnevno viđamo. Primjerice, ovoga ljeta se povela rasprava o prirodi ustanka u Srbu. Jesu li 27. srpnja 1941. ustali komunisti ili četnici? Da smo u stanju mirno se i sabrano pogledati u ogledalo, ili da želimo znati što u cjelini znači biti Hrvat, tada bi nam najprije na um pale neke jednostavne činjenice. Recimo, ta da je do 27. srpnja 1941. u logoru smrti u Jadovnome, ali i u drugim dijelovima NDH, već bilo pobijeno više Srba, nego što je ukupno registriranih žrtava Domovinskog rata iz 1991. Pobijeni su u nepuna tri mjeseca. Je li to bio dovoljan razlog za ustanak, i je li to nama današnjima, ako smo Hrvati, dovoljno da se okanimo ideoloških diskvalifikacija ustanika. Jer što bismo, zapravo, željeli ustvrditi kada insistiramo na tome da su ustanici, ili dio njih, bili četnici? To da su ustaše bili u pravu kada su ubijali ljude u Jadovnom, što dokazuje činjenica da su u Srbu ustali baš četnici? Ili dokazujemo da su četnici bili antifašisti, pošto su u Srbu ustali protiv ustaša? Ili dokazujemo da ustaše nisu bile fašisti, jer su protiv njih ustali četnici, koji su bili fašisti? Da smo, doista, odgovorni pred ustaštvom, na dan 27. srpnja bismo, barem, šutjeli, ako ne želimo biti ustaški sljedbenici.

Ili primjer koji mi je bliži, a ne tiče se ustaša i partizana: kada je poželio da se obračuna sa mnom i javno me diskvalificira, predsjednik Udruge hrvatskih sudaca i sudac Vrhovnoga suda Đuro Sessa, napisao je ovo: “Autor članka Miljenko Jergović očito ne zna ništa doli se nabacivati fekalijama koje teku otvorenim kanalima mračnih vilajeta njegove svijesti (ovo je naravno metafora).” Posve je irelevantno na što je taj čovjek reagirao, nebitno je i to što stilska figura koju rabi nije metafora nego metonimija, ali važno je što ona sadrži. Tu je „tamni vilajet“, kako se u žargonu beogradske, miloševićevske štampe s kraja osamdesetih, imenovalo Sarajevo, a u žargon ga je prvi uveo Vojislav Lubarda. Tim vilajetom prolaze otvoreni kanali, kao kroz neki Bombaj, ili kroz naše predrasude o Sarajevu, koje su neutemeljene, jer je Turska izgradila zatvorenu kanalizaciju već kada je gradila i sam grad, a bilo je to u vrijeme kada su se s Griča i Gradeca, kao i sa svih europskih srednjevjekovnih gradskih bedema, vrčine s govnima praznile po opkopima, koji su već i svojim vonjem trebali odvratiti neprijatelja od osvajačkih pohoda.

Eto, to je, dakle, sadržaj „metafore“ suca Vrhovnoga suda i predsjednika Udruge hrvatskih sudaca. Kada bi postojala odgovornost pred ustaštvom, ili kada bi – kao među drugim civiliziranim narodima svijeta – među Hrvatima postojao osjećaj kolektivne odgovornosti, ne bi tom visokom državnom činovniku na um palo takvo što, a ako ipak bi, tada on više ne bi smio izaći među kulturan svijet, niti bi mogao obavljati poslove koje obavlja. Pritom, skoro da je najmanje važno što se takvim riječima obratio meni – time si je učinio štetu, jer se doveo u opasnost da njegov čin „opjevam“ i razložim na ono od čega je u njegovoj glavi sastavljen. Jednako bi bilo i da je iste riječi uputio poljoprivredniku, besposličaru, doktoru fizike ili remetinečkome pritvoreniku. Pokušajte zamisliti suca američkoga vrhovnog suda, koji se takvom „metaforom“ ruga na račun nekog Afroamerikanca. Ili njemačkog suca, koji „metaforom“ ima što za reći njemačkome građaninu rođenom u Švicarskoj, Austriji, Rumunjskoj ili Turskoj? Mislite da bi takav mogao biti predsjednikom udruge, makar i ljubitelja buba mara i livadskog bilja? U Hrvatskoj, međutim, nema kolektivne odgovornosti pred zlom koje je 1941. naselilo hrvatske duše, i koje živi i danas, upravo zato što odgovornosti nema. Samo je o tome riječ, i samo o tome, dijelom, govori i “Otac”.

Moji čitatelji su se, vjerujem, upitali zašto sam ovu knjigu najprije objavio u Beogradu. Na ovo pitanje postoje dva odgovora. Ako je ofenzivno postavljeno, sa ciljem da se osporava moja građanska osoba, tada je odgovor potvrdan. Da, objavio sam je u Beogradu, upravo zato da biste se nad tim gadili i zgražavali. Ali taj odgovor nije istinit. Ako upitate dobronamjerno, knjigu sam objavio u Beogradu, jer tamo, kao i u Zagrebu, imam svoga izdavača, s čijom vlasnicom i njezinim timom gajim i profesionalno i privatno povjerenje. Moglo se, međutim, dogoditi i da je objavim u Zagrebu, jer i sa zagrebačkim izdavačem, direktoricom i njezinim uredništvom, imam slične odnose. I to je sva istina.

Dok sam pisao knjigu “Otac” znao sam da ću je objaviti u Beogradu. Priznajem, to mi je mnogo toga olakšalo. Jer kada pišem o ustaškoj obiteljskoj noti, umjesto da je se jednostavno odreknem i tako pojednostavim stvari i izbjegnem svaku književnost, lakše mi je da to najprije izađe u Beogradu. Uvijek sam imao manji problem s prijezirom nekoga tko me ne razumije, ili me ne želi razumjeti, nego s vlastitim strahom od toga da se ne priključim našemu pitomome i sveprožimajućem stadu. A možda tu ima i onoga što je dio formativnog iskustva, jer biti Hrvat, kao i biti bilo što drugo, kao i općenito biti, za mene uvijek znači biti u manjini.

Očekivao sam da “Otac” mine tiho, kao što je i meni minuo životom. Nisam se nadao ovako prodornim reakcijama, kakve su nastupile nakon što je knjiga, i to usred ljeta, izašla. Ne, ne hinim zatajnost, bilo bi to glupo, jer oko sebe, htio-ne htio, obično dižem buku poput ježa koji se noću vrzma po vrtu, ali ovo naprosto nije takva, gromoglasna knjiga. Da je u glazbenoj formi pisana, bila bi to guslačka minijatura, s jedva čujnim folklornim motivom, koju je odsvirao Yehudi Menuhin, jedne davne zime, sedamdesetih godina, kada je gostovao u dvorani Radničkoga univerziteta Đuro Đaković, bivšem jevrejskom templu.

1.

Hvala Ti, Gospode, što me oslijepi
(i tu si ostao jak)
jer šta bih ja o svemu znao
bez ovog pogleda s druge strane
(iza zauvijek spuštenih trepavica)
iz svoga u svjetski mrak?

Mislio bih da živim među svojtom,
možda i samim anđelima,
da rajskim se baštama šetam,
a ovako znam
na čemu sam.

Hvala Ti što najzad mi
otvori oči
prije no što Ti
dušu predam.

2.

Hvala Ti što dar mi sluha uze,
ne zavodiš me više ni muzikom sfera,
ni dobošima za pohod na neprijatelja –

još mi bubnjaju u glavi!

(Već od dreke pod prozorom
ne mogu oka da sklopim.
A lelek majke ubijenoga
u grob me tjera.)

Jedino mi je žao što nikad više
(stalno mislim o njoj)
neću moći da čujem
glas moje voljene žene
u noćima bez sna:

“Ne boj se, ne boj, mili,
spavaj, mišiću moj…”

3.

Hvala Ti što dar mi govora uze
i učini da zauvijek zanijemim.

Jer ako sam ostajao bez riječi
pred milotom ljudskog lica,
ženskog tijela izbezumljujućom ljepotom,
krasotama koje si štedro
nebom i zemljom razastro,
kako da ne zanijemim pred ovom
rugobom i strahotom.

I na šta bi sve ličilo
kad bih u ovu buku i bijes
i ja pokoju udjenuo?

I sve to još
vidio i čuo!

2008.

Feđa Klarić je aktivist, kroničar i umjetnik u oblasti fotografije. A sasvim usput je i novinski fotograf. Na ovoj njegovoj, poluprivatnoj slici je Enzo Bettiza, novinar i književnik, jedna od kultnih figura talijanske intelektualne scene. Rođen je u Splitu 1927, ali je, nakon Drugoga svjetskog rata, skupa s obitelji emigirao u Italiju. Ili bi se i ta emigracija, s obzirom na okolnosti, trebala zvati progonstvom? Ali kao i njegov istarski sunarodnik Fulvio Tomizza, o svome zavičaju i gradu, kao i o onima koji su, po logici etničkoga preimućstva više nego po bilo kojem drugom pravu, tamo ostali, pisao je s dubokim razumijevanjem i s nježnošću. Bettiza je, danas, vjerojatno, najveći živi Splićanin. Mora da su žalosni gradovi čiji su naznačajniji žitelji negdje u tuđini. Da nije Feđe Klarića Split bi bio najžalosniji grad. Ne bi mu tako domaći bili mačak i Bettiza dok objeduju. A i Smoju bi poznavao samo sa slike na smrtovnici. (mj)

Sjedimo na terasi upravo iseljenog stana.

Ostao je stol, četiri tanjura, četiri vilice, četiri noža i četiri čaše. Nas dvojica odvezli smo se do Starog kotača i kupili meso s rošitilja, donijeli ga, i sad jedemo.

Tu su bili podstanari i sada odlaze u New York. Ona priča o tome kako se u zrakoplov može unijeti samo četrdeset kilograma tereta i kako su velike kuhinjske noževe, s kakvim bi netko vješt čovjeku mogao odsjeći glavu, poslali u paketu, običnom poštom, i da to i nije skupo. On priča o tome kako je ovdje lako otkazati mobilni telefon. Dovoljno je nazvati teleoperatera i reći mu s kojim bi danom i od koliko sati više ne želiš imati vezu.

I svoj i njezin otkazao je sa sustrašnjim danom, tačno u sedamnaest sati. Kasnije ne može, jer operateri rade samo do pet.

U New York lete prekosutra, ranojutarnjim letom, tako da će cijelu jednu večer, u Zagrebu gdje su rođeni, biti bez telefona. Ali nije to tako ganutljivo. Sutra će ionako spavati kod roditelja. Večeras posljednji put spavaju u ovom stanu.

Priča nam da ih je glas s druge strane žice oboje pohvalio da su bili dobri i pouzdani pretplatnici.

Pa mu, kao nagradu i mali znak pažnje, ponudio da mogu nekom od prijatelja ili bliskih osoba ostaviti svoju telefonsku liniju. Marketinški trik teleoperatera, ali ja mu ne mogu dokučiti smisao. Nije danas lako naći nekoga tko nema mobilni telefon, pa da bi mu nešto značila slobodna telefonska linija. Ili je, možda, stvar u broju, koji će nas, svaki put kad zazvoni, podsjećati na nekoga tko više nije tu?

Gledam prema kuhinji i najednom mi je dobro. Ne razmišljam o tome, tek ću kasnije shvatiti što je bilo u tom pogledu.

Zatim čekamo da prođe vrijeme i da se rastajemo.

Ranije bismo duže ostajali, odlazilo se u sitne poslijeponoćne sate, a sada kraj nastupa već oko deset. Preda mnom je telefon sa satom, sjedim i čekam. Ona također čeka. U jednom trenutku kaže da bismo već morali krenuti, da se njih dvoje odmore i naspavaju pred put. Ne dolazi u obzir, govorim, ionako se, vjerojatno, vidimo posljednji put. Pa se smijemo.

Tada shvatim u što svo vrijeme gledam.

U pustoj kuhinji, tankim okvirom uramljen, crtež na papiru, velikoga formata. To je on nacrtao, zaboravio sam reći da nije samo filmski redatelj, nego je i slikar. Crtež prikazuje polugolog muškarca, opustošenog tijela, poput logoraša ili nekoga tko će postati logoraš.

Slika je u polumraku dva slaba svjetla, postavljena s prednje i sa stražnje strane. Nad njome svijetli jeftin kućni reflektor, tako usmjeren da obasja samo muškarca na crtežu i komadić stolice koja stoji uz sliku. I sve je slučajno tako kako jest.

To podsjeća na one instalacije Brace Dimitrijevića, ali je slučaj htio da izgleda puno moćnije i bolje, nego što može izgledati kod njega, u galeriji. Šteta što ovo Braco neće vidjeti.

Ona slika više nikad neće izgledati ovako dobro, kao sad, na onome tamo mjestu! – kažem i to zvuči sentimentalno, pa je nitko, zapravo, i ne pogleda. A ja sam zbilja govorio samo o slici.

Razmišljam o tome, ali im ništa ne govorim, jer bi glupo zvučalo, naročito u ovim trenucima, kako bi dobro bilo kada bi u Ministarstvu kulture postojala neka služba kojoj bih sad mogao telefonirati.

Došla bi četvorica muškaraca u vojnim uniformama, bijelim, nalik mornaričkim, pa bih im tu, na licu mjesta, cinkario tu sliku. Zbilja, na tom mjestu, pod ovakvim svjetlom, izgleda bolje nego što bi igdje izgledala. Tako bi rekao onaj najstariji po činu.

Sačekali bi nas dok završimo s večerom, a zatim bi zapečatili stan, koji bi poslije, odlukom ministarskog vijeća, ili kakve art hunte imenovane ukazom predsjednika vlade, bio rekviriran i nacionaliziran iz estetskih razloga.

Zamišljam vlasnika stana, znam ga iz prolaza, dobrostojeći, ugledni građanin, kako cvili pred estetama u odorama, tvrdeći kako mu je taj stan jedino što ima. Ali uzalud mu je: slika samo tu tako dobro izgleda! Ono je njeno mjesto i ne može ju se pomjerati, iz načelno istoga razloga zbog kojega se ne smije premiještati šibenska katedrala, sa svim onim zagonetnim kamenim licima. Zašto bi jedan tako dobar crtež, koji je toliko na svom mjestu, bio manje važan od katedrale?

Da u mojoj maštariji nema nečega što je zlobno prema vlasnicima ovakvih stanova, možda bi se i ostvarila. Ovako, ne može. Opasno biva kad god neka zloba podupire estetiku.

Ništa im od ovoga ne govorim. Bilo bi glupo i dječje.

Na odlasku ona nam daje stvari koje je zaboravila spakirati i sad više nema kamo s njima: tek otvorenu tubu talijanskog koncentrata od rajčice i jednu malu monografiju slikara Voje Radoičića.

Novi roman Yanna Martela zove se Beatrice and Virgil. Roman je prilično neuvjerljiva rasprava o holokaustu i čitanje bi bilo čisti gubitak vremena da nije dodatka na kraju knjige s naslovom Igre za Gustava; trinaest ultrakratkih bilješki od kojih svaka čitaoca smješta u imaginarnu situaciju u kojoj je na ispitu sam život, i traži od njega izbor.

Evo jedna: “Ti si berberin. Radiš u brijačnici punoj ljudi. Nakon što ih ošišaš, oni budu odvedeni i likvidirani. Radiš to cijeli dan, i radiš  to svakog dana. Dovedena je nova grupa. Prepoznao si suprugu i sestru dragog prijatelja. One su se obradovale susretu s tobom. Grliš ih. A onda pitaju šta će im se dogoditi. Šta ćeš im reći?”

Druga: “Naoružani čuvar ti naređuje da pjevaš. Ti pjevaš. Naređuje ti da plešeš. Ti plešeš. Naređuje ti da oponašaš svinju. Ti oponašaš svinju. Naređuje ti da ližeš njegove čizme. Ti ližeš njegove čizme. Naređuje ti da ‘________’ i to je izgovorio na stranom jeziku koji ti ne razumiješ. Šta ćeš uraditi?” Itd.

Ono što me u Igrama privlači je forma bihuzura. Martel uznemirava tako što čitaoca uključuje svojim pitanjem. Nemoguće je golom deskripcijom prevesti tragičnu stvarnost u živote onih koji to iskustvo nemaju. Pitanje na kraju svake igre otvara treću dimenziju teksta. Može li književnost doći do stepena na kojem čitalac postaje učesnik, lik u priči?

Čitajući Igre za Gustava sjetio sam se Y. B. Ona je psiholog. Rođena u Auschwitzu, cijeli život je posvetila onim koji su preživjeli koncentracione logore, ali su (zbog posljedica stresa) oboljeli od kancera. Jedan od njenih metoda je pozorišni, u jednočinkama koje ponavljaju tipske scene iz logora, bivši zatvorenici bi uzimali uloge, nekada logoraša, nekada čuvara. Prolazeći još jednom kroz poznate situacije, ali ovaj put tako da stiču i iskustvo druge strane, gledajući iz perspektive čuvara logora, njihovo zdravsteveno stanje se popravljalo. Ali u procesu njihovog liječenja Y. B. je dobila kancer.

U čudesnoj poetskoj drami Bosanska trilogija Nikola Šop samo njemu danom mješavinom metafizičnosti i empatijske ironije persiflira povijesno-legendarni motiv susreta osvajača-krvnika, osmanskoga sultana Mehmeda Drugoga, i njegove žrtve, posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu, čija će se glava u stvarnom slijedu događaja otkotrljati pobjedniku pod noge. Izrazito živa i plastična, u tekstu jednako kao i u mogućim vizualno-scenskim performacijama, Šopova slika, međutim, priča drukčije. Pobijeđeni i uhvaćeni kralj stoji pred Padišahom u njegovu vojničkom čadoru, vas okovan gvozdenim sindžirima od glave do tala. Kada Padišah ushtjedne započeti razgovor sa svojim zatočenikom, otkriva da lanci stoje uzgor ali prazni. Smanjivši se na veličinu zrna, zapravo dematerijaliziravši se, to je Stipan iscurio iz svojih lanaca, i sad stupa u razgovor s Osvajačem kao duh, skakućući s jednoga njegova ramena na drugo, razjašnjavajući se s pobjednikom u blistavim ikavskim dijalozima o veličini ali i o granicama njegove moći.

Jedna od najživljih slika bosanske književnosti, s višestrukom i nesvodljivom simboličkom energijom, ova Šopova pseudohistoricistička fantazija mogla bi otrpjeti i učitavanje aktualne sudbine “bosanskoga kraljevstva”, njegove životne i kulturne supstance: sva se ta supstanca (ako se o takvom nečemu uopće može govoriti) preselila u virtualitet, prepustivši stvarnost (privremeno?) nižim životnim formama i zahtjevima, bez uspravnosti, bez veličine i bez čežnje za veličinom…

Od prije nekoliko godina, zahvaljujući najviše pjesniku Miri Petroviću, u Jajcu se održavaju Dani Nikole Šopa na Plivi. Dobro je i pravedno što se Jajčani sjećaju Šopa. I on je volio taj grad, u kojemu mu je stjecajem okolnosti bilo dano da se rodi, vukući obiteljsku lozu tko zna otkud s otomanskoga i pravoslavnog jugoistoka Balkana. U intervjuu što sam ga s njime pravio davne 1978. uz postelju u zagrebačkoj Voćarskoj ulici pričao mi je (kompliciranim načinom komuniciranja, ali vedro i strpljivo) o ushitu koji ga je obuzimao kada bi kao gimnazijalac išao kroz ljetnu noć pješke uz Vrbas iz Banje Luke u Jajce, na ferije, o susretima s Ivom Andrićem u samostanu kod jajačkih fratara, kamo su tridesetih godina obojica stizali iz Beograda, Andrić već kao visokorangirani diplomat, Šop kao profesor latinskoga jezika na jednoj beogradskoj gimnaziji. Njegovi ukućani povjerili su mi, pak, da mu i onako bolesnu i nepokretnu gotovo svakoga ljeta moraju organizirati vožnju autom od Zagreba do Jajca: samo bi se dovezli do grada, okrenuli laganom vožnjom jedan krug kroz jajačke kapije, zaustavili se na drugoj strani novoga mosta AVNOJ-a da se nauživa pogleda na Plivin vodopad – i vratili se u Zagreb. Tada smo se dogovorili i za prvo objavljivanje Šopove Bosanske trilogije, koju sam ranih sedamdesetih bio čuo samo u radiofonskoj izvedbi na Trećem programu Radio Zagreba. A tada je uslijedilo i prvo veliko otkriće Nikole Šopa u Bosni, kada ga je Slobodan Blagojević u svoju glasovitu antologiju bosanskohercegovačke poezije dvadesetoga stoljeća (Lica, 3-4/1981) uvrstio među najveće i najvažnije, izazvavši golemi politički potres. I partijski čuvari ideološke čistoće u književnosti (M. Bogićević) i notorni nacionalisti (R. P. Nogo) bili su jednoglasni u (pogrešnoj) ocjeni i anatemi Blagojevićeva izbora: “To je katolička antologija!”

Iz susreta i razgovora sa Šopom ostala mi je svježe u pamćenju priča koju je ispričao o svojemu angažmanu u JAZU. U vedrom i pomalo šaljivom tonu pričao je kako su tih poslijeratnih godina živjeli siromašno, skoro na rubu gladi, a onda je jednoga jutra zazvonio telefon, i u slušalici se začulo kratko i resko: “Krleža”. Prepao sam se, kaže Šop autoironično, kao da sam nešto kriv. Potom je Krleža pitao nekako ovako: “Dobro, Šop, bogamu, biste li vi što radili?” Rekao sam da svakako bih, ali ne znam što, jer osim pisanja pjesama ja znam još jedino latinski, a to ne vjerujem da danas nekomu treba. No, sve je bilo gotovo u deset minuta: Krleži je baš takav trebao, jer je upravo u Akademiji bio započeo organiziranje prevođenja hrvatskih latinista. Tako je Šop postao stalnim namještenikom JAZU, obavljajući cijeli svoj posao kod kuće, i tako je došlo do blistavih prepjeva pjesnika hrvatskoga latiniteta (Česmički, Đurđević, Šižgorić, Ferić, K. Pucić, Katančić i drugi).

U tom razgovoru spomenuo sam Šopu (a “razgovarali” smo uz pomoć njegove supruge, jer je samo ona mogla posredovati između Šopa i sugovornika, toliko mu je govor već bio otežan, što se uopće nije moglo reći za njegov duh – vedar i zarazno šaljiv) kako sam slušao radiofonsku izvedbu Bosanske trilogije, i kako bi jako dobro bilo objaviti ju, u Sarajevu. Govorio sam o velikom zanimanju za njegovu poeziju, koju su tih godina u sarajevskoj i bosanskoj književnosti afirmirali odlični mlađi pisci, pjesnici i esejisti poput Slobodana Blagojevića i Stevana Tontića. Teško se je dao impresionirati. Nije odbijao, ali mi se činilo kao da prema Bosanskoj trilogiji pokazuje nekakvu skepsu, skoro kao da se toga teksta i ne sjeća najbolje. Bio sam uporan, jer mi je bilo važno da dobijem što čvršće obećanje. Po povratku u Sarajevo, objavio sam razgovor sa Šopom u Odjeku – bio je to valjda jedini intervju s njime u bosanskohercegovačkoj štampi uopće, a nakon nekog vremena, i nekoliko razmijenjenih pisama, doista je stigao i rukopis Bosanske trilogije. Članovi redakcijskoga odbora i uredništva Veselina Masleše, kuće koja je u poznatoj ediciji izabranih pjesama bosanskohercegovačkih pjesnika već bila objavila veliki Šopov izbor uz najiscrpniji popis literature o njegovu djelu, prihvatili su prijedlog i Bosanska trilogija je objavljena 1980. godine. Poslije su, u Svjetlosti, objavljene još dvije Šopove knjige: Propast rubova, 1981. i Svemirski pohodi, 1985.

Zasnovavši Bosansku trilogiju kao poetsku dramu, impregniravši tekst blagom, svudprisutnom ironijom, šopovski lucidnom a opraštajućom, pjesnik oslobađa prostor, vrijeme, ljude i odnose materijalnosti, povijesnih pa čak i prirodno-fizičkih kauzalnosti, a ostvaruje sugestivnu poetsko-fantazijsku scenu. Posebnu pažnju zaslužuje Bosanska trilogija u žanrovskom i stilsko-jezičnom pogledu, jer je takav tip poetske drame, i ta vrsta ritma postignutog ingenioznim miješanjem stiha i proznoga dijaloga, autorskoga jezika i kolokvijalne ikavice, u nas veoma rijedak, a u ovom Šopovom djelu mjestimično dostiže vrhunce pjesničkoga nadahnuća i jezičnoga majstorstva. S prijateljima često sam znao razgovarati o tomu kako Bosanska trilogija nudi sjajne performativne mogućnosti za scensko, zapravo scensko-glazbeno izvođenje. Recimo, kao amblem-predstava nekada uglednoga kazališnog festivala u Jajcu. Tamo je i ambijent stvoren za to, koji kao da je Šop imao pred očima dok je pisao Trilogiju: onaj čudesni plato između Medvid kule, “Katakombi” (grobne crkve Hrvoja Vukčića Hrvatinića) i crkve sv. Marije s tornjem sv. Luke, krcat povijesnom evokativnošću, od kojega se uspinju stepenice i staza do Hrvojeve citadele. Taj prostor, naša inačica Elsinora, doista sublimira cijelu bosansku povijest onako kako ju Šop vidi u svojoj dramsko-poetskoj fantazmagoriji: “Kad plamsaju dusi, gori zemlja i trepti usijani zrak”. Takvo uprizorenje Bosanske trilogije Šop i njegovo Jajce još čekaju.

Kuća u kojoj živim ide u L i završava se u dubini vrta. Svi susjedi nakrcali su dvorišta voćkama tako da me ponekad ujutro, dok se još nisam rasanio, ili predvečer, s prvim umorom, preplavi dojam da sam u patuljastom šumarku, dobro skriven od pogleda, zameten u zeleno. A prvi dio dvorišta visoka su leđa kuća, minijaturni Alcatraz. Drugi dio počinje i završava jednim malim zidom, do visine prsa; zid je bijel i po njemu često hodaju mačke. Dijagonala između trećeg dijela i tog zidića dio je neke njihove mačje rute, koje se one postojano drže godinama, imali psa ili ne – one uvijek pronađu onu jedinstvenu rupu u vremenu i prostoru kada je prolaz siguran. A mačaka ima raznih. Evo na primjer riđa mačka, ženka, uvijek dodatno oprezna, uvijek kao da ima jednog mačića više no što si može dopustiti, nakon što je dobro promotrila i pronjuškala situaciju, ona obavlja još jedno njuškanje, kao da još jednom kontrolira novčarku prije nego ode na plac, i onda najopreznijim hodom, neprestano se osvrćući, prelazi preko dvorišta do drugoga zida i nestaje. Povija li je pas, brza je kao sjena. Mladi crno bijeli mačak nije ni približno tako oprezan, odnosno, nije oprezan na taj način: on je instinktima podozriv, on odradi opreznost, ali dvorište uvijek prelazi s viškom samosvijesti, preparadira ga i kad ga pas povija bježi kao da ne zna bježati, kao da će mu brže kretanje pokvariti frizuru. Sivi mačor je, vjerojatno, glavni mačor u bližoj okolini. Nešto je krupniji od ostalih, kreće se iznimno sporo, često stane i istražuje, želi sve znati, želi biti potpuno siguran, a da puca od snage vidi se iz svakog njegovog pokreta. Utjelovljena energija. On na zidu provede najviše vremena prije nego se zaputi preko dvorišta, a ako je zamijećen (za razliku od crno bijelog mačka) odmah se okreće i dalje odlazi alternativnim putem, ponekad čak preko krovova. Taj je iznad jednokratnih bitaka i skupo prodaje svaki od svojih života. Njega pas valjda nijednom nije imao prilike učiti čije je dvorište. Da je prva mačka čovjek, ona bi znala sve o tiraniji poskupljenja. O tome kako je teško podići djecu, i koliko je društvo nehumano. Zna sve o tome koliko su svi jači od nas. Zna sve ružne krajeve napamet. Crno bijeli mačor ima formu, ali nema sadržaj. I on je kao oni ljudi koji su za večernje razgovore neupotrebljivi: nema tu još mudrosti, potreba za dokazivanjem tjera ga u ekstremne izjave. Brzo vozi. Privlači višak pozornosti. Šepuri se kao da je pitanje trenutka kada će on postati onaj treći, sivi mačor glavonja koji se hrani ptičjim jajima. I onda paradira po trgu. Takvi ginu na cesti. A taj zadnji mačak, ako bi i govorio, govorio bi u gnomama. Malo bi govorio. Gleda na sve svisoka. Ne uslijed neke specijalne umišljenosti, nego jer tako stvari vidi u najboljem osvjetljenju. Njegov oprez zapravo rječito svjedoči njegovu skromnost. Ona je u bazi svega što čini, pa makar se radilo o estetskim razlozima – slabost je ružna, a ekscentrizam bitke je razmetanje viškom tamo gdje se ima tek koliko je nužno, i kao takav on je stilska figura življenja koje prije ili poslije vodi u propast.

Svo su troje na neki način problematični. Kao većina ljudi, uostalom. Od kojih se potrebno udaljiti. Između sebe i njih napraviti zid. A opet, ako se čovjek tako izolira, kao da mu je automatski, u tom miru, onemogućen normalan rast i razvoj. Na koncu za zid odvaja više energije nego za, na primjer, spoznavanje. Obrambeni mehanizmi postanu važniji od onoga što brane. Sve ostane u sjeni i ne cvjeta, i podsjeća na betonska dvorišta zatvora: sve jest tu, doduše, ali hladno, bešćutno, i na tri četvrtine svoje prirodne veličine. Imate ljude koji misle da su skoro svi ljudi lopovi; rečenica koja će vas odvesti ukrivo čak i ako je točna. Emerson duhovito piše o ljudima koji između sebe i susjeda sade zimzelen. Daje cjelogodišnju zaštitu od znatiželjnih pogleda. Ali osjetite, dok čitate taj esej, kako se američki mudrac podsmjehuje toj nadasve simpatičnoj ideji potpunog izoliranja od smušenih i nezrelih ljudskih masa. No posljednji tip čovjeka, onaj kojega smo izvukli iz jakog sivog mačka, nije posve nepodnošljiv. Taj me je mačak zarana podsjetio na jedan lik Fjodora Dostojevskoga, lik što ga je pisac sačinio na osnovu pravog, živog čovjeka, s kojim je robovao u Sibiriji. O njemu je ostavio nekoliko dojmljivih redaka u “Zapisima iz Mrtvog doma” te mu se ponovno vratio u konceptima za “Piščev dnevnik”, jer ga se očito nije mogao tek tako riješiti – što je na koncu i pošteno budući da je ovaj čovjek dva puta morao prolaziti kroz šibe, okrutnu kaznu kojom su robijaši bili kažnjavani za poseban neposluh, pa je dva puta prošao i kroz književnost, koja je, kada je dobra, jedan poseban oblik šibanja. Kada sam vidio tog mačka, kada sam ga dobro vidio, kada sam vidio da ne taktizira nego zaobilazi, tražeći put kojim će se moći kretati u punoj snazi, pomislio sam, evo ovako bi se nekako, da je kojim slučajem mačak, kretao onaj Orlov Dostojevskoga. I on je na sve gledao svisoka, ali bez koturni, nego prirodno, i na njega je bilo nemoguće djelovati pukim autoritetom. Umro je u zatvoru, nakon drugog šibanja, a Dostojevski ga se sjetio tridesetak godina kasnije, pišući o problemu ljudske slobode. Mislio je da ništa nije prepreka, da nema zida koji ljudsko biće nije u stanju prijeći kada je sloboda u pitanju. Nego, vratimo se u dvorište. Jer je u tom dvorištu i pas, havanski bishon, i izgleda kao ovčica s glavom američkog buffala, samo minijaturna. Rudlave dlake koju je potrebno uredno podšišavati te neobično dobra karaktera: osim na te mačke, pas gotovo uopće ne laje. A kada ih ugleda skače na spomenuti zid koji je sada već sav umrljan od njegovih šapica. Inače se stapa sa svima koji kroče u dvorište: njegova je ljubav prema ljudima ravna onoj Johna Lennona s albuma Imagine. Susjedi su druga priča. Ne govore između sebe. Kada lijevi susjed glasno navije glazbu, desni susjed nazove i traži od nas da ovoga ljubitelja folklornog notovlja zamolimo da utrne ili da barem stiša kazetofon. Lijevi susjed na roletnama ima trag od katrana koji mu je preko prozora bacio desni susjed. Desni susjed optužuje lijevog susjeda – unatoč činjenici da je naše dvorište između njih – kako mu noću specijalnom štrcaljkom prska po voćkama pa onda one ne rode punim kapacitetom, nego onako, jadno, da skoro pa ni nije vrijedno branja. Lijevi susjed zabio je u trotoar stupić koji vam može odvaliti donji dio auta, ako se kojim slučajem zamislite i isparkiravate, sve da desni susjed, kada dobije goste, ne bi ovima mogao reći da parkiraju ispred njegove kuće (on, naime, nema auto). Lijevi susjed je zapravo susjeda, dobrodržeća udovica koja je nedavno stupila u vezu s dvadesetak godina mlađim i vrlo sposobnim soboslikarem koji danomice radi u fušu. Desni susjed odonda sjedi u uglu dvorišta i priča sam sa sobom. Priče su to koje u stopu prate putešestvije ovog neumornog duha, sve od rodne Makedonije, preko Korduna, do ovog dvorišta, gdje je, čini se, odlučio skončati. Taj je put, koliko mogu čuti, popločan bitkama i poštenjem, vrhunskom podozrivošću i ekstremnom nepotkupljivošću. Ne znam kako se zove ta bolest, nije lijepa, i kada se god susjed upusti u monolog, ja osjećam kako se zid između nas povećava, ovaj puta iz razloga moga straha.

Da bi se tome stalo na kraj ponekad je potrebno prošetati. Kvart je lijep, miran, obiteljske kuće. Ako je nedjelja onda su tu svi elementi malograđanske idile: ljeti se dimi iz bašča, ljudi roštiljaju, moguće je od kuće do kuće nanjušiti kako se gdje odvija konzumacija alkohola, gdje vodi sok, tko ima goste, i jesu li temperamentni ili mirni. Oni nezgodniji nezgodni su i u idealnim vrtnim okolnostima: povremeno se preko krovova prolomi krik, najčešće pouzdan znak da se netko sreo s duhom iz boce, duhom što će ga biti potrebno vraćati nazad u najtežim slučajevima i danima nakon naizgled bezazlenog roštiljanja. Znate te tipove: oni nakon pijanke, one majstorice kada se posve polome, danima koče, pod tezom smirivanja živaca: od nedjelje do četvrtka im je, po prilici, i po iskustvu koje sam dosad stekao kada se radi o takvim slučajevima, potrebno da se posve zaustave. Da prijeđu na kavu i sok. Popodne je, međutim, tako lijeno da je obustavilo prometovanje čak i onih uvijek mobilnih mačaka koje mačji kunjaju po krovovima i skupljaju struju i D vitamin. Vrtovi odvojeni zidovima krošanja, zidovima od opeke, od čempresa, od drvenih ograda i od svih mogućih strahova. Ulica je duga i nemaju svi goste, mnoge su kuće omotane u bale vate potpunoga muka i kao da su pet centimetara utonule u tišinu, a čak i lokalni kafići i birtije zvrje prazni, tek gdjekad moguće je na ponekoj od terasa vidjeti osamljenu figuru kako cijevči pivo ili gemišt, obično neki od razvlaštenih lokalnih šampiona – tko je god u nedjelju popodne izašao u kvartovski bircuz taj nije naručio sok, sok se pije nadušak, i moguće ga je piti doma, solo. A ovdje, iako sami, nisu sami, tu je u najgorem slučaju osoblje koje već zna sva izdanja dnevnog tiska napamet te je u smislu distance kapituliralo, i koje počesto sjedi koji metar od vuka samotnjaka (nikada zajedno za istim stolom) i s njime komentira nešto neodređeno nekako uvijeno pa imaš osjećaj da prisustvuješ revivalu susreta posrnula grčkog bojovnika protiv Perzijanaca i proročice Sibile, gdje se Sibila iz petnih žila upinje dati odgovor na pitanje koje još uopće nije postavljeno. Niti će, uostalom, biti postavljeno. Osjećaš se malo blesavo, ovako izložen, izvan svojih zidina, gradu koji kao lav drijema na suncu. I koji izgleda kao da bi svakoga trena mogao skočiti na tebe. Pa se onda okrećeš i laganim korakom vraćaš kući. Na sigurno.

Knjigu “Roman o Korini” Miljenka Jergovića pročitao sam, odmarajući se, nakon povratka s posla. Ljubavna priča o Dubrovčaninu koji se pod starost iz Amerika vratio kući. Živio je u Los Angelesu, parobrodom doplovio nazad u Dubrovnik, upoznao Mariju, a njihova ljubav će u vremenu postati gradski mit. U jednom povratku do svoga stana on je pokupio mačku koja je imala “pjege u boji pustinje Mojave pred oluju”. Mačku sličnoga izgleda imao je i u egzilu, obje su dobile isto ime – Corazon, a Marija ih je preimenovala, po dubrovački, u Korina. Priča je trostruko posredovana nostalgija, (1) prema Dubrovniku gledanom iz Los Angelesa, (2) prema Los Angelesu gledanom iz Dubrovnika i (3) iz perspektive pisca: nostalgija prema vremenu u kojem je ljubav bila vrijednost po sebi.

Iz književnosti i filma danas je tema velike ljubavi protjerana. Velike ljubavne priče su antagonizam ljubavnika i društva u kojem oni žive. Današnja ljubavna priča je antagonizam ljubavnika. Osjećam potrebu da o tome napišem nešto više, ali mi se žuri da kažem sljedeće: dok sam čitao rukopis, Dubrovčanina iz priče nesvjesno sam poistovjetio s Matom, Hercegovcem iz Drinovaca kojeg sam posve slučajno upoznao u Los Angelesu.
U ljeto 2007. godine sedam dana sam boravio u onom dijelu grada koji se zove Silver Lake i svako jutro svraćao na kafu u restoran “Fred 62”, nekako u isto vrijeme kad i Mato koji tu obavezno doručkuje. Prepoznali smo se po jeziku. “Well, u Drinovcima se rodio an excellent poet, Antun Branko Šimić”, kaže. U Los Angeles je Mato došao kao dječak, ranih pedesetih. Poslije, na fakultetu je igrao košarku (“kad i Krešo Ćosić”), a “kad se Andrija Artuković vratio dolje, pa se o njemu pričalo kao o ličnosti iz historije, meni je to bilo jako čudno, i pretjerano, jer sam se sjećao da smo za stolom skupa gulili krumpir”.

Da li je poznavao Borisa Marunu, hrvatskog pjesnika koji je živio ovdje? Nije. Maruna je, po vlastitoj tvrdnji, u San Pedro doselio onda kad je iz tog gradića otišao Bukowski. Restoran u kojem smo Mato i ja pili svoje kafe, “Fred 62”, lokalna je znamenitost između ostalog i zbog toga što je tamo svraćao pisac po čijim želučanim sklonostima danas na jelovniku imaju sendvič à la Bukowski. A ko je Bukowski?, Mato ne zna, niti mu to znanje treba: u životu ozbiljnih ljudi, onih koji drže do sebe, zapravo i nema prostora za tolike pjesnike, dovoljan je jedan, a taj bi trebao biti velik barem kao Antun Branko Šimić.
Da li je pomišljao da se vrati? Da, vraćao se. I to je jedino važno razlikovanje između Mate i Joze Taraša, junaka “Romana o Korini”. Rekao je: “Tek kad sam u Drinovcima podigao kuću, shvatio sam da je sve moje u Los Angelesu.” Umrla mu je supruga i on se s mukom navikavao na samoću. Rekao je da mu se pokvarila veš-mašina, pa ju je tog jutra popravljao: “Više od pet mjeseci je prošlo otkad je umrla, a ispod veš-mašine nađem vlas njene kose.”

Nisam siguran da je to ispravan način, ali sve što čitam radikalno podređujem svom iskustvu. Recimo, ovih dana čitam i “Muzej nevinosti”, a geografiju Pamukovog Istanbula iz šezdesetih i sedamdesetih sasvim sam preselio na sarajevske ulice iz tog vremena. Sarajevo na kraju sedamdesetih još uvijek je bilo povezano s kosmosom: gdje god sam se zaustavio, mogao se čuti vjetar u granama kestenova, ili žubor vode, a onda je, osamdesetih, prirodne zvukove sasvim preplavila nebitna buka auta i glasne muzike iz kafića. U Istanbulu iz “Muzeja nevinosti” čuje se šum talasa s Bosfora i u taj svijet koji još uvijek nije zagađen ljudskom bukom prirodno staje Pamukova ljubavna priča, a upravo zato mi se čini da današnji čitaoci koji taj tihi svijet nemaju u svome iskustvu, ljubavnike iz ove velike turske priče doživljavaju kao Shakespearove savremenike. I priča o Jozi Tarašu i njegovim Mariji i Korini u “Romanu o Korini” ima vremensku patinu, kao da je pisana pedesetih. Roman je forma nostalgije.

Ti ćeš, nakon svega, morati u mene vraćati oči,
ruke stavljati na svoja mjesta, morat ćeš mi razbuditi srce i
upuhati prvi zrak u pluća.
Morat ćeš, ponavljam ti, nakon svega u mene vraćati hranu,
na moju glavu ćeš, kako god znaš,
izmisliti kosu i u moje
kukove onaj pokret koji nas je
gurnuo s ceste,
Morat ćeš u mene vraćati oči kao u raspadnutu lutku,
vraćati život pa bilo kakav.
Iza stakla, iza oblaka i u tami, učit ćeš me ponovno hodati, skakati u vodu,
slušati radio i voziti. Morat ćeš sjediti sa mnom dok obiđem
sva ta brda, sve pumpe na kojima nešto svira,
sve trgove na kojima netko nalik tebi
već stoljećima prosi.
Morat ćeš mi vraćati oči u lice, ti koji žmirkaš i šutiš
koji si se nagnuo preko balkona
koji si prešao preko jako široke ceste k meni
i koji si bezumno
u plamenu palio vatru
u poplavi skupljao suze.