Čim se pročuje da nešto, biva, pišete, sa svih će vas strana skoliti anonimna braća po peru, da vam šalju rukopise, ali ne da biste im kazali kako ništa ne vrijedi to što rade, nego da im bezodvlačno ispostavite pečatiranu, u javnog bilježnika ovjerenu potvrdu o književnoj genijalnosti. Ne postupite li tako, steći ćete neprijatelja do groba. Ali pristanete li, pa namah okrležite pisca početnika, velika je vjerojatnost da ćete u njemu svejedno steći neprijatelja. Prihvativši da je genij, naknadno će poniženjem doživjeti to što je rukopise nosio na ogled baš vama, kretenu ili u najmanju ruku slabom piscu. Uspevši se do vrhunaca žive hrvatske književnosti, koji baš i nisu tako visoki i sežu jedva do prvoga kata zgrade na Jelačić placu broj četiri, ili tek nešto više, do zagrebačkoga Gornjeg grada, genij će shvatiti da je tamo prilično zagušljivo, pa da bi hrvatsku književnost trebalo malo provjetriti. I koga će izbaciti van, nego vas koji ste ga tu pripustili. Posve zasluženo, ako mene pitate, baš posve zasluženo…

Rukopisa koje budući hrvatski pisci donose na ogled nekoliko je vrsta. Prva, prema kojoj ćete biti najpopustljiviji su oni slabi, ali s jakim životnim iskustvom. Recimo, dječak kojemu su u ratu pred očima pobili cijelu familiju. Ili ratnik koji je pobio dječakovu familiju, pa se sad, kao, kaje. Druga vrsta: slabi rukopisi, bez sadržaja, fabule i smisla, ali s jakim uzorima (obično Kiš, skoro uvijek Kiš, ustvari, redovito Kiš…). Treća vrsta: neloši rukopisi, možda čak i dobri, pa i vrlo dobri, koji najavljuju pisca koji će, ohrabre li ga, objaviti mnoštvo jako loših knjiga, tako da se više nitko neće sjećati te prve, koja je bila dobra. I četvrta vrsta, rukopisi savršeno netalentiranih luđaka. Ovi posljednji su najrjeđi, ali i najfatalniji. Pred njima sitan ljudski crv ne znači ništa. Pred takvim rukopisima gore gradovi, premiještaju se čitavi narodi, biblioteke nestaju u plamenu, civilizacija mijenja svoje lice, mentaliteti se otrovno izobličuju, poput bakelitne patke bačene u logorsku vatru.

Pisac kojeg danas predstavljamo nije mi donio svoje rukopise na ogled, tako da neću biti indiskretan ako vam pokažem njegove stihove. Pjesma se zove “Biti i mniti svemiropolisno”, a pročitat ćemo samo njezino šesto pjevanje:

Univerzalnost svekolike kakvoće:
duhovnosti neopredmećene,
ljepote neotuđene,
neosiljene mirnoće.
U sazvježđima su snovi i slutnje
uljudbe (drevne i) nove:
u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti
da obzorja svemiropolisa zamamna
na orisu horizonta još maglena
u vidozorju duhovnih muževa
što stazama trnja i otrovanih ruža
ustrajahu u raspeću svoga duha
do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.

Prvo što se u ovoj leksično-sintaksičkoj tvorbi da zapaziti jest da ona u cjelini nema nikakvog smisla. No, ona nema smisla niti u svojim dijelovima, jer dijelove nije ni moguće izdvojiti, niti tvorbu na njih rastaviti. Zašto netko ovako nešto učini s riječima? Većina ljudi barem jednom u životu poželi napisati pjesmu: kada im je teško, kad ih napusti žena, kad im bombardiraju domovinu ili kad, recimo, slušaju Mladena Grdovića na radiju. Koliko god takva pjesma može biti loša, ona uz pomoć riječi dočarava neko stanje u kojem se čovjek zatekne. Ali ova tvorba ne dočarava nikakvo stanje, niti se u njoj riječi pojavljuju zato što nešto znače ili što, recimo, nekako zvuče. Te riječi nisu, čak, ni ritmički organizirane. Ali iako ne znače i ne zvuče, one nisu ni nemušto životinjsko blejanje ili glasanje mentalno oštećene ljudske jedinke. U njima ničega nema, osim što se iza njih naslućuje neka zastrašujuća samouvjerenost. Jer može li biti išta samouvjerenije od onoga koji je prvi izgovorio ovo: “samobitnost u sveopćosti samoizvjesnost jastva neprijeporna” (peto pjevanje istoga spjeva) ili, pak, ovo: “u samopunomoćnosti činidbe uvjet je samoodređenja i suživota”?

Ludilo čovjeka koji bi vam ovakve stihove donio na ogled nikako nije kliničko. Nije on lud u odnosu na neku prilično proizvoljnu ideju o čovjekovoj društvenoj funkcionalnosti i uklopivosti, a još manje je lud u odnosu na samoga sebe i svoje biološko i emocionalno funkcioniranje. On je lud u odnosu na zdrav razum, u odnosu na književnost, u odnosu na ulogu jezika u jednoj kulturi. Takvog se ludila treba plašiti, jer koliko god moglo nasmijati ili uplašiti pojedinca, recimo pisca koji pročita tvorbu “Biti i mniti svemiropolisno”, za njim će se rulja, stado, narod spremno povesti. Kao što kobra hipnotizira majmuna, tako ta luđačka samouvjerenost hipnotizira ljudske mase.

Pisac o kome je riječ dosta čita. Saznajemo to iz njegovih dnevnika, vođenih skoro svakodnevno, od početka sedamdesetih, sve do kraja osamdesetih. On čita poeziju i prozu, domaću i stranu: Czeslawa Milosza, Saula Bellowa, Dobricu Ćosića, Miroslava Krležu, Ljubomira Simovića, Petra Šegedina, Ivu Andrića, Henryja Jamesa, Milu Budaka, Ranka Marinkovića, Mešu Selimovića, Hansa Mayera… Kad smo kod Mayera, u skladu sa svojim osjećajem za jezik, on prosvjeduje što prevoditelj Vladimir Biti njemački naslov “Aussenseiter” prevodi s “Autsajderi”. Pa se pita: “Kako je moguće dopustiti da se njemačka riječ prevodi s engleskom?!?” (da, evo, i to: opasnog luđaka prepoznat ćete i po ekscentričnim razmahivanjem interpunkcijskim znacima; mogao bi vas neki zahrđalim upitnikom tresnuti po glavi) I naravno, on nudi svoje hrvatske inačice: Nastranici, Postranici. Na kraju, odlučuje se za Stekliše.

Ali zbog nečega drugog spominjemo lektiru ovoga hrvatskog pjesnika, koji je, otkrit ćemo i to, bio član Hrvatskoga društva književnika, a nađeno mu je i istaknuto mjesto u Hrvatskoj književnoj enciklopediji. Naime, kad god spomene nekoga suvremenog ili nesuvremenog pisca, kad god nešto čita i strogo podvlači pročitano, on počne sebe da uspoređuje s onim što čita. I to redovito na štetu drugih. Savršen hrvatski književni kritičar, reklo bi se. Pisao bi on bolje pjesme od Czeslawa Milosza, a možda i hoće, ako nađe vremena od svih drugih svojih važnih poslova. Pritom, sve što radi, u službi je općih interesa, hrvatske nacije i jezika. Na neki način, on se žrtvuje, jer već nije napisao dva-tri bolja romana od onih Andrićevih, i time se, na slavu hrvatsku, Andriću osvetio što je postao Srbin.

Samo u jednom slučaju ovoga junošu hrvatske poezije i književnosti općenito spopadne, istina blaga, samokritičnosti. I to usred čitanja Mannova “Čarobnog brijega”. Ovako mu se divi: “Zbilja svjetski klasik. Kako on piše o svakodnevnim sitnicama, o nevažnim zbivanjima što postaju u psihološkom životu čovjeka srž, okomica svega i promišljanja i osjećanja i djelovanja. Kad bih imao tih preokupacija, iliti točnije kad ne bih imao povijesnih tema, filozofsko povijesnih domišljanja i svojih rukopisa ine vrste: pošao bih u školu Manna da nešto u tom smislu napišem… Razumije se, bez ikakvih iluzija da bi mi i približno moglo poći za rukom tako nešto. Ali nakanom u tom smislu.”

Eto, takvi su vam, dragi moji, ti hrvatski fantasti, koji bi vam, raščuje li se da nešto pišete, mogli svoje rukopise nuditi na ogled. Ovaj, kome ni čarobni brijeg nije bio previsok, zvao se Franjo Tuđman. A pjesmu o kojoj je danas bilo riječi napisao je u svom dnevniku za petak, 3.kolovoza 1984. U to vrijeme sve je još bilo mirno i tiho, i činilo se još da smo živi u svome jeziku i svojim književnostima.

Ako kakve pouke ima, može biti samo ta da ni za živu glavu ne otkrivate da pišete knjige. Budite ilegalac ili pišite daleko od hrvatske književnosti. Jer jednog bi vam dana dobrodržeći stariji gospodin mogao pokucati na vrata s fasciklom pod rukom.

Objavljeno u Arteriji 11. siječnja 2012.

___________________________________________Marku Samardžiji

Moj djed Vlaho bio je antifašist, a nije volio komuniste. Osjetio bih za šetnji nedjeljom popodne, ne samo stoga što se na selu ne šeće, njegovu samoću: logoraš izvan pobjedničkih evidencija tek je logička iznimka, statistička pogreška. U malome svijetu moga djetinjstva, našemu kutu između graničnih brda s prozorom na pučinu, postojali su tek Rusi i Amerikanci, Beograd se nije uzimalo ozbiljno. Nekoć je Vlahova politika kanila osvijetliti taj kut, ali nije stigla: komunisti su na ponornici podigli malu centralu, dovoljnu za rasvjetu i ozvučenje ognjišta, kada napon ne bi pao moglo se čuti i ono što se nije željelo. Ne znam jesu li mu Rusi bili odiozni, makar mi se čini da ga se nisu ticali, kao što rekoh njegova je crta išla kroz čovjeka a ne između ljudi. Tako je bilo i one kolovoške večeri kada se kasno smrkne a Rusi su ušli u Prag. Rasvjeta je eto bila dobra, ali je radio ipak šutio premda smo već bili spojeni na pravu struju iz nevidljive centrale. Tada sam shvatio da su centrale izvan kontrole, i onih koji ih stignu izgraditi, napon uvijek može pasti.

Naš se kut zove Pičete. Kako god taj osjećaj pokušali stišati, on vam iznutra sune u lice, ponekad i bez drugoga da vas podsjeti na graničnost, ono što za sebe držite da jeste a da na to niste mogli utjecati, da je tomu jednostavno tako: kao što se osjećate siromašni i nakon što ste stekli bogatstvo, ili ste žedni i nakon treće čaše mlake vode a ne vina dobre godine. Akademik Pičeta pojavio se u toj priči niotkuda, sigurno na nekom odmetnutom, kratkom valu visokoga napona. Nisam ni onda vjerovao da je išta više od stanke u redovitom izravnom prijenosu guslarske točke na titogradskom radiju nedjeljom u deset, ujutro. No svi smo se uhvatili akademika Pičete kao najdražega gosta, a kada se jedan od nas vratio sa nekakva slavističkog kongresa s viješću da ga je vidio, mogla se naslutiti i makar posredna razmjena etimoloških simpatija, Pičete su dobile drugo suzvučje, uzimao onaj drugi to ozbiljno ili ne, akademik Pičeta ih je, za njih same, iskupio iz ishodišta nesretnoga slučaja. Zapečatilo se i to da je akademik Pičeta Rus, kao nešto srodno, i plemenito.

Rusa sam se uplašio na početku studija, ne stoga što se Tito upravo i očito spremao napustiti Beograd, koliko zbog staroslavenskog. Tu se inačicu hrvatskoga jezika doživljavalo kao ozbiljnu studijsku prepreku, i to na početku, a ni sam tada nisam razumio da je književnost u jeziku. Činilo nam se da ćemo neobično, nemoguće brzo trebati naučiti ruski. No imali smo sreću s akademikom koji će to tek postati, još nije bio ni profesor a starim rukopisima i čudnim pismima, osobnim u izvedbi, D. se kretao tako mirno da bi i za one koji su na provjeri, kakvih je tada još bilo, otpali iz evidencija posljedica izostala, poput bezbolno izvađenog zuba. Kada sam poslije, barem mi se tako čini da je bilo proteklo mnogo vremena, i sam zamislio nemoguć pothvat, izradu pravopisa koji bi slova vratio u jezik, izveo ih iz rata u koji su onako od sebe – a da nitko ne zna zašto – zapala, nastojao sam akademika D. pridobiti, za dobru sreću, u naš mali kut s prozorom na Otrant, ali se ne sjećam jesam li uspio.

Akademik D. mi je u to doba jednom pričao o svome djedu, ili možda ocu. Žita nije pretjecalo, ali su i ljudi, a ne tek otoci bili Goli. Na Goli je svakako dospio kao iznimka, sam nije znao zašto, čini se ni toliko da bi pretpostavio zašto su tamo ostali, kroz čiji je špalir stigao u istražiteljsku, jarko osvijetljenu sobu, izoliranu od suzvučja. Možda je prije imao posla s policijom – krivolov ili štogod slično – a možda je i tek onako, logički pretpostavio da istražitelji prvo pitaju za ime. No ovaj je, istražitelj iz naše priče, a nećemo ga nazvati nikako, pa ni po zidu koji je jedina vidljiva crta na otoku bez soba, odmah, također logično zapitao – Jesi li ti Ibeovac? – Ne, ja sam D. odgovorio je D. Istražitelj je poslije ustao i izbrisao mrlju, pa pozvao sljedećeg. – Jesi li ti Ibeovac? – ponovio je slobodni udarac nasumce, u isti kut. Upitani je bio književnik, nije volio ni Ruse ni Tita, ali je znao zašto je ondje. – Jesam – slagao je. – Izvolite sjesti – kaže istražitelj za kojeg znamo kako se zove, a nećemo ga nazvati nikako.

U neko doba dragi D., akademik, daruje knjigu, lijepu zbirku starih fragmenata koja uvezuje naša vremena, s posvetom. Dirnut trenutkom, povjerujem kako sam ipak nešto naučio, pa za igru – pučka etimologija se to kaže – sričem slova ne bi li iz praslavenskih kanala izronio otočić Pičete. I gle čuda, bilo bi lako povjerovati da im je u korijenu pitjeti, reklo bi se pitomina. Ali jedno što ja više ne bih da mi Pičete budu Pitomača, a drugo ne vjerujem ni u pitomo jezika hrvatskoga, ako one i jesu pitome, barem kada se gleda kroz onaj prozor iz njih ako i ne s njegove druge strane u njih, unutar okvira, sve je u ovom svračjem zakutku izvan okvira golo, u mjeri koju ni neizbavljene Pičete ne bi podnijele, pomireno, iskonski golo.

Golo brdo je zaravan na rubu Pičeta i bit će da sam njime prošao dok su me u špaliru, odsutna, tukli, bezimeni. Objavili su o tome Slovo, prema tome slovu znam da se to doista dogodilo. U novinama koje sam, nesretnim slučajem, vrativši se u zbilju kupio navečer izvještaj o tome što se dogodilo nije govorio o meni, već o akademiku D. Istražitelj je pozvao špalir u sobu, obrisali su mrlju sa kamenog poda, sjeli u krug, po zidiću kakav rubi gumna, a onda je na prazno mjesto ušao akademik D. Mogli bismo ispričati što je bilo dalje, no to bi bila zbilja, a ne fikcija, a mi smo u priči. Priče i postoje da bi izmišljeno bilo utočište, šetnja u nedjeljni sumrak.

Blagdansko je primanje u Akademiji, red čestitara je dug i tih. Na galeriji smo, gledam u pod, kamen i gladak, poput zavjetne jezične ploče u prizemnoj, ulaznoj dvorani po kojoj smo hodali stoljećima dok nismo ušli u čitanku akademika D., naučili da su priče u jeziku. – Dobar dan – kaže susjedni glas, ali ne vidim nikoga, tek uzvraćam po suzvučju. – Dobar dan profesore – i pružam ruku u prazninu, osjećam dodir, onaj što iznutra sune u lice. Obuzme me strah da se na podu vidi moja sjena, pa požurim, zapravo potrčim van, onda izmišljenom šetnicom kako bih se što prije uvjerio da sam ga izmislio, kao mi nekoć akademika Pičetu, da akademika Pičetu nitko nije sreo. Još bih se stigao vratiti na galeriju, nitko ne bi ni primijetio da se dogodilo išta više od stanke u redovitom izravnom prijenosu podgoričkog radija. Nisam si mogao pomoći kao sa staroslavenskim pridjevima, enciklopedijske evidencije su mi struka, obično pouzdane kao i druge, mislim evidencije. Ondje me je tko zna otkad čekao akademik Pičeta. Jest, nešto se petljalo kako nije Rus, ali kome je to više važno. U doba kada smo se zbilja upoznali selio se iz bjeloruske provincije u Moskvu, na neko slavno sveučilište, mislim da se zove Lomonosov. Mnogo više od ove priče propalo je kada sam shvatio da nisam uspio izmisliti akademika Pičetu, ali bit će da je važnije što svijeća na našem starom groblju ipak gori i u njegovo ime.

Otkako sam saznao, kaže pjesnik znanac,
da su mi oni tamo, oni “moji”,
namijenili metak,
živnuo sam
i trgao se
iz dugotrajne i strašne depresije.

Prosto me prsti svrbe,
pišem kao nikada.

Konju jedan, kažem sebi –
ni dana bez retka!

I kako sam samo bio kilav
u spisima ranim!
A sad – svaka treća rečenica
izleti poput metka.
To je zato što ja ne napadam –
od čega ginem, time se i branim.

1992.

ova se bajka priča devojčici koja je pala i izgrebala koleno…

Ples šarenih maramica

Jednoga dana, jedna šarena, svilena maramica posvađala se sa svojom majkom i pošla u svet, u potragu za detetom kome je procureo nos. Bila je jako mala i nije znala kako se briše nečiji nos; nije znala ni kako izgleda dete, a ipak je krenula na tako dalek i neizvestan put.

Išla je tako, išla i najzad stigla pred jednu lepu žutu kuću sa crvenim dimnjakom iz koga su se pušili oblaci dima. Hrabra maramica pomisli da je ta kuća dete, a da joj je dimnjak nos.

– Ma ne, ne… ja sam kuća – ispravi je ona – Ali, slobodno uđi u moje odaje, možda ćeš naići na neko dete.

Maramica brže-bolje uđe u kuću i nađe se usred široke, svetle sobe sa velikom okruglom lampom u uglu.

– Ovo mora biti detinja glava, ali gde mu je onda nos? – glasno se zapita mlađahna junakinja, zagledajući sjajnu lampu sa svih strana.

– Ma ne, ne… pa ja sam samo lampa. Pričekaj malo, Andrej samo što nije stigao iz škole.

I, zaista. Sledećeg trenutka u sobu je utrčala jedna razbarušena glava s nemirnim uvojcima, jedan osmeh od uva do uva sa nanizanim belim kamičcima, jedan šmrkav nosić kao prepečen krompirić.

– Našla sam te, našla sam te! – izviknu maramica – Brzo dođi da ti obrišem nos.

Andrej šmrknu, zagleda se i dohvati maramicu: – Baš mi ti trebaš, ali za nešto sasvim drugo. Pomagaćeš mi u mom novom šou.

Potom, tokom duge večeri pored vatre, Andrej je svom novom drugu ispričao da je sin znamenitog mađioničara Petronija i da će od sledećeg dana započeti sa pripremama za novu tačku: Ples šarenih maramica!

Tako je nestašna maramica postala velika zvezda u cirkuskoj šatri, pa i šire. Svake večeri je pred oduševljenom publikom nestajala u čarobnom šeširu, a onda izletala iz njega kao beli golub. Ovakav život je bio veoma uzbudljiv za jednu maramicu, a i neprestano su joj udovoljavali: prali je, peglali, mirisali egzotičnim parfemima. Noću je spavala tik do Andrejevog srca, u gornjem levom džepu njegovog žonglerskog sakoa. U međuvremenu se pomirila sa majkom, koja je postala veoma ponosna na nju. Pređašnja ljutnja zbog bekstva od kuće iščezla je netragom.

Pa ipak, i u najuzvišenijim trenucima slave i burnog aplauza koji se orio širom šatre, šarena svilena maramica uputila bi čežnjiv pogled prema Andrejevom nosiću i uzdahnula: Eh da mogu, bar jednom da ga obrišem!

___
S makedonskog preveo autor

Selimović (novorođenče)

U parku s bistama narodnih heroja, preko puta doma kulture, u Bijelom Polju, sagrađen je spomenik od dva komada crnog mramora, navrh kojih je postavljen metalni monument, koji najprije nalikuje na golemi kuglični ležaj – ili kako se među svijetom kaže, kuglager – u čast četrdeset šestoro putnika iz vlaka Bijelo Polje – Podgorica, koji su 23. siječnja 2006. izginuli u željezničkoj nesreći kod mjesta Bioča.

Premda pogibija nije posljedica herojskoga čina, na spomeniku, uz njihova imena, stoji prigodan poetski tekst.

Poput heroja iz parka, i putnici su nosili imena od dvije vjere: pravoslavna i muslimanska.

Za heroje se pretpostavlja da su bili ateisti, dok se za putnike to nema po čemu znati.

Čitajući njihova u kamen upisana imena i godine rođenja, strani će putnik početi da zamišlja fizionomije, životopise, sudbine. Čime su se bavili, s kime su živjeli, jesu li do toga dana i časa – nesreća se dogodila u četiri popodne – imali sreće u životu.

Može tako stajati satima, nad imenima ljudi o kojima ništa ne zna, osim imena. Sve što zamisli, na neki je način istinito.

Od svih poginulih putnik najduže pamti ono u kamen uklesano bez imena i spola:

“Selimović (novorođenče)”

Ljudsko biće Selimović, o kojemu nitko ne zna ništa, domaći koliko ni stranci, jer je prekratko boravilo na svijetu da bi se o njemu išta moglo znati. Kćerka nečija i sin.

***

Pred općinom, u Bijelom Polju

Kraj je septembra, jesen će.

Pred zgradu općine u Bijelom Polju, malo prije podneva dolazi stariji čovjek, oko vrata mu obješen transparent.

Slova su sitna, valja se primaknuti pa pročitati što piše u tridesetak redaka, rukom ispisanih plavim flomasterom. A kada se već toliko primakneš, lakše ti je razgovarati sa čovjekom, nego čitati.

Povremeno naiđe netko sa kime se pozdravi.

Transparent mu zasmeta pri rukovanju.

Upita se s poznanikom za zdravlje, kao netko tko ne nosi transparent oko vrata.

Treći dan sam tu. Sjedim na terasi kafića preko puta i gledam ga.

U ruci mu najlonska vrećica, sa svim dokumentima: gdje je, koliko i do kada radio, tko ga je prevario, privatne tužbe, potvrde, biljezi, poštanske marke…

Da mu se nađe pri ruci naiđe li netko tko bi mu pomogao.

***

Luburić

Jednom, davno prije rata, sanjao sam da me Luburić vodi u svoju vilu da me pogubi.

(Luburićeva vila, u snu i u stvarnosti, u prvom je susjedstvu. Mi smo na broju 23, a Luburić na 25. Istina, on je tu bilo prije četrdesetak godina, ali snovi često ne znaju za razliku u vremenu.)

Dok me tako vodi i dok prolazimo pored naše kuće, ugledam Nonu kako stolnjak od ručka istresa kroz prozor.

Dozivam je, ali ona ne čuje.

Vidim stol u našoj trpezariji. Nakon ručka oko stola sjede moj otac, mama, Nono i – ja. Imam pet-šest godina.

Strah me je. Shvaćam zašto me Nona ne čuje kada je dozivam.

Luburić mi nešto govori, nešto kao: ne brini, to je sitnica, toliki su prije tebe zaklani.

I onda mi se odjednom prikaže da ništa od svega nije stvarno, da ja to sanjam i da mi Luburić u mome snu ne može ništa. Često se tako dogodi: san se odmakne, pretvori se u kino projekciju, koja još neko vrijeme traje, a onda se gasi, jer za nastavak nema interesa.

Tad mislim, budnim dijelom svijesti, kako se događa da ljudi umru u snu, samo se više ne probude, i nema nikakvog razloga da se i meni to sad ne dogodi. Dugo će mi trebati da se toliko razbudim da shvatim kako nemam razloga ni za ovaj strah.  

(Natale)

Rodit će se u potpalublju među slijepim putnicima.
Grijat će ga para od strojarnice.
Ljuljat će ga bočno valjanje mora.
Njegova se majka ukrcala u pokušaju da se spasi ili iskuša sreću,
otac mu jednosatni anđeo,
mnogobrojno očinstvo dovoljno je za tako nešto.
Na kopnu će ga odložiti
u sandučić urbane čistoće.
Zubima će otrgnuti pupkovinu.
Bacit će je u more, kao milosrđe.

Možemo mu pružiti samo vrijeme provedeno u utrobi, govore majke.
Možemo ga očekivati, zagrliti ne.
Roditi samo je uzdah gnjiloga zraka. Nema svijeta za nj.
Ništa u njegovu životu nije parabola.
Baš nikakav stolarski čekić neće mu otkucavati časove djetinjstva,
a onda ni zakivati čavle u meso.
Ja se ne zovem Marija, ali ove moje sinove,
koji nisu nosili ni odjeće ni imena,
mornari ih zovu Isus.
Jer se rađaju na putovanju bez dolaska.

Rađa se u potpalublju slijepih putnika,
preostaje manje od sat vremena prosinca.

Duže traje prolazak Kraljeva i krijumčara.
Rađa se usred pomora dječice.

Rađa se po predaji, iz potrebe,
jednakom obljentičkom strpljivošću.
Ali više ne preživljava, ne želi.
Jer živjeti – već je živio, a govoriti – rekao je.
Ne može skinuti ili dodati trn u krunu na sljepoočicama.
S onima je koji žive vrijeme rađanja.
Odlazi s onima koji traju tek jedan sat.

***

Uz naslov pjesme Božić: vidjeti: Djelo na vodi, izd. Einaudi, Torino 2002.

***

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

___
Zbirka Izabrane pjesme Nane Mazutha dostupna na
www.bibliofil.hr/proizvod.aspx?p=2915&c=2

(bilješke za poemu)

17. Još jedna za Ivanu

Kad budeš sama, rode,
sred vaseljene ledne
gdje se iz misli jedne
stotine tuga rode,

nek sjaj te iz dva lika,
ko mene majčin, grije,
a tuđa sreća nikad
uvreda nek ti nije.

A kad muka te skoli
i nema utjehe, ili
kad te boli svit bili
(a on je tu da boli) –

pričekni da iz tmica
izgrije, iznad smetlja,
sunce koje sve svjetlja
ko kvake domaćica

i sred svjetskoga leda
činiće ti se tada:
ljutić te ko brat gleda
sestra je bela rada.

Život će, stvarno življen,
k otkriću te privesti
da jagode je divlje
ljepše brati no jesti:

beraču ćuh miriše
na jabuke iz slame
i grančicom mu piše
božje autograme.

Ovo ti neće majka
reći, moj lipi cvite –
ako je nešto bajka,
tu je da rasani te.

A zbir svjetova sviju
često, prije no usnem,
bješe ko kad se smiju
raskrvavljene usne.

No kad proživiš život
nad nagradom i kaznom:
sve je sveto ko ćivot,
jer divno je prolazno

čak dok u tom lijevku
adskom sve moje trne
kao u kolijevku
da se u ništa vrnem

bez mira i bez rata,
bez ljeta i bez leda:
ljutić je mjesto brata,
sestra je bela rada.

18.

Da uz svijeću, kao u ratu,
tugujem, s punim pravom
nad svime što se ambisalo.
I da naslutim šta bješe pravo
tek pošto je u bezdan palo.

U ovoj noći kada dom
kojega više nema gori
mogao bi se nizati biser
U srcu kamen o koji se
rasprskavaju meteori.

A u trenutku kad posegnem
za tobom, zaludna pjesmo,
znam da želim zaboraviti
da mi, još živi, dugmad jesmo
koja vise o jednoj niti.

Davni mir od jabučnoga
cvijeta s kraja svijeta će
možda pomoći da ugledam
grob svoj po kojem sunce sjaće
da razgoli ga ispod leda.

I nailaze najzad ona
trenuća što su posve naga,
kad se stigne do kraja bola:
ko da odvaja od svog blaga
Alibaba, za te, bar pola.

Dok potok iz M. Crnjanskoga,
od rumenila zore salit,
ko da ne šumi, nego jeca:
ovaj ste svijet razlupali,
kao igračku djeca.

19.

Jest, besmisao sit se iznjakao.
Više ne zviždi, kao lopov, tane.
I celi svet mi tužno vonja kao
u biblioteci knjige nečitane.

Ne krepi više ni jedna pobeda,
što već ne mogu za poraze reći.
Moj život, bez njih, bez njinoga jeda –
ko da ga žive neko sasvim treći.

Na zemlji još me tek sitnice drže.
Sa vrućim čelom na staklu od leda
u vlastitu sam pustaru zagledan,
pustaru koja kao pastuh rže,

il Strahinićev hat iz noći njišti
o smenjivanju ljudskih naraštaja:
zaprežnih grla što ih zlo koristi
u bezumnoj trci bez smisla i kraja.

Otvori prozor i vikni u vetar:
drugorazredno doba istinama
drugoga reda hranilo je nama
duše uzane poput epruveta,
mada je tebi (van i iznad vera)
ko Ejzenštajnova kolica što juriš
k jami, sad pojmljiv svetac što zažmuri
pred pogibeljnom lepotom jezera.

Sija, na kraju noći, poput tačke,
Danica zalud. Zalud nam sve jave.
Jer na Istinu, ko ni na staračke
Uzdahe, niko ne okreće glave.

20.

(U dane kada te noge nose
Svijetom kao između jekova
Samrtnika, čije rane bih umio
Rosom, da u paklu ima rose) –
Zna sa neba kašto misao da siđe
U dušu: kad bih svijet slušati umio
Kao u djetinjstvu vale Ljuboviđe –
Postojao bih na vijeke vjekova.

Nen žubor što bješe često razlog moga
Smijeha bezrazložnoga,
Znam, isti je milenijama,
No ako bih prestao u snu da ga slušam
Ko zna kakva, tamo gdje je duša,
Mogla bi zinuti jama.

21.

Živote, zgrbljen poput Čehovljeva
Obućara što čizme krpi,
Ne znam na javi, ni kad snijevam,
Zašto trpim. I zašto te trpim.

Živote, težak kao da se zida
Misirska piramida
A baš svaki je blok taj kameni
Golim rukama podići meni.

Živote, sad kao zamahnut korbač,
Sad spljošten kao raža,
Sad kao stara kožna torba:
Što izlizanija, to draža.

Sigavi živote, što si me otrovima budio,
Otrovima kovo me,
Ko Ljermontovu, sred bure
Maine nudio,
Daj bar da prsnem ko žica s tambure
Svirca u kolu Brankovome.

22. Potpetice

Okoponoćno doba.
Pokušavam rimu za oče
Pipanjem po sebi naći
Kao pod niskim kaučem
Kraljicu koja pade s ploče
Šahovske. Jeste, za pisaćim
Astalom zna, za pedalj dobar,
Da oslekne pustoš u meni.
Možebiti od vanvremenih
Vjetrova što sa Prenja huče:
U njima kriče rajske tice.
Tad za polarnom, i to iz pjesni
Emilinije, posežem zorom,
Čak uobrazim da je čujem.
I odjedared potpetice
Ženske visoke, kao vjesnik
Ne zna se čega, no skoro tu je,
Ulicu su mi pod prozorom,
Svojski štepati stale.
I pune duše od tog šića
Na balkon iziđoh, ko iz štale
Đavolove, i vidjeh dvije
Djevojke, nalik na galije
Za plov oko svijeta spravne:
Takvu imaju u se vjeru.
I pukoše mi pred očima,
Ko od vaskrsnih zvona,
Poljane, poljane, poljane travne
Talasanja čija se steru
Ko zna koliko već eona
Od mojih Papa sve do Nikad.
Zaličih sebi na bonika
Što očekuje, s praocima,
Za rane trave sa Vlašića.
Sa sviju Sedam Vlašića.
Prema kojim, iz svojih tmica
Nasumične poglede bacam
Uzaludno, ko prema Bogu,
Il ko da tražim iglu u stogu,
Među tolikim zviježđem koje
U ritmu kucanja potpetica,
Visokih ženskih, došlih iz ada,
Ili iz raja, ko zna, treptalo je
Ponad 100 000
Bosanskih mrtvaca.

Klavire (prevozi Ostoja)

Tko još tako dobro i besplatno živi na trošak poezije, pomislio je Ivan kad je nagazio naljepnicu. Imala je tri reda. U prvom je redu velikim slovima pisalo KLAVIRE, tako da ti pukne u oči, a u drugom prevozi Ostoja. U trećem je, sitno, bio broj mobitela. Nazvao je.

– Dobar dan, vi ste Ostoja?

– Jesam, šta treba.

– Pišete pjesme?

– Ne pišem. Prevozim klavire.

– Bolje pišite pjesme.

– Ma nemoj, a ko da onda prevozi klavire? Ko? Alo?

– Tu sam, ne znam. Koliko ih je?

– Koga?

– Pa tih klavira.

– A, puno. Milion. Pecto. Imaš Jamaha, imaš Bezendorfer, imaš Tomahavk, sve ja prevezo.

– Milion klavira?

– Nego šta. Da ga i tebi?

– Ne treba, hvala. Taman mi je ovo.

***

Čovjek koji mrzi muziku

Sve je moguće. Moguće je doći pod vulkan i izgovoriti Eyjafjallajökull, moguće je zube slomiti na mandarinu i na mantalu, moguće je kihati od šest malih knedli, moguće je vino u tetrapaku, moguće je da se nitko ne žali da je centralni pjesnik – samo marginalni (svima je dobro u centrali), moguće je zauvijek baciti frizbi, moguće je načelo rasta primijeniti na kamen, moguće je da je Ivica Dačić nastavak Ivice Dačića istim sredstvima, moguće je saviti željezo snagom drolje i vrlinom dokumenta, moguće je snervati se zbog jednog jedinog lješnjaka, moguće je i crveno i crveno, a da nitko ne primijeti razliku, moguće su unutarnje kiše, moguće je stvar pojesti s poda, moguće je jebati se s djecom, moguće je pripaliti vodu, moguće je odraslog gorilu pogledati u oči, moguće je imati sedam godina i zaboraviti klikere, moguće se okliznuti na šmirgl papir koji je naopačke ostavio domar Mitar, moguća je gospa na baterije i u rikverc, moguće je odlajati u svemir, moguće je da nikad ne saznamo šta je moguće ako prvo ne izborimo nemoguće, ali je li moguće, čak i ako je prije pričanja bilo bubnjanje, da postoji čovjek koji mrzi muziku, pita se neprilagođena Tamara, i cvika karte na Kolarcu.