Do prije samo nekoliko godina morala bi mi poslati mail, a još koju godinu prije toga – pismo, u kojem bi mi podrobno objasnila što joj se dogodilo. Ispričala bi priču, opisala što je vidjela, i samo bi se nadala da je u tome bila dovoljno dobra, pa da ću osjetiti ono što je osjetila ona, dok je šetala po nekom njujorškom parku i srela majku koja je u naručju nosila dijete, a preko ruke torbicu sa zanimljivim natpisom.
Do prije nekoliko godina, otprilike baš do Jedanaestog septembra, O. ne bi uza se nosila fotografski aparat, a ako slučajno i bi, taj aparat ne bi bio digitalni, pa bi fotografiju morala razvijati, i zatim slati poštom, ili je skenirati i poslati mi je brže, mailom, ali i tada bi postojala opasnost da je fotka “preteška”, a moj virtualni poštanski sandučić premalen, pa bi bilo, ipak, jednostavnije da mi ispriča cijelu priču, a fotografiju ću već jednom vidjeti.
Otprilike do Jedanestog septembra, datuma od kojeg je započelo stoljeće koje, sve u svemu, više i nije naše, jer smo predugo bili u onome prošlom i previše smo toga iz prošloga stoljeća naučili, O. bi morala činiti ono što sad ja činim. Morala bi ispričati priču.
Ovako je izvadila mobilni telefon iz džepa i snimila fotografiju u koju je zapravo stalo sve, samo treba dobro gledati.
Ovoga bi, čini mi se, trebalo biti u toj njezinoj priči:
Majka s djetetom usred New Yorka nosi jeftinu žensku torbu, s natpisom koji je nalik desetinama tisuća takvih istih, skoro istovjetnog slogana, s jednakim oblikom slova i dizajnom koji je toliko raširen i banalan, proleterski i švercerski, da već odavno nikome ne pada na pamet da šeta po svijetu i utjeruje autorska prava za to I srce Bankok, I srce New York, I srce Obama, I srce Zagreb, I srce Janica… Valjda nema pijace na zemaljskoj kugli, na kojoj ne postoji tezga s proizvodima na kojima piše I srce nešto.
U jeziku Katoličke crkve bila bi to evangelizacija. Savršena i potpuna evangelizacija.
Cijeli je svijet, sve četiri njegove strane, pozapadnjene su tim šašavim sloganom. I svi znaju što znači to I srce Simpsons, recimo.
Tako je i jedna njujorška majka izvela dijete u park, noseći torbu na kojoj piše I srce islam.
Na prvi dojam, takav natpis djeluje blasfemično. Islam je mlada vjera, koja se još nije samoj sebi narugala, a onda ne može biti ni ironije. A I srce islam zvuči ironično, htjela to ili ne majka s djetetom, u parku.
Nekoliko kilometara dalje, prije devet godina islamski idealisti učinili su strašan zločin, pa su se u zrakoplovima punim bogatih zapadnjaka zabili u nebodere prepune još bogatijih zapadnjaka. Taj događaj izazvao je najveću frustraciju u posljednjem američkom stoljeću, a možda i u cjelokupnoj američkoj povijesti. Izazvao je i kampanju mržnje prema islamu i muslimanima, koja tinja i danas, i poput ruskoga ljetnog požara, zahvatila je cijeli zapadni svijet. U mržnji se dugo i vrlo komotno živi. Mržnja ne poznaje ironiju, kao što ironiju ne poznaje ni ljudska naivnost.
Tako nijedan frustrirani i ojađeni Njurorčanin, ili da pristanemo na omiljenu balkansku funeralnu patetiku – nijedan kojemu je u onim neboderima poginuo netko blizak – u natpisu I srce islam neće vidjeti ništa ironično.
Kao što ni majka s djetetom ne nalazi kako je ironičan natpis kojim ona u sunčan ljetni dan slavi Boga i jedinu pravu vjeru (ova opaska je, naravno, ironična, jer svaka vjera, a ne samo islam, sebe smatra jedinom pravom vjerom), ne vidi ništa ironično u natpisu na svojoj torbi. I ne daj Bože da joj itko to kaže, jer bi ju uvrijedio i jer bi u trenutku ostala dezorijentirana u ovome nepodnošljivom svijetu, u kojem je sve izmiješano i sve može značiti ovo i ono.
Tako se na jednome mjestu, u njujorškome parku, nalaze čovjek koji je frustriran što su mu muslimani usred New Yorka ubili bližnje, i žena koja američkim sloganom slavi “neprijateljskoga” muslimanskog Boga.
Proći će jedno pokraj drugoga i neće se dogoditi ništa.
Zato je Amerika velika zemlja pa je O. dobro postupila što se prije nekoliko tjedana vratila tamo, nakon što je nekoliko godina pokušavala živjeti u Hrvatskoj. Zamislite zagrebačku majku, koja bi izašla u park s torbom na kojoj piše I srce sveti Sava. To nije moguće, pa ljudi u Hrvatskoj nisu u stanju ni misliti o svemu onom o čemu misle frustrirani Amerikanac i američka muslimanka koja mu ide u susret.
Bijela dječja sandala na fotografiji djeluje nekako starinski, kao iz vremena naših socijalističkih djetinjstva. A mahrama, kojoj vidimo samo kraj – jednostavno sintetičko tkanje, protkano sjajnim nitima – podsjeća na specifičnu, vedru vrstu predratne muslimanske sirotinje u Bosni, na seoske vašare, rasprodaje po socijalističkim robnim kućama, na mnogo toga što je čovjeku blisko i poznato.
O. je i pobjegla iz Hrvatske doma jer se nije prilagodila žutotisku i paparaci kulturi. Lijepo je upitala ženu smije li fotografirati njezinu torbu, da fotografiju pošalje prijateljima, jednome paru, u Zagreb.
Žena ju je na to pitala jesmo li nas dvoje muslimani.
Ne znam što joj je odgovorila, ali bi mi drago bilo da je rekla:
U jednom njujorškom parku
Do prije samo nekoliko godina morala bi mi poslati mail, a još koju godinu prije toga – pismo, u kojem bi mi podrobno objasnila što joj se dogodilo. Ispričala bi priču, opisala što je vidjela, i samo bi se nadala da je u tome bila dovoljno dobra, pa da ću osjetiti ono što je osjetila ona, dok je šetala po nekom njujorškom parku i srela majku koja je u naručju nosila dijete, a preko ruke torbicu sa zanimljivim natpisom.
Do prije nekoliko godina, otprilike baš do Jedanaestog septembra, O. ne bi uza se nosila fotografski aparat, a ako slučajno i bi, taj aparat ne bi bio digitalni, pa bi fotografiju morala razvijati, i zatim slati poštom, ili je skenirati i poslati mi je brže, mailom, ali i tada bi postojala opasnost da je fotka “preteška”, a moj virtualni poštanski sandučić premalen, pa bi bilo, ipak, jednostavnije da mi ispriča cijelu priču, a fotografiju ću već jednom vidjeti.
Otprilike do Jedanestog septembra, datuma od kojeg je započelo stoljeće koje, sve u svemu, više i nije naše, jer smo predugo bili u onome prošlom i previše smo toga iz prošloga stoljeća naučili, O. bi morala činiti ono što sad ja činim. Morala bi ispričati priču.
Ovako je izvadila mobilni telefon iz džepa i snimila fotografiju u koju je zapravo stalo sve, samo treba dobro gledati.
Ovoga bi, čini mi se, trebalo biti u toj njezinoj priči:
Majka s djetetom usred New Yorka nosi jeftinu žensku torbu, s natpisom koji je nalik desetinama tisuća takvih istih, skoro istovjetnog slogana, s jednakim oblikom slova i dizajnom koji je toliko raširen i banalan, proleterski i švercerski, da već odavno nikome ne pada na pamet da šeta po svijetu i utjeruje autorska prava za to I srce Bankok, I srce New York, I srce Obama, I srce Zagreb, I srce Janica… Valjda nema pijace na zemaljskoj kugli, na kojoj ne postoji tezga s proizvodima na kojima piše I srce nešto.
U jeziku Katoličke crkve bila bi to evangelizacija. Savršena i potpuna evangelizacija.
Cijeli je svijet, sve četiri njegove strane, pozapadnjene su tim šašavim sloganom. I svi znaju što znači to I srce Simpsons, recimo.
Tako je i jedna njujorška majka izvela dijete u park, noseći torbu na kojoj piše I srce islam.
Na prvi dojam, takav natpis djeluje blasfemično. Islam je mlada vjera, koja se još nije samoj sebi narugala, a onda ne može biti ni ironije. A I srce islam zvuči ironično, htjela to ili ne majka s djetetom, u parku.
Nekoliko kilometara dalje, prije devet godina islamski idealisti učinili su strašan zločin, pa su se u zrakoplovima punim bogatih zapadnjaka zabili u nebodere prepune još bogatijih zapadnjaka. Taj događaj izazvao je najveću frustraciju u posljednjem američkom stoljeću, a možda i u cjelokupnoj američkoj povijesti. Izazvao je i kampanju mržnje prema islamu i muslimanima, koja tinja i danas, i poput ruskoga ljetnog požara, zahvatila je cijeli zapadni svijet. U mržnji se dugo i vrlo komotno živi. Mržnja ne poznaje ironiju, kao što ironiju ne poznaje ni ljudska naivnost.
Tako nijedan frustrirani i ojađeni Njurorčanin, ili da pristanemo na omiljenu balkansku funeralnu patetiku – nijedan kojemu je u onim neboderima poginuo netko blizak – u natpisu I srce islam neće vidjeti ništa ironično.
Kao što ni majka s djetetom ne nalazi kako je ironičan natpis kojim ona u sunčan ljetni dan slavi Boga i jedinu pravu vjeru (ova opaska je, naravno, ironična, jer svaka vjera, a ne samo islam, sebe smatra jedinom pravom vjerom), ne vidi ništa ironično u natpisu na svojoj torbi. I ne daj Bože da joj itko to kaže, jer bi ju uvrijedio i jer bi u trenutku ostala dezorijentirana u ovome nepodnošljivom svijetu, u kojem je sve izmiješano i sve može značiti ovo i ono.
Tako se na jednome mjestu, u njujorškome parku, nalaze čovjek koji je frustriran što su mu muslimani usred New Yorka ubili bližnje, i žena koja američkim sloganom slavi “neprijateljskoga” muslimanskog Boga.
Proći će jedno pokraj drugoga i neće se dogoditi ništa.
Zato je Amerika velika zemlja pa je O. dobro postupila što se prije nekoliko tjedana vratila tamo, nakon što je nekoliko godina pokušavala živjeti u Hrvatskoj. Zamislite zagrebačku majku, koja bi izašla u park s torbom na kojoj piše I srce sveti Sava. To nije moguće, pa ljudi u Hrvatskoj nisu u stanju ni misliti o svemu onom o čemu misle frustrirani Amerikanac i američka muslimanka koja mu ide u susret.
Bijela dječja sandala na fotografiji djeluje nekako starinski, kao iz vremena naših socijalističkih djetinjstva. A mahrama, kojoj vidimo samo kraj – jednostavno sintetičko tkanje, protkano sjajnim nitima – podsjeća na specifičnu, vedru vrstu predratne muslimanske sirotinje u Bosni, na seoske vašare, rasprodaje po socijalističkim robnim kućama, na mnogo toga što je čovjeku blisko i poznato.
O. je i pobjegla iz Hrvatske doma jer se nije prilagodila žutotisku i paparaci kulturi. Lijepo je upitala ženu smije li fotografirati njezinu torbu, da fotografiju pošalje prijateljima, jednome paru, u Zagreb.
Žena ju je na to pitala jesmo li nas dvoje muslimani.
Ne znam što joj je odgovorila, ali bi mi drago bilo da je rekla:
Jesu!