Bila je tu, naša, iz najbližega komšiluka, lijepo se s njom pazio svatko, ali nikad je nisu zvali samo imenom, nego uvijek: Anka Pâvlovićā. Teško je znati je li to bilo iz poštovanja prema njezinoj muci, ili, opet, znak određene distance. Ili jedno i drugo, pomiješano. Muka joj je, naime, bila tolika da, i pored sažalijevanja, nije bilo nikoga tko bi u nju želio zaroniti, istinski joj se približiti. U crkvu je išla, kao i svi drugi, ali i tamo je bila – vidjelo se to – sama, izdvojena.

Malena rasta, široka, uvijek u crnini, bezoblična dotle da se ni grba na njenim leđima nije vidjela kao nešto neobično, Anka Pavlovića provodila je vijek nad šivaćom mašinom s debelim naočalama na nosu. Na povremenim zimskim prélima u našoj kući u nevinoj igri karata na parove (žandara) bila je superiorna, a u razgovoru malorječiva ali britka, s inteligentnom ironijom koja nikad nije bila uvredljiva ni adresirana lično, nego nekako tako da prođe pokraj osobe o kojoj je riječ, a opet da se adresat zna…

O njezinoj sudbini, o njezinim strašnim gubicima, pred njom nikad se nije izgovarala ni riječ. Ali u svakom, ama baš svakom trenutku dok si s njom, svi su te sudbine bili svjesni i svi su mislili na nju. Pa, kad bi se rastali, za Ankom bi se uvijek čuo nečiji polutihi uzdah: “Nesretna ona!”

U mladosti vedra, okretna, Anka se za svoga voljenog čoeka udala koju godinu pred rat. Bio je sa Zborišća, mutafdžija kao i svi Pâvlovići. (“Sve predući i idući unatrag k’o rak, mutafdžija obiđe zemaljsku kuglu a da cijeli život ne izađe iz ćerhane.”) Snašlo ga je kao i hiljade drugih: služeći novoj zloj domovini zaglavio je četrdesetpete negdje na Zidanome mostu, Mariboru, Dravogradu, ili tko zna gdje…

Anka je ostala s dvoje djece, starijim Brankom i mlađom Slavicom. Sva se predala igli, da podiže djecu i uzdržava i sebe i njih.

Branka je izgubila kada se s drugom muškom djecom zadivljalom u poslijeratnoj neimaštini i političkoj ostavljenosti po Grabežu bavio napasanjem krava i pretraživanjem zaostataka rata, kojih je, neodoljivo privlačnih, bilo na svakom koraku. Bomba, koju su u neznanju aktivirali, Branka je raznijela na mjestu, nekolicinu drugih izranila. Donijeli su joj ga u čaršafu.

Slavica se munjevito razvijala u grešno raskošnu djevojku: sa četrnaest već je izgledala moćno poput vedre i nasmijane varcarske verzije Ane Magnani, ni ne sluteći da se u našem svijetu to uzima kao gotov poziv…

Sve strepeći i drhteći nad njom, mati ju je opremila u srednju školu u Sarajevo. U drugoj godini u mali naš i Ankin svijet pala je vijest: Slavica se ubila. Bacila se pod voz na sarajevskoj željezničkoj stanici. Ostavila je pismo: “Život je borba, a Borba vrijedi 2 dinara.”

ivanlovrenovic.com

u noći sa smrti na nedjelju
dva su nepoznata počinitelja
s plimom u plućima i srcem
na unutarnje sagorijevanje
provalila u skladište knjiga

kako tamo nisu pronašli
nijednu knjigu vislave šimborske
samo gumene obroke hortenzije ulrih
i mali kalibar fifti senta i napokon izraziti
visokotiražni
realizam doktora fila
ukrali su četiri zimske gume
i tražili na drugom mjestu
rušili se kao zvijezda
na prst djevojčice

___
*U noći poslije smrti poljske pjesnikinje Vislave Šimborske nepoznati počinitelji provalili su u skladište knjiga beogradskog izdavača “Mono i manjana” i ukrali četiri zimske gume. Izdavača je to navelo da se u dramatičnom apelu poslije pljačke zapita u kakvom to svijetu živimo i koliko danas uopće vrijedi knjiga. Nekada su lopovi obijali aute da ukradu knjige, a sad ovako, dodali su sentimentalno kulturni radnici, razočarani što su i ovo dočekali. Ja se ne sjećam kada je to bilo, ali vjerujem da bi moć ukusa i sada mogla biti na strani lopova. Možda je knjiga danas mnogima samo izgovor da se prave boljim nego što jesu.

Dritun

Pred jutro sanjam polaganje ispita iz Starije hrvatske književnosti.

Nikada nisam studirao književnost, ali oni to ne znaju.

Uzimam ceduljicu, na njoj je pitanje: pjesnik Dritun Kupelić Orfelin.

O njemu ništa ne znam, ali ni komisija o tom pjesniku ništa ne zna. Osjećam to i bude mi lakše. U trenutku dok se spreman da izmislim djela, život i sudbinu Drituna Kupelića Orfelina, postajem svjestan svoga sna.

I postepeno se budim, ponavljajući njegovo ime, jer znam, ako ga ne budem ponavljao, Dritun Kupelić Orfelin bit će zauvijek zaboravljen.

Pjesnik stvoren u snu, kao već odavno mrtav, a njegovo djelo dovršeno.

Uzimam papir i zapisujem ime.

Zatim se oblačim, perem zube, izlazim na zimu. Znam, kada se večeras vratim kući, pročitat ću ime koje sam zaboravio.

*

Mačak Roki

Pada gust snijeg, puše sjeverac, dvanaest je ispod nule.

Takvo je nekad bilo vrijeme u februaru.

Ali svi su, ipak, iznenađeni.

I bijelo-riđi mačak, naš susjed, kojega svako jutro hranimo.

Gleda nas u čudu, što se ovo okolo događa, diže jednu pa drugu šapu sa zaleđene terase, i tako stoji kao tronožac, izmjenjujući jednu, pa drugu, pa treću i četvrtu nogu.

Zemlja je ovih dana hladna, poput mrtvaca u hladnjaku prosekture. Vikend je i on čeka ponedjeljak da bude pokopan.

Mačak to ne zna.

On za smrt ne zna.

Slobodan je i kada zima stisne.

*

Jahorina

Živjeli smo u strahu od mećave.

Ako se iznenada spusti na skijašku stazu, ako snijeg zamete i više se ništa ne vidi, a ti na skijama, spuštaš se na padinu i Bog zna s koje ćeš strane Jahorine završiti. Zatrpan u smetovima, smrznut, mrtav.

O tome bi se pričalo svake zime.

Ili bi netko nestao u mećavi, ili bi ga izmislili.

Ali priča je uvijek ovako završavala: našli su ga mrtvog ama ni pedeset metara od hotela. Uvijek tako, skoro spašeni.

(Valore)

Smatram da je vrednota svaki oblik života, snijeg, jagoda, muha.

Smatram da je vrednota carstvo minerala, skupina zvijezdâ.

Smatram da je vrednota vino dok traje objed, nehotični osmijeh, umor
________________svakoga tko se nije štedio, dvoje starih koji se vole.

Smatram da je vrednota sve što će sutra biti bezvrijedno te ono što danas
________________tek malo vrijedi.

Smatram da vrednota su sve rane.

Smatram da je vrednota štedjeti vodu, popraviti par cipela, ušutjeti na vrijeme, priteći kriku, zatražiti dopuštenje prije sjedanja, osjećati zahvalnost
________________ne sjećajući se za što.

Smatram da je vrednota znati gdje je sjever u nekoj prostoriji, kako se zove
________________vjetar na kojem se suši rublje.

Smatram da je vrednota putovanje lutalice, klauzura redovnice, strpljenje
________________osuđenika, kakva god da mu je krivica.

Smatram da je vrednota upotreba glagola voljeti i pretpostavka da postoji
________________stvoritelj.

Mnogu od tih vrednota nisam upoznao.

___
S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

Milica je autoritet

Milica nema problem s autoritetom, Milica ima problem sa slobodom.

Autoritet je stvorio društvo, isušio poldere, podigao piramide, sačinio gramatiku, autoritet je utvrdio vrijeme potrebno za raspad polovine
od početnog broja jezgara radioaktivnog izotopa ugljika,
na vrata katedrale u Wittembergu pribio 95 teza o neprijateljima Krista,
autoritet je bespolno dahnuo u sonet, odgojio dvoručni, nikad moćniji,
forhend Monike Seleš, autoritet se oglušio
kad je sloboda urlala:
“Less is not more, it’s just less!” i
“Kosmati fakin, zakaj ste boljševik?”

A šta nam je sloboda dala? Goblene.

Na jednom goblenu, Milica sjedi u zahodu i puši kurac nepoznatom biciklistu iz Memingena. Na jednoj tetovaži, ona stoji i puca u štiklu iz poluatomatskog oružja. Na posve drugom mjestu, ona tone, dugo i ljepuškasto tone.

Milica, moglo bi se reći, voli drogu, badminton i mladiće, ako su zabavni. Milica je autoritet.

***

Šahovski informator

U prolazu okomito na ulicu Kralja Petra, između krčmice gdje se Nebojša Glogovac resetira rakijom i taulom, i igrališta po kojem (djeca) Cigani na ljepilu navijaju za Maradonu, diseminira gospodin Providenca najnovije šahovske informacije i ne slaže se s Borgesom. Gospodin Providenca je šahovski informator. Ovako on kaže.

Što je beskrajni um?, pita se Borges u jednoj fusnoti.

Koraci jednog čovjeka, od dana rođenja do njegove smrti, crtaju u vremenu neponovljiv lik. Božanski um intuira taj lik neposredno, kao ljudski što intuira trokut. Taj lik (možda) ima određenu funkciju u ekonomiji svemira, kaže Borges, i ja se s time ne slažem: ovo ‘možda’ treba napustiti zagradu, ili napustiti rečenicu. Ako postoji pred hiljadama nebeskih cifri za ključanje i otključavanje zvijezda, beskrajni um postoji bez smisla za ljudske rezerve. To se očito raskriva u šahu. Šah je izravna posljedica beskrajnog uma, da sad na trenutak zanemarimo neprispodobivost ljudske ideje uzroka (svih ideja). O ovome se radi, kaže gospodin Providenca, i svu težinu rečenice koja slijedi obori preko pulta:

Beskrajni um je autosfinga, sam sebi zagonetka i – za preći most – sam sebi tri pitanja na koja nema odgovor. Božanski je um toliko savršena misao o šahu, i toliko savršena pukotina u njoj, božanski je um izmislio šah samo zato da bi u njemu izgubio od Bobbyja Fischera.

Sve ostalo čak i čovjek Borges može pojmiti.

Jednom davno, kao dječak, naišao sam u nekoj Nazorovoj pjesmi na riječ ahimsa. Zaintrigiran njenom neobičnošću, posegnuo sam za enciklopedijskim rječnikom da joj otkrijem značenje. Bio sam oduševljen što me je ta riječ uvela u neke od tajni daleke i zagonetne Indije. Riječ je govorila o nenasilju, a naročito, o nastojanju da se čuva i ne ugrožava bilo koji oblik života. Bilo mi je zabavno i smiješno zamišljati đainističkog monaha kako pomno čisti ispred sebe put kojim se kreće, da ne bi slučajno zgazio nekog mrava ili drugo sićušno stvorenje. Da li taj čudnovati čovjek – pitao sam se – ni ne pokušava da ubija buhe, ili komarce, koji ga bezdušno grizu? Ja sam tu gamad nemilice tamanio. Ubijao sam ih gdje god su me nalazili i ma kako se zvali, uši ili vaške, čimavice ili stjenice, pa i neke pauke koji su mi se činili otrovnima. Smatrao sam to samoobranom. Ali gazio sam i gnječio i ona bića koja me nisu mučila ili bilo čime ugrožavala, već sam ih se gadio videći ih kao stvorenja mraka i truleži – stonoge, gusjenice, gliste, maštrapane, to jest bubašvabe. Bilo mi je jasno da se u perspektivi indijskih svjetonazora ne bih mogao nadati oslobođenju od tereta ovozemaljske egzistencije, jer to nisam zasluživao.

No uprkos tome, smatrao sam sebe miroljubivim. Volio sam životinje, naročito one bliske čovjeku. To me ipak nije sprečavalo da u vrijeme dok sam živio u srijemskom selu, tokom Drugog svjetskog rata, ponekad uradim ono za šta moja teta, kuharica, nije imala snage ni volje – da zakoljem kokošku ili purana. Poslije okrutnog čina, posmatrao sam tijelo obezglavljene ptice kako se trza i koprca na okrvavljenom tlu. Vrat purana ponekad je bio tako tvrd da sam se morao namučiti pokušavajući više puta da ga prerežem. To je jednom ili dvaput imalo kao posljedicu da neke od sljedećih noći sanjam kako koljem pticu, koljem, koljem, i nikako ne mogu da je zakoljem, pa bih se budio gubeći dah, kao da me pritiska teret počinjenog zločina.

Ali umirivao sam sebe riječima da sam samo obavljao povjereni mi posao, potreban da bismo mogli preživjeti.

Međutim, mnogo godina kasnije, kod jednog mog rođaka u Subotici, u kući na periferiji grada, ugledao sam predmet koji me silno zainteresirao – zračnu pušku. Uzeo sam je, dugo je razgledao, i nisam mogao odoljeti želji da je upotrebim. Izašao sam u baštu iza kuće i počeo tražiti metu po okolnim stablima. Ugledao sam je, nanišanio i opalio. Nisam vjerovao da ću pogoditi, ali pogodio sam, i zatim ugledao malu živu grudvu od mesa i perja kako pada kroz granje, da bi poslije dva-tri trzaja krilima ostala na zemlji, nepomična.

Ubio sam vrapca.

Vrapci su mi uvijek bili simpatične ptičice i bilo mi je zadovoljstvo da ih posmatram kako skakuću po tlu tražeći nevidljiva zrna hrane, kako u krošnjama prelijeću s grane na granu, kako se, beskrajno uživajući, kupaju u prašini. Kad sam vidio tu dragu pticu koju sam ja ubio, kad sam njeno još toplo tjelašce uzeo i gledao ga na svom ispruženom dlanu kao da je na odru, upitao sam se, zgrožen nad samim sobom – šta sam to učinio? Zašto? Ne zbog nekakve samoobrane, ni zbog hrane, već jedino da bih ne razmišljajući zadovoljio jedan svoj trenutni besmisleni hir.

Bio je to trenutak kad sam se osjetio ubojicom.

Bio je to, također, trenutak koji sam doživio kao opomenu – opomenu da nikad više ne uzmem u ruke nešto što može oduzeti život bilo kom živom biću. Ne samo životinji. Nego i čovjeku.

Tek tada sam shvatio šta znači riječ ahimsa.

Pre mnogo godina pročitala sam da je Šimborska u mladosti napisala pesmu naslovljenu sa “Tražim reč”. I kasnije, u retkim intervjuima sa njom, pominjana je ta pesma. Iz drugog teksta, iz intervjua s Adamom Vlodekom, pesnikom i urednikom poezije u krakovskoj Književnoj izdavačkoj kući koji je Vislavu 1945. ubedio da je pesnik, a ne prozni pisac, kako je tada mislila, saznala sam da ta pesma nikada nije objavljena, jer su je urednici tadašnjih “Poljskih novosti” do te mere ispravljali da od nje nije ostalo ništa. Nije, međutim kasnija nobelovka je nastavila sa “traženjem reči”. Do kraja života. Baveći se poezijom na svoj način. Gradeći i rušeći zamkove od peska. Od peska ili materije zvane stvarnost. Osobito u domenu jezika. Kroz neobičnu povezanost takozvanog visokog i niskog stila. Ili, kako Malgožata Baranovska, kritičar i teoretičar poezije koja joj je posvetila knjigu “Bilo je tako lako o tome ne znati ništa. Šimborska i svet”, stvarajući mit o sebi, tačnije sebe kao pisca.

Šimborsku sam poznavala od 1963. godine, kada je sa delegacijom poljskih pisaca bila u Beogradu da sa Savezom pisaca Jugoslavije potpiše sporazum o kulturnoj razmeni. U delegaciji su bili i pesnici Timoteuš Karpovič i Leslav Bartelski. Svako od njih predstavnik svoje sekcije tadašnjeg Saveza poljskih pisaca. Sa naše strane ugovor je potpisao Slavko Mihalić. Bili su to prvi poljski pisci koje sam upoznala uživo. I prvi pisci XX veka koje sam ozbiljnije počela da čitam. Posebno Karpoviča, veoma teškog lingvističkog pesnika i teoretičara književnosti. Ni Šimborska nije bila laka mada mi se tada to tako nije činilo. Posle nekoliko pročitanih pesama Bartelskim sam prestala da se bavim. Odlazeći od 1965. u Poljsku shvatila sam da postoje “državni pisci”, čiji je zadatak predstavljanje poljske književnosti u zemlji i van nje, koji daju ton, odlučuju o čemu, u kom stilu će se pisati.

Tada nisam znala da je Šimborska već odigrala ulogu koja joj je zadata, s dvema zbirkama, “Zato živimo” (1952) i “Pitanja postavljana sebi” (1954). Zbirkama koje kasnije nije unosila u svoje izabrane pesme. Na moje veliko iznenađenje, kasnije otvoreno govoreći o svojim mladalačkim uverenjima koja je izražavala pišući o čoveku u množini, o društvu kao kolektivitetu, odnosno komunistički. I najvažnije, jezikom koji je do 1956. obavezivao. Naravno, ne svi istim. Ni njene dve pesme, jedna posvećena Lenjinu, a druga Staljinu, nisu bile ode predstavnicima lenjinizma i staljinizma, kakve su drugi pisali, čak tako veliki predratni pesnik kakav je bio Bronjevski. Već 1957. objavljuje “Dozivanje Jetija”, svoju prvu zbirku u kojoj je očigledan “prelom” u pogledu sadržaja i forme njene poezije. Prelom koji u potpunosti negira “arhetip poljskog pesnika”, čiji je rodonačelnik Mickjevič. Mada, kako kaže Baranovska, “ona u sebi ima nešto od proroka”. Tokom XIX veka Poljaci koji su izgubili otadžbinu i pokušavali da je povrate, svoje pesnike u emigraciji, a pre svega Mickjeviča, nazivali su prorocima ili onima koji treba da vode poljski narod ka oslobođenju i ujedinjenju. I vodili su ga. Sve do 1918, kada je do toga došlo. U drugoj polovini XX veka, bez obzira na nametnuti komunizam, tako nije bilo potrebno. Što ubedljivo pokazuje stvaralaštvo pesnika rođenih 20-ih godina, u koje je spadala i Šimborska. Šimborska koju poznajem i pratim i posle pomenutog preloma, veoma je “privatna”. Živela je skromno kao i većina poljskih pisaca toga vremena. U vreme Solidarnosti čak se “angažovala”, mada nikada ne igrajući “glavne” uloge. Sećam je se s književne večeri u krakovskoj Dominikanskoj crkvi krajem 80-ih, kada se u znak protesta čitala poezija. Na moje veliko iznenađenje čitala ju je tiho i bez ikakvih emocija. Rečju, neangažovano. Slušala sam je i kasnije i nimalo nije menjala stil čitanja. Uvek mi se činilo da joj čitanje teško pada. Da jedva čeka da ga dovrši. Što je sasvim drugačije od čitanja Česlava Miloša koji je Nobelovu nagradu dobio 1980. i ponašao se kao pravi nobelovac. “Ponašanje” Šimborske nije se izmenilo ni sa dobijanjem Nobelove nagrade. Za razliku od Miloša doživela ju je kao katastrofu, “oduzimanje privatnosti”, do koje joj je u životu najviše stalo. Mesec dana nakon objavljivanja da je ona “srećni dobitnik” nije se znalo gde je. Napustila je Dom pisaca u Zakopanu i nestala. Nekolicina njenih bliskih prijatelja sumnjala je da je izvršila samoubistvo. To se ponovilo i na dan uoči uručenja Nobelove nagrade kada se “zabarikadirala” u hotelskoj sobi, da su morali do nje da dođu spolja, vatrogasnim merdevinama i razbijanjem prozora, a tokom uručenja Nobelove nagrade i večere sa švedskim kraljem i pokušajima da bude vesela i duhovita. Novac koji dotle nikada nije imala u većim količinama predstavljao joj je neopisiv teret. Čim se vratila u zemlju, osnovala je fondaciju i razdelila ga “onima kojima je više potreban”. Kako pročitah juče u razgovoru s njenim sekretarom Mihalom Rušinekom, njen testament nalaže da se sve što poseduje preko nove fondacije “iskoristi na odgovarajući način”.

I svoju sahranu je isplanirala. Iako je počasni građanin Krakova i grad brine o njenoj sahrani koja će se održati devetog februara, testamentom nalaže da bude jednostavna, bez bogosluženja, tj. da je umesto u Panteonu izuzetnih Poljaka sahrane u porodičnoj grobnici na Rakovickom groblju, u kojoj počivaju njeni roditelji i sestra. Da posle sahrane u starom trgovinskom centru iz XV veka Sukjenjice usledi “kratak skup s čašicom votke”, a uveče, u Muzeju savremene umetnosti da se održi književno veče. I, to je sve.

Bez obzira što je u mladosti bila komunista i “okrenuta masama”, u biti je volela sve kamerno. Lični život, druženja, književne večeri. Iako u njenoj poeziji dominira kolokvijalni jezik u biti je “filozofski pesnik”. Pišući poeziju šezdeset pet godina bavila se “svetom”, podjednako ljudima i životinjskim i biljnim svetom. Bavila, odnosno promišljala ga i interpretirala. Kroz detalje koji u konačnom ishodu čine kolažnu celinu. Pored pisanja poezije strasno se bavila i kolažima koje je slala svojim prijateljima i prevodiocima u vidu novogodišnjih čestitki. Spadam u te srećnike. Čitav zid u mojoj radnoj sobi zauzimaju uramnljeni kolaži Šimborske, koje sam 1997. izlagala u Grafičkom kolektivu i u knjižari Prometeja u Novom Sadu.

Pored kolaža volela je stare razgednice, jer su “na očigledniji način svedočili o njoj”, kao i “predmete koji ne služe ničemu” koje je sa svojim životnim saputnikom Kornelom Filipovičem kupovala po buvljacima. Njena nadrealistička mašta “oneobičavala” ih je kao i “svakodnevnu” tematiku kojom se bavila. Kako na samom početku rekoh, tražeći za nju Reč ili Formu. Ta reč je manje-više bila neki munjevito opažen detalj koji je prerastao u priču. Jer, iako je pisala naizgled lirsku poeziju, u biti je bila epičar.

Kako je bila majstor ironije, dosetke, apsurda, čak groteske, njene pesme su nalazile veoma širok krug čitalaca i u Srbiji. Iako ne spada u lake pesnike, u KOV-u koji je od 1996. bio njen izdavač, njena poezija je izlazila u tiražu od 1000 primeraka.

Znala sam da ne voli da govori o svojoj poeziji, njenom prevođenju, ocenama kritike, međutim boraveći u Krakovu krajem devedesetih ispričala sam joj o svojoj saradnji sa Savezom slepih Beograda. Reagovala je tako što im je iz tada najnovije zbirke “Dve tačke” posvetila pesmu “Uljudnost slepih” koja je ubrzo postala svojevrsna himna pomenutog Saveza, čiji članovi je recituju svakog petnaestog maja, na svoj Dan poezije.

Šimborskoj kao kultnom pesniku u Srbiji objavljene su sve pesničke zbirke i prilično obiman izbor “feljtona” iz četvorotomne “Neobavezne lektire”, uglavnom o istoriografskim knjigama koje je čitala i o kojima je pisala:

“Antologija savremene poljske poezije” (izbor i prevod Petar Vujičić, 1964)
“Svaki slučaj” (izbor iz poezije, prevod Petar Vujičić, 1983)
“Antologija savremene poljske poezije” (izbor i prevod Petar Vujičić, 1985)
“Ljudi na mostu” (prevod Petar Vujičić, 1989)
“Kraj i početak” (prevod Biserka Rajčić, 1996)
“Naivna pitanja” (prevod Slađana Janković i Petar Bunjak, 1996)
“Izabrane pesme” (prevod Petar Vujičić i Biserka Rajčić, 1997)
“Trenutak” (prevod Biserka Rajčić, 2002)
“Dve tačke” (prevod Biserka Rajčić, 2006)
“Neobavezna lektira” (izbor i prevod Biserka Rajčić, 2006)
“Ovde” (prevod Biserka Rajčić, 2009)

***

Vislava Šimborska: Stihovi

EPITAF

Tu leži starovremska, kao zapeta,
autorka nekoliko pesama. Večni pokoj
milostivo dala joj zemlja, mada truplo
ni u jednu književnu grupu nije spadalo.
Ali na grobu i nema ničeg boljeg
sem ovih rima, repuha i sove.
Prolazniče, izvadi iz tašne mozak električni
i nad sudbinom Šimborske za časak se zamisli.

_______S poljskog preveo Petar Vujičić

*

KRAJ I POČETAK

Posle svakog rata
neko mora da pospremi.
Kakav takav red
neće se uspostaviti sam.

Neko mora odgurnuti ruševine
na ivice puta,
da bi mogla proći
vozila puna leševa.

Neko mora utonuti
u žabokrečinu i pepeo,
federe kanabea,
krhotine stakla
i krvave krpe.

Neko mora dovući gredu
za podupiranje zida,
neko zastakliti prozor
i postaviti vrata na šarke.

To nije fotogenično
i zahteva godine i godine.
Sve kamere već su otišle
na druga ratišta.

Mostove i stanice
treba obnoviti.
Rukavi će biti u dronjcima
od zasukivanja.

Neko s metlom u ruci
još se seća kako je bilo.
Neko sluša
klimajući neotkinutom glavom.
Ali u njihovoj blizini već će
početi da se vrzmaju neki
kojima će to biti dosadno.
Neko će još vremenom
ispod žbuna iskopati
argumente nagrižene rđom
i preneti na gomilu otpadaka.

Oni što su znali
o čemu se ovde radilo,
moraju ustupiti mesto onima
što znaju malo.
I manje od malo.
Odnosno, isto što i ništa.

U travi, koja je nadrasla
uzroke i posledice,
neko mora ležati
s klasom u zubima
i zevati u oblake.

*

ULJUDNOST SLEPIH

Pesnik čita stihove slepima.
Nije pretpostavio da će to biti tako teško.
Drhti mu glas.
Drhte mu ruke.

Oseća da je svaka rečenica
ovom prilikom stavljena na probu tame.
Da će morati sama da se snalazi,
bez svetlosti i boja.

Opasna avantura
za zvezde u njegovim stihovima,
za zore, duge, oblake, neone, Mesec,
za ribe ispod vode, do tog vremena srebrne,
i za jastreba koji tako tiho, tako visoko leti nebom.

Čita – jer je prekasno da ne čita –
o dečaku u žutoj jakni na zelenoj livadi,
o crvenim, prebrojivim krovovima u dolini,
o pokretnim brojevima na majicama igrača
i o neznanki među odškrinutim vratima.

Hteo bi da prećuti – iako je to nemoguće –
sve svece na stropu katedrale,
oproštajni gest s prozora vagona,
staklo mikroskopa i zračak u prstenu
i ekrane i ogledala i album s likovima.

Međutim, velika je uljudnost slepih,
velika je uviđavnost i velikodušnost.
Slušaju, smeškaju se i pljeskaju.

Neko od njih čak prilazi
s knjigom otvorenom naopačke
moleći za autogram koji neće videti.

*

PORTRET PO SEĆANJU

Sve se naizgled slaže.
Oblik glave, crte lica, visina, silueta.
Pa ipak nije sličan. Možda ne u toj pozi?
Ni u drugom koloritu?
Možda je više iz profila,
kao da se za nečim osvrće?
Kad bi nešto držao u rukama?
Knjigu? Vlastitu? Tuđu?
Mapu? Dvogled? Čekrk za navijanje udice?
I da ima nešto drugo na sebi?
Septembarsku uniformu? Logorsku uniformu?¹
Jaknu iz onog ormana?
Ili – kao da se kreće ka drugoj obali –
do gležnjeva, do kolena, do pojasa, do vrata
već zagnjuren? Go?
A kada bi mu docrtali neku pozadinu?
Na primer još nepokošenu livadu?
Ševar? Breze? Lepo oblačno nebo?
Možda nedostaje neko pored njega?
S kim se prepirao?
Šalio?
Igrao karte? Pio?
Neko od porodice? Prijatelj?
Nekoliko žena? Jedna?
Možda kako stoji na prozoru?
Izlazi iz kapije?
Sa psom lutalicom pokraj noge?
U solidarnoj gomili?
Ne, ne, to ništa ne vredi.
Treba da bude sam,
Kako to nekima odgovara.
I ne tako prisno, ni preblizu?
A dalje? Još dalje?
U najvećoj dubini slike?
Odakle, kad bi i vikao,
Glas se ne bi čuo?
A šta u prvom planu?
Ah, bilo šta.
Ali samo pod uslovom da to bude ptica
koja uprao preleće.

¹Odnosi se na Kornela Filipoviča, životnog saputnika Šimborske.- Prim. prev.

*

VERMER

Sve dok ona žena u Kraljevskom muzeju
u naslikanoj tišini i usredsređenosti
iz dana u dan sipa
mleko iz bokala u činiju,
svet ne zaslužuje
smak sveta.

___________S poljskog prevela Biserka Rajčić

Tamo gdje se Gornji grad spaja s Donjim gradom, na zapadnome rubu povijesne jezgre koji je još donedavno, do prije sto i pedeset godina, zaudarao na natrule svinjske polovice i bujne goveđe utrobe, tačno na mjestu na kojem se, u blagom luku Mesnička utapa u Ilicu, s desne ruke spomenika Andriji Kačiću Miošiću, donedavno je radila antikvarnica s knjigama. Voljeli su je ljudi sa strane, putnici i turisti od ovoga jezika, pa bi, kada prvi put posjete Zagreb, dolazili tu a da ih nitko i ne navrati, naprosto zato što im je ta antikvarnica bila na putu. Ali nije to najvažnija među desetak gradskih knjižara koje su zatvorene ili radikalno preuređene (tako da umjesto knjiga trguju papirima i igračkama) u posljednjih godinu dana, i ne bismo je ni spominjali da nije dućana koji je otvoren na njezinom mjestu.

Tamo gdje su se prodavale antikvarne knjige, danas se otkupljuje zlatnina i srebrenina, ono što se nekada davno, u našim djetinjstvima, predstavljalo zagonetnom, kriptičnom formulom, ispisanom na diskretno postavljenim kartonskim transparentima u dnu izloga: lom zlato. Ili, rjeđe: lomljeno zlato. Tu su građani donosili staro prstenje, pokidane lančiće i narukvice, ili nakit kojeg se zbog nečega žele riješiti. Zašto se to zlato zvalo lom ili lomljeno? U ona vremena, dok su se riječi još ozbiljno shvaćale i svaka je rečenica morala imati neki, često i nedokučivi, smisao, vjerovao si da taj neželjeni prsten najprije treba razbiti čekićem, da narukvice, lančiće i broševe treba potrgati, jer bez toga nisu lomljeni i zlatar ih neće otkupiti kao lomljeno zlato. Trebao si odrasti, na drukčiji način razumijevati svoj već naučeni jezik, pa da pomalo shvatiš kako se radilo o nekim drugim lomovima i nije se lomilo zlato i srebro, nego se nešto slomilo u ljudima ili oko njih.

Prije skoro već sedamdeset godina, u zimu 1943, dok je na istoku padao Staljingrad, a u Zagrebu se virtuozno muziciralo u organizaciji Hrvatskoga krugovala i pod ravnanjem domobranskog pukovnika Lovre Matačića, po slavonskim selima za jedan zlatni lančić, kakvi su se prije rata darivali krizmenicama, mogla su se dobiti tri jaja, a za zlatan pečatnjak ili solidan par zlatnoga vjenčanog prstenja i cijela kokoš. U trgovinu su dolazili iz unutrašnjosti, iz Sarajeva i iz većih, neopustošenih, bosanskih gradova, uglavnom muškarci u zrelijim godinama, vlakom, koji je često upadao u partizanske zasjede, a nekoliko bi ga puta pretresale lokalne ustaške patrole, vrebajući Srbe, Židove, komuniste ili vojne bjegunce. Išli su u “promičbu”, tako se to ne baš bezopasno putovanje zvalo. Gorko ruganje s propagandnim režimom Nezavisne Države Hrvatske, tim vjekovnim snom hrvatskih naraštaja, odsanjanim zahvaljujući vođi Velikoga Njemačkog Reicha Adolfu Hitleru, a možda i ruganje sa samima sobom, jer se, eto, kokošja jaja plaćaju suhim zlatom.

U našoj hrvatskoj, ali i široj južnoslavenskoj tradiciji, zlatni i srebreni nakit već stoljećima ima važnu ulogu unutar obitelji. Zlatnina i srebrnina se dariva i nasljeđuje. Najmanje važna njezina svrha je u kićenju. Većina tih lanaca, narukvica, tijara, ogrlica nijednom (ili samo jednom, obično u prigodi vjenčanja) ne bude nošena na sebi. Nakit stoji u drvenim škatuljama i seharama, u kutijicama od morskih školjki, sakriven u dnu ormara, ili izložen u dnu psihe sa zrcalom, i služi kao nekakav krajnji zalog životne sigurnosti, “za ne daj Bože”, u slučaju rata, zbjega ili neke druge velike nesreće. Ali njegova najvažnija funkcija je nešto drugo: u porodičnom nakitu, u svoj toj zlatnini i srebrnini, često je upisano svo naše sjećanje. Svaki naslijeđeni prsten, svaki lanac, vežižica i svadbeni vrenćin, bio vrijedan cijelo bogatstvo i pamtio vremena Dubrovačke republike, ili je samo jeftina replika, kupljena na Stradunu sedamdeset i neke, u sebi ima upisanu priču. Od takvih je priča sačinjena porodična memorija, identitet nekog doma, njegova povijest. A zbir takvih povijesti čini najtačniju, premda nenapisanu, hrvatsku (srpsku, bosansku, balkansku…) povijest. U narodu koji je neispisan, čak i ako nije nepismen, više je historijskih podataka u jeftinoj damskoj kutijici za nakit, nego u ono malo njegovih knjiga. Izbačenih, odnesenih nekamo, kada je antikvarnica pretvorena u lomionicu sjećanja.

U posljednjih nekoliko mjeseci u širem središtu Zagreba na mjestu doskorašnjih kafića, parfimerija, obućarskih radnji, šnajderaja, butika, otvoreno je nekoliko stotina lokala gdje se otkupljuje zlatnina i srebrnina. Tu Zagrepčani i ljudi iz okolice dolaze u promičbu, gdje za sitan novac rasprodaju jedinu svoju stvarnu povijest. Nakon što tu ostaviš naslijeđeni lančić, trudiš se da što prije zaboraviš i njegovu priču. Zato što te boli duša, jer si za tri jajeta, za jednu kokoš ili za neplaćene račune za struju i telefon, morao dati nešto čime se mjeri tvoja dubina, na način na koji se dubina neke kulture mjeri svim njezinim, dobrim i lošim, knjigama.

Ti lokali u kojima neznani mešetari, ugodnici i miljenici gospodara zaborava, otkupljuju zlato i srebro strahotna su slika hrvatske ekonomske krize. Građani su prisiljeni da svoje obiteljsko blago pretvaraju u – govna. Ono što danas dobiju, već sutra poseru. A vlasti se prema ovome “fenomenu” odnose na jednak način kao i vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema promičbi, u zimu 1943. Slijepe, gluhe i nijeme za tu crnu burzu, kao i za ono što će, nužno, uslijediti. Naime, i te 1943. građani su se, nakon što bi rasprodali svo porodično zlato, često znali odati pljački. Zato su promičbenici, na put u Slavoniju, u lijevom džepu nosili svoje zlato, a u desnom nož. Ljudi bez sjećanja kolju lako i u samoobrani.

www.bloodhoney.com