Bilo bi genijalno kada bi čovjek mogao odvojiti barem jednu godinu života za potpunu pasivu. Prekinuti kontakte sa znancima, drugovanja s prijateljima svesti na minimum minimuma, napustiti obične poslove kojima se bavi, pa onda samo sjesti negdje sa strane i promatrati. A bilo bi idealno kada bi tijekom ovog uzdržavanja taj čovjek živio u kući, kada bi ta kuća imala vrt s nekoliko voćaka i pokojim cvijetom, da može motriti kako sve to od proljeća prema jeseni polako raste i sahne. Da može gledati i prema unutra i prema van. Ovi redci u svjetlu današnje ekonomske situacije zvuče cinično: mnogi su ostali bez znanaca ostavši bez posla, a i prijatelji u suvremenom plošnom poimanju te vrste odnosa nestanu kada vam se stanji lisnica, tako da danas doista mnogom građaninu Hrvatske ni ne preostaje ništa drugo nego da sjedne na klupicu i motri kako trava raste. Samo, u takvim je okolnostima to nemoguća zadaća. Mi mislimo na svjestan izbor: jednom je potrebno podvući crtu, povod za podvlačenje crte može biti bilo što, a samo onaj tko je već mijenjao dušinu košuljicu zna koliko je bitno izmaknuti se, stati, i onda što je mirnije moguće gledati ove jednostavne domaće stvari oko sebe. Prvo što ćete tada osjetiti možda bi bilo zgodno i točno nazvati približavanjem prisutnosti.

Bio mi je bratić, najstariji sin mamine starije sestre, i bio je prvi unuk u obitelji, onaj kojemu se najsvježije radovalo. Imam ispred sebe požutjelu fotografiju na kojoj su tetak, tetka, on i njegova tri godine mlađa, već tada smrknuta sestrica. Na fotografiji mu je oko pet godina. Tetak i tetka, mladi, još im preko usana nisu prešle one gorke kriške, koje svima, bez iznimke, skupe usta. Život je velemajstor u skupljanju usta, i svima ih stisne, samo mu treba dati vremena. On gleda ustranu, a umišljam si kako bi čak i netko emocionalno nezainteresiran morao primijetiti da taj dječak ima vrlo inteligentne oči. Pogleda uperenog negdje udesno, kao da ga iza fotografa nešto zabavlja, prema gore, stidljivo i istovremeno samosvjesno, doimao se kao neobično starmalo dijete koje bi vam već tada moglo reći nešto što je teško čuti na pokretnoj vrpci govorne ponude svijeta, u takozvanom koterijskom čavrljanju, babilonskoj zbrci koja se od one biblijske razlikuje jer je ova naša nastala u okvirima i granicama jednog jezika.

Zamislite zemlju gledanu odozgor. Jedan letimični panoramski snimak pokazao bi nam da se oni nalaze u Požeškoj kotlini, u Požegi, tada Slavonskoj Požegi, gradiću okruženom planinama, koji čak i u samom središtu ima brdašce, a i inače je sav prosut po brijezima i padinama gorja koje ga okružuje. Kao da su nekom džinu ispale kockice koje su se nemarno rasule po okolini, pa su to sad kuće koje nastavaju ljudi. Pjesnik Boro Pavlović napisao je: Ja volim taj kraj/Taj raj. Ne znam čemu prije da se naklonim, pjesnikovoj bolno jednostavnoj ljubavnoj izjavi, toj orahovoj ljusci u koju je smještena Požega, njenoj ljepoti, ili ljepoti kraja u kojemu se zbiva ova minula priča. Usnimak je načinjen davno, prije više od četiri desetljeća, prometovalo se malo, veće distance prevaljivale su se takozvanim šinobusima, a konjska je zaprega spadala među obavezne, tipične prizore. Mi putujemo kroz vrijeme: naredna slika pokazuje dva momka, jedan je u ranim dvadesetim, drugi je na samom kraju osnovne škole. Iako stalno ističemo kako slike navodno govore više od tisuću riječi, sada kada ovo pišem znam da bih dao sve slike koje imam za nekoliko tada izgovorenih riječi. Na kraju će, doista, ostati samo riječ, danas kada nas znanost poučava da je na početku bio jedan veliki fleš što je slikao bezdane, sa svima nama embrionalnima u njemu. Fotografija, dakle, prikazuje dva mlada čovjeka kako stoje na samom ulazu u veliki, pravi život, no mi bismo u ime točnosti morali reći da obojica imaju onaj izgubljeni pogled kakav mogu imati samo oni povlašteni nesretnici koji znaju da je odrastanje jedan veliki izgon iz kraljevstva djetinjstva.

Rodbinske veze su, naravno, besmislene. Sve što nije ožareno duhovnom bliskošću drugorazrednog je značaja. I što je čovjek na svome putu dalje odmakao sve je manje oko njega statista koji su ga okruživali u djetinjstvu: ono što se ističe kao pravilo sretna je iznimka. Harmoničan odnos prema gore i prema dolje, spram roditelja i spram djece. Da ne govorim o prijateljima iz osnovne škole! Jednostavno smo se rasuli kao živa, ma koliko bila mala posuda u kojoj smo se zatekli. No to nam se rasipanje događa i u vlastitom dvorištu. Čitao sam svojedobno uspomene jednog značajnog pisca, nekoga za koga se ne bi moglo reći kako je u duhovnom smislu zakržljao, i smijao sam se kada se žalio na svoju djecu: kao da su vragu ispali iz torbe, jadao se ovaj, po iskazima brojnih svjedoka, inače tolerantni i susretljivi čovjek. Vjerojatno se toj stranjskosti koju je moguće osjetiti u blizini svoje krvi ne treba previše čuditi: genetski, sve je to statistika i sve su to bačene kocke s bezbrojem mogućnosti. I svaki će iole mudar čovjek prestati inzistirati na razumijevanju u okruženju s kojim ga ne povezuju one okom neprimjetne, duhovne niti. Lako je moguće u nekakvoj nategnutoj gnostičkoj tradiciji pomisliti da nam je dom dan samo da bismo u kontrastu spram iluzija koje smo u vezi s njime gajili snažnije osjetili posvemašnju izgubljenost. Bog bi onda bio zli demijurg koji nam na vašarištu života prodaje šarene laže, i umjesto ljubavi daje licitarska srca puna povratnih očekivanja i kompliciranih uloga što ih, odreda, valja ispuniti da bi se moglo ostati u pripadajućoj obiteljskoj ergeli.

Jedna od najgroznijih riječi je: razočaranje. Raz-očarati. Biti osiromašen ni manje ni više nego za očaranost. Strašna riječ, čije smo dubinsko značenje osjetili svi na svojoj koži. Sve odjednom bude lišeno svoje čarolijske dimenzije, i život se počne runiti, gubeći svoju pozlatu. Svijet se odjednom sklopi kao školjka i uskrati vam sve svoje radosti. Vi znate da je unutra u oklopu onaj vječni bal, veliki krešendo proslave života, vi vidite da cvjeta cvijeće i da se oko vas roje dokazi vječne ljubavi, ali vi više ne znate onu jednu jedinu riječ koja može nagnati školjku da se otvori, vama je postalo nedostupno ono kako. Inače, sve je ostalo isto, sve je na broju, jedino što se ne zlati iznutra, kao što se sjećate da se zlatilo. Nekako, što sam stariji, sve sam uvjereniji da je ovo stanje sljepila za svjetlo koje svijetli iz dana, iz stvari, iz ljudi, iz knjiga, da je to nestajanje osjećaja za ove brojne svjetlosti zapravo živa smrt. I da su to nekada ljudi znali, da je moguće biti živ a biti mrtav, što smo mi, kao i gomilu toga ostaloga, u današnja brza, površna vremena jednostavno potisnuli i zaboravili. Pa onda nekako po osobitom dobru pamtimo one koji su nam donosili svjetlo, ili nam pomogli uočiti žarenje iz svijeta, žarenje čijem je uočavanju skoro sve od čega je sastavljen normalan život gotovo nepremostiva prepreka.

I na koncu, taj moj bratić, koji je u međuvremenu u mojim sjećanjima poprimio mitske razmjere, koji je gotovo pa lik u smislu u kojemu se u književnosti pojavljuje lik, i koji je od mladih dana predano radio na pojačavanju onog nutarnjeg svjetla što ga se svi sjećamo i što ga nazivljemo sviješću, a pojačavao ga je takvim intenzitetom da je njegova svjetlost, njegovo oduševljenje tom svjetlošću, njegov mir što ipak ima i tračaka svjetlosti u ovolikim količinama mraka, mogao prelaziti i na druge. Uvijek sam žalio što ne piše. Sve do prije koju godinu. A onda mi se učinilo da je on uspio od života napraviti Djelo, da je uspio transmutirati riječi u življenje koje nije puki stav, koje ni na jednoj točci nije opozicionarenje, za koje ne možemo reći da je predaja, koje je u svojoj ukupnosti jedno veliko, nesezonsko, cjeloživotno povlačenje od svijeta i sjedenje u vrtu i puštanje golubova, bez ambicija, osim težnje za još više mira, bez jala, osim osjećaja da je strašan ovaj rasplet čovječje sudbine na Zemlji. Naravno da će suvremenom ironičaru što se ne usuđuje odživjeti ni jedan odgovor, koji iz činjenice da zna brojna pitanja krivo zaključuje da je nemoguće znati sve, ovako opisan čovjek izgledati kao puko hipostaziranje mutnih mističkih poriva, kao nešto što nema niti može imati utemeljenja u stvarnome životu. Stvar je u tome da postoje ljudi koji sve mogu osjetiti. I mi to znamo. Ako ikada, to je u trenutku u kojemu izdamo sebe. Tada znamo sve i to u svim pravcima. Tada sve predosjetimo. Onako kako životinje osjećaju potrese – unaprijed, kod ljudi i unazad, s nekom mutnom neuropatskom uspomenom gena na sve bivše razorne potrese, sa dušinim kracima prosutim oko sebe onako kako su se onom džinu kada je prolazio Požegom iz ruku malarmeovski prosule kocke, pa sad u tim kockama stanuju ljudi. E, jedan ne stanuje više u svojoj kocki. Po njega je prije nekoliko tjedana došao onaj najozbiljniji gost, kojega je moj bratić već dugo čekao na vratima, imam dojam da se za taj susret spremao od najranije mladosti, što ni mrvice nije oduzimalo smislu koji ga je – barem tada – nadahnjivao. Mi putujemo kroz vrijeme i onda prestanemo putovati. Kontrolor nas skine sa šinobusa koji ide unazad, u prošlost, u vrijeme koje se zlati, gdje jedemo kruh koji se sjaji, i gdje je općenito više svjetla nego u ovoj tami koja se skuplja oko stvari i pojava. Požeško gorje, gdje svako brdo izgleda kao govedo, gdje se svaki proplanak doimlje kao debeli prostrti tepih, u svoju je utrobu primilo nesvakidašnjeg sustanara. Ja znam da on u ovome času nekome prenosi vrlo važnu poruku.

Očiju ne mogu skinuti s Reutersove slike u novinama: na budimpeštanskom aerodromu rodbina dočekuje Andraszyja Tamasza, koji je izronio iz sibirskoga beskraja nakon više od pola stoljeća! Čovjek ima sedamdeset sedam godina, sjedi u invalidskim kolicima, na glavi mu štofana kapa koja se u mom djetinjstvu zvala mica, odjeven u očevidno novu, preširoku košulju, nevičan kravati, čiji je razvezani čvor spao i jedva viri ispod izreza demodiranoga pulovera, kakav smo “dužili” u JNA na kolašinskim studenima… Dok svi na slici, refleksom Tome apostola “nevjernoga”, pružaju ruku da ga dodirnu, on odozdo upravlja na njih pogled za koji je nemoguće reći što izražava, tek vidi se da samo što nije trgnuo u plač.

Po onomu što novine pišu, Andraszy Tamasz mogao je početkom Drugoga svjetskog rata biti klinac od osamnaest-devetnaest godina, kada je kao vojnik prohitlerovske Hortyjeve Madžarske bio poslan na istočni front. Rusi su ga zarobili, prošao je logor, a kasnije prebačen u psihušku (psihijatrijska ustanova, kakvih je u sovjetskoj Rusiji bilo bezbroj, i koje su bile strašnije od zatvora). Tamo ga je nedavno pronašao i “oslobodio” jedan britanski novinar.

Puno je mladih i ludih nevoljnih našijenaca bilo među Andraszyjevim ratnim kameradima. Ugrabivši vlast u Hrvatskoj i Bosni na njemačkim tenkovima i talijanskim istočnojadranskim apetitima, Pavelić je morao vraćati mnoge dugove. Jedan od njih bilo je i slanje živoga topovskog mesa na istočni front. Već 16. srpnja 1941. tamo je otišao legendarni 369. ojačani puk – specijalno formirana jedinica, u kojoj se pomno pazilo na etnički sastav. Osim Hrvata, tu su mogli biti još samo eventualno Ukrajinci i ruski izbjeglice, a trećina sastava bili su bosanski Muslimani. Pošto su i Hrvati u ogromnoj većini dizani iz Bosne, u postrojbi bilo je praktično najviše Bosanaca. Puk je stalno ojačavan, pa je u kolovozu 1942. već imao 6.300 ljudi.

Borili su se, kaže predaja, u svim najtežim bitkama i na svim najtežim mjestima. Baš kao i njihovi prethodnici pod K.u.K. fesovima u Prvomu svjetskom ratu, koje danas Izetbegovićev vojni protokol redovito svake godine slavi kao “pobjednike Monte Melette”. U sastavu Šeste armije feldmaršala von Paulusa držali su i one posljednje linije u bitki za Staljingrad, bitki za koju se kaže da je preokrenula tok Drugoga svjetskog rata u Evropi.

Nitko nikada o njima neće znati ništa: što su sve prošli, i kako su nestali. Čak – ni kako su se zvali i gdje su im bili kućni pragovi, svi ti bezbrojni priprosti seoski joze, ante, stipani, ti omeri, ibre, halili… Njih lično nitko ionako nije pitao ništa, a historijski – oni su sramota roda, ratnici na krivoj strani, sluge đavolove. O njima se nije govorilo, za njih se nije pitalo, njihovi grobovi nikomu nisu bili važni.

Ipak, priča sasvim ne skončava pod Staljingradom. Onaj njezin dio, koji se nastavlja, čudniji je od svakoga filma. Izgubivši nepojamno veliki broj ljudi u staljingradskoj i drugim bitkama, Rusi su poveli ogromnu akciju sabiranja i regionalne klasifikacije upotrebljivih ratnih zarobljenika. Tako su se rijetki preživjeli ispod Staljingrada našli u širemu društvu, od kojega je 1944. formirana tzv. Jugoslavenska legija. Kada se postrojila 16. travnja 1944, brojala je 1543 vojnika: 775 Hrvata (zapravo, Hrvata i Muslimana tretiranih zajedno), 440 Slovenaca, 293 Srbina, 14 Židova, 10 Slovaka, 3 Rusina, 2 Madžara i 1 Crnogorca. Tu se pojavljuje i neobični oficirski lik: za glavnoga vojnog organizatora i prvog komandanta Legije Rusi su postavili potpukovnika Marka Mesića – čovjeka, koji je bio jedan od zapovjednika 369. puka i preživio Staljingrad, a Rusi ga zapazili i sačuvali kao izuzetno sposobnog vojnika. Da ne bi bilo ideoloških zastranjenja, za komesara Legije postavili su nekoga provjerenog sovjetskog partijca.

U sporazumu s Titom jedinice Crvene armije  u jesen 1944. unišle su u Srbiju sa istoka i krenule prema sjeveru, na Beograd. U bitkama protiv Nijemaca i četnika za oslobađanje nekih gradova u unutrašnjosti Srbije (na primjer, Čačka), te i samoga Beograda, sudjeluje veoma uspješno Jugoslavenska legija, koja sad broji skoro tri tisuće ljudi, a njezina zapovjednika potpukovnika Mesića, i njegova pomoćnika kapetana Milutina Perišića (Srbina) u svojim službenim izviješćima mnogo hvali sovjetski general Birjuzov, jedan od komandanata u tim operacijama.

Što je bilo s Mesićevim “jugoslavenskim legionarima” nakon oslobođenja Beograda, i kasnije, nakon završetka rata? Nikada nitko u cijeloj poslijeratnoj službenoj jugoslavenskoj javnosti nije te ljude ni spomenuo. Jesu li se uopće vraćali svojim kućama, svojim obiteljima? Ili su se rasijali po svijetu, moguće vođeni stečenim desperadoskim mentalitetom? Ili ih je, što jest užasno, ali nije nemoguće, okrenulo natrag – u Sibir. Aleksandar Solženjicin, kada sistematizira najveće valove priljeva novih robijaša u Arhipelag Gulag, piše: “Od kraja 1944, kada je naša armija prodrla na Balkan, a naročito 1945, kada je ona stizala u Srednju Evropu, duž kanala Gulaga poče da kulja nova bujica…” Solženjicin, doduše, govori uglavnom samo o Rusima, koje Staljinova mašina nemilice kupi i vraća u “rodinu” – o nekadašnjim “bijelim” emigrantima i o Vlasovljevcima, koje su Englezi perfidno izručili Crvenoj armiji u Austriji (i na istjerivanju čije pravde je sav imetak izgubio britanski grof Nikolay Tolstoy). Ono što Solženjicin u svojoj ruskoj nacionalističkoj mega-optici ne vidi – to su gomile naših bijednika raznih “identiteta”, od kojih su se mnogi po logici stvari morali naći u toj “novoj bujici” u proljeće 1945…

Jedino što sam, raspitujući se s vremena na vrijeme o ovoj fascinantnoj temi, uspio saznati, bio je podatak (tko zna koliko vjerodostojan) o sudbini zapovjednika Mesića. Ispričao ga je partizan i nenadmašni usmeni pripovjedač pokojni Mladen Oljača, kada smo uoči ovoga rata sjedili u hotelu “Tomislav” u Duvnu zbog neke književne večeri. (Čuj, u Duvnu! Dvaput sam morao pročitati ovu rečenicu, jedva povjerovavši u mogućnost da je istinita!) Dakle, Mesić je nakon rata odlikovan visokim vojnim odlikovanjem SSSR-a, imao je odličnu ponudu da nastavi karijeru u Sovjetskom Savezu, nije ju prihvatio već je tražio da bude penzioniran i da živi u Jugoslaviji, složivši se da to onda mora biti u anonimnosti. “Eno ti ga, mislim da je i sad živ, mogu ti naći njegovu adresu u Zagrebu” – završio je Oljača.

Svojevremeno, kada se, nakon dvadeset godina provedenih u Gulagu, 1956. u Zagrebu pojavio stari austrijsko-hrvatski komunist Karlo Štajner, Miroslav Krleža je čudesnost i tragičnost toga događaja i te sudbine sažeo u sliku: “Ruka iz groba!”

Izbezumljeni starac u invalidskim kolicima na peštanskom aerodromu – još jedna ruka iz groba – izbavio se iz jednoga svijeta, koji ni po čemu nije bio njegov, a u kojemu je proveo cijeli ljudski vijek, da bi ga zamijenio za drugi, kojemu više ne pripada ni po čemu: apsurdna sudbina. Je li taj prizor u koji gledam na novinskoj fotografiji – sukus, kvintesencija Stoljeća? Stoljeća, koje se ponadalo da završava brisanjem Berlinskoga zida, a završilo je ljudskom hekatombom u Srebrenici.

(2000)

Dodatak iz 2010. Nedavno sam dočitao knjigu Anthonyja Beevora Staljingrad. U toj knjizi čudesne preglednosti, iscrpnosti i objektivnosti, pisanoj majstorski čitkim rukopisom, Hrvati se spominju samo na tri mjesta: kada je 24. rujna 1942. Pavelić doletio da preda vojnicima odličja, kada se govori kako su nakon kraha zajedno s rumunjskim i talijanskim zarobljenicima imali povlasticu da rade u kuhinjama, te u trenutku kada se, prije sloma, donosi odluka da se izvuku njemačke medicinske sestre kako ne bi Rusima u ruke pale. To mjesto vrijedi citirati u cjelini: “Premda je učinjeno sve da odluka ostane tajnom, časnici iz  hrvatskog 369. pješačkog puka doznali su za nju i pokušali nagovoriti Luftwaffe da izvuče i  njihove ljubavnice, preobučene u bolničarke. Poručnik kome su se obratili divio se Hrvatima kao vojnicima i obećao je da će im pomoći. Pukovnik se, međutim, strogo držao moralnih načela. ‘Ali uopće nije bitno’, odvratio mu je poručnik, ‘jesu li one hrvatske kurve, njegovateljice ili što mu drago. Moramo ih izvući kako bismo ih spasili od Rusa.’ Pukovnik nije pristao. Poručnik je kasnije ipak posumnjao da su Hrvati uspjeli prokrijumčariti prilježnice na zrakoplove.” Nitko se nikada nije pozabavio, niti će, istraživanjem: tko su bile “hrvatske kurve”, otkud one uopće u tom paklu, je li koja preživjela…

Hrvati su tako zanemarljivi i nevidljivi u sintetskom, makro prikazu bitke za Staljingrad, da ih nema ni na kraju knjige u detaljnom tabelarnom pregledu njemačkih i sovjetskih postrojbi, niti se spominju u statističkom pregledu učesnika u bitki i njezinih žrtava na objema stranama. Ali, eto, ostali su zapisani po dvjema stvarima: kao “dobri vojnici”, brižni za “svoje ljubavnice”. Što bismo više!

U času dok mi Mladen Oljača priča o Marku Mesiću, on je već nekoliko godina mrtav i sahranjem na Mirogoju (1982), o čemu tada ne mogu znati baš ništa, kao ni o njegovoj teškoj sudbini nakon što je izabrao da ostane u Jugoslaviji. Oljača, koji jest njegovao partizanštinu srpskoga tipa (uostalom, razumljivu s obzirom na živo iskustvo Kozare 1942), umro je 1994, u sred rata. Živio je u Banjoj Luci, i pričaju da je bio tako ogorčen novočetništvom i šovinističkim divljanjem karadžićevaca po Banjoj Luci, da je znao nasred ulice vikati i psovati. Bilo bi nekako i tužno i lijepo da je ta predaja istinita.

Pjesmu koja slijedi objavio sam početkom 2006. kao uvodnik časopisa u kojem sam tada surađivao. Njezin dio bila je i fotografija Nikolasa Sarkozyja, ružna i prijeteća, na naslovnoj stranici. Ime časopisa mi je, slijedom okolnosti, u međuvremenu prestalo biti važno, pa ga ne navodim.

Mislio sam da pjesma govori o tome kako jedna biografija može poslužiti kao komentar druge biografije i kako se, na različite i neočekivane načine, životi ljudi koji se nikada nisu ni sreli dovode u polemički odnos.

Tako, recimo, život Haydee Tamare Bunke i život tadašnjega francuskog ministra unutarnjih poslova, za kojega se očekivalo da će uskoro postati i predsjednik. Oboje su bili emigranti i tuđinci, nesigurnih identiteta, što je nju odvelo u revoluciju i u terorizam, a njega u politiku.

Ona je vjerovala u jednakost svih ljudi na zemlji.

On je vjerovao da su neki ljudi smeće i da ih valja počistiti s ulice.

Iako živimo u vrijeme (još uvijek) proklamirane jednakosti i slobodnoga prožimanja različitih kultura, identiteta i jezika, Haydee Tamara, koju je Che nazvao Tania, negativni je lik, dok je Nicolas Sarkozy pozitivni lik.

Bilo bi zanimljivo znati zašto.

Nakon što se na brutalan način obračunao s Arapima i crncima s ulica Pariza, i borbenu rasističku retoriku učinio bliskom sjajnim šarenim editorijalima, Sarkozy je doista postao predsjednik.

Pet godina poslije obračuna s Arapima i crncima, krenuo je u obračun s Romima, Ciganima, Zigeunerima – kako je taj narod imenovan u nacističkim koncentracijskim logorima. Po odluci francuskoga predsjednika, prije nego što bivaju protjerani, svakome će biti načinjen biometrijski profil, da se država zaštiti od mogućnosti da bilo koji od njih više ikada kroči na tle francuske republike.

Onim Romima koji su na ovo dobrovljno pristali, ta je republika isplatila 300 eura po glavi.

Svi oni državljani su Europske Unije, uglavnom Rumunji ili Bugari.

Europska javnost je sa čudesnim, budističkim mirom primila Sarkozyjev obračun sa Zigeunerima. To objašnjava zašto je danas Haydee Tamara Bunke negativan, a Nicolas Sarkozy pozitivan primjer potrage za europskim i svjetskim idealima i za osobnim identitetom.

Trebalo bi napisati pjesmu o zakržljaloj mašti čovjeka kojeg protjerivanje Roma iz Francuske ne podsjeća na moguće i bliske fatalne okolnosti vlastitoga podrijetla.

SMEĆE S ULICA PARIZA

Rođena 1933. u Argentini, roditelji njemački Židovi i komunisti
Izbjegli dvije godine ranije. Odrasta uz ušće La Plate
Između dva generalska udara. Četrnaest joj je godina
Kad odlaze u DDR. Roditeljsko domotužje ili komunizam
Ne zna se, ali nije to njezina zemlja ni jezik

U osamnaestoj piše molbu za prijem u Komunističku partiju
Umjesto pohvala međunarodnome proletarijatu, Lenjinu
I Walteru Ulbrichtu, umjesto njemačkoga gorkog iskupljenja
I svega onog što ostaje zapisano u molbama toga vremena, ona piše o svome snu
Da se vrati u Latinsku Ameriku i pomaže partiji i revoluciji
Domotužje ili komunizam, nikad to nećemo znati

Početkom 1961. stiže na Kubu, službe su uvjerene da radi za Stasi
U to vrijeme Castro još skriva komunistička uvjerenja
Ali njegov brat Raul prihvaća mladu Njemicu
I ona postaje sitna ali sjajna zvijezda revolucije, pouzdana i vješta agentica
Kubanske obavještajne službe

S proljeća 1964. šalju je u Boliviju, gdje uhodi tamošnji režim
Bez prave svrhe i cilja. Potom dolazi Che, ona se priključuje njegovoj grupi
U kojoj su veterani sa Sierra Maestre, heroji marša na Santiago i Havanu
Desetina bezvoljnih bolivijskih seljaka i francuski avanturist Regis Debray
Koji će od revolucije načiniti unosan biznis

31. augusta 1967, nakon povlačenja po šumama, izdaje i gladi
Bez revolucionarne baze i narodne podrške, progonjeni od bolivijske vojske
I agenata CIA-e, Cheovi ljudi upadaju u zasjedu. Izvještaj kaže da vladine snage
Tog dana nisu imale ranjenih, a niti je bilo preživjelih gerillerosa. Pokapaju ih
Kao prokletnike, bez znaka križa, imena i groba

Osam dana kasnije pronalaze unakaženo tijelo žene, njezino ime
Amerikancima već je poznato: Haydee Tamara Bunke, kubanski nadimak
Tania. Opijen pobjedom, general Barrientos, predsjednik Bolivije
Naređuje da joj se priredi kršćanski sprovod. Ta džentlmenska gesta
Prema ovoj Židovki, moguća je metafora jednoga života. Haydee Tamara Bunke
Bila je revolucionar i bezdomnik. Od prvoga će njezini ubojice stvoriti
Novi pop trend, pretvarajući Chea u Coca colu, a drugo će mijenjati smisao i bit
Kako se budu mijenjala vremena

Četrdesetak godina kasnije pojmu bezdomništva konačni smisao daje
Sin mađarskih izbjeglica, francuski ministar unutrašnjih poslova.
“Mi ćemo šmrkovima počistiti smeće s pariških ulica!”, govori taj polužidov
Dok u predgrađima Arapi i Crnci, općenito ljudi prljave boje kože
Spaljuju tuđe automobile. Bezdomnici kao i on, u vremenu u kojem je netko ministar
A netko smeće, i postoji sloboda izbora kakve nije bilo u Tanijino vrijeme

Možemo li žaliti sina mađarskih izbjeglica, kao što žalimo Taniu?
I kakva je zapravo sudbina Nicolasa Sarkozyja, budućega francuskog predsjednika?
Što će se dogoditi sa smećem iz pariških predgrađa, ako su smeće očajnici bez ideje
Ili ako ideja nije pomagati automobilsku industriju da više proizvodi
Hoće li i Nicolas na kraju završiti kao smeće, za utjehu mrtvima

Oni koji su tražili domovinu, nikad je nisu našli
Zato su propadale revolucije
Zato smo palili aute
Zato smo zazivali smrt
Njihovu i svoju
I uvijek bi se našla nekakva hulja
Naprimjer Regis Debray
Da na svako pitanje ima odgovor
Koji većina želi čuti

12. 01. 2006.

Među brojnim manifestacijama i aktivnostima organizovanim o petnaestoj godišnjici genocida u Srebrenici, pažnju sarajevskih medija posebno je privukao projekat njemačke nevladine organizacije Centar za političku ljepotu (Das Zentrum für Politische Schönheit) pod nazivom Stub srama. Ljudi iz ove organizacije ovako opisuju svoj projekat: “Stub Srama je metafora ogromne prevare Ujedinjenih Nacija u Bosni i Hercegovini kao i opomena svim osobama koje namjeravaju raditi u ovoj organizaciji. Plan projekta: konstrukcija dva gigantska svijetleća bijela slova u visini od preko 8 metara, sačinjena od 16.744 cipele (za 8.372 žrtve). Slova (jedno slovo U i slovo N) su narušena sa tri monumentalne rupe od metaka fiksno popunjenih autentičnom obućom pronađenom u masovnim grobnicama.”

Upoznao sam Phillipa Rucha, glavnog inicijatora projekta, prije nego je priča dospjela u javnost. On spada u one strašno posvećene tipove, sposobne da se u potpunosti angažiraju za stvar koju smatraju ispravnom. Ime Centar za političku ljepotu mi je zvučalo dosta blesavo, no iz razgovora s njim sam shvatio da on zbilja vjeruje u idejupolitičke ljepote. Shvatio sam također da ideja Stuba Srama za njega nije način da privuče pažnju na sebe, da on prema Srebrenici zaista osjeća stvarnu sućut.

Ipak, jedini pravi razlog zbog kojeg me je njegov projekt dirnuo su – cipele. Stub srama kao takav mi nije zanimljiv; hoću reći, da je kojim slučajem zamišljeno da se pravi od nekog drugog materijala, to ne bi bilo to. Ne znam, međutim, kako da objasnim zašto me je dirnula ideja o prikupljanju cipela. Htio sam napisati nešto o tome, pokušati u tekstu objasniti samom sebi šta me je tačno zapravo dirnulo, ali nisam.

Čitajući ovih dana ponovo Coetzeejev roman Elizabeth Costello, na samom početku nailazim na ovaj fragment o oznakama umerenog realizma: “Ponudi činjenice, značenja nek izrone sama. Postupak koji je prvi primenio Danijel Defo. Robinzon Kruso, nasukan na pustoj obali, pogledom traži svoje drugove s broda. Ali nigde nijednog. ‘Nikad ih više nisam video, niti bilo kakvog traga od njih’, kaže, ‘osim tri šešira, jedne kape i dveju rasparenih cipela’. Dve cipele, rasparane: time što više nisu par, cipele su prestale da budu obuća i postale znamenje smrti, zapenušani talasi smakli su ih s nogu davljenika i izbacili na obalu. Bez krupnih reči, bez bola i očaja, samo šeširi i kape i cipele.” (DŽ. M. Kuci: Elizabet Kostelo, Paideia, Beograd, 2004. p.7; prevela Arijana Božović)

U digresiji: i u prvoj sceni TV-serije Lost, cipela prestaje da biva obuća i postaje znamenje smrti. Coetzee mi je, dakle, objasnio zašto me je dirnula priča s cipelama.  Ima tu, međutim, još nešto. Defoeov Robinson Crusoe bio je nekoć u obaveznoj lektiri za peti razred osnovne škole. U mom sjećanju upravo je Robinson Crusoe posljednja knjiga iz lektire koju su pročitali svi učenici; poslije Robinsona Crusoea počinju prepričavanja, čitanje predgovora i sažetaka. Robinsona Crusoea pročitali su i žrtve i ubice, i oni čije su cipele u masovnim grobnicama, i oni čiji su im džonovi utabali tlo.

P. S.

Na engleskom se džon na cipeli kaže sole, što se izgovara [sōl], odnosno izgovara se identično kao riječ soul, što će reći – duša. Nije, čini mi se, bez vraga da su u govorudžon i duša praktično sinonimi.

U Jerusalimu, u zemaljskome,
koračam uzbuđen a sav loman –
obreh se ovdje gnan, bezdoman.
Al’ ko je ikad svoj na svome?

Ko zna kad izdan je, kad ubijen?
Hodaš pogružen ili zanesen.
Danas pred slikom Spasa svijen,
sutra već bombom raznesen.

Mislim na onu što čeka na me,
žalobna, sama međ ubicama.
Samo da ludilo ne svlada me,
da ne proguta cvrčka tama.

1995/2008.

Postoje stvari koje možemo znati i postoje stvari koje ne možemo znati. Možemo znati da je zbroj svih kutova u nekom trokutu 180 stupnjeva, ne možemo znati postoji li život poslije smrti. Ne možemo znati ni što misli kamen dok po njemu padaju velike krpe kiše, ni je li mu mokro. Ne možemo znati ni ima li bog zulufe duge kao Arthur Schopenhauer, ni kosu smeđu kao Alanis Morissette, ali možemo znati da je kružnica okrugla.

Jedini čovjek na svijetu koji to ne zna je moj instruktor vožnje, koji me u jurećem automobilu uvjeravao da postoji najisturenija točka na kružnici i da u trenutku s tom točkom na sljedećem raskrižju počnem motati kako bi se polukružno okrenuo. Tako on to tumači polaznicima svoje autoškole već pola stoljeća i obavezno dodaje kako dobar instruktor, eto, mora poznavati i geometriju. Platon mora da je odahnuo kad je ovo čuo, a ja se nisam pretjerano uzrujavao, zato što je moj instruktor odabrao uvjeravanje, umjesto obrazlaganja, a ljude možete uvjeriti u bilo što. Ja sam, primjerice, bio uvjeren da će instruktor ubrzo ušutiti ako na svaki njegov pobjedonosni poučak otklimam s odobravanjem. Tako je i bilo, a polukružno sam na kraju okrenuo uz pomoć eksperimentalne teologije i svijeta kao volje i predodžbe.

Dakle, između onoga što možemo znati i onoga što ne možemo znati nalazi se moj instruktor vožnje. Vjernik. A vjernik se o ponoru između stvari koje možemo znati i stvari koje ne možemo znati ne informira skicirajući silogizam ili računajući aritmetičku sredinu, nego kako jedino i može: sklapajući dlanove u smjeru neba. On vjeruje.

Vjerovati se može na silu, a može se vjerovati i onda kada se umjesto odgovora pitanje vraća kao jeka vječno živa. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne postoji razlog bez kojeg se ne može, nego upravo razlog bez kojeg se može. U boga se, naime, vjeruje jer razloga nema i ne može ga biti. Motivi su nešto drugo.

Upravo su zato i ateisti vjernici. Oni nisu, kako u nedavnom intervjuu svečano objašnjava jedan hrvatski teolog, nevjernici, nego bezbožnici. To riječ ateist doslovno govori. Naš teolog laže zato što je već hiljadama godina u interesu opstanka deističkih religija, dakle, onih koje počivaju na bogostvoritelju, da se vjera odnosi isključivo na vjeru u boga. A kako za božju opstojnost ni dokaza ni razloga nema, tako i ateisti mogu samo vjerovati u svoje bezbožništvo. Njihovo je nijekanje ispovjedno i po tome između ateista i katolika nema nikakve razlike.

Agnostici su, s druge strane, privremeni nevjernici i bezbožnici. Njihovo će vrijeme doći, makar na pet minuta. No, kako ga još nema, oni ne znaju što bi rekli o svojoj tjeskobi. Neko biće koje je skrivilo zvijezde i munje možda doista i postoji, no je li on bog, leteća ćabata ili bijela svjetlost, to još zasad ne znamo. Zato što vjeruju da će doći razlog njihove vjere, agnostici su zapravo vrlo nedomišljeni, jer dok koriste vjeru da na okupu drže svoju skepsu, oni zapravo čekaju da matematičari dokuče formulu inteligentnog dizajna. Nešto poput liberalnog tržišta, o kojem se nema tko brinuti.

Dugo sam boksao u ravnici.
Udarao rukama, točno i jako zrak i kišu, prašinu i prolaznike.
Dugo sam, stajao i skakao na jednome mjestu u pustinji,
lomio sjene što su se zabijale u moj gard.
Bio sam brz i jak, imao sam dobar rad nogu, vješto sam se
izmicao i, najvažnije, bio sam neumoran.
Nisam se osvrtao, gledao sam naprijed, kroz već raspadnute rukavice.
Znao sam zateći sunce na obzoru u tako nepriličnom stanju
toliko slabo, da sam potom
poput bijesna čovjeka ubadao šakama u njegovu ranu
dišući glasno, toliko glasno da je cijela
ravnica postajala moja.
Zvuk se odbijao od metalnih očiju zvijezda, i njih sam tukao u
dugačkim noćnim rundama, gotovo naslijepo
vrteći se kao kakav pauk
nasred ravnice
zamahujući
kidajući onu gumu u ustima
jednim jedinim vriskom.
Dugo sam boksao u ravnici, bio sam brz i zapanjujuće uporan.
Dugo.
Ali kad su se mravi, crni, bezobzirni mravi, pojavili niotkuda
i stali verati po mojim listovima i bedrima,
kad su zatamnili moje prepone, razmilili se među rebrima
znao sam da se sad moram pokazati,
udarati jače, da će mi uskoro ruke otežati, da ću
spustiti gard i dati da me to nenadano i strano čudo
pobijedi.
Dugo sam boksao u ravnici, sa šakama na kraju svijeta,
s grčem na licu i bez sna, a sad
ja podižem ruke, a oni već jedu rukavice.

Dobra i požrtvovna osoba bila je očeva tetka Paulina Slavka Jergović.

Časna sestra, najprije u Sarajevu, zatim u Zagrebu. Dvadesetak godina nakon njezine smrti znali bi me zaustavljati po Ilici i Kaptolu, i pitati je li mi što bila časna Paulina.

To sam shvaćao kao znak. Za života je bila dobra prema meni, a sada se, zahvaljujući njoj, nisam trebao osjećati kao stranac.

Postoji priča kako se teta Paulina zaredila.

Kada je pradjed Marko Jergović, poštar i kockar, osvojio najveći dobitak na lutriji u povijesti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa je kupio dvije kuće, i još mu je ostalo za dvije, nastavio se kockati i uludo trošiti, pa kad se novac naglo počeo topiti, i nakon što je Marko već prokockao prvu, onda drugu kuću, prababa Sofija ugrabila je potajice poveću gomilu novčanica i sakrila ih. Osim Pauline, imala je još četiri kćeri, da im svima dostane za život, a nešto da pretekne i za udaju.

Bilo je proljeće, novac je sakrila u peć. I nikome nije ništa govorila.

Tog je ljeta moj pradjed prokockao sav novac koji mu je ostao, i ponovo se živjelo od njegove poštarske plaćice. Ali stara se nije brinula: sakrila je taman koliko je sirotinji potrebno da ne bude sirotinja.

U Sarajevu rano zazimi. Već oko Velike Gospe jutra bivaju hladna, a znalo je biti da se u rujnu počne ložiti.

Jednoga je jutra, kada su otac i majka otišli u grad svatko svojim poslom, Paulina nasjekla drva u bašči preko puta, da se malo ogrije. Tako je, ne znajući, spalila novac.

Priča kaže da je to bio razlog što je otišla u samostan. Trebalo je ocu, majci i sestrama olakšati život.

Ova se priča može shvatiti na dva načina.

Na način nevjernika: to je priča o hudoj sarajevskoj sirotinji, o proleterima kojima ne bi bilo dosta ni kada dobiju najveći dobitak na lutriji, i o nesretnici kojoj nije na um padalo da se zaredi, nego bi se udala i narodila djecu, da jednoga septembra nije rano zahladilo.

I na način vjernika: za one koji iskreno vjeruju, mora postojati Božji naum u činjenici što je upravo Paulina, najplemenitija od pet sestara, bila zimogrižljiva. I svaka druga otišla bi u samostan, jer bi morala, pošto je spalila novac, ali u zloj sestri time bi zlo postalo još veće.

Ima li, barem u literarnom smislu, boljega dokaza Božjega postojanja?

Nisam vjernik, ali ne bih ispričao ovu priču da ne postoji drugi način na koji se ona može razumjeti.

Volio sam i poštovao tetu Paulinu, i bilo bi ružno da kažem kako je dala zavjet Bogu iz tako trivijalnih razloga, zbog slučaja, zbog novca i zbog sirotinje.

Ona je istinski vjerovala, i zato ova priča mora imati drugi smisao, bez obzira na to vjerujemo li mi koji njezinu priču pričamo.

Prva 24 sata

***

Detention girl
I say yeah, yeah, detention girl
Well she can lock me up, throw away the key
said it would be good for me oh no!
Detention girl
Oh Detention
Oh Detention
Detention girl
It hurts, so, bad
I’m so glad… treštalo je iz zvučnika po cijelom povećem stanu u sjevernom dijelu grada. Dwarves, opaki punk bend, baš onakav kakve je voljela kao tinejdžerica, a i sada, kao zrela žena, blizu tridesete, blizu tih čudnih godina u kojima, kažu, žene mogu sve, napokon uživaju u životu, znaju tko su i što žele…
– Ovo ti je moja punk čipka, a ako ti se malo zaplete jezik, možda izgovoriš i nešto drugo, ali ne smeta, sve je to rock and roll – govorila mu je mašući rukama u ritmu pjesme dok joj je on, klečeći na parketu podno kauča u dnevnoj sobi, ljubio gole noge od stopala sve do prepona.
– Ti se ne bojiš čipkastog rublja? – upita ga Lea iznenada luckasto i izazovno.
– Misliš ne bojim se u smislu da ga nosim ili da ga skidam? – uzvrati Goran pomalo nespretno, ali zafrkantski, i nastavi ozbiljno: – Ne, ne, volim ga skidati. I pamučno, tzv. obično, svakakvo.
– Onda si ti iznimka, ja i moje cure smo zaključile da se dečki zapravo boje čipke – izvergla ona.
– Znaš, te sekunde kad gaćice skliznu sa ženskih bokova – reče on uspravivši se na koljenima – kad se žena potpuno otkrije, mogu se usporediti s presvlačenjem zvijezda, kad neka zvijezda dobije drugu boju, crvenu umjesto žute, narančaste.
Klečao je tako pred njom, s rukama na koljenima, kao da je na ispovijedi, kao da upravo izgovara nešto što je zgriješio, nešto što dijeli samo s odabranima. A ona je bila ta, odabrana, divlja i nježna, njegova.
– Samo što to gore mnogo duže traje, a ovdje samo par sekundi, ali te su sekunde u glavi milijuni godina – dovrši on u zanosu gledajući je ravno u oči.
– Vau, koja opservacija, ali… – reče ona kratko, namigne mu i skrene pogled na svoje raširene noge.
Da, bio je to neobičan početak vođenja ljubavi, tzv. tulum odleđivanja uz vino i grubi punk, nakon sati šetnji i razgovora. Razgovora o bivšem dečku, njenom, prvom i jedinom. O njegovim bivšim curama. Ljubavi općenito, vezama, braku. O nečemu o čemu ni on s trideset i kusur i ona pred tridesetima zapravo nisu znali mnogo, možda i ništa. No, ipak su pričali, grlili se, nespretno, trapavo. Ipak…
– Odsad šutim – brzo će on i poljubi je u blago ocrtavajuću brazdu posred crnih bokser-gaćica s crvenim detaljima koji su izgledali kao nehajno prosuta nadrealna djetelina.
Kad ih je skinuo, bila je toliko mokra da se činilo da joj se mala preselila svuda oko njegove glave, propupala i rascvjetala se istodobno, i zamirisala tako da je nestrpljivo uronio cijelo lice u nju i nakratko prestao disati.
Objema rukama uhvatila ga je za obrijanu glavu i brzo pomicala lijevo-desno, stiskala ga bedrima i duboko uzdisala.
– Ooh, ooooh, Bože – daj, daj – oh, ne, ne – čuo je isprekidano kroz njezine prste na ušima.
Uranjao je u nju nosom, bradom i jezikom, i cijeli je prizor izgledao potpuno nestvarno, kao da se neko dijete mutant rađa naopačke.
Kad ga je, nagnuvši se malo naprijed, povukla na sebe, Leino je lice bilo posve crveno, užareno do točke taljenja. Hlače i bokserice skinuli su mu zajednički isprepletenim prstima i rukama i on je ušao u nju električan i velik. Bila je nabrekla, velika i gusta kao košarica iz koje u tankim vodopadima sporo curi vrući med. Žmirila je i ponavljala: – Daj, daj, daj…
Cijela soba odzvanjala je od njihovih uzdaha i glazbe, sve oko njih vrtjelo se kao na vrtuljku – prozori, zavjese, slike, knjige… Minute, sekunde… Brzo, brzo, brže.
Bez daha, u znoju, na vrhuncu izletjeli su, izišli iz svojih tijela, jer ona tada na milisekundu umiru. Umiru a da toga i nisu svjesna, nestanu, a sve što se dogodilo nikada neće zaboraviti.

***

Kad ju je pogledao u lice dok je jednolično i neobično mirno disala stisnuvši se uz njega u širokom bračnom krevetu, koji joj je ostao u naslijeđe iz prijašnje duge veze, vidio je tamne mrljice od popucanih kapilara na kapcima i ispod očiju. Poljubio ju je nježno nekoliko puta u ta u strasti “ozlijeđena”, ispucala mjesta i uz blago osvjetljenje nastavio proučavati njenu spavaću sobu. Što je novo, a što staro? Što joj je ostalo od bivšega? I je li baš u ovakvom položaju ležala kraj njega? Mijenjaju li žene išta od svojih tzv. rituala s novim muškarcem?
Bilo je tek oko jedan iza ponoći i nije mogao spavati. Sa svim tim pitanjima u glavi, ispružio se najviše što je mogao i ugasio lampicu kraj kreveta. Soba se spustila u mrak, a ona još niže, skoro na njegov trbuh, stavivši mu otvoreni topli dlan na desni bok.

***

– Ajme, sreća da je sutra nedjelja, valjda će to proći do ponedjeljka, pa neću valjda takva na posao – vikala je ujutro iz kupaonice dok se proučavala u ogledalu, opipavajući prstima tanku kožu ispod donjeg dijela očnih jabučica i onu koja joj je dopola pokrivala oba oka poput sjene. Bila je gola i gledao ju je s neskrivenom strašću i požudom. Nije se mogao suzdržati, palila ga je i na pogled, i gola, i obučena. Sklapao je oči i ponovo ih otvarao, gledao je samo jednim okom, pa drugim. Skraćivao i produživao njenu poludugu plavu kosu, šišao je na boy frizuru. Svakako mu je bila lijepa. To njeno nevino lice Djevice Marije, blijeda put, zategnuta koža kao da je od stakla. Prvi put u životu imao je osjećaj da bi za tu ženu bio spreman na sve. I uplašio se toga. I uživao u tom osjećaju.
Trenutak poslije već je bio uz nju i, obujmivši je nježno s leđa, šapnuo joj u uho: – Okupat ću te, uđi u kadu.
Blago okrenuvši glavu, samo se nasmiješila i odmah zakoračila prema zelenkastoj kadi. Uhvatila ga je za nadlakticu da si pomogne i već je stajala na glatkoj površini kade, gotovo se stopivši s bjelinom keramike na zidu. Samo su joj mali zeleni rombovi između većih ploha pločica stršali iz ramena, izlazili iz bokova i vrhova prstiju na rukama. Bila je okrenuta prema njemu i lijepe čvrste grudi nadimale su se sa svakim njegovim žudljivim pogledom. Nije ju ni dotaknuo, šutio je i gledao, a onda pustio vodu i prebacio na tuš. Najprije prstima lijeve ruke, a zatim i laktom, kao bebama prije kupke, isprobao je mlaz, te ga pustio po njenim listovima, pa po bedrima, pa…
Između nogu imala je samo tanku prugu dlačica, ošišanih skoro do kože i kad ih je zapljusnuo topli val, ljeskale su se kao dodirnute nekom čarobnjačkom tekućinom. Pustio je nakratko da se voda oblikuje po njenom tijelu, u žljebove, kanaliće i usjeke, a ona je sklopljenih očiju sve više ritmično stiskala gornji dio nogu, do koljena. Još je malo držao tako usmjeren mlaz, smješkajući se, zavirujući pod njene sklopljene kapke, te dohvatio malu spužvu i brzo na nju, ne ispuštajući „bacač zaljubljene vode”, iz plastične tube istisnuo malu mrlju pjene za kupanje. Kad joj je vrškom smeđe spužvice dodirnuo desnu bradavicu, lagano se trznula i zanjihala, ali nije otvorila oči. Uživala je u tom iščekivanju, tonula u taj vodeni svijet pun slatkih napada. Dok joj je zapjenjenom spužvom kružio po okruglom ružičastom vrtu, otisnutom na blijedoj podlozi dojke kao mali žig na papiru, imao je lice Marlona Branda pred Marijom u “Tangu”. Lice muškarca kojega izjeda strast. Koji guli kožu da bi došao do srca i umiva lice rukom nježnijom od anđela. Stajali su tako još kratko, prepušteni pokretima kojima više nisu vladali, kojima su znali lice, ali ne i naličje.

***

– Kako ti stojiš sa svojim knjigama, hoćeš li stići sve to napraviti u roku? – upita ga ona nakon što su se ponovo zavukli pod plahtu u sobi.
– Ma hoću, sutra ću potegnuti – odgovori on i rukom je privuče k sebi i čvrsto stisne. U uho joj šapne: – Pročitao sam i onih nekoliko tvojih pjesama…
– I? – odmah upita Lea.
– Super su mi, dosta crne, ali dobre. Moraš još pisati, poraditi na cijelom rukopisu. Ozbiljno.
– Ma ne, to ja onako, za sebe. Ja ozbiljno, za lovu, slažem reklame i reklamne spotove, a poezija mi dođe kao lijek, nekakvo samoiscjeljivanje. I ne mislim da je nešto.
– Dobro je, vjeruj mi – nastavi je uvjeravati on.
– Ok, napisat ću valjda još nešto pa ću ti pokazati – reče ona i poljubi ga u obraz pa u usta, s namjerom da što prije završe razgovor o toj temi. On je nešto pokušavao izgovoriti, no nastavila ga je ljubiti, ne dopuštajući mu da kaže bilo što, da udahne, izdahne, a onda se brzo sagnula kraj kreveta i dohvatila, očito prije pripremljenu, crnu svilenu maramu. Otvorena i vruća, sjela je na njega, prvo na trbuh pa na pubičnu kost, i lagano se pomicala naprijed-nazad. Kimnula mu je da podigne glavu te mu, nagnuvši se, objema rukama nabrzinu zavezala oči. Klekla je zatim bočno kraj njega, s jednom rukom na njegovim dlakavim prsima, a drugom u međunožju. Licem mu je polako klizila kanjonom između grudi i zaustavila se blizu pupka. U sekundi u njega mu je upuhala vreli dah, a potom ga ovlaš liznula. Spustila se niže, na trbuh, pa do „njegova veličanstva”, kralja izdužena vrata koji je žudio pogledati kroz nju. Razmaknula je malo usne i on je provirio u tamu njezina glasa. Dopola je zatim ispružila jezik i njime radila osmice oko njegove vlažne i ustreptale rozo-crvene glave, kao rajska zlatna zmija koja ne želi ništa znati o istočnom grijehu.
U svom nevjerojatnom mraku, počeo je micati kukovima, pomažući joj da mu „vladara” obujmi što čvršće, što dublje. Brzo, brzo, gore, dolje, kratko, kratko, pa gotovo do korijena. Brzo, brzo, on prolazi, ulazi, duboko, gleda umjesto njega, još malo, malo i – svjetlost je frcnula preko njega, na zid iznad njegove glave dok je, gotovo lebdeći, strgnuo maramu s očiju. Trzao se još nekoliko trenutaka i letio, kapao oslobođen u njenoj ruci. A onda su pali, spustili se, slegli, zalijepili se jedno za drugo, tiho i, činilo se, dovijeka.

Zadnja 24 sata

***

Noć je bila rana, ponoć blizu. Sjeo je za radni stol u svom podstanarskom stanu i počeo raditi na jednom od više rukopisa koje je morao pročitati i srediti za objavu u izdavačkoj kući u kojoj je bio zaposlen. Kad završi posao koji si je zadao, isplanirao je, pregledat će mail. Prije dan-dva bio je napisao lijepo dugo pismo Lei i pozvao je da se sutra ili preksutra napokon vide. Danima mu se već ispričavala da ne može, opravdavala gužvom na poslu. A strašno ju je poželio ljubiti, utopiti se u njoj. Kako mu je nedostajala…
Pijuckao je čileanski cabernet sauvignon, stavio slušalice na uši i s velike liste na laptopu pustio Calexico, Carried To Dust. Slušajući Man Made Lake, potonuo je u neku priču u rukopisu o tipu koji je zbrisao iz Sarajeva pod opsadom i pred djevojkom koja se htjela udati za njega. Čitao je, čitao, taj tip je otišao u Švedsku i počeo voziti taksi, a njegova bivša se udala. Čitao je, svirala je El Gatillo, rat je tutnjao, čitao, njezin muž je poginuo. Bože, malo kasnije i ona se ubila. Dok je otkucavala Red Blooms, on se vratio u Sarajevo zauvijek.
Pročitavši tu priču njemu potpuno nepoznatog autora, imao je osjećaj da je proživio cijeli jedan život, da se rodio i umro. Posegnuo je za čašom i ispunio usta vinom, mlačnom daljinom i tugom, i zadržao ga u ustima tako dugo da mu se činilo da se upilo u obraze, probilo ih i sad se kao krv slijeva niz obraze i vrat.

***

Malo kasnije, čim je otvorio mail, vidio je Leino tipično Teeebiii, nasmiješio se i odmah ga otvorio:

U Jazzu smo ukrali crni kristal
i zamijenili ga za moj zivot vjecne trudnice.
Zauvijek cu tako sacuvati
i sebe, i tebe, i oca kojeg nikad ne sanjam.
Tako ces zauvijek sacuvati one sto te
progone iznutra, tvoje sto te smrtno vole.

Saljem ti samo dio pjesme o tebi, o nama; ‘nama’ kojeg vise nema.

Smrznuo se u trenutku kad je pročitao prvu strofu pjesme i prvu rečenicu pisma. Ukočio. Gutao je daljnja slova, poželio sve pročitati u sekundi, a više nije vidio.

Nisam vise u Zagrebu, ovo sto sada citas napisala sam u Frankfurtu, dok sam cekela avion za Ameriku. Dobila sam jednogodisnju stipendiju i odlucila otici. A mozda i ostati. Tamo mi je, u Chicagu, frendica koja se udala za Amerikanca. Dosta mi je ove jadne i tuzne zemlje.
Znas, moram ti jos nesto reci. Nesto sto nisam u ovih par mjeseci. Nisam bila zbunjena, rasturena samo prekidom svoje dugogodisnje veze, time sto sam se napokon osjecala slobodnom, a nisam znala sto bih s tom slobodom. Ne, bio je tu jos netko. Prije tebe upoznala sam nekog i bila s njim. I zavoljela ga. Mislila da sam ga zavoljela, bolje receno. To s njim trajalo je, s prekidima, i dok sam se vidjala s tobom. Oprosti mi. Znam da sam kucka. Znam da je to strasno. Nisam znala sto napraviti, kako rijesiti tu zbrku. Bilo mi je lijepo s tobom. Divan si, njezan – poseban. Znam, sad mislis da serem, da lazem, i imas potpuno pravo to misliti. Ali, nije tako, nije. Oprosti, oprosti…

Potpuno mu se zamračilo pred očima. Pročitao je, a nije znao što je pročitao, nije htio znati, nije htio vjerovati. Odgurnuo je laptop od sebe po stolu i ustao, dohvatio već dopola ispražnjenu bocu i potegnuo iz nje skoro do kraja.
Zatim je opet sjeo i s bocom među nogama na stolici ispočetka pročitao mail, polako, rečenicu po rečenicu. Došavši do kraja, ponovo je ustao. Glavinjao je po stanu s bocom u ruci ne znajući što da učini. Bio je to šah-mat, bezizlazna situacija, kraj. Još je jednom potegnuo, ispraznio bocu i samo je ispustio iz ruke na parket. Sudar stakla i drva prasnuo je potmulo kao mina. Bacio se na leđa u krevet i u polumraku svjetiljke na radnom stolu zabuljio u strop. Nekoliko trenutaka kasnije trgnuo se i ustao. Otišao je po još jednu bocu crnog vina i nabrzinu je otvorio. Gusti cabernet slijevao se u njega u mlazovima, kao otrov, kao vatra. Sve je brže naginjao i osjećao se sve težim, lice mu se razvlačilo u čudni kez, nešto između plača i smijeha. Odložio je već napola praznu bocu na stol i počeo prekapati po CD-ima. Tražio je Dwarves, želio je da ga oni dokrajče, želio ih je slušati kao onda kad je bio prvi put kod nje, kad ju je prvi put skinuo, glasno i razuzdano.
– Gdje ste, u pičku? – mrmljao je.
– Aaa, evo, evo – ponavljao je stavljajući CD u player s divovskim zvučnicima. Uskoro je stanom zatutnjao punokrvni punk. Toliko je pojačao ton da se činilo kao da deseci gromova zaredom pogađaju zgradu. A on se valjao po podu, ustajao, skakao, vrištao, pjevao: the…I know a girl in this town / She likes to fuck when the sun goes down / She likes the rooftops / She likesoooor. Odmumljao je riječ koju nije baš razumio i nastavio: Suck that cock on the bathroom floor, pa se bacao po krevetu, posve izvan kontrole.
Susjedi su ubrzo počeli lupati sa svih strana, odgore, po zidovima sa strane, odolje. Nije prestajao, nije se obazirao, nije čuo i nastavio je bjesomučno skakati kao da je na stageu na nekom koncertu. Vrtjelo mu se u glavi, ali bio je potpuno uživljen, izgubljen. Dwarves su ljuštili vidljivu noć vani i onu nevidljivu u njemu.
Za dvadesetak minuta, kad je već bio potpuno iscrpljen i samo se valjao po podu, počela je zvonjava na vratima. Zvonila je policija, a s njima je bilo i nekoliko susjeda. Isprva ih nije čuo, i dalje je, poput nekog živčanog djeteta, puzao po podu.
A onda je nestalo svjetla, netko je isključio struju i čuo je žestoku lupu na ulaznim vratima. Oteturao je do njih i nekako uspio proviriti kroz špijunku. U hodniku je bilo svjetla. Vidio je policajce, susjede, te njemu čudne noćne ljude, čuo je: “Otvorite, policija!” Nikog nije vidio, ništa nije čuo. Otvorio je vrata, digao ruke u zrak i viknuo: “Predajem se!” te im svima pao u zagrljaj.

Sa popularizacijom printera i pojeftinjenjem turskog i kineskog pamuka, majice i svi drugi asesoari sa natpisima su postali odraz identiteta, afiniteta ali i animoziteta (tako se u Sarajevu skoro pojavila majica na kojoj piše Kaopakšu, što aludira na lokalni dizajnerski trio Kao Pao Shu, koji inače favorizira i režiserka filma Na putu J. Žbanić).

U neku ruku to vam olakšava komunikaciju s ljudima. Kao što normalna osoba nikad ne bi započela razgovor sa muškarcem ili ženom u majici na kojoj se veliča lik & djelo nekog od biranih ratnih zločinaca u regiji, logično je da prema nekome ko nosi, recimo, torbu sa printom Klimtovog Poljupca imamo određene simpatije.

Naprimjer, kada sam prije nekoliko godina počela da pratim seriju Battlestar Galactica, malo je falilo da na sve živo ne isprintam karakterističan crveni BSG logo. Zato što mi se serija strašno dopadala (i danas je volim) pa sam, prirodno, htjela da to čitav svijet zna. Kada god pogledam na BSG logo da se sjetim Starbak u njenom raptoru ili impresivnih sajlonskih centuriona.

Slanje poruka na ovaj način je samosvjesan, površan čin, oblik identifikacije s određenim fan klubom iz širokog popkulturnog repertoara. Drugim riječima, poruke na majicama, torbama i slično su neobavezne i već sutra mogu biti zamijenjene drugim bez ikakvih posljedica. Isto tako, ovaj tip poruka su dvostruki intensifajer, nije dovoljno da nešto volim već želim da to svi drugi znaju.

Zato mi je fotografija žene s torbom na kojoj piše I love islam bila malo neobična. Da na torbi piše I love muffins ili I love Hana Montana, to bih doživjela drugačije. Naravno da nije nebitno da ovakvu torbu nosi žena koja je pokrivena. U svakom drugom slučaju, da ona izgleda kao Lizbet Salander ili kao Branka Sovrlić, to bi se moglo protumačiti kao kemp. Ili, naprosto kao nemar jer postoje ljudi koji na te stvari ne obraćaju pažnju (kao izvjesni makedonski pjesnik koji je, kad sam ga upoznala, imao Oriflejm torbu, potpuno nesvjestan da se radi o švedskoj firmi koja proizvodi kozmetiku).

Ovakvu torbu na ovakvoj ženi, međutim, ne doživljavam kako neki slučajni izbor, a kamoli kao zezanciju.

Možda zato što islam ne poznaje ni humor ni kemp.

Da nije tako, zar bi na takav način bio tretiran Ruždijev roman Satanski stihovi? Isto tako, zar bi se tako dramatično doživjele karikature Muhameda u Jiland Postenu i zar bi uopšte bilo moguće da neko sa smislom za humor i neko ko sebe ne doživljava jako ozbiljno kao imam Zukorlić tako reaguje na fotomontažu u beogradskom Blicu?

Konačno, obrnemo li situaciju, islam ne podnosi sprdnju na način kako je to pravila Madona još 80-ih u svojim spotovima a da se neka umjetnica odrekne Muhameda kao što se Šinejd O’Konor odrekla Pape, završila bi kao Teo Van Gog. Sa svime se možemo zajebavati, sa Amerikom, Bušom, Isusom, Josipom Brozom, Kim Il Sungom, ali sa Prorokom Muhamedom i islamom baš i ne.

Danas nije lako biti poseban, odnosno, posebna i to dokazuju silni talent-šouovi, rialiti emisije i razne druge bizarije u kojima se ljudi takmiče da pokažu svoju originalnost. Asesoari s printom, između ostalog, služe upravo kao jedna od manifestacija vlastitog identiteta.

U slučaju žene s fotografije, sama marama naravno definiše njen identitet. Torba s ovakvom porukom je već intensifajer, kao situacija kad pišemo pismeni rad i naslov podvučemo dvaput. Da se zna da je to naslov. Odnosno, da volimo islam. Moguće da iza toga stoji i nekakav prkos ili bunt, no o prirodi tih nevidiljivih motiva možemo samo da nagađamo.

Natpis je, kao rijetko kad, ispunio svoju funkciju; osoba koja stoji iza toga jeste ispala posebna.

Kao što samu sebe posebnom smatra svaka žena koja nosi nikab.

O tome piše i Ajan Hirsi Ali u svojoj autobiografskoj knjizi Nevernica koja period dok je bila pokrivena opisuje kao želju da bude “čista” i “predana sluškinja Alahova” pri čemu je to za nju bio “uzbudljiv i snažan osećaj. Osećala sam se moćno: ispod tog zastora počivala je prethodno neslućena ali potencijalno smrtonosna ženstvenost. Bila sam jedinstvena. Samo je mali broj žena hodao tako odeven ulicama Najrobija. Najčudnije je što sam bila izdvojena, samosvesna. Slala sam poruku duhovne nadmoći – bila sam istinska muslimanka. Sve druge devojke sa belim maramama su bile detinjaste, licemerne. Sijala sam kao božja zvezda. Raširila bih ruke misleći da mogu da poletim.” (preveo Vladan Stojanović)

Ovo iskustvo sa pokrivanjem se Ajan Hirsi Ali desilo nakon genitalnog obrezivanja a nešto prije nego ju je brutalno pretukao njen agilni učitelj vjeronauke.

O jednoj drugoj potrebi za time da se bude tretirana posebno, govori i slučaj Nađe Dizdarević,  “aktivistice” i, “najpoznatije žene pod nikabom” u Bih. Nedavno se u Sarajevu digla prašina jer je gospođa Dizdarević željela da u Parlamentu prisustvuje raspravi o zabrani nikaba što samo po sebi nije ništa dramatično. Sigurnosnu je provjeru prošla bez skidanja istog jer, kako kaže, ti je ljudi poznaju već godinama. Međutim, ne poznaju je poslanici koji su u prostoriji vidjeli samo neko biće pod nikabom i mogli su samo da pretpostavljaju da se radi o Nađi D.

U intervjuu koji je dala povodom ovog nemilog događaja, gospođa Dizdarević se žali na tretman žena pod nikabom u Bosni, i povodom toga kaže kako su njena iskustva daleko bolja u svijetu nego u BiH. I dodaje: “Ja sam nikab stavila iz ljubavi i intimnih vjerskih uvjerenja i, naravno, ne očekujem da to ljudi shvate. Očekujem samo da me poštuju ovakvu kakva jesam. Ali, jesam naišla na mnogo bolje uslove vani, recimo, u Londonu, na konferencijama uvijek dobijem halal-hranu, posebnu prostoriju koja mi se dodjeljuje za molitvu itd. Čak sam znala upitati da li je potrebno da skinem nikab ako situacija to zahtijeva, odgovor je bio negativan, dakle, u većini slučajeva, a posebno na aerodromima, ne moram ni tražiti svoja prava, već ih unaprijed imam, odvedu me ljubazno u identifikacijsku prostoriju, a čak mi daju prednost pri pasoškoj kontroli u odnosu na druge. Vani se nikad nisam osjetila diskriminirano niti poniženo.”

Zastanimo na trenutak da bi izveli jedan mali eksperiment. Nikab ćemo zamijeniti sa, recimo, pirsingom (i izvršiti potrebna prilagođavanja). Zamislite, dakle, neku pankericu koja izjavljuje: “Ja sam pirsing stavila iz ljubavi i intimnih ideoloških uvjerenja i, naravno, ne očekujem da to ljudi shvate. Očekujem samo da me poštuju ovakvu kakva jesam. Ali, jesam naišla na mnogo bolje uslove vani, recimo, u Londonu, na konferencijama o mjestu Satane u savremenom društvu ja uvijek dobijem niskokaloričnu hranu i posebnu prostoriju u kojoj mogu slušati Merilin Mensona itd.”

Moram priznati da mi je nekako teško zamisliti da naša pankerica bude tako servilna i sama ponudi da prilikom prolaska kroz detektor za metal poskida svoje pirsinge, ali svakako bi bilo čudno da joj službenici Hitroua daju prednost u odnosu na ostale, stare i mlade, Nijemce i Marokanke, invalide i sportaše. Osim ako gospođa Dizdarević nije stara i nemoćna, trudnica ili osim ako joj je pozlilo pri pomisli na rentgenske poglede službenica, ne vidim nikakvog razloga da ide preko reda. (Također, blago njoj pa “vani” nikad nije iskusila diskriminaciju i poniženje, čime se ne može pohvaliti tako veliki broj ljudi, posebno sa bh pasošem.)

Isto tako, ne vidim nikakvog razloga da pokrivena žena s torbom “I srce islam” bude simpatična, a da za to nije dala neki konkretan povod osim ovog modnog. (Glavna “junakinja” ove slike, ustvari, nije pokrivena muslimanka već njena torba.)

Pored faktora autentičnosti, odnos fotografiranog objekta i njegovog okruženja je u raspravama o fotografiji kao mediju uvijek izazivao oprečne reakcije. U ovom slučaju, nesumnjivo da je sam kontekst bio bitan faktor za to neko dobije poriv da slika ženu s ovakvim asesoarom. Ona ne bi bila nikakva atrakcija, ni turistička ni kulturološka, u bilo kojem od gradova s većinskim muslimanskim stanovništvom, ali u Central parku, u blizini mjesta gdje su stajali tornjevi Svjetskog trgovačkog centra, ovakav natpis, moguće, demonstrira određen vid političke slobode. Ali, isto tako, i lucidnost nekog zanatlije koji se iz samo njemu ili njoj znanih razloga dosjetio da na torbu isprinta ovako nešto.

A to što se preko prpošnog printa I love islam njiše dječja noga, čitavu ovu fotografiju iz moje perspektive čini još ozbiljnijom.

To ne znam(o) sigurno, ali po cipelici možemo zaključiti da se radi o ženskom djetetu koje će, kako to već biva, biti odgajano u duhu religije njenih roditelja.

A to znači da će biti odgajana u duhu jedne mizogine religije – treba imati na umu da su sve  religije u biti mizogine – čiji je vrhovni manifest toliko opsjednut ženskom seksualnošću da u tom smislu odnos prema menstruaciji nije uopšte odmakao od tribalnih običaja o kojima piše Frejzer, religije čiji se savremeni “tumači” bave potpuno trivijalnim stvarima i koji će se, recimo, zauzeti za to da se muslimanski fudbaleri u Bundes ligi oslobode od posta (?!), ali kojima je zlostavljanje žena pod okriljem iste te vjere nešto sasvim irelevantno, religije u kojoj sve priče o nekakvoj spolnoj ravnopravnosti padaju u vodu samo pri pogledu na raspored sjedenja po džamijama, nefleksibilne religije čiji su sljedbenici toliko tvrdokorni da su statistički u svakoj novoj sredini najlošije integrisana nezapadnjačka populacija (ali ih to ne sprečava da na druge gledaju s visine), religije licemjerja i dvostrukih mjerila koja se bazira na nejasnoćama i sofizmima pa tako u Kuranu možemo naći pokriće za čitav niz neveselih aktivnosti zbog kojih se u uređenim društvima ide iza rešetaka, ksenofobične religije metafora i nejasnoća koja parazitira na sveprisutnom strahu od džehenema, đaura, seksa, svinjetine i, ponajprije, strahu od boga koji je, navodno, milostiv a opet sprema ražanj za one koji mu ne laskaju pet puta dnevno.

Stoga ovo srce na torbi, kao banalni ali univerzalni simbol ljubavi smatram apsurdnim i krajnje neprimjerenim.

I jedino za čime bih ja imala poriv jeste da djevojčici poput Alfreda Hičkoka koji je na jednoj livadi u Švicarskoj vidio dječaka u društvu nekog sveštenika dobacim: Bježi, dijete, bježi!

*

Tek je počeo Ramazan; sarajevske kafane nisu tako pune a na granapima stoje natpisi na kartonu Imamo ramazanskih somuna.

Sada je četiri sata ujutro i da neki prolaznik vidi svjetlo u mojoj sobi, možda bi zaključio da sam ustala na sehur, to jeste doručak. Istina, iz Travnika sam donijela već pripremljenu mješavinu mljevenog mesa sa začinima i lukom za jelo kojim moja mama tradicionalno započinje iftar. No ja ću ga iskoristiti za špageti bolonjeze.