Nas nekoliko takozvanih umjetnika,
takozvanih intelektualaca,
iz takozvane Bosne i Hercegovine,
iz grada u srcu pakla ovog takozvanog građanskog rata,
dobi jednog takozvanog sasvim fantastičnog dana
poziv takozvanog Evropskog građanskog foruma
da dođe na izvjestan važan skup
u takozvanu Francusku.

Otići odavde u Pariz
za mene je bilo ravno odlasku u besmrtnost,
putu u raj.

Nakon sedmodnevnog čekanja, na okupu,
i natezanja sa takozvanim mirovnim snagama UN
i takozvanim državnim vlastima,
bi nam saopšteno da od našeg puta
u takozvanu Evropu
nema ništa.

Pošto sam tako dugo izbivao iz kuće,
moja žena me primi kao povratnika
sa istinskog, dalekog puta,
ona – jedina ne takozvana,
a pred susjedima se gotovo postidjeh
što sam tako brzo, omalovažavajući ga, napustio Pariz,
vrnuvši se u mjesto neizbježne pogibije.

1992.

Jednog je davnog dana jedan Veliki pjesnik pljunuo. Došlo mu je to nekako, skupilo se u grlu, i on je napućio usta, hraknuo i izbacio povelik ispljuvak.

Pa šta? reći će čitatelj. Pljunuo, i točka. Kakve to ima važnosti?

E, počekajte malo. Vidjet ćete kakve to ima važnosti.

Možda bi to – štoviše, sigurno bi to bilo bez ikakvog značaja, da se tu nije našao Svjedok. A taj je ispričao, čak i objavio u nekim novinama, ili u nekom časopisu, da je vidio Velikog pjesnika kako je pljunuo. To njegovo svjedočanstvo postalo je važno. Postalo je dokument. Došlo je u ruke nekog povjesničara književnosti, ili književnog kritičara, svejedno. Taj se zamislio. Veliki je pjesnik pljunuo. To mora nešto značiti. I marljivom proučavaocu nije mnogo trebalo da zaključi kako je Veliki pjesnik tim gestom izrazio stav prema životu – životu koji je dostojan da se na nj pljune. Uz to, nije bio daleko od prijedloga da se taj ispljuvak uključi u pjesnikova Cjelokupna djela, ali se ipak uzdržao. I na tome bi i ostalo, stvar bi bila zaboravljena, da vrijeme nije učinilo svoje, naime, da pjesnikovo djelo i njegov život nisu skroz naskroz, uzduž i poprijeko, apsolutno temeljito proučeni. Reklo bi se da više ništa nije ostalo za proučavanje. A tako nešto povjesničari i kritičari ne mogu otrpjeti. Morali su o tom Velikom pjesniku naći nove probleme za proučavanje. I tada je jedan od njih naišao na dokument o pljuvanju.

Aha! rekao je. Evo problema! Kako to da ga nitko dosad nije zapazio? Veliki je pjesnik pljunuo, ali kakve su ga pobude na to natjerale? Kako je to uradio? Je li to bio izraz životnog spleena, mučnine, gađenja, bijesa? I – last but not least – koga je i što je imao u vidu? Na koga je, ili na što je ciljao?

Naš pronalazač problema napisao je o tome kratku studiju, i u njoj sažeto razradio sve vidove proučavanog pjesnikovog postupka, pruživši odgovore na pitanja koja je postavio, ali ne opredijelivši se ni za jedan od njih kao za konačan.

Studija je naišla na veliki odjek. Proučavanja su zatim išla u širinu i u dubinu. Neki stručnjaci izabrali su egzaktne metode, izašli na teren na kojemu se Događaj zbio, tamo gdje je Svjedok vidio Velikog pjesnika kako pljuje, odredili mjesta na kojima su se obojica nalazila, pa su nastojali da pouzdanim znanstvenim sredstvima ustanove u kom pravcu je Veliki pjesnik pljunuo, i tu su počele pucati tikve. Proučavaoci su se podijelili na nekoliko struja koje su međusobno žestoko zaratile. Oni koji su ustanovili da je pjesnik pljunuo na svoju lijevu stranu (oho-ho! na ljevicu!) bili su desno politički opredijeljeni. Oni koji su tvrdili da je pljunuo na desno (iha-haj! na desnicu!) pripadali su političkoj ljevici. A oni koji su smatrali da je pjesnik jednostavno pljunuo pravo pred sebe, nisu se zadovoljili zaključkom iz prve studije objavljene o tom problemu, da je pjesnik pljunuo na život nedostojan življenja – ne, oni su otišli mnogo dalje, ustvrdili su da je Veliki pjesnik pljunuvši pravo pred sebe pogledao istini u oči, uhvatio bika za rogove, ili, riječju, pljunuo na samog Boga. Ti su, razumije se, bili ateisti. I svojim rješenjem problema razbjesnili su religiozne mislioce. Rasplamsao se rat riječima. Padale su teške optužbe i uvrede. Predstavnici suprotstavljenih teorija, namećući svoja mišljenja o Problemu, borili su se za utjecaj kod nakladnika, za položaje u redakcijama časopisa, za mjesta na sveučilišnim katedrama, i pri svemu tome propisno su se međusobno ispljuvali.

Šta kažeš na sve ovo, čitatelju? Možda misliš isto što i ja – kako bi bilo dobro kad bi Veliki pjesnik mogao ustati iz groba i još jednom pljunuti!

U slobodno vrijeme, dok se odmarao od Boga, vjere i katekizma, jedan je njemački seoski vjeroučitelj odlučio da u ime hrvatsko brani svu Njemačku od potvore da je reciklirala knjige na slavenskim jezicima. I onda je to objavljeno kao glavni komentar u Jutarnjem listu, sve s fotografijom autora. Ali kako to već biva, najblesavije stvari u dnevnim novinama izađu bez uredničke nakane, gotovo slučajno, kao posljedica smjenjivanja dana i noći, pogubnog utjecaja južine, zlog duha vremena, blentavosti trenutka.

Vjeroučitelj je u svojoj pisaniji masno lagao, ali ne zato što je vajkadašnji običaj da neki Hrvat laže u korist Nijemca koji spaljuje knjige, nego, opet, iz puno blesavijeg i prostijeg razloga: poželio je obračunavati se sa Snježanom Kordić i sa mnom.

I onda je, valjda zbog profesionalne deformacije, đavla iz svoga radnog vremena zamijenio sabdžektom Kordić-Jergović u kompjutoru svog dokoličarenja. Njegovo dokoličarenje u novinama se našlo, doista, slučajno. Ne treba vjerovati u teorije zavjere.

Beskarakternim vjeroučiteljevim prijateljima, međutim, ne pomaže njihova što stečena što delegirana sapijencija. Da je drukčije, postupili bi mudro i predložili mu da u slobodno vrijeme igra golf ili čita Marxa. Ovo s obranom Njemačke od sotona s istoka nema baš previše smisla. A i prilično je bezbožno.

Ali cijela je stvar, ipak, bila dobra i korisna.

Shvativši da je presvijetli sve izmislio, u Jutarnjem listu sutradan su objavili priču Maje Weikert o knjigama kojih više nema. Reciklirane su, i to je dobro. Pepeo se ne bi mogao reciklirati.

Ljudi očito u knjižnici pronađu ono što traže. Ja nikad nisam ni znala da postoji nekoliko primjeraka “socijalističkih” knjiga u slavističkoj knjižnici u Frankfurtu, dok je nekim drugima uspjelo previdjeti preko sto tisuća knjiga svih slavenskih literatura, među kojima i hrvatske, i primijetiti samo to jedno. Činjenica da te knjige nikad nisam vidjela ni imala u rukama ne znači da ih nije bilo: ne bi mi palo na pamet tako nešto tvrditi. Jedino ne bi bilo zgorega dovesti stvari u perspektivu. Utoliko više što su mi nekadašnji kolege iz gimnazije koji su studirali u bivšoj Jugoslaviji zavidjeli na mogućnosti studiranja klasične hrvatske književnosti, bez ikakvih ustupaka tada vladajućem režimu. Jer mi smo na Zapadu činili upravo to: studirali klasične slavenske književnosti. Bez ustupaka. Bez kompromisa.

Kako upoznati studente s ljepotom hrvatske pisane riječi, kako ih zainteresirati za jezično blago, za bogatstvo jezičnog izraza? Točno: za to su oni koji su živjeli daleko prije nas, ali i oni koji sad žive među nama, a koji to umiju mnogo bolje nego ja i većina ljudi oko mene, ostavili svoje zapise. U obliku književnosti. Književnost je ona kojom sam svojim studentima približavala ljepotu hrvatskog jezika. Zar nije Matoš rekao da je Shakespeare učinio više za promidžbu engleskog jezika u svijetu nego svi admirali i generali zajedno?

Nedugo prije zatvaranja frankfurtske slavistike knjižnica je preseljena u prizemlje knjižnične zgrade bivšeg Pravnog fakulteta (koji se u međuvremenu preselio na novu lokaciju). Potom su knjige iz prizemlja preseljene u podrum. Knjižničar je alarmirao renomirane novine Frankfurter Rundschau koje su 2.7.2009. pisale o tome, zato što je smatrao da knjige i časopisi moraju biti onamo gdje ih se koristi. Tad smo još imali nastavu slavistike na fakultetu. Pojedina su sveučilišta bila zainteresirana za neke od knjiga i ja se usrdno nadam da su neke od tih knjiga stvarno i dospjele na nova sveučilišta, ali za to mi nedostaje potvrda. Nadam se da među tim eventualno spašenim knjigama ima i hrvatskih, ali ako ih i ima, to je samo mali dio knjiga hrvatske književnosti i jezikoznanstva, znam da rječnici ni priručnici nisu spašeni, znam da je kompletan veliki rječnik HAZU otišao. Znam samo da se Udruga slavista službeno zainteresirala za knjige, ali nikad nije dobila odgovor. Sveučilišna knjižnica koja je trebala preuzeti knjige objavljene do 1930., nije ih preuzela. Među tim starim knjigama nalazilo se, prema izjavi knjižničara, i nekoliko rariteta koje se rijetko može, ili uopće ne može, naći na drugim njemačkim sveučilištima. Među časopisima bilo je zacijelo i primjeraka koji se mogu naći i drugdje, ali i rijetkih i vrijednih izdanja, kao, među ostalim, sva izdanja Danice iz 19. stoljeća.

U prosincu 2011. bivši je šef seminara frankfurtske slavistike saznao da kamioni dolaze po knjige i odvoze ih na recikliranje: prekasno za bilo kakvu reakciju. Bivši kolega spasio je 33 kartona starih knjiga i deponirao ih u podrumu svog instituta, tamo smo ih, na – 15°C, u debelim kaputima, kapama i rukavicama, katalogizirali. Sve je to pomalo podsjećalo na završnu scenu filma Fahrenheit 451, filma iz 60-ih za koji smo tada mislili da je science-fiction. Šačica ljudi-knjiga negdje na rubu društva, ili šačica kartona u vlažnom, ledenom podrumu. To je ujedno jedino što je još katalogizirano od frankfurtske slavističke knjižnice. Knjižničar je otprilike tri godine prije mirovine prekvalificiran na nov sustav katalogiziranja knjiga: do svoje mirovine uspio je katalogizirati oko 40.000 primjeraka, sve u nadi da ono što je katalogizirano neće nestati, to je bila prava utrka s vremenom. Sve uzalud. Činjenica jest da osoba koja posjeduje iskaznicu neke sveučilišne knjižnice klikom miša može naručiti knjige iz svih sveučilišnih knjižnica u Njemačkoj. Ali to ne vrijedi za knjige frankfurtske slavističke knjižnice, zato što one fizički više ne postoje. A po novom sustavu katalogiziranih 40.000 tisuća knjiga? One su izbrisane iz brojnog stanja knjiga njemačkih sveučilišnih knjižnica jednim klikom miša.

(Iz konteksta izvukao mj)

Da sam ja nekakav hrvatski pisac, kao što nisam, ja ne bih ni želio nakon smrti stajati među bagrom. Tražio bih da me naprave od slame i maknu od ljudi, da me posade nasred njive, da plašim vrapce iznad suncokreta.

Poslije vremena hljeba dolazi vrijeme vode.
Ko je hljeb jeo, može sad vodu piti
a ko hljeba nije imao
može piti vodu koliko hoće.
Onda se završi vrijeme vode.
Voda i hljeb neće više doći zajedno
i riječ je o stolu što hljeb i vodu združi.
Potom će sto preći u legendu.
Nikakvog stola, ni govora o stolu u vremenu stolice.

Poslije vremena stolice dolazi vrijeme poda.
Ko je na stolici sjedio
može sad da stoji i hoda, leži nasred poda
a ko stolicu nije imao
može sjediti na podu dokle hoće.
Onda se završi vrijeme poda.
Pod i stolica neće više doći zajedno
i riječ je o sobi što stolicu i pod združi.
Potom će soba preći u legendu.
Nikakve sobe, ni govora o sobi u prostoru i vremenu.

___
S njemačkog preveo Stevan Tontić

Mala povijest

Castropola je svečano otvorena sedmodnevnim programom 18. studenog 1990. kao prva privatna knjižara i antikvarijat knjiga u Puli i Istri nakon pedeset godina. Utemeljili su je Boško Obradović, Zoran Vodopija i Magdalena Vodopija, a u njoj djelovale najvrsnije knjižarke Istre: Tereza Pulja, Nana Moferdin, Aleksandra Benjak, Laura Lukašić i Olivera Pleić.

Kum knjižare Castropola bio je svakoljetni pohoditelj filmskoga festivala Mate Relja, redatelj dječjega klasika, Vlaka u snijegu. Možda slučajno, ali u svakom slučaju simbolično, prvi je kupac u Castropoli bila profesorica Ljubica Ivezić.

Knjižaru je potpomoglo i porinulo u more knjiga tristotinjak donatora. Prostor s policama osmislili su arhitekt Branko Bratković i kipar Eros Čakić, dok je boju polica birao i svojom ih rukom obojao nezaboravni pulski boem i slikar Miroslav Mandić Manda. Boja još uvijek prkosi vremenu (i prostoru) nakon 21 godine.

Adresa na kojoj je stasala Castropola bila je Istarska 3, na katu, odmah do, tada itekako prometajuće Stare autobusne stanice.

Nakon pet mjeseci postojanja, na poziv Poslovne zajednice knjižara Hrvatske, Castropola je gost zagrebačkog Interlibera (ožujak 1991.) kako bi predstavila tadašnje programsko čudo (djelo Zorana Vodopije): prvi knjižarski kompjutorski program u Hrvatskoj i iz njega izveden katalog knjiga.

Mala knjižara s brdom knjiga već je prvih, tada već ratnih, godina postala kultno kulturološko sastajalište i utočište ne samo ljubitelja knjige već i pulskih i istarskih kreativaca. U ratnim vremenima knjižara Castropola bila je i knjižara-partner poznate Hrvatske slavističke škole koja se tih godina održavala u Puli.

Boško Obradović je 1993. godine pokrenuo, u okviru Castropole, Nulti meridijan, projekt koji je prvi naznačio i postavio u središte pažnje činjenicu tritisućljetne povijesti Pule. Projekt Nulti meridijan, u kojem se Boško poigrao poviješću i zemljopisom, s tvrdnjom kako je Puli nepravedno Greenwich oteo nulti meridijan, okupio je raznolike umjetnike i znanstvenike: etnomuzikologa Darija Marušića, pjesnika Antu Dabu, slikara Ivana Dabu, keramičarku Jadranku Ostić, arhitekta Bruna Nefata, arheologinju Kristinu Mihovilić, glazbenika Bruna Krajcara, kostimografkinju Elicu Iljoska, jezikoslavca i prevoditelja Srđu Orbanića, dizajnera Alfija Klarića…

U okviru Nultog meridijana nastale su knjige: “Piskaj – sona – sopi” Darija Marušića, “San klesan u kamenu” Ivana i Ante Daba, istoimeni glazbeni projekt “Nulti meridijan” (stihovi Boška Obradovića posvećeni Puli, glazba Bruna Krajcara s talijanskim prepjevima Srđe Orbanića), zbirka priča i crteža “Arena fatalnih žena” Boška Obradovića i Elice Iljoske. Nakladnik svih ovih projekata bila je, naravno, Castropola. Pripremljeni su neostvareni projekti “Povijesni plan Pule” Bruna Nefata i “Grob u ulici Mate Balote” Kristine Mihovilić, Jadranke Ostić i Darija Marušića.

Godine 1995. Castropola utemeljuje Sajam knjige u Istri, danas najveći i najpriznatiji festival autora i knjiga u jugoistočnoj Europi. Iz godine u godinu, iz zime i zimu, Castropola već 17 godina stvara sve sadržajniji Sajam s Festivalom knjiga i autora, posljednjih sedam godina zajedno s Udrugom Sa(n)jam knjige u Istri.

Castropola je jedan od utemeljitelja udruge Hrvatskih neovisnih nakladnika 1998. godine, a te je godine proglašena i najboljom nezavisnom knjižarom u Hrvatskoj.

Djelatnici Castropole sudjeluju u organizaciji i predstavljanju Hrvatske na Frankfurtskom sajmu knjiga na prijelomu tisućljeća. Zajednica nakladnika i knjižara Hrvatske odredila je Magdalenu Vodopija da osmisli štand i program hrvatskoga nastupa. Jezgra nastupa bila je na knjizi Istre pa su se u Frankfurtu uz istarske knjige i nakladnike predstavili i istarski književnici Boris Biletić, Goran Filipi i Daniel Načinović, glazbenik Dario Marušić i mlada glumica Jadranka Đokić. Nastup je pratio opsežan katalog Istarskim putovima knjige urednice Magdalene Vodopija. Taj katalog (2000.) u kojemu su surađivali Tea Grujić, Miodrag Kalčić i Nana Moferdin a grafički oblikovao Predrag Spasojević, i dan je danas najopsežniji i najcjelovitiji prikaz istarskih nakladnika, knjižara, autora, knjižnica, arhiva i knjiških manifestacija.

Iz frankfurtskog projekta u Castropoli je potaknuta ideja osnivanja Udruge istarskih nakladnika, a godinu dana ranije (1999.) začet je i koncipiran, još uvijek nerealiziran, Kulturno-informacijski centar Istarske županije, sveobuhvatni pregled ukupnih kulturnih zbivanja (prostorno, vremenski i strukovno) za relevantno praćenje kulturnih programa u Istri.

Početkom 2000-ih u Castropoli je osnovan Centar za knjigu Istre. Od osnutka Castropola je posebnu pozornost pridavala Histrici, zavičajnoj zbirci knjiga, i postala poznata u stručnim krugovima po širokom izboru naslova iz i o Istri. Centrom za knjigu Istre željela se podići razina istarskog nakladništva i općenito kultura knjige te je osmišljena (zajedno sa Gradskom knjižnicom Umag) internetska stranica Histrica Nova (www. histricanova.hr) koju su uređivali Miodrag Kalčić i Nives Franić. Upravo traju pripreme za revitalizaciju ove stranice koja sadrži opsežne biobibliografije pisaca, povijest knjige u Istri, popis (i opis) svih značajnih općih i specijalističkih knjižnica i arhiva u Istri, nakladnika, knjižara, knjiga, knjiških manifestacija… Portal Histrica nova Castropola će obnoviti zajedno sa Sveučilišnom knjižnicom u Puli.

Ono po čemu je knjižara Castropola tijekom više od 20 godina postojanja (i u Istarskoj i, od 1997. preseljenoj, Zagrebačkoj ulici) posebno poznata i izvan granica Istre jest osebujan način promocija knjiga, nakladnika i autora (ugostila je više od 300 autora) što su odmah i bezrezervno prihvatili svi, i čitateljstvo, i nakladnici, i kulturna javnost. Programi Jutro uz knjigu (obično oko podneva) i Sa(n)jam u Castropli, u opuštenoj atmosferi bez velikih pompoznih najava i prepametnih govora, Puležankama i Puljanima redovito su pružili mogućnost neposredna upoznavanja s brojnim autorima i knjigama (dvadesetak promocija godišnje).

Promocija koja se izdvaja i ne može zaboraviti jest predstavljanje zbirke pjesama Boška Obradovića “Godine nježnosti” objavljene nakon njegove smrti. U Boškovom poetskom maratonu 7. travnja 1998., na maloj pozornici Castropole nastupili su njegovi prijatelji i suradnici: Arsen Dedić, Enes Kišević, Radojka Šverko, Milan Rakovac, Boris Biletić i Drago Orlić. Pet programa u čast Boška i njegovih stihova (u 10, 12, 15, 17 i 19 sati) maestralno je vodio Mate Relja, a gotovo tisuću ljudi tog je dana pohodilo Castropolu.

Prijatelji knjižare gotovo su svi Puljani (i mnogi, mnogi drugi), svi oni kojima je knjiga sastavni dio života, napose kulturnjacima i intelektualcima grada. Nemoguće je svih se sjetiti, nebrojeni su, pa nabrojimo samo neke kojih više nema među nama: Branko Fučić, Mladen Kuzmanović, don Branko Sbutega, Tomislav Ladan, Ljubica Ivezić, Miroslav Mandić Manda, Ante i Ivan Dabo, Mate Relja, Albert Goldstein… Svima njima Castropola je posvetila dužno poštovanje (hommage, izložbe, prisjećanja, posvećeni izlozi…). Dakako, knjižara je pratila i sve značajnije kulturne manifestacije u gradu, bilo posebnim programom, bilo prigodnom koncepcijom izloga.

Magdalena Vodopija, vlasnica, voditeljica a često i sama knjižarka u Castropoli, 2004. godine nagrađena je Grbom grada Pule “za izniman uspjeh 9. Sajma knjige u Istri – Pulskog festivala knjige i autora, manifestacije koja je afirmirala Pulu kao jedno od najvećih okupljališta uz knjigu u Hrvatskoj i doprinijela međunarodnoj kulturnoj promociji Pule”. Četiri godine kasnije (2008.) dobiva i Istrianu, nagradu Radija Pule i Istarske županije kao osoba godine u kategoriji kulture

Knjižara Castropola nije samo knjižara, samo prostor gdje se kupuju i promoviraju knjige. Naime, na dnu Castropole (Zagrebačka 14) s lijeve strane postoji prostorija davno prozvana Žgabucin (ostava), svakoj knjižari potrebito mjesto za odlaganje knjiških proizvoda i knjižarsku administraciju, ali značaj Žgabucina u bliskoj nam kulturnoj (ili kulturološkoj) prošlosti Pule daleko je veći od spomenutog: u Žgabucinu, knjižarskom salonu, stvarani su i smišljani svakojaki kulturni programi i projekti, obljetnice i prosvjedi, uostalom većina Sajmova tu je osmišljena i organizirana, tu su bila druženja gotovo svih kulturnjaka grada, razgovori o knjizi i kulturi grada, tu su organizirana slavlja i spontane fešte, tu se stvarala i bilježila nenapisana alternativna i ona druga kulturna povijest Pule.

Ovako je Ivo Andrić u “Razgovorima sa Gojom”, tom začudnom, žanrovski neodredivom tekstu, između fikcije i fakcije, eseja i pripovijetke, pisao o kazalištu: “Za mene je cirkus najpristojnija forma pozorišta. On je najmanja beda u toj velikoj bedi. U životu sam dolazio u dodir i sa pozorištem i sa glumcima. I svaki put sam se mogao uveriti da je pozorište najjaloviji od svih naših napora. U dodiru sa scenom i glumcima mene ispuni takvo osećanje bede da se pitam: da li ova ništavnost pozorišta nije samo slika onog što čeka sve veštine, pre ili posle, na njihovom putu?” Ove riječi su, kao i koješta drugo što je napisao, ili za što se pričalo da je napisao, pratile pisca kroz život kao sjena na plućima, više kao izvor nekoga jada, ogovaranja, urbanih mitova i tračeva, nego kao izazov istraživačima njegova djela ili barem bulevarskim novinarima da ga upitaju, ili barem da se upitaju, što je u njemu budilo takav žestok, skoro fiziološki otpor prema umijeću glume, prema ljudskoj grimasi i gesti, i pozorištu kao nepristojnijoj formi cirkusa.

Ivo Andrić nastojao je sebe, svoju intimu i privatnost, zatajiti od svijeta, govorio je kako je nepristojno baviti se piščevom osobom dok god je pisac živ, apelirao je da ga se pusti na miru, kao da je skrivao nešto ružno i sramotno, ili kao da je sav život jedna velika sramota, i svu svoju socijalnu energiju uložio je da se o njemu nikada ništa ne sazna. Svako pokazivanje sebe, vlastitih emocija, strasti i nagona, odbijao je kao nešto što ne samo da je nepristojno, nego je i neljudsko, životinji svojstveno.

I kako je takva jedna narav mogla gledati na umijeće glume, akt glumačkoga razotkrivanja, na teatar općenito? Za njega takvog, gluma je, bezbeli, bila najgora pornografija duše. Teatar se, iz te perspektive, od cirkusa razlikuje po tome što cirkus razotkriva, koristi, manipulira ljudskim tijelima, ne nalazeći razliku između ljudi i slonova ili majmuna, dok teatar razotkriva čovjekovu nutrinu, što duboko uznemirava i što mora da je “velika beda”, najveća, valjda, koju si čovjek svojevoljno može prirediti.

U knjizi “Sa Ivom Andrićem” Ljubo Jandrić spominje kako je Andrić, kada mu je jedan beogradski glumac zamjerio zbog ovakvih riječi o teatru, u šali odgovorio: “Ma to je Goya rekao, a ne ja.” Gorka je bila i ta njegova šala, jer je i u šali bježao od razotkrivanja pred svijetom i toga da kaže što mu je pri duši. U bijegu i bježanju bila je sudbina Andrićeva. Njegova životna putanja bijegom je obilježena, i bježeći tako, napisao je velike knjige, romane i pripovijetke, svoga jezika.

Za kazalište, ili o kazalištu, nikada ništa nije napisao. Nije volio deklamacije i izbjegavao je da bude prisutan kada bi netko naglas čitao ili recitirao njegove tekstove. Sam bi ih čitao nevoljko i izrazito bezizražajno, unjkavim glasom i polagano, poput svećenika koji izgovara vječno istu propovijed (trenutno najdostupniji zapis Andrićeva glasa je na kompakt disku uz antologiju “Glasovi neumrlih”, u izdanju Radio Beograda). Da ga je bilo pitati, vjerojatno bi najveću sklonost pokazao prema orijentalnom kazalištu sjena, u kojemu je ljudsko tijelo svedeno na sredstvo u igri svjetla i tame. Pa ipak, uvijek je bio blizu teatru, družio se s tim svijetom, žena mu je bila kazališna kostimografkinja.

Vera Stojić, osoba koja ga je, možda, i najbolje poznavala i koja mu je, u velikoj mjeri, podredila vlastiti život, beogradska prevoditeljica i važna intelektualka svoga doba, Andrićeva neformalna sekretarica, žena koja je za njega obavljala različite praktične poslove kojima nije bio vičan, ili ih je snebljivo izbjegavao, rekla je nakon njegove smrti: “Bio je nekako tuđ čovek.”

Tužno je, i životno porazno, kada takvo što izgovori netko sa kime je čovjek bio blizak. Ali iz te naravi, iz tih strašnih, vječno skrivenih razloga za samoću i distanciranost, nastala je velika Andrićeva književnost. A ona je, paradoksalno, vrlo scenična – danas bi se kazalo i filmična – sva u odnosima među likovima, u sukobu, dijalogu, društvenom i porodičnom slomu, višeglasna i dramaturški čvrsto konstruirana, često po najtradicionalnijim aristotelovskim principima. Andrić nije monološki, ni monomanski pisac, on ne koristi prozu u esejističke ili filozofske svrhe, da pomoću nje dokazuje ove ili one ideje, nego pripovijeda ono što se dogodilo, vodeći računa o jedinstvu prostora, mjesta i vremena. Iako je to u pripovjednoj prozi nepotrebno, jer pripovjedač za razliku od dramatičara smije ama baš sve, svugdje i u svakom vremenskom diskontinuitetu. On likovima ne posuđuje različite varijacije vlastitoga glasa, nego svaki od njih ima svoj, vlastiti i autentični glas, koji je vrlo često daleko od Andrićevog ili od glasa pripovjedača u tekstu.

Svojom formom, reminiscencijom koja uokviruje jedan ljudski život i sudbinu, te jednu puno širu priču, Prokleta avlija pomalo podsjeća na Wellesovog Građanina Kanea. Umjesto “Ružina pupoljka” koji više nikome ništa ne znači, tu je stolarski alat i maleni fra Petrov strug od hrastova drveta. Oni koji su nadživjeli pokojnika mogu samo popisati i inventarisati što je ostalo iza njega, ali predmeti ne govore, premda čuvaju priču.

Ta je duža pripovijetka, ili kraći roman, nastala na kraju, nakon što je objavio skoro sva svoja najvažnija djela (u najvažnijoj svojoj književnoj godini, u 1945. Travničku hroniku, Na Drini ćupriju i Gospođicu). Nakon Proklete avlije, započet će svoj sarajevski roman, Omera pašu Latasa (ili Sarajevsku hroniku, kako su tu knjigu drugi zvali), koji će kao nedovršen biti objavljen nakon njegove smrti. Možda bi bilo ispravno reći kako Andrić nakon rata više i nije dovršio roman, a neki cinik primijetio bi da je Andrić umio dovršiti roman isključivo pod bombama i dok mu je u vrijeme njemačke okupacije, kao bivšem kraljevinskom diplomatu, glava stalno bila u torbi.

Naime, Prokleta avlija nastala je, prema legendi na kojoj je insistirao sam pisac, iz neuspjelog romana o Džem sultanu, kojem je pristupio vrlo ambiciozno, zamišljao ga i pisao punih sedamnaest godina, napisao oko 250 stranica, zaokružio cjelinu i na kraju bio nezadovoljan rezultatom. Zatim je tih 250 stranica, uz minimalna tehnička dorađivanja, skratio i stesao na jedva 90 stranica, i tako je od jednoga – navodno – propalog romana nastao jedan od najdojmljivijih proznih komada našega jezika (kad smo kod jezika, na ovome mjestu je važno napomenuti: za Andrića taj jezik bio je jedan, a varijante su mu bile istočna i zapadna – ili južna, s tim uvjerenjem pisao je svoje knjige, pa ga ne bi trebalo krivotvoriti, bilo u stavu o jeziku, bilo u jeziku samome, u skladu s našim aktualnim nacionalnim i jezičnim oportunitetima).

U Prokletoj avliji upisano je i ponešto autobiografsko: kao mladobosanski simpatizer i jugoslavenski idealist, Andrić je robijao u mariborskoj kaznionici. Ali nešto je u toj priči još puno ličnije i intimnije, a o čemu se razmjerno rijetko piše i govori. Naime, osim što je ova pripovijetka parabola o totalitarizmu, u koju su upričavane priče o fratarskoj vjernosti, o tragičnoj sudbini jednoga otomanskog princa (zanimljivo je primijetiti da je Prokleta avlija objavljena 1954, u godini pada “princa politbiroa” Milovana Đilasa), o ljudskoj prirodi suočenoj s okolnosti sabijanja u životinjski tor, o krivnji i nevinosti čovjekovoj, te o tome koliko malo, iz perspektive same vlasti (ili svake vlasti), znači to je li netko kriv ili je nevin; osim što, dakle, pripovijeda o svemu ovom, Andrić fikcionalizira jedno svoje pretežito osjećanje, svoju frustraciju i svoj najveći strah. Prokleta avlija, naime, pripovijeda o čovjekovu razotkrivanju pred drugim ljudima, koje je prva i najteža posljedica robije, najgora kazna koju je pisac mogao zamisliti. Pišući o vlastitome strahu, Ivo Andrić je ispripovijedao priču o totalitarizmu. Pripovijedajući o totalitarizmu, on je pisao o onome što ga se intimno najviše ticalo.

Njegovo užasavanje pred teatrom je, ako nije preslobodno reći, bilo užasavanje pred situacijom proklete avlije. Nije umio biti glumac, grozio se glumačke sudbine i pomisli da će sve, pa i njegovo pisanje, jednoga dana završiti tamo gdje završavaju kazališne predstave. Ali možda je, tako neglumstven, zato i pisao tako glumstvene rečenice.

Ima neke pravde u tome što su se glumci i ostali tvorci kazališne iluzije iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske našli u Virovitici, da insceniraju njegovu Prokletu avliju. Ukraj svih metropola i nacionalnih središta, u jednoj lijepoj varoši, po mjeri Andrićevih bosanskih čaršija, u Virovitici, čije ime počinje istim slogom kao i ime njegova zavičajnog Višegrada, mjesto je na kojemu bi se mogla odigrati drama Andrićeva života i njegove ljudske intime. Golem je to teatarski izazov, kako na stvarnoj pozornici, tako i na unutarnjim pozornicama naših ljudskih duša i naših samoća.

(napisano za programsku knjižicu predstave Prokleta avlija, u režiji Nebojše Bradića, čija je premijera održana 27. rujna 2011.)

U istočnom dijelu ovog groblja (Norkdrkyrgården) mogu se vidjeti 24 humke s jednostavnim znamenjima: vitke ploče od spužvastog, morskoga kamena, s imenima pokojnika i godinom rođenja i smrti. Na većini ploča godina je smrti istovjetna – 1945.

Ovdje leži pokopana jedna grupa izbjeglica, izvučenih iz njemačkih konc-logora. Narečene godine stigli su u Lund i iste te godine svi umrli.

Bili su Estonci, Poljaci, Rusi i Mađari.

Jedna ploča čuva ime osobe koja je umrla docnije, 1972. godine: Ludvika Borel Plater. Bivša logorošica i bivša grofica. Par godina prije njene smrti kolonija Poljaka u Lundu odlučila je da prikupi dobrovoljne priloge i svojim zemljacima podigne spomenik. Pomenuta grofica priložila je najveću donaciju. U toj akciji vrijednoj svake hvale uzele su učešće i ostale lundske doseljeničke kolonije. (Stvar se događa u “zlatnim 60-im”, rajskom dobu za strane radnike. Na evropskim tržištima rada manjka radne snage i jeftina mladost Istočne Evrope kreće grlom u jagode.)

Spomenik je izrađen u čeliku i djelo je mađarskog umjetnika Zolomia Wagnera. Predstavlja anđela koji u jednoj ruci drži živog a u drugoj mrtvoga goluba. U postolju je ugrađena stijena, donijeta sa obale kod Istada, na koju su logoraši po prvi put kročili na slobodno tlo.

Jednoj humci na Nordkirkogordenu nedostaje nadgrobno znamenje. Umjesto ploče sa imenom i godinom smrti, nad njom se klatari krst sklepan od tankih drvenih gredica. Na poprečnoj gredi crnom je farbom ispisano:

Ovdje počiva nepoznata izbjeglica
umrla na putu između logora i kuće.

Onaj koji leži ispod krsta nije pripadao ni jednoj ovdašnjoj izbjegličkoj koloniji. I drugima je bio drugi; tuđin, među tuđinima. I meni je, velim, nešto omilio. I tepam mu: svojta. A on šuti, ne žali se. Barem ga ja nisam čuo.