(La città senza assedio)

_______________________Abdulahu Sidranu

Prislonio sam tvoju knjigu okrenutu naglavce
na stolici u autobusu ne da bi oko
čitalo redke istarskoga, slovenskoga
krajolika, već zato što suputnice
u ovom času govore tršćanski pa mi pričaju –
u mirovini su, vraćaju se kući iz Italije
gdje vode brigu o starcima poput njih,
daleko od obitelji mjesec dana,
uza se imaju fotografije od prije mnogo godina
kad su im djeca bila mala.
Tako sam zaboravio na tvoju knjigu
okrenutu naglavce u autobusu put Pule,
ne znam kojim ćemo jezikom govoriti
ni hoćeš li se pojaviti na kraju moga putovanja.

Dvadesetprvoga lipnja, najdužega dana u godini
(tako svake godine Victor Hugo u svome dnevniku
uvijek se nešto nauči na simpozijima),
malenkost za Trst podijeljen u vremenu,

u luci prošlosti ukrcavaju utvare
a sidro diže samo nisko bijelo svjetlo
naoružano odsutnom kretnjom prolaznika,
nastavlja prema Rijeci dok sunce se spušta
a s onu stranu brda grad zbunjuje dizalice i plače
jer ne pouzdaje se u zemlju
a ne vjeruje ni perspektivi.
Najduži dan nalazi modulaciju
u sekvenci trajekta koji manevrira,
u galebovima, u očnoj tekućini.

Luka brojnoj gospodi
otok Hvar tijekom stoljećâ, svjetla uvale
spomenici, trijemovi pod vodom,
ona na jarbolima nebosklon
blizak, zaigran, koji treba gledati
da čita se budućnost koja upravo pristaje –
budućnost oprečna svakoj jedincatoj prošlosti
ali često sama sebi jednaka
ovdje ispružena satima na suncu bez knjige –
zacijelo te ostavio u autobusu i on,
a meni preostaje Ivo Andrić da budem siguran
da prošlost se hrani budućnošću
(a stvarno, ljudski rod bukti,
tinja i gasi se vječno).

Mostar, Bosna

Od mosta prati nas do svoje sobe
udaljene od centra gotovo jednako koliko sam bio
udaljen od ovog i svakog rata prije mosta,
od napadnutih zgrada, pokorenih,
od trgova unutar zidina i na njegovu kraku,
zaliječeni, pati samo kad mijenja se vrijeme.
Možda nikad nisam vidio rijeku poput ove
koja ima ime za svaku struju i nikada
isti pravac, a ono terasasto
arapsko uređenje kršćanskih kuća, dvorišta, brsnate grančice.
Možda da nije obnovljen i miran
i tako prisan da se čini
na korak od kuće svaki komad kuće
i rat udaljen dvanaest godina
još manje bi mi bilo jasno kako se podiže,
potajno snuje i ubija se vječno
ljudski rod, ali riječi u stvarnosti
nisu razdvojene od zbiljskoga
kao što su to imena na mapi
pa ako je rekao da lud je
sve ono što se dogodilo
to je važnije od mržnje koju bi vrijeme
moglo ubrizgati u rupe njegova kraka.

Njegov se snajperist ubio, veli, ne zna zašto.

Ono što sam znao o ratu
utjelovilo se s njim i razrušenim zgradama,
među brižno uređenim kućama,
dohvatilo ga kao što rak zahvati tijelo,
u tranziciji se uoči,
što se može dogoditi čovjeku
u tranziciji koja je sumnjičava prema ratu?
Ono što se uvijek događalo. Strah
da se približim Sarajevu.
Brda, planine, zelena rijeka,
plastovi sijena posvuda, ostarjela prsa
još uvijek spremna davati mlijeko, Oberland
muslimanski naspram Züricha sigurna
da će nadživjeti sebe? Sarajevo
gdje cement je oprezan poput gaze
i ništa se ne čini da popravljeno je borbom
ili napretkom, ali neka se vrati grad
čija prsa pokazuju svojim majkama mlijeko.

Prostrane sale Nacionalne biblioteke,
nekadašnje Vijećnice, prošarane su svjetlošču
koja se probija između dasaka kojima su zazidani
prazni prozori kao rebrenicama;
brižno su očišćene premda nitko
u njih nema pristupa, prašina i perje skupljeni
po uglovima; ugostili su orkestar
i Zubina Mehtu u vrijeme opsade
čuvali knjige i inkunabule

o povijesti za koju se Bosna borila a vatra,
plamen nad nemirom
kojim se htjelo zakočiti izokrenut
tok kao podijeljena Drina.
Ušli smo jer je mislio da je u redu
onaj visok momak čuvar očiju
niskih i umiljatih koji je u malo riječi izokrenuo
pravilo i dotakao mi ruku prije negoli sam se popeo
strmim sklepanim basamcima kao da me tješi.

Ista kretnja kao kad sam ulazio na groblje
ista kretnja u muzeju opsade.
Tu sam vidio da u crnoj tabakeri
nedostaju dvije cigarete, tamo na tisuće
bijelih stećaka dva po dva, jedan za boga
drugi da prigrli one koji se vrate iz Haga.

Na rubu ceste u brdima
poslužuju svinjče koje se vrti na ražnju
dok neka usamljena žena izvikuje jadikovku
svojim glasovima do doline u bijesu
i smiješeći se, glasovi misli
koja je godinama brojala pijesak.

Bijaše: kao da rata nema;
jest: rat bi se mogao vratiti.
Ova čeljad među najpovučenijom na zemlji
uvijek mora tražiti riječi
za uvijek isto pitanje,
za svako posrnulo zrno ime.

Jučer je bio dvadesetosmi lipanj; jučer je
Gavrilo Princip ubio i rat je
išao za njim; na Kosovu Polju jučer
pobjeda Turčina nad kršćanima
i jučer Milošević protiv srpskoga jedinstva;
jučer prisiljeno svaki dan da bude sutra.

Pišem ti iz Švicarske, tako slične
i nemoguće spram Tvoje Bosne.
Nismo se vidjeli u Sarajevu,
upoznao sam Te ovdje a zajedno s Tobom
možda i tolike druge, ponekog Tvog prijatelja,
od onih koji nisu poginuli u ratu
pa istom sada vraćaju se spremni umrijeti
ili u svakom slučaju ostaju u čudu,
pa i sin za kojega ste 91. Ti i Sabija
vjerovali da ga nećete moći imati
i baš tu (“s katastrofom u faci”)
apotekarka je rekla da će se roditi.
I Ti si nitko i čitav narod,

starac koji pomaže nekome tko već je mrtav
riječju koja prevodi život i smrt
kome na svakom koraku pomaže Sabija.
Na talijanskom ovih si dana
zahvaljivao Bogu za naprtnjaču,
sunce si zvao mjesecom, studen
toplinom, ono što gore je onim što je dole.

Beskućnici u Berkeleyu

Ulicama

Lete

Lagani i bosi

Gužvaju se i šuškaju

Vrećice

Potrošenih

Ljudi

Bolju kuću imaju rat i mouse

Can I borrow your house?

Kreću se u ritmu

Jacksonova Thrillera

U prnjama

hromi

Bezdomni

Mnogi

na nepoznatom

neprijatnom jeziku

Kume i mole za milost

Killera američkog sna

Dospjeli su do zapadne obale

Pod zastavom prnja

zemlje Kalifornije

Agonije

dalje ne može

ovdje je rub, ovdje je kraj

snove su potopili u pacifički raj

Lj u d i

omotani u velike kese,

gigantske crne sarme

Leže na pločniku

On the land of milk &honey

Freedom&money

Njihov je miris

Mokraća&curry

Izgubili su oni više od kuće

Izgubili su izraz lica

Sva imovina stane im u shopping kolica.

Tabulae rase

Za koje netko namijenio je

tipku

Erase

Fantomi opere siromaštva

Njihove dionice

svakoga dana

u svakom pogledu

vrtoglavo padaju

Padaju nisko

Još niže

Do dna Marijanske brazde

Brodolomci kapitalizma bez odmazde.

Dok moždane vijuge Berkeleya protestiraju

Ko napola pojeden komad pizze na pločniku

Beskućnici u Berkeleyu

Pužu, gmižu.

Beskućnici u Berkeleyu

Od kalifornijskog se zlatnog zraka

Ne mogu ugušiti

I nemaju kuću koja se može srušiti

Oni se tek mogu

Poravnodušiti.

Samo jednom sam u životu vidio Josipa Vaništu. Susret uživo, u svojem stanu u Križanićevoj ulici, zahtijevao je umjetnik osobno, kao uvjet za sudjelovanje u tekstu što sam ga prije nekoliko godina na temu pisama, i zašto ih više ne pišemo, objavio u novinama. Drugi je uvjet bio da svoju izjavu preda pismeno. Ne sjećam se kada sam sretnije i lakše, služeći mnoge delikatne duše naših veličina, pristao na ove uvjete. I služio veću.

Umjetnik me primio u prostranoj sobi koja gleda na gimnazije. Sva je u mliječnom svjetlu i osnovnim linijama misovskog asketizma. Nema viška, nema manjka, nema jedne jedine slike! Jedna zelena, primarno zelena kalijeva peć stoji nasuprot kauča boje staračkih zjenica i dva crna Miesova prijestolja iz Barcelone. (Ni jedna jedina slika). Pokušaj da na jedno prijestolje sjednem detronizirat će umjetnik uviđavnom gestom gospodina, s pažnjom koja ne bi da predozira gosta sujetom ili nepoštivanjem, čak i ako njegov odgoj i njegov senzibilitet to upravo zaslužuju, čak i ako još gore zahtijeva nepovredivost Miesovog prijestolja.

Izjavu mi je, natipkanu na dva lista papira, uručio u bijeloj koverti. Na prvom, sentimentalnom listu, crvenom je bojom napisao jedan, na drugom, sentimentalnom, dva. Zatim smo razgovarali.

Ja ništa osim dvije prijesne gluposti, na koje sam unaprijed znao odgovor, nisam bio u stanju pitati. Odakle ste, a znao sam da je iz Karlovca, i idete li još ponekad na fakultet, a znao sam da ne ide. Na obje ove gluposti umjetnik je učtivo odgovorio. Nikada ga nisam pitao zašto u sobi nema ni jedne jedine slike, možda je soba za prolaznike, možda su slike za prolaznike?

Potom je govorio o Stanku Lasiću, o tome kako mu i dalje piše, i kako pisma sporo putuju, tjedan dana do Stubičkih Toplica. Govorio je o Slavku Goldsteinu, o tome kako ih je Krleža, njih trojicu, zvao “moji karlovački dečki”. Govorio je o Krleži.

Popili smo zatim krkavinu, metvicu, stolisnik i limun, sve u jednom čaju. Pozdravili smo se i ja sam primijetio, svaki pokret Josipa Vanište jedna je japanska škola čaja.

Hvala ti, smrti.
Јedino mi ti daješ snagu
da podnesem ovu provalu čuda
u moj “život”.
Јedino ti, majčice.

Duša je moja čvrsta,
jasna i odlučna,
mišice mi trunu.

Da nije tebe,
u šta bih se, mila moja,
ja dosad prometnuo?

Ovako sam spokojan,
konačno sabran,
sam sa sobom, kao pred licem Božjim,
zatvoren u skafander svog tijela
koje već odlažem od sebe,
ja – sin tvoj, smrti,
ja koji te tražim od časa samog rođenja,
predavši se snu o nepostojanju.

1992.

Šetam parkom požutjelim od jeseni, sa osobom koja mi je bliska. Zapravo, po svim pretpostavkama o odnosima između dvoje ljudi, ona bi trebala da mi bude bliska, ali nije, jednostavno zato što o njoj ne znam ništa ili skoro ništa. Za mene je zatvorena, i dopušta mi, jezikom sačinjenim od riječi ispražnjenih od svakog dubljeg smisla, uvid samo u neke spoljašnje okolnosti svog života, vidljive i drugima; ali njene prave misli, namjere, sjećanja ostaju za mene tajna. Dugo mi je bilo teško pomiriti se s tim žalosnim stanjem stvari, ali već neko vrijeme prihvaćam ga i ne nastojim probiti zid stvarne šutnje koji stalno postoji između nas.

Ipak, ponekad nešto stidljivo pokušam. Tako, u toj šetnji, znajući da je dan provela sama, pitam je:

“Kako se danas osjećaš, tako usamljena?”

“Šta hoćeš da ti odgovorim na takvo pitanje?” uzvraća i ona pitanjem.

“Pa, imaš mnoštvo mogućih odgovora. Stvar je tvog izbora.”

“To je čisto retoričko pitanje”, kaže ona, tonom kojim stavlja na znanje da želi staviti točku na taj razgovor.

“Onda su sva pitanja retorička”, kažem ja.

“Nisu. Ima ih koja to nisu.”

“Na primjer?”

“Na primjer: Koliko je sati?”

Uzdržavam se od komentara te rečenice. Shvaćam da ovaj kratki razgovor rječito ukazuje na nemogućnost dijaloga između nas dvoje. Dijalog kakav ona želi ja mogu uspostaviti i sa svojim satom, pitajući ga, pogledom: Koliko je sati? I on mi odgovara. Njemu ne mogu postaviti pitanje o duševnom stanju i osjećanjima.

Šetam, dakle, s tom bliskom osobom, i izlazeći iz parka u bučnu ulicu prepunu prolaznika nailazimo na prodavca pečenog kestenja. Gledam to kestenje i počinjem nov razgovor s mojom pratiljom, jedini kakav mogu voditi s njom – o onome što vidimo, što nas okružava, o spoljašnjim okolnostima naših dvaju tako različitih života.

“Pogledaj ovo kestenje”, kažem. “Kako je sićušno, pravi prcvonjci od kestenova.”

Ona gleda to kestenje, i na njenom dotad bezizražajnom licu odjednom vidim smiješak i vedrinu. “Da, zaista je sićušno”, kaže, “ali me podsjetilo na jedan davni dan kad mi je baba ispekla kestenje, i kad sam u njemu našla jedan divni, veoma krupni, mekani, bijeli i topli kesten. Sjećam se koliko me je obradovao. To mi je jedna od lijepih uspomena iz djetinjstva.”

Šetamo se dalje, a ja se osjećam kao da sam iznenada dobio uzbuđujuće lijep i dragocjen poklon. Jedan zadržani, očuvani životni trenutak, jednu toplu uspomenu meni bliske i drage osobe – uspomenu u obliku jednog krupnog, mekog i vrućeg kestena.

Balkanski običajnik opći

Čujem li to, možda istina nije: mog druga Basaru
dok je u trafici kupovao novine i cigare
trgovkinja upita, znatiželjna: jesi li ti
Svetislav Basara, te kad odgovor željen ču
Ustašo! dreknu i kroz prozorčić onaj trafički
kao kroz puškarnicu hraknu, precizno piscu u lice.

Ako istina je, opće mjesto u tome slutim
jer isto se i meni zbi, kad trgovkinja druga
ili trgovac to bi, u slobodno vrijeme, u fušu
horvatski pisac cijenjen, četnikom me s trafike
i sa sučelja dalekovidnice višekrat zazva
te hraknu, nišan mu gubice precizan bi, i pogodi, bogme, baš

A pogrješka u ovom je sva, i greška, pritom, također
što Basarino je četnik da bude, a meni ustaša da sam
po balkanskom običajniku općem
jer ako nije tako tad zbrka nastupi cijela:
ustaša se u vijeku nijedan u Bajinoj
još ne rodi Bašti, nit Ilicom prošeće četnik
na Ilici četnik što bi?

Autoportret Nane Mazutha

U kući se nije izgovaralo: “Bleiburg”, ta riječ u djetinjem iskustvu nije bila dio intimnoga, obiteljskog imaginarija, ona se pojavila mnogo kasnije, kao knjiško-publicistički unos i politički tabu. Druge su neke riječi bile kućne riječi-šifre: “Slovenija”, “povlačenje”, “Austrija”, katkad “Zidani Most”, tu i tamo “Maribor”, “Dravograd”. Odzvanjale su neutješno, tamni oreol oko zlokobnoga zvuka tih riječi u mome sluhu nije se izgubio nikada. Još jednu riječ iz geografije naučio sam prije škole, i zauvijek je zadržala ton posebne emocije: “Argentina”. Za razliku od naših, koji su nestali u povlačenju u Sloveniji, susjed M. je, promućuran kakav je bio, stigao do Argentine. U međuvremenu se snašao (“stek’o hotel!”), pa je već materi slao razglednice Buenos Airesa i pakete za Božić. “Tvoj kum”, (neki I. S., kojega u životu nisam vidio i koji mi ništa ne znači) – kazivala je katkad majka, tonom prijekora – “i on je stigao u Argentinu. Bio je mogućan, zaklinjao se da nas nikad neće zaboraviti, a čim je nastupilo povlačenje, prvi je utekao i nikada se više nije javio, ni da pita je li mu živo kumče”.

Bio je to moj prvi Buenos Aires. S drugim dvama susreo sam se mnogo kasnije – s jednim kod Borgesa, s drugim kod Gombrowicza. Svatri su s granice između fiktivnoga i stvarnog – s onoga utvarnog mjesta s kojega raste najistinitiji naš unutarnji svijet, s kojega raste literatura. Sad, kada sam kadar mirno svoditi, znam da su ova dva Buenos Airesa, svaki na svoj način, samo naknadno docrtani na onaj prvi, na neizbrisivu mapu doživljaja toga imena i toga toposa iz bolnih djetinjih čežnji. Buenos Aires velikoga i nesretnog Viktora Vide, onaj strašni trenutak u kojemu se Vida sjedinjuje s jurećim vlakom, ostao mi je do danas samo hladnom činjenicom iz pjesnikove biografije. Ništa mi ne govori, i u tom negovorenju, u hladnoj nijemosti, u toj neizgovorivosti, kao da se sabilo sve značenje događaja bleiburg, koji nam, evo, ni u novome stoljeću ne da da dođemo k sebi, slobodni od njega, od sebe.

O Vidi pamtim priču koju sam slušao od Jure Kaštelana. (Škrt na priči, ekonomičan u jeziku, ispričao mi je – u svega dvatri naša viđenja u cijelom životu, ako ne računam studentske sate na teoriji književnosti – neke od najvažnijih i najbolnijih priča hrvatske književnosti.)

Neposredno nakon rata Kaštelan je, kao mlad partizanski oficir a obrazovan intelektualac, pjesnik, odličan romanist, bio u ekipi koja putuje u Rim u koji se bila slegla ogromna masa naših svake vrste – od onih s krvavim rukama do čistih nevoljnika. Priča Kaštelan: Doveli su nas u ogromnu menzu, u kojoj je ručavalo valjda i tisuću ljudi. Hodali smo između njih tražeći poznata lica, kojima smo imali zadaću pomoći, vratiti ih, ako bude moguće. Podignem pogled, i duboko u dnu prostorije vidim jednu figuru kako se kreće između stolova: Vida. Mahnem mu, dođem do njega, započnem mu govoriti o povratku… On promuca nešto polurazumljivo, iz čega vidim samo da je strašno uplašen i da o povratku ne može ni misliti. Onda se otkine od mene i brzo nestane u nekim pokrajnjim vratima. Tada sam ga vidio u životu zadnji put.

Iz drugih izvora znamo, da su to oni dani u kojima Vidi (u Rimu) piše Ljubo Wiesner (iz Klagenfurta), očajan, s užasnom prtljagom obiteljske tragedije koju mu je u Zagrebu zakuhao manijački mladi Kvaternik još dok je bio krvavi meštar zla, strah i trepet, a ne potonji ustaški prognanik i otpadnik. Ostarjeli i slomljeni Wiesner, prezreni nekadašnji bard hrvatske lirike, zaputit će se u Rim, ubrzo i u smrt, Vida će iz Rima u Buenos Aires, u susret skoku pod lokomotivu, Kvaternika će đavo donijeti također u Argentinu, gdje će platiti glavom u prometnoj nesreći.

Ništa o svemu tome tada, u varcarskoj Podmahali, duboko u utrobi Bosne, daleko od velikoga svijeta, poslije svega a tek na početku, nisam mogao znati. Samo to da mati i baba iščekuju vijesti od Crvenoga križa. Na drugom mjestu, pišući iz opsjednutoga Sarajeva 1993, opisivao sam sjećanje na atmosferu, kada se skupljamo oko prvoga radioaparata (“Nikola Tesla”, čiji dizajn i magičnu skalu i sada živo pamtim, s egzotičnim imenima gradova: Hilversum, Thessaloniki…) da se sluša Radio-Pariz koji čita spiskove nestalih. Od naših, nitko nikada nije pročitan, jedino se saznalo da su viđani na marševima smrti, čak na rumunjskoj granici, i da su možda “predani Rusima”. “Predali ih partizani Rusima, i rekli im: nećemo vas pobiti, ostat ćete živi, a najgora će vam kazna biti što se svojima nikada nećete moći javiti” – tako je glasila ta ruska legenda. O toj mogućnosti nisam nikada našao nikakav čvrsti trag u literaturi i u svjedočenjima, ne spominje ju ni Solženjicin, taj danteovski arhivar Gulaga, no on se, kao pravi Rus, malima ionako nije bavio… Najprije će biti da je dvjema majkama služila kao nekakva utjeha, kao nevidljivi končić nade. Meni je donijela snove, bolje reći: san. Onaj morni, opetujući san, iz kojega skačem mokar od znoja, s tugom u prsima od koje jedva povraćam dah.

Tako sam se od malih nogu spremao, bio sprêmān, a da to nisam ni znao, za suočenje s Meduzom Historijom. I prije svih ozbiljnih knjiga, i bez školske propagande, saznao sam u duši da ona ima dva lica. Jedno kućno, intimno, u kojemu se sav svijet dijeli na naše (nevine stradalnike, “naše mučenike”, kako je govorila baba), i dušmane (zbirno ime za partizane, Ruse, a osobito za Engleze, koji su “naše u Austriji izdali i vratili partizanima”). Bolna je to historija bila, puna nijemih suza i teških uzdaha skrivanih među četiri zida, ali podnošljiva i prihvatljiva, jer nam nas same opisuje lijepo – kao nevine, izdane, pravedne žrtve. Osim toga, ona te uči izdvojenosti, zavjereništvu – nisi kao drugi, jest da si sam, ali si i gord na svoju usamljenost, otkrivaš slast i veličinu gorčine, gutanja, samozatajnosti, savladavaš tehniku samovanja, veliko i važno znanje.

Ali, u stalnom si susretu, ne možeš ga izbjeći, i s drugim licem historije. Onim velikim, pobjedničkim, koje ne zna za tugovanja nego otvara horizonte, poziva u novi svijet i ispisuje opću pravdu, utvrđujući u krupnim potezima strane – stranu dobra i stranu zla. Dugo mrziš to njezino lice, odupireš mu se, osjećaš da ono uništava sami temelj tvoga malog, tužnog svijeta, jedinoga u kojemu si svoj. Na činjenice koje ti predočuje (odvratni rasni zakoni u NDH, povijesno glupo svrstavanje uz naci-fašizam, logori, uništavanje ljudi kao drugih, trupla, nakazna politika, sramota poraza i bijega), ostaješ slijep i gluh, prkosno ih odbijaš. Utoliko ti je to lakše, i utoliko ti je odbijanje čvršće, što ti se to drugo lice historije nudi gromkim i nametljivim, zapravo prijetećim glasom službene pedagogije i propagande, a ona ti je odvratna, bila i ostala. I: krvavih je ruku i sama.

Brzo, međutim, dolazi vrijeme kada se više odbijati ne može, kada oba lica historije, baš kao dva živa bića, opaka i neumoljiva svaki sa svojim ultimatumima, počinju u tebi živjeti zajedno, ravnopravno, a zakrvljeni na život i smrt. Bivaš poprištem sukoba dviju historija – privatne obiteljske, i opće, a u tome sukobu pomoć ti nema stići niotkuda (crkva, Bog, vjera, majka, baba, bližnji, škola, drugovi – sve je nijemo i beskorisno u tom hrvanju). Dva čovjeka u jednome (djetetu) sa strašnim imperativom – kako se integrirati, pomiriti sa sobom samim! Uz glavno pitanje, koje ne prestaje svrdlati u duši: jesu li (i) ruke naših bliskih krvave?

Dugo je trajalo – cijeli život. Ali, drukčije ne može biti. Pred takvim pitanjima uvijek smo, najprije i na koncu, sami sa sobom, pred sobom. Ako je bleiburg ime za tu muku (a to ime u sebi sadrži cjelinu zla i nesreće 1941-45), onda je sva hrvatska politika i etika, sva hrvatska kultura i sav hrvatski europeizam – oslobođenje i očišćenje od bleiburga. Ta anabaza ne može biti spasonosna ako neće biti pravedna i prospektivno historična. Biblijskom metaforom rečeno: bleiburg je pakao nad koji je saći, e da bi se moglo uskrsnuti u historijski novi život.

ivanlovrenovic.com

23.2.2012.

Jučer je na Lovrincu pokopan Milorad Bibić zvani Mosor, a s njim je u blagopočivajuću vječnost otišao i posljednji veliki tvorac mita o “vječnom Splitu”. Naravno, ima a i bit će, još novinara i pisaca s manje ili više spisateljskog talenta koji će pisati o Splitu.

No, dao bih se kladiti da baš nikome od njih neće uspjeti da mu, onako kako su to vjerovali Mosoru, istinski povjeruju da je iluzija ogrnuta nostalgijom i mitom, baš slika splitske prošlosti i stvarnosti. Mosor je – a baš danas je to jasno i zadnjoj budali – svojim opsežnim serijalom novinskih i televizijskih intervjua s cijelom jednom divizijom malih i velikih faca, osebujnom memoaristikom – knjigama “Zakon Pjace” i “Zadnja pošta Riva” – te gomilom novinskih tekstova različitih formi, dao obilati obol “splićanistici” i splitskom mitu.

Toj, kako netko reče, nostalgičnoj i romantičnoj izmišljotini opskurnog podrijetla. Ne, naravno zbog umišljaja, osobnog probitka, nekih mračnih zaplotnjačkih pobuda, već prije svega zbog dubokog uvjerenja da iz šugave stvarnosti – baš kao i iz ljudi – valja, kirurški precizno, izdvojiti, zapamtiti i slaviti samo ono najbolje. Uostalom, jebeš faktografiju. Njom se ionako bave povjesničari. Pisati o Splitu, barem za Mosora, nešto je posve drugo.

I bilo je. Splitske sirotinjske šezdesete i opskurni socijalistički “plesnjaci” poput Bastiona, Vinalka ili Podruma, sedamdesete s redovima za kavu i repovima političkih čistki, nestašice benzina koji se dijelio naizmjenično automobilima parnih i neparnih registarskih brojeva te galopirajuća inflacija u osamdesetima, baš kao i hod po mukama RNK “Split” koji je desetljećima tavorio u najnižim nogometnim razredima, u Mosorovoj su prozi živjeli nekim drugim životom. Poput selektivnih uspomena iz JNA, postali su djelići romantične slike bolje prošlosti prikazane debelim naslagama emocionalnog retuša.

Mosorov je Split – onakav kakvog ga je želio vidjeti i o njemu svjedočiti – gotovo imao nešto “vidovićevsko”. Bio je, baš kao i slikareva ulja i akvareli splitske luke s Lučkom kapetanijom i obrisima palače u pozadini, ogrnut pomalo sjetnom i nostalgičnom koprenom koja, eto, nikad nije dozvoljavala da idilu prizora naruše ružni detalji iz brutalnog svagdana. Bila je to slika baš po Mosorovoj mjeri: topla, pomalo pasatistički sjetna i nježna. Konačno takvi su bili i likovi o kojima je najradije pisao. Likovi koji su i sami bili protagonisti nekih drugih vremena, akteri pa i simboli Splita koji je fizički odavno nestao ili se još sluti samo u lelujavim staračkim sjećanjima i Mosorovoj interpretaciji.

Kao svaki uvjereni zagovaratelj “splićanistike” te posebice Vicko Mihaljević, legendarni splitski odvjetnik-gradonačelnik s prijelaza 19. u 20. stoljeće kojem je spomenik za vječnost u “Velom mistu” podigao Miljenko Smoje, i Mosor je duboko vjerovao da “splićanske glave – ako su prave, imaju bave, bugance, mrave, bakule, trave”. (V.Mihaljević) No za razliku od šjor Vicka “Neurastenicusa”, nikad mu ni na kraj pameti nije bilo upražnjavanje omiljene lokalne discipline brutalnih sprdanja s “redikulima, bogaljima psihe i tijela” (Kudrjavcev).

Dapače. Baš kao i njegove vlastite baze, dobroćudne podvale i urnebesne zajebancije, i zapisi o “redikulima” – ali čak i o notornim prevarantima, sitnim žicarima i krupnim lopovima – nastojali su biti duhoviti, vraški smiješni i nekako neponovljivo ljudski topli. Umjesto “duhovne okrutnosti” kojom je nafilana “splitska priča” (sumnjičavci ju mogu lako provjeriti i kod Marka Uvodića koji svjedoči okrutnim zajebancijama Splićana na račun i štetu vlaja!) Mosoru je uvijek bilo milije vjerovati u jednu drugu mitsku “odliku” svojih sugrađana: u genetsku duhovitost i vječitu spremnost za zajebanciju.

Stoga se i u Mosorovim autobiografskim pričama kao crvena nit provlači uvjerenje u točnost stare “dijagnoze” o splitskom mentalitetu koju je još tamo početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća ispisao Branko Stanojević. On je naime Splićane nazvao “bezbrižnim, skepticima, rastresenim veseljacima, neumornim šarlatanima” kojima nitko ne može zanijekati “stanovitu dozu duhovitosti”.

“Splićanin ingnorira sve, ruga se svemu, svakome i svačemu”, tvrdio je k tome Stanojević ni ne sluteći da je iskopao temelje i šalovao postament za još jedan trajni splitski mit. Mit o ruganju “svemu i svačemu” kao dokazu buntovnog nepoštivanja autoriteta i prčevite “slobodoumnosti”. Svi koji su mislili – ili misle – da je tu prije riječ o ignorantskom obrambenom mehanizmu – u debeloj su manjini. Iako je, naravno, baš kao i u slučaju svih splitskih mitema i lokalpatriotskih prenemaganja, i u razlozima mitskog ruganja i ignorancije podignute na razinu svjetonazora i “lifestylea”, barem zrnce (ako ne već grumenčić) istine.

Bez genijalnog i trajnožarećeg, istovremeno oporog i nježnog, Smojina pisma, bez Toljinih sjajnih kritičkih “defloracija” mitskih naslaga ali i vazda prisutnog žala za čestitošću i spontanom jednostavnošću splitskih prošlih svršenih vremena te bez Mosora, koji je kroz prizmu nostalgične “splićanistike” i “bolje prošlosti”, čitao, prepoznavao i tumačio i današnji Split, mit o “vječnom Splitu” zauvijek je prdnuo u rosu. Dobra ili loša vijest? Odlučite to sami.

Dovoljno je možda da usporedite Mosorove i Dinove podvale i zajebancije – koje su, kao ovodobne “ekstenziju” opjevanih podviga društva iz “Troccolija”, već ušle u urbanu legendu – s brutalnom stvarnošću u kojoj su, i na lokalnoj i na nacionalnoj razini, dominantno mjerilo “splitskog duha” i “duhovitosti” samo pošalice Brace i Seke.

Čujem: bijasmo prijatelji. Hvala na uputstvu.
Držao sam da je pas ili sjenka psa
ono što je trčalo gore-dole iza moje kolibe.
Vidjeh kako svaki dan bijel hljeb jedete
i za stolom vodećih snaga pijete.

Primjetiste li šta se dogodilo? Anđeo suknu uvis,
gorio je i vrištao, ne mogoh da ugasim,
dovukoh ga na svoj krevet, prostor zahvati vatra
i jedan bacač plamena nestade u tami.
Isto devet stotina noći – to je ono
____što se za vrijeme našeg prijateljstva dogodilo.

___
S njemačkog preveo Stevan Tontić