SEPO (švedska sigurnosna služba) zahtijeva od školskog personala i savjesnih učenika da špijuniraju đake muslimane i da im podnose izvještaje. Šef SEPO-a g. Klas Bergenstrand ovako opisuje muslimanskog đaka: “Prvo postaje radikal, zatim fundamentalist, pa ekstremist i na kraju terorist”.

_______________________________ “All the lives we could live.
________________________________All the people we will never know,
________________________________never will be, they are everywhere.
________________________________That is what the world is.”
____________________________(Aleksandar Hemon, The Lazarus project)

___
Domovina je staromodni pojam, za nas Nijemce čak nosi nešto neugodno, čuje se neka folklornost i ograničenost. Međutim, kada se selite u inozemstvo, stalno vas pitaju o tome. Otkud si? Gdje je tvoja domovina?

To što sam se rodila u Schwarzwaldu čista je slučajnost, mislim. Mogla sam se jednako roditi u Klagenfurtu u Austriji, u Houstonu u Teksasu, u Kikindi u Vojvodini, u Koudekerkeu u Nizozemskoj ili u Marsabitu u Keniji. Ili bilo gdje na svijetu. Moje mjesto rođenja je Freiburg u Breisgauu. To je tako. S time sam Njemica. Ništa posebno. Jedino mogu biti zahvalna, jer roditi se u šezdesetim u Njemačkoj značilo je ne gladovati, živjeti dobro i zaštićeno, bez straha od rata, i dobiti solidno školsko obrazovanje bez velikih prepreka. U najviše slučajeva je bilo tako.

Na te prve dvije godine u Freiburgu nemam skoro pa nikakva sjećanja, i ono što bih mogla zvati sjećanjem, vjerojatno su mi ispričali drugi, toliko puta dok sam to usvojila. Na primjer, priču da je prozor moje dječje sobe u ulici Rötebuckweg gledao u gradski stan Martina Heideggera preko puta.

Priča mi se toliko sviđa da ovog starijeg gospodina vidim sada, kada o tome razmišljam, kako se diže od stola, hoda do prozora i kako mi maše dok stojim na dječjem krevetu i buljim kroz prozor. Da, mislim da se sjećam smiješnih grimasa. Vjerujem da je gledao ovako odozdol, kako to radi na nekim fotografijama, da je okretao očima i brkatim usnama slao poljupce.

Stol mu je stajao nasred sobe, nad njim je visila gola žarulja i po zidovima su bile naslagane hrpe knjiga bez polica. Prava filozofska soba. Biti u ranom djetinjstvu u blizini jednog od nesumnjivo najznačajnih mislilaca njemačke filozofije i ideja da je nadahnuće za svoje kasno djelo našao baš na prozoru Rötebuckwega pogledom u mene kao jednogodišnjakinju, vrlo je laskava, iako malo vjerojatna. Jednako nije vjerojatno da je gestama na prozoru poslao jednu vrstu zlatnog filozofskog vilinog praška u moju dječju sobu. Znam da nije. Svejedno mi se činjenica da sam i na maturi i kasnije u državnom ispitu na kraju fakulteta dobila pitanja o njegovim knjigama činila kao jasni znak da između mene i ovog fenomenolaga postoji veza, koju samo još nisam razumjela. Do danas mi nije jasno. Često sam o tome razmišljala, čitala sam Heideggera, mnogo toga nisam shvaćala i, naravno, bavila sam se njegovom biografijom. Da čovjek sjećanja može birati, ja bih se možda odlučila za drugog susjeda. Možda jednoga koji nije bio član NSDAP-a, jednoga koji nije do kraja života odbio govoriti o Holokaustu. Možda čak manje pametnoga, čije bih misli mogla lakše slijediti. Ali se sjećanja ne biraju.

Poslije sam dosta toga birala. Studije, na primjer, jednogodišnji boravak u Francuskoj, poslove u školama i kafićima. Pitam se ponekad što bi bilo da nisam srela ovog Jugoslavena, koji mi je danas suprug. Što da se nisam prepustila impulsu da toliko ljeta od lipnja do rujna boravim na otoku na Jadranu? Što bi bilo da se već tada nisu nastanili prvi komadići srpskohrvatskog jezika u mojoj glavi ili prizor blještavog svjetla sunca na izlizanim kamenim pločama i jeftinim narančastim plastičnim stolicama? Tek sam nedavno u prolazu opazila kostur starog kioska iz osamdesetih, sa svojim zaobljenim rubovima, koji trune pokraj ceste kao nasukani svemirski brod jednog dalekog socijalističkog Jugo-planeta. Odmah mi se ubrzao puls, bilo mi je ponovno osamnaest, bilo je ljeto i sve je bilo ispred mene, tisuću mogućih života i ništa nije bilo odlučeno.

Zemlja u kojoj sada živim već dvanaest godina zove se Hrvatska, imam petoricu sinova i zajedno sa suprugom vodim književni hotel, staro kameno imanje u kršovitim brdima nedaleko Mediterana. Put ovamo nije bio baš tako odlučan i jednostavan kako sada zvuči, ali sad smo već neko vrijeme tu, i hotel je otvoren. Književni hotel, jer je književnost jedna od stvari koje me stvarno zanimaju i zato što je hotel dobro mjesto za povezivanje čitatelja i pisaca. Život u ovoj zemlji istraživala sam uglavnom čitajući. Trebala mi je osoba koja mi može objasniti taj svijet, netko u koga sam mogla imati povjerenje, netko tko neće ništa prešutjeti. Najviše toga sam uostalom naučila od autora koje su sami bili stranci. U Hrvatskoj ili drugdje. Od pisaca kao što su Miljenko Jergović i Aleksandar Hemon, od Davida Albaharija i Dževada Karahasana, od Slavenke Drakulić i Marice Bodrožić. I od drugih kojima je zajedničko da potječu iz neke od zemalja bivše Jugoslavije i sada žive negdje drugdje, ne tamo gdje su rođeni, nego negdje gdje im je sada dom, a svejedno su stranci. I ja sam na koncu bila strankinja. Njemica u Hrvatskoj. To je važno, jer je razlika jesi li Albanac, Bosanac, Talijan ili Nijemac u Hrvatskoj. Nijemce i Hrvate vežu desetljeća turizma i štošta drugo, Nijemci su u Hrvatskoj rado viđeni, nisu li oduvijek stanovali preko ljeta u hrvatskim sobama, nisu li mnogi Hrvati imali nekoga tko je tražio i našao svoju sreću u njemačkom govornom svijetu, a njemački se jezik ovdje uglavnom i govori.

Kad imate puno djece, stalno se družite s ljudima. U školama, uredima, kod liječnika, u nogometnim i jedriličarskim klubovima, s drugim ste roditeljima neprestano u kontaktu. Pitaju otkud si došao, sam sebe moraš objasniti i to radiš dobrovoljno, jer želiš biti dio njihovog društva, u najmanju ruku zbog djece. Pričajući vlastitu pripovijest želiš sebi, pitaocu, ali i vlastitoj obitelji dati uvjerljivu priču koja će naknadno objasniti tvoje životne odluke. Neke anegdote to bolje pokazuju nego druge, usporediš hrvatsku kulturu s onom koju si nosio sa sobom, nađeš veze i razlike, ovisno o tome s kim razgovaraš.

“Zar ti domovina uopće ne fali?”, često me pitaju, jer toliko malo putujem, pogotovo u Njemačku. I onda mi sjećanja na djetinjstvo i mladost prozuje kroz glavu, svakako dobra sjećanja, koja sam često ispričala, sjećanja obučena u sliku koju imam od sebe i od zemlje iz koje sam došla.

“Domovina ne postoji. Ona je fikcija. Domovina je neko prvo stanje duše”, kaže pisac Andreas Maier. Mislim da ima pravo s obzirom na sve moje priče koje pričam o svojoj domovini, koje nisu laži ali prenose selektivno sjećanje i katkad nešto i izostave. Zanimljivo je da na primjer na engleskom jeziku ne postoji adekvatan pojam za njemačku riječ Heimat. Ako guglate tu riječ, najprije će se pojaviti engleska definicija Wikipedije koja pod naslovom “The meaning of Heimat” počinje ovako: “Heimat is a german concept…” Kao Njemici, meni je takvo što smiješno. Ali moram dodati da na hrvatskom jeziku svakako postoji pojam za Heimat, koji glasi “domovina”. Kažem, imamo mnogo toga zajedničkog.

Činjenica da mi je Martin Heidegger toliko jasno pred očima, ne može biti slučajna. On ima sve što pripada mojom njemačkom identitetu: sveučilišni Freiburg mojeg djetinstva, cijelu težinu i veličinu njemačke filozofije, nacionalsocijalizam i stav između sudjelovanja i prešućivanja. Njegovo pojavljenje u mojem sjećanju čini me budnom za moje njemačko bivanje i pristupnom za priče koje govore o nečemu drugome. Možda je upravo to i razlog da sam došla na ideju da otvorimo književni hotel, da stvorimo mjesto na kojemu se priče mogu susresti, priče putnika, pisaca i čitatelja, priče o ljudima koji pripovijedaju življeno i ismišljeno. Mjesto koje samo postane fikcija, ovisno o tome što gost traži. U tom smislu moja je domovina danas vrsta hotela, prostor u kojem se ljudi bore s vlastitom pripadnošću, u kojemu jesu gosti koji nešto nose sa sobom. Prostor u kojemu mogu biti znatiželjni prema nečemu drugom i o tom drugome živjeti neko vrijeme. U svakom slučaju, moja je domovina mjesto otvorenosti i različitosti. Mjesto s bezbroj perspektiva i stajališta. Kao i književnost.

Ali istina je: mogla sam si možda i pričati sasvim drugu priču.

___
Objavljeno u Der Standardu 24. ožujka. Prevela autorica

U knjizi “Volele su me dve sestre, skupa”, hrvatskoga i srpskog, dubrovačkoga pjesnika Milana Milišića, objavljenoj i u ijekavskoj, izmijenjenoj verziji “Volile su me dvije sestre, skupa”, u pjesmi Osor, stoje ovi stihovi: “I čuj kako jezivo štekću ‘Singerice’ u praznini udovičkih / kuća. O, ne šije se tu ništa za mladog i jakog; samo se / tkanine osipaju pod prstima, kao pepeo.”

Ovo je diptih najljepših i najzvučnijih slika za koji u našoj književnosti znam. Prate me, i pamtim ih, otkako sam knjigu prvi put čitao, godine 1989, kada ju je sarajevska Svjetlost objavila u njezinom drugom, ijekavskom izdanju. Stihovi su mi se zavukli u sjećanje, ali nisam slutio što će mi u budućnosti značiti, jer je tada, dok je bio mir, a ja sam živio u Sarajevu, pjesma bila svedena samo na ono što je u njoj napisao pjesnik. Sve drugo učitavat ću u nju kasnijih godina, i kada knjigu 1992. negdje zagubim, i kada mi od nje, sve do lani, kada ću je u Beogradu ponovo kupiti, ostanu samo ta dva stiha. Ali u njih ću u proteklih devetnaest godina upisati toliko riječi, rečenica i osjećaja, da bi se od toga, da sam sve pamtio i zapisivao, mogla sastaviti cijela knjiga.

Osor je drevno mjesto, gradić na otoku Cresu. U rimska vremena zvao se Apsorus, bizantsko mu je ime Opsara, navodno da u kontinuitetu postoji od mlađega kamenog doba. Nekoć, Osor je bio među moćnijim trgovačkim središtima na Jadranu. Posljednjih nekoliko stotina godina, naraštaji njegovih stanovnika bavili su se ribarstvom i pomorstvom. Kada je Milan Milišić dolazio tu, Osor je mogao imati jedva stotinjak stanovnika. Ni danas ih nema više.

Ribari, kao i pomorci, težaci koji pođu u pečalbu, govoreći da će ženu i djecu povući za sobom čim se malo srede, često su iznenada umirali, nestajali u oluji na moru, ili se samo više nikada ne bi javili. U našim primorskim krajevima, u Istri, Primorju i u Dalmaciji, kada bi žene jednom obukle svoju udovičku crninu, obično je više nisu skidale. Crnina ih je vjenčavala za smrt, kao što ih je bijelo platno vjenčalo za onoga kojeg više nema. Kult udovištva bio je dio ceremonijala svakodnevice, sve do vremena kada su, između dva rata, a zatim u šezdesetima, turisti preplavili Jadran i donijeli neke nove navade i običaje. Od tog je kulta ponešto ostalo sve do naših djetinjstva. Sjetit ćemo se ljetovanja u starinskim dalmatinskim sobama, bračnih postelja načinjenih od punog drveta, od jasena ili oraha, i uokvirene crno-bijele fotografije iznad zaglavlja. Na slici su mlada i mladoženja, snimljeni na svadbeni dan, godine trideset i neke. I ta je fotografija bila dio ženskoga udovištva. U Dalmaciji tog vremena malo je udovaca. Muški su umirali mladi, ginuli, nestajali. Sigurno ih je bivalo i živih za koje se mislilo da su mrtvi.

U većini kuća, često baš u spavaćoj sobi, pod prozorom je stajala singerica. Šivaća mašina, model s početka dvadesetog stoljeća, uz volkswagenovu bubu najsavršeniji stroj koji će stvoriti ljudska ruka. U doba prve i druge tehnološke revolucije, dok je kapitalizam još bio mlad, težilo se neuništivim, vječnim stojevima, koji će trajati onoliko koliko bude trajala potreba za njihovim radom, za šivanjem i za krpljenjem, i prenosit će se s koljena na koljeno, najprije kao miraz, a zatim kao uspomena. Nakon što u najnovija vremena nestane potrebe i za sjećanjima, singerice će završiti na gradskim smetljištima, u starome gvožđu ili kao zgodna scenografija maštovito uređene picerije, dolje na rivi.

Singerica, kao i buba, ima zvuk koji se ne može pomiješati ni s jednim drugim zvukom. Pokretana je na nožni pogon, ritmičnim pomicanjem crne pedale, načinjene od solidnoga, teškog njemačkog željeza. Volim zamišljati da je pedala za Singericu kovana u Kruppovim željezarama, iako o tome ništa ne znam Singerica u Milišićevom stihu štekće. U vrijeme kada je napisao pjesmu, sredinom šezdesetih, štektali su, u metaforama i u stihovima, ili u svakodnevnom govoru, mitraljezi i mašinke. Više ništa drugo nije moglo štektati. No, zvuk singerice nije sličan štektanju automatskih pušaka. Ali svejedno se ne bi moglo reći da singerica ne štekće, niti da je pjesnik presmjelo izabrao riječ. U njezinom štektanju nema uspomene na rat, nema nemira i prijetnje. Ona štekće ustrajno, molitveno. Kada bi se sastavljao katalog, bolje leksikon, zvukova našega stoljeća ili naše mediteranske i orijentalne, habsburško-otomanske civilizacije, štektanju singerice bila bi posvećena povelika natuknica. Onaj tko nije kroza popodnevni ljetni san slušao singericu, mlađi je od svog doba. Njemu je Milišićev stih sačuvao cijelu jednu povijest.

Od početka stoljeća pa sve do kraja pedesetih, singerica je bila znak materijalnog blagostanja ili barem sigurnosti. Samo je trebalo znati šiti. Ona je, singerica, bila centralno mjesto socijalne dinamike. Osim što je othranila, odškolovala i u svijet odaslala naraštaje Jugoslavena, naročito Dalmatinaca, ali i djece iz hercegovačkih i bosanskih gradova, štektanje singerice svjedočilo je da u kući ima ljudi, da se ima za koga. Istodobno, njezin je zvuk sablasno odjekivao u praznini pustih kuća, među zidovima koje više nitko ne naseljava, svi su pobjegli ili nikoga nije ni bilo. U romanu Gospođica, što ga je Ivo Andrić napisao za rata, skoro pa usput, uz Travničku hroniku i Na Drini ćupriju, toj pomalo beogradskoj, pomalo sarajevskoj knjizi, koja ima nešto od jezovitosti američkih filmskih horora, singerica je važan dio scenografije. Krpež trpež, kazat će gospođica, pa će štopati čarape preko one drvene gljive (još jedan odavno iščezli predmet) ili će pokretati singericu i iznova krpiti tisuću puta zakrpljene stvari.

Milišićevi stihovi, sakriveni duboko u tijelu pjesme, okruženi desetinama drukčijih, osunčanijih i zvonkijih riječi, slika i stihova, podsjećaju pomalo na Gospođicu, premda svijet otočkih udovica nema gotovo ništa sa svijetom stare gradske frajle. Zajednička im je samo samoća. I štektanje singerice, možda. Koje zvuči jezivo “u praznini udovičkih kuća”, načinjenih od kamena, u Osoru koji je sav od kamena, među kamenim zidovima i zidinama, na kamenim trgovima, pokraj kamenog zvonika, usred jednoga fantastičnog kamenog instrumenta, koji ne proizvodi glazbu, nego proizvodi fantastičnu jeku, također neusporedivu, jezivu, kao što to Milišić kaže u svojoj zvučnoj razglednici, s otoka Cresa, iz daleke nam već, zajedničke prošlosti. Jer nema singerica, nema udovica, nema Milišića, a nema ni nas, jer nema singerica, nema udovica, nema Milišića.

Obično ovako veliki stih odnekud sam od sebe padne: “I čuj kako jezivo štekću ‘Singerice’ u praznini udovičkih kuća”. Padnu takvi stihovi, posvjedočio bi mi to, nadam se, kustos i tumač stihova ovog jezika Marko Vešović, i slabijim pjesnicima nego što je bio Milan Milišić. Odnekud oni znaju pasti i sasvim slabome i nemoćnom stihoklepcu, nemoralnoj ljudskoj ništariji, hulji ili antitalentu, pa čak i kakvome uglednom članu Hrvatskoga društva pisaca, jer u pisanju poezije ima nečega što ne postoji niti u jednome drugom književnom žanru, obliku ili rodu, i niti u jednoj drugoj umjetnosti, a to je da sam Bog budali u uho prišapne genijalan stih. S romanima, operama, pripovijetkama, simfonijama, uljima na platnu, muralima, pa čak ni sa filmovima, budalama ne ide, Boga ne čuju. U tom je smislu poezija najprostija umjetnost. Ali je istovremeno, nakon glazbe, i najsavršenija. Čak bi se i to što se i kakvoj ljudskoj mizeriji ponekad otkine genijalan stih moglo pripisati njezinu savršenstvu.

Ali takav stih nastaviti, može samo veliki pjesnik, genijalan pisac svoga jezika: “O, ne šije se tu ništa za mladog i jakog; samo se tkanine osipaju pod prstima, kao pepeo.” I to je onda već gotov život, roman jednoga života, dovršen u par lakih stihova, u kojima skoro da ima i ponešto od one dubrovačke, renesansne tužno-vesele raspjevanosti, u tom zazivu “i čuj”, u tom glasu “o”, baš kao da uz gitare i mandoline, kroz jezoviti roman o samoći, kada se i tkanine pod prstima rasipaju kao pepeo, Milišićeve stihove pjevaju neki njegovi generacijski ispisnici, trubaduri i gradski lakrdijaši.

Jedan stih se, kažem, može omaknuti, ali onaj drugi i treći, koji će iznova stvarati svijet, njih mogu napisati samo oni kojima se nikada ništa nije moglo omaknuti.

Ove Milišićeve stihove pamtio sam, premda stihove uopće ne pamtim. Ili mi se čini da ih se sjećam, pa kad bi da ih naglas ponovim, ničega se ne mogu sjetiti. Ali ove sam mogao, uvijek. Tako mi je u njih štošta naselilo. Spomenut ću samo ono što je u tom sjećanju i u uspomeni najduže.

Našu susjedu Milojku, iz vječno stare, ruševne dvokatnice od nepečene cigle, na adresi Sepetarevac broj 19, spominjao sam već kojekuda, u prozi i u nefikcionalnim tekstovima, sve pokušavajući, uzalud naravno, da sebi objasnim zašto me se njezina sudbina toliko tiče. Bilo mi je bližih koje sam lako zaboravio. A možda je bilo i nesretnijih.

O da, Milojka je bila vrlo nesretna i usamljena. Njezinu mršavu priliku u crnini, veliki nos i progeničnu bezubu čeljust, bradu kojom je skoro dodirivala vrh nosa, mogli ste vidjeti u onim krvavim snimkama s Markala. U času dok dvojica odnose šrapnelima iskasapljenoga, vjerojatno mrtvog muškarca, iza njihovih leđa, vječno bezizražajnog lica, promakne Milojka. Možda se i čitavu sekundu pojavila u kadru. Zatim je zauvijek nestala. Više je nisam vidio. Kada sam stigao u Sarajevo, nje nije bilo.

Milojka je bila udovica otkad smo za nju znali, a to je bilo od 1969, kada smo se doselili na Sepetarevac, jer smo morali iselili iz zgrade nad Templom, pošto se uz nju gradio Energoinvestov neboder. A možda i nije bila udovica, nego je imala vanbračnoga sina jedinca. Kod nas su se majke vanbračnih jedinaca često brkale s udovicama, valjda zato što je bilo pristojnije, susjedstvu milije, da ti je muž umro, nego da se ne zna tko je djetetu otac.

Milojkin bio je neprimjetan, skoro i nevidljiv. Ne sjećam se ni kako je izgledao, iako sam ga godinama viđao i sretao ga dok bih se penjao uz Sepetarevac, a on je silazio. Ili sam ja silazio, a on bi se penjao. Ali valjda mu se nikada nisam zagledao u lice da ga upamtim.

I onda se Milojkin sin objesio.

Samoća je ružna, težak je njezin vonj, a zvuka nikakvog nema. Tako i žalost. U velikoj žalosti, onoj o kojoj se ne pišu knjige i ne snimaju filmovi, niti se o njoj pripovijeda po susjedstvu, sve je ružno i sve tiho. Milojka je obukla crninu i kao da se više nije prala. O njoj se nije govorilo. Šutjelo se, jer se nije imalo što za reći. Ljudi bi najvoljeli (kako bi tu riječ izgovorila još jedna naša susjeda, hvala Bogu živa, rodom Stočanka) da se to nije dogodilo, da se mladić u našoj ulici nije objesio. Nego da je živio, pa kako mu bude.

Šutjeli su i zato što se s Milojkom nije moglo govoriti. Ako bi je netko nešto upitao, uglavnom iz zlobe, ili zato što nije iz naše ulice, ona bi samo šmugnula. Ne sjećam se da je ikada išta rekla. Da jest, znao bih. Ne bih zaboravio.

Stih “I čuj kako jezivo štekću ‘Singerice’ u praznini udovičkih kuća”, kao i onaj koji za njim slijedi, pričaju i ispričali su sav život naše susjede Milojke, koji ja nisam znao ispričati, premda sam je često, uglavnom uzalud, spominjao. O njoj najduže u mome sjećanju govore Milišićevi stihovi.

Pritom, važno je znati da Milojka nije imala singericu. Ili ako ju je slučajno imala, nikada se kroz vječno otvorene prozore nekoga od tih posljednjih sarajevskih ljeta nije čulo njezino štektanje.

A već smo napomenuli i to da Milojka, možda, nije bila ni udovica. I prilično je izvjesno da nije znala šivati ni krpati. Na kraju je bila poderana i vonjala je ružnim vonjem tuge, u kojem je onoga svega što se ne spominje bespotrebe, jer nije pristojno bez velikog razloga spominjati produkte čovjekove fiziologije.

Ali svejedno, stihovi Milana Milišića, posvećeni jednome mediteranskom, otočnom gradu, tisućinjak godina starijem od Sarajeva, ispričali su meni Milojkin život. Ili je u mom dugom i preciznom pamćenju tih stihova sav njezin život.

Možda je Milojka u onome da se tkanine osipaju pod prstima, kao pepeo? Može biti, zaista, da sam je preko te slike preveo u Milišićev stih. Ili će biti da poezija, u svojim najsjajnijim časovima, u sebe usisa nečiji život i sudbinu, i da se potom javlja kao precizna biografija, a da ničega stvarnog, materijalnog, faktografskog od života u njoj nema. Kao što više nema ni te kuće u kojoj je Milojka stanovala. Nema ni Milojkinog sina, niti je u svemiru, izvan Milišićeve pjesme, ostalo tuge za njim. Pamte ga samo singerice koje štekću u praznini udovičkih kuća. Jezivo.

Obično vjerujemo da svaki čovjek ima svoja mišljenja. Možda je zaista tako. Ali prije će biti da ima mnogo, veoma mnogo ljudi koji nemaju nikakvih mišljenja. Jer mišljenja, kad ih pobliže razmotrimo, čudnovata su stvar. Evo rječitog primjera koji to potvrđuje.

Ja i jedan moj dobar prijatelj, s kojim se poodavno nisam vidio, pošto smo se najzad sreli, udarili smo u ogovaranje svojih poznanika, nekadašnjih drugova iz škole. Naročitu pozornost pritom posvetili smo traženju odgovora na pitanje da li su ti naši davni drugari tijekom svojih života mijenjali ili ne svoja mišljenja, po kojima ih pamtimo, i – ako su ih mijenjali – kako su to činili.

“Andrija je ostao onakav kakvim ga znamo”, rekao sam ja. “Taj ni za živu glavu ne bi promijenio bilo koje od svojih mišljenja. Misliti uvijek isto, po njemu, znači sačuvati svoju ličnost. Sad ga svi izbjegavaju, jer je s njim dosadno razgovarati. Tko god ga poznaje, unaprijed zna što će reći, pa zato, koga god snađe nevolja da se s njim sretne, taj ga sluša i misli: Kakva tvrda glava!”

“Branko je sličan slučaj”, dodao je moj prijatelj. “On, doduše, mijenja mišljenja, ali sva su ona od iste vrste: mišljenja iz novina ili s televizije, mišljenja ljudi koje on smatra autoritetima, a takvih ima mnogo. Stoga je i on dosadan sugovornicima. Oni prepoznaju izvornog vlasnika mišljenja koje im Branko izlaže kao svoje, pa misle: Kakav kameleon!”

“Ali on od toga nema nikakve vajde”, nadovezao sam ja. “Branko je strašljiv, nesiguran u sebe, s kompleksom manje vrijednosti. Zato su mu potrebni takozvani autoriteti, da se sakrije iza njih. Cvjetan također ima tuđa mišljenja, ali pri njihovom preuzimanju vođen je računicom. On tobože misli isto što i neki ministar, neki ravnatelj, neki urednik, riječju, neki utjecajan čovjek, samo ako mu taj može pribaviti neku poveliku korist. Njegovo je mišljenje, dakle, mišljenje ljudi na vlasti ili ljudi od moći. Tko ga sretne i porazgovara s njim, ubrzo misli: Kakva pizda!”

“Za razliku od svih njih”, rekao je moj prijatelj, “David je dostojan poštovanja. On uvijek ima svoje mišljenje i mijenja ga samo kad ustanovi da za to ima valjanih razloga. Tko ga sretne i porazgovara s njim, mora da pomisli: Svaka mu čast!”

“Kao suprotnost njemu”, nastavio sam, “Edi je osoba bez ikakvih mišljenja, ne zato što bi ga na to navele neke dubokoumne filosofske pobude, već prosto-naprosto zato što je prazan. Važno je dodati da toga nije svjestan. On sa svima razgovara kao da ima nekakvo mišljenje, ali već poslije nekoliko minuta takvog razgovora, njegov sugovornik mora da zaključi: Kakav zvekan!”

“Ni Franjo nema nikakvo vlastito mišljenje o bilo kom pitanju iz ove naše kratke i jadne egzistencije”, dodao je moj prijatelj, “ali, za razliku od Edija, on je toga svjestan, i to se, nažalost, za njega pokazalo i te kako kobnim. Njegove ogromne ambicije bile su u strašnom raskoraku s njegovim sposobnostima, i kad je konačno shvatio svoj problem, kad je uvidio da nema šta reći, da nema odgovora ni na jedno iole važno životno pitanje, i da sve to neumoljivo govori o njegovoj nepopravljivoj beznačajnosti, nije mogao podnijeti to saznanje, i…”

“I…?”

“I ubio se.”

Time smo završili taj naš kratki razgovor. Da li da uzgred napomenem da smo tom prilikom ja i moj skoro zaboravljeni prijatelj zazirali od iznošenja bilo kog od sopstvenih mišljenja koja su nam nametale mučne životne okolnosti zajedničke društvene stvarnosti – iz bojazni da se nećemo složiti, da ćemo se možda i posvađati i pokvariti naše nekad tako lijepo prijateljstvo?

Niz selo Sehilovo oteg’o se dug i ponegdje nakrivo naveden put. Škripi pijesak sitan poput pirinča pod nogama. Otac naprijed ja za njim, tik uz njegov skut. Idemo i razgovaramo o nadolazećem ljetu pa često zastanemo i zamolimo Boga – daj Bože berićet da prežive čeljad. Razgovaramo a naše riječi odzvanjaju kroz sumrak bježeći od nas kao da niz onu stranu ispod puta bacamo okruglo kamenje.

– Pssst – veli mi otac. Ne pogledavši me, ispruži ruku, širokim dlanom zaklopi moja još nejaka prsa i tako me gurnu u kraj puta i sam se sklanjajući. Put bješe oivičen visokim pečurkastim žbunjem gloga, onim istim uz koje majka, svake godine, čim zabehara, stane, pa joj i glava, zavijena šamijom, bude isto jedan glogov behar. Otkida ona tako bijele cvjetove, polaže ih u torbak i raduje se kao leptirica.

– Sklonismo se ispod velike glogove pečurke, gdje nas vrhovi crnih iglica dočekaše u gole vratove te posagnusmo glave, a leđa dobro pribismo uz trn sve dok nas i otud ne ubode, govoreći – dalje se ne može. Sa tako uvučenim leđima i sagnutim glavama bili smo dva crna sklopljena kišobrana uz trn uslonjena.

– Pssst – opet će otac, ali ovaj put mnogo tiše, tako da sam ga jedva čuo. Učini mi se da sam u sobi i da se gore u gredi začu sipac. Bat kopita što nam se primicao uz selo Sehilovo bio je sve jači. Po tome što smo čuli lako smo zaključili da je konj azgin i da su mu, na mjestu gdje se sastavljaju noge i trbuh, izronili mokri polumjeseci. Jahač je bio osrednjih godina, crnih tankih brkova, nakošen u sedlu i podignut u uzengijama kao da leti.

– Đin, đine, đin, đin, đine, đin – pjevušio je, dajući tako ritam lakom konjskom hodu.

– Ko bješe ovaj čovjek? – upitam oca.

– Ne znam, nikada ga ranije nisam vidio, čini mi se da nije dijete Sehilova. No opet, da je iz daljine ne bi pjevušio – prošapta otac pa krenusmo niz put – otac naprijed ja za njim. Odozgo, kud su otišli čovjek i konj čulo se kuckanje kopita, a onda je konačno utihnuo svaki glas. I ko zna do kada bi potrajala ta mrtva tišina da tamo, duboko u selu, tri puta krupno ne lanu nečiji pas.

Nastavili smo da razgovaramo, ali vrlo bojažljivo, iz dva razloga: prvo, nije lijepo ako neko stoji skriven uz put, da čuje o čemu pričamo, i drugo, ako već neko s toljagom u ruci čeka krivoga mogao bi pogriješiti i ubiti pravoga. Zato nas dvojica i pričamo kako bismo živom i neživom kazali ko smo.

– Mrijesti se nebo, padaće kiša – kažem i obradovan takvim mislima izgubim kontrolu nad visinom sopstvenog glasa.

– Pssst – opet će otac – na putu smo i uvijek misli na to. Mi treba da razgovaramo, najzad – mi smo otac i sin. Svako mora čuti da razgovaramo, ali o čemu – niko. Zato trebaš imati na umu da neke riječi iz razgovora, one najvažnije, moraš tiho, da ih samo ja čujem, i tada oni oko puta nikako neće uspjeti da povežu našu rečenicu i uhvate našu misao.

Što se kuća tiče one ne bjehu načičkane uz put kao što su u nekim selima hafljanskog sreza. Ove u Sehilovu bjehu odbijene od puta koliko dobro juturan čovjek može kamenom dobacit. Nebo se najednom iščisti i samo po krajevima ostaše da bjelasaju tanki pramenovi kao odbjegla runa. Zvijezde zapucaše kao zrnevlja kukuruza i mjesec se javi skraja kao nokat, pa mjesečine i nema, nema. Preskočismo tanak potočić što sječaše put pa nastavismo dalje; otac naprijed, ja za njim. Bojažljivo smo pružali korake kroz prvi mrak i još bojažljivije razgovarali sve dok se na brdu zvanom Ukleti greben ne zasija nešto ponajviše nalik na užarenu loptu. Odsjaj bješe crvenkast kao da se cijeli mjesec uvukao u staklenu loptu i plamti.

– Pssst – veli otac i ponovo širokim dlanom zaustavi moj korak. Užarena lopta promijeni boju i iz žarkocrvene pređe u sjajnozelenu. Potraja tako neki čas i stade narastati kao da su plameni jezici – koji su se sada preticali unutra i jurišali kao vuci, praveći strašnu huku, udarali s unutrašnje strane loptu i tako je nadimali do zastrašujućih dimenzija, dok se nije sva raširila i zahvatila cijeli prostor i nas u njemu. Bili smo sada dvije čestice u sjajnozelenoj svjetlosti od kojih jedna ponovo reče: – pssst.

– Ovo se otvaraju nebesa – šapnu mi otac – tako se ona često otvore i ko ima sreće da gleda taj sveti čin i još ako mu veliki Bog da prisebnost i omogući da štogod poželi, to će mu se istoga časa i ostvariti i biće sretan.

– Zašto mi, oče, nismo sada ništa poželjeli?

– Poželio sam da srećno stignemo do kućnoga praga.

– Zar samo to, mili oče, a do vrata smo u blatu?

– Za sada samo toliko. Bog kuša ljude i dragi su mu skromni.

– Ja da sam znao, mili oče – kažem – zaželeo bih …

– Pssst – prekide me otac i ponovo zaustavi, dok se neka sitna svjetlucava prašina slijegala oko nas.

Kada stigosmo na mjesto Ukleti greben, nedaleko od nas vidjesmo dvije sićušne svjetiljke što se primicahu i odmicahu jedna od druge. U prvi mah pomislih da su to dvije žarovnice zaostale iza one lopte, a otac reče da su to svici. I ne bješe niti jedno niti drugo već bjehu to dva nama dobro poznata čovjeka. Jedan se zvao Kutman, a drugi Haraplija. Nismo ih samo mi dobro poznavali – znavaše njih cijela krajina i to ne po dobru. Kutman bješe zaveo rođenu kćerku Tusemu i nigdje bez nje ne mogaše pa je čekao naveče da dobro utvrdi san i da joj pobjegne na Ukleti greben i tu, daleko od očiju i ušiju drugih, pobratimu svome Harapliji izjada svoju muku i kaže mu kako bez kćeri svoje Tuseme ne može život zamisliti. Za to vrijeme dok su se njih dvojica ispovijedali jedan drugom, a zapravo su se ispovijedali samima sebi, žena Kutmanova Sofija, rođena Kruglan, grebla je lice noktima i proklinjala dan kada je na Bišću brdu srela Kutmana i učinio joj se čarobnim. Znala je po nečem, ali nikada nije odgonetnula po čemu, da sa takvim čovjekom kakav joj se u prvi mah učinio Kutman, nikada neće propiriti. Znala je jer otkud to da prve noći uzme njen mali prst lijeve ruke, savije ga i krcne, a onda čim zora svanula pustio vijest da mu je nevjesta došla slomljenog prsta i da će je otjerati ako za devet dana i devet noći ne prezdravi, a njoj se kleo u hljeb i so da je više voli i od samoga sebe.

Takav je šer bio Kutman.

Što se Haraplije tiče, on je imao veliki grijeh što je za kratak period izrodio buljuk djece, a nije se ni osvrnuo oko njih. Bila su gola i bosa. Neočešljana i neumivena. U doba sunčanih dana gamizala su plačljiva oko kuće i po vrtu, a majka im Tuntrija, obislih prsa, skrivenih pod tankom ulijepljenom košuljicom, nadoji ono koje uhvati. A ipak – bila su to zdrava i crvenpera djeca.

– Bog daje nafaku, a ne ljudi – pravdao se Haraplija ako bi mu neko prigiovorio da je lako djecu pravit no ih valja hranit.

Prošli smo pored njih i nismo se pozdravili, nismo prišli jedan drugom i stisli šake. Između nas je bila noć, dovoljan razlog da se učinimo kao da se ne poznajemo.

Svjestan da je moj otac primijetio kako i ja poznajem ove dvije noćne protuhe, usudih se da upitam zašto ih nije pozdravio i on mi opet ne reče ništa drugo do – pssst.

Tako i produžismo niz put: otac naprijed – ja za njim.

Ne bjesmo daleko od kuće kad nas neko zasu kamenjem. Zviždale su okrugle kamenice kao kuršumi i udarale u debela jabukova stabla koja još davnih dana bješe zasadio Zumberbeg zvani Zu. Nije ih zasadio da čekaju kamenje, u to je bio siguran cijeli kraj, već da crvenim plodovima obraduju putnika namjernika il’ gladno đače iz planinskog sela Klečja, u kojem ničega drugoga vjekovima ne bješe do smrče, jelike i gole platije nad kojom orlovi povazdan viju dok pronađu mjesto da se nagnijezde. Znajući sve to, čuveni domaćin i džomretan Zumberbeg zasadi na stotine jabukovih sadnica uz put prema Klečju i već treće godine prvi put obradovaše klečjanske dječake koji su i nedozrele, tek zarudjele plodove punili u njedra i ne vjerujući da ih imaju, bježali u planinu.

Tek što zazviždaše prve kamenice otac mi dade znak, prstom na ustima, da šutim, a onda me strašno povuče ustranu, gdje se pod jednom kamenom strehom smirismo kao dva siročeta. Tu smo, ma koliko ostali, bili sasvim sigurni. Kamenje je zviždalo, udaralo u jabukova stabla i vraćalo se do naših ispruženih nogu. Bilo ga je raznog: okruglastog, ovalnog, pljosnatog, a na nekim kamenicama, iako bješe noć, prosijavahu tanki bijeli damari.

– Ko ovo gađa? – upitam oca. – I da li je moguće da su se ovo ponovo podnaopačili Kutman i Haraplija? – otac sleže ramenima i tiho, dobro tiho, prozbori:

– Neka … nama od ovog ništa neće biti, a oni će se već sutra, ako živi budu, stidjeti i plašiti. Što se tiče rana na jabukama bega Zu, kada ih budu sutra vidjeli, uplašiće se groba njegovoga.
Dok je otac govorio čuo sam između njegovih riječi kako podno stijene prosijava – pssss.

– Pod ovim kamenom, našim zaštitnikom, leži zmija – veli otac, zgrabi me za ruku i povuče niz put dok su kamenice i dalje šištale iznad naših glava. Samo što napravismo nekoliko koraka otac zanemoga i pade. Zađem s leđa, provučem ruke ispod očevih ramena i pomognem mu da se domogne ivice puta i da oslonjen uz sklad duboko i bolno uzdahne.

– Sada sam dobro – preduhitri me otac i zamoli da idem, a njega da ostavim. – Ako bude suđeno – ovdje ću umrijeti – veli mi.

Rekao sam mu da ga ja nikad ostaviti neću pa ako je suđeno neka obojica umremo, tu na putu prema kućnome pragu. Kamenje je i dalje zviždalo proizvodeći razne zvukove, a ponekad se učini da taj isti kamen koji leti da ubije – plače.

Najednom fijuci tako učestaše da se činilo kako otud na stotine ruku puca kao iz pušaka. I ko zna koliko bi potrajala ta strašna predstava da od zapada ne doploviše debeli i crni oblaci pa tako sijevnu da se svaki kamen ukaza i tako snažno zagrmje da one ruke zamriješe kao odsječene i ne bi više kamenovanja.

– Pssst – opet će otac, a pošto propusti žestok udar groma, nagne se meni na uho i šapnu:

– Dolazi Božja pravda.

Kada je ponovo sijevnulo, kada je ponovo obasjalo kraj, ja vidjeh na očevom čelu veliku crvenu ružu iz koje se jedan tanak mlaz pružaše niz naboran obraz.

– Ništa to nije – otac podiže ruke – već drugo jutro kada se budem umivao na tom će mjestu ostati samo hrapav ožiljak. Bokvica je čudo, bokvica liječi sve. A sada šuti i gledaj gore – može se ponovo otvoriti nebo.

– Zar, oče, nisi poželio, kada su se prije otvorila nebesa, da sretno dođemo do kućnoga praga?

– Da, sine, to sam poželio, a da nisam, sad bi vjerovatno dijelovi moje glave ležali po ovom putu poput oblutaka. A sada idemo; put čist i nebo vedro – nama drugo ne treba.

Prođosmo još jedan potok, što sječaše put sa jednom malom vijugom na sredini kao glista. Silazimo na široku džadu i opet se začu bat kopita. Ponovo onaj isti čovjek sa istim konjem, nogu utnutih u uzengije, nakošen u sedlu kao strijela, minu ispred nas dok smo mi ponovo pribijeni uz sklad stajali bez daha. Ovaj put konjanik nije pjevao, umjesto toga često se okretao kao da je brojao konjske korake. Na mjestu gdje se tanak i strmen putljag spaja sa širokom džadom, on naglo okrenu konja i sinu gore prema Ukletom grebenu.

Sutra još prije zore, dok smo najljepše snove snili, u onaj niski prozor do bašte neko tiho kucnu, toliko tiho da nas jedva probudi. Nas dvojica u isto vrijeme otvorismo oči i otac, gledajući pravo u moje čelo, reče: – pssst. Onaj ponovo zakuca primoravši oca da podigne glavu. Uz prozor je stajala Kutmanova kćerka Tusema i plakala kao streha. Reče da su sinoć, niko ne zna kako, poginuli njen otac i duša njena Kutman i Haraplija Biljeg.

– Niko im ne prilazi, eno ih leže na Ukletom grebenu ko da su pospali, a nije ih bilo u cijelom hafljanskom srezu – ridala je Tusema.

– Pssst – reče joj otac i pokaza put kojim je došla te ona dobro razumjede rečeno i vrati se nazad.

– Idemo se umiti – veli otac noseći na čelu veliku crvenu ružu, od koje, pošto se vratio, ne bješe ostalo skorom ništa. Otac je opipavao ožiljak hrapavim prstima, pa kad ga dobro ispipa ponovo izađe i vrati se sa listom bokvice na čelu. Od tog lista, oziljak potonu, a umjesto njega osta jedena crna tačka kao glogov ubod.

– Hoćemo li ići na ispraćaj Kutmanu i Harapliji? – upitam oca.

– Zar sinoćnu ujdurmu ne smatraš ispraćajem za svagda?

– Da – kažem mu – ali sam želio čuti šta o njima govore Sehilovci danas kada su na zemljici ovoj, i to još za kratko, ostala samo još njihova beživotna tijela. Kada ih zemlja prekrije ni njihova djela više neće biti kao sada. Izblijedeće i propasti kao što će im i tijela u zemlji propasti i na kraju ostati samo ono što ne može nestati – gole kosti.

Kada smo izašli napolje, pogledali u nebo i zamolili velikog Boga, po ko zna koji put:

– Daj Bože berićet, nek prežive čeljad – između golemih i crnih oblaka ukazaše se onaj čovjek sa tankim brcima i konj, napravljeni od jednog bjelasastog oblačka. Sav se zabezeknuh, padoh na koljena i na tom mjestu ulupih zemlju i otac ponovo stade ispred mene, sasvim priseban, jednu ruku spusti na moje malaksalo rame a s druge ispruži kažiprst, prisloni ga uz usne i nos i reče:

– Pssst.

Istoga časa, sa svih strana Veliki Bog naredi kišu i sunce, zajedno. Širom Sehilova odjeknu pjesma. Nasmrt preplašeni, Sehilovci razumješe da svanjava pa se stadoše veseliti i moj dobri i mudri otac ponovo reče:

– PSSST.

(bilješke za poemu)

31. Luksemburška zvona

1.

Oslušni: ništa na svijetu ovom
Kao glas zvona duši nije novo.

Kao glas zvona i davnih cikada
Kad jeste ono što nije, i kada

Vele mi zvuci, oštri kao sablje:
Skoro te ne bu i ti buš pozabljen.

Bronzani vali nose me u svijet
Gdje jesam, i gdje odavno me nije,

Gdje raspiruju sada razvigori
U kotlini mi praznik koji gori

Plamom što liči na zoru i na smak
Ispod oblaka akvarelnih sasma.

Na gozbu dođu i Omortag i Krum.
Zemlja se vrti ko derviš u zikru.

Tu sabljice su, kojima, za dana
Dječjih, sjekao glave sam dušmana.

Do suza divno miriše povratič:
Gospine ruke htjele bi ga brati.

Nježnost, što ime želi nadjenuti
Svakoj divljaci, u dnu duše ćutim.

I volim tisuć travki bezimenih:
Sve anonimno sja dobrotom meni.

Među njih kao među svojtu leći
U jedan oblak sto ljeta zureći.

Ko kad bjeh mali, kad ptica zapoje,
Ne znam koja je, i to predivno je,

Izuzev one koju čujem s kuka
Što eonima nad svijetom kukā.

U svakom crnom krije se bijelo.
Sve naginje se svemu. Il bi htjelo.

Sve, na trenutak, sebi je neslično,
Da bude pedalj bliže Bogu lično.

I duša ništa od Njega ne išće
U taj tren kada sluša kako lišće

Pada sa šuma sjutrašnjih i kada
Prošlo glas ima zvona i cikada.

2.

Prizivlje svašta mi k pameti
ova zvonjava luksemburška:
rimski orlovi i gral sveti
i Prešernova dekla Urška

sa kutije cigara. Veli:
Ne valja! Prečesto bez unce
radosti, što je grijeh velik,
čamio si pod ovim suncem.

Ali krupne iz snoviđenja
zvijezde, što mi sad svijetli
u istom ritmu kojim s Prenja
bakarno stablo kljuje djetlić

kad mjed me sjeti – taj porazni
život nije mi više onaj
u opustjeloj Titovoj prazni
izaponoćni zuj neona.

3.

Jest, nešto drevno taj zvuk prene
u meni, zato volim zvona,
no ne moraju baš zbog mene
sveci slaziti sa ikona.

14. 3. 2010.

__________Ljestve, brzo, ljestve!
__________(Gogoljeva posljednja rečenica
__________Moskva, 21. februara 1852)

Ljestve, brzo, ljestve
nestaje tla
zidovi da se izmjeste
gdje puna svjetlost sja.

Perje, brzo, uzvinuće
bez oslonca
otvorenim krilima skućen
poput kopca

Dvije kandže, brzo, zaboden
kljun sred gliba
Kain po svog Avelja ode
i ukloni ga.

___
S njemačkog preveo Stevan Tontić

Rodonačelnik

Evo rodonačelnika urbane književnosti.

Oženio se malo pred rat.

A onda se jednoga jutra probudio u samrtnom znoju jer je u snu shvatio da mu je žena Srpkinja.

Dvije tramvajske stanice dalje Srbe su sakupljali u sajamske hangare. Iz preventive. Kao što su i Amerikanci 1942. iz preventive zatvarali Amerikance japanskoga porijekla. Tako će se kasnije o tome govoriti.

Kada je shvatio da bi i njegovu ženu Srpkinju tako mogli zatvoriti u sajamski hangar, on je poduzeo sve da ju spasi.

Rekao je da su Srbi krivi za rat.

Ako su krivi za rat, onda su krivi i za to što ih zatvaraju u sajamske hangare.

Ako iz hangara poneki i ne izađe živ, to je samo zato što je rat.

A za rat su krivi Srbi.

Tako je govorio, a onda i pisao u novinama. Poslije je sjedio u kvartovskome bircu (kvartovski birc je temeljno stanište, biotop urbane književnosti) sa zapovjednicima odreda koji je noću odvodio Srbe i zatvarao ih u hangare. Onaj tko bi prišao njihovome stolu vjerojatno zna je li to bilo prijateljstvo.

Sve je to učinio da spasi ženu, nakon što se početkom rata probudio u samrtnom znoju, jer je u snu shvatio kako je oženio Srpkinju.

Ali to nije tema urbane književnosti.

*

Odvođenje

Susjeda sa drugog kata dozivala je upomoć dok su je tog jutra odvodili.

Bila je nedjelja, ljudi su duže spavali, loša je zvučna izolacija, susjeda je zapomagala iz sveg glasa.

Budili su se, jedno za drugim, ali kao da se nitko nije dizao iz postelje, nitko nije virio kroz ključaonicu, sve dok se ispred zgrade nije začuo motor kombija, koji će ju, nekoliko trenutaka zatim, odvesti.

Tada su počeli izlaziti na hodnik, otresati otirače, čistiti cipele, iznositi smeće, silaziti u podrum po krumpir, dozivati kanarince koji su jesenas pobjegli iz kaveza.

Ali nju nisu spominjali kad bi se sretali po stubištu.

Mjesecima je nisu spominjali.

Sputani nekim čudnim strahom da su i sami mogli biti odvedeni da su tog jutra samo provirili van iz svojih stanova, moreni jednako čudnom grižom savjesti jer se nisu odazvali pozivima susjede koja je uvijek – živjela je u toj zgradi četrdeset godina – bila dobra, prijazna i u svakom smislu uviđavna, nastojali su je zaboraviti.

Ali tako se ne može zaboravljati.

Ona se u zadnje vrijeme više ničega nije sjećala, ni ulice u kojoj stanuje, ni grada, ni svojih sinova, ni sve tri unučice, ali je susjede jednako ljubazno pozdravljala.

I dozivala ih tog jutra po imenima, sve njih, kat po kat, da je izbave.

*

Žena na prozoru

Nakon što joj je umro muž, čitala je samo romane koji će je rastužiti. Ustvari, romane koji će je ojaditi.

Druge su žene nosile crninu, a ona tako.

Čim bi pročitala nešto u čemu nije bilo nikakva jada, makar to bio i novinski člančić s komada novina kojim je upravo brisala prozor, osjećala je grižnju savjesti.

Što bi on rekao da me sad vidi ovakvu, dok se smijem, mislila je.

A uopće se nije smijala.

Da ju je tog časa netko mogao vidjeti, kroz prozor sedmoga kata u Kopernikovoj ulici broj sedam, pomislio bi: tužne li žene, Bože mili.

I da joj je zatim to mogao reći, ona ga ne bi čula.

Dok je tako stajala iza prozora, s gumenim rukavicama na rukama, i komadom novina s kojim je upravo obrisala staklo i sva su slova već bila razmrljana, više nije bilo nikoga koga bi mogla čuti.

*

Koridor

Na putu prema Goriškim brdima, malo nakon što se, uz turističku tablu na kojoj piše “most s najvećim kamenim lukom u Europi”, pređe Soča, iznad ceste će se u jednom času s obje strane uzdignuti kosi zidovi, i navrh njih žičana ograda. Sljedećih nekoliko hiljada metara zaustavljanje nije moguće, nema prometnih znakova, nema ničega osim tjeskobe izazvane vrlo snažnim dojmom, koji putnika poslije prati danima, da se na trenutak, tačnije na onih nekoliko minuta koliko mu je trebalo da automobilom projuri tim predjelom u kojem je poništen svaki predio, našao izvan ovoga njemu poznatog svijeta i da je zabasao tamo gdje više ničega nema osim puta i trake neba nad glavom, tog izduženog zrcala u kojemu se njegov put ogleda.

To je koridor.

Ugovorom potpisanim nekad davno, između socijalističke Jugoslavije i Italije, tako je omogućen pristup Goriškim brdima, komadiću slovenskoga teritorija nalik na Toskanu, s utvrđenim srednjovjekovnim gradićima, vinogradima i seocima sa po nekoliko kuća, koji se nalazi s desne strane Soče.

Bio je to jedan od koridora koji su, u vrijeme hladnoga rata, spajali istok sa istokom ili zapad sa zapadom, poput žila u sijamskih blizanaca, krvotoka koji prelazi s jednoga na drugo tijelo, tako da braća nikada ne mogu biti razdvojena.

Kada se nađe na koridoru, čovjek osjeti čežnju za drugom stranom.

Preskakao bi kosi zid i žicu navrh zida, bez obzira na to što se zna da je na koridorima uvijek najviše naoružanih graničara.

Ali čežnja je jača od razuma.

Tako je bilo nekad.

Koridor kroz talijanski teritorij i danas postoji, iako između dvije zemlje nema vidljivih granica. Ili granica postoji samo na ovome mjestu.

Da se možemo zaustaviti, sreli bi jučerašnje ljude.

ova se bajka kazuje za vreme kafe-pauze, od ponedeljka do srede…

Čoveku sa jednim krilom, koje mu nije počinjalo sa leđa kao kod anđela, već mu je bilo izniklo umesto desne ruke i za razliku od ptica, bilo pokretno u laktu, na kome se podupirao sedeći na jednom krupnom kamenu, uz zanesen i ukočen pogled kao da je ispred more, iako pred njim nije bilo nikakvog mora, već samo obična mala brdska ledina sa nekoliko raštrkanih drva po obodu, znači tom čoveku je ovo leto bilo jedno od najdepresivnijih. Proganjalo ga je neko bezvezno osećanje praznine i bescilja, u ova julska popodneva još nadraženije od memljivog, kiselkastog smrada uzavrelog grada, koji je isparavao iz lepljive mase automobila i ljudi.

I tako je čovek sa jednim krilom sedeo na kamenu. blizu srednjeg Vodna, planine tik nad Skopljem, zagledan u nebo, u jedan oblak koji je, kao i svaki nemirni oblak, menjao svoje oblike. – Vidi ti taj oblak. Radi što god zaželi. A ja…Da mi je barem još jedno krilo…

Upravo tada, dolete jedna ptica, orao, velik kao iz bajke, koji zakloni i sunce i nemirni oblak. Spusti se na metar od čoveka sa jednim krilom, zaustavi se u vazduhu i zagleda se u njega.

Čovek sa jednim krilom zapita pticu, zaklonjen u njenoj senci: – Šta hoćeš od mene?, na šta mu orao odgovori pitanjem: – A ti, šta još uvek radiš na zemlji?

– Pa zar ne vidiš da imam samo jedno krilo. Šta mogu ovako osakaćen. Ne mogu ni da ga izdrkam desnom. A ti, šta mi pa ti dolaziš? Jel sam te možda zvao?

– Došao sam da ti kažem nešto vrlo važno. Možda ćeš mi se naljutiti, ali šta se može. Ja sam ti brat.

– Šta?

– Ma dobro, ne prvo koleno. Četvrto, možda peto, ali smo istog roda. Naš zajednički rođak je Sivi Orao, da kažemo tvoj otac, a neki tamo moj ujak. Slučajno je zakačio krilom tvoju majku i ona je zatrudnela.

– I da je tako bilo, šta ja imam od toga?

– Pa ti si onaj kod koga su se pojavili oba u jednom – ptica i čovek. Osim toga, ti si jedini sin Sivog Orla, koji je car orlova. On je na samrti, pa me je zamolio da te odvedem kod njega. Želi da te vidi.

I tako, čovek sa jednim krilom pope se na orla i ovaj ga povede sa sobom. Leteo je brzo kao vetar, i za čas preletavši planina, jezera i reke, stigao na jedan visoki vrh, sav pokriven snegom. Tu je bilo veliko gnezdo, a usred njega presto i belo ognjište odakle je oganj lelujao nekom čudnom belom i čistom svetlošću. Iako su okolo carovali sneg i led, u gnezdu je vladala prijatna toplina. To je bio dom Sivoga Orla.

Sivi je Orao sedeo, bolje reći ležao oklembešen na prestolu. Nije uspevao, i pored vatre, da spreči groznicu koja je iscrpljivala njegovo, nekad snažno carsko telo.

– Sine moj – obrati se čoveku sa jednim krilom: – Sine moj, večeras ću izgleda da odletim u zemlju predaka. Ne ide mi se, ali mi nema druge – došlo mi je vreme. Do sada nisam hteo da te uznemiravam, ali sada, kada mi se približava zadnji čas, rešio sam da ti odam tajnu. Da, ti si moj sin.

– To znam. A i sasvim je očigledno.

– Ali ima još nešto. Posle mene orlovski presto ostaje prazan. Samo od tebe zavisi da li ćeš popuniti upražnjeno mesto. Presto te čeka, a da li ćeš ga prihvatiti, neka presude u tebi – ptice sa desne, ljudi sa leve strane.

– Ne znam šta bih ti rekao. Zaista sam zatečen.

– Sam reši. Slabim sve brže, ali moram da čujem tvoj odgovor. Hoćeš li ostati tu ili ćeš se vratiti među ljude…i još nešto da te pitam – kako ti je majka?

– Dobro je. Za svoje godine.

– Pa koliko ih ima?

– Sedamdeset i pet.

– Zar već toliko? A kao da je juče bilo kad sam je dotakao krilom. E to se zove vreme – pokuša da se osmehne umirući Sivi Orao.

Čovek sa jednim krilom nije ni primetio da njegov otac pokušava da se našali, jer mu još uvek nije bilo jasno kako mu se sve ovo uopšte dešava, pa je razrogačio oči, dok su mu se misli komešale po glavi, kada mu se Sivi Orao, sa mukom podižući otežalu glavu, obrati po poslednji put: – …Kaži mi, sine, hoćeš li me naslediti? Car ptica da budeš… baš je dobro što sam te pozvao… sine moj…

– Ja…- promuca čovek sa jednim krilom, ali Sivi Orao više nije mogao da ga čuje, jer je već prešao onamo gde procep sa prethodnim svetom sa svim njegovim zvucima postaje sve tešnji i nečujniji i za tren iščezava.

Tako je čovek sa jednim krilom, i bez neke lične volje, bio izabran za cara orlova, aklamativno od cele orlovske skupštine.

– Kako ću da vladam kad ne mogu ni da poletim, a kamoli da se vinem u visine? – pomislio je smešten na kamenom prestolu, koji mu je sada izgledao veoma sličan onoj kamenčini sa srednjeg Vodna, gde se ono bio popeo sit do guše od grada, pre nego što će ga snaći ova neobična, vilinska epizoda sa ocem, Sivim Orlom. No, jer je bio car, tj. svi orli su bili u njegovoj službi, on naredi (što mu nije išlo uopšte teško) da mu se u najkraćem roku načini veliko, moćno, ali ipak lako krilo i da mu se zalepi nežno, ali čvrsto, na levoj strani leđa. Naređeno – izvršeno!

Više nije bio čovek sa (bez) jednog krila, nego car sa dva krila, odnosno sa dva krila i jednom rukom, levom, koja je sada, usamljena, bela i nekako lepa u svojoj bespomoćnosti, služila za otmene gestove, kao nošenje žezla ili prelistavanje knjige putopisa ilustrovane gravirama. A mesta na ledjima odakle su mu počinjala krila, prirodno i ono veštačko, pulsirala su i golicala ga uz izobilje telesne radosti. – Sada mogu slobodno da skočim ka nebu – uzviknu i polete.

Da, kao da se sva energija vratila u njegovo telo i dok je punim plućima udisao vazduh u visinama, tako opojan, tako mladalački, činilo mu se kao da pokorava samo nebo svojom željom, da uzima život na jedan potpuno nov način od onog koji je do tada znao. Dole, vode planinskih reka hitale su žuborljivo između šumskih ubodolina, kuće, pa čak i zgrade bile su toliko malecke kao da su iz nekog gradića iz dečije igre. A on, orlovski car, osećao se ponosno i veličanstveno, i smejao se na glas, tamo, iznad oblaka: – haha ha, haha ha!

Doleteo je i do majke koja baš nije bila iznenađena kad ga je ugledala kao orla. Čak, kao da joj je postalo lakše na duši: – Ne moraš da mi objašnjavaš. U svemu te razumem. – ohrabrila ga je. Njegova majka, koja zapravo nije imala sedamdeset i pet, nego osamdeset godina, mogla je najzad da se podiči njime. Nosio je krila kao kraljevsku odoru, nadnešena nad levom rukom, zakrivenom i krhkom, kao svojevrsna zaštita.: – Majko, ja sam ti dosada u životu svojom nesređenošću i kompleksima samo stvarao probleme, pa sada, majko, kada sam jak i siguran u sebe, kaži mi, da li imaš neku posebnu želju da ti je ispunim i najzad te zadovoljim.

Majka se zamisli, ćutala je minutu i više, a zatim poče brzo da mu govori: – Sinčiću moj, zaista dugo godina si bio nedostupan i izgubljen i mnoge neprijatnosti si mi stvarao. Kakva sve ogovaranja sam bila prinuđena da slušam o tebi od mojih prijateljica, pa posle noćima nisam mogla oko da sklopim! A možda ti i nisi bio kriv za sve ono što nam se dešavalo, već nam je sudbina sredila životčiće. Ali šta je bilo, bilo je. Sada, gledam te, ovako stasitog i suze mi naviru na oči… od sreće…

– Ne plači, majko.

– Malo sam ostarila i postala sentimentalna. Proći će. Aj’ da smislim koju želju da mi ispuniš.

– Reci majko, reci mi je.

– E, setila sam se. Noćas, ili je to možda bilo prethodne noći, ko bi to znao, sanjala sam jednu devojku. Lepotica, stanuje na obali nekog planinskog jezera, tako visoko da je mahovina zimi tamo prekrivena 15 santimetara debelim ledom.

– Baš mi odgovara što je visoko. Otkako imam ova dva krila, i ja sam postao pozitivno nastrojen prema visinama.

– Da, verujem ti. Ali bilo je još nečeg u snu, neki problemčić, samo da se setim šta je to bilo…

– Ne napreži se, majko. Šta bilo da bilo, savladaću ga.

Čovek, pa makar imao i dva krila, mora da ide za onim što mu je suđeno, da uđe u njega nezaobilazno, da ga sledi do kraja i onda, ako je moguće, da spozna svoju ulogu u kolu sudbine. Otkako je ovako rezimirao svoj položaj, bivši čovek sa jednim krilom, a sada car orlova, naredi svim svojim letećim podanicima hitno da potraže, u bližoj i daljoj okolini, devojku neosporne lepote koja živi na obali visokog planinskog jezera. Svi orlovi netom se vinuše na sve četiri strane sveta, a i naš junak, da ne ostane besposlen u svom gnezdu, i sam se dade u potragu. Leteo je tako dosta dugo i naporno, kad na vrhu jedne visoke planine ugleda čisto, bistro, modro jezero, a u njemu se kupaju tri labudice. A na obali – tri haljine. – Otkud labudovi na ovoj visini? I šta će tu ove haljine? – s pravom se začudi. Nato se pritaji iza obližnjeg snežnog bora. I gle čuda: izlazi iz vode jedna labudica, zatrese perje i… poče da se pretvara u lepoticu. Drhtajući od hladnoće, oblači zlatnu haljinu. Potrča bosonoga po snegu udole, ka kamenoj kolibi. Za njom izlazi druga, dešava se isti proces, i ona se pretvara u lepoticu i kao što se očekivalo, oblači srebrnu haljinu. Potrča za svojom sestrom.

Ali pre nego što će izaći iz jezera treća labudica, orlovski car istrča iza bora i zgrabi joj belu haljinu. Labudica, preplašena, vrati se u jezero i otuda mu se obrati nežnim, devojačkim glasom: – Molim vas, vratite mi moju haljinu.

– Važi. Izađi na obalu i uzmi je. Evo, zakačiću je na bor, a ja ću se povući iza drveta.

Labudica pomisli: “Čim zgrabim haljinu, pobeći ću glavom bez obzira”.

A orlovski car je mislio: “Čim mi se približi, moja je!”

Labudica ustrča na brdo, ka onoj grani na boru gde je visila njena bela haljina. Pođe brzo da je uzme, ali je orlovski car prestignu. Skočio je pred nju i čvrsto je stegao u svoj orlovski zagrljaj. U tom času, njeno telo poče da se preobražava, perje je počelo da joj spada, najpre joj je ogoleo vrat, beo, izdužen, mirisan, zatim su zaigrale njene kuždrave plave kovrče, dražeći ga po nosu. Više nije dodirivao telo labudice, već mlade žene, njena koža je disala i sjajila se mnogo intimnije od perja, te se on udalji na pola koraka, manje od stida, a više od želje da napoji oči. Kako se telo postepeno obnaživalo pred njim, otkrivajući deo po deo svoje lepote, tako je raslo, udvojivalo se njegovo uzbuđenje jer uživajući u tom prizoru, istovremeno je naslućivao i ostale primamljive tajne pregrade, zasenčena mesta koja se još nisu pokazala. Da li mu se pričinilo da su se njene kadifene oči, tamnije od kose, uvećale i ovlažile kada je, držeći je u poluzagrljaj, svojim starim levim krilom ovlaš dodirnuo naježenu kupu njene desne, već oformljene dojke oblika pomoranže? Perje je pak sa njegovih krila, dok je grlio njeno obnaženo nedosušeno telo, reagovalo intenzivnije od kože na dlanovima i nakostrešilo se kao kod uzbuđenog petla.

Nasladjujući se prizorom, jedva je čuo njen sasvim tihi glas: – Ako bi mogli da mi dodate haljinu?

Tek tada primeti kako je sva mokra i drhti od hladnoće. Doda joj haljinu i ona, dižući ruke, navuče je preko glave, otkrivajući pred njim svu svoju žensku lepotu, sa vitkim strukom, punačkim i belim kukovima i bujnim brežuljkom. Trebalo mu je vremena da se pribere, da bi shvatio šta želi da mu kaže, jer je ona, otkako je obukla haljinu, odmah počela da govori. Njena priča mu je nekako bila već poznata (da li preko majke ili nekog još starijeg?): Eliza, tako se zvalo ovo nežno biće sa raskošnim oblinama, i njene sestre, i same plemićkog porekla, bile su žrtve tamne magije njihove maćehe, prave veštice, koja je, otkako je omađijala njihovog lakomislenog oca, jednog popodneva, dok je on bio odsutan, preko svake od devojaka prebacila po jednu veštičju košulju i pretvorila ih u labudice. One su odletele daleko, kraj jezera na vrhu planine, da niko živ ne primeti njihovu muku. I tu, kao labudice, žive već sedam godina. Samo u podne, i to ne više od sata, mogu da povrate ljudski lik, a potom se ponovo pretvaraju u ptice.

– A ja sam toliko čeznuo da dobijem drugo krilo – izlete našem junaku, ali Eliza, zanesena prepričavanjem svoje tužne istorije, nije ni dočula njegovu upadicu: – Da, da, i ja čeznem da budem ono što sam bila…Iako postoji samo jedan način kako da se spasemo, ali je on vrlo mukotrpan za onog ko bi se upustio u to.

– Aj’ kaži mi ga, ne odugovlači.

– Ne znam da li je moralno…

– Moralno ili ne, samo želim tebe, a i sebe da zadovoljim.

– Onda ćete morati cele godine da se ne nasmejete, niti pak da progovorite nisakim.

– Zaista nije lako, ali ako se mora ni osmeh ni reč neću pustiti od sebe. Mojim orlovima možda isprva neće biti jasno, ali ću se već nekako snaći. Zato je i izmišljena pantomima.

– Činite veliku žrtvu zbog mene. I to ne bi bilo sve. Obavezujete se na još jedan, vrlo težak zadatak.

– Ja ne odustajem. Ni u kom slučaju. A i ti si mi preosetljiva. Mada mi se takva još više sviđaš.

– Onda ću vam sve reći. Cele sledeće godine, osim na ćutanje i nesmejanje, obavezni ste da spletete tri košulje. Za mene i moje sestre.

– Tri košulje?! E, sada si me zaista zaprepastila. U životu se nikad nisam zamajavao ženskim poslovima. Znaš i sama, muškarci ne pletu…

– Imam još nešto da vam kažem. Košulje moraju biti ispletene od koprive. Vidite li kroz kakva sve iskušenja treba da prođete da bi me spasli loše magije. I mene, i moje sestre.

– Baš si ti Eliza neka solidarna duša. Ja takve žrtve baš ne razumem, možda zato što sam jedinac.

– To je u tradiciji mog naroda. Prema legendama, svet je postao pletenjem. Božanske igle su strpljivo stvarale sve ove planine sa svetim jezercima i lagunama i visokim vrhovima sa snežnim kapama, sve ove tamnozelene šume, i kupus, borovnice i krompir, i kravu, vuka i orla.

– Zar i orla?

– Da, sve ptice i životinje su ispletene božanskim predivom.

– A ljudi?

– Svi smo mi povezani nitima božanskih pletilja. Ceo svemir je ispleten tim jakim nevidljivim nitima zaduženim da čuvaju njegovu ravnotežu. Između spoljašnjeg i unutrašnjeg, između leta i pećine, između muškog i ženskog. Zato u našem narodu žene održavaju belinu odeće perući je u čistim, hladnim planinskim jezerima i potocima. Ali…- uzdahnu Eliza – veštice, kao što je moja maćeha, imaju ulogu da napadaju, da rasparaju ispletenu ravnotežu. Zato je izmešala konce božjeg prediva i pretvorila nas u labudice.

– Ispada da je i u mom slučaju neka baba Roga umešala prste.

Elizini obrazi zajapureni od uzbuđenja pri ovoj besedi još više se zajapuriše: Ali tebi…ovaj izgled, kako bih rekla… pristaje. Čini te jakim, muževnim. O, mili moj, dali ćeš moći da se žrtvuješ za mene? Za našu buduću sreću i mnoga zadovoljstva koja nas očekuju? Od onog trenutka kada budeš rekao “da”, cele sledeće godine ćeš morati da ćutiš, da zaustaviš smeh i još ćeš morati da pleteš košulje od koprive – i ona isprsi svoje grejpfrut dojke koje su izgledale još rascvetanije ispod mokre haljine: – Tako bih želela da poverujem da ćeš uspeti…Ti, oprosti što ti ovo govorim… imaš samo jednu ruku…

Njegova slabašna leva ruka neobično čvrsto obgrli njenu mišku: – Ovo zvuči surovo, Eli… a zašto da se mi, ako je to moguće, znaš, dok mozgamo sve ovo, a život teče, zašto da se ne upoznamo bolje, onako…

– Biće vremena za sve, ljubavi moja, samo neka nam uspe plan, pa ćeš doživeti radosti o kojima nisi ni sanjao. A sad, reci “da” i onda cele godine, dok mi ne doletimo onde gde ćeš ti biti sa tri ispletene košulje, ni reč, ni osmeh, samo pletenje.

– Da! – izletelo mu je, ali više nije bilo povratka.

I tako se orlovski car teškog srca odvojio od Elize i bez reči odlete pravo svojoj majci. Ona je odmah primetila da nešto nije u redu s njim.

– Nešto si mi onemeo, sine. Svašta ti se dešava u zadnje vreme. Nego, hajde reci majci šta te to muči. Crtaj mi po vazduhu, krilima, s rukom, pogledom, bilo kako. Mama će te već nekako razumeti.

On poče da maše, da se vrti, podskakuje, da širi i skuplja oči, i nekome spolja bi to izgledalo veoma čudno, ali ne i njegovoj majci koja je mic po mic, po samo njoj znanoj logici, počela da shvata u čemu je stvar: – To uopšte nije lako, sećam se ja tako nečeg što mi je u snu već rečeno, ali ti nisi hteo da me doslušaš. Kako bilo da bilo, pomoći ću ti. Naročito na početku, ali čim ispleteš prve rolne, krenuće ti, pa ćeš se i sam začuditi koliko si napredovao. Kod tebe je, sine moj, situacija malo složenija, jednu ruku nemaš, a sa krilima ni tvoj otac, sa svim svojim iskustvom, nije bio baš vešt. Ali, dosta kukanja. Sedi sad sine i pažljivo me slušaj. U jednu ruku, u tvom slučaju to je leva jer samo nju imaš, uzimaš iglu, kukicu, čingelajku kako bi rekli na vlaškom. Potvrdi mi glavom ako ti je jasno. Dobro. A sada ovako, desno krilo ćeš koristiti da držiš konac, obmotaj ga oko njega. Eto tako. Načini prvo jednu petlju, polako, sad izvuci konac rukom koja drži iglu i načini omču. Pletenicu. Ma znam, sine, teško je, ali čim znaš omču da napraviš, sve znaš. Hajde opet. Samo se ne nerviraj! Vremenom će ti postati tako lako, pa ćeš i sa ekserom moći da je napraviš. Pozajmljuješ, ubacuješ, pozajmljuješ, ubacuješ. Hajde sada malo se odmori, a u pauzi ću te naučiti da ima dva vida pletenja. Ili na stubiće, ili na omče. Potvrdi mi glavom ako ti je jasno…

Tako je počeo jednogodišnji mukotrpni pletački rad orlovskog cara, još teži jer je kao predivo koristio koprivu, a i obavezao se na post za govor i smeh. Kako se i moglo pretpostaviti, glavni problem je došao od njegovih podanika. A bilo je i razloga da se ljute na njega. To što ga ništo nije moglo nasmejati, najmanje ih je brinulo. Kao što je poznato, orlovi baš i nemaju smisla za humor. Ali sa ćutanjem je stvar ispala opasna! Bar da je u pitanju bila neka njegova nadmenost, mogli bi mu još i oprostiti – na kraju krajeva on je orlovski car. Ali je on satima i satima, danima i danima, pa i mesecima, samo sedeo na svom kamenom prestolu, ćutao i – pleo! Leteo bi samo posle ponoći, i to do groblja, da nabere koprive! Pa da od nje plete košulje! Prsti na njegovoj levoj ruci bili su otečeni od plikova, ali je on uprkos tome, uz tup pogled, ćuteći pleteo i pleteo! Orlovima je ovo ličilo na eklatantan primer celovite dekadencije!

Počela su ogovaranja, ispotiha, pa sve glasnija i glasnija. On je i dalje ćutao i pleo. Onda su orlovi hitno sazvali sednicu parlamenta. Čuli su se gnevni uzvici: – Dosta nam je ovakvog vladara! Da se smeni! A on je mirno dovršavao treću košulju dok su pored njega ležale dve već spletene. – Ovo je uvreda! On nam se podsmeva! Sramota! Da se smeni! Da se obesi! – svaki čas su se pogoršavale pretnje i orlovi su počeli opasno da sužavaju krug oko njega.

Odjednom, nebo se smrači i tri bele labudice sleteše na mali slobodni prostor kraj njega, pokorno pognuvši svoje duge vratove. On brzo prebaci košulje preko njih i na veliko čuđenje svih prisutnih osim njega, labudice se preobraziše u Elizu i njene dve sestre. Kakav divan prizor! Devojke su bile prelepe, a i košulje su im bile kratko spletene, ne skrivajući bujne obline mladih tela. Niz Elizine obraze su se kotrljale suze radosnice, dok je ona brojnim radoznalcima pripovedala uzbudljivu odiseju sa maćehom-vešticom, lošom magijom i mukama koje je orlovski car morao da podnese zbog nje.

– Dosta se gurate oko nje. Dajte joj vazduha – posle cele godine pauze orlovi su najzad čuli glas svog vođe, odlučan i samouveren kao nekad. Ustupiše mu mesto, i on joj priđe, snažno je prigrli i poče da je miluje. Tada primeti da umesto leve ruke, još ima krilo: – Jadna tvoja ruka! Nisam uspeo. Samo mi je još taj jedan rukav ostao. – Ne budi tužan. Nosiću s gordošću labudovo krilo kao simbol tvoje nesebične ljubavi. A i nadopunjavaćemo se kad budemo radili one stvari.

Otkako su brže bolje obavili dvorske i porodične formalnosti sa ministrima, njegovom majkom (svima koji nisu uspeli da se izvuku iz njenog društva, istakla je svoju suštinsku ulogu u istorijatu oko pletenja) i sestrama, svukli su se i legli goli u postelju, nepokriveni. Tada, ona se nasmeja. –Šta je tu smešno? – upita je, pomalo uvređen. – Mladež, mili moj. Mladež na tvom penisu. Sada, pre nego što ćemo postati intimni, vidim da ti je na desnoj strani.

– Pa šta onda?

– Pa znaš, postoji verovanje u narodu da oni koji imaju mladež na levoj strani tela, da su oni, kako da kažem, znaš… pederi… A ovi kao što si ti, sa mladežom na desnoj, oni su… normalni. A sada, ajde da se mazimo. Moji poljupci će ti vratiti osmeh na licu.

Glas joj postade dublji, kao da u grlu ima pticu koja želi da poleti. “O gospode”, reče u sebi čovek sa jednim krilom i baci se na posao. Ispalo je još bolje od onog o čemu je maštao u svojim najsmelijim fantazijama.

I živeli su tako, srećno i prilično dugo, do kraja svojih života. Osobito on. Eliza je bdela nad njim do svoje smrti, a kada je ostao udovac, sa 80 godina (nasledio je dugovečnost svoje majke), njegov sin, naslednik na prestolu, potrudio se da mu ne fali ništa. A i oslabljena memorija mu je, na neki način, išla na ruku. Osećao se bezbrižno, zašao u drugo detinjstvo, prepuno fantazija sa nestvarnim bićima iz dalekih, bajkovnih svetova. U starosti, kako mu je um postajao sve bezazleniji, tako mu je fantazija dobila dva moćna krila, sa kojima se slobodno i vedro glupirao do mile volje.

Ponekad, u društvu nekog od brižnih slugu, popeo bi se na jedno brdo, koje mu je odnekud izgledalo nekako poznato, kao što mu je bio poznat (ali odakle?) i veliki kamen na jednoj ledini tog brda na koji bi poželeo da sedne. Grickajući s vremena na vreme svoj omiljen lokum sa kokosom, dovoljno ukusan i mekan za njegove bezube vilice, posmatrao je nebo po kome su se kretali oblaci i oblačići, menjajući svoj lik, od konjića u slona, od slona u voz, od voza u zmiju….I tako dalje, i tako dalje, može se reći beskonačno…

___
S makedonskog preveo autor

Čitam jedan stari Kišov tekst, objavljen prije desetak godina u Ord&Bildu, švedskom uglednom časopisu. Objašnjava Kiš šta mu to dođe centralna Evropa i šta pisci u egzilu, dok se meni, nenadano, pred očima javlja boja onog dana u kojem sam čuo da je, majstor, nedostojnu zbilju napustio. Bio je to tipičan egzemplar jesenjeg mrtvila; narogušen i mrk od samoga jutra da bi, negdje po podnevu, započele padavine: kiša, zatim kiša prošarana snijegom; duše što se tiče: depresija pomiješana s tugom. Radio sam u “zindanu”, dječjem odjeljenju gradske biblioteke “D. Obradović”, u Novom Pazaru, kočio se do tri sata, a onda se kamenio još pô sata na stepeništu pred Radničkim, dvojeći da l’ da idem kući (selo Šavce) ili u “Fontanu”. Nije mi se išlo ni tamo ni tamo.

To je već vrijeme kada se iz zemlje, umjesto ljetine, vade kosti i mitovi, kada jata mladih ljudi lete s juga ka sjeveru, kada u beogradskom Klubu književnika, uz rumeno vino i duple gulaše, biraju Gedžu za oca nacije i spremaju hulje u nahije da podižu raju na gradove i proglase braću za dahije.

Malo toga izluđenog svijeta obrelo se u čaršiji i zasjelo u onim mračnim kafanama na početku Pijanog sokaka. Oko ručka premjestili bi se u “Fontanu”. Ne da piju, no mesa da jedu. Bjehu čuli priče o “pečenju u turskoj meani, koje se topi u ustima”.

Bilo ih je divno pogledati. S bradama od godinu dana i očima nalik na zečije, gutali su meso u velikim komadima, kvasili ga sa BIP-ovim a ne s Pećkim pivom i brisali brade sredinom od hljeba, bacali je zatim u prepune pepeljare, dizali se i vraćali u svoje “štabove”.

– Šta ćeš, care. tješio se kelner Bego. – Ovi nama daju plate. Hoćemo li još po jednu, kuća časti.

Ipak, sve smo rjeđe zalazili u “Fontanu”. Bilo kako bilo, otišao sam narečenog dana kući i na dnevniku u 19.30 čuo da je “književnik Danilo Kiš preminuo u Parizu, posle teške i kraće bolesti”. Uhvatila me strašna samotinja, tako da sam smjesta pojurio niz kosine, ugrabio neki taksi i u 19.55 bio u čaršiji.

Čaršija je bila pusta. Krenuo sam ka “Fontani”. I ona je bila pusta. Zatekao sam samo Bega i od gostiju onog penzionisanog gastarbajtera koji, poslije prve loze, zaboravlja maternji i kalupi svijetu mater na njemačkom. Begu se učinilo da sam “malo ucrnio”, krenuo je da donese pivo, ali sam mu ja rekao da donese votku, jer nam valja ožaliti dušu jednog prijatelja, koji je umro u Parizu.

– E hoćemo, vala – rekao je Bego. – A koji je, kako mu je ime?

– Ime mu je Danilo Kiš. Majstor. Ponajbolji majstor u mome zanatu.

– Što pokupi jesen lijepe ljude. Riki, Predrag, Reško… Ja nam nasuh duple. Nek bidne jedna i od mene.

– I tako smo Bego i ja ispili za dušu Danilovu, i onda sam ja nastavio s pićem, a Bego sa čišćenjem sakare i šanka, i vrijeme je prolazilo, i u neko doba izbio je mladi pjesnik Enes D. Vraćao se s nekog rođendanskog cijevčenja, pa je, po navici, zavirio da pogleda “da te, kojim čudom, nema ovdje”. Kako me je bilo, veoma se razgalio, a onda se, što je sjeo, ponovo smračio.

– Kako misliš umro? – pitao je.

Nisam mu to znao objasniti. I tako smo pili šutke. Samo smo jednom prozborili.

Tako je to išlo do gluhoga doba, a onda je Bego podigao stolove, oprao pod i dobacio nam ključeve mehane: – Prva sam danas. Vi sjedite, a ja moram lijek odspavati.

Dobri Bego. Čisto sumnjam da smo mu se ikad izvinuli i, što je još gore, da smo račun namirili. I tada, i prije, i poslije. Ali sada ni to nije važno.

Izašli smo iz “Fontane” i krenuli uz čaršiju. Kad smo bili pred Grlicom, začuli smo kako ova draga česma burlja nekim mutnim i prozuklim hukom te nam se smučilo i obrnuli smo desno, uz jedan sokačić koji vodi prema zapuštenom jevrejskome groblju, čija bi nas strava, iz snošljivog, mamurnoga stanja, prebacila u mahnitost i onda bi, zasigurno, ta lična nevolja svršila kao nevolja čaršije. A čaršija nije znala šta će od nevolja. Stoga smo se namjestili tu gdje smo se zadesili i čekali zoru tako što smo pokušali da se prisjetimo početaka majstorovih priča. Počeli smo sa Ranim jadima: “S jeseni, kad počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s petljom naniže”; pa sve tako redom, dok se ja nisam zamrsio s jednom rečenicom iz Grobnice: “I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna; i rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne do neznanja naoružana mahnitošću i mržnjom”, koja nije uvodila u neku od priča, već je stajala po sredini.

A onda je zabijelila zora prvog dana u kojem majstora nije bilo, a onda su uslijedili drugi dani sa zorama o kojim se, opominje B. Pasternak, “može pisati samo na jedan način: tako da srce prestane da kuca i da se kosa digne na glavi”.

Kako nismo dorasli tom načinu, to nam valja ovdje zašutjeti.