Neslavni početak u Politeami Ciscutti

Između današnjega Danteova trga i Ulice Sergijevaca uz crkvu Gospe od Milosrđa, zaslugom pulskoga građevinskog poduzetnika i dobrotvora Pietra Ciscuttija, sagrađeno je prvo suvremeno kazalište u Puli, mala kazališna zgrada Teatro Nuovo (kapaciteta manje od tristotinjak mjesta, što je sasvim zadovoljavalo ondašnje puljske potrebe za scenskom zabavom), otvoreno 28. prosinca 1854.¹ Teatro Nuovo već za petnaest-dvadeset godina zastarijeva, postaje neprimjereno i neprikladno za tadašnju recentnu kulturno-zabavnu ponudu, premalo i pretijesno za ubrzani rast urbane, kulturne i demografske slike Pule.

Dobrohotni Ciscutti (tipično američkog obrasca uspjeha: došao je u Pulu 1847. kao dvadesetpetogodišnjak zaposlivši se kao kovač, no kmalu započinje s unosnim poduzetničkim poslovima i stječe golemi imetak kojeg neštedimice daruje urbanoj i kulturnoj viziji Pule) posve o svojemu trošku, prema projektu mladoga arhitekte Ruggera Berlama² (i kasnijem voditelju izgradnje), podiže na današnjem mjestu Istarskoga narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula, krajem 70-ih (kamen temeljac položen je 22. kolovoza 1879.) i početkom 80-ih godina devetnaestog stoljeća veće kazališno zdanje za približno osamsto gledatelja: parter, dva reda loža, balkon i stajaća galerija.

“Iduće, 1880. godine, na dan 2. prosinca, mnogobrojno je općinstvo nahrupilo u svečano otvoren Thalijin hram, impresivan po svojim dimenzijama koliko i po dekoracijama što ih je detaljno i uznosito opisao stanoviti Alfonso Pozzatti, suradnik dvotjednika za kulturu L’Arte, u broju od 16. prosinca iste godine. Nakon što je preko svake mjere nahvalio plemenitu namjeru gospodina Ciscuttija (parafraziram: koji potiče iz radničke porodice, sve što ima stekao je sam, jedan je od onih koji su se ni iz čega uzdigli do ‘olimpskih visina’, a zdanje što ga je tome svemu u slavu podigao posve je dostojno njegova kapitala!) i do sitnice popisao ograde, lože i svjetiljke, marljivi je kritičar uskliknuo: ‘Dakle, što je zapravo ta Politeama Ciscutti? Generalno jedno sastajalište, čije će postojanje najzad rastjerati večernje dosade i svim Puljanima omogućiti da u njemu provedu mnoge svečane i zanimljive sate!'”³ Nedugo potom gledalište je namješteno i opremljena je sa svim pratećim elementima pozornica za svečanu inauguraciju kazališna programa, prvu predstavu u novom kazalištu 24. rujna 1881., operu “Ruy Blas” Filippa Marchettija (sljedećih večeri uslijedile su Verdijeva “Traviata” i “Rigoletto” te Donizettijeva “Poliuta”)⁴. “Nijedan grad sadašnje Hrvatske prije 125 godina nije imao tako veliko gledalište; tek su kasnije Rijeka (1884.), Split (1893.) i Zagreb (1895.) dobili kazališta u koja se moglo natrpati približno toliko posjetilaca. A što se širine otvora pozornice tiče, pulski teatar je bio i do dana današnjeg ostao neprikosnoveni državni rekorder.”⁵

Višenamijenska dvorana, polivalentne forme i sadržaja, kako mu sam ondašnji naziv kazuje u čast pulskoga mecene, Politeama Ciscutti, nije ugošćavala samo kazališne predstave (pulski dramski ansambl nije oformljen do 1949.) i glazbene programe (opere, operete, koncerte, razne orkestre, zborove…), već i plesne i dobrotvorne zabave, stranačke promocije i političke zborove, gradske svečanosti, cirkuske priredbe, varijeteske i kabaretske predstave, vodvilje, burleske, svakojake spektakle i atrakcije: dresirane životinje, akrobati, mađioničari, iluzionisti, najjači ljudi na svijetu, bradate žene, umjetnici vatre…, čak i boksačka, hrvačka i mačevalačka natjecanja.⁶ Potencijalna, još nenapisana faktografska i dokumentarna kronologija svih zbivanja i događanja u kazalištu Politeami Ciscutti⁷ (uz prethodni, uvodni Teatro Nuovo) i kasnijeg Istarskog narodnog kazališta ne bi samo u najširem smislu bila kulturna (ili kulturalna) povijest Pule (kazališna, filmska, glazbena, zabavna, festivalska, pa i sportska, likovna…), već i politička i socijalna, i najvažnije, urbano-povijesna slika Pule, u neku ruku zamalo sveobuhvatna povijest grada (od kada Pula ponovno postaje socijalna i arhitektonska urbana cjelina) 19. i 20. stoljeća.

Od subote, 21. studenoga 1896., samo deset mjeseci i tri tjedna nakon Pariza (Luis i Auguste Lumiére u Indijskom salonu Grand Caféa, 28. prosinca 1895.), Politeama Ciscutti na programu ima još jednu za ono doba posvema novu, fantastičnu atrakciju – kinematograf (cinématographie). “Politeama Ciscutti – Danas, u subotu, i sutra, u nedjelju, otvaraju se vrata našega kazališta kako bi prihvatila kinematograf koji dolazi iz Trsta. Profesor vitez de Horney dolazi prvi put ovdje, u Pulu, i nada se da će biti počašćen mnogobrojnom posjetom.”⁸ Posjeta je doista bila mnogobrojna, Puljani su, naravno, nahrupili u Ciscutti jer imali su priliku po prvi puta i među prvima u Europi prisustvovati projekciji “živućih fotografija” ili “pokretnih slika” (kako se tada nazivao film), popularnom znanstveno-tehničkom čudu, tehnološkoj atrakciji bez premca koja je netom preplavila gotovo sve veće europske gradove i tek ušla u Hrvatsku.

Zvučne i laskave znanstvene titule izmišljena imena, “profesora viteza de Horneya, profesora fizike Akademije znanosti u Madridu, počasnoga člana Društva prirodnih znanosti u New Yorku i Peterburgu, nositelja Medalje za zasluge u znanosti (Pour les Merites des Sciences)…”⁹, kriju šarlatane, prevarante i varalice iz Trsta, trgovca ogrjevnim drvom i ugljenom Maxa Karreitera¹⁰ te novinara i redaktora Angela Curiela¹¹, vlasnike putujućeg kinematografa koji, u potrazi za brzim zgrtanjem novca, putuju Carevinom i prodaju kvaziznanstvena predavanja popraćena osvijetljenim fotografijama na staklu, “fotoplastičnim panoramama” kako ih tada nazivahu, ondašnjim dijapozitivima, i prvim filmskim projekcijama. Tako su i Puli, 21. studenog 1896., podvalili tobože stručan program sastavljen od tematskih predavanja o arheološkim iskapanjima i čovječjem tijelu koja je pulska publika dobrano izviždala i sočnim upadicama ismijala, nestrpljivo iščekujući ono zbog čega su došli, projekciju “živućih fotografija”. I dočekali su prijevaru. Prva pulska kinematografska projekcija ispala je totalni fijasko, Karreiterovo i Curielovo projiciranje pokretnih slika bilo je nejasno, tamno, nedovoljno osvijetljeno, neoštro, neuredno, isprekidano, pokatkad okrenut naglavce, pa su gledatelji s gunđanjem i negodovanjem napustili Ciscutti tražeći povrat novca. Najavljena nedjeljna repriza, nije preostalo drugo, otkazana je.

“Što se tiče tehničkog promašaja u Politeami Ciscutti primili smo dva pisma, jedno od gospodina Madesnyja, rukovoditelja kinematografa, kojim se ispričava gledateljima, i gdje napominje da je upozorio svoje impresarije gospodu Karreitera i Curiela kako će aparatura zatajiti i da svjetlost neće imati dovoljnu snagu za predstavu od tri sata (najmanje 15 ampera). Gospoda su ipak inzistirala, a kada je predstava propala, odbili su isplatiti gospodina Madesnyja koji je specijalno došao iz Pariza rukovati kinematografom. U pismu dodaje i da profesor de Horney, toliko razglašen na plakatima, nikada nije ni postojao. Drugo pismo, impresarija Politeama Ciscuttija gospodina Alberta Verneira, odgovara na napis pulskoga dopisnika (tršćanskog) tjednika ‘Piccolo della sera’ upitom: ‘Tko u svom životu nije bio barem jednom prevaren?’. On je to bio prošle subote i pretrpio štetu, jer cijeli je utržak spontano predao Ženskom dobrotvornom društvu.”¹² Ako već nisu, u prvim gibljivim fotografijama iz tehničkih razloga, mogli uživali budući pulski filmofili, ipak su profitirale emancipirane pulske dame.

Enciklopedijski propusti

Mora se ovdje napomenuti (neoprostive) sramotne propuste (faktične i svakome provjerljive) u “Istarskoj enciklopediji”. Niti pod enciklopedijskom jedinicom “Film”¹³ koju potpisuje Mate Ćurić, ni pod jedinicom “Kinematografija”¹⁴ koju zajedno potpisuju Giuseppe Orbanich i Mate Ćurić, niti ikojoj drugoj, ne postoji datum prve filmske projekcije u Puli (naravno, i Istri): 21. studeni 1896. godine. Nedopustiv šlamperaj! Premda se uskolokalni filmski kritičar i publicist, veliki zagovornik filmske Pule, Mate Ćurić (novinar i urednik lokalnog dnevnika Glasa Istre) obilato koristio knjigom Dejana Kosanovića u navođenju (novinarski površno i pogrešno) potrebitih mu podataka nigdje ne spominje “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.” (bibliografija ne postoji), iznimno objektivno, studiozno i povijesno dokumentirano djelo (pregledano je 12, mahom puljskih, dnevnih i tjednih novina na talijanskom, njemačkom i hrvatskome jeziku od 1896. do 1918.: Il giornaletto di Pola, L’Eco di Pola, Gazetta del popolo, L’indipendente, La fiamma, Idea italiana, Il giovine pensiero, Il popolo istriano, Polaer Morgneblatt, Polaer Tagblatt, Hrvatski list i Naša sloga, pored drugih vrela) koje potanko obrađuje početno razdoblje pulske kinematografije (arheologiju filma), vjerojatno samo zato jer je pisana srpskim jezikom, dok je Giuseppe Orbanichu (točnije, Josipu Orbaniću, homodupleksu koji se “iz nepoznata razloga” različito potpisuje od zgode do zgode) znanstvena bibliografska aparatura potpuno nepoznata činjenica (što pak posredno ide na dušu i urednicima enciklopedije).

Nije pretjerivanje, naime, Mate je Ćurić imao prigodu ispraviti uočene greške, propuste i netočnosti u spomenutim tekstovima kad ih je ponovno otisnuo u samo njemu potrebnom zborniku svojih tekstova, aljkavo prikupljenih, ponajviše dnevno novinarskih, filmskih napisa i zapisa: “Kino Pistola: filmska Pula”¹⁵. Dakle, bilo je vremena, ni manje ni više nego pet godina, provjeriti podatke i ukloniti greške, no Mate ne samo da ponavlja iste propuste i pogreške već ostavlja još i veće (one koje su redaktori “Istarske enciklopedije” ipak uklonili).

U neredaktoriranome tekstu “Kinematografija” (u knjizi), doslovce stoji: “U Istri je najprije započela prikazivačka djelatnost s putujućim kinematografom i bioskopom s prvim snimljenim pokretnim slikama, i to već 21. XI. 1896. u Politeami Ciscutti (danas INK), koji je iz Trsta donio tzv. vitez de Horney i – jako je razočarao gledatelje. Prvi istarski operater je gospodin Medesny, a distributer je izvjesni Curiel, pa se pretpostavlja da bi jedan od njih mogao biti zagonetni de Horney.”¹⁶, dok u tekstu “Dvorane” (kojega, naravski, nema pod tom leksikografskom jedinicom u “Istarskoj enciklopediji”, ali ga Mate svejedno potpisuje s IE) navodi: “Prva kinodvorana u Istri je u Politeami Ciscutti, današnjem Istarskom narodnom kazalištu u Puli, gdje je 28. studenog 1896. prikazan prvi film.”¹⁷

Netočnosti na volju: prije svega dva različita datuma prve puljske kinematografske predstave, 21. i 28. studeni 1896.; fraza “istarski operater” dvostruka je glupost: zanimanje (kino)operater (i filmski distributer) 1896. godine?, k tomu još istarski, a čovjek je iz Pariza (a prevaranti iz Trsta) poslom u Puli; i nije gospodin “Medesny” već Madesny (stara Ćurićeva boljka, ne uspjeva točno prepisati strana prezimena); možda će u nekom dopunjenom izdanju nakon pažljiva istraživanja (čitanju još neotkrivenih vrela) Mate Ćurić otkriti važnu enigmu i uspjeti konačno odgonetnuti tko je zapravo bio taj profesor fizike, veliki znanstvenik i akademik, vitez de Horney; slijedeći logiku Mate Ćurića (dakle, lokalnog novinara i urednika kulture istarskoga dnevnika koji ne poznaje ni povijest Pule, ni kinematografiju, ni film, iako formalno ima status člana Hrvatskoga društva filmskih kritičara, samo zato jer šturo novinarski izvještava s festivala i povremeno zađe u puljsko kino, što više govori o Društvu negoli o članu Mate Ćuriću) Politeama Ciscutti prva je kinodvorana na svijetu, desetak godina prije svih ostalih…

To je tek početak nepotrebnoga novinarskog knjižuljka “Kino Pistola”, poput onoga desetak godina ranije, još nepotrebnijeg, “Rađanje & obnavljanje”¹⁸, Matinih mahom filmskih i festivalskih, bez srama i stida, nepovezanih, neozbiljnih i zbrkanih novinarskih zapisa i tričarija, kojega nekritički, panegirički i krajnje ulizivački hvale samo kolege iz Glasa Istre (po uredničkom nagovoru i poltronskoj kolegijalnosti¹⁹), neupućeni članovi Matice hrvatske (na dosadnim afirmativnim promocijama²⁰) i nekolicina prijetvornih poznanika po ispraznoj nacionalnoj osnovi angažiranih Hrvata (napose pisci mu predgovora Stjepan Ćuić²¹ i Ivo Škrabalo²²). Samohvaljenoga i samoprozvanoga poznavatelja filmske i festivalske Pule: “Budući da Festival igranog filma u Puli već 25 godina nema monografiju, ovi se moji tekstovi mogu koristiti kao skica ili vodič za sve one koji se tom tematikom žele detaljnije baviti”²³, ili: “Na Mikulacovo pitanje o budućim posvetama tog segmenta pulske povijesti, Ćurić veli da nema poseban izazov za nastavak obrade takvih tema, da ‘kino Pistola’ zaokružuje jedno njegovo razdoblje koje ne vapi za produbljivanjem”²⁴, stručna je filmska kritika sasjekla do nogu.

“Prije je spomenut Ćurićev filmski diletantizam. Evo nekoliko primjera koji to dokazuju, iako je štošta jasno iz već navedenog. Po Ćuriću poljska kinematografija tek nakon češke dobiva na značaju, mada je poznato da su Wayda i drugovi (među kojima i Polanski s ‘Nožem u vodi’) prethodili velikom češkom uspjehu; Kieslowskijev ‘Kratki film o ubijanju’ u Ćurićevoj verziji postaje ‘Kratki tečaj o ubijanju’, a za ‘Tri boje: Plavo’ misli da je poljski film. Za Ćurića je uloga ‘našeg’ Johna Malkovicha u filmu ‘Na vatrenoj liniji’ slična Tommy Lee Jonesovoj u ‘Bjeguncu’ (!?), a ‘Nepomirljivi’ su po njemu Oscara dobili prije Demmeovog ‘Kad jaganjci utihnu’ (situacija je obratna); spominje Waynove ‘Zelene beretke’, ali ipak zaključuje kako ‘Amerika nije snimala filmove o svom ratu u Vijetnamu dok je on trajao, a trajao je prilično’. Oni su to činili tek poslije, a mi Hrvati, tj. Hrvatice (Oja Kodar) to smo hrabro izveli još za vrijeme trajanja Domovinskog rata, a on je trajao puno kraće od vijetnamskog, poručuje Ćurić. Dakako, nije Oja Kodar učinila ništa hrabro snimivši jedan nenamjerno smiješan film (moglo bi se reći edwoodovski) u vrijeme rata, a uostalom spomenute ‘Zelene beretke’ snimljene su 1968., u jeku rata u Vijetnamu. Mate Ćurić ne zna da su Tom Jerry mačak i miš, nego misli da su to dva miša… Za kraj treba upozoriti i na više ili manje katastrofalnu razinu Ćurićeve pismenosti. Doista je enervantna količina njegovih krajnje besmislenih rečenica, sa sintaksom u kojoj se gramatika ruši s nogu od snažnih vrtoglavih napadaja (to da gotovo nijedno strano prezime ne zna točno napisati druga je priča), no još je iritantniji predgovor Stjepana Ćuića, znakovito nazvan ‘Pismena ležernost’. Po Ćuiću je Ćurić ‘uzorito pismen’ (sic!), ‘nije impresioniran umišljenim veličinama’ (nego valjda samo stvarnima, poput Tenžere i Predsjednika Republike kojima se do poda klanja), ‘preča mu je pravda od politike, istina od ideologije’ (pa je zato u svojim tekstovima izrazito političan, a istinu svodi na ideološku kategoriju ‘naše’ i ‘njihove’), ‘podastire činjenice’ (o njihovoj pouzdanosti bilo je ranije riječi), ‘jer lako je polemizirati verbalno, s dotičnim autorom, ali je teško s činjenicama’, ‘činjenice, naime, može provjeriti svaki čitatelj’ (i bolje bi mu bilo da ih provjeri kad je riječ o Ćuriću i Ćuiću).”²⁵

“Povremeno sklon lakomislenom pretjerivanju (spomenuto pomicanje povijesti kinematografije na hrvatskom tlu, proglašavanje naturščika Dubravka Šimeka, inače člana tamburaškog sastava Agrameri koji je glumački debitirao 1999. u ‘Garciji’ Dejana Šorka, hrvatskim Roberom de Nirom), pri osvrtima na pojedine filmove, koji kao i većina tekstova u knjizi ostavljaju dojam meandriranja kroz bujicu misli, Ćurić se mahom bavi interpretacijama značenja sadržaja priče i ponajprije se oslanja na (društveno) politički kontekst te će neke filmove (primjerice, ‘Čudnu noć’, 1990, Milana Jelića, ili ‘Ljeto za sjećanje’, 1990, Bruna Gamulina) tumačiti isključivo kroz političku optiku, dok onome filmskome u njima posvećuje minimalnu pažnju. Zbog toga se nerijetko čini kako autor više iznosi vlastita razmišljanja i stavove o izvanfilmskim pojavama negoli o samim djelima. Određene zamjerke valja uputiti i uređivačkoj obradi izdanja ‘Kina Pistola’, kako zbog navedene nečitljivosti sustava i koncepcije cjeline, dakle zbog prečesto zbunjujućeg rasporeda tekstova (primjerice, u sekciji posvećenoj Danima hrvatskog filma, ničim će izazvan iskrsnuti tekst o Puli), tako i zbog njihove nemarne prilagodbe ukoričenom formatu zbog čega knjiga vrvi tiskarskim greškama te pogrešno napisanim imenima, nazivima i pojmovima (npr. vitez de Horney, pa nekoliko rečenica kasnije de Honorey, Penelope Cruiz, Jean-Luc Goddard, Michelle Picoli, Stanly Kubrick, Pinck Floyd, CD room, film noire, višekratno Tobacco Factory, Arsen Antun Ostojić, Jim Jarmousch, ad hock…), a čak je moguće naići na tekstove u kojima uopće nije navedeno o kojoj se manifestaciji u njima radi. Također, mada se s višekratnim retrospektivnim osvrtima na njegovu povijest te nizom tekstova vezanog uza nj kao osnovna tema ‘Kina Pistola’ provlači Festival igranog filma u Puli, čitatelj koji o rečenoj manifestaciji otprije ne zna koješta, iz ove će knjige o njoj steći razmjerno nejasnu sliku.”²⁶

Tko bi se poslije ovakvih redaka uopće latio tipkovnice i pisao o filmu, filmskoj i festivalskoj Puli osim Mate Ćurića. Jasna je i sasvim očita preporuka za “Kino Pistolu” i prethodno “Rađanje & obnavljanje”: svakako ne čitati i ni po koju cijenu koristiti!

Počeci kinematografije u Hrvatskoj

Vratimo se počecima kinematografije u Puli i Hrvatskoj. Prema dosadašnjim raspoloživim arhivskim podacima i novinskim izvješćima samo su četiri grada u današnjoj Hrvatskoj 1896. godine imali prve filmske projekcije, a tri su projicirali “gibljive slike” prije Pule: Zagreb, Karlovac i Varaždin. “Najava za prve filmske projekcije u Hrvatskoj objavljena je 20. rujna 1896. u Rijeci, koja je pod mađarskom upravom, u lokalnom tjedniku na mađarskom jeziku Magyar Tengerpart, ali predstavljanje nije održano zbog kvara na uređaju. (…) Izvjesno je da su prve filmske projekcije u Hrvatskoj, koje su održane u Zagrebu nedugo nakon riječke najave, organizirali zagrebački fotografi i poduzetnici Rudolf Mosinger i Lavoslav Breyer. Prva filmska projekcija priređena je u četvrtak 8. listopada 1896. godine u maloj dvorani hrvatskog pjevačkog društva Kolo, u zgradi u kojoj je danas smještena Akademija dramske umjetnosti. Za prikazivanje filmova dobivena je dozvola Odjela za unutarnje poslove Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu, a filmovi se prikazuju sve do 18. listopada. Poduzetnik i vjerojatno vlasnik uređaja bio je Samuel Hoffman iz Austrije. (…) Rudolf Mosinger i Lavoslav Breyer u idućim danima organiziraju projekcije izvan Zagreba te je Samuel Hoffman s programom filmova tvrtke Lumiére bio u Karlovcu 22. i 23. listopada, a potom od 4. do 6. studenog 1896. u Varaždinu. U studenome iste godine održane su filmske projekcije i u Politeami Ciscutti, što je danas Istarsko narodno kazalište u Puli…”²⁷

Ostaje otvorena mogućnost (koju valja istražiti) jesu li najavljene projekcije Vincenza Giadorona²⁸ iz Milana koji je tada bio u Rijeci ipak održane (ali tisak ih nije popratio), “budući da dva dana kasnije riječka La Bilancia navodi kako se ‘iz motiva jednog manjeg kvara na mašini kinematografa eksperimenti s vrlo zanimljivim aparatom odgađaju za nekoliko dana, o čemu će posjetitelji biti obaviješteni posebnim letkom’.”²⁹ “Bez obzira na nedostatak potpunijih podataka o boravku i radu Giadorona u Rijeci, možemo skoro s potpunom sigurnošću ustvrditi da je on krajem rujna 1896. godine održao prve filmske projekcije u Rijeci.”³⁰

Ivo Škrabalo u posvuda citiranoj i po svemu zagrebocentričnoj “101 godini filma u Hrvatskoj 1896-1997.: pregled povijesti hrvatske kinematografije”³¹ samo uzgred spominje Rijeku, a uopće ne spominje prvu filmsku projekciju u Puli (kao ni u većini ostalih hrvatskih gradova, osim naširoko i potanko u Zagrebu), mada u bibliografiji navodi spomenutu studiju “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.” Dejana Kosanovića.

___

1 Jelena Lužina: “Teatro nuovo”, u: Miroslav Bertoša i Robert Matijašić (ur.): “Istarska enciklopedija”, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Niz hrvatske regije i gradovi, Zagreb 2005., str. 801.

2 Milica Đilas: “Berlam”, u: Miroslav Bertoša i Robert Matijašić (ur.): “Istarska enciklopedija”, n. dj., str. 71.

3 Jelena Lužina-Sladonja: “Obnova scenskog života u NOB-u i nakon oslobođenja, do danas”, Prilozi o zavičaju, sv. 4, Čakavski sabor – Katedra Pula, Pula 1986., str. 30.

4 Marcello Bogneri: “Il Politeama Ciscutti nella storia di Pola: vita di un teatro dal 1880 all’esodo nei testi dell’epoca”, L’Arena di Pola, Trieste 1987., str. 9 i 15.

5 Franc Ancelj: “Sto godina pulskih vizura (1/40): Najveće malo kazalište”, Glas Istre, 13. siječnja 2007.

6 Marcello Bogneri: “Il Politeama Ciscutti nella storia di Pola”, n. dj.

7 Poviše spomenuta Bognerijeva jednostrana (poput svih nostalgičarskih optanata Marcello prati samo talijanska događanja), nestručna i površna monografija “Il Politeama Ciscutti nella storia di Pola” daleko je od povijesno objektivnog prikaza zbivanja u kazalištu.

8 “Cronaca citadina”, L’Eco di Pola, 21. studenog 1896., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.” Institut za film, Festival jugoslavenskog igranog filma, Beograd-Pula 1988., str. 15.

9 L’Eco di Pola, 28. studenog 1896., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 15.

10 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma i filmskih stvaralaca na tlu jugoslavenskih zemalja 1896-1945.”, Institut za film, Jugoslavenska kinoteka, Feniks film, Beograd 2000., str. 108; Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, La Cineteca del Friuli, Gemona (Udine) 1995., str. 27-29.

11 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma…”, n. dj., str. 122; Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, n. dj., str. 27-29.

12 Il giovine pensiero, 28. studenog 1896., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 16.

13 Mate Ćurić: “Film”, u: Miroslav Bertoša i Robert Matijašić (ur.): “Istarska enciklopedija”, n. dj., str. 224.

14 Giuseppe Orbanich, Mate Ćurić: “Kinematografija”, u: Miroslav Bertoša i Robert Matijašić (ur.): “Istarska enciklopedija”, n. dj., str. 387-388.

15 Mate Ćurić: “Kino Pistola: filmska Pula”, Matica hrvatska Pula, Pula 2009.

16 Mate Ćurić: “Kino Pistola…”, n. dj., str. 18.

17 Mate Ćurić: “Kino Pistola…”, n. dj., str. 20.

18 Mate Ćurić: “Rađanje & obnavljanje (ogledi, kritike, eseji, polemike) – izbor tekstova”, Kordinacija istarskih ogranaka Matice hrvatske, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pazin-Pula 1998.

19 Boris Vincek: “Kino Pistola – Pula kao filmsko izvorište”, Glas Istre, 26. studenog 2009.; Nataša Hauser: “Kino Pistola kao identitet filmske Pule”, Glas Istre, 16. prosinca 2009.; Elvis Lenić: “Štovanje vlastitog nasljeđa”, Glas Istre, 18. ožujka 2010.; Maja Hrgović: “Temperamentni kritičar sa stilom”, Glas Istre, 10. travnja 2010.

20 Na Danima Matice hrvatske u Puli 14. prosinca 2009. kada ga je predstavljao samo njegov urednik, predsjednik pulske Matice hrvatske, Daniel Mikulaco i 9. travnja 2010. na Danima hrvatskoga filma u Zagrebu kad su ga predstavljali predsjednik Matice, Igor Zidić i redatelj Arsen A. Ostojić.

21 Stjepan Ćuić: “Pismena ležernost”, u Mate Ćurić: “Rađanje & obnavljanje”, n. dj., str. 357-358.

22 Ivo Škrabalo: “Neumorni kroničar filmskoga grada”, u Mate Ćurić: “Kino Pistola…”, n. dj., str. 281-283.

23 Boris Vincek: “Kino Pistola – Pula kao filmsko izvorište “, Glas Istre, 26. studenog 2009.

24 Nataša Hauser: “Kino Pistola kao identitet filmske Pule”, Glas Istre, 16. prosinca 2009.

25 Damir Radić: “Knjige M. Ćurića, S. Hundića i J. Heidla, D. Ilinčića i A. Oremovića”, Hrvatski filmski ljetopis, br. 14, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Hrvatski filmski savez, Zagreb 1998., str. 70-71.

26 Janko Heidl: “Osobni pogled: Mate Ćurić, 2010, Kino Pistola (Filmska Pula), Pula: Matica hrvatska”, Hrvatski filmski ljetopis, br. 63, Hrvatski filmski savez, Zagreb 2010., str. 162.

27 Enes Midžić: “Živuće fotografije i pokretne slike: razvoj kinematografske tehnike”, Školska knjiga, Zagreb 2009., str. 300-301.

28 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma…”, n. dj., str. 61.

29 Nana Palinić: “O povijesti riječkih kinematografa: od prvih filmskih projekcija do otvaranja prvog stalnog kinematografa, 1896-1906. (100. obljetnica kinematografa u Rijeci)”, Dometi, br. 1-6, Matica hrvatska – Rijeka, Rijeka 1997., str. 11.

30 Dejan Kosanović: “Prvi koraci filma u Rijeci: 1896-1918”, u: Ervin Dubrović (ur.): “Kinematografija u Rijeci”, Muzej grada Rijeke, Rijeka 1997., str. 22-23.

31 Ivo Škrabalo: “101 godina filma u Hrvatskoj 1896-1997.: pregled povijesti hrvatske kinematografije”, Nakladni zavod Globus, Zagreb 1998., str. 19-25.

U svakoj gramatici njemačkog jezika izrijekom piše da se uz osobna imena i prezimena ne stavlja član. I zaista: Karl Kraus, Arthur Schnitzler, Daniel Kehlmann. No kada se govori o Thomasu Bernhardu i Elfriede Jelinek, Austrijanci će ih uvijek nazvati samo der Bernhard i die Jelinek. Razlog je tomu što upravo njih dvoje, i u novije doba Josef Winkler, ispunjavaju osnovni preduvjet nuždan da se u Austriji bude velik književnik. Opsežnim opusom ispunjenim pesimizmom, beznađem, porugom i dekonstrukcijom svega, od građanskog reda do književnih formi i horizonta očekivanja, oni nedvojbeno pokazuju da ne vole Austriju. Prije, pa i nakon što im dodijeli sva moguća priznanja, i Austrija će njima pokazati kako i koliko ih ne voli. Mi koji smo imali i imamo Miroslava Krležu to vrlo dobro razumijemo.

Austrija je u jednoj godini, 1918-oj, izgubila svoje umjetničke perjanice Egona Schielea, Gustava Klimta i Kolomana Mosera, a najveći su joj arhitekti Josef Hoffmann i Adolf Loos raspadom monarhije postali Česi. Arhivi, državne institucije, kućne veže i stanovi ostali su u mjerilu Monarhije, daleko preveliki, preširoki i previsoki da bi službenici u javnom sektoru, a obitelji u privatnom, u takvom okruženju mogli biti sretni. Austrija je također i jedina zemlja koja je u Drugom svjetskom ratu poražena dvaput, prvi put Anschlussom, a drugi put dolaskom Saveznika. Nakon što su sa scene postupno otišli Alfons Walde, Anton Faistauer i Robert Musil, a Oskar Kokoschka je poput našega Trepše ostao fiksiran u nekom drugom vremenu, Austriju je zahvatila umjetnička nemoć, val besmislenih staklenih interpolacija nalijepljenih na stare zgrade, Stowasserova neo-naiva i slikarstvo koje je sebe posvuda tražilo, a nigdje nalazilo. Hipertrofirane su političke stranke sebe shvatile daleko preozbiljno, gospodarstvo se specijaliziralo za sumnjive poslove sa susjednim, tada još socijalističkim zemljama, a visoko se školstvo okamenilo u nepromjenjivim odnosima iskazivanima u lice riječima “grüßen Sie bitte Ihre Gemahlin, Herr Doktor”, a iza leđa sintagmom “dieser blöde Hund”.

Prevedeni u književnost, ti se odnosi iskazuju tako što se glavni junak “Čovjeka bez osobina” vraća u mjesto gdje je odrastao na očevu sahranu, Winkler piše “Rekvijem za oca”, a Franz-Josef Murau se u “Brisanju” vraća u Wolfsegg nakon pogibije obitelji u automobilskoj nesreći. Čak se i W. G. Sebald, koji je tek za nekoliko kilometara izbjegao da bude Austrijanac, u “Vrtoglavici” vraća u W. Ta vrtoglavica ima mnogo zajedničkoga s onim što Bernhard osjeća gledajući, slušajući i njušeći Austriju, a i s onim što osjeća čitatelj probijajući se kroz njegov tekst.

Kada želimo pohvaliti prijevod, obično kažemo da je tečan i pitak, da se lako čita. Rad Seada Muhamedagića na Bernhardovu tekstu ne bismo niti hvalili niti nagradili da je takav. Njegov je tekst teško prohodan, pun umetaka i zareza, morfološkog i sintaktičkog nasilja, mjesta koja bi profesionalni čitatelj tako rado presložio, zagladio i dotjerao. I zato je vjeran izvorniku, vjeran dem Bernhard. Čitanje “Brisanja” ne može završiti dobro, to je ono što Amerikanci zovu lose-lose game. Probijemo li se kroz tih gotovo 600 neasfaltiranih stranica, bit ćemo nužno frustrirani bezobzirnim napadom na našu voljenu književnost, a odustanemo li, ostat će frustracija što nismo pročitali najveće djelo jednoga od tri ili pet najvažnijih austrijskih pisaca (osim ako Nizozemci zbog njegova mjesta rođenja ne budu ustrajali na tome da ga prisvoje).

Hrvatski se prevoditelji dijele na Nijemce i Austrijance. Nijemci prevode nepopravljivo optimističnu književnost, koja odiše nesvjesnom vjerom u njemačko čak i u tragedijama, povremeno se koriste blagodatima Südost programa, Toepfer i S. Fischer Stiftunga, i obilaze velike književne sajmove u Leipzigu i Frankfurtu. Austrijanci, naprotiv, stupaju u perverzne odnose s visokoškolskim ustanovama u Grazu, Klagenfurtu, Linzu i Beču, upoznaju se s labirintima austrijskog ministarstva kulture, BMUKK-a, te u istome danu doživljavaju najveće državne počasti i najneobjašnjivija poniženja, srdačne pozive i hladne odbijenice, nastavljajući poznate devetnaestostoljetne odnose i pateći postmonarhijsko doba zajedno s pravim Austrijancima, koji to opet možda nisu, jer se zovu Wotawa, Holubetz ili Milonigg.

Sve je te programe ispiranja duše Sead Muhamedagić prošao i još uvijek ih prolazi. Zato je, znajući da u turističkoj pozadini svira Mozart, a u ozbiljnoj književnoj Gustav Mahler, Auslöschung, što bi se legitimno moglo prevesti i kao “Uništenje”, “Gašenje” ili “Zatiranje”, knjigu naslovio “brisanje.raspad”, što ritmom daktil-cezura-trohej jasno sugerira jednosložnu riječ koja slijedi: kraj. Ovu odluku možemo zahvaliti i Seadovu glazbenom obrazovanju te opsežnom iskustvu u prevođenju stihova. Takvih finesa, posebno na leksičkoj razini, na svakoj stranici knjige ima mnogo. Prevoditeljevu tankoćutnost pokazuje primjerice odabir riječi “fabrikant” umjesto “tvorničar”, jer taj naziv zadržava finu ironiju, koja drži otvorena vrata i tumačenju da nije sve što on govori istina. Dobar dojam ostavlja i “kompleksima opterećeni ženik” ili “Gambetti, mladi opsjenar okoline”, a posebno je zanimljivo kako na posljednje dvije stranice melankoličnu rečenicu, koja se vuče stranicama, zamjenjuje čvršći i odrješitiji jezični korak, kao da u prevoditeljevoj glavi odzvanjaju posljednji taktovi simfonije. Da, duboko sam uvjeren da glazbeno obrazovani Sead Muhamedagić u ovoj knjizi vidi simfoniju, i to ne s klasičnim slijedom stavaka, nego otvorenu, možda čak samo dvostavačnu, iz doba nakon Richarda Straussa.

Rezimiramo li sve gore rečeno na suhoparan način austrijskog birokrata, možemo reći sljedeće: iskusan i kvalitetan prevodilac, do pojedinosti upoznat s kontekstom romana i vičan hrvatskom jeziku preveo je ključno i opsežno djelo jednoga od najvećih austrijskih književnika, vrlo relevantno i za naš kulturni krug. Što se tu još može reći i učiniti osim najsrdačnije čestitati i predati zasluženu nagradu?

___

Obrazloženje za Godišnju nagradu “Iso Velikanović” za 2011. godinu, koju je dobio Sead Muhamedagić, za prijevod djela: Thomas Bernhard: Auslöschung / brisanje. raspad (Meandarmedia, Zagreb, 2011.), napisano u Klagenfurtu, 12. ožujka 2012.

U prijevodu Ludwiga Bauera

*

Asji

Predvečernja šetnja, bez rumenila ostaje nebesko lice,
Zimski dan gutaju sjene.
Treće zvono. Požuri, putnice,
Ne zaboravi na mene!
Čeka te morski val smaragdni,
Pljesak vesla plava,
Živjeti naš život prizeman, radni
Ti nisi prihvaćala.
Hajde, idi, ako naša borba mračna
U naš ne zove svijet,
Ako ti je privlačnija vlaga prozračna,
Galebova srebrnastih let!
Suncu toplom, svijetlom, žarkom –
Predaj moj zagovor.
Ulog tvoj neka je pitanje svemu silnom, jarkom –
Dobit ćeš odgovor!
Predvečernja šetnja, bez rumenila ostaje nebesko lice,
Zimski dan gutaju sjene.
Treće zvono. Požuri, putnice,
Ne zaboravi na mene!

1909.

*

Die stille Strasse

Die stille Strasse: iz lišća vreba
Svjetlo koje šušti nad ogradom,
Kod kuće sam, snena. Nad gradom
Vidim gdje tamni plavetnilo neba.

S tupim licem ponavljati treba
Iza Fräulein riječi, s njemačkim skladom,
I zrak je tih, pospan, ispunjen nadom,
Tih zvuk zvona u tami se koleba.

Zvuče odmjereni koraci tamom,
Die stille Strasse oprašta se s danom
I mirno već spava pod šúmom grana.

Uzdišemo, tu su sjećanja znana,
O njoj, dalekoj, sred Moskve beskrajne;
Ime joj ostalo pod velom tajne.

1909.

*

Ispovijed

Uz smiješak mrvicom su me zvale,
U igri stavljale u svoja krila…
Drhtao sam od njihova dodira
I nisam smio otići, nisu mi dale.
A one su tvrdoglavca radi šale
Cjelivale!

U njihovim očima vidio sam oceane,
U njihovu govoru pjev sam noći čuo.
“Ti si naš pjesnik! Na koga si se umetnuo?”
Koliko žara ta pitanja nose!
Ta na mene se naginjao, tamne kose,
Lik Tatjane!

Bukete donosim dok jutarnja zvona zvone,
S vrata šapćem, strah me snaži:
“Ako je da – zašto me mučiti laži?
Ako je ne – zašto ste me cjelivale?”
A one bi mi uz smiješak davale
Bombone.

1910.

*

Rouge et bleue

Djevojčica u crvenom i djevojčica u plavom
Zajedno šetale livadom.
“Odlučimo, Aljina, svojom glavom,
Skinimo se i osvježimo u potoku vodom?”
Strogo će na to tada reći,
Prijeteći prstom, djevojčica u plavom:
“Preko toga mama ne bi mogla preći.”

– – –

Djevojka u crvenom i djevojka u plavom
Navečer šetale uz polje raži.
“Hajde, Aljina, krenimo sada u pravcu pravom,
Hoćeš da pobjegnemo od kuće? Kaži!”
Odgovor strog, po tonu skroman,
Dala je s uzdahom djevojka u plavom:
“Ne luduj! Živimo život – a ne roman…”

– – –

Žena u crvenom i žena u plavom
Šetale skupa perivojem.
“Vidiš, Aljina, venemo, svojim smo se stavom
Zarobile u sretnom stanju svojem…”
Odgovorila joj iz tamne sjene
S gorkim osmijehom žena u plavom:
“A što bi drugo? Pa mi smo žene!”

1910.

*

Mačke

Maksu Vološinu

Onda kada dolaze k nama
U našim očima nema boli.
Dođe bol – i više te ne voli:
U mačjem srcu nema srama.

Priznaj, pjesniče, smiješna je tema
Kad ih privikavaju na kućne uloge.
Ne žele robovlasničke naloge:
U mačjem srcu ropstva nema!

Zovi ih k sebi na način ubavi,
Nudi im stvari koje im gode,
Samo tren – već bježe do slobode:
U mačjem srcu nema ljubavi!

1911.

*

Ani Ahmatovoj

Uski, neruski mlin –
Nad listovima.
Šal iz Turske, fin,
Pada ko haljina.

Ocrtati vas može
Izlomljena linija.
U veselju – topli sjaj kože,
Hladnoća je melankolija.

Sav život vam je sijelo,
Znate li mu kraja?
Tmurno je vaše čelo
Mladoga zmaja.

Kad treba, bolji ste od svih,
Nadmudriti – za vas su trice.
Svakog razoruža vaš stih
Kad mu ga bacite u lice.

U jutarnji sunčan čas,
– Četvrt pet – kucanje satova,
Zavoljela sam vas,
Ana Ahmatova.

1. veljače 1915.

*

Ciganska strast rastanka…

Ciganska strast rastanka!
Tek se sretneš – već moraš poć!
S licem u dlanovima, Ciganka,
Ja mislim, gledajući noć:

Nitko u našim pismima pravo
Prepoznao smisao ne bi,
Kako smo vjerolomni, a zapravo –
Kako smo vjerni sami sebi.

Listopad 1915.

*

Židovima

Tko nije gazio ili zalijevao,
Jasenkova cvijeta i lista!
Jedino što je odolijevalo
Vremenima nakon Krista:

Izraele! Sada drugo predstoji
Kraljevstvo tvoje. Baš svi novci
Plaćeni su krvlju: Heroji!
Izdajice! Proroci! Trgovci!

U svakom, kad uz svjetlost ugarka
Zlatnike broji iz ruke,
Isus jasnije govori nego kod Marka,
Mateja, Ivana i Luke.

Od jednoga do drugog kraja zemlje
Svud su raspela ista.
S posljednjim tvojim sinom, Izraele,
Zauvijek ćemo sahraniti Krista!

13. listopada 1916.

*

Emigrant

Ovdje, među vama svima: domovima, dugovima, dimovima
Damama, Dumama,
Nesljubljen sa svima, nesjedinjen sa svima.
Nekim –
Schumannom pronoseći pod skut proljeće:
Više! Iz vida!
Slavujevim tremolom na vagi –
Neki – izabrani.

Najbojazniji, samo s rukama vezanim na leđima –
Noge ližete!
Izgubljen među kilama i glibovima
Bog u bludištu.

Suvišan! Uzvišen! Izbjeglica! Izazov! Uvis
Ne odmetnuvši se… Vješala
Ne prihvativši… U razderotini valuta i viza
Bježi – izbjeglice.

9. veljače 1923.

*

Jedan časnik

U Sudetima, na šumovitoj češkoj granici, časnik s 20 vojnika, ostavivši vojnike u šumi, izašao je na put i počeo pucati po nadirućim Nijemcima. Nije poznat njegov kraj.
____________________________________________(Iz rujanskih novina 1938.)

Šumice Češke,
Šumske padine,
I to one teške
Trideset i osme godine.

Dan i mjesec? – Jeka preuzima:
Dan kada su Nijemci došli k Česima!

Šuma – kao sa slika,
Dan – siv, bijedan.
Dvadeset vojnika,
Časnik jedan.

Široko čelo na okruglastu licu.
Časnik čuva državnu granicu

Šumu čuvam na svom,
Grm čuvam na svom,
Dom čuvam na svom,
Svoj jedini dom.

Šume ne dam,
Doma ne dam,
Kraja ne dam,
Ni pedlja ne dam!

Lišće prepuno mraka.
Srce brže kuca:
Zvuk pruskih koraka
Ili tek kucanje srca?

Šumo, sretno ostaj!
Mladosti, sretno ostaj!
Zavičaju, sretno ostaj!
Meni je došao kraj!

Neprijateljska će zgaziti noga
Baš svaku stopu krajine!
Ali ispod stopala moga –
Moj dio ne!

Čizme i vika.
– Nijemci! – listić se drma.
Štropot čelika.
– Nijemci! – sva šuma.

– Nijemci! – kroz ćuvike
Jeka je glasnik.
Ostavio vojnike
Jedan časnik.

Iz šumice, kao na obuci,
Časnik s pištoljem u ruci!

Pucnjeva tresak
Kroz šumu svira.
Čuje se pljesak!
Sva šuma aplaudira!

Mrvi tanad Nijemca u triješće
Dok cijela mu šuma plješće.

Grab, bor, breza,
Javor, brijest, klen –
Uspostavlja se veza
Kroz sav šumski teren –

Lišćem maše
Šumski hrast:
Spašena je
Češka čast!

Znači – češka strana
Nije tek predana,
Otpor se zbio,
Rat je ipak bio.

– Vivat! – čuje se vika,
Pronosi je glasnik.
…Dvadeset vojnika
I tek jedan časnik.

listopad 1938. – travanj 1939.

*

Marina Cvjetajeva – život u zagrljaju poezije, poezija u zamci života

Marina Ivanovna Cvjetajeva (1892. – 1941.) ubraja se danas među najznačajnija pjesnička imena dvadesetog stoljeća. Počela je pisati kao dijete pa je prema nekim podacima prvu pjesmu napisala kao šestogodišnja djevojčica. Kao iznimno senzibilna i samosvojna osamnaestogodišnjakinja objavljivala je već zrelu poeziju uokvirenu poetikom i stilskim razdobljem simbolizma. I kvantiteta i kvaliteta tih pjesama jasno ukazuje na originalan stvaralački duh koji će u poeziji naći svoj životni izraz. U tim svojim najranijim pjesničkim ostvarenjima Cvjetajeva je jasno iskazala svoj nesvakidašnji talent i zacrtala pravce svoga ukupnog stvaralaštva, a moglo bi se reći – i nagovijestila krivudavi put svog života.

Cvjetajeva svojoj poeziji ne postavlja pretjerano ambiciozne zahtjeve u pogledu forme. Njezine se pjesme najčešće realiziraju upotrebom strofa od četiri stiha, sa sasvim tradicionalnim rimama abab cdcd… ili jednako konvencionalnim sličnim rasporedom rima. Ni u pogledu metra Cvjetajeva ne postavlja svojoj poeziji apriori stroge zahtjeve; metar je pojedinih stihova upravo onoliko koliko u pojedinim slučajevima odgovara ritmu poetskoga govora: šesterci se izmjenjuju s osmercima, deseterci s osmercima, dvanaestercima, trinaestercima i stihovima druge slogovne dužine. Jedino u pjesmama koje su više vezane uz folklornu tradiciju metar se podređuje čvršćoj shemi – takva je primjerice izmjena osmeraca i šesteraca u pjesmi Kraj kamina… iz 1917. Ipak, sve to ne dovodi u pitanje svježinu i originalnost njezine poezije; temelj posebne originalnosti njezine poezije jest izbor i korištenje sintagmi. Ponekad je odabrana sintagma izvrnuti frazem pa se konvencionalno značenje transponira u nešto novo zajedno s novim poretkom članova, dajući tekstu novu asocijativnu vrijednost. Nerijetko se može zaključiti da je slaganjem takvih neobičnih, sasvim svojih sintagmi, podređenih odabranom obrascu rima, Cvjetajeva ne samo stvarala značenja nego ih i tražila – naravno u okviru svoga emotivnog i svjetonazornog kruga. Taj se njezin postupak i traženje unekoliko može usporediti s pjesničkom praksom velikana suvremene hrvatske poezije Josipom Severom. Sever je naslijedio igre riječima i zvukovima od ruskih futurista, ali dok su oni stremili prema poricanju leksičkog značenja riječi, prema svođenju poezije na puki zvuk – zaumnaja poezija! – Sever je pronalazio i oblikovao složena značenja i sklad zvuka i smisla. Bilo je to u drugo vrijeme pa je Severova poezija slično činila na drugačiji način, često ostajući nerazotkrivena površnom čitanju. Ne težeći formalnom avangardizmu Cvjetajeva je svojim izborom i strukturiranjem sintagmi dolazila do svojih značenja i onda kada ona nisu bila unaprijed odabrana. Na početku već zrela i skladna – ta je poezija s vremenom odbacivala dio svoje zvukovne harmoničnosti, općeg sklada i glazbe za volju produbljivanja pjesničkog značenja. Autorica potiskuje lakoću i glatkoću da bi usporila čitanje, učinila ga analitičnijim, asocijativnijim. Za volju tih ciljeva u nekim će slučajevima Cvjetajeva odustati čak i od svojih ranije obaveznih rima. Mijenjajući svoju, prvenstveno unutrašnju fakturu, njezina je poezija osigurala pravo da se ciklički bavi relativno uskim krugom tema.

U svakoj fazi njezina poezija, zanimljiva i dopadljiva na svoj način, vrlo angažirano poseže za temama koje su bile koliko vječite teme poezije toliko i izricanje stavova i sudova ispred svog vremena i njegovih konvencija. Nekoliko se tematskih cjelina provlači kroz najveći dio pjesama. Štoviše, moglo bi se reći da tu prevladavaju četiri tematske cjeline.

Vjerojatno bi Cvjetajeva, da je u prilici, na prvo mjesto među tematskim cjelinama svoje poezije stavila ljubav. U njezinoj poeziji, kako izrijekom stihovi kažu, ljubav je jača i od smrti. U mnogo čemu ljubav se u njezinoj poeziji može poistovjetiti sa življenjem, odnosno sa životom koji je vrijedan življenja. Ali ljubav je u njezinoj poeziji naglašena kao strast, i poimanje ljubavi ispunjeno je strašću, pa ta ljubav ne podliježe okvirima koje bi joj mogle nametati tradicija i društvene konvencije. Poricanjem racionalnog, ljubav opstaje i kada negira samu sebe; njezina iskonska životna, ili čak nadživotna snaga vodi je u eksploziju paradoksa: i vječita ljubav, ako je dovoljno strasna, može biti nestalna i kratkotrajna. Ilustraciju dijela polivalentne vrijednosti takve animalističke ljubavi može nam predočiti pjesma Mačke. Od poezije se ne traži logičnost, ne traži se niti od ljubavi, pa taj životni žar u stihovima Cvjetajeve podliježe promjenama: dijakronija čini ljubav, kao i mnogo što drugo, apstraktnijom. Esencijalno životna, ljubav postaje kako nas upućuje primjerice pjesma Balkon – jača i od života. Ljubav ipak za Cvjetajevu nema monolitnost mita; za nju je ljubav proživljavanje pa je time neizbježno kontroverzna: u jednom trenutku Cvjetajeva će, poistovjećujući se s mačkom, konstatirati: “Zovi ih k sebi na način ubavi, / Nudi im stvari koje im gode, / Samo tren – već bježe do slobode: / U mačjem srcu nema ljubavi!” (pjesma Mačke, iz 1911.). Ali Cvjetajeva u tome vjerojatno nije vidjela nedosljednost. Potpunije svoje shvaćanje ljubavi prikazala je posredno u pjesmi Ciganska strast rastanka… iz 1915.: “Nitko u našim pismima pravo / Prepoznao smisao ne bi, / Kako smo vjerolomni, a zapravo / – Kako smo vjerni sami sebi.”

Sljedeću tematsku cjelinu poezije Marine Cvjetajeve predstavlja njezina samosvijest žene. Cvjetajeva je stalno svjesna svoje posebnosti, a ta se posebnost ogleda i u tome što se želi odrediti kao žena i kao djevojčica istodobno; prerano sazrela djevojčica u ženu, ali takvu koja se ne želi odreći svoje prirode djevojčice nikada. U njezinu je poeziju utkan i položaj žene u društvu, od onog u kojem je žena ukras i ljepota, okružena zlatom i brokatom u jednom trenutku u raskoši Escoriala, do apsurdno komplementarnog položaja zatočenice u samostanu koja ispašta svoje prethodno zatočeništvo u dvorcu (pjesma Zarobljenica, iz 1909.). Dio je ženske prirode i u tome da njezina obična ženska sreća počiva u nesumnjivo privlačnom zarobljeništvu zipke (pjesma U Luksemburškom parku, iz 1909. – 1910.). Ženska je sudbina određena i odsustvom prava na izbor; u pjesmi Rouge at bleu (iz 1910.) žena u crvenom govori svojoj drugarici kako su se obje našle zarobljene u sreći svojoj, a žena u plavom odgovara joj: “A što bi drugo? Pa mi smo žene!”

Žena u poeziji Cvjetajeve baladičan je lik poput Hasanaginice, unaprijed određen da bude tragičan, jer je opterećen svojom društveno uskom uokvirenošću, ali i svojom plamenom strašću za životom, za pustolovinom, za ljubavlju, za krajnjim izazovima; jer je opterećena izvana, tradicijom koja je na svaki način nastoji ukrotiti, i jer je opterećena iznutra, konfliktima svoje neukrotive prirode.

Odnos prema književnosti također je jedna od bitnih tema poezije Marine Cvjetajeve. Vrlo rano ona je učvrstila svijest o svome talentu (“Mojim stihovima kao dragocjenim krivicama – Doći će pravo vrijeme.”) koja se gotovo nikada nije pokolebala, ali ipak se ne bi moglo reći da je to gotovo jedino tematsko područje prema kojem se odnosila nekontroverzno. Već na prvom koraku kontroverzno je moglo izgledati to što se mlada pjesnikinja izjednačava s najvećim pjesnicima, čak i s onim u ruskoj svijesti nedostižnim – Aleksandrom Sergejevičem Puškinom. Puškin je za nju bio prvenstveno buntovnik, a i drugi su njezini pjesnički miljenici bili obilježeni otporom konvencijama. Njezino oduševljenje Majakovskim, pjesnikom sovjetske revolucije, nije bilo dobro primljeno u emigrantskim krugovima na Zapadu gdje se u vrijeme objavljivanja stihova posvećenih sovjetskom pjesniku Cvjetajeva također nalazila. Mnogim je pjesnicima posvećivala svoje stihove, a s nekima se i dopisivala. Dugotrajno dopisivanje s Pasternakom i Anom Ahmatovom urodilo je i fizičkim poznanstvom nakon desetljeća dopisnog. Kako Cvjetajeva priznaje u svojoj prozi, ona je u pjesnika koji joj je bio blizak – bila istinski zaljubljena, voljela ga je i kao stvarnu osobu, i ta ljubav nije bila za nju u koliziji s ljubavlju prema nekoj drugoj osobi. Svojim je ljubimcima Cvjetajeva posvetila cijele nizove, cikluse pjesama, a posebno su emotivni oni upućeni Ani Ahmatovoj, iako se Cvjetajeva nije svrstala uz akmeiste kojima je Ahmatova pripadala. Uostalom, ni njezina veza sa simbolizmom nije bila toliko izražena da bismo je bez rezerve uvrstili u pripadnike toga pjesničkog pravca.

Najveću povezanost u tome tematskom području izražavala je Cvjetajeva prema svojim vlastitim stihovima. Sve što se u životu događalo, bilo je za nju povod stihova – koji su sivilo svakodnevice pretvarali u stvarnost vrijednu življenja, vrijednu umjetničkog oblikovanja; oni su pobuna protiv života bez jakih emocija, pobuna protiv ravnodušnosti prema životu: “Kad prolaze ravnodušni, sivi su svjetovi njihovi, / Tada uzvikujem: – Nastat će stihovi!”

Velik dio poezije Marine Cvjetajeve posvećen je i zemljama u kojima je živjela. Među njima posebno mjesto zauzima Rusija, jedina prava domovina, koja uvijek ostaje svetinjom, a njezin se ponešto tajanstven, nostalgičan i topao smisao pojačava udaljenošću od nje. Pjesme posvećene sredinama u kojima je živjela odlikuju se vrlo širokom skalom emocija. Kroz dio njezina književna opusa, uključujući tu i dnevničke i druge prozne tekstove, provlači se ljubav prema Njemačkoj. Moglo bi se zaključiti da je Cvjetajeva od stranih zemalja najviše bila vezana upravo za Njemačku, za njezinu kulturu, umjetnost i nacionalni duh. Utoliko je veće njezino razočaranje i ogorčenje prema eksploziji nacizma. Stihovi koji su nastali nakon nacističkog osvajanja Češke svojom angažiranošću i estradnim, gotovo marševskim ritmom približavaju se domoljubnoj ruskoj poeziji matice sovjetske književnosti, ali se ipak ne iscrpljuju ritmiziranim verbalnim angažmanom.

U svim tim pjesmama može se osjetiti duboka proživljenost onoga što je oblikovano stihovima, onoga što je Cvjetajeva živjela, jer njezina poezija i njezin život isprepleteni su u čarobni koloplet u kojem je prepoznatljiva činjenica da je Cvjetajeva i izvan svoga pisanja bila prvenstveno pjesnikinja i da je i njezina poezija bila prvenstveno dio dramatičnog i punokrvnog života.

***

Povezanost književnikova života i njegova djela, ako se može promatrati kao naglašena, najčešće je jednosmjerna. Elementi biografije prelaze u književnost. Čini se da kod Marine Cvjetajeve možemo govoriti o dvosmjernoj povezanosti. Njezina nekonvencionalnost, osobna hijerarhija temeljnih vrijednosti, njezine preferencije i sve što je uokvirivalo njezin pristup književnosti – u velikoj su mjeri postali dio njezini životnih izbora, ili su barem bili komplementarni s mogućnostima koje je život nudio.

U njezinim biografijama bilježi se mogući utjecaj oca visoko kultiviranoga klasičnog filologa i povjesničara umjetnosti i majke koja je očekivala da će Marina postati glazbenicom. Vjerojatno je da su jasna i čvrsta opredjeljenja roditelja potencirala njezinu buntovnost pa se od najranijeg uzrasta u svome individualizmu osjećala od njih otuđeno; od djetinjstva živjela je u svome svijetu pročitanih knjiga. Može se zaključiti da je jedna od njezinih klasnih privilegija bila dostupnost obrazovanja i znanja: godine 1903. bila je u francuskom internatu u Lozani, godine 1904. i 1905. školovala se sa sestrom u njemačkom pansionu u Freiburgu, u ljeto 1909. otputovala je u Pariz gdje je na Sorboni slušala kolegij stare francuske književnosti. Ali već i prije toga okruženost knjigama pridonijela je ranim rezultatima; stihove je, kako je na početku rečeno, počela pisati u šestoj godini, i to na ruskom, njemačkom i francuskom jeziku, a godine 1906. prevela je na ruski Rostandovu dramu Orlić.

Prva samostalna knjiga stihova Večernji album iz 1910. predstavljala je i ulaznicu Cvjetajeve u književno društvo. Uz priznanja afirmiranih ruskih pisaca uslijedio je i poziv jednog od njih – Maksimilijana Vološina – na Krim. Ondje je osamnaestogodišnja Marina Cvjetajeva upoznala sedamnaestogodišnjeg kadeta Sergeja Jakovljeviča Efrona, a ljubav je bila dio njezina životnoga programa. Godinu dana kasnije stupili su u brak u kojem će Marina roditi prvo dvije kćeri, Ariadnu, koju su nazivali Alja (1912.) i Irinu (1917.). Alju je, po svemu sudeći, Marina jako voljela, ali je obje u revolucionarnim godinama prepustila brizi internata jer je živjela u najvećoj bijedi pa se nadala da im ondje ne prijeti glad. Alju je uskoro izvukla iz internata, a Irina je u internatu umrla od gladi. Pet godina nakon Irinine smrti doći će u Pragu na svijet i sin, Georgij, koga su zvali Mur, s kojim je bila gotovo patološki vezana, i koji je vjerojatno egocentričnošću razmažena adolescenta pridonio njezinoj smrti.

Prvi svjetski rat rastavio je Marinu od muža, ruskog časnika, koji će se nakon Oktobarske revolucije pridružiti bijelima, carskoj vojsci koja je branila srušeni režim. I u tom razdoblju Marina intenzivno stvara, piše stihove, ali i brojne drame i narativne poeme. Revoluciju nije prihvatila. S obzirom na svoje podrijetlo i neposredno iskustvo činilo joj se logičnim da je revolucija samo isprika i povod neukim i divljim masama da pljačkaju. Godine 1922. uspjela je emigrirati iz Sovjetskog saveza s kćeri Aljom u Prag kako bi se pridružila Efronu koji je ondje studirao i primao neveliku stipendiju. Njihovu ljubav nisu uspjele uništiti emotivne veze koje je Marina održavala u međuvremenu – primjerice s Osipom Mandeljštamom i, oko sedam godina, s pjesnikinjom Sofijom Parnok; iako je, kako se bilježi, Efron teško podnio njezinu vezu s bivšim ruskim časnikom Konstantinom Boleslavovičem Rodževičem. Ali od ljubavi se ne živi – to je nešto poput popratnog lajtmotiva mnogih pjesničkih života – baš kao što se nije moglo živjeti ni od stihova, pjesama, poema, dramskih tekstova koje je Marina neumorno pisala. Pokušaj preseljenja u Berlin, u sredinu koja je za Marinu zračila čarolijom privlačnosti – nije uspio, iako njezina ljubav prema njemačkoj sredini i kulturi još uvijek nije bila zasjenjena mračnim razvojem društvenih prilika.

Pariz, kamo se Cvjetajeva s obitelji preselila 1925. godine, bio je nekako neizbježan fokus ruskih emigrantskih sudbina, baš kao što je i tuberkuloza, od koje se Marina u to vrijeme razboljela, bila dio pjesničkih. Pariz je mogao i opet imati privlačnost njezina intimna izbora, privlačnost povratka u vrijeme rane mladosti i velikih očekivanja. Tamo su bili i mnogi sunarodnjaci s kojima je mogla dijeliti uvjerenja i svjetonazor. Ispalo je drugačije. Iako je u vrijeme revolucionarnih previranja u Rusiji pisala vatrene pro-bijele stihove, pariška ruska emigracija nije ju najbolje prihvatila. Razlog je bar djelomično mogao biti i u tome što se Cvjetajeva nije ustezala javno iskazati svoje oduševljenje sovjetskim pjesnikom Majakovskim. Ni ondje joj stoga velika pjesnička produktivnost nije donosila prijeko potreban prihod, a stipendija koju je dobivala neko vrijeme od Čehoslovačke nije bila dovoljna za pokrivanje osnovnih životnih potreba.

Među paradokse vremena i karakterističnih sudbina može se vjerojatno ubrojiti i to što je Efron, koji se riskirajući život borio protiv sovjetske vlasti, postao suradnik NKVD-a (zloglasna skraćenica označava Narodni komitet unutrašnjih djela, tj. poslova). Čini se da je u toj transformaciji bilo i idealizma, i nostalgije, i naivne proračunatosti. Rast fašizma, nacizma i približavanje događaja koji će se pretvoriti u Drugi svjetski rat mijenjali su sliku Europe, mijenjali su dojučerašnje ideale. Efron je čak sudjelovao i u jednom atentatu sovjetske tajne policije na nekog emigranta/sovjetskog prebjega, a pripisuje mu se i sudjelovanje u likvidaciji sina Lava Trockog. Njega je sve to neizbježno vodilo u Sovjetski Savez. Marina vjerojatno nije znala da joj je muž bio postao sovjetskim špijunom, ali su je emigrantski krugovi ipak držali odgovornom.

Njezin odlazak u Sovjetski Savez 1939. godine više nije bio samo pitanje slobodna izbora, ali i tu je posrijedi mogla biti ona karakteristična ruska emotivnost prema beskonačno velikoj i uvijek ne do kraja shvatljivoj Rusiji. Mogla se možda prepustiti svome nostalgičnom snu, svojoj neprekinutoj žudnji za svojom poetskom Rusijom. Nije mogla ni slutiti što je ondje čeka. Vjerojatno nikada prije nije taj san bio u većoj diskrepanciji sa stvarnošću. Kratko vrijeme obitelj je živjela u vili NKVD-a, ali su za tadašnje sovjetske vlasti svi koji su prethodno živjeli u inozemstvu bili potencijalni špijuni i neprijatelji. Aljin zaručnik, pokazalo se, bio je zapravo agent NKVD-a koji je imao nadzirati obitelj. Efron je osuđen za špijunažu i strijeljan 1941. Alja je dospjela u zatvor gdje će ostati više od osam godina. Marina je sa sinom bila evakuirana u rusku provinciju. Uzalud je tražila pomoć književnih fondova kako bi uspjela barem prehraniti sina i sebe. Uzalud je očekivala pomoć svojih brojnih književnih prijatelja i uzora; barem neki od njih bili su gotovo jednako bespomoćnom igračkom stvarnosti. Shrvana teškoćama, sinovim predbacivanjem da je kriva za sve što ih je snašlo, oslabljena glađu i očajna, ali još uvijek dovoljna odlučna za vlastiti izbor – objesila se 31. kolovoza 1941. godine. Grob joj nije poznat. Brodolom svoga vremena, brodolom svega što je mogla, znala, htjela, čemu je težila – uspjela je ipak sažeto i precizno, pjesnički potresno artikulirati:

Vrijeme je jantar skidati,
Vrijeme je rječnik mijenjati,
Vrijeme je fenjer gasiti
Nad vratima…
(1941)

Pretvara li to poraz čovjeka, osobe, individue u pobjedu pjesnikinje?

Pita me jedan moj poznanik, povjesničar književnosti, koga naročito zanimaju slučajevi umjetnika samoubojica, posebno pjesnika:

Da li se Lautréamont ubio?

Da li se Victor Segalen ubio?

Da li se Jesenjin ubio, ili je ubijen, kao što neki odnedavno tvrde?

Uopće, osim onih velikih o kojima je već poznato da su život završili digavši ruku na sebe, da li znam da je na taj način skončao još neki od takvih – od onih koji su za sobom, osim tog pitanja o samoubojstvu, ostavili neki dublji trag?

U traženju odgovora na takva pitanja, kažem ja, pišu se učene rasprave. Ali čemu? Tim prije što takav trag nisu za sobom ostavljali samo oni veliki, već i ogroman broj čestitih i radinih ljudi koje zovu “običnima”.

Zašto je važno znati da li su se takvi ljudi ubili ili su umrli smrću koju zovu “prirodnom”?

Oni su ovako ili onako mrtvi, ali je živo ostalo ono što su uradili.

Oni nisu cijeli umrli.

Pravo pitanje koje treba ja da postavim, ili taj moj poznanik povjesničar književnosti, ili koje ti, čitaoče, treba da postaviš sebi, glasi:

Da li sam se ja ubio?

Odgovor na to pitanje kazat će ti jednu od najbitnijih istina o tvom životu.

Žarko Beker umro je sinoć, 29. travnja 2012., u 76. godini nakon duže bolesti. Mediji će izvijestiti o odlasku Bekera i pisati o njegovim stripovima “Zaviši”, “Magirusu”… Reći će vam i da je njegov stil bio elegantan, a tematski, stilski i žanrovski da je bio – raznovrstan.

I, doista, jest. Žarko Beker je prvi strip objavio kad je imao 15 godina, a bio je član ekipe iz Plavog vjesnika u 50-im i 60-im godinama koji su proslavili strip u Jugoslaviji. Strip se kod nas poznaje zbog stripova Bekera i Bednjanca, a ne zbog, ma kako vam se to činilo, Alana Forda i Zagora.

Ali, ima tu još jedna stvar koju naši mediji, površno užurbani, vjerojatno neće primijetiti.

Žarko Beker je bio fantastičan dizajner. Bio je art direktor Vjesnikovog marketinškog odjela, zapravo, prve prave marketinške i dizajnerske agencije kod nas, trideset (brojkom: 30) godina. U osamdesetim godinama bili su među najjačim u Europi i svjetski poznati.

Imao sam privilegij nekoliko puta razgovarati u ležernom tonu s gospodinom Bekerom, Aljinovićem, Julesom… Bila su to ugodna kafanska druženja u popodnevnim satima. Mi mlađi morali smo s njima, na njihov zahtjev, biti na – ti. Zbog čega još nosim traume zbog kolizije s elementarnim kućnim odgojem.

Pamtim razgovor o dizajnu u kojem je Beker opisivao kako se tada radilo.

S dva prsta lagano je, iz zgloba, vrtio visoku čašu sa deci crnog vina i rekao: “Ja sad kad vidim ovo, osjećam se kao da sam vodil laboratorij od Nase… smeli smo probat i zajebat. Al smo radili vraške stvari. A sad ovo… to je drkanje, da oprostite.”

Svi ti razgovori bili su ugodni, puni brzog i blagog humora. Nakon tih razgovora čovjek bi osjećao da je duhovno prihvaćen i da ovaj grad ima makar nekakav jebeni kontinuitet, koliko god bio sakriven kao u Haustorovoj pjesmi “Tajni grad”.

Zbog ljudi poput Žarka Bekera ili Rudija Aljinovića oduvijek mi se činilo da se isplati ostariti uz strip i oko stripa. U nadi da će naš duh ostati mlad (jer da bi čovjek potpuno ovladao borilačkom vještinom, kažu, on mora biti uporan, vrijedan i – poletan…)

A onda bi se ta stara ekipa odjednom otrgnula od stolova i počeli se užurbano spremati. Da bi nam objasnili: “Moramo ići gledati film večeras na televiziji. Neki s avionima. Kaskaderski.”

A mi smo ostajali redovito posramljeni zbog pomanjkanja poleta. Čovječe, kad si za neki film zadnji put rekao da je kaskaderski?

na građevini
zato što nisu znali svoj posao
zato što nisu imali šlemove
zato nisu nosili šlemove
zato što su bili gladni
zato što im nisu platili
zato što su pare poslali kući
zato što im je kuća daleko
zato spavaju u šupi devetorica
zato što u pustoj kući pište deca
zato da ima roditeljima za lekove
zato što su ih tukli ko vola u kupusu
zato su pluća napunili malterom
zato da sinu plate školovanje
zato se bezubo smeju
zato da bude gospodin čovek
zato da ne rmba i ne skomrči
zato su tukli svoje žene
zato bi ih žene rado sekirom
zato što su glupi
zato im se noga okliznula
zato što su bili mamurni
zato što su loše spojili skelu
zato što nisu znali
zato što su bili nepismeni
zato što su radili od jutra do mraka
zato što su im od zime pucale kosti
zato što su loše zacementirali
zato što je cementu prošao rok
zato što je gazda cicijašio na cementu
zato što otima gdegod stigne
zato im nije plaćao socijalno
zato što nije znao njihova imena
zato je njima istekao rok bezimenim
zato što novinar nije ni pitao
zato što je mislio koga briga

Oto Tolnai (Kanjiža, 1940), pesnik, pripovedač, dramski pisac, esejista i likovni kritičar učestvovao je na 6. Međunarodnom festivalu proze “Prosefest” u Novom Sadu na kome je u gimnaziji “Laza Kostić”, kao i u Kulturnom centru Novog Sada promovisao novi roman “Morska školjka” koji su prošle godine, istovremeno objavili, na mađarskom “Forum”, a u prevodu Arpada Vicka na srpski jezik, i Kulturni centar u biblioteci “Džepni anagram”. Taj veličanstveni roman duše, kao i trodnevni boravak na Festivalu, simbolično je označio veliki “come back” Tolnaia u Novi Sad, grad koji je svakako obeležio njegovu književnu karijeru.

Svojevremeno je Oto Tolnai bio medium grupe vojvođanskih mađarskih pisaca, u doba kada je bio glavni urednik književnom dodatka “Symposion”, časopisa “Uj Simposium”, a devedesetih je uređivao i “Ex Simposium”. Šta mu je značilo urednikovanje, što je smatrao svojim velikim poslom i zbog kojeg je često bio na saslušanjima, sjajno je opisao u romanu-intervjuu “Pesnik od svinjske masti” koji je 2005. godine proglašen za knjigu godine u Mađarskoj i koji je na srpskom objavila dve godine kasnije Gradska biblioteka Zrenjanin.

Oto Tolnai je najplodniji i najsvestraniji stvarlac u književnosti vojvođanskih Mađara. Za člana Mađarske akademije književnosti i umetnosti izabran je 1998. godine. Najveće mađarsko državno priznanje, Košutovu nagradu, dobio je 2007. godine. Dobitnik je i domaćih nagrada od kojih nagradu „Todor Manojlović” veoma voli jer je velikog vojvođanskog pesnika i lično upoznao u parku svoje rodne Kanjiže.

Morska školjka – Abbazia, gotovo izašla sa Sezanove slike Crni sat, ona koju na čipki na kredencu kroz rešetke kreveta gleda glavni junak knjige „Morska školjka”, isti onaj koji raste kraj Tise i kojem „jako bije srce i mora uvek da nosi dobro zakopčan kaputić” jer se kači na drvo odrastanja upravo pomoću, oko grane, zakopčanog kaputa posmatrajući lokalnu lepoticu Nušiku kako naga pozira vajaru… dakle, morska školjka će postati jedna od najlepših književnih metafora. Ovakav roman može da napiše samo pesnik-džokej u Kostolanjijevom smislu, dakle onaj koji se svega odriče da bi sve moglo biti njegovo, koji u životu sprovodi higijenu patnje i mitologiju bola, za koga su predmeti, kao Kostolanjiju, bogovi koji su ga stvorili, onaj za koga je „proza-trava”.

• Jedan važan moment u romanu “Morska školjka” je onaj kada glavni junak, dečačić pred pubertetom, otkrije more. Šta ono za vas predstavlja? Upravo ste i na “Prosefestu” prepričali anegdotu kada ste gostovali sa piscima iz Mađarske u Njujorku gde su vas, primetivši razliku među vama, pitali u čemu se ona sastoji, razlika između vas iz Jugoslavije i njih, a vi ste superiorno odgovorili “Ja imam more”.

Ta moja izjava je dobila priličan publicitet. Čak su neki kasnije u Mađarskoj tvrdili da sam prodao nacionalne interese za more. Kao manjinski pisac ja stalno igram s tim šta sam u stvari. To je zaista ozbiljno pitanje, za mene egzistencionalno. Kako opstati, kako biti, kako urediti svoj život, kako se odnositi prema svetu, prema matičnoj državi. Ali, ima i jedan drugačiji odnos koji smo uveli pripadnici moje generacije i ja, nama je važan onaj prostor u kojem živimo. U nekim momentima nam je taj prostor bio važniji od matične države. Mnogo sam puta pisao o tome šta znači kada manjinski pisac otkrije da ima more. Za mene je to bio najveći doživljaj. Manjinski pesnik se nekad boji da nema prostora, da nema zemlje ispod nogu, nije siguran u svoje postojanje. Njemu su stalno potrebne neke stvari ili znakovi koji će ga ubediti da postoji. Ja imam drugačiji odnos prema tome, ja sebe smatram većinskim piscem.

• Prvi dodir sa još neviđenim morem došao je glavnom junaku putem razglednice koju je otac poslao sa Jadrana. U romanu “Morska školjka” dečaci raspravljaju da more ne može biti tako plavo, da mora da ga farbaju, sipaju u njega vešplav…

Da, moj otac je bio trgovac i odlazio je na duga putovanja. Jednom je stigla razglednica od njega s mora, tada sam prvi put video takvu plavu boju koju uopšte nismo mogli pojmiti. Izneo sam razglednicu na ulicu i sa drugarima raspravljao o toj boji i jedan je dečak zaista tvrdio da takva boja ne postoji. Da more sigurno farbaju. Kada sam mnogo kasnije, kao likovni kritičar, u Parizu posetio retrospektivu Dalija, gledao sam u sliku na kojoj je staračka, verno naslikana. Ruka koja baca u more kuglice male kao klikere veš plavog. Nasmejao sam se, i setio se dečaka iz detinjstva i pomislio kako je on onda imao pravo kada je tvrdio da more farbaju. A moj otac je prodavao vešplav koji je stajao u kutijama na kojima su pisali razni naslovi. Na jednoj je pisalo: AZUR. Ta me je reč fascinirala. Uvek sam mislio da je francuskog porekla i da upravo zbog nje Francuzi, od Malarmea i Valerija, imaju tako veliku poeziju. No, pogledao sam u Veliki Tolnaijev Leksikon Sveta i video da je ta reč persijskog porekla. Odahnuo sam, jer ako ta reč nije francuskog porekla, to znači da i ja mogu stvarati veliku poeziju. Takva plava boja je za mene uvek bila nestvarna. I Gete za plavu boju kaže da je ona uvek negde dalje, da se ne može dostići. Taj azur sam mogao dostići u fioci gde je stajala očeva roba, na slikama, i u Jadranskom moru. To je moj prostor.

• Prostori u kojima živite uvek su vam bili bitni i za pisanje. U “Morskoj školjki” to je rodna Kanjiža sa mirisima pačulija, na mađarskom ste objavili knjigu “Cvećarska 3”, a to je ulica na novosadskom Telepu gde ste dugo živeli…

Odnosim se prema prostorima u kojima živim topografski striktno, mikroskopski, gotovo kao akupunktura. Bitan mi je svaki detalj, svako ime, jer tako znam da imam svoj prostor. Proučavam prostor jer tu bitišem, tu mogu dokazati sebi da stojim čvrsto na svojim nogama. Po meni, svaki pisac mora imati svoj sistem voda. Toliko sam manipulisao s tim da sam čak i Tisu ulio u Jadransko more. Rodio sam se kraj Tise, a sada živim kraj jednog mrtvog jezera, dakle, moj vodosistem je prilično isprepleten. U Novom Sadu sam živeo na Telepu u blizini nekadašnje somborske pruge koja već tada, 60-tih, nije postojala tako da je moja Cvećarska ulica bila slepi kolosek. Potpuno sam se indentifikovao sa slepim kolosekom. Polako je, godinama, moj život, a i život zemlje u kojoj sam živeo, sve više ličio na slepi kolosek. Pripadam onim piscima, kao i Danilo Kiš, koji sebe smatraju jugoslovenskim piscima. Za mene je ta zemlja bila značajna, u njoj sam imao veliku geografiju. I danas često za sebe kažem da sam jugoslovenski pisac. Dakle, kada je sve počelo da se raspada, ušao sam u vrtlog slepog koloseka, a slepi koloseci, s vremenom, postaju đubrišta. Prava smetlišta, doslovno kao na Šejkinim crtežima. Voleo sam Šejkino slikarstvo, i lično sam ga poznavao. Svaki dan bih šetao do kraja slepog koloseka, i bio sam klasifikator đubreta. Jednom prilikom sam našao neki Red vožnje, ali ne u Kišovom smislu. U Mađarskoj je jedna od najvećih glumica bila Tolnai, s kojom nisam rod, ali je ona glumila u filmu “Azur expres”. Tada sam u đubrištu našao podebelu knjigu na kojoj je plava boja dominirala i rekao sam sebi: evo, našao si red vožnje “Azur expresa”, znači ima izlaza sa ovog slepog koloseka. Azur će te izvesti iz ovog ćorsokaka.

• Da li ste obišli Telep, sada kada ste gostovali na “Prosefestu”? Sada je na mestu Cvećarske ulice Bulevar Evrope?

Da, nisam mogao da prepoznam svoj stari kraj. Neobično je to da je moj slepi kolosek sada postao Bulevar Evrope. Eto izlaza, ja sam ga još tada intuitivno osetio kada sam našao red vožnje “Azur expresa”, ali nisam tačno znao gde će to ići. Međutim, jedan mi je učenik, prilikom susreta u gimnaziji, rekao da je u biti Bulevar još uvek neka vrsta slepog koloseka jer nije još uvek otvoren u oba pravca. Bulevar Evrope ali u jednom pravcu, baš kao u stvarnosti.

• Iz Novog Sada ste se početkom ’90-tih iselili na Palić, u “Kulu od peska”.

Tada sam mislio da idem na mirnije mesto, ali je tamo pogranična zona. Ti granični punktovi su u ratovima vrlo važni, tamo se dešavaju obračuni, krijumčari se… Shvatio sam to čim smo se zatekli tamo. Na recepciji palićkog hotela je bilo uobičajeno da pištolje odlažu u sefove kao u kaubojskim filmovima. A ja sam se našao pored malog palićkog jezera koje se zove Krvavo jezero. Iako sam sebi rekao da više neću obrađivati male toponime i pridavati im važnost, ipak sam morao da konstatujem da sam se našao usred rata pored jezera koje se zove Krvavo. Tamo je bila meteorološka stanica i bilo mi je interesantno da gledam kako radi meteorolog. Imao je male spravice, stalno je nešto precizno merio, svaku kap vode. Između ostalog, znao sam da su i Alber Kami i Sartr bili meteorolozi. Počeo sam da merim Krvavo jezero: ako se nivo vode podigao, onda se više ubijalo u Jugoslaviji, ako je nivo bio niži onda je na ovim prostorima bilo mirnije.

• Bili ste poslednji predsednik Saveza književnika Jugoslavije. I raspad te organizacije se desio pred vama. Kako ste ga doživeli?

Baš pred raspad Jugoslavije, došla je Vojvodina na red, da predsednik bude odavde, po ključu. Trebalo je da bude Aleksandar Tišma, moj dragi prijatelj, ali on je bio i pametan i lukav, pa je predlagao, sa Vujicom Rešinom Tucićem, Vojom Despotovim i Juditom Šalgo, da to budem ja. Jako sam voleo te ljude s kojima sam bio u Društvu književnika Vojvodine i tada smo mislili da ipak postoji neka šansa da se nešto uradi. Međutim, nije bilo apsolutno nikakve šanse da se bilo šta uradi. Shvatio sam čemu sve to vodi kada sam u Svečanoj Sali Matice srpske čuo Mihiza kada je prvi put izgovorio “Ako ne ide lepo, onda treba silom”. To sam svojim ušima čuo. No, otišao sam za Beograd sa mišlju da se zatvorimo u kancelariju, organizujemo u Društvu književnika Jugoslavije zajedničko čitanje poezije. Nikada se to nije desilo. Kada sam ponovo otišao, nisam dobio ni novac za benzin, putne troškove, a kada sam stigao u Francusku 7, video sam da su nam isključili struju. Matija Bećković i Mihiz su došli do mene i rekli mi da oni imaju papire da te prostorije pripadaju Udruženju književnika Srbije… Sećam se da je između prostorija stajao jedan orman, I oni su ga sklonili. Time je sve postal njihovo. Više nisam odlazio.

• Šta vam znači to što ovaj razgovor vodimo u restoranu Foruma, gde ste nekada mnogo boravili, upravo i u vreme kada ste bili glavni urednik književnog podlistka “Symosion”?

Interesantno da me to pitate. Stvarno, jedan deo života sam i ovde proveo, u klubu “Foruma”. Evo, upravo smo sedeli za ovim istim stolom, bili smo jako mladi, nisu nas puštali da uđemo. Mi smo se ipak na brzinu ušunjali ali su ipak došli da nas izbace. Klub je bio prepun, a mi mladi marginalci na koje nisu baš sa simpatijama gledali. Pozvali su policiju koja nas je privela. Proveli smo noć u zatvoru, a ujutro na saslušanje. A sećam se da se upravo ovde dodelila i nagrada “Hid” Ervinu Šinku. Da, svaki sto bi ovde mogao da ispriča priču. Ovde smo radili i podlistak, a kasnije i časopis “Uj Symosion”. Da, ovo je bilo jedno od naših mesta u to vreme. Skupljali smo se ovde i na Tribini mladih gde su bili urednici Laslo Vegel i Judita Šalgo.

• U knjizi “Pesnik od svinjske masti”, velikom romanu-intervjuu, na pitanje Lajoša Parti Nađa, odgovorili ste, dakle, u vreme kada ste se povukli na Palić, da u Novi Sad ne idete baš često, da vas ni jedan jedini put nisu zvali. Koliko vam znači to što su prošle godine, u isto vreme, “Forum” na mađarskom, a Kulturni centar Novog Sada na srpskom jeziku, objavili vaš novi roman “Morska školjka” i što ste ga promovisali na ovogodišnjem “Prosefestu”?

Mnogo mi znači jer sam ja, u stvari, imao veliku nostalgiju za Novim Sadom. I za Beogradom. Davno nisam ni u Beogradu učestvovao na programima, osim nedavno na “Pesničenju”. Ranije sam mnogo bio vezan za Beograd, češće sam učetvovao u programima, a sada sam ispao iz tih književnih dešavanja. Toliko mi je drago što “Morska školjka” sada odzvanja i bruji na dva jezika. To mi se čini zaista lepim. Lep mi je to povratak u Novi Sad, zaista lep.

Ja i Amerika
Jamerika
Ja i ulica,
Dobro ugojeni čelik
I vele hladne skele
Koje u vis rastu
O, Njujorče, tebi nema ništa nalik

Njujorče ti si poput zaraze
Tvoj lik danonoćno bliješti
s malih i velih ekrana
Ti udaraš u čelo kao metak
Ti, čelična džunglo
Ja Tarzan
ulica lijana
Na kojoj se njišem
Na kojoj, evo, plazim
Pregažena od ljudi
ko od krda bizona
Volimo se
New York i ja
Bez pardona

Pored dućana suvenira na
I LOVE NY
Vičem glasno,
odzvanja do svemira
Hej Njujorče,
Postojim li ja
I jesam li ja nešto tebi?
Čuješ li ti uopće ovu romancu?
Ili sam ja tek Ju-ju mali
Važan jedino za robno-novčanu razmjenu?
Postojim li ja uopće u ovoj gomili ljudi
U željeznici bez smjera
U tvojoj utrobi
S milijunima planktona
Što ljeskaju se u mraku
I kuća-poso pjevaju
Prije no što padnu u raku
Dodirujem žvaku
Dok brejkeri
Izvode podzemni dnevni show
Ubaci im sitno
Daj dolar
Bitno je za moral
Gledamo se tri crnca i ja
Ja iskosa
Oni naglavačke
Lica im prikucana za pod
Uz žvakaće gume i hračke
Gledamo se kroz dvogled
Tri crnca i ja
Ljubav na prvi i zadnji pogled
Zbogom dobri ljudi,
više vas nikad neću vidjeti
Vi ući ćete u novu podzemnu žilu
U kojoj nosit će vas struja ko na zelenom Nilu
Vas i ljude ine
Nosit će šine
i tebe majko Jamajko,
najljepša ženo na svijetu
S čoporom djece o vratu
Pored Rusa koji brkove kreše
Na oknu željeznice
I Židova koji zulufe žvače
Puerto Rican, Cuban, Haitian, Serbian, Bosniac, Croats
Rats
Mala i vela Jamajka
Ne rodila te majka
Izbacila te poplava
Protjerala hajka ko
Izbjeglice Nigerije
Bez sna i prerije
Iščupano ti je srce
iz kojeg cijedi se katran
Ko izgubljenim momcima Sudana
I Balkancima zaklanim
Za Sudnjeg dana
Svi sjeli su na neki train
Svi morali su na trip
I oni s turbanom
I oni trbuhom za kruhom
I oni odlivenih mozgova
iliti Brain drain
Imigranti kroz tebe prolaze
Very deep
Dok šiba ih vjetar, grom, kiša iliti rain
Svi putovi u tebe vode
Ti uzeo si mog rođaka, barbu i brata
I izbjeglice koje bježe od rata
Iz spaljenog nekog sela
Under the black hole sun
Svi traže svoje Amerike san
Ili barem kakvu takvu javu
Bez okova
Ameriko ti si magnet, a mi smo potkova

Ameriko, centrifugo
Ti primaš svačije ruke i glavu
Kažu da 20 milijuna duša se kuha
U tvom melitng potu
Što legal što ilegal
Njujorče, mi smo multi, a ti si samo jedan
Naš je jezik da te opjeva bijedan

Hej,
Svi smo mi vanzemaljci
Njujorka planete
Njujorka planete

Svjetleća slova mrakom lete

Grade, ti pucaš u krv adrenalinom
Izvansebljuješ
I udaraš kao stroke.
I nema veze što otišao je brat,
May I have your attention please:
New York je larger than life!

Potamnio je dan
Izlazim van
Iz dubine duše ričem
TAXI!
Džungla se sve brže
i brže kreće
Srce pumpa
Utroba se okreće
Nebodere u mraku
tek svjetla drže
U zraku
Vidi se knjižara
Viče ara
Kopno!
Land!
Strand
Čitatelju dragi,
Čitateljice nestašna,

Amerika je fikcija, Amerika je stvarna
Amerika je predivna, Amerika je strašna!

Amerika je fikcija, Amerika je stvarna
Amerika je predivna, Amerika je strašna!

Pjevam i
Plešem u transu
Srce krv pumpa
Trčim kroz Global Village
Kao puma
Na otoku
Niz je sela
Little Italy
China Town
Little Korea
Njuroče mi smo multi, a ti si samo jedan
Njujorče ti si grad
za one gore
i gad za one dolje
Up and down
Plešem, ričem i nosim transparent
Ulica a ne muzej!
Ulica
Lica
Ulica
Lica
Njujorški ritam
tam-tam
Ulica
Lica
Ulica
Lica
Njujorški tam-tam
Ti dam, ti dam, ti dam