Kiša je u Luksemburgu. Ako nigdje nema mjesta da se slije – eto je u Luksemburg. Jutro je. Podigneš pogled – kiša, spustiš pogled – kiša. Pješačkim dijelom glavne ceste u gradiću Bašaranžu, na jugu Luksemburga, one koja ovaj gradić spaja sa glavnim gradom – Luksemburgom, hodaju potišteni ljudi. Svako uprtio svoju nevolju i s njom gura naprijed. Devet je sati, a razvedravanja ni na vidiku.

Iskrivili se reumatičari, oni s operisanom kičmom i oni koji se za to spremaju, dezorijentisani penzioneri i dangube bezvoljno odbrojavaju korake ovog prolaznog života. Na ulici tek pokoji od onih koji vjeruju da su još uvijek zdravi i da ih nije načela luksemburška vlaga.

U jednoj od kafana u koju se svraća da bi se predahnulo i progovorilo s nekim, tamo iza šanka viri jedno veselo žensko lice. Njene su oči crne i žive, a kosa bujna. To je naša Dani, Bugarka, kako ja mislim ima dvadesetak godina, možda jednu gore ili jednu dole… Sve nas zna i svi mi znamo nju. Zna nam i navike, i bolesti, ponekom od nas poznaje i suprugu… Zna i ko šta pije.

To je naša Dani! Stiže i njen omiljeni Golemi, baca se u njegovo naručje i nestaje – između njegovih mišica izviruje njena duga crna kosa.

Napisao sam joj pjesmu. Ona je nosila u Bugarsku i čitala svojima. Kaže – svi su se smejali… Čudno, očekivao sam da kaže kako su plakali, jer – jedan neznanac napisao pjesmu njihovoj kćerci ili sestri o tome kako joj se često, hiljade kilometara daleko, priviđa njena Bulgarija. Ne, oni su se smijali! I bolje je tako.

Jedan tamo u ćošku priča kako je kod Đula u Dudelanžu došla nova pjevaljka iz Kruševca i – ne da pjeva…! – pljesnu dlanovima, a stručak dima koji se istezao iz pepelnice ispred njega, odskoči i iskrivi se praveći dugačak i tanak upitnik.

Evo nam i gazde Vahida. Dobar je Vahid. Potonuo u veliki crni kaput iz kojeg svjetluca njegovo ogoljelo tjeme. I predobar je za vlasnika kafane. Zato mu i dolazmo, a i lijepo ga slušat dok planira ostatak svog života.

Koze, njihovo veličanstvo, koze su naša budućnost! – Vahid zadovoljno trlja dlanove.

Već je treća godina nastala kako razrađuje strategiju kozarstva u svojoj rodnoj Vrbici u Sandžaku. Prvo je bila alpska, pa sanska, pa…

Zna Vahid i da je postojbina koza Azija – Irak. (Neko reče nije već Švajcarska!) I zna da je domaća koza pripitomljena od divlje koze te da je i ona kao i čovjek imala evolucioni put. Zna i da ih ima pet vrsta koje se uzgajaju na prostorima Crne Gore: alpska, la manca, nubijska, sanska i togenberg.

Čeka se proljeće i tad će Vahid reći dovale luksemburškim kišama i okrenuti k Vrbici i svojim kozama. Doduše, dva jedva očekivana proljeća su već prošla, tada se Vahid nervozno češka iza uha, govoreći da se sve odlaže za sljedeći mart. Sljedeći mart se bliži, mi računamo: sto koza – dvjesto jarića, mada uz dobru državinu mnoge će bacit i po troje, ali hajde uzmimo po dvoje – to je dvjesto jarića. Dvjesto jarića po sto eura, to je dvadeset hiljada eura. Kilo kozjeg sira na moru ide i do dvadeset eura. Jedna koza godišnje dadne najmanje deset kila sira. Sto koza po deset kila to je tona – hiljadu kila, najmanje… Hiljadu puta dvadeset – dvadeset hiljada. Eto, za jariće i sir – najmanje četrdeset hiljada eura godišnje. A tu je i đubre! Kvalitetno kozje đubre. Računamo tako mi u toploj kafani dok napolju pada kiša, a jedan koji je odavno digo ruke i od koza i od sira kozjeg, sjedi u ćošku, vrti glavom i smješka se.

Prošle godine Vahid je bio isplanirao štale nakraj sela, istočno od svoje kuće, a ove godine se predomislio: sazidat će ih južno od svoje kuće, do samog ispusta, a tu je i voda. Uposlit će i dvojicu čobana; da im da po tristo eura plate – njima dosta. Neka ide deset hiljada godišnje na plate, njemu opet ostaje trideset, najmanje… A i od zemlje će biti nešto; toliko đubre – rodiće zemlja.

– Stado smiruje, nema brige, nema stresa… – raduje se Vahid i gleda kroz veliki prozor u mokru cestu kojom svaki čas promiču vozila. Nisu to vozila, to su njegove bijele i krupne sanjanke koje istrčavaju iz svojih štala i jure prema kamenjaru.

– Vuk! – dreknu neko iza jednog od stolova i mi se prenusmo kao da je međ Vahidove koze upala krvoločna zvijer.

– kada bi mogao, on bi doletio
i kada bi mogao, svoje bi ude
preko ramenâ kao krila svio
i survao se, da istinit bude –

___
S njemačkog preveo Stevan Tontić

ova se bajka kazuje ujutro, dok se srkuće škembe čorba da bi se otreznilo od sinoćnog pijanstva…

Zar si opet, mama, sa onim mladim frajerom? Eh, da ti nisam sin… Mada, nisam baš toliko protiv njega. Nije on ni tako loš, 714 evra dade onomad za moje lečenje. Ovim povodom mu zahvaljujem što je mislio na mene. I što mi je platio sanatorijum. Iako je to tamo više ličilo na kaznu, i to posebnog tipa, nego na lečilište. Odmah, još prve nedelje mog boravka tamo, bio sam kažnjen zbog slušanja muzike preko vokmena od 15 do 17.30, za vreme takozvanih časova za odmor. Otkud da znam da muzika sa vokmena može nekome da smeta? Ali eto bio sam zato kažnjen i ona, upravnica Kiraca, odredila je da me zatvore čitava dva dana i dve noći u praznoj podrumskoj prostoriji, sa samo jednom jedinom stolicom zakovanom uz pod, za koju sam bio vezan, i sa jednim nepodnošljivo jakim reflektorom, uperenim pravo u moje lice. Zamisli, mama, kako mi je bilo tada sa tom uprtom oštrom iglom od svetlosti direktno u zenice, do krvi zategnut debelim užetom, strašno uznemiren i bespomoćan u Prokletoj ćeliji, kako su deca iz sanatorijuma nazivali ovu užasnu prostoriju bez prozora izuzev otvora na gvozdenim vratima. Prošlo bi možda samo nekoliko sati, a ti već ne znaš da li napolju greje sunce ili ljudi mirno spavaju usred noćne tišine.

Posle užasno dugog vremena, neko otvara špijunku na vratima i zuri u tebe i ti osećaš njegov hladni, podsmešljivi pogled, ali ne možeš da vidiš ko je, jer su ti se preko očiju nadvili nekakvi svetlosni mehuri od neprestane agresije reflektora. Negde tamo, iza te rupice i tog sarkastičnog mučitelja, postoji svet u kome se razgovara, kreće, ponekad možda čak i smeje, i taj oprani, strogi svet sanatorijuma, počinje u poređenju sa ovim, u Prokletoj ćeliji, da ti izgleda lep i slobodan. Da, i slobodan! Zatim, opet si u zatvoru, i svetlo te ubija kao dželatski nož, i to bez prestanka, dugo, predugo… Dok ne počneš da vičeš, da se dereš kao ćaknut, a takav si već postao, da zavijaš prepuklim glasom kakav si u svom životu čuo samo dva puta, jednom pri rođenju, i drugi put, u kupatilu… Otključavaju vrata. Čuješ dolazi upravnica Kiraca, prepoznaješ njen oštri korak, ali ne možeš je videti zbog ubistvenog svetla, dolazi do tebe i znaš da te prezrivo gleda. Pretpostavljaš da je kao i obično u crnim štofenim pantalonama i u crnom žaketu, uvek uredno zakopčanom, odakle, kod vrata, izviruje i blješti bela kragnja svežo ispeglane košulje. Potom, čuješ joj glas.

Mamice, ako se neko brinuo o meni, još od kad sam se rodio, to si bila ti! Mada sam te tada toliko neprijatno iznenadio. Nisi čak bila u stanju da priznaš da sam tvoja beba. A i kako bi mogla! Onakav nikakav prcvoljak, pa još sav prekriven crnim dlakama, usled iritacije tvog nežnog želuca. Mogu da zamislim kako ti je mučno bilo dok si me nosila, još mučnije kad si me po prvi put videla – kao mokrog pacova upravo izašlog iz kanalizacije. Čak je i cenjeni ginekolog, koji ti je, sa krajnjim poštovanjem prema neponovljivoj lepoti, tvojoj i tvoje vagine, pomogao da se porodiš, iskolačio oči kada me je ugledao! A još više kada me je čuo! Znam da su svi u porodilištu bili šokirani od tog groznog glasa koji nije nimalo nalikovao na bebeći, već na otegnuto zavijanje obolele životinje.

Naravno, još nisam bio dovoljno priseban da sagledam užasan efekat koji sam pri rađanju izazvao svojom pojavom i glasom. Desetak godina docnije, kada me je spopao pubertet, shvatio sam, jadan ja, da sam taj događaj u stvari memorirao u svojoj podsvesti. Kao i obično, bio sam u kupatilu, posmatrajući svoj lik u ogledalu, kao i uvek, sa krivicom zbog njegovog izgleda, zbog nosine pune bubuljica, zbog naduvenih usana sa krastama na krajevima, zbog svog tog ogromnog lica nasađenog na rahitično telo pajaca. Samo dva oka, vrlo svetla, kao u žutog mačora, gledala su u mene, neprijatno nečovečno i hladno, čak i tada kada je nestišani bes prema sebi preplavljivao svo moje biće. Možda zato što su moje oči, još otkad sam bio beba, posle svih mučnih iskustava, ostajale suve, bez ijedne kapi suze.

Ali tada pred ogledalom, kada je trebalo da se po ko zna koji put suočim sa svojom rugobom, neka iznenadna žal se probi iz dubine mojih rahitičnih grudi i provali između šupljih zuba napolje u krik, glasan, životinjski, pa još jedan, pa još jedan, i ja počeh da zavijam, kleknut na podu, jer više nisam mogao da se gledam, zavijao sam u kupatilu. Sva sreća što ti nisi bila u stanu, tada si imala kafe randevu sa svojim draganom u “Žurnalu”, pa nisi mogla da čuješ moje varvarske pozive u pomoć.

Oprosti mi, oprosti, mamice, zbog moje rugobe! Oprosti za ništavnost ovog čovečjeg ploda koji je imao toliko smelosti da se nazove tvojim sinom!

Kao i tada, u kupatilu, i sada, u Prokletoj ćeliji, ridao sam, sav u suzama, uz grozno liptanje. I tako, dok sam se izbezumljeno drao, ljigav, sa licem umazanim od suza i slina, Kiraca me upita, strašno mirnim glasom: – Šta si se toliko razgalamio? – Izvin…ite…gospo…đice… – ne uspevajući od sečiva sadističke svetlosti da vidim ništa osim njene tamne siluete. – Prvo i prvo, ja za tebe nisam gospođica – prekide me: – Nego?… Nego?… – Vi ste Upravnica – prošmrcah. Možeš da zamisliš, mamice, koliko sam se obeshrabreno, koliko bedno osećao. Iz petinih žila sam nastojao da zaustavim suze, da ne pustim krik od sebe. Zaista sam nastojao, ali nisam mogao. Jaukao sam i izvan i u sebi, i kada sam konačno uspeo da joj vidim oči, kako me pažljivo i hladno posmatraju, ne pokazujući ništa određeno, nikakav osećaj izuzev gospodarskog, osetio sam se tako sićušan, tako ponižen. – Kaznu si zaslužio i sada je izdrži. I ne ponašaj se kao neki crv! – kao da je čitala moje šmrcave misli, kao da je htela da još jače osetim njenu osudu, sad, kada bejah totalno slab da se odbranim od nje.

To da, ali i u toj najbednijoj poziciji, proklinjao sam zlotvora Kiracu. I dok je izlazila iz ćelije, i dalje ravnodušna i oštra, zaricao sam se, po sto puta, da ću joj se osvetiti! To je cena koju izmučene duše naplaćuju svojim mučiteljima. Što može jedan patuljak, jedan Kvazimodo kao ja, usred takvog odvratnog i beskonačnog poniženja, u koje me baci Kiraca u Prokletoj ćeliji? Kada bih pogledao naviše da se pomolim Bogu, bičevala me je veštačka svetlost reflektora, kada bih pokušao da uzdahnem, barem malo da olakšam sebi, uže mi se nabijalo u grudi. Znam, mama, da bi u ovakvim grozomornim momentima, ti umela da otkloniš zle misli od sebe, i da uz pomoć unutrašnjeg mira savladaš sve nevolje. Ali daleko sam ja od tvoje snage!

Izdržao sam kaznu do kraja, i drugog dana, i druge noći, mada, kao što sam već rekao, nisam bio svestan koliko je vremena prošlo, i kada su ušli da mi kažu kako je gotovo, odvezali su mi prokleto uže, a ja sam, još uvek sav zakoravljen i ukočen, sedeo kao hipnotisan, ne mogući da se pokrenem iako su mi skinuli konopac i otvorili vrata. Jednostavno nisam uspevao da se mrdnem, kao da sam slep, kao da sam gluv, kao da sam umro u tim minutima…

Posle sam ipak uspeo da se nekako priberem, ustao sam sa stolice, izašao iz ćelije, čak sa osmehom, i od tog dana sam se ponašao kao najprimerniji, najposlušniji pitomac u sanatorijumu, iako mi je mozak pakosno radio smišljajući osvetu.

Urezalo mi se u sećanje kako si se u ranom detinjstvu, što je u mom slučaju bilo još ranije, jer nisam rastao i bio sam pet puta sitniji i smežuraniji od svojih vršnjaka, kako si se brinula o meni. Bila si kao na raspeću, između obaveza prema meni i prema tvom voljenom, ali si uvek uspevala da balansiraš, da se ne otkažeš i pored svih teškoća.

O mila moja mama, zato sam i toliko srećan što si našla čoveka po meri. Mladog, sposobnog, potentnog! Iako, kada si mi ga predstavila, mamice, moram da ti priznam, došlo mi je da ga ugrizem za to njegovo lepo lice. Bio je nepodnošljivo zgodan sa onim svojim živim crnim đilkoškim očima, sa blještavim belim osmehom, sa šarmantnom rupicom na bradi. Poželeo sam da mu zubima raskinem tu njegovu zavodničku simetriju lica, da je izgrizem do krvi, da iskasapim tu njegovu užasnu superiornost pobednički mladog mužjaka. A šta tek da kažem za njegovu visinu! Ubi me, majko, ubi, dotuče me do kraja. Osetio sam neodoljiv poriv da mu potkrešem te duge, elegantne nogice. Ne samo što sam mu poželeo zlo, već sam odmah počeo da planiram kako da to izvedem.

Kod rugobe kakav sam ja, i duh se vrlo lako izopačuje i smišlja paklene planove. Naš stan je na petom spratu u zgradi bez lifta. Znao sam da on i kada ti dolazi, i kada odlazi, kao da leti, mladi samouvereni pastuv, i ne pazi gde gazi. Dok se satima sladio tvojim sočnim oblinama, prethodno kidajući ti, priglupo poučen jeftinim filmovima, čipkaste crne gaćice, ja sam pritajeno spremao klopku. Namestio sam mu siv kanap na jednom od stepenika između petog i četvrtog sprata, čvrsto vezujući ga na ogradi jedne, a prikivajući ga ekserom za zid na drugoj strani. Kanap sam postavio dovoljno nisko (nije bilo teško!), tako da ga ne primeti.

Znao sam koliko je grozan osećaj kada gubiš ravnotežu i celo rašrafljeno telo nekontrolisano ti leti kroz vazduh, a srce ti ludo kuca od straha i neizvesnosti šta će ti se desiti kada padneš. Radilo se samo o par sekundi, ali za to kratko vreme imao sam ogromno zadovoljstvo gledajući kako strah menja njegovo lepo lice, sada svo iskrivljeno, izgubljeno i nekako unakaženo. Padajući opsova, zamaha u prazno i tresnu na stepenice. Čulo se, prilično glasno, krckanje, kao da neko lomi debelu granu na pola. Već sledećeg momenta, zavlada duboka tišina, a on je ležao na stepeništu razbacanih nogu, stenjući, potom se njegovo lice iskrivi kao u nekom nemom filmu dok je pokušavao da sedne, ali desna noga mu je ostala po strani, sa iscepanom nogavicom na kolenu, kroz koju je štrčala rascvetana ružičasta podkolenica. Tren zaprepašćujuće tišine, dok mi je grudi ispunjavala prijatna toplina. Zatim, njegov vrisak, a ti mu pritrča niz stepenice, najbrže što si mogla, kao da letiš, mama, već si mu brisala nabubrelo antipatično lice belom maramicom (pa on je zaplakao!), ti klečeći kraj njega kao kakva milosrdna vila, tešila si ga nežnim, zabrinutim rečima, neprestano ljubeći ga, kao da je neka jadna povređena ptičica, a ne odrastao čovek!

I opet sam bio odvojen od tebe. Zarobljen među zidinama svoje monstruoznosti. Povukao sam se u kupatilo, ali ti nisi ni primetila da me nema. Bila si toliko obuzeta povredama svog voljenog i nisi prestajala da trčiš oko njega, telefonirala si za hitnu pomoć, prijateljima, smestila si ga u krevet i predano ga mazila i negovala dok je u meni i pored svih napora da to sprečim, besneo vihor ljubomore! A on, svakako da je uživao u svojoj ulozi ranjenog, samo da bi ga služila danonoćno i da se naslađuje podjednako tvojom baršunastom kožom i kulinarskim specijalitetima. Patio sam, crv me je nagrizao iznutra, srce mi se raspadalo, ali uzalud – bila si prinuđena da budeš neprestano kraj njega, i to zbog moje gluposti!

Znam, mama, bio sam ti teret još dok sam ti rastao u stomaku. Funkcioner, onaj moj takozvani otac, koji se noćima naslađivao tvojim divnim telom, besramno te je odbacio kad si mu se poverila da si bremena. Šutnuo te je bez reči, kao da ti se pre toga nije uvlačio među noge, šapućući ti tirade o tome kako ne može bez tebe. Taj drkadžija iz fotelje, taj koristoljubivi štreber, sav se izpotresao od straha da ćeš naštetiti njegovoj karijeri, taj smrdljivi ljubavnik, pa te je ostavio na ulici kao beskućnu skotnu kučku.

Koliko je samo tvoja dobroćudna, elegantna duša patila zbog nepravde! Nosila si torbe prepune enciklopedija. U jednoj ruci od A do Majk, u drugoj od Majm do Z, po četiri teške, debele enciklopedije u svakoj ruci. Po ceo dan si ih vukla strmim gradskim sokacima i vraćala se kući sva mokra od znoja, preumorna, da bi potom sa enciklopedijama trčala stepenicama naše zgrade, pet spratova gore, pa dole, pa gore, pa dole. Ali i pored svih tvojih nadljudskih napora, ja ti uporno nisam dozvoljavao da se oslobodiš od mene. Zašto ti nisam dozvolio da uspeš? Bili bi srećniji, i ti, i ja. Uživala bi u životu sa tvojim voljenim, ili sa više njih, jer si ti, mama, najpoželjnija, najseksi žena koju sam ikada sreo. Misliš da nisam primetio, još od najranijeg detinjstva, kako te muškarci gutaju pogledom. Sa uzbuđenjem svih svojih naježenih muških ganglija, dobacivali su ti niz fleševa od zavodničkih osmeha, a oni smeliji, sa značajno dignutom obrvom, čak su se usuđivali da pređu i na dvosmislene aluzije. Ali kad bi se njihovi pogledi spustili prema meni, izraz im se naglo menjao – umesto opčinjenosti koja se povlačila kao momentalna oseka, na licima im se čitalo neskriveno gađenje. Samo da znaš koliko sam se tada stideo, mama, što tebe sramotim, što te ponižavam svojim prisustvom.

Nije mi jasno zašto mi sada, posle toliko godina od epizode u kupatilu, ponovo dolazi glupi poriv da plačem. Izvini me, mama, znam kako ovo nije ni najmanje nalik na normalni ljudski plač, ali ja, ja nikada i nisam bio normalan. A nije da se nisam trudio da živim i da pronađem smisao čak i tamo gde vlada totalni besmisao. Ali mi jednostavno nije išlo! Eto, čak ni Kiracu nisam uspeo da ubijem. Iako sam sve isplanirao, kao uostalom i prilikom incidenta sa tvojim voljenim: vreme – u ponoć, kada su svi štićenici i bolničari u sanatorijumu u svojim krevetima, a Kiraca se posle poslednjeg obilaska vraća u svoju sobu; mesto – sačekao sam je skriven iz vrata WC-a u mračnom hodniku; sredstvo – veliki šrafciger koji sam ukrao iz garaže dok smo u okviru radne terapije prali Kiracinog “golfa”.

Prenebregao sam samo jednu sitnicu – da sam nizak! Da mi fali barem desetak santimetara pa da zabodem šrafciger tamo gde sam hteo – pravo u njeno srce. Takođe sam zaboravio da ona nije makar ko, nego Kiraca Upravnica. Koju je moj napad samo malo zbunio, ali preplašio je nije uopšte. Jednim pokretom, vešto i sigurno, kao da ga je odavno uvežbala, zgrabila mi je ruku, zavrnula je i oborila me na pod. Uspeo sam samo da je zagrebem po slabinama, ali je zato ona zgrabila metlu naslonjenu na zid i svom silom me tresnula drškom po licu. Zamutilo mi se, jedino osetih toplu krv koja mi zapljusnu lice i njen slatkast ukus u ustima. Na ono što se potom dešavalo sećam se kao u magli, da me neki cajkani vuku i mlate, da mi neki doktor šije rane na licu, bez anestezije, nagrdivši ga još više ako je to uopšte moguće, da mi neki sudija mrzovoljno dobacuje: – Sa tobom, kepecu, je svršeno, sada krkaj ono što si posrao. Sećam se i da me je meki tobožnji advokat branio da sam žrtva životnih okolnosti koji su od mene načinili nemoćnog subjekta iracionalnog nasilja, no meni je već bilo svejedno, jedino mi je, mama, moram da priznam, bilo malo krivo što ti nisi bila na suđenju. No kada su mi posle objasnili da si u to vreme bila na zimskom raspustu u Borovcu, i to sa svojim voljenim, došlo mi je milo što bar malo možeš da se odmoriš od svinjarija koje ti priređujem. Ovim povodom zahvali svome voljenom što mi je poklon poslao. Od 8 evra, tako piše na kutiji. Iako sam slagalicu složio za par minuta. Onaj pazl od dvadeset parčića je kao za prvake…

No, ne sekiraj se, ovde i nije tako loše. Zovu ga Popravni dom za maloletnike, iako meni liči na pravu zandanu. Ipak nije loše. Iskusio sam da ima sudbina sličnih mojoj, da ima mladića mnogo lepših i u liku i u telu od mene, a koji su isto toliko nesrećni… Ova ćelija ovde, za razliku od Proklete, ima prozor. Sa rešetkom, ali je ipak prozor. Mogu kroz njega da posmatram kako prolazi vreme, kada je sunčano, kada je oblačno, kada pada kiša, kada sneg, mogu svake noći da gledam u zvezde, da ih dokono brojim žvačući kuvani krompir od večere. Kada se istegnem, mogu iz ćelije da virim iza zidova doma, pa da vidim ljude i automobile kako idu ulicom. Mogu da vidim čak i krošnje drveća, juče su bile razlistane, a danas su golih grana… Kažu, ovde je jedini zadatak da se ubije vreme, ali ja nemam takve probleme. Mislim da bih godinama mogao da živim ovde, u zatvoru, i da mi ne bude dosadno. Naizgled, dani izgledaju dugi, a zapravo, kad ih naređam jedan na drugi, skraćuju se. Zadovoljan sam. Hrana je skromna, ali obezbeđena tri puta na dan, plus marenda. Svakog jutra, imamo obaveznu fiskulturu napolju u dvorištu. Znaš, kako se kaže, u zdravom telu, zdrav duh. Možda ću zaista uspeti da ojačam telo, da napumpam mišiće, pa da se popravim i iznutra…

Koliko ću ostati ovde? Pa, sigurno do devetnaeste. Zatim ću morati da napustim ovo mesto, ali snaći ću se već nekako. Mada sam čuo da ako napadnem stražara onda se dodaje još nekoliko godina i to u pravom zatvoru. Ti budi spokojna. Sada kada si bezbedna od moje nepodnošljive blizine, red je da se i ti nauživaš ljubavi i onih malih stvari koje čine život ispunjenim…

Zamisli na suđenju ona upravnica Kiraca, kada je svedočila, i to zamisli, tobož u moju odbranu, izjavila je bez stida i srama da sam hteo da joj zabodem šrafciger jer me majka nije mazila dovoljno u životu. Čak je spomenula i onog lažnog oca bez jaja, funkcionera. Kao da si ti postala takva zbog njega. Još ošamućen od pandurskih batina i nevešte intervencije onog nazovi doktorčića, koji me je najpre šio na živo, a tek posle me prsnuo nekim sprejom protiv boli od čega su mi se utrnula usta, uspeo sam tek toliko da procedim: – Niste u pravu, Upravnice… Ona se okrete, onako visoka i vitka, pomalo bledunjava, bez šminke: – Izvini, ali ništa te ne razumem. Jadničak, žao mi ga je, sudijo. Tako sam tada želeo da joj odvratim i pljesnem istinu u to njeno dvolično lice, ali bio sam sav pretučen, u ušima mi je i dalje zujalo bez prestanka, a kolena su mi se još uvek tresla od pretrpljenog nasilja, pa sam u svom tom beznađu od boli, uspeo samo da pljunem. Ali i za pljuvačku nisam imao snage, mama, pa mi se sva razmazala po iskrivljenim, modrim usnama. Pretpostavljam da sam izgledao grozno, jer je u sudnici zavladala neprijatna tišina, a pandur do mene zgrabio me bolno i gadljivo ispod miške, kao šinter šugavog psa…

Nekako sam umoran, mama. Mnogo toga se desilo u poslednje vreme. I ovde, sa te strane mi je bolje. Imam barem mir, ne opterećujem se halucinacijama i grešnim mislima, budim se odmoran, vežbam fiskulturu, hranim se redovno. Obećavaš mi da ćeš me posećivati. Ali, nemoj pogrešno da me razumeš, ne moraš da to činiš prečesto. Mene tvoja ljubav greje i iz daleka. Dovoljno je da pomislim na tebe i već mi miriše tvoj nežni parfem koji me opija kao što se ružni bumbar opija kraljicom ružom. U sebi nosim tvoj hologram, i gde god da sam, gde god da si, nosiću ga u sebi.

___
S makedonskog preveo autor

Bosansko siroče, franjevački đak, zagrebački student, agent srbijanske vlade i utemeljitelj bugarske i makedonske etnografije, Stjepan Ilija Verković [1] (Ugljari, Bosanska Posavina, 1821 – Sofija, 1894) zvjezdani trenutak vlastite sudbine imao je 1874. godine, kada se u Beogradu pojavljuje prvi svezak Veda Slovena [2] , i kada se, u kratkotrajnom zanosu, sva slavenska filologija od Moskve i Petrograda do Berlina i Pariza klanja tim „rodopskim pjesmama“ kao epohalnome otkriću prethistorijske slavenske mitologije i poezije.

Ostale su do danas nerazjašnjene sve okolnosti te grandiozne književne mistifikacije, kojom je iz sjene ingeniozno i beskrupulozno upravljao bugarski učitelj Ivan (Jovan) pop Ilijev Ekonomov, pod Verkovićevim utjecajem nazvan Gologanov. U Verkovićev život Gologanov ulazi 1865. godine na preporuku svoga mlađeg brata, monaha Teodosija (kasnijega skopskog episkopa), i od tada započinje stalna suradnja, koja se uglavnom obavljala pismenim putom. Gologanov Verkovića zasipa sve novim i novim pjesmama, za koje tvrdi da ih dobiva od anonimnih i tajnovitih narodnih pjevača među Marvacima iz planinskih sela istočne Makedonija i islamiziranim Pomacima zapadne Trakije. Ni jedno od Verkovićevih mnogobrojnih navaljivanja da ga Gologanov povede, da upozna neke od tih mističnih pjevača i kazivača, nikada nije urodilo plodom. Izgovori su bili razni, uvijek efikasni.

Po duljini i versifikaciji, i po ličnostima i motivima, pjesme koje je Gologanov ustrajno isporučivao uvjerile su Verkovića a potom, isprva, i mnoge slavističke krugove u Evropi, da je riječ o izvornim umotvorinama, koje dokazuju prastaro porijeklo balkanskih Slavena, a u pjesničko-mitološkom smislu da su pandan indijskim Vedama.

Taj trenutak, međutim, nije potrajao, znanstvenici su se ubrzo ohladili, i samo je još nesretni Verković nepokolebljivo vjerovao u autentičnost tih pjesama, urušavajući vlastitu egzistenciju do crte iza koje je još samo – propast.

***

Stjepan (Stefan, Stevan) Ilija Verković bio je sirotinjsko dijete iz sela Ugljara kod Orašja u Bosanskoj Posavini. Kad mu je bilo osam godina, bez oca koji je otišao „u njeko mjesto daleko“, vjerojatno u kakvu pečalbu, subaša kapetana Huseina Gradaščevića, čiji su Verkovići kmeti bili, izbacio je majku, sestre i Stjepana „s kandžijom u ruci sa selišta i doma“. Nekoliko su dana, neimajući kamo, svi živjeli pod nekakvim „dobrostivim drvetom“. Ubrzo je majka oboljela i umrla, za njom i otac. Stjepana je uzeo znameniti fra Ilija Starčević, župnik u Tolisi, osnivač prve osnovne škole civilnoga tipa u Bosni i Hercegovini. Tako je počeo školovanje, koje je nastavio u franjevačkom samostanu u Sutjesci, pa u Zagrebu na filozofiji i teologiji. Tu se, kao i mnogi bosanski mladići njegove generacije, potpuno zanio Gajem, Babukićem, grofom Nugentom [3], ilirstvom, slavjanstvom. Ni zaljubljenost ga nije mimoišla: iz ćelije franjevačkoga samostana gledao je na prozor kuće zagrebačkoga pekara Fuksa (jesu li to današnji samostan na Kaptolu i Tkalčićeva ulica?), s kojega ga je gledala pekarova kći, „vilenica podbočivši se na lakat, s takim ljubkim čeznućem, kao lisica u basni na grozgje“. Zaljubio se prijesno, naprečac, te se i poslije pedeset godina sjećao: „neodolima ubijstvena napast proizvela je u meni tako preku odvratnu metamorfozu…“

Rez: napustivši ideju da se zaredi i postane svećenik-redovnik zbog odluke da se sav posveti radu „ad maiorem utilitatem et gloriam carae slavicae gentis“[4] , Verković se kao dvadesettrogodišnji mladić po domoljubno-obavještajnim poslovima koje mu daju Gaj i Nugent otiskuje na balkanska putešestvija, koja će ga voditi najprije u Dubrovnik, Crnu Goru, Albaniju, Kosovo, potom u Srbiju, gdje ga vrbuju Garašanin, Zach i Šafarik, poslije čega će mnogo puta prokrstariti sve božije i vražije putove po evropskoj Turskoj, da bi svoj životni poziv i svoj fatum našao u bugarskoj Makedoniji. Nastanio se u Serezu, bogatom trgovačkom gradu, oženio se, stekao obitelj.

Ogromnu energiju, znanje i trud uložio je u prikupljanje i objavljivanje bugarsko-makedonskih pjesama i priča, starih rukopisa, a u numizmatici postao solidan stručnjak i od toga povremeno zarađivao za život. Kao malo tko upoznao je putove, ljude, jezike, gradove, običaje toga evropskog dijela Otomanskoga Carstva. Uspostavio je veze s mnogim uglednim ljudima i ustanovama diljem Evrope, i stekao priličan ugled u filološkim krugovima, a neko vrijeme, s prvom pojavom Vede Slovena, uživao je glas nalazača i promotora najsenzacionalnijega mitološkoga i književno-etnografskog otkrića evropske historije i civilizacije.

***

Ljuta je petrogradska zima, a Verković nema ni čestita kaputa na sebi. Umjesto mjesec-dva, kako je mislio kad je stigao u Petrograd 1879, u Rusiji će ostati svih dvanaest godina. Davno je bilo kada je napustio srbijansku službu, a bugarska vlada je i dalje gluha na molbe da pomogne njegovu obitelj u Serezu. Smrzava se od studeni, ludi od očaja dok obija pragove i kabinete državnih i akademskih palača, ne bi li unovčio što od svojih slavjanskih rukopisa iz Bugarske i Makedonije, od svojih numizmatičkih nalaza. Slava Veda Slovena, od kojih je objavio i drugi svezak a priprema i treći, i u koje i dalje fanatično vjeruje, poljuljana je na mnogim učenim slavističkim adresama u Evropi. Urednik New York Heralda James Gordon Benett, kojega je molio da nađe mecenu za to veledjelo, vratio mu je molbu sa „ćuranskom naduvenostju“. Žena mu je u Serezu prodala kuću i preselila sa kćerkom u Plovdiv, sin mu se razbolio i umro, a njih dvije ga optužuju da je za sve kriv. Ne vjerujući mu, i one su napokon stigle u Petrograd, a sada se zlopate zajedno. Uz to, „sve što je meni dragoceno i sveto, ona smatra glupim i prokletim, a isto tako i kćerka (…) natječu se s mojim čudovišnim nenavistnicima i klevetnicima rusko-bugarsko-srpsko-češkima tko izmegju njih da me predstavi i nacerta crnjim i poganijim“, piše prijatelju 1887.

Napokon, 1890. bugarska vlada mu udjeljuje penziju, 300 leva mjesečno, ni da se živi ni da se umre, on za 3.000 rubalja rasprodaje u Rusiji sve svoje starine, među njima osobito vrijedan Slepčanski apostol i Orbelski triod, tri rukopisa šalje Franji Račkome u Zagreb u JAZU, te se 1891. s obitelji vraća u Plovdiv.

Neće, potom, poživjeti ni tri godine.

___

Moj djed Franjo Rejc život je proveo u Bosni. Kao visoki željezničarski činovnik selio se od stanice do stanice, sve dok, nekoliko godina pred Drugi svjetski rat, nije došao u Sarajevo i zaposlio se u Direkciji željeznica, sa zvanjem konstruktora reda vožnje. Kada sam u jednome proznom tekstu prvi put spomenuo djeda koji radi kao konstruktor reda vožnje, kritičari su odreda to doživjeli kao moju postmodernističku posvetu Danilu Kišu, čiji je romaneskni, ali i stvarni otac također bio konstruktor reda vožnje. Međutim, meni ta činjenica nije bila ni na kraj pameti. Život svoga djeda nisam uspoređivao sa životima književnih junaka. Ali mi se svejedno svidjela kritičarska primjedba. Tko god bi me poslije pitao je li lik djeda, konstruktora reda vožnje, posveta Danilu Kišu, lagao bih da jest. Napokon, možda zaista i jest. Možda je stvarni život moga pokojnog djeda Franje Rejca bio palimpsest nekoga Kišovog napisanog ili nenapisanog romana. I možda i mi ostali živimo živote nekih budućih ili prošlih književnih likova.

Ali postoji nešto što stvarno povezuje Kišova oca i mog djeda: to je dugovječni kakanijski car i kralj Franjo Josip Prvi. Pod njegovom su dobrom upravom sagrađene pruge uz koje su obojica radili svoj vrlo odgovorni posao. Posao konstruktora reda vožnje je da na takav način rasporedi kretanje vlakova da se nikada dvije kompozicije ne nađu na otvorenoj pruzi, jureći jedna prema drugoj. Njegov posao je da u budućnosti predvidi i izbjegne sve nesreće i sudare.

Od tog proljeća kada je, kao već iskusni željezničar, došao u Sarajevo da projektira red vožnje, pa sve do kraja života, moj djed je strepio pred željezničkim nesrećama koje su se događale na teritoriju koji je obuhvaćala Direkcija željeznica Bosne i Hercegovine. Svejedno tko bi za nesreću bio kriv, pijani mašinovođa, pokvareni semafor, loše održavane tračnice ili prirodna nepogoda, oluja, zemljotres, požar, on je duboko u sebi vjerovao da bi sve, ipak, bilo drukčije, žrtve bi bile izbjegnute ili bi ih bilo manje, samo da je bolje isplanirao dolaske i odlaske lokalnih, regionalnih i međunarodnih, putničkih i teretnih vlakova. Mreža uskotračnih i normalnih kolosijeka i pruga pretvorila se tako u mrežu njegovoga nervnog sistema. Ali kako su pruge za koje je on bio odgovoran bile dio šire željezničke strukture, najvećim dijelom projektirane i sagrađene u austrougarska vremena, on je svoj red vožnje izračunavao i postavljao u skladu sa svim drugim redovima vožnje, od Baltika i mitske Galicije, Krakovskoga vojvodstva, Ukrajine i Rumunjske, pa preko Madžarske i Vojvodine, sve do Austrije i zajedničke prijestolnice Beča. Svaka nesreća koja bi se na tom prostoru dogodila, bila je dio njegove odgovornosti. Iako je Habsburška monarhija, iako je Musilova Kakanija već desetljećima bila mrtva, domovina moga djeda Franje Rejca se do kraja njegovoga radnog vijeka, a zatim i do kraja života, prostirala na cjelokupnom austrougarskom teritoriju. Nekome će i to biti lijepa metafora, ali njegova domovina bila je, prije svega drugog, domovina njegove ljudske odgovornosti.

U našoj kući čuvali su se svi redovi vožnje, od prvoga, za godinu 1923., do onoga iz 1972, godine djedove smrti. I nakon što je početkom šezdesetih otišao u penziju, on je i dalje strepio nad željezničkim nesrećama i nad redovima vožnje, iako ih on više nije izračunavao, crtao, projektirao…

Naravno, on je znao imena svih željezničkih čvorišta, od Gdanjska sve do Doboja i Vinkovaca. Zapravo, znao je imena svih željezničkih stanica, od sjevernih do južnih mora. U njegovom svijetu, manje su važni bili veliki i raskošni kolodvori, recimo onaj peštanski, koji je bio ponos monarhije u vrijeme njezina zalaska, ili kolodvor u Varšavi, ružno i nedovršeno djelo socijalističke izgradnje, jer je prava, velika nesreća prijetila oko malih, provincijskih i bezimenih željezničkih stanica. Skretničaru je umrla žena ili se šef stanice napio na sinovljevoj svadbi, mislio je da vlak iz Kijeva kasni, i eto užasne nesreće, negdje duboko u Ukrajini, u kojoj ginu stotine ljudi i koja se osjeti od Rige i Kovna na sjeveru, sve do Zelenike, malene stanice na kraju uskotračne željeznice na krajnjem jugu, u Crnoj Gori, gdje su, na obali toplih mora završavale francjozefovske željeznice. Njihovo finale bilo je kao iz nekog sna: sve do 1968., kada je definitivno ukinut taj dio pruge od Dubrovnika do Zelenike, vlak je prije svoga ulaska u posljednju stanicu prelazio preko rive, išao obalom, tik uz plažu na kojoj su se sunčali i kupali turisti, dok su ispred zahuktale parne lokomotive iskakala djeca s pojasevima na napuhavanje i u posljednji trenutak se spašavala skokovima u more. Od 1904. ili 1907, kada je ova pruga otvorena, sve do 1968. u Zeleniki nitko nije stradao pod vlakom. Po narodu koji je ležao na plaži i sunčao se sipio je ugljeni garež iz peći lokomotive. Danas to ne bi bilo zdravo ni ekološki.

Od Rige i Kovna do Zelenike prostirala se domovina mog djeda Franje Rejca. Iako više nije postojala država Austro Ugarska, nisu postojale državne, administrativne i kulturne ustanove koje bi nosile njezino ime, iako je sva Evropa na raspad Kakanije gledala s prezirom i s visine, postojalo je ono najvažnije, ono što je u emocionalnom i kulturnom smislu najprije određivalo kulturni identitet mog djeda: postojala je mreža međusobno logično povezanih željezničkih pruga Habsburške monarhije. I njegov osjećaj odgovornosti i jake emocionalne povezanosti s ljudima koji su mrežu održavali. Do danas ne znam za precizniju definiciju pojmova kao što su domovina i patriotizam od definicije koju je živio moj djed, konstruktor reda vožnje pri Direkciji željeznica u Sarajevu. Nekako zamišljam da su i drugi konstruktori redova vožnje bili slični njemu.

Moj djed Franjo Rejc je, osim materinjeg slovenskog i srpskohrvatskog, znao sljedeće jezike: njemački – koji je govorio bez stranog naglaska, talijanski – naučio ga je u talijanskome zarobljeništvu u vrijeme Prvoga svjetskog rata i to je znanje održavao cijeloga života, francuski – jer je šteta ne naučiti francuski ako se zna talijanski, madžarski – učio ga je i dobro naučio na izdisaju monarhije u kojoj su svi bolje obrazovani južni Slaveni znali i madžarski, rumunjski – nemam pojma zašto je učio taj jezik, a kao sedamdesetogodišnjak zaključio je kako je engleski jezik budućnosti, pa je uzeo gramatiku, pravopis i rječnik i krenuo učiti engleski. To je bilo u vrijeme kada sam se ja već rodio. Hodao je po kući i odbijao komunicirati na bilo kojem drugom jeziku osim engleskoga. Svima je to bilo smiješno. Neka je smiješno, govorio im je, ali jezik se uči samo tako. (Kada o ovome pričam, ne mogu prežaliti što od njega nisam naslijedio jezični dar, ali još više hrabrost da progovorim na jeziku koji slabo znam…)

I sve je to bilo nekako prirodno i normalno. U svijetu u kojem se moj djed rodio nije bilo čudno znati sve te jezike. Ljudi s granice obično znaju više jezika. A on je, u svakom pogledu, bio čovjek s granice. Rodio se 1896, dok mu je otac, po nacionalnosti Slovenac, radio kao neka vrsta gastarbeitera u Bosni. Bilo je to vrijeme velikih radova i on je došao iz Tolmina, iz tada užasno siromašne Primorske, pokrajine koja je na samoj granici današnjih Slovenije i Italije. Obavljao je kovačke radnje pri izgradnji sarajevske katedrale. I danas, na katedrali su kvake i brave koje je iskovao i postavio moj pradjed Slovenac. Osim što je bio dobar kovač, on je narodio šestero djece i cijeloga je svog vrlo dugog života bio notorni alkoholičar, težak čovjek i obiteljski zlostavljač.

Bježeći od takvoga oca, moj djed Franjo vezao se za svoje brojne rođake, koji su nastavili živjeti u Tolminu. Školovao se u slavnoj travničkoj jezuitskoj gimnaziji, a raspuste je provodio kod njih, u Sloveniji. Iako je u zavičajnom smislu bio Bosanac, iako je njegova stvarna domovina bila Austro Ugarska, moj djed Franjo u nacionalnom je smislu bio Slovenac. I bio je nesretan kada je, nakon raspada Habsburške monarhije, državna granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca presjekla zavičaj njegovih rođaka i podijelila ga na dva dijela, s tim da je veći dio pripao Italiji.

I naravno, kako je u to vrijeme europski običaj bio da se život daje za jezik, zavičaj i kulturu, djedovi rođaci su krenuli da osnivaju tajne organizacije. U početku su tražili svoje pravo da budu ono što jesu, dakle Slovenci, a kako to baš i nije išlo i kako Talijani nisu bili voljni da im omoguće otvaranje škola na slovenskom jeziku, zahtjevi za kulturnu i prosvjetnu autonomiju prerasli su u političke i iredentističke borbene planove. Tako su moji slovenski preci, bliski rođaci mog djeda, krenuli u borbu za nešto za što će se kroz cijelo dvadeseto stoljeće, na različite načine i s različitim emocionalnim i egzistencijalnim ulogom, boriti mali potlačeni europski narodi, ljudi kroz čije su zavičaje i domovine prosječene i prokopane granice novih država. Metode su, naravno, bile svugdje iste: atentati, terorizam, sabotaže, podmetnute eksplozije…

Najveća slovenska revolucionarna organizacija, koju su stvarali djedovi rođaci i zemljaci, zvala se TIGR (ili Trst, Istra, Gorica, Rijeka). Kao i svi pravi revolucionari, odabrali su vrlo sentimentalan naziv. Naime, skraćenica je tvorila slovensku riječ tigar. Ne spominjem to da bih sad bio naročito ponosan na svog djeda i njegove rođake, ali oni su bili prva tajna antifašistička organizacija u Europi, jer su osnovani neposredno po Mussolinijevom dolasku na vlast u Italiji, a program im je bio dosljedan u svome antifašizmu i iredentizmu. Štampali su letke, izdavali proglase, pucali su i bacali bombe sve do početka tridesetih godina, kada su bili razbijeni, povukli se u šume ili u ilegalu, ili su emigrirali u Jugoslaviju, pod pritiskom Mussolinijevog državnog terorizma. Tada, kao i danas, državni je terorizam bio moćniji i uspješniji od revolucionarnog, individualnog ili zavjereničkog terorizma. Nekoliko članova TIGR-a, među njima i jedan djedov vrlo bliski rođak, u Italiji su osuđeni na smrt i pogubljeni.

Moj djed Franjo Rejc nije imao ništa protiv Talijana. Čak bi se moglo reći i da je volio i njih i njihov jezik. O godinama koje je kao austrougarski vojnik proveo u talijanskom zarobljeništvu (od 1915. do 1919.) do kraja života je smatrao najljepšim godinama svoje mladosti. Među logorskim je čuvarima stekao prijatelje, s kojima se dopisivao sve do kraja, sve dok se jedan za drugim nisu preselili na onaj svijet. Pretpostavljam da s njima nije razgovarao ni o svojim rođacima, ni o ideji da se Istra zajedno s Trstom, Primorska i Kras odcijepe od Kraljevine Italije i pripoje Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se 1929. nazvala Kraljevinom Jugoslavijom. Njegovi talijanski prijatelji su, vjerujem, također bili antifašisti, jer zašto bi se talijanski fašisti dopisivali s jednim Slovencem iz Bosne, ali oni, ipak, ne bi podržali odcjepljenje dijelova Italije. Pogotovu stoga što su i neki od njih bili Talijani iz Primorske i iz Trsta. Kako je djed mirio odanost svojim talijanskim prijateljima s odanošću svojim slovenskim rođacima? Kako je mirio svoje uvjerenje da dijelovi Italije koji su većinski naseljeni Slovencima trebaju biti dijelom Jugoslavije, s uvjerenjem da su Talijani plemenitiji, kulturniji i obrazovaniji ljudi od nas, njihovih južnoslavenskih susjeda (djed je, naime, posve mirno i to tvrdio)? Kako je mirio terorizam kao metodu borbe za slovensku slobodu sa slobodom i pravom na život svojih talijanskih drugova? Ništa o tome ne znam, imao sam samo šest godina kada je djed umro, i nisam ga stigao pitati.

U Kraljevini Jugoslaviji vlast je prema članovima TIGR-a imala vrlo proračunat odnos. U vrijeme kada su odnosi s Mussolinijevom Italijom bili loši, te ljude se puštalo na miru ili ih se pomalo i poticalo na teror. Ali kada je krajem tridesetih premijerom u Beogradu postao Milan Stojadinović, koji je u Mussoliniju nalazio svog političkog uzora, tigrovci su se našli pod udarom zakona. Još gore je bilo s početkom Drugoga svjetskog rata. Kvislinške vlasti Nezavisne Države Hrvatske, kao i njemačke okupacijske snage u Sloveniji, te ljude su progonili i ubijali, a ni Titovi partizani nisu u njih imali previše povjerenja. Jednoga djedovog rođaka strijeljali su baš partizani, jer je bio važna ličnost u TIGR-u. U borbi za proleterski internacionalizam i prava svakog čovjeka, komunisti su se rado koristili terorističkim metodima, ali su mrzili, više od svega drugog, da se netko drugi bori za iste stvari kao i oni.

Za vrijeme rata, moj djed se, osim što je konstruirao redove vožnje i strepio nad mogućnosti željezničkih nesreća, bavio sakrivanjem članova TIGR-a, koji bi, bježeći od progona, stizali sve do Sarajeva. Kod njega se našao i važan dio TIGR-ove tajne dokumentacije. U strahu od pretresa, dokumentaciju je zakopao u nekom vrtu. Taj vrt je zatim betoniran, tako da se ne zna jesu li ti papiri uništeni ili su i danas negdje pod zemljom, zamotani u gumirano platno, pa spremljeni u metalne kutije. Čekaju da ih neki budući arheolozi slučajno otkriju i otkopaju. I tako je završena priča o našem porodičnom terorizmu. Nakon pada komunizma i osamostaljenja države, u Sloveniji je objavljeno nekoliko knjiga o TIGR-u. Jednu je objavila i udovica djedova najdražeg rođaka, kojeg smo svi svali striko Berti.

Dok je priča o ujedinjenoj Europi još uvijek imala neke romantične privlačnosti za nas koji smo upravo izlazili iz svojih krvavih ratova, započetih 1991. i dovršenih tek 1999, kada je završilo NATO bombardiranje Srbije, često mi je tim povodom na um padao moj djed Franjo Rejc. Premda je mrtav, evo, već punih četrdeset godina, takva je, ujedinjena, Europa trebala biti njegova stvarna domovina. Meni ona neće promijeniti život, niti će mi biti domovinom, jer sam ja, za razliku od svoga djeda, Balkanac, u sebe zatvoren čovjek, koji ne voli putovati i na sve gleda izdaljine, sa strane, preko knjiga, filmova i novina. On je, pak, znao mnoge njezine jezike, a naučio bi i sve druge da je imao vremena. Bio je pravi Europljanin, jer je istovremeno Europu stvarao i razarao. Prvo je radio brinući se za sklad njezinih željezničkih pruga, drugo, pak, tako što je pomagao svojim rođacima u njihovim revolucionarnim težnjama. I tako je u jednom posve europskom ritmu izgradnje i razgradnje protekao njegov život. Od svega toga, ja imam samo njegova sjećanja. Imam ono što mi je ispričao, što su mi drugi prenijeli u pričama o njemu ili što sam saznao iz pisama koja je dobivao od prijatelja i koja su ostala sačuvana u dnu nekoga sarajevskog ormara. Njegova Europa bila je “rodbinska Europa”, iz memoara Czeslawa Milosza, a moja je Europa samo sjećanje na tu njegovu Europu, i vjerojatno mi ne može ni biti ništa drugo.

Moj djed Franjo Rejc bio je dovršeniji Europljanin od mene. Iako sam od njega sedamdesetak godina mlađi, iako sam rođen u televizijsko doba brzoprenosivih informacija, a do kraja sam se formirao u vrijeme kompjutorskog, virtualnog i posve globaliziranog svijeta, ja sam, u simboličkom smislu, od svoga djeda već stoljećima stariji, nespremniji na prilagođavanje, distanciraniji od ideala zajedničke zemlje koja bi se prostirala od sjevernih do južnih mora. Ali ja prepoznajem i njegove željeznice i njegove simpatije prema terorizmu naših slovenskih rođaka. Imam sjećanje na Europu i ništa osim sjećanja.

Djed me je podsjećao na ujedinjenu Europu, tojest na Europsku Uniju, dok god je taj pojam u meni budio one ranoromantičarske i idealističke primisli, karakteristične za ljude iz istočne Europe i iz bivše Jugoslavije, dok su još bili uvjereni kako će ujedinjena Europa biti zajednica kultura i da će u ujedinjenoj Europi prava pojedinaca, njihova temeljna i izvedena ljudska prava, biti temeljni razlog njezinog postojanja. Nikada i nikome Europa nije bila tako lijepa i uzvišena, kao toj istočnoeuropskoj sirotinji i jugoslavenskim narodima i narodnostima, izranjavljenima od bratoubilačkih, građanskih i nacionalističkih ratova, koji su iskreno vjerovali da će im Europa povratiti njihovo ljudsko dostojanstvo, da će ih izliječiti od nacionalizma i da će ih nekom čudnom čarolijom učiniti boljim i sretnijim ljudima. Energija njihovog razočaranja bit će jednaka energiji njihove nade. Pozitivna energija istočne Europe nije iskorištena, a posljedice energije razočaranja tek će se u budućnosti osjetiti.

S vremenom sam, kao i drugi, shvatio kako je Europska Unija prije svega drugog ekonomska, financijska, korporacijska zajednica, neka vrsta Deutsche Telekoma, British Petroleuma ili – još tačnije – globalne banke s kreditnim linijama, zateznim kamatama i marketinški obrađenim paketima financijskih usluga za države i za građane, a da je Europska Unija zajednica kultura samo u onoj i onolikoj mjeri koliko to doprinosi boljem bankovnom poslovanju, prosperitetu telekomunikacijskih tvrtki, opstanku europskih naftnih kompanija na surovome svjetskom tržištu. Kao što se svaka velika banka javno hvali svojim humanitarnim fondovima i izdvajanjima za kulturu i ekologiju, tako se i Europska Unija može pohvaliti svojom zajednicom kultura. Ali ono najgore i najmučnije jest to da temeljna ljudska prava građana Europska Unije ovise od toga jesu li oni rođeni u Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj ili, recimo, u Grčkoj, Madžarskoj ili Italiji. Dakle, taj prostor bez carina i graničnih prelaza, sa zajedničkom valutom i zajedničkim proklamiranim idealima, sa stanovišta ljudskih prava onakav je kakav bi bio i da carine i granični prelazi i dalje postoje.

Ne, uopće se ne žalim što je tako, nisam čak ni razočaran, nego samo konstatiram da sam mislio da je drukčije. U tome nimalo nisam Jugoslaven, niti čovjek iz istočne Europe: ne razočaravam se lako, ali me je osobna pogreška u viziji ujedinjene Europe navela da razmislim o njoj i o tome iz čega je ona nastala. Kako mi se uopće moglo dogoditi da u svome djedu vidim idealnog Europljanina? Zar to što je znao tolike europske jezike? Pa, u današnje vrijeme na svojim kompjutorima imamo Google Translator, koji sve jezike svijeta jednako površno poznaje. Ili te austrougarske željeznice i strah konstruktora reda vožnje pred željezničkim nesrećama; pa zar bi globalizirane tračnice nekoga danas mogle učiniti Europljaninom, kada su avioni već odavno premrežili nebo, tako da se ni zatočenici američkih tajnih zatvora, tih koncentracijskih logora današnjice, ne prevoze stočnim vlakovima kao nekad, nego ih s mjesta na mjesto prebacuju u ogromnim teretnim herculesima? Za Europu banaka ja sam, ipak, neusporedivo spremniji od svoga djeda. On je živio i premirao od straha za Europu kao zajednicu kultura, za Europu ljudskih prava.

Moja greška se sastojala u tome što sam ujedinjenu Europu zamišljao kao usavršenu i moderniziranu Austro Ugarsku, zemlju čiji je vladar, dobri naš stari car i kralj, načelno smatrao da bi trebao znati sve jezike svoje monarhije. A njegov sinovac Franjo Ferdinand, kojega ubismo u Sarajevu, na Vidovdan, 28. lipnja 1914, govorio je da će, prije nego što stupi na prijestolje, tečno govoriti i naš, srpskohrvatski jezik. Kakanija je, koliko god smo joj se rugali, bila zajednica kultura. Pa je i propala zato što kao zajednica kultura više nije mogla funkcionirati. Da je bila ustrojena kao kapitalistička korporacija, valjda bi postojala sve do danas, jer njezinim malim narodima ne bi bilo na kraj pameti da se mogu boriti i izboriti za svoja mala kulturna, jezična, identitetska prava. Godinama je, generacijama je, kroz devetnaesto stoljeće stvarana iluzija o Austro Ugarskoj kao zajednici kultura. Kada su baš svi u nju povjerovali, krenuli su da je razore. I tako su onda pucnjevi Gavrila Principa označili početak Prvoga svjetskog rata. Pa je poslije neki moj slovenski rođak pucao po tršćanskim financima i karabinjerima, jer ga je držalo uvjerenje, koje je stekao prije nego što se raspala velika višenacionalna monarhija, da ima pravo na svoj jezik, zavičaj i kulturu. Na kraju krajeva, da ima pravo na svoju državu.

___
Napisano po narudžbi bečkog Burgtheatra, za projekt Kakanija – nova domovina

Bože mili, zar je već prošlo dvadeset godina? I u šta nam je to prozviždalo tih dvadeset godina? I jesu li oni koji su se pre dvadeset godina pravili slepi, gluvi i nemi u međuvremenu progledali, proslušali, progovorili?

Taj šesti april godine 1992. zvaničan je datum početka onoga što će u onoj Borhesovoj Sveopštoj istoriji beščašća – u koju je inače upisano slovima velikim, zlatnim, pa još i boldovanim – doveka biti označeno kao “opsada Sarajeva”. A može i “ubijanje Sarajeva”, da citiram pravovremenu naslovnu stranu jednog beogradskog nedeljnika. Sve sa razbarušenim portretom jednog psihijatra odbeglog od pameti i razvedenog s dušom.

Ubijanje grada ne ide, naravno, bez ubijanja građana. I koliko ih je pobilo, za tih sumračnih dana? Jedanaest hiljada i petsto četrdeset i jednog, kaže statistika. Možete li sebi da predstavite, ali onako zaista, koliko je to ljudi? No, to su samo oni koje je ubila granata ili metak, oni koji su izdahnuli negde na sarajevskoj kaldrmi, ili u sopstvenim domovima, probušenim od svih zamislivih kalibara; a oni koji su raseljeni, oterani, zgađeni, očajni, osakaćeni ili naprosto pomrli od bolesti i tuge, posebno su jedno knjigovodstvo, koje nikada nećemo moći pretočiti u brojeve. A i da možemo, ne bi nam bilo ništa lakše, niti bismo bili pametniji, niti bi od toga progledali oni koji su žmurili tada, a žmure i sada, i od tog beslovesnog žmurenja napraviše ceo jedan “patriotski program”. Koji bi ceo, otprilike, stao u neku ovakvu rečenicu: “ko vidi, izdajnik je, ko je slep kod zdravih očiju, patriota je”. Kako tada, tako i sada.

Teško da ima veće i strašnije sramote od Sarajeva za narod kojem pripadam, za zemlju čiji pasoš nosim, za sve generacije koje su savremenici tog zločina. Srebrenica je samo “logična” konsekvenca trogodišnjeg zločina koji joj je prethodio, i Srebrenica se uostalom odvijala takoreći na mah i u polutajnosti, dok se svet opasuljio bilo je gotovo. Sarajevo, međutim, ne: tri i po godine danonoćno, imali smo direktan prenos Ubistva, činjenog u “naše” ime. I šta smo uradili da to sprečimo, ili makar zaustavimo? Većina baš ništa, manjina skoro ništa: poneki mlak, neučinkovit baršunasti protest, dobar za savest, loš za sve ostalo. Jesmo li mogli više? Ne znam. Ali, jesmo li morali više? Morali smo. Tačka, nema dalje.

Svako će vam danas reći, čak i onaj najdobronamerniji, da “ovo Sarajevo nije više ono Sarajevo”. Ta, naravno da nije: i vas da neko božemeprosti ubije, promenili biste se upadljivo u odnosu na vreme dok ste bili živi. Pa opet, “ovo” Sarajevo zna makar toliko da mu je “ono” Sarajevo neka vrsta repera, zna da je na gubitku, da mu nešto i neko suštinski nedostaje. Da je krnje i da nije sasvim svoje. Kad god vam se učini da je to možda premalo, pokušajte da to nađete negde drugde u ovom delu sveta.

Ovih je dana u Sarajevu obeležavalo dvadesetu godišnjicu Opsade, te je održan i performans (ili kako to događanje već nazvati) sa jedanaest hiljada pet stotina i četrdeset i jednom praznom stolicom, koje su imale simbolizovati isto toliko direktnih žrtava opsade, tih ljudi kojih više nema i nikada ih neće biti da sednu na te stolice. Stolice su bile crvene, boje ljudske krvi, kako je objasnio Haris Pašović.

Kako god okreneš, mnogo je to stolica, treba to negde nabaviti. Grad je raspisao tender, šta li, takmičile se neke firme iz bratskog Goražda i daleke Kine, ali je pobedila firma iz Pazove (Stare ili Nove, nejasno je, mediji nikako da se dogovore) koja je ponudila najbolje uslove: najpovoljniju cenu i najbrži rok isporuke. Plus besplatan transport. Čist račun, duga ljubav, i znate kako već sve to ide.

Nije zabeleženo da se neko požalio na kvalitet stolica. Nekima je, međutim, zasmetalo što stolice za jednu takvu strašnu komemorativnu prigodu dolaze baš iz Pazove, ja li Stare ja li Nove, jer da su sve te Pazove ionako u Srbiji, a znamo šta nam je ta Srbija, je li, uradila. Odviše je lako i komforno, gledano odavde, zgražavati se nad tim zgražavanjem, ma koliko ono bilo sasvim pogrešno.

Činjenica jeste da bez onakve Srbije kakva je bila u devedesetima nikada ne bi bilo potrebe da Sarajevo od bilo koga naručuje tih jedanaest hiljada pet stotina četrdeset i jednu stolicu, na koju niko neće sesti. Mogu se kojekakvi verbalni žongleri, dežurni relativizatori i normalizatori nenormalnog dovijati koliko hoće da to nekako zabašure i negiraju, ali to je tako, to je nepomeriva istorijska istina. Pa opet, nema to ništa sa nekom “firmom iz Pazove”, bilo koje, ne na taj način koji bi taj čin učinio spornim. Štaviše, baš sa tim stolicama veći su u našim srcima i Pazova i Sarajevo, i Srbija i Bosna; bez njih su manji, mnogo manji, jedva da ih ima, a nije ni da bilo kome takve trebaju.

Zašto šutim, predugo prešućujem,
ono što je očigledno i uvježbavano u pomno planiranim igrama,
na čijem kraju kao preživjeli mi smo
jedino fusnote.

To je sačuvano pravo da napadnu prvi,
koje bi moglo uništiti hvalisavcem podjarmljeni
i do organiziranog klicanja dovedeni
iranski narod,
jer se na području pod njegovom vlašću
o gradnji atomske bombe nagađalo.

Ali zašto samome sebi zabranjujem
imenovati onu drugu zemlju
u kojoj već godinama – iako potajno –
postoji i raste nuklearni potencijal,
doduše izvan kontrole, jer je svim
provjerama nedostupan?

Opće prešućivanje činjenica,
kojem se moja šutnja podredila,
osjećam kao tešku, opterećujuću laž
i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja;
presuda “antisemitizam” sasvim je uobičajena.

I onda baš iz ove zemlje,
koju stalno sustiže njezin zločin, po svemu
neusporediv,
i svaki je put iznova pozivana na odgovornost,
još jednom, čisto poslovno, iako
u izjavi je hitroj to objašnjeno kao kompenzacija,
doprema se Izraelu još jedna podmornica
čija se posebnost sastoji u tome
da usmjerava sveuništavajuće bojeve glave
tamo gdje postojanje atomske bombe nije dokazano,
ali je kao pretpostavka već potvrđeno,
I zato ću sada reći, ono što mora biti rečeno.

Zašto sam dosad šutio?
Zato što sam mislio da mi moje podrijetlo
označeno nepopravljivom sramotom,
ne dozvoljava da zahtijevam izricanje
činjenica kao jedine moguće istine
prema zemlji Izraelu, s kojom sam povezan
i s kojom i dalje povezan želim biti.

Zašto ovo govorim tek sada,
Ovako star, posljednjom svojom tintom:
Atomska sila Izrael ugrožava
Ionako krhki svjetski mir?
I mora se reći,
jer sutra je možda već prekasno;
pogotovo za nas koji – opterećeni ionako što smo Nijemci –
možemo postati isporučitelji zločina,
koji je predvidljiv, zbog kojeg se naše saučesništvo
ne može prebrisati uobičajenim opravdanjima.

I priznajem: ne šutim više,
sit sam licemjerstva Zapada;
i želim se nadati,
ukinuti svako prešućivanje,
pozvati izazivače stvarne opasnosti
da odustanu od nasilja
i insistirati da se dopusti
nesmetana i trajna kontrola
izraelskog atomskog potencijala
i iranskih atomskih elektrana
od istih međunarodnih institucija
prihvaćenih u vladama obje zemlje.

Samo na taj način, Izraelcima i Palestincima,
i ne samo njima, nego svim ljudima koji žive tamo,
u tom zabludama okupiranom dijelu svijeta,
gužvovitom i zavađenom odavna,
a zatim i svima nama, može se na kraju pomoći

___
(pjesmu s njemačkoga preveli Anne-Kathrin Godec i Miljenko Jergović)

***

Danas se u nekoliko svjetskih novina, u prepjevima na nekoliko jezika, pojavila pjesma Güntera Grassa “Ono što se mora reći”. Čim je objavljena, izazvala je niz reakcija, često gnjevnih i optužujućih. Svi razlozi za takve reakcije u pjesmu su već bili upisani, ona o njima i govori. Ali naravno, govori i o ideji “preventivnoga” napada Izraela na Iran. Grass insistira da kritika ratoborne izraelske politike ne bi smjela biti izjednačena s antisemitizmom. To bi trebalo biti opće mjesto, ali nije, ne samo u njemačkom slučaju. U Hrvatskoj pjesma nije objavljena, ali nema sumnje da će reakcije na nju, bude li objavljena, biti gluplje nego drugdje. Hrvatska se ne protivi preventivnim ratovima, ni njezina vlada, ni mediji. Tim popuštanjem se, pored ostaloga, kupuje pravo na očuvanje vlastitih prljavih tradicija: rado će se adorirati bombardiranje Teherana, jer će to podrazumijevati ne petljanje u unutrašnje hrvatske stvari. A te unutrašnje posebnosti su, primjerice: ulice koje nose ime Mile Budaka, poluslužbena relativizacija i minimiziranje ustaških zločina u Drugome svjetskom ratu, prikazivanje serijala na državnoj televiziji, u kojem se tvrdi kako je komunistička tajna služba 1945. osmišljavala legendu o koncentracijskom logoru Jasenovac, izjave svojedobnog predsjednika Sabora Nedjeljka Mihanovića kako Jasenovac nije bio konclogor nego sabirni centar u kojemu su se logoraši zabavljali insceniranjem zabavnih opereta, izjave od koje se nikada i ni na koji način nije ogradio hrvatski parlament, zatim izjave Andrije Hebranga, tada ministra u Tuđmanovoj vladi, da je zapovjednik Jasenovca Vinko Šakić bio povijesna žrtva, i da ga podsjeća na njegova oca, vođu antifašističkog pokreta u Hrvatskoj, nakon koje Hebrang nije bio izložen ni najmanjoj političkoj kritici, suprotno od toga, karijera mu je dobila novu potisnu snagu. U unutrašnje hrvatske posebnosti, zbog kojih će se uvijek spremno, pa i podrškom izraelskoj ratnoj politici, braniti pravo na svoj tihi, nostalgični fašizam i antisemitizam, spadaju i redovite godišnje mise za Antu Pavelića, kolektivne stadionske orgije pri svakoj domaćoj utakmici hrvatske reprezentacije, kada jedna tribina krikne – Za dom!, druga odgovara – Spremni!, anonimni komentari na informativnim web portalima, leksikografske natuknice o Poglavniku i njegovim doglavnicima…

Umjesto da se suočava s vlastitom prošlošću, Hrvatska će, kao duboka europska provincija, uvijek radije izabrati da druge izlaže svojoj prošlosti. To je razlog zbog kojega pjesma Güntera Grassa u Hrvatskoj nije moguća, niti bi hrvatski pjesnici shvatili što u njoj tačno piše.

Suočavajući ih s potrebom da govore o Izraelu, Günter Grass suočava svoje sunarodnike i sve Europljane i s potrebom da govore o sebi, svojoj prošlosti i sadašnjosti, a ne da šutnjom o izraelskoj politici na Bliskom i Srednjem istoku kupuju pravo da šute o svome odnosu prema onome što su njihovi očevi i djedovi od 1941. do 1945. radili na istoku, u Poljskoj, Ukrajini ili Rusiji, ili što su radili kod kuće, u svojim gradovima i selima, među svojim nestalim susjedima. To je, između ostaloga, antisemitizam. O tome govori Grassova pjesma. (m.jergović)

U dnevnim novinama, na stranicama sa smrtovnicama, objavljena je mala obiteljska parta: umro je, kažu, u osamdeset četvrtoj godini Bruno Popović. Ispod imena i prezimena, kako je to red i običaj, upisana je struka pokojnikova, ono po čemu bi za druge a ne samo za porodicu trebao biti značajan. Bruno Popović nije bio ni dimnjačar, ni bankovni činovnik u miru, ni nosilac Partizanske spomenice, dragovoljac domovinskog rata, učitelj, član veslačkoga četverca iz 1956, nego je, tako ga je notirala obitelj, bio hrvatski književnik. Tako barem oni tvrde, iako nitko drugi u Zagrebu i u Hrvatskoj, ni jedno ni drugo subvencionirano književničko društvo, ni akademija znanosti, ožalošćeni kolege pisci, redakcija književnoga časopisa, ili barem neki slučajan čitatelj, nije osjetio lični gubitak, pa da u Večernjaku ili Jutarnjem objavi, makar i u znak protesta, da je umro hrvatski književnik. A imalo bi se za što protestirati, jer o smrti Brune Popovića niti su izvijestile dnevne novine, niti je o tome bilo riječi na Hrvatskome radiju ili Hrvatskoj televiziji, iako je, je l’ te, umro hrvatski književnik. Pa je li to, možda, bio neki sasvim beznačajan hrvatski književnik ili je porodica, u časovima žalosti, umislila da je gospodin bio književnikom, jer je u slobodno vrijeme, naročito po odlasku u penziju, črčkao pjesmice po rokovnicima i pisao prosvjedna pisma prijestolničkom listu, glede slabog funkcioniranja komunalnih službi? Da je bio značajan, valjda bi ministrica kulture, i sama književnica, članica Hrvatskoga društva pisaca, Andrea Zlatar obitelji javno uputila izraze sućuti u povodu smrti Brune Popovića, te i tako, na najbolji mogući način, kritizirala malen i nikakav interes za stvarnu kulturu u tabloidiziranim i spektakulariziranim nacionalnim medijima. Nije, valjda, da se i Ministarstvo kulture tabloidiziralo?

Bruno Popović napisao je, i u izdanju Kola 1970. objavio, monografsku studiju o Janku Poliću Kamovu “Ikar iz Hada”. Bilo je to vrijeme kada se mondene bitange nisu bavile Kamovom, niti je Kamov bio predmetom interesa metropolskih koliko ni fijumanskih žurnala. Do danas, “Ikar iz Hada” najbolja je knjiga o jednome beskućniku koji je, psujući Boga i ljude, skapao u Barceloni, pisana moderno, sigurnom rukom pisca raskošnoga obrazovanja i apartnog dara. U toj knjizi, a i inače, Bruno Popović bio je, više u socijalnom nego u stilskom smislu, iz iste duhovne i intelektualne lože u tadašnjoj jugoslavenskoj književnosti kao Radomir Konstantinović. Nije to prazan kompliment, ni prigodna nadgrobna laska. Nisam poznavao Brunu Popovića, čak ne znam ni kako je izgledao, ne bih ga prepoznao da smo se na ulici mimoišli, ali sam ga poštovao. Bilo je to strahopoštovanje.

Moj razlog za strah u toj kovanici nije se ticao njegova dara ni obrazovanja, nego toga što je Bruno Popović bio gnjevan pisac. Možda jedini u ovome gradu koji je bio gnjevan, i velik u tom gnjevu. O Krleži je pisao bez poniznosti, kao da piše o sebi ravnom. Dok je stado gulilo koljena po klecalima, pogleda zapiljenih u izlizan furnir, on je pred Krležinim djelom stajao uspravan. Zato ga je, čini mi se, i sustigla sudbina da ga samo obitelj pamti kao hrvatskog književnika. Hulje se, kad tad, osvete onome jednom koji nije bio ponizan.

Posljednje što je Bruno Popović objavio bila je knjiga pjesama, pisanih usput, cijeloga života, prije nekoliko godina, u nakladi Društva hrvatskih književnika. Ne, nije bio njihov član. Nije ga bilo ni u onom drugom društvu. Intervjue nije davao, ili mu ih nisu ni tražili, ali je u predzidićevskom Vijencu dao jedan povelik, gnjevan i pametan, savršeno neprikladan, uzvišen i vrlo književan intervju, koji sam dugo čuvao, a onda negdje usput izgubio.

I to bi bilo sve! Ne pokušavajte guglati ime Brune Popovića, jer njega u virtualnom svijetu gotovo da i nema. On je bio stvaran, zato ga tamo nema i zato ga u današnjoj hrvatskoj književnosti nema. Zato ga nema ni u službenim sažalnicama Ministarstva kulture. Za razliku od sviju njih, hrvatski književnik Bruno Popović je postojao. I danas ni njega više nema. Ali drukčija je ta njegova odsutnost, značajna je u općoj beznačajnosti svih onih i svega onog od čega je Popović odavno odustao.

U opsjednutom gradu,
nakon tri mjeseca strahovanja za goli život,
trčkaranja od postelje do skloništa, i gladovanja,
žena – mora da ju je Višnji nadahnuo – izvuče jedne noći,
u samu zoru, kad se i pijetli oglasiše,
mlaz radosti i slasti iz muževljeva tijela,
izvuče, električnim jagodicama, i zaspa snom srećnice,
ko zaklana.

Мuž ustade iz postelje,
svečano se, pri svijeći, okupa,
svečano pripali posljednju cigaretu,
i pomisli, ne bez izvjesnog ushićenja,
da je mašina njegova tijela još upotrebljiva,
i da materija od koje je sazdan možda i ne pripada sasvim prahu,
te da, reklo bi se, i njegov život
ima, tu i tamo, nekog smisla.

1992.