Ne može se u književnosti, u poeziji biti istinit, biti velik i svoj, a da se ne bude – sam. Također – ništa se od toga ne može biti, ako nisi, kako piše Witold Gombrowicz, lično važan. (“Ako si lično važan, onda će, ma stanovao na najkonzervativnijoj točki zemljine kugle, tvoje svjedočanstvo o životu biti važno; ali nikakva historijska presa neće iscijediti važne riječi iz nezrelih ljudi.”) Od Petra Gudelja, s njegovom poezijom, s njegovim pjesničkim glasom i statusom, u suvremenoj hrvatskoj književnosti zajedno s ostalim štokavskim književnostima nema pjesnika koji je više sam, i nema autora uz kojega bolje pristaje Gombrowiczev bespoštedni aksiom.

Besprimjeran je način na koji Petar Gudelj postoji u književnosti, rijedak je način na koji on gradi svoj tekst, svoju kršku pjesmu. I ta pjesma je rijetka. Nečuvena!

Otkako je objavio prvu pjesmu, do danas (to je već više od pedeset godina; kakvih naših pedeset godina!), Gudelj s književnošću i u njoj živi samo kao pjesnik, izvan ikakvih književnosocijalnih, književnoposlovnih, književnopolitičkih, ili, pak, književnolukrativnih odnosa. To je toliko čist odnos i status, platonski u najboljemu smislu riječi, da se u Gudeljevu poeziju, u njegov književni slučaj, dosad nije u zamjetnijoj mjeri umiješala ni književna kritika, književna historija pogotovo. Kako je zbog toga pjesniku, to ne znamo a nije ni previše važno, no za Gudeljevu poeziju, za taj veliki pjesnički masiv, ovo je izuzetno sretna okolnost: što je moguće duže ostati čist od klasifikacijskih postupaka, daleko od hladnih preparatorskih prstiju.

To zaobilaženje ne događa se slučajno ni bez razloga. Književni svećenici vole pjesnike kod kojih se može do mile volje tragati za uzorima, smještati ih u generacijske i poetičke razrede, razgraničavati pjesnikov opus u faze i etape, pratiti pjesnikove mijene i zaokrete… U Petra Gudelja gotovo da ničega od toga nema. Od svojega prvog stiha on se u poeziju zaputio prez kog vojvode al zakonodavca, a ako dubinski usporedite njegove prve i njegove, zasad, posljednje pjesme, što su se, dakle, jedne od drugih razmaknule na golemu razdaljinu od pola stoljeća, otkrit ćete da tu razvoja nije ni bilo, niti ga je trebalo biti! Već u prvoj svojoj pjesmi Gudelj, naime, nije pjesnik zato što bi to htio biti, pa se muči da to postigne, i to mučenje se u pjesmi vidi, a onda je takvomu piscu potrebno mnogo truda, mnogo ugledanja, mnogo škole i, naravno, mnogo promjena, da bi došao, ili, mnogo češće, ne došao, do vlastitoga glasa. Sve obratno od toga, Gudelj već u prvim svojim pjesmama (objavljenim 1953. u časopisu Mlada kultura), u prvoj svojoj pjesničkoj knjizi (Ruke, suze i čempresi, 1956), govori zapanjujuće (zastrašujuće?) zrelim glasom, u kojemu se već jasno čuje neopozivo izabran fatum i prokletstvo, zanos i razlog: sudbina jest pjesma, i vice versa. Zato se u Gudelja, kao, uostalom, uvijek kada je riječ o pravoj umjetnosti, ne može govoriti o razvoju, pogotovo ne takvomu koji bi bio sumjerljiv s nekakvim vanjskim modama i književnim kretanjima.

U digresiji: još je na jedan način dosad zaobilažena Gudeljeva poezija i previđana Gudeljeva književna prisutnost. Riječ je o metropolitanskom sljepilu hrvatske književnosti i kulture, od koje ona boluje kronično, pa djelima i autorima mjesto u njoj ne biva određivano njihovom književnom vrijednošću, već mnogo više – građansko-socijalnim statusom i adresom prebivanja. Tako Petra Gudelja, dugogodišnjeg žitelja Beograda i Baške Vode, koji je hrvatskoj književnosti prinio jedan od njezinih najvažnijih i najvećih pjesničkih opusa u Dvadesetome vijeku, hrvatska književnost dosad nije čestito ni registrirala. Baš kao što sam pjesnik napisa: “U njoj za mene još nije istesan stolac, čeka se valjda da mi se prvo isteše lijes”. Učini ti se kako u dalekoj pozadini ovoga Gudeljeva preciznog sarkazma čuješ Matoša, kada prije cijeloga stoljeća nešto drukčijim povodom, komemorirajući Antu Kovačića, piše da “hrvatska smrt ima više ukusa nego hrvatska književnost”. Kada bi netko prilježno i meritorno sastavio popis svih takvih hrvatskih previda i odreknuća, ustanovilo bi se da taj katalog predstavlja cijelu jednu malu alternativnu književnost, s piscima najvišega duhovnog i estetskog ranga, kakav je bio, na primjer, rafinirani sarajevski prozaik Vitomir Lukić (1929  – 1991), s mnogo dobrih razloga u nekomu davnom  kritičkom tekstu nazvan “Proustom iz Donjega Vakufa”, a koji u hrvatskoj književnosti jednostavno – ne postoji.

Teza o odsutnosti razvoja ne smije prebrisati niti učiniti nevidljivom polaganu i postojanu kristalizaciju, duhovnu i tematsku, kroz koju se u Gudeljevu pjesništvu, kao kroz kakvu žestoku vatru taljenja i kaljenja, prvobitni egzistencijalistički intoniran tragizam (pjesme o tijelu, o Isusu, o erosu, o samoći, o smrti…) smiruje i pročišćuje u velikim obrisima jednoga osobno pronađenog i oblikovanog kozmološko-pjesničkoga sustava. Mediteran, planina, neuništivi krug propadanja i obnavljanja, sjedinjavanje s elementima, misao o smrtnosti/neumrlosti kao organskom lancu predaka/potomaka – samo su neki od elemenata toga sustava, neotradicionalističkoga po misaonoj podlozi, ali neponovljivo individualiziranoga u pjesničkoj formi. Vrlo indikativno, ovaj proces korespondira sa pojavljivanjem većih pjesničkih cjelina, karakterističnih Gudeljevih sekvencijski strukturiranih poema (Štit, Vlkoe, Hesperidske jabuke itd). Međutim, izvornost Gudeljevoga pjesničkog senzibiliteta, svojevrsni njegov el sentimiento tragico de la vida, nikad ne gubi glas, njime je kao leit-motivom, ili barem kao tihom sordinom, prožet baš svaki stih ovoga golemog opusa. U posljednjoj svojoj knjizi Po zraku i po vodi (2002) Gudelj ispisuje čudesni “haiku” o smrti:

Na vunenim nogama,
na vrhovima prstiju,
prikrada ti se s leđa.

Dlanima ti poklapa oči
i pita:

– Pogodi tko sam.

– Ti si smrt.

(Na vunenim nogama)

Ako se nešto, dakle, u Gudeljevu opusu mijenja, ako se on ne ukazuje kao monolit ili mirno more, već kao razuđen reljef s obiljem različitih obrisa i oblika, sa svojim podzemnim i svojim nadzemnim svijetom, to se događa unutar jednoga posve nezamjenljivoga, vlastitoga pjesničkoga/jezičnoga svijeta, i to je zato što je taj svijet trajno živ i pulsirajući. Ali – živ i pulsirajući na isti način, s istom prijesnom i neugasivom energijom doživljaja svijeta i sebe sama, kakav je bio i na početku. A ako su to stvari s kojima se u poeziji nerado hvataju i teško s njima nakraj izlaze stručnjaci, na Gudeljevu primjeru plodonosno se pokazuje kako ih znaju osjetiti sami pjesnici. Daleke od ikakve prigodničarsko-pobratimske emfaze, o tomu govore tri “tuđe” pjesme na kraju ove knjige izabranih pjesama, što su ih o Petru Gudelju napisala trojica sjajnih pjesnika – Stevan Tontić, Petre Stoica i Adam Puslojić.

Napisao sam: prijesna energija. Da, ta teško opisiva nascentna, ozonska svježina, kao trajno prisutno sjećanje na pra-stanje svijeta i čovjeka, prije grijeha i prije morala, obuhvaća cjelokupni Gudeljev senzibilitet, i proteže se u njegovoj pjesmi baš na sve, pa i na sam tekst, koji u Gudelja, izrijekom i inzistentno, poprima vrijednost iste vrste i istoga reda kao tijelo, jezik, zemlja – ostala tri pjesnikova počela. To je onaj zagonetni, izvorno gudeljevski poetski panpsihizam, u kojemu će na sasvim poseban način, sarkastički i satirički, biti oživljen čak i tenk kao biće s transhistorijskom egzistencijom i misijom, u čudesnoj i čudovišnoj knjizi Europa na tenku (1987), koja je do danas ostala neprepoznata u svojoj jedinstvenosti i poetičkoj provokativnosti. Pod tim vidom valja odgonetati i dvije najdublje i najtrajnije Gudeljeve teme – ljubav i smrt, kao dva stanja sveopće energije, koja se utjelovljuje u jeziku, u tekstu. Proces toga utjelovljivanja ima silinu titanske bitke; doista, glavni sastojak Gudeljeve poetike mogao bi se opisati kao drama kroćenja elemenata pjesmom.

A tu, onda, stupaju na poprište i druge pjesnikove moći i strategije. Najprije – silna erudicija sasvim posebnoga kova. O znanju kojim raspolaže subjekt Gudeljeva pjesništva, o dubini, širini i visini toga znanja, i njegovoj vrsti i porijeklu, o načinu na koji ono postaje tekstom pjesme – valjalo bi ispisati posebnu studiju. Na jednoj razini, prepoznavat ćete to znanje kao ogromnu intertekstualnu mrežu kojom je prepleteno, u koju je upleteno Gudeljevo pjesništvo. Mreža je ta satkana od cjelokupne sredozemno-balkanske biblioteke: antička grčka i rimska književnost, filozofija, mitografija, historiografija, topografija, južnoslavenski mit i stih, epski i lirski, hrvatska pjesnička i graditeljska baština, pučka i artistička, stara i moderna – sve se to prelilo u unutarnje Gudeljevo znanje kao znanje sebe samoga. Ujevićevski rečeno: sebeznalost.

Drugi vid integrirane i integralne Gudeljeve erudicije jest znanje stečeno, i vazda nanovo stjecano, iz iskustva zemlje. Znanje planine, vjetra, kamena, mora, znanje bilina i živina, znanje drevne ergonomije – predmeta, poslova i pokreta. Prije svega i iznad svega: znanje planine. U jednomu osobnom pismu, Petar će napisati: “Meni, lutaocu po planinama, planina je uvijek bila uzor, ideal, cilj. Nju ne čini samo nekoliko poznatih vrhova, nego sve ono bogatstvo oblika i prostor između podnožja i najvišega vrha. Jednu takvu ‘planinu’ pokušao sam sagraditi od svojih pjesama.” Biokovo je u Gudeljevoj poeziji, tako, planina u isti mah intimna i mitska, biće s kojim se pjesnički subjekt i doslovno stapa u jedno tijelo, ali Biokovo je i onaj vječni axis mundi, sakralna vertikala Svijeta i Smisla. Osim toga, valja svakako precizirati kako Biokovo, središnji motiv Gudeljeva imaginarija, u pjesnikovu iskustvu i u slici pjesnikove svoje zemlje djeluje kao živa kralježnica jednoga, cjelovitog mediteransko-balkanskoga svijeta, a ne kao razdjelnica dvaju međusobno tuđih svjetova. I još, da bi se izbjegla bilo kakva interpretacijska stranputica, valja naglasiti da Gudeljev biokovski temelj ima kozmogonijsku a ne nikakvu lokalno-sentimentalnu vrijednost. Sam pjesnik, uostalom, izrijekom i tvrdo kaže: “Prezirem kampanilizam i maloumnu zavičajnost. Moja je zemlja rastvorena prošlosti i budućnosti, svim vjetrima, zviježđima i narodima.” (Prezirem kampanilizam, iz ciklusa Pelazg na mazgi, 1981.)

U krugove Gudeljeve erudicije, napokon, ulazi i znanje današnjega, urbanog svijeta, s njegovom tehničkom civilizacijom, i s njegovom strašnom političkom historijom. Odatle se rađaju sasvim neobični spojevi, opet u dubokom i logičnom skladu s Gudeljevom panvitalističkom i animističkom poetikom, poput onoga u pjesmi Vuk u novinama (Vrulja, 1982), ili, s jakom, sarkastičkom političkom notom, kao u davnoj poetskoj prozi Komunistička poema, s podnaslovom Drugu Marxu u bradu (Isus je sam, 1962), u poemi Jan Plamen (1983), te na maestralan način u spomenutoj knjizi Europa na tenku.

Izdvojio sam tri vida Gudeljeve pjesničke erudicije samo za potrebe opisivanja; oni, naravno, nisu jedini nego samo, možda, najuočljiviji, i oni, naravno, uopće nisu na ovakav način izdvojivi, jer se u pjesmi ponašaju kao jedno, organsko znanje, stopljeno u postupak i u tekst kao njegova živa i cjelovita stvarnost.

Na isti način, nužno laboratorijski umjetan, moram izdvojeno govoriti i o akribičnosti Gudeljeva izraza, jezika i organizacije stiha, kao o još jednomu sredstvu pjesnikove strategije kroćenja elemenata. Da, baš akribičnost: ona savršena, matematska točnost, koja se u Gudeljevoj pjesmi očituje na svim razinama, od gramatičke do ritmičke i metafizičke. I još: začudna podatnost mnemotehničkim načinima pamćenja i reprodukcije, koja neodoljivo ukazuje na sastojak magijski, apotropejski, bitno usmen, u prirodi i porijeklu Gudeljeva pjeva. Iz njega svaki čas izbiju i bivaju autorski preobraženi ritam i sintaksa starih likaruša i šćaveta, pučkih bajanja i bugarenja, drevnih naših jezičnih modula i pjesničkih metrova, lirskih i epskih jednako (deseterca, ali i sjetnoga osmerca i živolaznoga šesterca…). Ali, osjetit ćeš u Gudelja isto tako i udarce tamnih ritmova fragmenata predsokratovaca, one guste i zagonetne misaono-poetske proze koja je stajala na počecima mediteranskih civilizacija i naše svjesnosti. Tko je imao priliku slušati Petra Gudelja gdje govori svoje pjesme, taj i bez objašnjenja zna kako je, opčinjen i prestravljen, prusustvovao manifestaciji organskoga jedinstva ličnosti, jezika-govora, i teksta, i taj shvaća da je život Petrovih pjesama na papiru, u koricama knjiga – tek neka vrst pomno zabilježenoga podsjetnika, grandiozne partiture. U tomu je njihova tragička veličina: samo najrjeđa i najveća poezija ima sretno-prokleto svojstvo da postoji na taj način.

(Predgovor Gudeljevim izabranim pjesmama Pelazg na mazgi, Školska knjiga, Zagreb 2004)

Preselili smo u novu kancelariju, na viši kat. Iz ove povišene katnosti za nas preseljene ne proizlazi ništa, tu se nema što razumjeti, niti se to od nas traži. Nas, zapravo, nitko ništa nije ni pitao. (Uspješne organizacije i inače ovako proglašavaju svoju providnost i nameću svoje imperative, pa od njih tražiti rezon za svaku promjenu znači otklizati u izvanorganizacijski aspekt, u vještinu retorike i snagu argumenta, a kome, molim vas, danas trebaju i organizacija i argument?)

Napuštene kancelarije na svojim policama dugo i sporo sedimentiraju džank bivših korisnika. Nakupilo se toga i u ovoj kancelariji. Sve, naravno, što ima neku vrijednost, već je odavno otišlo s bivšima, pa ostaju plastične čaše, rabljeni časopisi, registratori koji mirišu i pucaju od neiskorištenosti, knjige koje nikome ne trebaju i jedna čokoladica “Duplo”, u zadnjoj ladici. (Iz ovoga je primjera evidentno da bivši ponekad za sobom ostavljaju i vrijedne stvari, ali i to iz nehaja, pa se ne računa kao odstupanje, nego kao stanje nespecifične žurbe i nemara).

Između ostavljenih naslova koji čine soc u sedimentaciji džanka bivših korisnika ove kancelarije nalaze se i sljedeći:

1. Diplomacy; Henry Kissinger; New York, 1994.
2. Standardni rečnik italijansko-srpskohrvatski i srpskohrvatski-italijanski; Izdavačko-štamparska radna organizacija “Obod”, Cetinje, 1983. (u rječniku se nalazi i autobusna karta “Autotransporta” iz Šibenika, od 2. septembra 1985, na rukom ispisanoj, nečitkoj relaciji, cijena 100 dinara)
3. Мъртви души; Николай Гогол; София, 2009.
4. Put permakulture – praktični koraci za stvaranje samoodrživog svijeta; Graham Bell; Cres, 2002.
5. Međunarodna tržišta energije – cijene, politike, profiti; Carol A. Dahl; Zagreb, 2008.
6. Astrologija, istina ili obmana? – znanstvena ocjena; Roger B.Culver i Phillip A. Iann, Cres, 2008.
7. Poezija, časopis pjesničke prakse; godina II, br. 3-4; Zagreb, 2006.

Dobar dio njih nastavit će sa starom sedimentacijom, neki će početi novu. Zajedno su: džank.

Da je, pored ostalog, i poezija džank, znamo iz sve više običnih slučajeva poput ovoga. Zapravo, ne znamo je li ih sve više, ni jesu li sve običniji od slučajeva po kojima znamo da je džank i permakultura ili Gogolj, ali da je poezija džank, to znamo, ovako ili onako.

Evo i uzvišenijeg slučaja.

Poezija, to je jedini časopis koji se u vezi poezije i zbog nje, na hrvatskom jeziku objavljuje u kontinuitetu već osam godina. Ima i drugih časopisa, ali oni poeziju: a) objavljuju u diskontinuitetu; b) objavljuju ako ste prijatelj; c) kažu da će objaviti pa vas zajebu i prave se da to nema veze s njima. U Poeziji vam daju da pišete, u njoj mladi pjesnici skupljaju muda, a stari ih prazne po intervjuima i preporukama za pjevanje ili meditacijama svoje pozne dobi u stihu. U njoj, recimo, objavljuju i prevode Stefana Ivanova iz Sofije, osamdeset šesto godište, a koji je u dobi od 18 godina objavio drugu zbirku pjesama pod naslovom “Ginsberg protiv Bukowskog u publici” u istom broju kad i, na primjer, pjesme Roberta Bolaña, žučnog bolesnika. Enzensbergeru prevode pjesme pod naslovom “Umjetniku je zabranjeno da bude bezopasan” i donose čitave blokove precizne i svrdlajuće poezije iz umjerenih oblasti u kojima kobajage nema šta da se izvozi, osim utisaka o Vegeti (tipa iz Rumunjske ili Makedonije).

Poezijom se nastoji pokriti i sve što se u hrvatskoj poeziji proizvede, ukupnost njenog bruto-nacionalnog proizvoda, a to je toliko luda, koliko i nemoguće sjajna ideja. Plus, svaki broj ima i posebnu temu, kao neki pretres stanja stvari na zemlji i stanja tvari u poeziji. Obično to bude jedan pjesnik, bezobrazno i omalovažavajuće zapriječen, kojemu se onda za okrjepu posveti nekoliko duševnih eseja. U Poeziji koja je do mene došla kao sediment kancelarijskog džanka, stanje stvari za pretresti je “top pet hrvatskih pjesničkih knjiga od 1950. godine do danas”. Uredništvo je zato anketiralo lakrimozne hrvatske pjesnike i druge sentimentalne radnike koji po tom pitanju daju mjeru. Uz izbor se molio i jedan esej koji bi ga objasnio, a pozivu su se odazvali: Zvonimir Mrkonjić, Branko Maleš, Mile Stojić, Branimir Bošnjak, Sead Begović, Krešimir Nemec, Miroslav Kirin, Tonko Maroević, Denis Derk, Drago Štambuk i Rade Jarak. (Koliko ih se pozivu nije odazvalo, ne znamo, ali znamo da ih im dosta, jer se u uvodnom slovu Ervin Jahić i takvih spominje.)

Od ovih jedanaest, samo Mile Stojić nije u svoj izbor uvrstio neku od zbirki pjesama Danijela Dragojevića. Svi ostali jesu, pa je Dragojević po ovom izboru najznačajniji hrvatski pjesnik od 1950. godine, poglavito njegova zbirka “Prirodopis”. Poslije njega sljedeći je po ovom izboru Josip Sever (8 glasova) otprilike podjednako zastupljen kroz zbirke “Anarhokor” i “Diktator”, a iza njega slijede Vesna Parun (6), Ivan Slamnig (5) i Slavko Mihalić (5).

Ujevićev “Žedan kamen na studencu” spominje jedino Zvonimir Mrkonjić, jedino Mile Stojić spominje Juru Kaštelana i njegovu zbirku “Divlje oko”, i konačno, jedino Drago Štambuk spominje Dragu Štambuka, te njegovu zbirku “Croatiam aeternam” uvrštava u izbor jer “uznijetom Riječju transcendira i usvemiruje Domovinu”.

Ni Drago Štambuk nakon sebe, kao ni svi ostali nakon svih drugih, ali baš nitko ne spominje nijednu zbirku pjesama Petra Gudelja. Još beznadnije: ima i za takve vijenac, zove se Goranov, i daje se taman mrtvim pjesnicima. Tako su i taman mrtvom Petru Gudelju (ne smije bit skroz mrtav, nego taman) ove godine uvalili vijenac, samo tri godine nakon što su se sjetili da ga još jednom zaborave, pa da se tako ovjenčan potrbuške valja po Baškoj Vodi i da ga više ne gledaju, onakvog dinarskog i bez prevrata u sebi. Ponajljepše je njegov slučaj pretjerao Veselko Tenžera u Vjesniku 1974. godine.

“Gudeljeva poezija nije miljenica antologija, u kojima najčešće intelektualna dosjetka želi nadoknaditi bit pjevanja, kao što je rijetko susrećemo i u kritičarskim kronikama. Teško je blagoglagoljivu kritiku pomiriti s ovom himnom oskudici trajanja, bez ijednog općeg mjesta koje bi bilo lozinka doktrine ili generacije. To je onaj tip modernog pjesništva koje traga za arhaičkim temeljima, arheologija sjećanja što se zatvorilo još u djetinjstvu. Gudelj strpljivo, s rječnikom kao ključem, milimetar po milimetar prodire u njegove naslage, tražeći dublji odzvuk na ponuđeni pojam i to da ljuštura pojma primi natrag svoj dio svijeta, izgubljen u svakodnevnim jezičnim operacijama. Jednom riječju, bilo bi besmisleno vrednovati taj napor; tek treba reći da je to pjesma u kojoj postoji jedna odluka, jedan prostor i jedan fanatizam.”

Pa ipak, toliko je Petar Gudelj nazaboravljan, i u poeziji i po kancelarijama u kojima se ona sedimentira, da ga se sada svi na silu počnemo prisjećati, ne bi nam bilo dovoljno sve sjećanje ovog svijeta da ga ne zaboravimo. A barem jedna njegove zbirka, ako ne i bilo koja, mora biti na svakom popisu najznačajnijih hrvatskih pjesničkih knjiga, vilinskih ili prema jeziku prevrnutih. To je “Europa na tenku”, koja je kao i većina Gudeljevih zbirki, tiskana daleko od sjećanja, tamo gdje košava po ćirilici raspiruje poskoke, u Beogradu. Ta je zbirka-poema po ideji, izvedbi i predskazanjima, po proizvedenom i oždrijebljenom, neviđena na našim jezicima.  Toj neviđenosti u prilog evo jedne pjesme.

Proizvedeno je i oždrijebljeno

Proizvedeno je i oždrijebljeno
više lakih tenkova.

Vuneni tenk.
Svileni tenk.
Tenk od magle i mjesečine.

Tenk s oklopom od đurđevka i snijega.
Tenk oklopljen rukama
i Mozartovom muzikom.

Lirski tenk.
Odzivlje se na glas frule.

Tenk s ljudskim licem.
Njemački tenkovi s imenima mekonogih zvijeri:
Tiger, Panter, Leopard.

Tenk dobre namjere.
Tenk blage smrti.
Anđeoski tenk.

Ruski tenk, imenom Ljetni Dašak,
tako lak,
da prijeđe preko prepeličjeg gnijezda,
a ne zgazi ni prepelice ni jaja.

Desi se, kad prepelice nije doma,
tenkica izlegne jaja,
izvede prepelčiće, kaže: puć-pu-rik!

Baška Voda, 1984.

I to je Petar Gudelj, ne zaboravilo se.

Nekad sam gori bio
nekad do zore pio
znala si da je tako
da sa mnom nije lako

Pa onda traži, traži….

Jedna od najčešće ponavljanih riječi u mojoj srednjoj (medicinskoj) školi je, pored intravenozno i dekubitus, bila i riječ natašte. Činilo mi se da po kabinetima i ledenim hodnicima nekdašnje isusovačke gimnazije – koju su, među ostalima, pohađali i Zoran Đinđić i Skender Kulenović – stalno odjekuje to natašte. To me je podsjećalo na taštu, ali tada nevična zamršenim porodičnim relacijama nisam baš bila načisto čija mu ga ona dođe mama. Ili žena? Pri tome kad zamišljam taštu, odmah se sjetim Boljeg života, jer je tašta neko sa frizurom kraljice glumačkog svemira Olivere Marković i ubilačkim pogledom Gorgone.

Druga asocijacija mi je bila ona prirodnija: taština (sujeta), vanity, vanitas. Međutim, teško da bi se osoba a.k.a. pacijent/ica mogla osjećati tašto dok joj vade krv i šopaju je natašte.

Zapravo, kad već dođeš u situaciju da te natašte nečim kljukaju, tada umire svaka taština.

Naravno, svako kome je ikad kapalo u epruvetu ili imao kakvo predoperativno iskustvo zna da natašte znači na prazan želudac, odnosno, našte srca. Drugim riječima, dok pošteno i ne progledaš.

Upravo sam se te riječi sjetila u jedno rano oktobarsko jutro kad me je probudio Haris Džinović. Ne uživo, naravno, već digitalnom reprodukcijom svog glasa koji je dolazio iz jednog od stanova ispod mene. Na toj spornoj lokaciji inače živi jedna ne nesimpatična bucmasta djevojka koja svira gitaru i pjeva, kažu, vrlo lijepo. Glasno u svakom slučaju.

Čini mi se da me čitav život prate žene s nekim sopranima. U stanu u kojem sam živjela do sada najveći broj godina ispod nas su stanovali Hodnikovi. Darija je imala vrlo visok, solidan glas koji bi raznio i armiranu srču; u toj je zgradi izolacija bila mnogo bolja, ali mi se sve čini da ploču i nisu toliko načele granate koliko Darijin dominantni vokal. Također, dvije od mojih kasnijih prijateljica godinama su školovale svoje glasove, što je svakako fino čuti sa dvadeset metara, ali baš i ne sa dvanaest centimetara razdaljine.

Natašte, barem što se mene tiče, sasvim fino prolaze i Morčiba i Majkl Buble i možda čak  Čajkovski, Ruski ili Arapski ples vrlo rado, ali baš i ne oni čija djela imaju toliko emotivnog naboja i decibela kao što su, recimo, Hanka ili pomenuti Džinović. Džinović s radija u taksiju, na svadbi, u Manježu, nema problema. Ali nek stane u red barem do iza četiri sata, ko i svi.

Osim ako moja komšinica nije zaljubljena. A u to već neću da ulazim.

Vidjela sam koji put i spot za pjesmu Natašte, odnosno, Traži. Radnja se dešava u studiju gdje ih je pored Harisa još dvoje: Željko Joksimović, koji se pred kamerama uglavnom zeza i briše prašinu sa miksete, i mlada pjevačica po imenu Erna Džeba, ona pjeva bek-vokal. Nije se lako natpjevavati sa Džinovićem.

Šta bi, na tašte ne volim ni svjetlo, ni ljude, ni zvuke koji ispuštaju, ništa. Ali sve je kul; da ne volim ljude, njihove šarmantne i nepodnošljive navike, živjela bih na planini.

Pri tome, u mom Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika uz pojam natašte stoje i dva vrlo efektna primjera, iz Pav.(ičić, Josip):

Наташте је и лав зловољан,

i iz Miholj.(ević-Stipančić, Mila):

Своју муку Божо [је] још наташте дубоким гутљајем усркнуо у себе.

U jednom se trenutku činilo da bi se na Ajfelovom mostu mogla povesti rasprava o Sarajevu, o našim emocijama prema tom pojmu.

Namjerno ne kažem gradu, jer naši osjećaji podrazumijevaju različita vremena, a danas već i različite gradove. Postoji ovo i postoji ono Sarajevo.

O ovom Sarajevu nemam više razloga govoriti. Poznanici i poneki prijatelj prethodnoga pojma mene, uložili su ozbiljan trud da ovoga mene tamo više ne bude.

O onom Sarajevu, opet, teško je govoriti, jer je svaki razgovor na rubu nesporazuma, svađe i nekog iracionalnog i uvijek nekontroliranoga emocionalnog pražnjenja. Pomalo bi nam se ginulo za uspomene.

Jednom ćemo saznati ili shvatiti zašto je bilo tako.

Ili ćemo i o onom Sarajevu prestati da mislimo. Jer sad već i na to, protjerani iz ovoga Sarajeva, ili nesnađeni u njemu, imamo pravo.

Najtačnije je, što se mene tiče, o Sarajevu pisao Thomas Bernhard, pišući o Salzburgu, u kratkom romanu “Uzrok”. Evo:

“Grad je najednom odavao utisak zapuštenosti, iznenada je i on bio jedan od onih nemačkih gradova, izloženih vazdušnim napadima, što brzo menjaju svoje lice, u par nedjelja i meseci s jeseni četrdeset i četvrte, postajao je sve ružniji i ružniji, tako su u njemu još samo retki prozori ostali čitavi, mnogi redovi kuća više uopšte nisu imali prozora, samo kartonske poklopce i dašćane oplate, a izlozi su bili potpuno ispražnjeni. Sve je bilo još samo nužnoneophodno. Ali ružnoća i rasap, brzo uznapredovali u tom gradu nagrđenom ne samo bombaškim napadima i njihovim posledicama već i navalom hiljada izbeglica, učinili su ga skroz na skroz haotičnim, dali mu najednom ljudske crte, i tako sam u tom vremenu, ni pre ni kasnije, zapravo mogao svesrdno da volim taj moj zavičajni grad i svesrdno ga voleo. Sada u najvećoj bedi, taj je grad iznenada bio ono što nikad pre nije, jedna živa, premda očajna priroda kao gradski organizam, mrtav i lažljiv muzej lepote koji je bio uvek sve do tog trenutka svog najvećeg očajanja, odjednom se ispunio ljudskošću, okamenjena tupost kao mrtvo telo bila je u svom najvećem očajanju i bezizlazu najednom podnošljiva i ja sam je voleo. Ljudi su u tom gradu u to vreme živeli još samo od jedne takozvane prozivke životnih namirnica do druge, i više nisu mislili ni na šta drugo sem da prežive, kako, to im je već bilo sasvim svejedno. Više nisu imali prohteva i bili su potpuno ostavljeni na cedilu od svih, a tako su i izgledali.”

Kada o tom Sarajevu govorimo, mi govorimo o uspomeni. Uspomena je neusporediva, ne da se fiksirati, niti o njoj razgovarati.

Tokom rata u Sarajevu
zavidio sam jednome
bračnom paru gluvonijemih sunarodnika
iz moga susjedstva.

Bili su pošteđeni da danonoćno slušaju
govore grlatih političara i generala,
izvještaje s fronta i komentare
revnosnih novinara i analitičara,
metafore domoljubnih pjesnika,
kletve i psovke mirnih susjeda
izbezumljenih od stráve.

A da su sami mogli da govore,
ništa lakše no da ostanu
bez jezika
ili bez glave.

2008.

Poklon od B.: CD iz National Geographica, na kojem je fotografija, snimljena u visokoj rezoluciji. Moja namjera je bila da sliku isprintam u velikom formatu, i postavim na zid svoje sobe, ali sada, dok fotografiju gledam na ekranu kompjutera, više nisam siguran da će se to dogoditi.

Snimljena s teleskopa Hubble, fotografija pokazuje udaljeni dio naše galaksije, Carinu Nebulu, neku vrstu radionice za pravljenje zvijezda. Na slici dominira smeđa i ljubičasta boja, i to je sve što mogu reći o ovome što vidim. Sve ostalo meni je potpuno nepoznato i nerazumljivo, apstraktno kao Rothkova platna, samo bez jasnih ljudskih namjera. Kad se tome doda da je udaljenost ovih zvijezda u nastajanju, i u nestajanju, tolika da njihov vizuelni odraz do nas putuje stoljećima, i da je ovo snimak (u našoj sadašnjosti napravljen) Carine Nebule iz daleke prošlosti, one od prije Homerovog rođenja, onda me potpuno napusti volja, zbog vremenske vrtoglavice u kojoj čujem kako mi ubrzano rastu kosa i brada Robinsona Crusoa.

Cijeli dan sam, evo, pod dojmom fotografije.

Pred zalazak sunca, sjedim u bašti kafane na Pentagon Mallu i gledam u mali park po kojem trče djeca. Trogodišnjaci, četverogodišnjaci. A onda se u kafani upalio alarm. Djevojka u zelenoj radnoj kecelji otvorila je dvostruka vrata da gostima olakša izlazak. Iz vanjskog svijeta, privučeni zvukom, provlačeći se između nogu odraslih koji žure u suprotnom smjeru, sva su djeca iz parka utrčala u kafanu…

Danas imam pedeset godina.

U sjajnim e-pismima, duhovitim i britkim poput kakvih satiričnih haikua, ako je takvo nešto zamislivo, Emir Šaković oslovljavao me je s “Ivane bez zemlje” a pozdravljao kao “Emir bez nafte”. “Toliko je materijala oko nas, a nigdje satire” – dopisao je na kraju posljednjega. Imao je četrdeset godina i dvije objavljene knjige. Kakve knjige! Pjesme iz pouzdanih izvora i kratki roman Turist u nevolji – oboje napisano savršeno, sa znanjem, inteligencijom i darom koji se uopće nije imao potrebu tražiti, sa superiornim darom koji je sebe svjestan toliko, da mu je dano ono što je dano samo najboljima: moćna sposobnost autoironije i autosubverzije. I bezutješne melankolije, kao sestre bliznakinje.

Cijela bi se mala pikareska mogla ispisati o tomu kako je Šakovićev roman Turist u nevolji putovao od zagrebačkoga uredničkog nemila do sarajevskoga uredničkog nedraga, da bismo ga onda na najjednostavniji način objavili u Gorana Mikulića, kada je Emir, sve u zajebanciji, napisao da je već izgubio živce s tim rukopisom, i da se boji da će umrijeti prije nego bude objavljen.

Privilegiran sam što sam u tome kumovao i što sam za tu celineovski moćnu knjižicu napisao ovaj mali zapis, kao nekakav putni list, koji joj stoji na zadnjoj korici:

Proza Emira Šakovića Turist u nevolji zavodi svojega čitaoca i neodoljivo ga uvlači u svoj svijet onim sredstvom po kojemu se prepoznaje svaka dobra književnost: misterijem vlastitoga pisma. To je pismo koje istinitošću svojega unutarnjeg poriva s jedne i nepatvorenim darom (ironičkoga) pripovijedanja s druge strane jakim i cjelovitim postupkom briše granice između autora, lika i pripovjedača, između autobiografije i fikcije, te nikad niste sigurni što je to što upravo čitate: putopisni izvještaj, autobiografska proza, imaginarni dnevnik s jednoga pikarskoga izleta u daleku sjevernu prijestolnicu? I uopće vam nije važno što to ne znate, jer Šakovićev tekst – koji je i sve to, i ništa od toga, nego nešto treće, svoje – ima jedinstven i neponovljiv ton, atmosferu, ritam. Iskošena lucidnost, cinizam profinjeno ublažen britkom duhovitošću, živa i lapidarna komunikativnost, nepatvoreni solipsizam i istovremena potreba za ogledanjem u drugima – od svega toga satkan je ovaj kratki roman Emira Šakovića koji se čita u dahu, i iza kojega ostaje da titra neizrečen ali snažno prisutan tragički podton. U njemu, u tom podtonu, na kojemu se nigdje ne inzistira (što svjedoči o autorskoj otmjenosti i književnome znanju), čini se da je zapravo pohranjen pravi ključ za čitanje ove knjige.

Sad dodajem: subverzivnoga i zakleto marginalističkoga kakav je bio sav, duha i stila otmjenoga kao u kakva razvlaštenog i osiromašenog princa, Emira Šakovića kanonska bosanska književnost neće priznati ni prepoznati nikada. Taman kako i treba, jer on je bio ono najbolje što je u njoj pisano na početku Dvadesetprvoga vijeka.

Bešumna je kiša padala, kao da se gusta rosa utješiteljski spušta po tlima, kada smo Emira ukopali u meku zemlju na Vlakovu. Sve je bilo gospodski. Jedino, zamišljao sam kako mora biti da nas Emirov duh gleda odozdo, i zahvalno i podsmješljivo.

Bog je svijet stvorio pričajući. Toma Akvinski vjerojatno bi rekao da je pjevušio pažljivo pritom birajući riječi. Emile Cioran sigurno se ne bi složio: zamišljamo ga kako mrtav hladan govori da je Bog zapravo zli demijurg, u trenutku stvaranja svijeta već je bio starac kojemu su opadale moći, i tijekom operacije kreacije svašta je nalupetao. Amiel je rekao kako je svecu sve divno – iz te je konstatacije, koja zvuči kao utjeha, koja je prejaka, moguće zaključiti da nije bio prosvijetljen, da je bio pijan na neki način. Time se ne želi reći ništa drugo do da bi ga um naštiman kao Cioranov vrlo lako čuo kao izdanka loze koja korijene vuče još od staroga stvoritelja. Govorenje kao palijativ, strašna zlouporaba riječi, izgovaranje zvonkih a zapravo posve neprovjerljivih konstatacija, osnovno je obilježje ljudske vrste. Mi ovdje prije svega mislimo na blebetanje u agori, na trgu, međutim, blebeće se i u okvirima strukturiranih diskursa, u priči, romanu, pjesmi, filozofskoj raspravi. Heidegger, koji je u “Bitku i vremenu” najoštrije osudio brbljanje, bio je veliki brbljavac. Kako drukčije protumačiti njegove šumske tekstove, njegovu švarcvaldsku kapicu, njegovu političku naivnost? Budisti imaju sliku majmuna koji u svijesti skače s lijane na lijanu; to mozak, nepovezano blebećući, plete svoja tkanja oko pospanih zračenja neuronskih stanica. Zaustaviti te procese veliki je pothvat. Bela Hamvas stoga je nirvanu prevodio kao “plijevljenje korova”.

Bog je svijet stvorio pričajući, čovjek ga razgrađuje blebećući. U okviru tradicije ovo bi bila legitimna tvrdnja, međutim, Van Gogh je na svijet gledao kao na skicu, majstorsku doduše, ali ipak samo skicu. Blebetanje se u okviru ovako doživljena svijeta može tumačiti kao mucanje, kao defekt, kao govorna mana, kao ozbiljna nedorađenost. Veliki filozofi i vjerski reformatori (posebno ovi drugi) izgradili su čitave sisteme – ti sistemi imaju, između ostaloga, ambiciju biti velikim reduktorima blebetanja. Već spomenuti Heidegger smatrao je da je blebetanje povezano sa znatiželjom. Hanna Ožogowska u svom romanu “Tajna zelenog pečata” jasno kaže: znatiželja vodi u propast. Zabadanje nosa u sve i sva rezultira amorfnim razlijevanjem platonovskog čuđenja u degeneriranu znatiželju. Govor se premetne u “diskurs bez strukturalnog kostura” čija je moć zapanjujuća te nije slučajno da ga se sinonimizira sa zarazom. Mem je element kulture koji se prenosi oponašanjem. Što bi onda bio “bleb”, kao osnovni element od kojeg je sastavljeno blebetanje? Autentično življenje bilo bi anamnetičko pribavljanje riječi kojima je Bog, izgovarajući ih, stvarao svijet. Sukladno tome, neautentično življenje predano je inertnom udaljavanju od tog izvora, i predstavlja izvjesni oblik skleroze života. Duh krene putem nadolje, počne se kameniti, pretvarati u materiju. Iskre koje se pritom proizvode su “blebovi”.

Sokrat je mislio da sve stvari imaju suprotna obilježja: nešto što je lijepo ima i svoje ružne strane. Međutim, što započeti s nečim sastavljenim od samih ružnih svojstava? Govor sastavljen da se njime ne bi reklo ništa, kuća izgrađena da bi poništila sam smisao stanovanja, ili, kako kaže Paolo Virno, prepričavajući Heideggera, carstvo konformističkog niveliranja svakog osjećaja i razumijevanja. Drugi čin: scenom zavlada predindividualno, “inhibirajući svaku moguću individuaciju”. Treći čin: šire se opće prihvaćena mnijenja. Lijek je nasuprotan nezainteresiranoj kontemplaciji. To je način života koji “prije svega implicira pragmatičnu uključenost”. Virno piše da brbljanje potvrđuje “istaknutu ulogu društvene komunikacije, njezinu nezavisnost od bilo kakve stege ili pretpostavke, njezinu punu autonomiju”. Što to znači? Prije svega da ne postoji svijet ideja, kao u Sokratova blistava učenika Platona, na koji bi se iskazi referirali. Blebetanje je samodostatan događaj, bez izravne veze sa stvarima o kojima blebeće. Blebetanje je prije svega nereferentno, neutemeljeno. Mi obično kažemo, ili čujemo kako se za neku ženu kaže: lijepa je, ali nevjerna. Iako nitko ne zna ništa više od činjenice da je lijepa. Njena nevjernost proizvedena je blebetanjem i pripada njegovom kraljevstvu. No ne zadugo: iako nereferentno, blebetanje interaktira s okolnim svjetovima; ovakva dezinformacija mijenja komunikacijske postavke oko lijepe žene. Nešto što isprva nije bilo predviđeno, u takvoj se situaciji može iznenada artikulirati. Otprilike tako Virno. Sokrat, s druge strane, nije u krivu kada kaže da je zatvorenik onaj tko ne poznaje filozofiju. Danas bismo rekli: tko nije nakrcan psihičkim i duhovnim antivirusnim programima. Onim tamaniteljima korova Bele Hamvasa.

Svrha blebetanja nije u uspješnom komunikacijskom prometovanju misli, stavova i uvjerenja. Dapače, socijalni kodeks blebetavca podrazumijeva da se njegove iskaze neće čuti kao neopozivo istinite, čak naprotiv, to su varijacije na temu! Sukladno tome, sve što inače podrazumijevamo kod komunikacije – a ovdje se radi o proizvodnji irelevantnog šuma a ne komunikaciji – važno je odgurnuti u stranu! Tek tada nastaje specifični melange na koji kao da se odnosi stih Andrea Frenauda: Snove uvis građani ovo je praznik Noći što sebe zove. No stih koji mu prethodi još je zanimljiviji: Sve je u mojim rukama prožetim sumporom. Socijalna uloga blebetanja je nemjerljiva. Grčki kor, koji je provodio gledatelja kroz radnju drame, ponovno se javlja u ovom obliku, samo što sada ide u suprotnome smjeru. I onda, opet Frenaud: o djeco moja varljiva sam vam mati. “Macbeth” počinje jednim sastankom: vještice kuhaju svoju čorbu i saopćavaju dotad vjernome podaniku Macbethu da će on biti sljedeći kralj te time pokreću lanac zbivanja. Ivo Andrić je, čitajući “Macbetha”, u svoje sveske zapisao da ne treba slušati što po raskršćima pričaju vještice.