iznošene
kraj vrata da ih majstor vidi čim uđe
znak su da ima muškarca u kući

samo je izašao
na čas
da kupi cigarete
da sa drugarima popije pivo
da od komšije pozajmi bušilicu
da potuca švalerku

ali sigurno će on da se vrati
u svoju kuću
može svakog časa da bane

te majstor ne treba da se džabe vrpolji
i ne mora značajno da diže obrvu
dok pilji u nju kao mačak u slaninu
ni da se onako kao slučajno
slabinama dotakne njene zadnjice
dok prilazi sudoperi da je otpuši
zbog čega je ustvari pozvan

jer muž kojeg nema ne ume

Intervju s Gašparom Miklošom Tamašem za Radio Slobodna Europa

Kriza u evrozoni dovela je do sve češćih i glasnijih pitanja da li je ovakva Evropska unija moguća, koliko su zemlje EU ravnopravne te da li bi Unija preživela izlazak neke od zemalja članica iz evrozone. Paralelno sa ekonomskom krizom u EU raste podrška ekstremno desnim strankama, od kojih su neke i u parlamentima država članica.

Situacija u Mađarskoj je dobila nezasluženo malo prostora u javnosti, posebno zbog činjenice da je teret ekonomske i EU krize prebačen na Grčku. O tome kako vlada Viktor Orban, koje posledice to ostavlja po mađarsko društvo i samu državu te da li se Evropa menja i u kojem pravcu, razgovarali smo sa jednim od najpoznatijih mađarskih disidenata, filozofom i piscem Gašparom Miklošom Tamašem.

Tamaš je sedamdesetih emigrirao iz Rumunije u Mađarsku, da bi na Sveučilištu u Budimpešti bio otpušten zbog pisanja ilegalnih traktata. Godine 1990. izabran je u mađarski parlament, a 1991. postao je upravnik Instituta za filozofiju Mađarske akademije nauka i umetnosti. Godine 1994./1995. odstupio je s obe pozicije. Od maja 2010. predsednik je Zelene levice Mađarske. Kao i pre skoro 40 godina, Tamaš je danas u situaciji da će zbog svojih stavova izgubiti posao.

RSE: Mađarska akademija nauka i umetnosti vam je najavila da ćete ostati bez posla. Zašto?

Tamaš: Vlada je shvatila koja joj opasnost preti od inteligencije, i doslovno je uništavaju. Hiljade ljudi je izgubilo posao sa unverziteta, iz škola…. Svi direktori teatara su promenjeni, univerziteti su reorganizovani i profesori su ili oterani u penziju, ili degradirani ili jednostavno izbačeni. Mreža naučnih istraživača takođe. Meni je najavljeno da ću ostati bez posla u ovom mesecu, kao i većina mojih kolega koji su već otpušteni na Mađarskoj akademiji nauka i umetnosti. S obzirom da moje lice znaju sa televizije, to uopšte nije prijatno.

RSE: Imate li problema?

Tamaš: Naravno. Ljudi viču na mene na ulici, dobacuju mi ’gubi se, idi u Izrael ili Rumuniju’. Da su i iskreni nacionalisti ja bih za njih bio idealan jer sam transilvanijski Mađar, a to vam je kao bosanski Srbin u Srbiji, ali obzirom da sam levičar, to se na mene ne odnosi.

RSE: Evropska javnost poslednjih meseci fokusirana je na Grčku i još nekoliko zemalja koje se nalaze u ekonomskoj krizi. Mađarska je, čini se, potpuno zaboravljena. Šta se dešava sa javnošću u toj zemlji? Nakon ustavnih promena organizovane su antivladine demonstracije i nakon njih je usledila tišina.

Tamaš: Orban je iskoristio propagandu u nacionalnoj odbrani protiv stranog uticaja, i obzirom da je sve to došlo zajedno sa pritiskom Evrope u vezi politike štednje , koju Orbanova vlada svakako provodi ali na drugi način, Orban je uspeo da ubedi mađarske građane da je zaštitnik njihovih interesa i da smo, zapravo, napadnuti, da nas kolonizuju imperijalisti i slično. Nasuprot tih demonstracija, bile su ogromne provladine demonstracije, koje su bile veće od opozicionih, iz nekog razloga nazvane „Marš mira“, sa sloganom „Nismo kolonija“. Bile su jako uspešne, toliko uspešne da Mađarska sada ima zvaničnog neprijatelja, a to je Evropa.

Ranije u Mađarskoj nije bilo euroskepticizma, ali ni eurofilije, to prosto nije bila tema, Ali danas je EU, a to je glavna teorija, komunistička zavera vođena jevrejskim levičarima, tako da imamo uobičajenu teoriju zavere ekstremne desnice. Takva kombinacija je imala fantastičan uspeh i potpuno je razoružala opoziciju. Ispod ove propagande, antisocijalna politika je sve jača, porezi su porasli, razoren je obrazovani sistem, zdravstveni sistem, socijalno osiguranje, kultura… Sve vodi u pravcu velike socijalne i društvene katastrofe, ali uprkos tome mi nemamo proteste.

RSE: Zašto?

Tamaš: Zato što je zvanično to sve zapravo krivica stranaca, naše odgovornosti nema. Cenzura odlično funkcioniše i većina ljudi zna da u njihovim gradovima nema muzeja, bolnica, da voz tamo više ne staje, da su nekada imali tri škole, a sada imaju jednu i da je i ta jedna data Katoličkoj crkvi. Ali ne znaju da se ista stvar dešava u susednom mestu, jer nema televizije koja će to prikazati.

Budapeštanske opozicione novine ne dolaze u mala mesta. Glavni izvor informacija je još uvek javni servis, a mađarski javni servis je vladina agencija iz koje su svi producenti, urednici i novinari izbačeni, hiljadu ljudi je ostalo bez posla. Svi su zamenjeni mladim aktivistima desnice ili šta su već, koji su došli sa radio stanica i iz medija ekstremne desnice. Ako ne mogu da popune program, puste muziku. Sve komercijalne televizije prestale su da prikazuju vesti, a sada vesti proizvodi centralna uprava za medije koja je pod ingerencijom Veća za medije i u koordinaciji sa državnom novinskom agencijom. Sada radio i TV novinari više ne rade vesti, vesti radi centralna uprava i to tako da oni rade blokove vesti, koje kasnije prikazuju u programu. Novinari nemaju ni ovlašćenja više da proizvode vesti, njih može da proizvodi samo to telo.

RSE: To podseća pomalo na Orvelovu 1984.

Tamaš: Zapravo, mnogo je gore. Ovako nešto se u Mađarskoj nije dešavalo još od šezdesetih godina.

RSE: Može li se porediti taj i period Orbanove vladavine i u čemu?

Tamaš: To su teška poređenja. Sada su mnogo drugačije metode i drugačije igre. Kasno lice komunističke diktature nije više bio staljinizam, nisu pokušavali da mobilizuju stanovništvo, pokušavali su da umire ljude, zadovljavajući ih sitnim stvarima. To su bile banalnosti vodećih ljudi. U Mađarskoj, inače, postoji ta tradicija da ljudi prave šale umesto da budu revoltirani, kao uostalom i u celoj istočnoj Evropi. Na taj način se pravi vakuum, tako da ljudi zapravo ne pričaju o propagandi i represiji.

Tadašnja politika je bila da sve drže pod kontrolom, ali da kompromisima svima ugode da bi bli mirni. Nije bilo nezavisnih medija, naravno, međutim vodeća štampa i TV su bili prilično liberalni, znali su da objave vesti o Rusiji sa AFP ili Rojtersa, a da ih potpisuju sa Tanjug ili TAS.
Imali smo veoma cinično, ali visoko profesionalno novinarstvo. Vodeće mađarske novine su u to vreme imale tiraž 800.000 primeraka, danas se te iste novine ne prodaju u više od 70.000, a i dalje su najčitanije novine u zemlji. Ja svako jutro kupujem novine i nije mi dobro od njih.

Danas recimo, imamo jednu opozicionu radio stanicu kojoj prete da će je ugasiti, ima neka čudna liberalna televizija koju vodi protestantska sekta, ali obzirom da je vrlo proamerička , imaju nekoliko programa koji mogu da se gledaju. I to je to. Arheološka iskopavanja su zaustavljena. Lokalni muzeji su zatvoreni, sva mala alternativna mesta su zatvorena, sva mesta gde je postojala bar mala šansa za pojavom otpora ili stvaranjem kritike, uništena su.

RSE: Šta je sa kulturom desnice?

Tamaš: Daću vam samo nekoliko primera: u poslednjih nekoliko godina kultnoj figuri ekstremne desnice, pesniku Albertu Wassu podignuta su čak 42 spomenika. U Budimpešti nema više Ruzveltovog trga, bio je suviše levo za Mađare. Ime je promenjeno na zahtev mog šefa, predsednika MANU koji je pojasnio svoj postupak rečima da je predsednik Ruzvelt bio jedan od čelnih ljudi neprijateljske koalicije. S druge strane, preko noći je uklonjen spomenik levičara grofa Kareja.

Postoji taj veoma snažan simboličan jezik koji kaže „Naši momci će biti besmrtni i u bronzi, a vaši momci će nestati sa lica zemlje“. To znači da je politički život toliko prljav, da se levica, šta god pod njom podrazumevali, promenila. Ranije su imali određeni jezik, bili pristojni, sada su prihvatili komunikaciju vlasti i mi imamo jedan strašan rečnik u javnosti, postali su brutalni, vulgarni… što nije nikada bio slučaj. Sve je to parapolitički, sve je zapravo u vezi sa simbolizmom i strahom, ali je i veoma praktično. Ako bi ljude videli, na primer, da na ulici čitaju opozicionu štampu, njihov šef bi bio obavešten i u opasnosti su da izgube posao. Posebno u malim sredinama, ljudi se ne usuđuju da kupuju novine.

RSE: Koje su posledice na duži rok?

Tamaš: Mađarska je uništena. Desilo se kulturno uništavanje koje ne možete da zamislite. Ona će na duže staze biti spašena, ali toliko je sve uništeno, da će trebati jako mnogo vremena za oporavak. U redu, znam da će se ljudi probuditi, nisu glupi, na kraju će oterati ovakvu vlast, ali ja jednostavno više ne želim da čekam. Mnogi mladi, dakle mnogo mlađi ljudi od mene, takođe ne žele da čekaju i zato jako mnogo Mađara emigrira iz zemlje. Ne možeš živeti u atmosferi koja je potpuno otrovna.

RSE: Kakva je slika opozicione Mađarske? Postoji li i jedna dovoljno jaka stranka da može da se suprotstavi Orbanu na izborima?

Tamaš: Nacionalistička propaganda je veoma jaka. Mi imamo opoziciju, ali su u pitanju nacionalisti i neonacisti. Ekstremno desna stranka Jobbik ima 22 posto glasova, i niko iz EU na to ne reaguje. S druge strane u Grčkoj je Zlatna zora osvojila sedam odsto glasova i cela Evropa vrišti. Poređenja radi, Socijalisitička partija u Mađarskoj ima 24 posto glasova. Ako se nastavi ovako i ako socijalno nezadovoljstvo bude i dalje hranjeno nacionalizmom, ekstremna desnica će rasti. Čak je i Orban bolji od toga, što on veoma zloupotrebljava. U 2014. on će pitati socijaliste šta im je bolje – on ili Jobbik. Orban jednostavno ne može da izgubi u trenutnoj situaciji.

RSE: Jobbik je samo jedna u nizu neonacističkih stranaka koje se nalaze u parlamentima u zemljama EU. Kako je došlo do porasta popularnosti ekstremne desnice?

Tamaš: Postoji razlika između desnice u zapadnoj i istočnoj Evropi. U Zapadnoj Evropi desnica je antiimigrantska, atimuslimanska, oni su kao austrijski fašisti, imaju liberalne korene, nisu nacisti u pravom smislu te reči, jesu rasisti, ali ne nacionalisti, oni su veoma opasne, neprijatne i, u suštini, populističke desne stranke.

U istočnoj Evropi je razlika s kim se zapravo identifikuju zbog različitog nasleđa iz Drugog svetskog rata. U Srbiji i Grčkoj očekivati da se ekstremni desničari identifikuju sa Nemcima je nemoguće, jer su bili na različtim stranama u WWII, ali u Mađarskoj i Nemačkoj je drugačije. Za mađarske neonaciste korišćenje nacističkih nemačkih simbola nije problem. To utire stazu prema nepoznatim opasnostima. Na primer , zapadna evropska ekstremna desnica prestala je biti otvoreno antisemitska, dok je u istočnoj Evropi to drugačije, kod nas čak i desnica ima antisemitske izjave. Imamo jedan bend koji je jako popularan nacistički rok bend, njihov pevač ima pesmu „Ljudi osvete“ i veoma plaši broj njegovih obožavalaca. Ovaj čovek je jedini muzičar koji ne svira klasiku, koji je dobio najviše prizanje od predsednika države, nagradu „Košut“ koja se obično dodeljuje velikim piscima.

RSE: Na predavanju Tarika Alija i Slavoja Žižeka na Subversive Festivalu u Zagrebu rekli ste da situacija u Evropi mora da se shvati ozbiljno i da se nalazimo u periodu između revolucije i kontrarevolucije. Na šta ste tačno mislili?

Tamaš: Kriza u Evropi je uglavnom politička. Ekonomska kriza se može rešiti, ali politička može da se završi u veoma jednostavnom targetiranju neprijatelja i popularnoj mržnji protiv imigranata, intelektualaca, civilnog sektora, zaposlenih u javnom sektoru. Takvu situaciju već imamo u mediteranskim zemljama gde se na primer, prozivaju studenti jer su na državnim jaslama, penzioneri koji žive na račun države i slično. Dakle, svi koji ne učestvuju u proizvodnji, koji nisu produktivni društvu, smatraju se parazitima i krive se za probleme, što je najlakše.Takav stav neće doneti eksplicitno ekstremnu desnicu na vlast, ali će promeniti tradicionalnu desnicu u mnogo lošijem smislu. Pogledajte kako je bivši predsednik Francuske Nikola Sarkozi promenio svoju retoriku između dve kampanje. Tu je uvek nacionalizam i mobilizacija je uvek moguća.

Druga mogućnost koja se pominje jeste da se demokrate i levica probude i da shvate da imaju izbor, da pokušaju da uspostave sistem pre konzervativaca, vrate se idealima ranih sedamdesetih godina, ideji države blagostanja, više učešća građana u vlasti i drugim stvarima, ali ja mislim da to ne bi uspelo. Tehnološki i demografski i ideološki smo se promenili, država blagostanja traži ogromno ulaganje i disciplinu, a uz moderno društvo koje je automatizovano i sebično to jednostavno ne može da funkcioniše.

Treća opcija je da se revolucionarnim putem promeni sistem, što bi bilo najrazumnije jer ovo ovako jednostavno više ne funkcioniše. Istrošena je sva energija sistema u kojem trenutno živimo. Na kraju priče, pa i Vizantijsko carstvo je postojalo stotinama godina pa je nestalo. Možda to nije prijatno za čuti, ali je tako.

RSE: Ali, čini se da se nešto menja. Oland je pobedio u Francuskoj, Siriza jača u Grčkoj.

Tamaš: Kada se građani uplaše sukoba, tradicionalno se okreću levici i to se desilo u Grčkoj. Cipras danas govori svašta, ali jasno je da mora da bude taktičan. Ukoliko Siriza dobije najviše glasova na izborima u junu biće zanimljivo gledati šta će uraditi.

RSE: Ako se to ipak desi, kakvu reakciju očekujete od EU?

Tamaš: To može da bude velika pomoć za EU jer će moći da pokažu da čak, i ako ne vole političke promene, da mogu biti tolerantni i da ih prihvate, ako budu dovoljno pametni, ali nisam siguran da jesu.

RSE: Može li se reći da se leva opcija vraća na političku scenu?

Tamaš: To je mozaik. Kako imamo uspone u Grčkoj i Francuskoj, tako imamo i padove poput nemačke levice koja više nije jaka kao što je bila. Postoji poneki uspeh, ali izborno je levica dosta slaba, njeno prirodno biračko telo je dezintegrisano, radnička klasa više ne postoji.

RSE: U istočnoj Evropi stranke levice skoro da ne postoje. Zašto je to tako?

Tamaš: Zbog komunističke prošlosti i komunističke partije iz tog perioda. Komunističko nasleđe je drugačije u različitim zemljama, jer su te stranke u nekim državama bile deo establišmenta i u dvadesetim godinama prošlog veka.

Stranke levice u zapadnoj Evropi imaju drugačiji odnos prema komunizmu nego države kojima je komunistički režim posle Drugog svetskog rata doneo staljinizam.
Naravno, i javno mnjenje se menja. Niste mogli imati Subversive festival u Zagrebu pre sedam godina, ili u Bukureštu na primer.

Levičarski pokreti danas nisu napravljeni na temeljima starih komunističkih režima. Kao disident mogu da kažem da današnja levica nema ništa sa režimom pre promena 1989. godine.

Ljudi nisu zavedeni nacionalizmom, rasizmom i drugim antidemokratskim vulgarnim opresivnim ponašanjima u politici, ljudima je toga dosta. Pogledajte na primer Demokratsku stranku u Srbiji. Nju Zapad smatra proevropskom, sjajnim saveznikom, ali ona se ne razlikuje od Miloševićeve stranke. Tehnički to je ista stvar. Nemaju tu velikosrpsku, nacionalističku politiku, ali takođe nisu zapaljivi ni romantični kao prava šovinistička partija, tako da će ljudima na kraju dosaditi. Takva stranka, da bi održala dinamiku, mora da mobiliše ljude na način da pravi skandale ili neće ostati na vlasti. Mafijaške vlade moraju da budu kao muzika, da budu zabavne, inače ne traju.

Kino Internazionale (1906) – drugo kino u Hrvatskoj

“Ali nema zavaravanja: kada izdaleka vidite električnu svjetiljku koja probija gusti mrak ulice, kad čujete škripući glas fonografa što vam neugodno ranjava bubnjiće, ili onaj ne manje neugodan glas dječaka (vratara) koji hvali veličanstvenost predstave i umiruje nestrpljenje drugih s jednim veoma lažljivim: ‘Počinje odmah!’, onda možete biti sigurni da je tu kinematograf.”¹ Prijelaz od putujućih, preko polustalnih (povremeno putujućih) na stalne gradske kinematografe, nije uvijek moguće sa sigurnošću utvrditi, razlučiti granicu između ondašnjih polustalnih i stalnih kinematografa kada se putujući kinematografi nailazeći na dobar prijem u pojedinim gradovima zadržavaju u njima nekoliko mjeseci, ponekad i više od godinu dana ili pak trajno, postajući tako stalna gradska kina koja neprestano mijenjaju filmski program pred stalnim gledateljstvom (dok su ranije mijenjali gledateljstvo sa stalnim programom filmova). U Puli takvih dvojbi nije bilo osim uvjetno s putujućim kinematografom Théâtre Pathe Frères iz Pariza (“međunarodnim filmskim imperijem”, samo u Americi distribuirao je i snimao više filmova od svih američkih kompanija zajedno) koji se tri godine pojavljivao, u ne pretjerano dugim terminima, u Politeami Ciscuttiju, ali nije se uspio stalno, na dulje vrijeme, nastaniti u kazalištu i zadobit epitet stalnoga kinematografa, tek natruhe polustalnog.

Vlasnik prodavaonice mješovite robe (drogerije) u Ulici Sergijevaca (Via Sergia 49) Ivan Tominc (Giuseppe Tominz)², Tršćanin koji je 1902. godine doselio u Pulu,³ šireći svoju djelatnost (i potencijalnu zaradu) na živuće sličice, dao je sagraditi specijalnu dvoranu jedine namjene: projiciranju filmskih programa. U središtu grada pokraj tek izgrađene secesijske tržnice (Središnja tržnica, Zentral-Markthalle, Mercato Centrale, svečano je otvorena 1. travnja 1903.), ondašnjega građevinskog čuda željezne konstrukcije i stakla, niklo je posebno improvizirana nastamba (negdje na početku današnje Fontičke ulice), paviljon za projiciranje filmova.

Prvi stalni pulski kinematograf (naveliko najavljivan i reklamiran već 30. i 31. svibnja i 1. lipnja⁴), Električno kino Internazionale (Bioscopio elettrico Internazionale) svečano je otvoreno i počelo s redovitim prikazivanjem filmova 3. lipnja 1906. “Danas u 6 sati navečer otvaranje veličanstvenog Elektro-kina Internazionalne, u Bezimenoj uličici nadomak tržnice, na Verdijevom trgu, kazalište sa senzacionalnim prikazivanjem savršenih živih slika… Tri velike predstave dnevno: radnim danom u 7, 8 i 9 sati navečer, nedjeljom i praznikom od 6 sati navečer.”⁵

Sutradan ga je Giornaletto već prozvao prema vlasniku kino Tominz (Cinematografo Tominz): “Sinoć je otvoren novi kinematograf gospodina Tominza pored Priorova kioska. Posjeta je bila mnogobrojna. Izvijestiti ćemo vas još.”⁶ “Posjetili smo paviljon koji je sagradio gospodin Tominz za električni kinematograf (ulaz kod kioska Priora). Moramo naglasiti, paviljon je vrlo lijepo uređen, a dobro projiciranim slikama brojni gledatelji plješću, što filmovi i zaslužuju. Za vrijeme i u stankama prikazivanja sviraju glazbenici gradskog orkestra.”⁷ Puležani su ga kratko nazivali kino Internazionale (cinema ili cine Internazionale), dakle ne Internacional, kao što se prečesto pogrešno navodi (u svim tekstovima koji spominju prvo kino u Puli), niti International.⁸ Premda je Tomincu ubrzo dojadila (već krajem kolovoza prestaje s redovitim prikazivanjem filmova i počinje s ugošćavanjem putujućih kazališta i varijetea⁹), vjerojatno njemu slabo isplatljiva, kinematografska djelatnost, prikazivanje gibljivih sličica u “Bezimenoj uličici nadomak tržnice” nastavilo se, ali s novim vlasnikom.

Na ne baš veliku sreću postoji zapis svjedoka, sudionika kinematografskih početaka u Puli. “O tome se nešto više može reći zahvaljujući prije svega jednoj privatnoj kronologiji Nina Giorgesija, koji je pažljivo bilježio sve podatke vezane za razvoj kinematografije u svom gradu. Ovaj živahni starac danas živi u Ljubljanskoj ulici br. 12 u Puli, ima 79 godina, ali i dalje, po nekoliko sati dnevno, zna da proboravi u jednoj od soba svoga stana u kojoj se nalaze dragocjeni filmski dokumenti. Prema njegovim podacima, prvi pokretni kinematografi gostovali su u Puli nekoliko godina prije nego što je otvoren prvi stalni kinematograf, no o tome Giorgesi praktički nema dokumenata. Njegova kronika započinje 23. lipnja 1906. godine, kada je u Puli otvorena prva stalna kinematografska dvorana. Bio je to ‘Bioscop International’, smješten pod jednim prilično stabilnim šatorom pod koji je moglo stati stotinjak gledalaca. Šator se nalazio u tadašnjoj ulici Innominita, između sadašnje gradske tržnice i Muzičke škole. Nino Giorgesi je tada i dobio svoje stalno namještenje koje se sastojalo u tome da dijeli plakate sa sadržajem filmova i uopće da privuče publiku u kino. To se radno mjesto zvalo imbonitore. Prvi film koji je prikazan zvao se ‘Kralj od Španije’. Bila je to spektakularna i za ono vrijeme neviđena filmska gala-predstava, a s druge strane – otvorenje prvog kina predstavljalo je značajan kulturni i društveni događaj. Samo dan kasnije, 24. lipnja 1906. godine u kronici Nina Giorgesija navodi se da je otvoren i drugi kinematograf Edison, na mjestu gdje se danas nalazi robna kuća na Trgu bratstva i jedinstva.”¹⁰

Ne možemo se i ne smijemo pouzdati u Giorgesijeva “pažljivo bilježena” sjećanja (još manje vjerovati autoru citirana teksta koji tako olako podastire toliko neprovjerenih podataka), počevši od pogrešno zabilježenog imena prvoga stalnog kina u Puli, zatim datuma (oba pogrešna) otvorenja obaju kina, šatora kina Inernazionale (u novinama se spominje paviljon, baracca, vjerojatno Ninova zamjena za neki od prijašnjih putujućih kinematografa u šatoru) koji prema “programu slika” iz Polaer Morgneblatt, 3. lipnja 1906., nema ni traga spektaklu “Kralja od Španije” (vjerojatno je riječ o kasnije prikazanom filmu “Vjenčanje španjolskog kralja i atentat”, ufilmljenim stvarnim događajem, 31. svibnja 1906., kada je kraljevski par, Alfonso XIII. i škotska kraljevna Victoria Eugenie, po povratku s vjenčanja, zamalo izbjegao pogubni ishod atentata katalonskoga anarhista Matea Morrala Roca, čija je bomba u buketu cvijeća bačena na kraljevsku kočiju usmrtila 23 prolaznika i sudionika kraljevske povorke u Madridu), do ponovno pogrešnog naziva drugog kinematografa (Edison je treće stalno kino u Puli). No, još ćemo susresti nepouzdana kinoizvikača, imbonitora, Nina Giorgesija i njegov neozbiljni kinematografski dnevnik, dugo vremena jedinoga izvora (pogrešnih) podataka početaka kinoprikazivačke djelatnosti u Puli.

Prešućena Pula

Prema dosada poznatim relevantnim izvorima, Pula je drugi grad u Hrvatskoj sa stalnim kinom, a vrlo brzo otvoren je i treći stalni kinematograf na prostoru današnje Hrvatske. Nešto ranije, sedam tjedana prije pulskoga kina Internazionale, 13. travnja 1906., otvoren je prvi stalni hrvatski kinematograf u Rijeci, Salone Edison u prizemlju kuće Adamić na Fiumari 2 (danas Fiumara 14)¹¹, a Zagreb s Pathé bioskopom (električnim kazalištem, kako u najavi stoji), kasnije preimenovanim u kino Union, u Gajevoj 1, to čini tek u studenome (nepoznata datuma) iste godine.

No, jedina povijest kinematografije u Hrvata, već spomenuta “101 godina filma u Hrvatskoj: 1896.-1997.”¹² purgerski bilježi: “Iste godine kad i Zagreb (1906.) dobivaju svoj prvi kino Pula i Rijeka; Split, Zadar, Sušak 1907., dakle svega godinu dana kasnije, a Dubrovnik 1908. godine.”¹³ Ponovno je Ivo Škrabalo zaslijepljen Zagrebom (opet epski opisi otvorenja prvog zagrebačkog kina), slučajno zapostavlja i zanemaruje, namjerno ili nenamjerno svejedno, izostavlja pravi redoslijed pojavljivanja stalnih kinematografa u Hrvatskoj, blago rečeno zaboravlja zapisati datume Rijeke i Pule (a vrela su mu na stolu prema nabrojenim izvorima u bibliografiji) gdje su do tada (dakle, studeni 1906.) već otvorena tri stalna kinematografa, prvo u Rijeci (Salone Edison) i potom dva u Puli (kino Internazionale i kino Excelsior), samo kako bi Zagreb iskočio u prvi plan.

“Uostalom, ubrzo će dvorana promijeniti ime u Union, da bi pod njim ušla u povijest kao jedan od prvih stalnih kinematografa ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, nego i na cjelokupnom prostoru buduće jugoslavenske državne tvorevine.”¹⁴ Uistinu su neshvatljiva Škrabalova prešućivanja (ili preciznije: zanemarivanja, izostavljanja) povijesnih podataka koja su potom, da stvar bude još gora, kao vjerodostojna ušla i još uvijek ulaze u enciklopedije (primjerice: “Prve projekcije većinom se izvode u prostorijama s drugom namjenom, a prvi stalni kinematograf otvara se 1906. u Zagrebu; slijede dvorane u Puli (iste godine), te 1907. i u Dubrovniku, Splitu, Sušaku, Rijeci i Zadru, pa se sredina prvog desetljeća smatra razdobljem početka kinofikacije Hrvatske.”¹⁵, ili: “prva stalna dvorana otvorena je 1906. u Zagrebu, a zatim iste godine u Puli, pa 1907. u Dubrovniku, Splitu, Rijeci, na Sušaku i u Zadru”¹⁶) i knjige (primjerice: “Prvi stalni kinematograf otvoren je u Pittsburgu 1905., u Zagrebu samo s jednom godinom, a u Splitu, Zadru, Sušaku i Rijeci – s dvije godine zakašnjenja.”¹⁷ ili: “Prvo stalno kino u Hrvatskoj, Pathé bioskop (‘električno kazalište’), otvoreno je u studenome 1906 u Gajevoj ulici br. 1 u Zagrebu, godinu dana prije uvođenja električne struje u cijelom gradu; iste godine otvorena su stalna kina i u Puli te Rijeci, a iduće godine i u drugim gradovima pa se kratka dominacija putujućih komercijalnih prikazivača filmova približila svome kraju.”¹⁸).

Valja jasno istaknuti, samo su Rijeka i Pula prednjačile u kinematoprikazivačkoj djelatnosti u stalnim kinematografima prvoga desetljeća dvadesetoga stoljeća u današnjoj Hrvatskoj. “Početkom stoljeća Rijeka je, zahvaljujući svom posebnom političkom položaju i strateškom značaju sve većeg tranzitno-lučkog grada, otvorena svim novinama koje dolaze iz razvijenog svijeta. Pogodni uvjeti, naročito porezne i carinske olakšice za sve koji ulažu u razvoj grada i njegove privrede, dovode do koncentracije kapitala i intenzivnog doseljavanja stanovništva (uglavnom dobro stojećeg) iz svih krajeva Europe, koje sa sobom donosi i svoje navike. Godine 1900. Rijeka ima oko 40.000 stanovnika, da bi 1910. (zajedno sa Sušakom) dosegla oko 55.000. Solidno situirano riječko građanstvo kao i brojni prolazni gosti luke – mornari i putnici omogućili su stvaranje nadgradnje u vidu bogatog kulturnog i zabavnog života grada, ostvareno kroz brojne objekte ove namijene. Kapital uložen u kazalište, varijete i kinematograf vrlo se brzo isplatio, stoga su investitori bili sve brojniji. Prvi stalni kinematograf otvoren u Rijeci u travnju 1906. Salone Edison ujedno je i prvi na teritoriju današnje Hrvatske. Nešto kasnije iste godine otvorit će se kinematografi u Puli (Internazionale, Edison) i Zagrebu (Union), a 1907. u Zadru (Radium), Splitu (Karaman), Dubrovniku.”¹⁹ Gotovo jednake, vrlo slične ili još uznesenije sadržajne retke ovdje zapisane za Rijeku mogu se pripisati i Puli, uz jednu ispravku: drugi stalni kinematograf u Puli nije Edison (on je treći po redu), već kino Excelsior.

Kino Excelsior (1906-1908)

Drugi stalni kinematograf u Puli, i treći u današnjoj Hrvatskoj, kino Excelsior (ponekad zvan i Salon Excelsior) otvoreno je 23. rujna 1906. u sali pored Slavoluka Sergijevaca, Zlatnih vrata (danas potalijančena naziva, Portarata), onoj istoj sali u kojoj je gostovao nekoliko mjeseci ranije (od 25. travnja do 31. svibnja) putujući kinematograf Edison pa kasnije, za ljetnih mjeseci kinematograf, istog naziva, Excelsior²⁰. “U ovom kinematografu sinoć je prikazan prekrasan novi program…, a za koji dan bit će otvorena i posebna čekaonica za posjetitelje ovoga kina.”²¹ Vlasnik kina je, kako bilježe pulski dnevnici, gospodin Covini (spomenuto gostovanje u Politeami) o kome se malo toga zna (čak ni ime), ili možda gospodin slična prezimena Oreste Corvini, za koga talijanski povjesničar filma Aldo Bernardini napominje da je iz Pule.²² Kino Excelsior, iako recentna repertoara s kvalitetnim, suvremenim projektorima i projekcijama koje prati živa klavirska pratnja, a utorkom i mali sastav orkestra Carsko-kraljevske mornarice, te promociju prvoga onodobno ozvučenog filma od 25. travnja do 16. lipnja 1908. (sinkroni uređaj prikaza filma i glazbe s gramofonskih ploča, većinom, Puljanima omiljenih, operetnih i opernih arija ili popularnih skladbi, belcanta)²³, već 22. listopada 1908. mijenja naziv u kino Minerva, kada ga od otkupljuje puljski ugostitelj Karlo Matelić (Matelich)…

“Uspoređujući s drugim gradovima, nailazimo na zapanjujuće podatke: u Rijeci je do kraja 1911. otvoreno čak devet kinematografa, a u znatno većem Zagrebu svega dva (Union i Kinematograf ćirilo-metodskih zidara, otvoren 1907.). Zanimljiv je, također, primjer Pule u kojoj su do 1912. otvorena četiri kinematografa (Internazionale, Excelsior, Internazionale (novi), Edison).”²⁴ Istine radi, te 1911. godine u Puli djeluju samo tri kinematografa: Minerva, Edison i Leopold, dok ih je ukupno bilo, do navedene 1911., otvoreno sedam od kojih su tri promijenila prijašnje nazive (novi vlasnici, nova imena) i jedan se ugasio, prvi puljski stalni kinematograf Internazionale u paviljonu na tržnici, kasniji Edison, a u dobrano kinoficiranoj Rijeci tada su: Salone Edison, kino Sušak, Kinematografička dvorana Elektra, Cinematografo Progresso, Cinematografo Olimpo, Nuovo cinema Plasse, Cinematografo Centrale, Cinema-teatar Argentina i Grande cinematografo Parigi koji već 1910. pokreće, svaka tri-četiri dana, vlastito glasilo Cinema giornale di Parigi (uređivao ih je Camilo Fiorello, tiskao Emidio Mohovich), što je prva zabilježena filmska revija (kino-novine) tiskana u Hrvatskoj. “Novine su tiskane na dva lista (42 cm) bez oznake godišta, bez paginacije i bez slika. Sadržaj je bio ujednačen, te je u svim sačuvanim primjercima na prvoj stranici najava novog filma, na drugoj stranici pripovijetka (ili filmska novela u nastavcima), poneka pjesma i humor, a na trećoj i četvrtoj stranici objavljivane su reklame i oglasi riječkih gospodarstvenika.”²⁵

1 “I cinematografi”, Il Dalmata, 28. prosinca 1907., u: Duško Kečkemet: “Počeci kinematografije i filma u Dalmaciji (1897-1918)”, n. dj., str. 110.

2 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma…”, n. dj., str. 222.

3 Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, n. dj., str. 81.

4 Polaer Morgneblatt, 30., 31. svbnja i 1. lipnja 1906., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 39.

5 Polaer Morgneblatt, 3. lipnja 1906., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 39.

6 “Cinematografo Tominz”, Il giornaletto di Pola, 4. lipnja 1906.

7 “Cinematografo Tominz”, Il giornaletto di Pola, 5. lipnja 1906.

8 Dejan Kosanović u “Kinematografskim delatnostima u Puli…” ne zapisuje izvorno ime kina već samo srpsku (fonetsku) inačicu za cinema Internazionale – kinematograf (ili bioskop) Internacional, koji se još ranije pojavljuje i u napisu Marijana Grakalića: “Pula: od ‘Internacionala’ do Festivala jugoslavenskog filma”, Filmska kultura, br. 46-47, Epoha, Zagreb 1965., str. 179-183, a Albin Čehić pak u “Nino Giorgesi: filmski kroničar Pule”, Filmska kultura, br. 72, Epoha, Zagreb 1970., str. 77-79, potpuno pogrešno citira i interpretira varljiva sjećanja Nina Giorgesija i zapisuje ga kao “Bioscop International”. Naravno, i u “Istarskoj enciklopediji” pod jedinicom “Kinematografija” (str. 387) autorskoga dvojca Mate Ćurića i Giuseppe Orbanicha (talijanizirani Orbanić nije se dosjetio da Puležani ne bi baš tako zapisali ime kina), koji su, ne provjeravajući izvore (ne pada im napamet), doslovce prepisali Kosanovića, piše netočno, Internacional.

9 “Teatro delle Follie (già Cinematografo)”, Il giornaletto di Pola, 9. rujna 1906.

10 Albin Čehić: “Nino Giorgesi: filmski kroničar Pule”, Filmska kultura, br. 72, Epoha, Zagreb 1970., str. 77-78.

11 Nana Palinić: “O povijesti riječkih kinematografa – prvi stalni kinematografi: Salone Edison, Elektra, Progresso”, Dometi, br. 7-12, Matica hrvatska – Rijeka, Rijeka 1997., str. 97-110.

12 Proširena, nadopunjena i izmijenjena verzija prethodne samoupravnom socijalizmu nepodobne knjige, Ivo Škrabalo: “Između publike i države: povijest hrvatske kinematografije 1896-1980”, Znanje, Zagreb 1984.

13 Ivo Škrabalo: “101 godina filma u Hrvatskoj 1896-1997…”, n. dj., str. 32.

14 Ivo Škrabalo: “101 godina filma u Hrvatskoj 1896-1997…”, n. dj., str. 26.

15 Ante Peterlić: “Jugoslavija, Hrvatska”, u: Ante Peterlić (gl. ur.): “Filmska enciklopedija”, sv. 1 (A-K), n. dj., str. 633.

16 “Hrvati, film”, u August Kovačec (gl. ur.): “Hrvatska enciklopedija”, sv. 4 (Fr-Ht), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2002., str. 701.

17 Laura Šakaja: “Kultura i prostor: prostorna organizacija kulturnih djelatnosti u Hrvatskoj”, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1999., str. 96.

18 Nikica Gilić: “Filmski medij”, u: Zrinjka Peruško (ur.): “Uvod u medije”, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb 2011., str. 92.

19 Nana Palinić: “O povijesti riječkih kinematografa – prvi stalni kinematografi…”, n. dj., str. 98.

20 “Cinematografo Excelsior”, Il giornaletto di Pola, 16. srpnja 1906.

21 “Cinematografo Excelsior”, Il giornaletto di Pola, 23. rujna 1906.

22 Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 42.

23 Polaer Tagblatt, 6., 10. 15. svibnja 1908., u: Dejan Kosanović: “Kinematografske delatnosti u Puli…”, n. dj., str. 50.

24 Nana Palinić: “O povijesti riječkih kinematografa – prvi stalni kinematografi…”, n. dj., str. 98.

25 Vjekoslav Majcen: “Hrvatski filmski tisak do 1945. godine”, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Zagreb 1998., str. 58.

Moja mlada susjeda sa donjeg kata pjeva. Njena mi je majka rekla da bi joj kći htjela biti estradna pjevačica. Zato skoro svake večeri, kad se ja poslije uobičajenog dnevnog meteža i buke latim knjige da u smirenosti i tišini provedem ostatak dana, ona počinje pjesmu. Ne bi mi to smetalo kad bi ona znala pjevati, ili barem kad bi imala lijep glas. Ali umjesto skladne pjesme čujem nešto što me navodi na zlobnu pomisao da je sutra, kad je sretnem na stubištu, upitam: “Gospođice, da li je to vas sinoć bolio zub?” Ipak, ona je toliko lijepa i ljupka da se uzdržavam, jer znam da bih je takvim riječima rastužio, možda i učinio nesretnom.

Jednog me je dana gripa oborila u postelju; ležao sam u vrućici. U tom stanju, u kojemu se svi dojmovi i osjeti primaju drukčije nego obično, kad sam kao i drugih večeri čuo pjesmu s donjeg kata, u svijesti su mi, ne znam kako i zašto, sinule riječi Oj more duboko.

Tada sam se sjetio nečega davnog, što sam tijekom života skoro potpuno zaboravio: da sam i ja, kad sam bio u godinama moje mlade susjede, pjevao, i te kako. Ponovno vidim sebe kako stotinama kilometara daleko od mora, pred prozorom koji gleda u tipično beogradsko periferijsko dvorište okruženo kućama mojih susjeda, pjevam iz sveg glasa Oj more duboko, sva moja radosti… Pa nastavljam, priređujući svom komšiluku koncert dalmatinskih pjesama: Jedan mali brodić… Susjed iz kuće pored moje, prolazeći, upućuje mi podsmješljiv pogled. On nema pojma gdje se ja u tom trenutku nalazim. U brodiću. A taj brodić nasrid je kanala. Svuda oko mene hitaju ka obalama talasi koji pod svojim bijelim krestama kao da imaju oči. Prijateljski mi namiguju. To mi je utjeha za sve one podrugljive poglede koji me čekaju kasnije, kad prođem ulicom gdje me je moje pjevanje, po svemu sudeći, već proslavilo. Zato im unaprijed uzvraćam pjesmom u prkosno veselom, najživljem dalmatinskom ritmu: Ćiribiribela, Mare moja…

Nisam mislio na to da su moje pjevanje, a pogotovo moj glas, dostojni podsmijeha. Tek mnogo godina kasnije, kad sam nabavio magnetofon i na njemu snimio, a zatim i čuo svoj glas, zarekao sam se da nikad više neću pjevati. I zastidio se zbog svojih dječačkih koncerata na beogradskoj periferiji.

Ali te večeri kad sam, u vrućici, osluškujući “koncert” djevojke iz susjedstva, istovremeno u sebi čuo tonove skoro zaboravljene pjesme Oj more duboko, pomislio sam da se zbog te svoje pjevačke prošlosti, ma koliko smiješne, ne moram stidjeti. To pjevanje meni je bilo važno, jer se pri njemu, kroz doživljaj dalekog mora, u meni budilo poetsko čulo koje će dati smisao i sadržaj mom budućem životu.

Međutim, to moje dječačko koncertiranje moglo je, kao i kod mnogih ljudi koje znam, biti sasvim drukčije prirode. Moglo je pozivati u bitke a ne u plovidbe; moglo se zanositi stjegovima a ne jedrima.

Ta pomisao navela me je da počnem na drukčiji način slušati glazbene numere kojima je nesuđena estradna diva skoro svake večeri narušavala moj mir. Jer to pjevanje, ma koliko bilo nespretno i smiješno, učinilo mi se sasvim bezazlenim, sasvim miroljubivim, pa sam rekao u sebi:

Pjevaj, mlada susjedo, pjevaj…

Možda će iz tvog duha, iz tvoje duše, iz kojih sad s tolikom uživljenošću izviru ti neskladni tonovi, na svijetlo dana jednom izaći nešto lijepo, što neće nikoga vrijeđati, nikome smetati, nikome bosti oči ni mučiti sluh – nešto što će makar malo obogatiti ovaj naš život?

Stolice kao u teatru, u kaotično izlomljenim redovima, prostor ogroman i gaudijevski negeometričan, čas mi baca na Kolarca, čas na (nikad viđen) Baljšoj teatar. Probijam se između redova i kroz gužvu, sa Stevanom sam Tontićem. Pita me čitam li što dobro u zadnje vrijeme, kažem snokta: Refika Ličinu na jergovic.com! Zemanci, na primjer! Stevan me dobrohotno ispravlja, izgovara zemanci s naglaskom pomaknutim na prvi slog, kao, on zna! Kakogod, kažem, zapis je čudesan, uzmi, eto, samo prvu rečenicu: “Po zalasku sunca, kad se smire ptice na lijeglima i smrknu se bašče i avlije, Šavčani izlaze na oranice i ledine da čekaju krtice.” Rekao bi, jednostavna, možeš po njoj u osnovnoj školi poučavati gramatiku: subjekt, predikat, priloške oznake, sve je tu, sve na svome mjestu. A, ovamo, udara iz nje čista metafizika. Atmosfera gusta od strepnje i jeze.

Čas poslije, u gluho doba, probudim se, ali san se ne izgubi i ne potone, kao inače, u neki ne-svijet gdje počivaju neupamćeni snovi (čekaju li i oni dan uskarsnutija prislavnoga, kako piše na starim bosanskim grobnim pločama?), nego ostane i, evo, potpuno svjež preživi u sutrašnji dan, na suncu.

ivanlovrenovic.com

Dok je pretrčavao raskrnicu na nišanu
uz oštre zvižduke metaka iznad glave,
u dovi koju je šapatom mrmljao
cjenkao se s Bogom
budućim i prošlim žrtvama i podvizima.

U arapskim riječima
što su ih osušena usta izdisala
Bog je bio smješten u budućnosti,
a ovaj svijet stvoren iz ničega
koje je Bog odbacio kada je sebe imenovao.
Znao je: ako je Bog oduvijek Bog,
tada je ovaj svijet oduvijek prije Boga,
izuzev ako je svako Njegovo ime anagram
ostalih 99 imena, pa i onog prije imenovanja…

Značenje ovih riječi se rasprskavalo
od jedne do druge strane ulice.

Bavarski botaničar Otto Sendtner i njegov boravak u Travniku 1847. godine

„Miseca srpnja t. g. dogodi se u Travniku grdan događaj. Niki botanik dojde iz Nimačke iz Monochova [sic!], koji poče po planinam oko Travnika, osobito po Vlašiću, brati različite trave. On govoraše da ga je njeko Društvo učeno botaničko poslalo da iztražuje trave po Bosni. Na Vlašić često je išo i trave brao, zatim složio bi trave nabrane u kartu, sve list pokraj lista, zatim ozgor po njima drugi list, i tako ih pun sanduk složivši, slao bi na Brod. Čuo sam od njega da je na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate. Ima ih, veli, nalik na one u botanici, ali opet ništo osobnog imaju.

Ovi čovik učeni odajući povrh grada travanjskog izpod pećina tražeći trava s momkom, jedan derviš turski onog lita običavaše u pećini stati i s tim kod Turaka dobie ime evlie (svetac), koji bi rečenom dervišu nosili u pećinu jilo. Kad ugleda derviš ovog gospodina, poleti k njemu. Gospodin s momkom bježaše od zla, ali zlo za gospodinom, koga dostigav u čaršii na Lončarici, udari gospodina ni kriva ni dužna njekoliko put nožem velikim i grdno ga izrani. Turci drugi staše smijući se, brez otet čovika i obraniti. Derviš bude zatvoren, ali Turci su vezira mlogi molili da ga pusti. Kad vezir ne htide, psovali su što sveca apsi. Rečeni pako gospodin jedva se izliči i ode natrag, a mislio je i po drugim planinam po Bosni hodati.“

(Jako Baltić: Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni, priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Andrija Zirdum, Sarajevo 1991, str. 146)1

***

U Godišnjaku fra Jake Baltića, bosanskoj franjevačkoj kronici koja je neiscrpno vrelo za povijesna, etnološka, jezikoslovna i druga istraživanja i čije bismo postojanje s obzirom na njezin fatum morali posebno znati vrednovati, čitamo pod godinom 1847. zapis o dolasku „nikog botanika iz Nimačke“ u Travnik koji je namjeravao „po planinam oko Travnika, osobito po Vlašiću, brati različite trave“. Baltić „botaniku“ ne navodi imena, ali spominje da je iz „Monochova“ i da ga je na taj put poslalo „njeko Društvo učeno botaničko“. O rezultatima njegova posla navodi Baltić podatak epskih dimenzija koji je navodno od tog „čovika učenog“ osobno čuo, naime da je on „na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate“.¹

Baltić nije propustio opisati ni sudbinu ovog botaničara čiji je posao po Vlašiću i drugim bosanskim planinama bio naprasno prekinut napadom i ranjavanjem od strane nekog „derviša“ koji je u očima domaćeg muslimanskog svijeta slovio kao „evlija“.

Anonimni „botanik“ bio je Otto Sendtner, profesor na sveučilištu u Münchenu koji je spomenute godine s novčanom potporom i po nalogu Kraljevske bavarske akademije znanosti došao u Bosnu radi skupljanja u prvome redu flore ove u prirodoznantsvenim krugovima tada sasvim nepoznate i neistražene zemlje. Uz to on je prikupljao materijal također iz faune i mineralogije. Svoj tromjesečni boravak u Bosni opisao je, ne navodeći izrijekom svoje autorstvo („Von einem botanischen Reisenden“), u opširnom izvješću i u nastavcima pod naslovom Reise nach Bosnien u časopisu Das Ausland 1948. godine.² Izvješće ima formu putopisa i kronološki prikazuje putovanje od Trsta do Travnika, a odatle po drugim mjestima središnje i sjeverne Bosne.

Putopis je prvotno imao biti stručno, to jest botaničko izvješće, ali su interes, obrazovanje i duhovni vidokrug autora stvorili od njega panoramu koja, poput Baltićeva Godišnjaka, nudi obilje materijala ne samo iz autorove primarne struke nego i iz područja izvan nje. Osim toga on je svoj putopis shvatio i kao neku vrstu vademekuma drugim putnicima, posebno onima s interesima sličnim njegovim, kako bi im olakšao buduća putovanja u Bosnu i upozorio na poteškoće s kojima mogu računati, te savjetovao kako se ophoditi sa stanovnicima i vlastima. Najvažniji savjet bio je da stranci ponašanjem i odijevanjem trebaju biti što manje upadni. I on je sâm odmah nakon dolaska u Travnik nabavio sebi odjeću koja ga barem na prvi pogled ne bi odavala kao stranca.

Otto Sendtner (1813–1859)

Otto Sendtner rodio se 1813. godine u Münchenu gdje je započeo i završio školovanje. Studij botanike i mineralogije bio je logičan slijed njegova zanimanja za prirodu koje je očitovao od rane mladosti. Materijalne nedaće nakon očeve smrti prisilile su ga na promjenu studija i upis na studij medicine koji je obećavao brzo zaposlenje. Međutim, to nije bio njegov poziv pa se, nakon kratkotrajnog studija šumarstva, ponovno vratio botanici koja „jest i ostaje moja struka i moj studij, sve dok sam živ.“

Zvanje botaničara odvelo ga je u Berlin i Šleziju, a terenska istraživanja u Tirol i Sudetsko gorje. U zimu 1839/40. vratio se u München kada je zbog majčine smrti morao preuzeti brigu za mlađu braću i sestre. Poznanstvo s konzervatorom Botaničkog vrta u Münchenu Karlom Friedrichom von Martiusom (1794–1868) omogućilo mu je postati suradnikom ovog znamenitog botaničara. U zimskom semestru 1840/41. bio je promoviran u doktora prirodoslovnih znanosti. Nakon toga dobio je mjesto kao botanički konzervator u Eichstättu, a istovremeno i poziv od gradonačelnika Trsta i botaničara Muciusa J. Tommasinija (1794–1879) da na njegov trošak poduzme istraživačko putovanje po Istri i austrijskom primorju. Za ovu zadaću preporučio ga je sâm Martius kojemu se Sendtner koncem 1843. ponovno vratio kao suradnik.

Poznanstvo s Tommasinijem i iskustva stečena za vrijeme boravka u Istri i na jadranskom primorju potakli su Sendtnera da se u proljeće 1847. godine odvaži na botaničko putovanje u Bosnu za koje je od Kraljevske bavarske akademije znanosti dobio 500 guldena. Ova stipendija obvezivala ga je da od svih skupljenih biljaka po jedan primjerak ustupi Bavarskoj državnoj botaničkoj zbirci. On sam pobrinuo se da, uz odgovarajuću nadoknadu, i nekim drugim ustanovama stavi na raspolaganje primjerke iz svoje bosanske zbirke.³

Nakon povratka iz Bosne Sendtner se 1848. god. habilitirao s temom o mahovinama u Dalmaciji. Uslijedilo je imenovanje privatnim docentom na sveučilištu u Münchenu, a malo zatim i stalno namještenje kao adjunkt na Botaničkom konzervatoriju u Münchenu. Godine 1854. imenovan je vanrednim, a 1857. redovitim profesorom botanike na sveučilištu u Münchenu i konzervatorom Državnog herbarija. Međutim, već i ranije zamjetljivi znakovi nervnog oboljenja postali su toliko teški da je morao biti upućen na liječenje. Umro je u sanatoriju u Erlangenu 21. travnja 1859. Iza njega je ostala udovica s četvero djece, od kojih je najmlađemu bilo samo četiri mjeseca. Svoju čvrstu namjeru otići ponovno u Bosnu i nastaviti tamo započeta istraživanja nije mogao više ostvariti.⁴

Travničke teme

Da je Sendtner za središte i polazište svojih istraživanja izabrao Travnik, a ne Sarajevo ili neko drugo mjesto, bila je čisto pragmatična odluka: Travnik je bio sjedište Bosanskog pašaluka; osim toga istraživački pothvat opsega kako ga je on prvotno zamislio mogao je u ono vrijeme biti ostvaren jedino s dopuštenjem i potrebitim potvrdama ejaletske središnje vlasti. Zahvaljujući utjecajnim preporukama Sendtner je ove dobio prigodom osobne audijencije kod vezira, pri čemu je dopuštenje za prirodoslovna istraživanja uključivalo u onim okolnostima za stranca uistinu privilegirani položaj, to jest da se smije „udaljavati od [glavnih] putova i penjati po brdima“ [A 214; usp. A 774, A 795]. Naime, upravo ova za botaničara tako važna praksa nailazila je u Bosni često na prijeteće podozrenje kako mjesnog činovništva tako i običnog stanovništva; na koncu ona će Sendtnera umalo stajati i života.

Sendtner je u Travnik stigao 12. travnja, dakle točno nakon 22 dana putovanja iz Trsta odakle je krenuo 20. ožujka. Put ga je vodio preko Splita, Klisa, Sinja, Bijelog brijega, Prologa, Livna, Šuice, Kupresa, Prusca, Uskoplja. Kako je zima godine 1847. nešto duže trajala, to je on zaključio da bi botaniziranje po planinama u takvim vremenskim uvjetima bilo vrlo otežano; stoga se odlučio odmah nakon dobivanja buruntije krenuti u Posavinu, a da Vlašić i okolna brda ostavi za kasnije mjesece. Preko Zenice, Vranduka i Žepča pošao je niz dolinu Bosne u Bosansku Posavinu, kod Broda prešao i na austrijsku stranu, zatim se preko Tuzle i Zavidovića ponovno vratio u Travnik. (Jedno kasnije putovanje odvelo ga je u Kraljevu Sutjesku, Borovicu, Vareš, Sarajevo i Fojnicu.)

U ovom prilogu bit će govora samo o onome dijelu Sendtnerova djela i putopisa koji se odnose na Travnik i travničku okolinu, s time što se neće tematizirati onaj strogo stručni, botanički aspekt koji zahtijeva posebnu obradu i za to područje kompetentnog autora. Također referat se neće baviti ni folklorističkim i etnološkim temama kojih se Sendtner doduše dotiče u svezi sa svojim boravkom u Travniku, ali koje nisu specifično travničke⁵, ili kada iznosi svoja zapažanja i reminiscencije o političkom stanju u zemlji⁶.

Prilog će se usredotočiti na tematske sljedeće blokove:

1. prirodna obilježja travničkog kraja,

2. grad Travnik, njegovi objekti i lokaliteti u neposrednoj blizini,

3. vezirov konak i ceremonijal za vrijeme audijencije,

4. travničko stanovništo i pojedine istaknute osobe,

5. Dolac i Guča Gora kao franjevačka sjedišta.

Razumljivo je da ovaj prilog ne može iscrpsti svu materiju vezanu za spomenute teme; on, osim sumarnog pregleda, želi pobuditi interes povjesničara Travnika i travničkog kraja da ovaj zanemareni putopis barem u odsjecima objave u prijevodu i primjereno vrednuju.⁷

1. Raskoš i barbarstvo – prirodne ljepote Travnika i okoline

Logično je da je Sendtnerovo oko zapazilo prije svega prirodu kraja u kome se trebao odvijati glavni dio njegova posla. Već pri prvom dodiru s Travnikom zabilježio je: „Priroda travničke okoline nadmašila je sve moje predodžbe koje sam imao o ovome gradu. Divnijeg položaja teško se može i zamisliti.“ [A 213]

Sendtner je u Travnik stigao sredinom travnja, dakle u godišnje doba koje je gradu davalo posebnu boju i čar, premda je proljeće te godine zbog neobično stroge zime i velikih snjegova znatno kasnilo: „U proljetnom vremenu grad je imao nečeg prijatnog, čemu su posebno ugodno doprinosile grupe drveća koje je bilo zasađeno između kuća, a posebno po obroncima.“ [A 213] Pogled s visine na šumom obrasle obronke Vlašića potakao ga je na gotovo lirski opis: „Neka melankolična ozbiljnost vlada nad ovim dolinama koje nastanjuju mnogobrojni vukovi i rjeđe medvjedi, dok na stjenovitim padinama orlovi i jastrebovi, od kojih ovdje sve vrvi, čuvaju svoja nedodirljiva gnijezda.“ [A 581]

Još prije nego je počeo s botaniziranjem Sendtner je imao dojam da je ovdje na pravome mjestu: „S istinskim ushićenjem zastajalo je moje botaničarsko oko na ovim još snijegom pokrivenim uzvisinama, vjerojatnim nalazištima rijetkog bilja.“ [A 213] Bilanca njegova posla pokazat će da ova očekivanja nisu bila nestvarna. Raznolikost vlašićkog raslinja opravdavali su u potpunosti njegov dolazak u Travnik, što je on precizno dokumentirao prema pravilima svoje struke. Ti su rezultati provjerljivi i oni nikako i nipošto ne potvrđuju epski hipertrofirani zapis fra Jake Baltića: „Čuo sam od njega da je na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate. Ima ih, veli, nalik na one u botanici, ali opet ništo osobnog imaju.“⁸

Boraveći tjedan dana sa stočarima i lovcima na Vlašiću Sendtner je mogao izbliza promatrati život ovih ljudi i način njihova života, te u tom sklopu nije mogao zaobići ni travnički sir čije spravljanje on opet promatra botaničarskim očima: „Spravljanje sira ovdje se ne razlikuje od onog na Julijskim Alpama, jedino je njegova kakvoća utoliko drukčija što je on ovdje manje mastan i pikantan.“ [A 775] A manjak pikantnosti tog sira i nekog posebnog ukusa kiselice ovdje on tumači činjenicom da flori na vlašićkim visinama, premda bogata alpskim biljkama, nedostaju mirisi inače karakteristični za alpske predjele. Čak i biljka koju navodi pod njezinim latinskim imenom Nigritella Angustifolia⁹ i koja mu je po svome ugodnom mirisu poznata s brda iz Hrvatske ovdje navodno nije imala nikakva mirisa. Jedino je Jurinea Mollis imala intenzivni miris mošusa („koju zbog toga Slaveni nazivaju muškarac“).¹⁰ [A 778]

Sedntner je skroz naskroz bio čovjek prirode. Za sebe kaže da mu pješačenje nije predstavljalo nikakve poteškoće, a kao botaničar bio je i profesionalno primoran ići najmanje ravnim putevima i stazama. Dijeleći s pastirima na Vlašiću i hranu i ležaj zapisao je da mu je „ovaj boravak nudio više ugodnosti nego svratište prve klase“. [A 779]

Ni dva mjeseca nakon prvog proljetnog susreta s Travnikom njegov doživljaj nije bio drukčiji; promatrajući grad s jednog od obronaka koji su mu nudili botaničko obilje zapisao je: „Grad i ponad njega slikoviti Vlašić ne doimlju se ni s jedne strane bolje nego s ovog mjesta, posebno pri divnom svjetlu ljetne večeri. Uopće ove večeri su nudile raskoš boja i time dražestima prebogate prirode davale savršenstvo kakvo se može usuditi dočarati samo najsmionija fantazija nekog slikara.“ Ovaj bukolički prizor upotpunjavale su grupe ljudi koji su nešto slavili i razigrana djeca koja su se zabavljala: „gdje su inače ratoborne igre tvorile isključivu zabavu sada se plesalo i to na jedan vrlo dražestan način, dječaci i djevojčice zajedno, pri čemu su posebno curice djelovale uistinu graciozno. Nešto kasnije krijesnice su oblijetale ove vesele grupe“. [A 787]

Međutim, Sendtnerovo oduševljenje za prirodu, njezinu floru i faunu, upravo ga je prisiljavalo da ukaže na bezobzirni postupak ljudi prema ovoj ljepoti. Njegov ekološki senzibilitet očitava se i drugdje, na primjer iz primjedbi na postupak Bosanaca kod „trasiranja“ puteva, pri čemu se neracionalno uništava obradivo zemljište. Vatrom uništena vlašićka borova šuma oko jednog izvora koji on bilježi imenom „Mali Sandich“ (Mali Sandić) pobudila je u njemu tmurne misli o pogubnim posljedicama takvih devastacija koje „svojim daljnim širenjem i bezočnim uništavanjem najvažnijih prirodnih produkata ne samo da zemlji otimlju jedan za njezinu budućnost veliki izvor bogatstva nego će i krajnje štetno utjecati na njezine klimatske okolnosti“. [A 581]

Spuštajući se s obronaka Vlašića prema dolini Lašve mogao je vidjeti kako to uništavanje počinje: Cigani koji su na jednome mjestu logorovali jednostavno su zapalili drvo i ostavili da gori: „pa iako nisu odabrali ovo mjesto ni iz kakvih drugih razloga nego da sebe i vatru zaštite od moguće kiše, to im se ipak tu barbarsku lakomislenost mora staviti na teret zbog mogućih posljedica požara koji se dalje širi i čijoj opasnosti oni taj kraj izručuju“. [A 582] Gledajući s jednog vlašićkog visa u pravcu Zeca i Vranice, „rudama bogatih“ planina i „cilju mojih budućih putovanja“, te na šume, plodno tlo i polja, a na drugoj strani istovremeno imajući pred očima „barbarska devastiranja“, sve ga je to ispunilo i nadama i brigama koje se – „i jedne i druge tiču budućnosti Bosne“. [A 781]

Sendtnerova zapažanja podsjećaju na jedan istraživački deziderat, to jest kritičku obradu stranih svjedočanstava o Bosni i Hercegovini upravo s gledišta opisa prirode i njezine (zlo)uporabe. A u aktualnost gornjih kritičkih opaski iz sredine 19. stoljeća ne treba nikoga dobronamjernog posebno uvjeravati. Sendtner je ovo pisao prije 160 godina. Današnji travnički i bosanski ekolozi i uopće ljudi kojima je stalo do zdrava i čitava okoliša znat će ovu povijesnu reminiscenciju vrednovati i iz nje povući odgovarajuće zaključke.¹¹

2. Travnik – topografija vezirskog grada

Sendtneru imamo zahvaliti ne samo opise flore i faune Travnika i drugih mjesta koja je posjetio nego i mnoga geografska i topografska zapažanja.¹² Što se tiče samog Travnika ovdje ćemo sumarno navesti podatke kako ih on bilježi, sugerirajući zainteresiranim poznavateljima lokalnih datosti da iste detaljno prouče, usporede s drugim raspoloživim tekstualnim i likovnim izvorima i tako rekonstruiraju i upotpune povijesnu topografiju ovoga mjesta koje je, prema Sendtnerovoj procjeni, u vrijeme njegova boravka imalo „više od 700, a manje od 1000 kuća“. [A 218]

Arhitektonsko, društveno i trgovačko središte Travnika tvorila je čaršija. Ona na Sendtnera nije ostavila posebnog dojma. [A 218] Njemu se učinilo vrijednim zabilježiti da se u čaršijskim radnjama nudila zajedno najrazličitija roba: živežne namirnice, duhan, tkanine i da radnje nisu kao u većim gradovima bile grupirane po cehovima nego da je ovdje radnja obućara stajala pokraj one krojača, ova opet pokraj one puškara itd. (Za povjesničare privrednog života u Travniku ovaj podatak sigurno neće biti novost, jer i drugi strani putopisci iz prve polovine 19. stoljeća ne ističu posebno privredni život Travnika i ne vide u njemu perspektivnost, a ako mu već pridaju neku važnost onda samo u svezi s konakom i njegovim potrebama.¹³)

Prvu svoju botaničku ekskurziju na podnožje Vlašića, točnije u Bukovicu, Sendtner je poduzeo 16. travnja; bio je petak i pazarni dan, a ujedno i muslimanski blagdan, pa je on čaršiju doživio u svoj njezinoj šarolikosti i metežu ljudi i stoke. Dva dana kasnije – bila je nedjelja – ustanovio je Sendtner da je gotovo polovina trgovačkih radnji bila zatvorena, što bi trebalo značiti da su veliki dio zanatlija i trgovaca kršćani. A kako je među ovima bio i znatan broj Židova¹⁴ on je zaključio da „muhamedanci ovdje izgleda nisu u stanju mnogo se baviti obrtima“. [A 230]

Još neki detalji iz putopisa upotpunjuju sliku travničke čaršije onako kako ju je Sendtner doživio: na ulicama prosjaci, doduše ne brojni i to uglavnom žene; velik broj Cigana, zatvorenici u okovima kao hamali; poljski kotlovi u kojima se kuha krompir itd.: „Uopće vlada velika živost na ulicama, gdje sve trguje, kreće se i radi ili pak, već prema zanimanju, besposličari.“ [A 234]

Sljedeće travničke lokalitete i objekte Sendtner spominje uzgred ili ih s manje ili više riječi opisuje:

– jednokatnu vojarnu na prilazu gradu;

– vojni špital;

– visokim vrbama obraslu dolinu Lašve čija uzina nije dopuštala više od dva reda kuća s jedne i druge strane; most preko Lašve;

– tri džamije, četiri minareta;

– nekoliko nadgrobnih spomenika usred grada;

– kuće u središtu grada pokrivene šindrom s visokim krovovima i rešetkama na prozorima; među ovima i neke solidnije građe, neke od kamena, a neke i dvokatnice;

– krivudave ulice, dijelom popločane, a dijelom od ćerpiča, „u nebo vapijuće kakvoće“ (Sendtner s time u svezi navodi primjer Kaira gdje čistoću grada nadgleda policija i sugerira da bi to mogao biti uzor i za Travnik: i ovdje bi policija mogla narediti stanovnicima kuća da ulice dovedu koliko-toliko u red);

– hamam (koji Sendtner nije vidio samo izvana nego i posjetio tako da je detaljno mogao opisati ne samo njegov interijer nego i ceremonijal u toj orijentalnoj sauni) [A 222]¹⁵;

– tvrđavu na rubu grada; nalazi se u lošem stanju i kao takva, a i svojim položajem ne bi veziru u slučaju nemira mogla pružiti sigurno utočište; na zidinama utvrde Sendtner je opazio samo dva stara topa, iz čega je zaključio da se s njima i ne misli tako ozbiljno na obranu [A 218]¹⁶.

Izvan samoga grada u bližoj okolini Sendtner spominje sljedeće lokalitete koje nismo u svim slučajevima u stanju identificirati: Bashin-Bunar (Bašbunar), Gucziagora (Guča Gora), Bukovizza (Bukovica), Baklari (Paklarevo), selo Oreshaz (Orašac? Orašje?), Opaljenik (vrh na Vlašiću), Velika ravan na Vlašiću, Pava (Pavo, vrh na Vlašiću), Kraljizza-Voda (Kraljičina voda), Debeshiane (Devećani, izvor na Vlašiću), Mali Sandich (Mali Sandić, izvor na Vlašiću).

3. Vezirov konak i audijencija kod Ćamil-paše

Za nesmetano obavljanje posla („kako bi smio ići gorom i šumom“) Sendtneru nisu mogle poslužiti obične putne isprave ili teskera nego je za to morao pribaviti buruntiju koju mu je mogao ispostaviti samo vezir. Stoga je 17. travnja u pratnji vezirova liječnika dr. Zennara kao tumača Sendtner posjetio konak gdje je bio primljen u audijenciju kod vezira. Vezirovu rezidenciju, ritual audijencije kao i osobu Ćamil-paše opisuje posebno opširno.

Konak je kompleks od više zgrada koje okružuju dvorište (avliju) na čijoj se sredini nalazi bunar. U dvorište se ulazi kroz vrata na kojima bdije straža. Lijevo od vrata strši četverouglasti toranj, desno džamija s munarom. Desno od ulaza su odaje vezirova sina, Hadži Ali Bega, zatim štale. U desnom traktu konaka smješteni su vezirovi službenici, u lijevom pak stanuje ćehaja, vezirov zamjenik. Paša sâm ima svoje odaje u dijelu konaka koji stoji nasuprot ulaznim vratima. Sve su zgrade jednokatnice. Kamene stepenice s drvenom ogradom i stubovima vode izvana u jedno veliko predsoblje koje Sendtner označava kao „čardak“ i navodi njegove dimenzije od 20 koraka dužine i 15 koraka širine čiji je zadnji dio prekriven hasurom od rogozovine. Prije nego se stupi na hasuru izuju se papuče, pri čemu treba dobro zapamtiti mjesto na kojem su ostavljene kako bi ih se kasnije iz mnoštva sličnih lako prepoznalo. U predsoblju stražari više kavaza. Pod je drven; uzduž zidova koji su nekoć bili bijeli, a sada sivi, nalaze se s jastucima obložene i crvenom tkaninom pokrivene klupe. Prisutni u ovoj prostoriji razgovaraju tihim glasom. Desno je ulaz prema odajama u kojima stanuje paša. Kako je ovaj u trenutku kad je Sendter ovamo ušao bio zaokupljen ritualnim pranjem i molitvom, a možda, kako je slutio Sendtner, na ovaj način prakticirao običaj da se gosta uvijek pusti da čeka, dr. Zennaro je uveo Sendtnera u sobu na suprotnoj strani u kojoj čibukdžija čuva guvernerov duhanski pribor koji Sendtner znalački opisuje i ocjenjuje.

Konačno je kavaz uveo gosta u selamluk ili divan, to jest prijemnu sobu. Paša je sjedio prekriženih nogu na divanu. Sendtner ga opisuje kao srednjega rasta, izraz njegova lica bio je orijentalan, imao je oko 50 godina, ali je izgledao mnogo stariji. Na sebi je imao vestu i hlače europskog kroja, te ljubičastoplavi ogrtač (pelisse, tur. kürk = ćurak) obrubljen krznom, na glavi fes. U ruci je imao knjigu u kojoj je prije toga čitao, pored njega ležao je svežanj pisama. Sendtner je na nogama imao crne kožne cipele (Unterschuhe), frak i bijelu vestu. Za vrijeme čitave audijencije fesa nije skidao s glave. Pristupivši veziru prvo mu je desnom rukom dodirnuo rub njegovog ogrtača (Oberkleid), a zatim svoje usne, čelo i prsa. Paša mu je mahnuo i glavom dao znak da sjedne na divan koji je bio nešto niži od pašina. Kada je sjeo paša se glavom naklonio prema njemu na što je Sendtner uzvratio ponovno dodirivanjem usana, čela i prsa. Kako je paša razumio samo turski prevodio je dr. Zennaro. Kurtoazna pitanja bila su, da li je već ranije boravio u Turskoj i kako mu se ovdje sviđa. Naravno da je na ovo zadnje pitanje dobio vrlo laskav odgovor.

Još je laskavija bila Sendtnerova primjedba kako je njegovu želju da posjeti ovu rijetkim biljkama bogatu zemlju pojačao glas koji se mogao čuti u Bavarskoj o mudrosti i energiji s kojim paša održava sigurnost u Bosni.¹⁷ (Sigurno je da se Sendtner već kod kuće, koliko je to uopće bilo moguće, informirao o stanju u Bosni, ali vjerojatnije će biti da je na putu do Travnika od različitih svojih pratilaca mogao o tome mnogo više saznati.) Nakon ovakvog komplimenta zamolio je pašu za dopuštenje da može vršiti svoja istraživanja. Ne samo da je paša na molbu pozitivno odgovorio nego mu je čak najavio izdavanje i velike bujruntije za njegovo putovanje.

Prostorija za audijencije bila je pokrivena skupocjenim perzijskim ćilimima čija je ljepota bila puka opreka od dima i čađi zapaljenim zidovima. U prostoriji su se nalazili još kamin i peć. Jastuci po divanu bili su presvučeni šarenim katunom raznolikih uresa. Četiri uska i visoka prozora omogućavali su pogled prema Lašvi, travnjacima i vrtovima s paviljonima.

Gosti su bili posluženi kavom u findžanima na pozlaćenim zarfovima (Sendtner navodi upravo ove termine), na što su oni zahvalili ponovno već poznatom gestikom. Sendtner je paši predao svoje darove koji priliče botaničaru: sjemenja za kuhinjske začine i cvijeće, što se ovome očito svidjelo. (Sljedećeg dana Sendtner je u vezirovu vrtu koji se nalazio na desnoj obali Lašve nasuprot konaku zasadio ovo sjemenje, praćen pri tome radoznalim pogledima osoblja iz pašine pratnje. Među nasadom bilo je i sjeme havanskog duhana najbolje vrste. Od svega ovoga nije na žalost bilo ništa jer vrt, dok je Sendtner boravio u Posavini, nitko nije zalijevao!)

U razgovoru s pašom pala je riječ jantar (Bernstein) i ovaj je želio čuti kako prirodoslovci tumače nastanak tog minerala.

Audijencija je trajala nešto manje od pola sata; akšam je bio na pomolu i uz uobičajene komplimente gosti su napustili divan. U predsoblju su bili okupljeni svi službenici konaka i čekali da s vezirom da otpočmu klanjenje. U ovu svrhu po hasurovini bili su prostrti lijepi ćilimi. [A 222–223]

Za vrijeme audijencije u divanskom polumraku Sendtner je mogao malo pobliže promatrati lik Ćamil-paše koji je na njega ostavio ovakav prvi dojam:

„Crte njegova skladnog lica imale su posve orijentalni izraz, bile su ugodne i mirne: velike tamnoplave oči, visoke savijene obrve, lijepo povijeni nos, siva brada, čelo visoko i povijeno. Navodno da nije bio mnogo stariji od 50 godina, ali se činio starijim. Imao je prsluk i hlače s potpetnjakom po europskom kroju, te dugi, ljubičastoplavi ogrtač¹⁸, na glavi fes.“ [A 223]

Sljedećeg dana nakon audijencije vidio je pašu na konju, u pratnji i paradnoj uniformi europskog kroja. Očito da je i ova scena svojom pitoresknošću ostavila na njega dojam. [A 234]

Vezirovu sliku zaokružio je na kraju svoga boravka u Travniku kada je s dr. Zennarom pošao u oproštajni posjeti paši i tom prilikom mu zahvalio za svu susretljivost i naklonost:

„Paša nas je primio u lijepom paviljonu na obali Lašve, ležeći na svome divanu, pored njega veliki perspektiv [dalekozor], tabakera i cvijeće u staklenim vazama. Budući da sam prigodom mog ranijeg posjeta vezirovu osobu mogao vidjeti samo u polumraku, sada sam mogao pri dnevnom svjetlu izbliže promatrati crte lica Ćamil-paše. U njegovoj plemenitoj čerkeškoj fizionomiji sadržan je izraz mirne dobrote srca i razboritosti; imao je svileni ogrtač i pušio je nargilu, čija je cijev bila duga možda i šest lakata. Zahvalio sam mu za njegovu velikodušnu potporu moga posla i suosjećanje s mojim bolom, požalio da neću moći više izvršiti nalog kojim me je on htio počastiti i oprostio se od njega. Paša je sa svoje strane izrazio žaljenje zbog mog ranjavanja i zamolio da ga kod kuće zadržim u prijatnoj uspomeni.“ [A 795]

Neposredno nakon audijencije gosti su imali priliku vidjeti i odaje vezirova sina Hadži Alibega. Ako su vezirove odaje bile ispod nivoa službe koju je ovaj obavljao, onda su one njegova sina bile kudikamo ispod tog nivoa. Sendtner je imao dojam da većina privatnih stanova u Travniku čistoćom i solidnošću daleko nadilaze Hadži Alibegovu nastambu.¹⁹

U prizemlju trakta u konaku u kojem je stanovao vezirov sin bila je konjušnica. Drvene stepenice koje su vodile prema stambenom prostoru, sličile su više ljestvama nego stepenicama. Hodnik je bio uzak i mračan. U Alibegovoj sobi bila su dva divana, prozori su bili niski i sa zavjesama od šarenog katuna. Ćilimi na podu izgledali su doduše skupocjeni, ali su zato vrata bila napravljena od grubih dasaka i primitvno skovana. Prostoriju su osvjetljavale dvije velike voštane svijeće na masivnim mesinganim svijećnjacima. Na jednome od divana sjedio je vezirov tajnik (ćehaja beg). Alibeg, koji je mogao imati oko 25 godina, ali koji je izgledao mnogo stariji i crtama lica sličio svome ocu, pozdravio je Sendtnera pruživši mu ruku. Na sebi je imao plavi vojnički kaput europskog kroja s uspravnim ovratnikom. Prema gostima bio je ljubazan, a Sendtner bilježi i to da je sa svojim ocem stajao u dobrim odnosima.

Ovaj Sendtnerov opis nimalo ne odudara od drugih poznatih opisa. Cyprienu Robertu izgledao je vezirov konak kao „veliki majur“²⁰, a ni Ami Boué nije za njega našao ljepših riječi: „Konak ili rezidencija vezirova nije […] ništa drugo do jednospratna građevina, velikim dijelom od drveta i veoma oronula. U sredini je velika avlija, obrasla travom, što se dosta slaže sa opisom koji je [o Travniku] dao 1806. g. H. Pukvil [H. Pouqueville]. Osim toga, konak je smješten na močvarnim obalama Lašve, gdje se nalazi mala livada s depandansama koje pripadaju također veziru. Čovjek ne može prosto da shvati kako se moglo izabrati obitavalište u tolikoj mjeri neprijatno i štetno po zdravlje u zemlji punoj prirodnih ljepota.“²¹

Sendtnerov opis odaje dojam da je konak bio ispod nivoa stambenih prostorija vezirovih službenika i suradnika. On sâm za smještaj u Travniku dobio je sobu u kući dr. Zennara s prozorima koji su nudili lijep pogled prema gornjoj dolini Lašve. Soba je imala jednostavan namještaj, pri čemu su stol i stolica, rad nekog bosanskog stolara, bili „jedini europski“ predmeti. [A 214] Salon liječnika dr. Franza s kojim je Sendtner stajao također u stalnom dodiru bio je „namješten sasvim orijentalno“, a čitava kuća mješavina „orijentalne jednostavnosti i europskog komfora“ što je Sendtner ocijenio kao sretan i razuman spoj. [A 215]

U kuće običnih travničkih građana Sendtner očito nije ulazio. Stoga se i njegov odgovor pašinom tajniku, ćehaji, na pitanje, zar mu travničke kuće ne izgledaju ružne, mogao odnositi samo na one iz društvenog sloja s kojim je on komunicirao. Odgovorio mu je da „iako vanjski izgled kuća ne izgleda lijepo, njihova je unutrašnjost tim ljepše udešena“. I kao dokaz čitateljima on piše da su i ćehajine prostorije imale dosta prozora i bile ukrašene vrlo lijepim ćilimima“. [A 235]

Iz ne baš primamljivih opisa vezirove nastambe čine se vrijednim sljedeća dva zapažanja:

Prvo: Svoje izvješće o audijenciji kod vezira Sendtner završava riječima: „Pašina osoba na mene je ostavila vrlo dobar dojam.“ [A 226] I svi su ostali spomeni ovog vezira u putopisu bez izuzetka pozitivni. To bi se u prvi mah moglo protumačiti vezirovom velikodušnoću prema Sendtneru kao osobi i naklonošću prema njegovu botaničarskom poslu, ali taj sud tiče se i stvari koje su izvan ovog odnosa i područja, na primjer kada je riječ o političkom djelovanju Ćamil-paše u Bosni. Osim toga putopis je konačno formuliran daleko od Travnika i u vrijeme kada Ćamil-paše nije više bilo na vezirskoj funkciji; Sendtner je bez ikakvih posljedica mogao iz te vremenske i prostorne distance nekim drugim tonom opisati vezirov lik, ali on to nije učinio, što znači da njegov sud nije bio privremen ili utilitaristički.

Upadna je također podudarnost Sendtnerova i Baltićeva suda o Ćamil-paši. Baltić o njemu piše: „Adži-Ćamil-paša, rodom je Čerkez, čovik junak, slobodan i naočit, krupan, velikih očiu, ali u vladanju prav. Krstjani su imali kod njega pravdu što bi moglo doći do njegovih ušiu.“²² Kao primjer vezirove pravednosti Baltić navodi slučaj kršćanina Joze Klarića iz župe Orašje²³ koji je bio izložen samovolji mjesnog haračlije. Baltić je u ovom slučaju preko „ećimbaše“ Franza intervenirao kod vezira, na što vezir „u ti mah aračiu uapsi, čini povratiti što od Joze na silu uzeo i surguniše aračiu. Živio pravedni Adži Ćamil-paša! Ovaki nam veziri dolazili u Bosnu!“²⁴ Odlazak Ćamil-paše on bilježi lapidarno: „[…] a dobri Adži Ćamil-paša hode u Stambol“.²⁵

Drugo: Sendtner ne ide tako daleko da konak uspoređuje s „paščarom“, kakav je pojam upotrijebio Boué²⁶, ali opis vezirove rezidencije pruža nam sliku skromnog do siromašnog ambijenta, daleko od raskoši ili predodžbi o bogatoj vladajućoj klasi. Kako ovo uskladiti s predodžbama o islamskoj kulturi stanovanja? Protumačiti to osobnomn skromnošću samog Ćamil-paše ne bi zadovoljilo, jer je očito da su veziri i prije njega obitavali u jednakim ambijentima. Tumačenje za manjak reprezentativnosti konaka i niski nivo stanovanja Sendtner nalazi u činjenici da se zbog neizvjesnog trajanja vezirske službe od paše ne može očekivati da on svome privremenom obitavalištu posvećuje preveliku pažnju.²⁷ Poznata je činjenica da je vezirstvo u bosanskom pašaluku bilo vrlo nestabilna funkcija. Ćamil-paša je samo nakon nepune tri godine opozvan sa službe u Travniku i premješten u Carigrad; službe vezira prije njega trajale su rijetko više od dvije godine²⁸, tako da motivacije za reprezentativno uređenje konaka nije bilo. U takvim uvjetima i stambeni je prostor imao drugorazredno značenje.²⁹

4. Travnički melting pot

Travnik u vrijeme Sendtnerova boravka kao sjedište bosanskog vezira bio je ne samo središte različitih službi, zanimanja i ureda nego i stjecište ljudi različitog podrijetla, poslova i namjera. Da se dobije barem približna slika te šarolikosti dovoljno je navesti koja sve imena Sendtner spominje u svome putopisu.

Osim vezirova najčešće spominjano ime u putopisu jest ono njegova liječnika dr. Zennara, Talijana rođenog u blizini Venecije koji je nakon studija medicine u Padovi ordinirao u Trapezuntu i Carigradu, da bi nakon imenovanja Ćamil-paše za bosanskog vezira 1845. god. došao u Bosnu.³⁰ Zennaro je Sendtneru u saobraćaju s vezirom i mjesnim vlastima služio kao tumač (vezir je poznavao samo turski jezik), glavni informant i osoba čija je preporuka u konaku bila utjecajna. Sendtner ne propušta priliku da istakne pomoć koju je u različitim prilikama dobivao od Zennara u čijoj je kući uostalom i stanovao za vrijeme svoga boravka u Travniku. Na dosta mjesta apostrofira ga kao prijatelja, i to ne iz kurtoaznosti nego iz punog uvjerenja. Pri odlasku iz Travnika oprostio se od ovog čovjeka vidno teško.

Isto tako drugovanje s jednim drugim strancem bilo je za Sendtnera od velike važnosti. Riječ je o bataljunskom liječniku dr. Franzu, rođenom Goričaninu (Gorizia/Velika Gorica) koji je medicinu apsolvirao u Beču i Sendtneru zbog poznavanja njemačkog jezika bio uvelike od pomoći.³¹ Dr. Franz bio je, kako to svjedoči Baltić, u više navrata od pomoći također franjevcima u njihovim unutarprovincijskim konfliktima.³² Sasvim je moguće da je Baltić preko dr. Franza upoznao osobno i samog Sendtnera.

Konačno u Travniku u to vrijeme službovao je i jedan kirurg iz Rumelije, ali Sendtner s njime nije imao bližih dodira; o njemu piše samo da je bio „veoma skromnog znanja“. [A 215, bilj.]

Poimenice se u putopisu spominje i izvjesni dr. Bakić (Bakich) iz Splita koga su austrijske vlasti poslale u Bosnu da razvidi zdravstveno stanje jer se se proširla vijest da u Bosni vlada kuga (što se pokazalo samo kao glasina). [A 235]

Regularna vojska bila je sastavljena od pripadnika iz Anadolije i Rumelija. U Travniku je boravilo i „vrlo mnogo“ Albanaca koji su ovdje bili na policijskoj službi; imali su karakterističnu odjeću i bogatije naoružanje. Također vezirov konjušar, Egipćanin iz Kaira koji je prema Sendtnerovu opisu bio originalna i pitoreskna pojava, imao je svoju posebnu nošnju koju je dodatno ukrašavao raznim nakitom; pio je rakiju, a narod ga je jednostavno zvao „Arap“. [A 578].

Sendtner spominje i neodređeni broj „europskih krojača“ u Travniku koji su vrlo solidno krojili „franačke“ uniforme i nošnju za službenike u vezirovu okružju. [A 235] Trgovci u Travniku prema njegovom zapažanju bili su najvećim dijelom pravoslavni kršćani i Židovi („izgleda kao da muslimani ovdje nisu u stanju baviti se mnogo obrtom“. [A 230])

U ovaj konglomerat spadaju i Cigani; neki su bili čergaši, a neke je s travničke čaršije i Sendtner unajmljivao kao kiridžije za svoje potrebe. [A 790] U oči su mu već prvih dana boravka upala i dvojica derviša s visokim sivim kapama u obliku glave šećera („kakve se vide na glavama pajaca“).

Sendtner je bio upućen najviše na sloj ljudi koji su svojim položajem i profesijom pripadali višoj klasi, tako da je njima posvećeno i znantno više mjesta u putopisu nego onima koje je promatrao samo izdaleka i s kojima je imao samo sporadične i površne dodire. Tako je i njegov opis ljudi na travničkoj čaršiji u nedjeljno poslijepodne 18. travnja samo opis izvana, dakle bez pojedinačnih profila, filmskim jezikom rečeno: total. Toga dana, šetajući uz dolinu Lašve, promatrao je kršćane koji su bili blagdanski odjeveni. U vrlo ugodnom sjećanju ostala mu je pitoreskna scena kršćana koji su se okupili na jednoj livadi usred grada i, odvojeni po starosti i spolu, zabavljali uz zvuke tambure. [A 230] U ovom sklopu on opisuje i običaje nošenja brade i kose, obuće, upotrebe boja kod obuće i odjeće, pokrivanja žena i djevojaka itd.³³

Zbog promatračke perspektive iz distance svi su ovi likovi samo statisti i prema tome anonimni. Poimenice on navodi samo kiridžiju Iliju, katolika iz okoline Travnika, koji je nosio crveni turban i neku vrstu kaputa (njem. „Joppe“) iz bijele i crvene vune, „glavnu odjeću ljudi njegova staleža“. Momak je bio „dobra, poštena kova i usljed turske dresure krajnje uslužan, no osim zbrinjavanja konja i prtljaga i spretnosti pletenja čarapa nije mnogo razumio“. [A 417]

Među travničkim licima bilo je također osoba s mutnim biografijama koje su vezirski grad izabrale kao neku vrst azila; očito im je ovaj grad pružao potrebitu sigurnost, jer se za njihov pedigre ovdje nitko nije posebno brinuo. Sendtner kao uzrok tomu navodi manjak strogih propisa o putnim ispravama od strane bosanske administracije, pa s time u svezi i poveći broj bjegunaca i probisvjeta iz Austrije. Tako su kod dr. Zennara kao posluga bili jedan muškarac i jedna žena koji su Sendtneru već prvoga dana otuđili džepni nož, burmuticu, engleske škare, rupčić i svilenu kravatu. Sendtner je vrlo brzo saznao o kakvim individuama se u ovom slučaju radilo: Žena je zbog ubojstva muža pobjegla iz Dalmacije, a muškarac po imenu Mato predstavljao se kao Riječanin i austrijski vojni bjegunac koji je zbog nedostatka bilo kakvih putnih isprava završio u travničkom zatvoru, da bi nakon izlaska iz zatvora služio jedno vrijeme kod nekog katoličkog župnika. Sendtner piše da ovi pojedinci nisu nipošto bili jedini slučajevi u travničkoj svakodnevici i zaključuje:

„Tako Bosna važi kao okupljalište rđavih subjekata iz susjednih zemalja koji ovdje nastavljaju sa svojim rabotama i još gorim prijestupima protiv turskih moralnih poimanja, kao na primjer sklonost krađi, a posebno pijanstvu, opravdavaju loše mišljenje koje trezveni domaći ljudi imaju o karakteru kaurina (u Bosni umjesto kaur, pojam kojim se označava stranac, a može se čuti i iz usta kršćana).“ [A 215, bilj.]

Među „rđave subjekte“ Sendtner je na prvome mjestu naveo i onog „Turčina“ koji ga je napao i sabljom mu nanio tešku ozljedu usljed koje je morao prekinuti svoj boravak u Bosni. Napadač, koji je kao samotnjak živio u nekoj pećini ponad grada, zvao se Osman: bio je ranije „grčki kršćanin“ (pravoslavac) i trgovac iz Skopja čija je trgovina propala zbog njegova rđavog života. Da bi se spasio od vjerovnika prešao je na islam, ali mu to kasnije, kada je došla na vidjelo njegova psihička poremećenost, nije privaćeno. Tvrdilo se da je poremećenost rafinirano koristio samo kao masku. Nakon uhićenja i istrage u svezi s napadom na Sendtnera navukao je na sebe istu ovu masku, ali mu ona nije više bila od koristi. [A 791]

Predočimo li sebi sve ove likove, njihove biografije, funkcije i vanjski izgled, moći ćemo upotpuniti sliku Travnika onoga vremena kao uistinu šarolike sredine. Središte vezira privuklo je u grad ne samo vojsku i činovnike stranoga podrijetla nego je primamilo i osobe koje su se nadale da upravo u ovome šarenilu mogu naći utočište i tu opstati.³⁴

Naravno i sâm Sendtner upotpunjavao je ovaj konglomerat i uklapao se u sliku onovremenog Travnika. Pa ipak on je, htio ne htio, jednako svojom pojavom kao i zanimanjem stršio iz te mješavine i davao povoda da ga se gleda kao stranca i tako se prema njemu ophodi. Za vrijeme svoga putovanja po Bosni imao je više puta priliku iskusiti kako su ljudi, uz svu susretljivost i prijaznost, prema strancima ipak nepovjerljivi. U njegovom slučaju sumnjičavost je pojačavala i činjenica da se često udaljavo od glavnih putova i zalazio na mjesta na kojima se, po mišljenju domaćih ljudi, zapravo nema što tražiti. Tako, nakon izleta u Guču Goru 12. svibnja, već sutradan je vezir imao u rukama pismeno izvješće o tom izletu, dakako i s ponekim krivim podatkom koji je podozrivi informant dostavio u konak. Tako je tu stajalo da je Sendtner na mjestima, na kojima je skupljao biljke, ostavljao kamenje kao neke znakove. [A 569]

I svoje ranjavanje Sendtner dovodi u svezu s odnosom domaćih ljudi, u ovom slučaju muslimana, prema strancima. Kao dokaz navodi mišljenje kršćana da iza napada ne stoji suludi osobenjak Osman nego „Turci“ koji su iz zavisti htjeli spriječiti njegovu ekskurziju na Vlašić 6. srpnja. Naime, nju je njegov revni pratilac Nikola u svojoj brbljavosti i samohvali, a vjerojatno i s prizvukom tajnovitosti, razglasio po travničkoj čaršiji kao posebno „unosnu“, što je čaršija odmah prevela u svoje svim Bosancima svojstvene predodžbe o strancima kao tražiteljima i pronalazačima plemenitih metala.

Nije Sendtner nipošto jedini koji je iskusio sve oprečnosti odnosa Bosanaca prema strancima, samo je njegova nesreća u tome što je on ovu zemlju morao napustiti upravo s negativnim iskustvom. Kada je na dan ranjavanja ispred svoga napadača pobjegao na travničku čaršiju nadajući se barem tu nekoj zaštiti doživio je da se „više od pedeset promatrača, vjerojatno sve samih muslimana, naslađivalo možebitnoj propasti jednog kaurina“. [A 791]

Sendtner je u Travnik došao s prirodoznanstvenim naumom, dakle s motivom različitim od motiva većine stranaca koji su tih desetljeća dolazili u Bosnu. Možemo poći od toga da je i njegovo predznanje o toj zemlji bilo znatno skromnije u usporedbi s predznanjem na primjer konzularnih predstavnika, putnika u javnim ili tajnim vojnim i drugim misijama i sl. No svi su oni u manjoj ili većoj mjeri svoj doživljaj Bosne stavljali u opreku sa svojim europskim iskustvom i parametrom.

I sâm Sendtner je odmah na početku svoga boravka u Travniku, još prije nego što je uopće mogao stvoriti neku sliku ovoga grada, najavio svoju radoznalost, pitajući se kako jedan Europljanin („Abendländer“) opstoji i kako život provodi u ovome gradu. [A 214] U odgovoru na to pitanje kao neka vrsta barometra poslužit će mu i prijatelj dr. Zennaro:

„Kada sam se uskom dolinom Lašve približavao gradu Travniku osjećao sam stanovitu bojazan pred odgovorima koje ću uskoro dobiti na moja pitanja. Kao što se svako dobro nauči cijeniti tek onda kada ga više nema, tako sam se ja sada, nakon izolacije kojoj sam bio izručen u ovoj zemlji³⁵, radovao ugodnom druženju s čovjekom europske uglađenosti; radovao sam se tome s tako toplom čežnjom kao nečemu dobrome što nam je bolno nedostajalo – ali u drugu ruku strahovao sam i zbog mogućnosti da bih u svojim očekivanjima mogao biti prevaren.“ [A 214]

Sendtner će sam i bez Zennarova posredovanja na dosta mjesta, naglašavajući svoje europejstvo, dati sliku Bosne kao orijentalnog svijeta, tu sliku nekada hipertrofirajući, nekada pak uvjerljivo relativirajući. Svakodnevni život u gradu, ali i na putovanjima, nudio mu je u tom pogledu dovoljno prilike. Prolazeći na konju travničkim ulicama htio je sjašiti i krenuti pješice, „kada se to ne bi protivilo turskim propisima o odijevanju“. [A 214] Njegov domaćin dr. Zennaro nosio je „europsku nošnju“, a na glavi fes. I kao takav, ali i samom svojom prijaznom pojavom, Sendtneru je ulijevao povjerenje „usred stranoga, djelomice neprijateljskog elementa“. [A 214] Konačno kada je nakon tragičnog napada i ranjavanja 6. srpnja prijevremeno prekinuo svoj botaničarski pothvat i 22. istog mjeseca napustio Travnik nestalo je strpljivosti i odvažnosti koje su ga do tada pratile. Naočigled nesretnog završetka zaokupile su ga tmurne misli; ali odluka da će se vratiti u rodnu Bavarsku pobudila je u njemu „čežnju za zapadnjačkom kulturom“. [A 795] Tek usporedbom kako su Bosanci doživljavali strance, a stranci Bosnu i njezine ljude dobiva se unekoliko „objektivna“ slika ovog nimalo jednostavnog odnosa. Ta interakcija imala je svoje mijene, ali je kroz gotovo čitavo 19. stoljeće tipološki odgovarala upravo opisanom primjeru botaničara Sendtnera.

5. Franjevački Dolac i Guča Gora

Osim buruntije i preporuka iz vezirova okruženja Sendtner se pobrinuo da za putovanja drugim dijelovima Bosne dobije i preporuku koja bi mu bila od koristi kod katoličkih svećenika, to jest franjevaca. S tom namjerom pošao je 21. travnja u Dolac gdje je rezidirao „Vicarius Generalis, et Regularium Superior in Bosna“ o. Anto Knezović koji mu je spremno dao dokument na latinskom jeziku adresiran „omnibus et singulis Reverendis Patribus Parochis in Possavina existentibus“. Preporuka je datirana već dan ranije, što znači da je vikar bio unaprijed informiran o Sendterovu poduhvatu i da je ovaj bio spreman podržati ga i prije razgovora s njim.

Ova preporuka nije nipošto bila čista formalnost nego u tadanjim okolnostima uistinu potrebita; Sendtner se njome zacijelo i koristio jer u kasnijem opisu njegova putovanja nailazimo na više mjesta spomen susreta s franjevcima koji svojom srdačnošću i otvorenošću nisu zaostajali iza prvog susreta u Docu.

Uz doslovni prijepis preporuke Sendtner opisuje i lik fratra Knezovića kao korpulentnog čovjeka s dugim sivim brkovima, koji je unatoč bolesti bio vrlo veseo. Nosio je fes i na sebi neki odjevni predmet zvan Soltamarka³⁶. Stan mu je bio namješten „europski“. Govorio je talijanski i još bolje latinski. [A 231]

Sendtner je s fra Antom našao dosta zajedničkih tema za razgovor. Tako je ovaj sugovorniku kazao da obitelj Knezović pripada među najstarije obitelji u zemlji i da je u nekoj staroj heraldičkoj knjizi sadržan i grb njegove obitelji.³⁷ Članovi Reda manje braće, kojemu je pripadao, dušobrižnici su u čitavoj Bosni, informira Sendtner svoje čitatelje. Kako je pater bolovao od kostobolje (gihta ili podagre) želio je od botaničara čuti, nije li među travama našao i neku ljekovitu protiv ove bolesti. Time je pala natuknica za razgovor koji autor ovako prepričava:

„… pater Anto mi je kazao da na brdu Vlašić blizu Travnika raste trava koja samim trljanjem listova ima moć pozlaćivanja, tako da ovce koje ovu travu pasu dobivaju zlatno zubalo; da se na istome brdu, premda rijetko, nađe biljka s čijim se korijenjem mogu otvoriti zatvorena vrata. […] Duhovnik stvar nije nipošto smatrao praznom pričom nego je sa svom ozbiljnošću uvjeravao da je i sâm bio svjedokom djelovanja ove biljke […]. Navodno da je neki Ciganin napravio pokus: Na jedan štap pričvšćeni magični korijen prinio je k čvrsto zaključanoj bravi čuvajući se dobro da je neposredno ne dodirne iz bojazni da bi ga silna detonacija koja razvaljuje bravu mogla oboriti na zemlju. I to da se dogodilo tri puta pred njegovim očima.“

Biljku, kojoj Knezović „nije znao neko posebno slavensko ime“, Sendtner identificira kao „Springwurzel“ i prepoznaje u priči o njezinoj čarobnoj moći isti motiv iz njemačkih bajki.³⁸ U bosanskoj varijanti na djelu je (crni) Ciganin, u njemačkoj pak crna žuna (Picus Martius) koja ovom biljkom otvara začepljeno gnijezdo. Ne bez ironije Sendtner uspoređuje obje predaje navodeći kako žuna u njemačkoj predaji traženu biljku nalazi sasvim u blizini i brzo, dok bi joj za put na Vlašić trebalo tri dana.

Međutim, premda je fratar ovaj bajkoviti motiv prikazao kao sasvim vjerodostojan, Sendtner njegovo pripovjedanje ne karikira nego ga pokušava opravdati ne dovodeći u pitanje pripovjedačevu prosvjećenost:

„Tko poznaje temeljitu i mnogostranu izobrazbu kojom se odlikuju katolički svećenici u Bosni taj će znati cijeniti ozbiljnost koju je njihov poglavar unio u ovu priču i prepoznati je kao igru udobnog raspoloženja s kojim je on znao nadvladati bolesno stanje svoga tijela. Humana uglađenost ovih svećenika zaslužuje uistinu tim veće priznanje jer je njihova zasluga da usred jedne surove zemlje kojom vlada tamno barbarstvo spašavaju elemente plemenitog obrazovanja za dane svjetlije budućnosti.“ [A 235]

Sendtner zna da je fra Anto Knezović u to vrijeme obnašao službu „bosanskog generalnog vikara i upravitelja upražnjene biskupske stolice“. [A 231] To je bila privremena funkcija za vrijeme tzv. „Barišićeve afere“.³⁹ Premda je u zbivanja oko ove afere bio uključen i sâm vezir Ćamil-paša⁴⁰, pa time i ljudi iz njegova okruženja, Sendtner je također morao znati o kakvom se konfliktu ovdje radilo, ali to ne spominje. Ni u dodiru s franjevcima u drugim mjestima o tome nema nigdje govora.

O Docu Sendtner piše da je udaljen samo nekoliko stotina metara od Travnika, da leži na desnoj obali Lašve, ima nešto više od 100 kuća, među ovima i vrlo lijepih, i da su njegovi stanovnici isključivo kršćani koji „s većom sigurnošću nego što je to slučaj u ostalim dijelovima Bosne uživaju ovdje pod neposrednom pašinom zaštitom sve povlastice koje im je u zadnje vrijeme dala Porta; ovdje ima kršćana koji su stvarni vlasnici svojih posjeda. Neke su kuće građene čak od kamena, štoviše među njima je i nekoliko dvokatnica“. [A 231]

Osim Doca, gdje su franjevci 1777. kupili zemljište i podigli kuću kao vlasništvo triju samostana i gdje je u vrijeme Sendtnerova boravka rezidirao „Vicarius Generalis“ Knezović, Sendter je u dva navrata pohodio i Guču Goru koju on ispravno bilježi kao župu („Pfarrdorf“),⁴¹ ali ne navodi imena ni jednog tamošnjeg franjevca.

Prvi Sendtnerov posjet Gučoj Gori u pratnji dr. Zennara i gosp. Margetića, gostioničara i trgovca iz austrijskog [Slavonskog] Broda, bio je 12. svibnja; tom prigodom pronašao je više biljaka koje u jednoj dugoj listi navodi s njihovim latinskim imenima. U svezi s tim izletom on spominje i lokalitete Bukovicu, Kraljičinu vodu i Orašac. Toga dana oko 11 sati navečer zabilježio je i jači potres u tome kraju.

Drugi posjet uslijedio je u pratnji dr. Franza 19. svibnja, i ovaj sa zadovoljavajućim botaničarskim rezultatom. Ali za nas se važnijim čini sljedeći Sendtnerov zapis:

„U Gučoj Gori nalaze se zanimljivi slavenski grobovi iz kršćanskog srednjeg vijeka. To su dijelom veliki ležeći pravokutni spomenici od kamena […]. Osim vremenom potrošenog natpisa na njemu se nalazi reljefno izrađeni križ, te horizontalni polumjesec koji opasuje zvijezdu s krakovima okrenutim prema dolje. Dr. Franz dao je otvoriti neke od ovih grobova, ali je u njima našao samo kosti. Uostalom ovdje se po njivama i vrtovima mogu naći novci, rimski i slavenski.“ [A 570]⁴²

Osim fra Ante Knezovića Sendtner, za razliku od kasnijih sureta u Posavini i središnjoj Bosni, ne spominje imena ni jednog drugog franjevca. Samo na jednome mjestu donosi zapažanje o katoličkim svećenicima koji se načinom stanovanja i nošnjom ne razlikuju od ostalih stanovnika. Štoviše svi oni nose sa sobom oružje. Sendtner je promatrao jednog od njih koji je došao iz Neretve⁴³ da bi kod vezira posredovao u slučaju nekih kršćanskih nevolja; „nosio je crveni turban i brkove kao i svi svećenici, čak i oni u samostanima“. [A 230]

Umjesto zaključka

Kako je već rečeno Sendtnerov putopis Reise nach Bosnien imao je u prvome redu biti botaničareva dokumentacija iz Bosne koja je „civiliziranim državama našeg dijela svijeta na prvi pogled tako bliza, a ipak tako strana i tako nepoznata zemlja“. [A 214] U ovom prikazu isključen je prirodoznanstveni aspekt autorova izvješća, pažnja je usredotočena na Travnik i bližu okolinu kao glavno mjesto njegova boravka i djelovanja u Bosni. Prilog referira travničke teme u putopisu, suzdržano ih komentirajući i smještajući u odgovarajući suvremeni kontekst. Najvažnije pitanje koje se pri tome postavlja jest pitanje pouzdanosti Sendtnerovih informacija i kazivanja.

Kao prvo može se sa sigurnošću kazati da je kod Sendtnera uočljiv trezven ton izvješćivanja i odsutnost patetičnosti kakva je inače svojstvena mnogim putopisima iz toga doba. Čak i na onim mjestima gdje bismo mogli očekivati snažne emocionalne reakcije i subjektivnost u opisima, kao na primjer u slučaju napada na njega i ranjavanja, Sendtner izvješćuje staloženo i bez afektiranosti.

Zatim, pri donošenju podataka i informacija na dosta mjesta luči jasno, da li je do njih došao vlastitim iskustvom i uviđajem ili pak posredno. Od dr. Franza čuo je predaju o padu Bosne i navodnim trima uvjetima koje su Bosanci stavili sultanu prije podvrgavanja njegovoj vlasti (da im ostavi njihov jezik, da djevojke do udaje mogu ići nepokrivene i da im ne dira „odžak“, to jest znak društvenog statusa vlasnika)⁴⁴. Sve se to njemu čini čudnim i vrlo upitnim, ali on to prenosi vjerno, nadodajući samo svoju primjedbu: relata refero. [A 234]

Tako postupa i u priči o posebno kod muslimana uvriježenom običaju otmice djevojaka i ubojstvima u svezi s time (za vrijeme njegova boravka u Travniku u roku od tjedan dana pale su zbog tog običaja dvije mrtve glave), o spahijskim igrama oružjem i kopljem, o pastirskim pričama o medvjedima koji na ljude bacaju kamenje [A 574, A 786] itd.

Viđeno vlastitim očima Sendtner pokušava vjerno opisati, naravno ne niječući svoju zapadnjačku perspektivu u prosudbi viđenoga. Takav je opis molitve za kišu koju su zbog dugotrajne suše (u vrijeme katoličkih Duhova) obavljali muslimani. [A 578–579], načina pozdravljanja među običnim svijetom i u konaku … itd.

Unatoč europskoj perspektivi ili onome što on pod tim podrazumijeva Sendtner se trudi relativirati ne samo svoje zapažanje nego uopće sposobnost „objektivnog“ zapažanja. U Travniku je mogao srediti i artikulirati svoje prve dojmove o bosanskim ljudima koji su mu se činili „doduše grubi, ali dobroćudni, čestiti i prostodušni alpski sinovi“ u čiji je karakter vrlo brzo „stekao potpuno povjerenje“ [A 214]. Kao moto svojih zapisa o Bosancima on navodi da će se truditi ocrtati njihovu sliku uvažavajući jednako svjetlo i sjenu, drugim riječima pozitivno i negativno u toj slici.

Ova namjera činila mu se prikladnom da iznese svoju filozofiju putovanja, točnije da svede na realnu mjeru sudove putnika o viđenom, budući da se oni donose ne na osnovu potpunog sagledavanja nego da su uvijek parcijalni, krajnje subjektivni i ovisni o „trenutačnom svjetlosnom efektu“. Tako, ovisno o svjetlu, krajolici nude sasvim različite slike; neki doživljaj ovisi ne toliko o objektu koliko o osjećaju u želudcu, neispavanosti i vrlo uskom subjektivnom momentu. Tako Sendtner vidi i turističke opise stranih naroda: u njima se slučajni susreti deklariraju kao općevažeći, time se slučajnosti poopćavaju i tako nastaju stereotipi. [A 214] Naći ćemo u Sendtnerovu putopisu bezbroj primjera kako on odoljeva ovoj napasti, posebno nakon teškog ranjavanja kada ne mijenja svoj sud o zemlji nego naprotiv najavljuje svoj ponovni dolazak u nju. To njegov tekst čini posebno uvjerljivim.

U stručnom pogledu Sendtner se na dosta mjesta poziva na literaturu i kartografiju kojima se služio, ali te izvore informacija nipošto ne uzima zdravo za gotovo nego njihovim argumentima i podacima, koje korekton navodi, suprotstavlja svoje vlastite, ali i tu ne dogmatično nego relativirajući i upitno. Posebno često referira mjesta iz djela La Turquie d’Europe (t. I–IV, Paris 1840) Ami Bouéa, provjerava njegove geografske i druge podatke na licu mjesta.⁴⁵

Putopis nije ni u kom slučaju pisan s političkim namjerama, ali upravo time oni njegovi dijelovi koji se dotiču političkih pitanja dobivaju posebnu težinu jer njihov autor nije opterećen predznanjem s kakvim inače strani putnici i putopisci dolaze u neku zemlju. Kako politička zapažanja Sendtnerova i refleksije nisu specifično travničke nego općebosanske i šire teme to one u ovom prilogu nisu uzete u obzir. Ipak iz tih i iz drugih, „nepolitičkih“ opisa može se iščitati ponešto o političkoj atmosferi i stanju u zemlji. Sendtnerovo „naivno“ oko, koje je u prvome redu u potrazi za biljkama, pruža dragocjene podatke o tome kako jedan stranac doživljava domaće ljude i a istovremeno kako se domaći ljudi odnose prema strancima. Travnik kao melting pot bio je takoreći idealan ambijent za doživljaj te vrste i odgovarajuće refleksije.

Vrijednost putopisa leži konačno i u njegovoj opširnosti kao i starini. Djelo Ami Bouéa je doduše ranijeg datuma, ali ono Travnik dotiče samo sporadično dok bi se Sendtnerov putopis mogao nasloviti i kao „travnički putopis“ – Travnik igra u njemu središnju ulogu.

Zusammenfassung

„Es kam ein gewisser Botanicus aus Teutschland“. Der bayerische Botaniker Otto Sendtner und sein Aufenthalt in Travnik im Jahr 1847

Hinter dem knappen Eintrag in der Chronik des bosnischen Franziskaners Jako Baltić (1813–1887) „Es kam ein gewisser Botanicus aus Teutschland …“ verbirgt sich der Name des bayerischen Botanikers und Universitätsprofessors Otto Sendtner (1813–1859). Baltić hielt die Tätigkeit dieses Fachmannes und sein tragisches Schicksal in Travnik fest, vermochte aber nicht auch nur annähernd den Umfang und den Inhalt seiner Leistung einzuschätzen, die nicht nur nach den damaligen Maßstäben von hoher Systematik und fachlicher Gründlichkeit war.

Im Auftrag und mit finanzieller Unterstützung der Bayerischen Akademie der Wissenschaften führte Sendtner während eines mehrmonatigen Aufenthalts im Jahr 1847 naturwissenschaftliche, in erster Linie botanische Forschungen in Bosnien durch und veröffentlichte die Resultate dieser Arbeit in einem ausführlichen Reisebericht in der Zeitschrift Das Ausland. Daß er dabei neben den eigentlichen Forschungen auch viele andere Einzelheiten außerhalb seines ursprünglichen Interesses beschrieben hat, macht seinen Reisebericht umso interessanter und informativer. Seine politischen, ethnologischen, anthropologischen und historischen Reminiszenzen ergänzen unser Bild von Bosnien im 19. Jahrhundert.

Sendtner hat aus pragmatischen Gründen als Ausgangspunkt für seine Forschungen die Stadt Travnik, den damaligen Sitz des bosnischen Wesirs, gewählt und in diesem Ort und in seiner näheren Umgebung die meiste Zeit seines Bosnien-Aufenthaltes verbracht. Mit diesem Teil des Reiseberichts beschäftigt sich auch dieser Beitrag, wobei in ihm der streng naturwissenschaftliche Aspekt außer Acht gelassen und die Aufmerksamkeit den scheinbar nebensächlichen Notizen und Aufzeichnungen des Autors über Travnik und die Travniker Gegend gewidmet wird.

[Franjevački samostan u Gučoj Gori. Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 150. obljetnice samostana u Gučoj Gori održanog 25. i 26. rujna 2009. u Gučoj Gori. Priredio fra Velimir Valjan, Guča Gora, Sarajevo 2010, str. 537–564. (Sažetak str. 563–564: „Es kam ein gewisser Botanicus aus Teutschland“. Der bayerische Botaniker Otto Sendtner und sein Aufenthalt in Travnik im Jahr 1847)]

***

1 Jako Baltić: Godišnjak od događaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni, priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Andrija Zirdum, Sarajevo, Zagreb 2003, str. 205.

2 Reise nach Bosnien. Von einem botanischen Reisenden. U: Das Ausland. Ein Tagblatt für Kunde des geistigen und sittlichen Lebens der Völker, god. 21 (1848), br. 22 do 205, između str. 85. i 827. Citate i podatke iz ovog teksta navodim kraticom A (= Das Ausland) s odgovarajućom stranicom u uglastoj zagradi.

3 Tako na primjer Prirodoslovnom muzeju u Beču (Naturwissenschaftliches Museum Wien). Usp. Čedomil Šilić: Naučna djelatnost u oblasti botanike. U: Spomenica stogodišnjice rada Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1888–1988, Sarajevo 1988, str. 194.

4 Biografski podaci uglavnom prema Hermann Ross: Otto Sendtner, u: Berichte der Bayerischen Botanischen Gesellschaft zur Erforschung der heimischen Flora, Bd. XII, München 1909–1910, str. 73–89. Detaljnije o Sendtnerovom životu i djelu, a posebno o njegovom putopisu vidi Jozo Džambo: Bavarski botaničar Otto Sendtner u Bosni 1847. godine. U: Spomen-spis povodom 90. obljetnice rođenja dr. fra Ignacija Gavrana, ur. Jozo Džambo, Anto Jeličić i Ivo Pranjković, Zagreb 2004, str. 113–143.

5 Na primjer o praznovjerju kod muslimana koje su od njih primili i kršćani da ubiti orla prouzrokuje nevrijeme, led i nerodicu (za što Sendtner korijene vidi u Egiptu gdje supovi čiste gradove od strvina i odatle uživaju glas svetih ptica) [A 778].

6 Vidi na primjer A 782 gdje Sendtner, boraveći na Vlašiću, rezonira o aktualnom političkom stanju i budućnosti Bosne.

7 Ovaj posao trebao bi uključiti i vrednovanje botaničarskih rezultata isusovca Erika Brandisa (1834–1921), te usporedbu njegovih spozanja s onima O. Sendtnera. –Upada u oči da u literaturi o Travniku Sendtneru nema spomena ni u povijesnom, pa čak ni u prirodoslovnom kontekstu. Usp. Martin Udovičić: Travnik u vrijeme vezira (1699–1851), Travnik 1973; Zbornik 3 (Zavičajni muzej Travnik, god. XVI), Travnik 1980.

8 J. Baltić: Godišnjak, str. 205.

9 Njemački Schwarzes Kohlröschen, Männertreu ili Mannstreu, hrvatski kotrljan, sikavac, rekeš, kolotrk, mrkoglavac.

10 Njemački Weiche Silberscharte, Bisamdistel, Bisamblume (europska moškatka), hrvatski moškasti stričak (službeni botanički naziv nepoznat, ovdje ime prema prijevodu sastavnica njemačkog naziva). Za ovo kao i u gornjoj bilješci navedena tumačenja i pojmove zahvaljujem Anti Mati Ivandiću, prevoditelju i pjesniku iz Zagreba/Beča.

11 Vidi o ovoj problematici aktualno Ivo Lučić: Milenijska tradicija nad provalijom. U: Svjetlo riječi, god. XXVII, br. 320 (Sarajevo, studeni 2009), str. 40−41.

12 Premda u tome amater Sendtner je za vrijeme svojih putovanja pravio također skice i crteže, dakako stalno u strahu da bi ova „uhodnička“ aktivnost mogla značiti kraj njegovu boravku u Bosni [A 146, A 803]. Ovi uradci nisu se sačuvali, pa nam tako preostaje samo ono što je on ostavio u pismenom obliku.

13 Tako Chaumette Des Fossés: Voyage en Bosnie dans les années 1807 et 1808, Paris 1816: „Njegova trgovina se sastoji samo od prodaje predmeta vezirovu konaku. […] Položaj ovoga grada, kome je pristup vrlo težak, stalno će sprečavati da on postane centar znatne trgovine. Kad prestane da bude sjedište pašâ, opet će se on, za kratko vrijeme, vratiti u svoj prvobitni mrak.“ Ovdje cit. prema Midhat Šamić: Francuski putnici u Bosni na pragu XIX stoljeća, Sarajevo 1966, str. 248. Usp. M. Udovičić: Travnik u vrijeme vezira, str. 67–71. i dr.

14 Usp. Avram Pinto: Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1987, str. 162, 177–179; M. Udovičić: Travnik u vrijeme vezira, str. 79–80.

15 Travnik je imao tri hamama: jedan na Lončarici, drugi u blizini konaka (Ebu-Bekirbegov hamam) i jedan ženski hamam. V. Hamdija Kreševljaković: Banje u Bosni i Hercegovini (1462–1916). Drugo popravljeno i prošireno izdanje, Sarajevo 1952, str. 91–94. Koji je od dvaju muških hamama Sendtner posjetio ne može se iz teksta rekonstruirati. Usp. Enver Sujoldžić: Travnički hamami (2), u: Divan, god. XI (2009), br. 51 (u tisku).

16 Usp. Mihovil Mandić: Vezirski grad Travnik nekad i sada, Zagreb 1931, str. 27–28; M. Udovičić: Travnik u vrijeme vezira, str. 18–21.

17 Pozitivnu sliko o ovome paši ima i fra Jako Baltić: „Adži Ćamil-paša, rodom je Čerkez, čovik junak, slobodan i naočit, krupan, velikih očiu, ali u vladanju prav. Krstjani su imali kod njega pravdu, što bi moglo doći do njegovih ušiu. […] Živio pravedni Adži Ćamil-paša! Ovaki nam veziri dolazili u Bosnu!“ J. Baltić: Godišnjak, str. 142.

18 Kod Sendtnera Pellice, francuski pelisse = mantil s postavom od krzna; kod Sendtnera turski Kiürk, ispravno bi bilo kürk = muški kaput, postavljen i opšiven krznom; bunda, kožuh – ćurak.

19 Ovdje kao i na nekim drugim mjestima Sendtner pravi usporedbu s odgovarajućim stanjem u „Europi“ odnosno Bavarskoj. Usporedbu travničkih kuća s europskim pravi i Jean Leclerc de Montpye u Mémoire sur la Bosnie (1808): „Sve su kuće građene od drveta ili od ćerpiča, na jedan sprat, i pokrivene su šindrom. Kuće velikodostojnika su po svojoj spoljašnjoj eleganciji jedva nalik na kuće bogatih seljaka u prosvjećenoj Evropi.“ Ovdje cit. prema Midhat Šamić: Francuski putnici u Bosni na pragu XIX stoljeća, Sarajevo 1966, str. 248.

20 Cyprien Robert: Les Slaves de Turquie …, Paris 1844; ovdje prema Midhat Šamić: Francuski putnici u Bosni i u Hercegovini u XIX stoljeću (1836–1878) i njihovi utisci o njoj, Sarajevo 1981, str. 184.

21 A. Boué: Recueil d’itinéraires dans la Turquie d’Europe II, Vienne 1854, str. 229; ovdje cit. prema Midhat Šamić: Francuski putnici u Bosni i u Hercegovini u XIX stoljeću, str. 184. Usp. također Ami Boué: La Turquie d’Europe, t. II, Paris 1840, str. 299; njemački prijevod: Ami Boué: Die Europäische Türkei, Tei II, Wien 1889, str. 520. I Ivan Franjo Jukić nema pohvalnih riječi o konaku: „Vezirski dvor, više naliči kakvoj štali europejske gospode, nego kući“. Slavoljub Bošnjak [I. F. Jukić]: Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb 1851, str. 23. Fotografiju vezirskog konaka donosi Martin Udovičić: Travnik u vrijeme vezira (1699–1851), Travnik 1973, str. 55.

22 J. Baltić: Godišnjak, str. 199.

23 Baltić je od 1840. do 1847. bio župni pomoćnik i učitelj u Orašju (današnjem Ovčarevu) kod Travnika, da bi 1847. bio imenovan dušobrižnikom Hrvata u carigradskoj bolnici i zastupnik franjevaca Bosne Srebrene kod Porte. Anto Slavko Kovačić: Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene. Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, Sarajevo 1991, str. 49.

24 J. Baltić: Godišnjak, str. 200.

25 Na istome mjestu, str. 205.

26 A. Boué: La Turquie d’Europe, t. II, str. 299 („qu’un vaste chenil“); njemački prijevod: A. Boué: Die Europäische Türkei, Teil II, str. 520 („gleicht einem geräumigen Hundestall“).

27 Jednako tumačenje čitamo i koda A. Bouéa: La Turquie d’Europe, t. II, str. 299; njemački prijevod: A. Boué: Die Europäische Türkei, Teil II, str. 519.

28 Sendtner bilježi kako je u tri sata poslije podne 17. srpnja s travničke tvrđave ispaljen je 21 topovski pucanj što je bila najava sultanova fermana kojim je Ćamil-paša smijenjen s vezirske dužnosti i određen za neku još nepoznatu službu u Carigradu. Njegovim nasljednikom bio je imenovan Tahir-paša, dotadašnji vezir u Adrijanopolu. [A 794] Usp. Antun Knežević: Carsko-turski Namjestnici u Bosni-Ercegovini (godine 1463–1878.), Senj 1887, str. 76, 83–5. Knežević kao godinu nastupa na vezirsku stolicu u Travniku navodi godinu 1848. Njegov opis ovog paše primjer je povijesne biografije u prenaglašenoj epskoj maniri. Baltić korektno navodi da je Tahir-paša postavljen na vezirsku službu u rujnu 1847. J. Baltić: Godišnjak, str. 146.

29 Konak bosanskog vezira nije u tom pogledu bio iznimka. Usp. opis rezidencije srpskog kralja u Nišu koja je do 1878. bila sjedište Niškog pašaluka iz pera austrijskog novinara i publicista Heinricha Kannera (1864–1930). Heinrich Kanner: Ein Besuch beim König von Serbien. U: Die Zeit, Bd. I, Nr. 2 (Wien, 13. 10. 1894), str. 17–20, ovdje str. 18.

30 A. Knežević: Carsko-turski Namjestnici, 83.

31 O „ećimbaši“ Franzu v. također kod Baltića: Godišnjak, str. 197, 200.

32 „Na 7. kolovoza [1847. godine] zovnu vezir svog ećimbašu, doktora Franza, komu naredi da piše fratrim da Knezovića za starišinu svoga ne poznaju; takva naredba da je došla mu iz Carigrada, koja novina fratre doveć obradova.“ J. Baltić: Godišnjak, str. 197. Također Baltićeva intervencija kod vezira u korist svoga župljanina Joze Klarića išla je preko dr. Franza. J. Baltić: Godišnjak, str. 200.

33 Posebnu pažnju privukle su mu žene („neobično lijepa lica sa smeđim sjajnim očima“) i ženska nošnja („neobično lijepa“). On tu nošnju, kao i onu muškaraca, prilično detaljno opisuje, koristeći se pri tome i domaćim terminima (Gürtel = Kuschak; Pelice = Skurteljika; Schuhe = Terlik; Hosen = Czakshiere; Unterhosen = Gatie, türk. Donu; Gürtel = Kemer, Turban = Dulbend; Jelek itd.) što je znak da se on o tome podrobnije informirao.

34 Tahir-paša, koji je naslijedio na vezirskoj stolici Ćamil-pašu, doveo je sa sobom također neke strance; tako Baltić spominje Grka Musurusa koji je imao funkciju ćehaje, te dvojicu Talijana imenom Manćini i bilježi „da ne bi Turcim drago što krstjane uza se ima“. J. Baltić: Godišnjak, str. 146.

35 Sendtner tu ima pred očima mukotrpni put od Splita, preko Bijelog Brijega, Livna, Kupresa, Skoplja/Vakufa do Travnika.

36 Nisam mogao ustanoviti o kakvom odjevnom predmetu se točno radi i odakle ovo ime potječe.

37 Vidi Fojnički grbovnik. Fojnica Armorial Roll. Obradio Franjo Miletić, predgovor Dubravko Lovrenović, Sarajevo 2005, str. 251. grb obitelji Knežević (Knesovicch).

38 Riječ je o mandragori ili alrauni (Mandragora officinarum) za koju hrvatski jezik poznaje sljedeće nazive: okoločep, bunovina, nadliška. Korijen ove biljke ima obličje čovjeka, pa kao takav animira pučku maštu i gatalačke sklonosti. Usp. Handwörterbuch des deutschen Aberglaubens, Bd. VIII, Berlin und Leipzig 1936/1937, st. 314–320. s. v. „Springwurzel“.

39 Julijan Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, sv. II, Sarajevo 1915, str. 65; Ilija Kecmanović: Barišićeva afera. Prilog proučavanju istorije Bosne i Hercegovine u prvoj polovini XIX vijeka, Sarajevo 1954.

40 J. Baltić: Godišnjak, str. 197.

41 Franjevačka kuća u Docu bila je vlasništvo samostana Kraljeva Sutjeska, Kreševo i Fojnica čiji su članovi različite poslove vezane za njihove samostane i provinciju lakše obavljali boraveći u blizini vezirskog sjedišta. Marko Karamatić: Franjevačka provincija Bosna Srebrena (Šematizam), Sarajevo 1991, str. 89–90. Ta je okolnost staru rezidenciju Guča Gora, stradalu u požaru 1764. i obnovljenu 1768., učinila dolačkom kapelanijom, koja je god. 1840. postala župom. Na istome mj., str. 90.

42 Usp. Ivan Kukuljević Sakcinski: Putovanje po Bosni, Zagreb 1858, str. 92–93; M. Mandić: Vezirski grad Travnik, str. 67–72.

43 „von dem Kloster in Narenta (an der Gränze der Herzegowina)“ [A 230]. O kom samostanu je riječ, nije jasno.

44 Usp. Vlajko Palavestra: Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine. Historijska usmena predanja – Zbornik predanja – Komentari. Priredio Miroslav Niškanović, Beograd 2003, str. 183, 637. i dr.

45 Boué je kasnije imao priliku upoznati se sa Sendtenrovim putopisom i iskoristiti ga za svoje geografske studije. Usp. A[mi] Boué: Beiträge zur Erleichterung einer geographischen Aufnahme der europäischen Türkei. U: Sitzungsberichte der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften [in Wien], I. Abth., Bd. 55, 1867, str. 481 ss.

***

Još sedam eseja Joze Džambe na ivanlovrenovic.com

svako jutro,
postala mi navika,
pogledam prvo
jergovic.com:

jesam li štògod,
najzad, objavio,

je li se štògod
sámo napisalo?

Krležina zapažanja o hrvatskim književnim suvremenicima

Društva se sjećaju, u to nema logičke sumnje, premda je predmet društvenog sjećanja zahvalno polje postmoderne spekulacije. U modernim je hrvatskim tradicijama kriza društvenog sjećanja upravo europska, naše su strukture tako bezuvjetno samopercipirane temeljem izmišljene tradicije. Izmišljena tradicija je pojam koji Eric Hobsbawm uvodi kako bismo označili skupinu praksi ritualne ili simboličke prirode, kojima u načelu upravljaju javno ili prešutno prihvaćena pravila, a čiji je cilj ponavljanjem usaditi određene vrijednosti i norme ponašanja. Osim što ponavljanje automatski implicira kontinuitet s prošlošću, umjetni karakter izmišljenih tradicija je i u tome što nastale kao odgovor na nove situacije, one se oblikuju kao aluzija na prošla događanja. Sintagma Miroslava Krleže o hrvatskoj književnoj laži koja je otvorila društveni, raspravni prostor za nacionalnu kulturnu sintezu sadrži i nezamijećeni protokritički potencijal europske laži. No makar je Krležin europski otklon bio i nacionalan i eksplicitan, hrvatske se kritike europskih praksi uslijedile tek kada je sama Europa omeđila svoje granice, dokidajući time vanjski, rubni mit lokalnih, izmišljenih tradicija kao europskih. Postajući time europski, Krleža je, barem u očima suvremenika, postao sporan kao hrvatska vrijednost, i to upravo na ljestvici vrijednosnih, moralnih kriterija: kako se zapravo držao kao čovjek u svom vremenu, čega se sjećao i što je pamtio. Krleža, čini se, nije imao iluzija da će se upravo takvo što dogoditi. U svome iskrenom skepticizmu, kakvim njegova pozna raspoloženja ocjenjuje Danilo Kiš, bio je opsednut činjenicom i stalno je tvrdio – Ja sam nitko i ništa, mene nitko ne zna. I nitko ne čita. Kiš se, međutim, zatekao s Krležom na večeri gdje je za susjednim stolom razgovarala skupina Mađara. Kada su prepoznali Krležu prišli su im i sa, već za mađarski jezik poznatim formulacijama učtivosti, skoro kineskim izrazili poštovanje. Na Kišovu primjedbu – Evo, kako vas niko ne zna, Krleža je odgovorio – Da, znaju oni, ali ne znaju naši.

Sva tri, uzajamno preklopljena tipa izmišljene tradicije – usmjerenost na pripadanje skupini, legitimiranju institucije te napokon socijalizacija, ucjepljivanje uvjerenja odnose se na to što o nama, to jest Krleži – znaju oni, ali ne znaju naši. Akademija u Zagrebu, kojoj je Krleža utemeljio književni razred i bio potpredsjednik stavlja u zaglavlje skromnoga hommagea o tridesetoj obljetnici smrti epitaf pjesnika Jure Kaštelana: Veliki brate svih nas koji držimo pero u ruci, stojim pred Vama u nekoj čvrstoj vjeri da Vi niste mrtvi. To uvjerenje nije privid. Kaštelan je bio u pravu, ne samo stoga što je Krleža uspostavio razgovor mrtvih i živih preko granice vremena, već iz mnogo običnijega razloga, jer se toga razgovora, dakle samoga Krleže iz svoga vremena boje našijenci. Pristupni zaključak predsjednika Akademije Zvonimira Kusića da će povijest dati ocjenu njegova, po nekima kontroverznog političkog djelovanja, dok po svom književnom radu već sad nesumnjivo spada u red naših velikana pisane riječi, naše kulture te će kao takav ostat trajno zapisan u baštini hrvatskog naroda prije je zapažanje nego izraz takva straha. Pokušavajući ga prevladati, predsjednik Akademije je točno prenio proturječje o doziranju tradicije, pisac ide u baštinu, narodne običaje, a za povijest ćemo vidjeti. Tradiciju, pa i izmišljenu treba jasno razlikovati od običaja koji prevladavaju u tzv. tradicionalnim društvima. Tradicija implicira nepromjenjivost, a običaj ne sprječava inovaciju, makar je promjena očito ograničena nužnošću da se barem mora činiti kompatibilnom ili čak identičnom s onim što je bilo ranije. Pospremanje Krleže u red naših velikana pisane riječi time bi bilo verificirano kada već ne bi postojala povelja te iste Akademije, također obljetnička, od prije četrdeset godina koja nacionalnu sintezu i društvene prakse definira drukčije. Tu se povelju dakako može redefinirati, pa čak i oduzeti, ali ne i izbrisati iz sjećanja.

Prije četrdeset godina Akademija je, dakle, na temelju jednoglasnog zaključka svečane sjednice od 10. prosinca 1973. Podijelila povelju – Miroslavu Krleži – svom izuzetno zaslužnom članu i najistaknutijem hrvatskom književniku prigodom osamdesete godišnjice života i šezdesete godišnjice književnog rada, kao znak priznanja za njegov svestrani prilog kulturnoj afirmaciji hrvatskoga naroda. U tu se kasnu jesen u Hrvatskoj inače nisu dodjeljivale povelje za promicanje afirmacije hrvatskoga naroda, što je važno ne samo za kontekst povelje o kojoj je riječ, već i za one na koje se ona, njezin tekst i cjelina neposredno odnosi, naslovnika Krležu i potpisnike, Akademijine dužnosnike, glavnog tajnika Dragu Grdinića i predsjednika Grgu Novaka. U povelji se za Krležu kaže da je izuzetno zaslužni član Akademije, najistaknutiji hrvatski književnik te da je kao takav svestrano radio na (kulturnom) probitku hrvatskog naroda. Za razliku od protokola po kojemu je taj izuzetno zaslužni član Akademije iz njezina predvorja ispraćen na Mirogoj, u reminiscencijama na Krležu dotična se simbolična gesta Akademije, a u ime naroda, gotovo nikad ne spominje. Sam se Krleža u intervalu ta dva događaja, svečane sjednice od 10. prosinca 1973. i svečanog ispraćaja samoga sebe od 4. siječnja 1982 – po vojnom ceremonijalu predviđenom za senatore – očitovao slikaru Josipu Vaništi: Bio sam, političar jednog malog naroda. Šezdeset i više godina zalagao sam se za nešto bolje nego što je bilo, za neku vrstu progresa… Pokušavao sam nešto reći o tome narodu, njegovoj povijesnoj uvjetovanosti, njegovoj stoljetnoj potištenosti… Hoće li štogod ostati od svega toga: hoće li se to zaboraviti, hoće li netko sve to izbrisati? Tko će o tome prosuđivati, i u kojim okolnostima, u vakumu oko nas, u pomanjkanju klime… Pojmove član, književnik i svestran Krleža sažima u figuru političar, premda sebe takvim nikad nije imenovao, za sintezu o kojoj govori, opkoračenje nedovršenosti, trebao mu je jednostavan, samorazumljiv oblik.

Netom su, ubrzo po Krležinu odlasku, postali dostupni u rukopisu, Vaništini zapisi privlače izuzetnu pozornost. S obzirom na Krležinu nominalnu oporuku da bi njegova književna i kulturna ostavština imala trpjeti dvadesetogodišnju odgodu, takav refleks ne iznenađuje, ali Vaništa nije bio jedini izvjestitelj iz Krležine kutije. No za razliku od drugih, zapravo svih drugih, Vaništa je Krležinu misao i rečenicu posredovao uvjerljivo, koristeći emocionalne a ne mehaničke registre: naglašavajući da njegov lik govori s malim prekidima, on uvodi čitatelja u intuirani prostor, nema nikakve dvojbe da su reducirani Krležini sklopovi autentični. Vaništa vjerojatno nije prvi ni jedini koji je uređivao Krležin tekst, može se pretpostaviti da je Slavko Batušić još pedeset godina prije uredio neke od najljepših autorovih pripovjednih stranica, a kako god bilo pojedini su Vaništini zapisi, poput citiranog, upravo dragocjeni za otvaranje Krleže, kada bi se to tako smjelo kazati bolji su od originala, što opet u likovnoj, restauratorskoj struci nije presedan. Sa svojim je Krležom Vaništa postupao skrupulozno, prvo je objavio tek nešto načelnih i važnih skica, poput spomenute u kojoj Krleža za sebe kaže kako je u sredini s bijednom književnošću iskočio, kao clown, više bukom nego nekim drugim kvalitetama, da bi tek potom uveo scenu, suvremenike s kojima je svestrani razgovarao jednako nemilosrdno kao i sa sobom samim, bili prisutni ili ne. Uvodi ih dakako u vlastitom (Vaništinu) izboru i kada je riječ o imenima kao i asocijacijskom impulsu unutar pojedine biografske natuknice. Tek tada su se iz vakuma oko nas, unatoč pomanjkanju klime, potaknuti zanimanjem javnosti oglasili autorizirani glasovi da bi Krleži odgovorili tko će o tome prosuđivati i u kojim okolnostima. Za razumijevanje okolnosti je važno da oni pritom ističu kako ih ono što iz Vaništine knjige čitaju u medijima ne iznenađuje, ili ipak čudi, kao da je za razgovor u kojem Vaništa doista prekogrobno slijedi Krležu sporedno iz kojega se kuta, vremenskog i kulturnog reflektiraju rakursi, pa je dovoljno konzultirati medijsku selekciju.

Sam Vaništa dakako uopće ne skriva da je sjećanje, impostacija njegova a ne Krležina. Za Vaniština je Krležu tako Stanko Lasić (1972) deset kopalja iznad svih koji su pisali o meni, no ipak je teško povjerovati da za slijedećih jeseni Vaništa nije čuo i koju gorku kap za laudacijsku čašu svoga karlovačkog konškolarca, poput one iz uvrštenja svoga i Krležina zajedničkog prijatelja slikara Stančića, kontrapunktom Krležine simpatije za Dragu Iblera: Kad ga je Miljenko Stančić kao sekretar partijske organizacije izbacivao iz Akademije, naveo je u svom izvještaju podatak o 116 odijela i 270 košulja u Iblerovom posjedu. Premda je Vaništa osviješten pripovjedač i kada govori u svoje kao i u ime svoga lika, postupak je riskantan. Kolikogod puta, doduše, Krležu vraćao na odmak – Bio sam netaktičan (kada je neko Babićevo platno na zidu zamijenio Dobrovićevim) ili Nisam bio pravedan (u stvari Becićeva porteta Krlaljevića sa sivim rukavicama); odnosno na jetak, zapravo grub ton spram sebe (Vanište) – To jeste vi i niste (pred autoprtretom). Sličite na prokuristu, na činovnika osiguravajućeg zavoda, malo na francuskog desničara… da bi se u drugoj prilici zapitao Možda ste i došli odnekud, možda niste odavde, samo ne mogu razumjeti kako još niste propali. Kako bi čitatelju predočio kanon prema kojemu se akordira njihov razgovor, Vaništa navodi Krležine replike na tezu da je L’Humanité vijest o Gideovoj smrti objavio s pojmom lešina u naslovu – Nisam znao, to je izvrsno, otklonom od Eliota – iza Rimbauda nema poezije, potom od francuskih novelističkih zbirki koje mu je donio – Francuska je književnost posljednjih stotinu godina samo prežvakavanje jedno te istog. K tome sa Sartreom nije ima o čemu razgovarati jer – On je Dedijerov prijatelj. Neće, eto, nikako biti da je Krleža iz one Akademijine povelje kao ni iz Vaništine kutije duboko grlo hrvatske književne sociopatologije, koliko običan ali rijedak glas njene europske graničnosti, ljepote ili tragike nedovršenosti s kojom se hrvatski tipično nije mirio.

Naprotiv, Krleža uporno, pa i Vaništi tvrdi da je čitava naša povijest umjetnosti, povijest siromaštva, pa da je Ljubo Babić ovdje, u ovom svračjem zakutku propao, a da je živio vani, ondje bi, kao dekorater postao drugi Berdsley. Možda doista, ali kako to onda da mu se čini kako Chagallov strop pariške opere, bit će također dekoracija, ne vrijedi ništa – Znate kad je Chagall vrijedio? Kad je slikao zelene Židove kako lete po zraku iznad Vitebska. Upravo je Krležina, imaginarna, nikako izmišljena, socijalna a ne povijesna, siromašna i zapuštena Hrvatska humus iz koje raste trava zaboravak njegove kulturne sinteze za koju je nekoć od suvremenika dobivao povelje i čašicu razgovornog pelina. Članovi Akademijina književnog razreda koji je osnovao ne pišu o njemu u hommageu, oni ga se sjećaju u novinama. Jedan takav koji o književnicima i političarima piše opsežne pamfletske spise definirane kao romani, traži vlastitu legitimaciju pisca tako što Krleži dopušta i egocentrizam i nedosljednost – iz prostog razloga što mu je poznato da je većina pisaca, a posebno pjesnika, kad sudi o drugim piscima: egocentrična. Teolog Adalbert Rebić tvrdi da Krleža o svojim suvremenicima, književnicima i drugim umjetnicima ne samo da nije imao dobro mišljenje nego ih je zapravo izrugivao, a Krležin odnos prema moralu, etičnosti isključivo je, pazi dobro uz vrhunski izričaj, negativan. Teško da treba dokazivati, kako to čini profesor Krešimir Nemec, da je Krleža hrvatsku književnost nastojao prikazati kao otužan duhovni prostor, davao neodmjerene estetske ocjene čak i o svjetskim klasicima. U pojmu „svjetske književnosti” koji nas muči već više od stotinu godina kao neka vrsta fiksne ideje, i tako pretjerujemo bez respekta spram svoje vlastite književnosti, kojoj pravu vrijednost nikada nismo uspjeli da odredimo, Krleži i jest problem. Tvrdeći da je u jeziku ali ne i u sadržaju europska, spočitavajući joj utilitarnost, Krleža se, držeći se spram filoloških rasporeda doista oholo, pita, je li kao političar uspio razviti svijest o respektu spram svoje književnosti, u oba značenja. Drugim riječima, njemu je prije otužan njezin prostor, samopoštovanje njezinih glasova, nego ona sama.

Po svojoj dikciji izravno, Krležino djelo se znatno teže snalazi s tumačima nego čitateljima, paradoksalna individualnost njegova iskustva sadržana je u obrani pojedinca na doživljajni totalitet: svojevrsni tranzicijski zijev u njegovoj recepciji dolazi i otud što su ga suvremenici pomalo skrili od novih čitanja, s vlastitom predrasudom o iskustvu što su ga s piscem navodno dijelili. Razvijajući odnos prema svome svijetu od avangardističke negacije do enciklopedijske sinteze, Krleži je koliko do morala bilo do stila, pa je u toj jednostavnoj premisi, s kojom se kao kultura skanjujemo, sadržana jednostavnost njegova književnog genija, kada je u stihu dvosmislen ili kada u ocjeni pogriješi. Krleža je pretpostavljao da će se njegova nervoza oko „generalnog zakašnjenja“, za kakvo je pretpostavljao da se vidi u enciklopediji jednoga dana objaviti: Onda će se vidjeti kako sam reagirao na tekstove koji danas čine enciklopedijsku masu. Ali to bi trebalo prirediti, a ne znam tko bi to mogao osim mene načiniti, a meni se to neda raditi. Sam pritom tu vrstu teksta naziva marginalijama: Marginalije su, dakle, moje primjedbe ili zanovijetanja na tekstove koje su već pripremili stručnjaci iz pojedinih sektora i onda na njihov pisani materijal ja dodajem svoje ocjene, a one su takve naravi da se o njima argumentirano može i diskutirati. Da je Krleža svjestan vremenskoga procjepa također je vidljivo iz Vaništinih marginalija: Trebao bih reći nešto i o stvarima o kojima se danas govori… Točno zapaža – objaviti za života izazvalo bi paniku, iza smrti govorilo bi se o apokrifima. Šutnju mu pak, mnogi predbacuju grubo, vrlo grubo, bez fair playa. Ranjivost Krležina sustava dolazi iz prisnosti, a ne nadmoći: Ni o Filipu Benešić nije imao dobro mišljenje. Za Gavellu to su bili eseji, to nije bio roman. Petar Dobrović, kojemu sam tu knjigu čitao u Pragu, nije ništa razumio. Eto, to su bili moji prijatelji.

Fenomen distance kakva obilježava Krležin suživot s hrvatskim književnim suvremenicima ne iscrpljuje se ipak u kulturnim, dotično idejnim, te društvenim, a onda osobnim kondicijama, uzajamno se podupirući i u sporenju on i oni nisu dijelili kreativnu percepciju mogućega: dovršenost i čuvanje nade proturječilo je njegovoj, također hrvatski zakočenoj energiji da se riskira s nedovršenošću i konfliktom kao kriterijem pomaka. Osobni refleksi javnih osoba inače su zanimljivo ekspertno područje. Kada Krleža tako reagira na tezu iz natuknice o Matošu kako sve mane Matoša kao čovjeka nisu ga omele da dade savršeno tačne slike: Dosta više o tim ljudskim manama A. G. M. Koje su to njegove mane, i to „ljudske mane“, koje nisu normalno ljudske mane ili koje to ne bi bile? – može se dakako spekulirati da govorni subjekt nije leksikografski koliko autorski: pisac, govoreći o piscu, hoće reći, misli na sebe. Još je to očitije pri upozorenju Neka se (članak) vrati Milićeviću s napomenom, da ne može da se razračunava u negativnom obliku s autorom koga prikazuje. Kako bi se otklonilo pretpostavku da je pritom osoban u smislu naklonosti za pojedine pisce pokazuju marginalije o Kaštelanu. Krleža je nezadovoljan prvo jer Kaštelan ima pravo da se osjeća osamljenikom u ovoj našoj pustinji lirskog duha, gdje on često vapije zaista za nekim tko bi ga čuo u ovoj dosadnoj osami., ali onda i time kako Kaštelan piše o drugima: Slab prikaz. Ovako ne može. Krleža odustaje od oba predloška članaka o Vladimiru Beciću: Oba članka se anuliraju. Neka ih netko u redakciji ponovno preradi (Batušić). Peićev članak je netačno fabuliranje, nestvarno u ocjeni, a Bašićevića ne će familija. Ključ za detalj o Becićevoj obitelji dao je Vaništa: Na povratku iz Dubrovnika (1930) došao sam u Blažuj u Becićevu kuću. Bila je to neudobna drvena kuća, petnaestak kilometara od Sarajeva. Becića nije bilo. Njegova kći bila je tada dijete, djevojčica s kojom sam se igrao, i njen brat, nešto mlađi brat., a za onaj o Peiću, sam autor Skitnji u posveti, također posve osobnoj, nejavnoj gesti na prvotisku, separatu iz Akademijina Rada: Miroslavu Krleži, koji je prvi – prije četvrt stoljeća – čitao ovaj rukopis i pružio mi veliku pomoć da ovo napišem i objavim.

Krleža je sam 1956, nakon što su izašli prvi svesci enciklopedijskih izdanja zatražio posebnu sjednicu hrvatskoga Politbiroa: Treba vidjeti što je nivo naših intelektualaca. Kad bi ja publikovao 5% primjedbi na njihove dopise (članke) oni bi svi otišli. Odgovarajući Krleži, Vladimir Bakarić je zapazio da s prevladavanjem prosječnosti na univerzitetu neće biti lako: tek treba vidjeti s kakvim novim snagama raspolažemo i što s njima možemo izmijeniti. Krleža je tvrdio da je uzimao ugledne naučnike kao na pr. Barca. Oni daju ono što i predaju, što zastupaju u nastavi, a to je često puta vrlo slabo. Pozivajući se na Barca, kao negativan primjer, Krleža se očito referirao na stanje a ne na osobu, jedno stoga što je toga vodećeg kroatista doista pozvao, a drugo jer je Barac u trenutku rasprave na Politbirou već bio umro. No što se Krleže tiče Barac neće umrijeti dok god se Krleža bude bavio hrvatskom književnošću, pa tako kada mu u ruke dođe članak o Vrazu prikaz je irreparable, kao, uostalom, sve što je B. radio ili uradio, a u vezi s Vidrićem opet je (1968) riječ prije svega o A. Barcu, nema ga više među nama, a kad ga je i bilo, nije ga bilo. Marginalija uz članak o samome, još živome Barcu, doima se tek melankoličnim kontrapunktom kulturnopolitičkog fenomena: Ovo, braćo moja, nije članak nego površina jednog klizališta… Gospode i gospodine ti moj! E. Štampar kleči pred svetim likom Svoga Ordinariusa sklopljenijeh ruku, moleći se usrdno za katedru… tekst o njemu kao i sve tekstove o ostalim urednicima struka i suradnicima (treba da) svedemo na fakta. Treba li uopće reći da je objavljena Štamparova apologija kako je Barac uzdigao i oživio Vidrića. Krleža Vaništi za Barca kaže da je bio dosadni profesor, ali i kako je gotovo skrivio hapšenje Kombola, pripisujući sebi Kombolovo spašavanje iz partizanskih uza. Uzgredna i neugodna, epizoda je očito aluzija na članstvo obojice, Barca i Kombola u Pavelićevoj Akademiji, u koju su bili kooptirani, ali je samo Kombol trpio posljedice. Nelagoda hrvatske kulturne javnosti s takvim Krležinim reminiscencijama identična je prešućivanju uspomena samoga Barca na račun Matice hrvatske koja nije tek gotovo skrivila već ustašama posve pripremila Barčevo hapšenje.

Ivo Andrić nije želio da u enciklopediju uđe trag o hrvatskom podrijetlu njegove obitelji, što je Krležu iziritiralo ali je podatke ostavio kakvi jesu. U Verešovu se natuknicu o Tinu Ujeviću, njezin biografski dio, doista umiješao pa je prestilizacija njegova – Jedan od jugoslavenstvujušćih omladinaca, romantično oduševljen pobjedom Srbije 1912, putuje u predvečerje Prvog svjetskog rata u Beograd, progonjen od austro-ugarskih vlasti, ostaje u emigraciji. Pripada generaciji „pjesnika i atentatora“ i poetski su mu prvijenci puni mladenačkog buntovnog nemira. Protjeran iz Beograda odlukom policijskih vlasti zbog svojih bohemskih ekstravagancija, živi tridesetih godina u Sarajevu, pred rat u Splitu, a od 1940. u Zagrebu – i ne bi se reklo sporna. Ni Krležin žalac Vaništi da bi Andrić bez Nobela ostao mali pisac, vrati li se u hrvatski književni kontekst, nije bez raspravne osnove, u njemu Andrić ni s Nobelom nije pisac spram kojega bi se kultura odnosila s manje negativnih asocijacija od Krleže. U gotovo stoljetnom rasponu od Gjalskog do Šoljana i Fabrija Krleža je živio s hrvatskim pjesnicima kao suvremenicima, bilježeći i korigirajući svoja zapažanja, Pitamo se za koga i kome pišu pjesme ovi naši pjesnici kada ih ni enciklopedisti neće da čitaju, Ivan Supek objavio je čitavu malu biblioteku, i danas je još uvijek neobično aktivan, pa ga se, čini se Krleži, ne može apsolvirati tek s objavio i više književnih radova, jest ili nije pisac za enciklopediju. Bio je svršen čovjek – kaže Krleža za Mačeka, ali je činjenica da je imao iza sebe cijeli narod… pa kad već govorimo o sporazumu… i ja sam bio za sporazum. No u okolnosti da se ima iza sebe cijeli narod što je na drugi način za sebe osjetio i sam Krleža, i otšutio, sadržano je i Krležino proturječje, sinteza nije u cjelini, svršenost je po sebi nedovršena, koliko u boljoj polovici hrabrosti, kako bi kazao Ivan Slamnig, pjesnik kojega Krležine marginalije također nisu zaboravile. Izmišljene tradicije počivaju na vježbama u socijalnom inžinjeringu, ako ni zbog čega drugog a ono zato što historijski novitet implicira inovaciju. U toj se točci, u jeziku, zapletemo oko europske prevodivosti svoga kao hrvatskoga sjećanja, subjektivne osnove moderne nacije.