Nakon što je, malo poslije podneva, 15. svibnja na Radio Sarajevu objavljena vijest da je prošle noći, s jednog od najčuvanijih mjesta u Sarajevu, nekoliko koraka od veleposlanstava Republike Srbije i Islamske Republike Iran, ukradena bista slikara Voje Dimitrijevića, prvo što mi je na um palo bilo je: a zašto nije ukraden Daniel Ozmo, čija glava stoji odmah do Vojine? Odgovor na ovo pitanje surovo je jednostavan: sarajevski Srbin, jugoslavenski i bosanski likovni klasik, za života je bio glavatiji od fragilnoga sarajevskoj Jevrejina, darovitoga gafičara i crtača, kojeg ustaše pogubiše u jasenovačkom logoru, te je u Vojinoj glavi, iz perspektive nekoga drukčijega vremena i novih kulturnih prilika, bilo barem za četvrtinu više sekundarne sirovine nego u Ozminoj glavi. A ovdje je, bezbeli, samo o sekundarnim sirovinama i riječ, jer se na sekundarne sirovine svela cijela naša povijest, društvena, porodična, privatna, skupa sa svojim junacima, njihovim djelima, kulturnim i nacionalnim identitetima jedne zemlje. Pa se onda, u računici novoga doba, jedino još mjeri i vaga čija je glava bila veća i koliko je u čijoj glavi kovine. Dok je ona Bosna, u kojoj se mogao roditi i Vojo Dimitrijević, bila bogata rudnim bogatstvima, u današnjoj Bosni bogatstvo je u otpadu, u sekundarnim sirovinama, u bivšim ljudima i bivšim narodima, u reciklažnim dvorištima, gdje se od donesenih sirovina reciklira neka čista, monokromatska i monomanska budućnost.

Pet dana nakon što su ga obezglavili, 20. svibnja, Vojo Dimitrijević je, duboko pod zemljom, proslavio sto dvanaesti rođendan. Ljevičar i prvi bosanski modernist – ili tačnije rečeno, prvi radikalni eksperimentator u bosanskoj likovnoj praksi – kretao se od socijalističkog realizma i plakatnog slikarstva, preko apstrakcije, sve do rastavljanja i rastakanja samoga slikarskog čina na njegove sastavne ili početne činitelje, i nečega što je šezdesetih, kao metod i kao ideja, prevladavalo u zapadnome slikarstvu, a što je u Sarajevo došlo preko dvojice balavaca, jedva dvadesetogodišnjaka, Radoslava Tadića i Edina Numankadića, te zrelog klasika, skoro već i akademika, Voje Dimitrijevića.

Bilo je nečega protejskoga u Voji. Ustvari, bio je on sam Protej. Stariji od vlastitog doba, vječnik, živa bista, uz Ismeta Mujezinovića (koji je bio sasvim druga priroda) prvak bosanskohercegovačke likovne umjetnosti, čije su se riječi uvažavale u gradskim i centralnim komitetima, i čiji su radovi dugo vremena predstavljani kao lice središnje jugoslavenske republike, te naše Jugoslavije u malom, u kojoj su u bratstvu i slozi živjeli pripadnici tri različita bosanska naroda, istovremeno je Vojo Dimitrijević bio ikonoklast, osporavatelj, prorok novoga doba, slikar s kraja povijesti, onaj koji će, skupa s nekoliko nadobudnih klinaca, objaviti kraj slikarstva, pa će za sobom tresnuti vratima, dovodeći u pitanje sve što je u životu naslikao. Da se rodio i živio u Zagrebu ili Beogradu, njegov utjecaj na likovnu i kulturnu scenu bio bi silan, pisale bi se o Voji studije, sastavljale bi se tematske monografije, i na njemu bi se gradio neki novi svijet, kao što se to, uostalom, u Zagrebu i Beogradu čini s životnim opusima i biografijama slikara i slikarskih mislilaca, desetljećima od njega mlađih. Da je živio u Parizu ili Berlinu, danas bi Vojine izložbe i izložbe o Voji stizale u Sarajevo i u druge južnoslavenske metropole, u organizaciji francuskih i njemačkih kulturnih centara, u državnome aranžmanu i uz pompu kakva prati velike kulturne projekte, koji popunjavanju prazninu duša liberalnog kapitalizma. Kako je bio samo sarajevski slikar, Vojo Dimitrijević danas je samo virtualna pojava, sjena naših privatnih kulturnih identiteta i senzibiliteta. Danas je Vojo Dimitrijević samo sekundarna sirovina.

Likovni kritičari, pisci leksikografskih natuknica ili reklamnih letaka za prodajne galerije napisat će da je on bio slikar nekonzistentnog i necjelovitog opusa, i to je tačno: kao što ni slikari amateri ne uspijevaju naslikati niz tri stilski konzistentne slike, nego im svaka, naročito ako imaju rudimentarnog talenta, načinjena drugom rukom i iz drukčijeg doživljaja svijeta, tako je i Vojo sav različit. Ali važan je razlog za nekonzistentnost njegova opusa: Dimitrijević nije bio samo slikar, nego je bio likovni mislilac, teoretičar žanra i koncepta, koji je, dosljednije (dakle, konzistentnije) nego itko u nas ideju političke revolucije, društvenog prevrata i boljega svijeta, ideju komunizma za koji se s uvjerenjem borio, preselio u sferu estetike i estetskog stvaralaštva. On nije o slikarstvu mislio u službi revolucije, nego je revolucionarizirao samu misao o slikarstvu. Zato je Vojo Dimitrijević bio u trendu s umjetničkom mladeži koja je po hipi komunama, na LSD-u i uz psihodelične melodije San Francisca, teoretizirala o kraju slikarstva, i zato je njegov opus konzistentan u ideji vječite mijene i prevrata, u ideji revolucije, a ne u njegovoj slikarskoj paleti i u motivima s njegovih platna.

Godina je bila 1949, vrijeme sivo, vrijeme strašno. Bilo je to i prije zagrebačkog Exata, mnogo prije prvih Murtićevih apstrakcija, desetljećima prije prevratničkih, post-slikarskih i post-likovnih umjetničkih praksi, kada je Vojo Dimitrijević u Sarajevu, kod Latinske ćuprije, koja je baš tada još jednom prenazvana Principovim mostom, postavio svoj memorijal, svoj spomenik atentatoru Gavrilu Principu. S druge strane Obale, ukraj mosta, odavno je već bio srušen spomenik Ferdinandu i Sofiji, a Vojo umjesto da sagradi novi, posvećen mučeniku Mlade Bosne, ubojici nesuđenoga cara i kralja, i njegove žene, pučanke, umjesto da na sentiment jednih odgovara sentimentom drugih, u asfaltu izlijeva dvije male muške stope, cipela broj 36 ili 37, na mjestu na kojem je u času pucnja stajao Gavrilo.

U čemu se sastoji neponovljiva genijalnost tog rada? Naravno, u kontekstu vremena u kojem je rad načinjen. Ali više od toga, u načinu na koji je sljedeće četrdeset tri godine, iz dana u dan, kroz živote Sarajlija i onih koji su u Sarajevo dolazili, kroz cijelu jednu epohu, funkcionirao ovaj neobični spomenik. Svakoga dana bi sarajevska djeca, odrasli ljudi, turisti, dokon svijet, slučajni prolaznici i namjernici, zastajali na tom mjestu, pa bi pokušavali stati u atentatorove stope i u njegovu pozu, i s tog bi mjesta, u mislima, pucali u nevidljivog princa. Ili ne bi ni pucali, nego bi samo svoja stopala mjerili Principovim, sebe bi mjerili mjerilom ubojice. Ili junaka i mučenika, sasvim je svejedno. Tu bi na čas razmislili o onome kome je ovaj spomenik postavljen.

Naravno, o svemu ovom nije imao pojma nepoznati počinitelj koji je, iz načelno ispravnih namjera, 1992. iz asfalta izvalio Principove stope. Niti je znao za Voju, niti je razumio smisao tragova u asfaltu, niti je tih dana, mjeseci i godina o Gavrilu Principu mogao trijezno razmišljati. Godinama kasnije su, istina, pokušali obnoviti ovaj memorijal, ali to je bila nedosljedna i u osnovi kriva interpretacija Dimitrijevićevog rada. Naime, to više nisu bile stope broj 36, 37, bili su to potplati odrasloga, normalno razvijenog muškarca. Ali poslije su i njih iskopali…

Stope Gavrila Principa nisu ni najvažniji ni najkarakterističniji rad Voje Dimitrijevića. Netko će reći da te stope zapravo i nisu bile likovni rad. Možda i nisu, ali se iz njih jasno vidi kako je i što je Vojo mislio o umjetnosti i o životu.

Danas, njegova je glava već izrezana, a možda je već i pretopljena. Neki sarajevski poduzetnik će sekundarnu sirovinu prodati na slobodnom tržištu, možda u Hrvatskoj, odakle će Vojo nastaviti svoj put, i uskoro će, već ovoga ljeta, stići do Njemačke ili Poljske, do Indije, Kine i Japana, možda čak i do Brazila… U svakom slučaju, putuje on u neku od zemalja brzorastućeg gospodarstva, gdje će ga, vrlo entuzijastično, upotrijebiti za nešto vrijedno i korisno, što se, opet, može preprodati na svjetskom tržištu, možda u top ili u topovsku džulad, u spomenik kakvome srednjoazijskom diktatoru, Turkmenbaši ili Nursultanu Nazarbajevu, u ogradu kojom je opkoljena vila bubuljičavog američkog multimilijardera, izumitelja Facebooka ili projektanta kompjuterske igre u kojoj se hrabri američki civili oružano obračunavaju s alijenima koji nadiru s istoka, ali je malo vjerojatno da će se Vojo Dimitrijević, svejedno u kojem obličju ili predmetu, vratiti u Sarajevo. Podijelit će sudbinu desetina tisuća, možda i koju stotinu tisuća bivših Sarajlija, jer će mu glava biti ugrađena u neku daleku tuđinu.

Istina, moguća je, premda samo u fikciji, u mašti i u privatnoj emociji, i neka drukčija priča.

Kada bih imao moć Staljinovih isljednika, koji su, za dobro komunizma i internacionalnog proletarijata, uspijevali “nagovoriti” osumnjičenike da priznaju i najnevjerojatnija zlodjela, učinio bih sve da “uvjerim” Bracu Dimitrijevića, slavnoga sarajevskog i svjetskog umjetnika, uz Marinu Abramović i najslavnijega našeg umjetnika, da prizna kako je u noći između 14. i 15. svibnja ove godine odšarafio i na karioli odvezao očevu bistu, te da ju je zatim preprodao nekim metalurzima iz Singapura. Uvjerio bih ga, dakle, da je to učinio, a zatim bih ga ostavio dan-dva u pritvoru, onoliko koliko bi mu već trebalo da sastavi pisanu izjavu, u kojoj bi do u tančine, minut po minut, opisao kako je tekla operacija. Dobro bi to Braco napravio, ima on literarnog dara, i onda bi taj njegov svojeručno sastavljeni iskaz pred istražiteljima bio izložen i multipliciran kao novi rad Brace Dimitrijevića, finale onoga njegovog predratnog ciklusa posvećenog ocu i njegovim djelima.

Kritičari skloni psihologiziranju, psihoanalitičkim teorijama, Lacanu ili ranom Žižeku, rad bi proglasili genijalnim, te vrlo ciničnim poigravanjem arhetipom ubojstva oca. Oni koji bi malo bolje razmislili, i koji bi ponešto znali i o Voji, a ne samo o Vojinom sinu, sjetili bi se da je Braco Dimitrijević to učinio da bi oca vratio onome što je za života i bio: ikonoklast. I onda bi otišli korak dalje, pa bi to nazvali kasnim pomirenjem sina s ocem, jer Braco je ama sve, samo nije ikonoklast!

Prava bi istina o radu bila prešućena i nitko je među kritičarima ne bi razotkrio: Braco Dimitrijević odnio je očevu bistu i prodao je singapurskim metalurzima da to ne bi učinio netko tko ne zna što je zapravo učinio.

Svo zlo onih koji su ispred Likovne akademije ukrali Vojinu glavu, onih koji su im držali stražu i onih koji krađu nisu željeli primijetiti, u tome je što im ta glava nije značila ništa, osim što je sadržavala više sekundarne sirovine od glave onoga sirotog Jevrejina, koji u tom gradu i na ovom svijetu nema više nikoga svog.

Po zalasku sunca, kad se smire ptice na lijeglima i smrknu se bašče i avlije, Šavčani izlaze na oranice i ledine da čekaju krtice. Nazivaju ih zemancima, zato što mjere zemlju naopako i zato što vladaju donjim svjetovima u kojim mrtvaci borave. Kada Kamber priča o tim svjetovima, ljudima se ježe podlaktice i podiže kosa s glave.

Svaki čovjek nosi na ramenu ćuskiju il krampu i, veoma rijetko, fenjer u rukama.

Idu niz polje polagano, zastajkujući svakog časa kao da su nešto izgubili ili kao da je polje vrelo pa se dvoje gdje će nagaziti. Uokolo se vide kupe izrovane, suhe zemlje koju su krtice izbacile. Ljudi zagledaju svaku kupu, tražeći one vlažne koje govore da je zemanac blizu i da će, večeras, tu negdje kopati.

Idem za Kamberom, rasturam vrhom čizama osušene krtičnjake i kad Kamber iznenada, ispred jednog krupnog zeljastog trnja s ljubičastim cvjetovima, zastane i spusti se na koljena, ja prestanem s šutiranjem, primaknem se blizu i ugledam omanji krtičnjak sa vlažnim i rahlim grudvicama.

Blehnemo u travu oko krtičnjaka i čekamo.

I onda se vršci trava na jednome mjestu lahko zaljujaju. Kamber se savije na tu stranu. Travke se umire i onda opet zaljuljaju. Pokorica zemlje ispod trave gruša se i diže kao mlijeko pri varenju. Onda se pojave i prve grudvice. Kamber podiže krampu iznad glave.

Ja ne vidim kad zamahne i kad krampu u zemlju zarije. Vidim kako Kamber vrti držaljicu i kako je naginje u stranu. I vidim, zatim, kako se šiljak krampe, naglo, kao da je pušten s opruge, pojavi i bljesne u zraku.

Na njemu se, probodeno kroz sredinu, grči jedno crno tjelešce slično rukavici i grebe kandžicama po ivici metalnoga šiljka na čijem se vrhu sitne mrlje krvi sakupljaju u jednu mrku i tešku kapljicu.

*

Petar je stajao na vratima svoje kuće u dnu male starogradske pjacete, zbunjeno gledajući u dva tipa koja kao da su sad ispala iz filma “Ljudi u crnom”. Bilo je devet sati navečer, i kroz odškrinute škure okolnih prozora virile su brojne znatiželjne stare glave u crnim maramama. Vazda neke pizdarije kod onoga ludog pisca.

– Vi ste Petar Hektorović? – pitao je niski, debeli tip s brkovima, zamahavši nekakvom značkom u kožnoj futroli.

– Taj sam. A tko ste vi?

– Ovdje mi postavljamo pitanja – grubo ga je prekinuo drugi, ćelavi muškarac srednjih godina, spremajući značku u unutarnji džep sakoa. – Petre, možete li nam reći gdje ste bili 8. rujna 1555.?

– Pedeset pete?

– Da. Pokušajte se sjetiti.

– Hm, da vidim… Znam! Bio sam kod Ćurinovih, na rođendanu malome Alemu. Bio mu je drugi rođendan, znam da sam mu donio jedan mali Tintorettov crtež gole Suzane.

– Tisuću petsto pedeset pete, Petre – odbrusio je ćelavi. – Ne pravite se glupi.

– Aaa, petsto pedeset pete… ha, davno je bilo – češkao se Petar po bradi, pa iznenada sjetio. – Rekli ste 8. devetoga?

– Da.

– Onda s prijateljima na ribanju. Na Malu Gospu uvijek s prijateljima idem dva-tri dana na ribanje.

– Samo ribanje, ili…?

– I ribarsko prigovaranje.

– Tako sam i mislio – pogledao ga je u oči onaj manji, debeli. – Petre, sad dobro razmislite, ne žurite: tko je sve bio s vama na ribanju i ribarskom prigovaranju? Koliko vas je bilo?

– Trojica. Paskoj, Nikola i ja.

– Znao sam! – okrenuo se ćelavi pljunuvši o kameni pod pjacete.

– Samo vas trojica? – pitao je debeli brko pokazujući rukom kolegi da se smiri. – Jeste li sigurni? Nije bio možda i Paskojev sin?

– Ne, prilično sam siguran – spremno je odgovorio Petar. – Paskojev mali nije isplovio s nama.

– Vrlo dobro – zapisao je ovaj nešto u notes. – I? Gdje ste sve bili na ribanju i ribarskom prigovaranju?

– Malo okolo, bezveze. Do Lučišća, Šolte, i tako… bili smo u Nečujmu, u vikendici don Duje, on je kum onoga pisca iz Splita.

– Ima li taj pisac ime? – upao je onaj drugi nervozno.

– Marko – ustuknuo je Petar. – Marko Marulić.

– Čime se bavi taj pisac Marko Marulić?

– Pa… piše, pomalo, kao i ja.

– O čemu piše taj pisac Marko Marulić? – sad mu se ćelavi već unio u lice.

– U redu je, kolega – povukao ga je debeli za nadlakticu u stranu, pa se obratio Petru. – Ako sam dobro shvatio, vi dobro znate Marka Marulića?

– Kako ne bih znao, on mi je otac.

– On je vaš otac? – zaprepastio se debeljko.

– Naravno, on je otac hrvatske književnosti – nasmijao se Petar pred zblenutim gostima, pa usiljeno nakašljao. – Oprostite, mala interna šala.

– Onda zacijelo znate i Juditu? – prešao je debeli preko interne šale dalmatinskog renesansnog kruga.

– Marulićevu Juditu? Svatko zna Juditu.

– Svatko zna Juditu – podrugljivo je ispod glasa ponovio ćelavi.

– Kolega, molim vas – podviknuo je brkati, pa se opet okrenuo Petru. – Sjećate li se kako je Judita izgledala?

– Ah, kako je izgledala… Dostojna bi s knezmi na sagu siditi, i jošće hoditi na pir s kraljicami, i čtovana biti meju banicami!

– Dojmljivo – ironično je zaklimao glavom ćelavac. – A nakit, je li imala kakav nakit? Prsten ili tako nešto?

– Jest, bravo! – sjetio se Petar. – Prsten s kamenom!

– Petre, ovo je sad jako važno, koncentrirajte se – pogledao ga je brkati debeljko ravno u oči. – Koje je boje bio dragi kamen na njenom prstenu?

– Naravno, crvene – odgovorio je Petar bez razmišljanja.

– Crvene?!? – objesio je ćelavi čeljust.

– Jeste li sigurni? – gledao je debeli Petra i dalje u oči. – Nije možda modre? Ili bijele?

– Ne, “svitlo čarljeni ja rubin na parstih”. “…Modriti se cafir, a biliti na rukavih biser.”

– I baš crveno čarljene? Ili možda neke druge crvene?

– Baš crveno crvene. Rubin je uglavnom uvijek crvene boje.

– I baš prsten? – nije se dao ćelavi. – Nije bila, štajaznam, naušnica?

– Ne, ne, siguran sam. Naušnice su na uhu, „uši spravi s ušerezmi“, a „na parstih“ je kod nas najčešće prsten.

Dvojica muškaraca u crnom još su nekoliko trenutaka bez riječi gledala u Petra. Iza pritvorenih škura na susjednoj kući netko je prigušeno kihnuo, i debeli brko strogo je pogledao u tom pravcu.

– U redu, Petre, to bi bilo sve – zatvorio je najzad notes, pa iz torbe izvadio omanji svežanj trgovačkog papira. – Evo, ovdje ćete detaljno zapisati sve što ste nam rekli, i sve čega se još sjetite u vezi toga, kako ste rekli, ribanja i ribarskog prigovaranja. S kim ste bili, gdje ste bili, s kim ste i kad razgovarali, što ste sve ulovili… znači, sve.

– Može u dvanaestercu? – pitao je Petar Hektorović.

– Može i u sonetima na glagoljici, što se mene tiče, samo napišite i pošaljite na Ministarstvo – spremio je debeli notes u torbu, pa pružio ruku. – Hvala i oprostite na uznemiravanju. I da: molim vas da neko vrijeme ne napuštate Stari Grad.

– Ajmo, babe, predstava je gotova, na spavanje! – zapljeskao je ćelavi pustom pjacom prema prozorima okolnih kuća, i škure su se hitro pozatvarale.

*

Sutradan, prije nego što je jutarnji trajekt i isplovio za Split, cijeli je Paiz brujao o velikom skandalu: navodno su Paško Debelja, Nikola Zet i onaj ludi pisac, staroga Hektora unuk, na Šolti tri dana silovali Juditu, ženu nekoga Splićanina Marula, i ukrali joj s ušiju prsten. Bila sinoć, vele upućene starogrojske babe, policija u Tvrdalju.

U trajektu pak što je isplovio iz Staroga Grada, dva su muškarca u crnim odijelima ispijala tanki espresso.

– Ja njemu i dalje ništa ne vjerujem – procijedio je viši, ćelavi agent Odjela državne prosvjetne inspekcije pri Ministarstvu obrazovanja i znanosti Republike Hrvatske.

– Jebe mi se, mi smo svoje obavili – srknuo je gutljaj omanji, debeli brko. – Nek se sad u Zagrebu zajebavaju s tim.

*

Tako je CSI Ministarstva obrazovanja riješio „slučaj državna matura“, koji je ovih dana potresao Hrvatsku: koliko je točno ljudi na brodu bilo u spjevu Petra Hektorovića „Ribanje i ribarsko prigovaranje“, i koje je boje bio prsten na ruci lijepe Judite, kad je ono u četvrtom libru slavnog Marulova epa otišla da zavede Nabukodonosorovog vojskovođu Holoferna?

Ta su dva pitanja u državnom ispitu iz hrvatskog jezika i književnosti za maturante četvrtih razreda izazvala dosad nezapamćeni prosvjetni skandal, a točan broj ljudi na brodu u Hektorovićevu „Ribanju i ribarskom prigovaranju“ premetnuo se u najveći misterij cjelokupne hrvatske književnosti: znači li dvostih “Još Paskoj dovede sina za potribe/koji š njim prisede da buca na ribe” da je Paskojev sin išao s njima trojicom na ribanje ili ne? Ako je, naime, točno da su bila samo trojica i da im se Paskojev sin, kojega je doveo “za potribe… da buca na ribe”, ipak nije pridružio, onda ni odgovor na treće sporno pitanje na državnoj maturi – zašto se pripovjedač pridružio ribarima na brodu? – nije ni a) zato što želi vidjeti Hvar, ni b) da bi pobjegao od svakodnevice, već c) da bi Paskoju i Nikoli “bucao na ribe”.

Oči cijele nacije sada su uprte u Slobodana Prosperova Novaka, koji je od Ministarstva navodno dobio neograničeni budžet i odriješene ruke da razriješi zagonetku.

Jedan običan test za srednjoškolce pretvorio se tako u nešto između enigmatske revije i doktorske disertacije iz renesansne književnosti. Strah me i pomisliti što nesretnu djecu čeka sljedeće godine.

“Koje su boje šalvare turskog čauša koji u prvom pjevanju ‘Vazetja Sigeta grada’ Brne Karnarutića nosi banu Zrinskome zapovijed turskog sultana?” Ili, štajaznam: “Drugi čin Držićevog ‘Dunda Maroja’ započinje monologom u kojemu se Pomet prisjeća obilatog ručka s Ugom Tudeškom. Izbaci uljeza s jelovnika: a) pečeni pijetao, b) pečena guska, c) pečena jarebica, d) pečeni zec.” Evo i jednog baš zajebanog: “Je li zanosna gospoja kojoj Hanibal Lucić pjeva ‘Kad najpri ja tvoje vidih zlate kose…’ ljepša nego što je pametna ili obrnuto?”

A to će biti tek zagrijavanje. Za višu razinu će, osim formalnog znanja, trebati i malo uposliti moždane vijuge. Ne bih sad plašio učenike trećih razreda, ali broj ljudi na Hektorovićevom brodu bit će dječja igra prema zadacima sljedeće godine. Prijatelj iz Komisije za državnu maturu pokazao mi je iz svoje ruke test mature za školsku godinu 2012/13. Evo, na primjer, jedno pitanje iz hrvatske moderne:

“U svojoj noveli ‘Ecce homo’ iz 1907. Janko Polić Kamov istražuje osjetljiv odnos zaljubljenog mladića i njegove posesivne majke, u kojemu oboje pristaju na igru laži. Kad tako sin Mijo na početku novele završi vježbanje klavira, njegova džepna ura, koju je na točno vrijeme namjestio u osam ujutro – i koja pokazuje vrijeme samo pet sati, svakog sata kasneći deset minuta – stoji već točno osam sati. Pitanje glasi: koliko je bilo sati kad je Mijo završio svirati klavir, a majka ga upozorila da je vrijeme za spavanje?”

Jedva čekam da dođu do suvremenih pisaca. Otkrit će maturanti neke od najčuvanijih tajni novije hrvatske književnosti.

– Vi ste Ante Tomić? – pitat će niski, debeli brko pred vratima kuće na splitskom Manušu, mašući značkom Državne prosvjetne inspekcije.

– Taj sam – odgovorio je visoki tip sa šeširom na glavi. – A tko ste vi?

– Ovdje mi postavljamo pitanja – grubo će ga prekinuti drugi, ćelavi muškarac srednjih godina, spremajući značku Inspekcije u unutarnji džep sakoa. – Točnije, jedno pitanje. Iz testa državne mature, hrvatski jezik i književnost, viša razina.

– Ante, ovo je sad jako važno, dobro razmislite i ne žurite – odvukao ga je brkati debeljko od ćelavog i pogledao ravno u oči. – Ako u vašem romanu “Što je muškarac bez brkova” zvonar crkve u Smiljevu bere orahe u svibnju, je li zvonar budala, jer u proljeće bere zelene orahe, ili je Smiljevo u Australiji, gdje svibanj pada u jesen?

Ubijen sam,
raskomadan,
bijesnim psima bačen.

Pojeden sam,
jedino oči moje stoje
same u polju rose,
zagledane u stranu od koje se
ni u snu obrtale nisu.

Psi se u strahu povukoše,
ogledavši se u jamama zjenica mojih –
još u njima tinja
oganj neba preduboki.

Oči moje na straži,
oči moje na livadi cvjetnoj –
u livadu kaplju tek rođene zvijezde.

1993.

Jedan čovek, a dve se ličnosti bore i čepe u njemu, stišću se u tom telu i duši, sve im tesno, pa ne znaš koja će pretegnuti, a borba je neprestana. Jedna se ličnost zove Zli Toma, i svi je znaju, mnogo su je puta videli na delu, dočim se druga zove Dobri Toma, i navodno postoji, mada ju je malo ko video. Osim njegovih hroničnih obožavalaca – koji nekako ništa nisu ni krivi, ako me razumete – tu su drugu, a navodno jaču ličnost videli tek još poneki intelektualci, mahom beogradski, pa nam javili da postoji, a na nama je da im verujemo na reč. A ako im na reč ne verujemo ljute se silno, čini im se da mi to nešto imamo protiv Tome, a samim tim, je li, i protiv njih. Možda su i u pravu, kad bolje razmislim: svako dobija po zasluzi.

A ja sve nešto razmišljam (izvinjavam se, ostanula mi navika iz predtominskih vremena) dok tabirim po rezultatima Onoga u nedelju. Vojvodina je, kontam, glasala drugačije od ostatka Srbije – ne po prvi put, doduše, ali jače nego ikada. A unutar te drugačije Vojvodine najdrugačije su glasale manjine, to jest, tamo gde pripadnika manjina ima najviše, tamo je nekako Tome na izborima bilo najmanje. Ovde govorim o nacionalnim i verskim manjinama, ali sve mi govori da ni sa drugim manjinama stvari ne stoje drukčije.

Šta je tu novo? – zapitaće se neko, naivan poput frankofone švajcarske sobarice. Nisu li i ranije manjine izbegavale u širokom luku onog Zlog Tomu, radikalskog Tomu, a ovaj posle škrgutao zubima i vajkao se kako ga je konkurent pobedio nekako takoreći nečasno i na mufte, „zahvaljujući manjinama“, što je valjda imalo biti unekoliko degradirajuće, manje vredno, kao da je glas manjinca nešto što bi trebalo vredeti kao pola glasa čestitoga Srpčeta, onako kako u Iranu pod vlašću mula celo svedočenje žene vredi koliko i pola svedočenja čo’eka? I kao da su izbori raspisani za predsednika vaskolikog srpstva, a ne Republike Srbije, u kojoj jednakopravno glasa svako punoletno lice?

Ali bio je to, čujemo ovih dana od naših drugosrbijanskih vedeta, neki drugi Toma, neki fuj i kakani Toma koji sa ovim dobrim i dražesnim čiča Tomom (koji da je „za razliku od Tadića prešao impresivan put“, kako mudrovaše jedan pisac ovih dana, tako da Tadiću ispade hendikep u očima naše Progresivne Inteligencije što nije rašta imao „prelaziti impresivan put“ jer nikada nije ni bio tamo gde je bio Toma!) nema nikakve veze osim što se isto zovu, isto izgledaju, oženjeni su istom ženom s kojom imaju istu decu i istog Vučića, a bogme i istih par stotina stambenih kvadrata, kojima su za vremena čašćeni od majke Srbije. Onaj fuj i kakani Toma u međuvremenu je nestao ko zna gde – podozrevam da se krije u Hagu, u telu izvesnog doktora opštenarodne odbrane – a pojavio se ovaj šarmantni i neodoljivi, nad kojim sada obilno vlaži i firnajz piški prestonička i okolna Progresivna Inteligencija, a sve to s onom veselom prednjom i stražnjom podatnošću s kojom su izvesni pariski slojevi 1940. po ivicama rascvetalih bulevara dočekali mrgodnog tevtonskog osvajača, a o čemu je neki Sartr, i Žan i Pol istovremeno, napisao izvesne nezaboravne stranice.

Dobro, ali kakve sve to veze ima sa manjinama i njihovim glasanjem? Baš svake veze, dragi moji, baš svake. Manjinski čovek ima razvijenije čulo za Zlo, ne zašto što je on sam bolji od nekoga drugog, nego zato što je u ranjivijem položaju, i zato što svako Zlo u društvu prvo navali na njega, a za druge šta preostane. Zato gledaj za koga od većinaca glasa manjinac, bilo gde, ja li je Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bosna, ili možda Amerika, Rusija ili Francuska, a gledaj bogme i za koga manjinac nikada glasao ne bi ni da mu se tri ruke osuše, pa će ti se samo kazati ko je ko i ko je šta. A manjine naše izgleda nisu čule za bajku (ili basnu, šta li je?) o Dvotomnom Tomi, nego ga i dalje sasvim jednotomno doživljavaju. Šta ćeš, zaostali ljudi, provincijalci, ne prate Progresivne Sajtove! Nego glasaju onako, po razumu, savesti i instinktu samoodržanja, sve samim zastarelim kategorijama iz prohujalih analognih vremena. I tako se, eto, svrstaše u Nazadne Snage koje ubacuju klipove u točkove našeg progresa, našeg „impresivnog puta“ iz Niotkuda u Nikuda.

Kaosu bliske, zato što nije odgovarala tržištu,
udaljila si se od zemlje koja ti je bila kolijevka.

Što si dušom tražila, a navodno i našla,
ništa ne vrijedi više, ni starog željeza.

Kao dužnica gola na stupu srama, pati zemlja,
a dugovala si joj zahvalnost, u svim svojim frazama.

Zemlja osuđena na siromaštvo, a njeno
bogatstvo muzeje krasi: tvoj čuvani plijen.

Oni, koji su oružanim snagama spopali zemlju
blagoslovljenu otocima, u ruksaku su nosili Hölderlina.

Jedva je trpljena zemlja, čijim si pukovnicima
dozvolila jednom da budu ti partneri savjesti.

Bespravna zemlja kojoj je pravdonoša zvana Moć
stezala remen sve jače i jače.

Antigona je tebi za inat u crnini i u zemlji je cijeloj
odjeven u tugu narod, kojem si ti bila gošća.

Izvan zemlje porodica Kreza drži
sve što zlatno sja u tvojim trezorima.

Pij već jednom! Pij!, viču klakeri,
Ali Sokrat im ljutito vrati pehar, do ruba pun.

U zboru će ti opsovati sve što jesi, oni bogovi,
Čiji Olimp oduzeti tvoja je želja.

Bez duha ćeš uvenuti, bez ove zemlje,
Čiji je duh tebe, Europo, izmislio.

Prevela Anne-Kathrin Godec

***

Druga pjesma

Malo pred podnevni sat pjesma Güntera Grassa stigla mi je na mail. Objavljena je, kaže, u današnjem Südeutsche Zeitungu, i šalje mi je Anne-Kathrin Godec u “doslovnome prijevodu”, na popravak. Dvije-tri korektorske, pokoja jezikoispraviteljska intervencija i “utjerivanje” Grassa u slavensku epsku sintaksu, ali nedovoljno bi s moje strane da i ovu Grassovu pjesmu, u njezinome prijevodu, potpisujemo u tandemu. Jest, žao mi je, ali “doslovni prijevod” bio je po mjeri našega jezika, mog osjećaja za pjesmu i Grassove pjesničke i političke poruke. Osim što je to potvrda da Anne-Kathrin Godec našim jezikom i njegovom prozodijom vlada tako i toliko da joj – barem ovom prigodom – nisam bio potreban, postoji i nešto što se u ovoj Grassovoj pjesmi prevodi samo od sebe. U stvarnost, napuštenu od svih, a naročito onih koji tu stvarnost svakodnevno žive, umiješao se stari pjesnik. Način na koji je progovorio o Grčkoj razlikuje se od načina na koji je govorio o Izraelu samo po tome što je sad mogao govoriti bez snebivanja i strepnje pred političkim reakcijama i krivim čitanjima. Nakon pjesme o Grčkoj, Grassa bi mogli proglasiti nepoželjnim na šalterima europskih, a naročito njemačkih, banaka. (m. jergović)

Kafa je crna kao đavo, vrela kao pakao, čista kao anđeo i slatka kao ljubav
__________ (Moris de Taljeran Perigor, francuski svećenik i političar iz 19. stoljeća)

___

Mladi i stari, siromašni i bogati, zdravi i bolesni, crnci i bjelci, obrazovani i neuki, pijani i trezveni, oni sa kompjuterskim mišom u ruci ili bez njega – svi oni, opijeni njenim mirisom i okusom, prihvatili su je kao svoju očaravajuću dobrotu, sa mlijekom ili bez njega, sa čokoladom ili viskijem, hladnu ili vruću, uz cigareta ili bez nje. Postala je dio nas: na poslu, u kući, na izletu, sastanku, odmoru, zabavi, putovanju, učenju, surfanju, takmičenju…

Najljepša je, kažu, u dokolici, jer otvara teme beskonačnosti slične svemiru, snažna da potisne umor i san, održavajući nas u radnoj snazi i dajući nam neku novu energiju, kao što benzin daje automobilskom motoru.

Kako ćemo je pripremati i uživati u njoj, zavisi od nas, naših navika i trenutne naše pozicije u kome smo dijelu svijeta. Hoćemo li je piti iz fildžana ili (male ili velike) šoljice, sa kockom ili sitnim šećerom, iz automata ili ispijati instant – najmanje je bitno. Najvažnije je da osjetimo njen miris i okus.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WTO), dnevno se u svijetu popije milijarda i po šoljica ovog napitka. Na uzgoju kafe na platažama, njenom sušenju i uskladištenju te preradi angažovano je više od 20 miliona ljudi.

Na svim joj je kontinentima ime kafa, i kad je u obliku ploda crvenih bobica veličine trešnje, i kad je sirovina pljosnatog oblika sive boje, i kad je pržena i začuđujuće arome (nešto većeg oblika i smeđa), i kad je mljevena u obliku očaravajućeg mirisnog praha crnosmeđe boje.

Ime qahwa su joj nadjenuli drevni Arapi. U slobodnom prijevodu znači biljni napitak koji čovjeka drži budnim, a po drugoj verziji to je naziv pokrajine u Etiopiji iz koje potiče ova biljka. Taj naziv zadržan je do danas, te se raširio po cijelom svijetu.

Izuzimajući vodu – koja je na našoj planeti najznačajnija ne samo kao piće i životna potrepština neophodna za održavanje života – kafa je besumnje najpopularnije piće. Njome se, kao sirovinom odmah poslije nafte, najviše trguje u svijetu.

Iz svoje pradomovine Etiopije kafa se veoma brzo proširila na Jemen, gdje je stanovništvo omasovi njenu proizvodnju, uzagajajući je planski. Spoznavši vrijednost kafe, Jemenci su dugo vremena zabranjivali izvoz njene stabljike, pa i nedozrelih plodova. U drugom dijelu svijeta ona odlazi preko luke Moka, čiji je naziv dugo vremena bio sinonim za kafu. Kafa put nastavlja na sjever preko Bliskog istoka do Turske, gdje stiže u 16. stoljeću. U Istanbulu (tadašnji Carigrad) – prema tvrdnjama historičara – donesena je 1534. godine za vrijeme vladavine Sulejmana II, a uskoro je u tome gradu otvorena i prva kafana. U Osmanskom carstvu kafa je vrlo brzo postala omiljen napitak, ali su je pojedini sultani zbog njene magičnosti i blagotvornog djelovanja na organizam zabranjivali tvrdeći da ona odvraća narod od Poslanikove vjere – islama. Ipak, kafa se uspjela održati, a s jačanjem i širenjem Osmanskog carstva Turci kafu donose u mnoge države, a i u Bosnu i Hercegovinu. Nakon što je stigla u Evropu, naročito u 17. stoljeću s prodorom Turaka do Beča, vrlo brzo je postala popularno piće, uglavnom među aristokratiom.

Mnogi pisci i filozofi, uživajući u konzumiranju ovog napitka, istovremeno su ga i opisivali, postajući često i sami ovisnici od njega i pripisujući mu razna svojstva. Čini se da je jedan od najzanimljivijih slikovitih opisa moći i uticaja kafe na organizam dao u 18. stoljeću francuski pisac Honore de Balzak – prema nekim tvrdnjama – pišući upravo svoje opsežno djelo „Ljudska komedija“ („La Comedie humaine“) kad je ispio čak 50.000 šoljica kafe: „Kafa klizi niz želudac, i tada sve pokreće: ideje nasrću kao bataljoni vojske na bojnom polju. Bitka počinje. Sjećanja nadolaze ubrzanim korakom kao četni zastupnici. Laka se konjica razvija u divni galop, buja artiljerija logike sa svojom komorom i fišecima. Duhovite misli hvataju jedna drugu kao strijelci u okršaju iz blizine. Oblici se kostimiraju, papir se pokriva tintom, bitka počinje i završava pod rijekom crne konjice, pa se kao prava bitka na polju utapa u dim crnog praha“.

U literaturi je ostalo zapisano da je veliki ljubitelj kafe bio i francuski filozof Voltaire, koji je znao dnevno popiti i po 50 šoljica kafe, a kompozitor Ludwig van Beethoven ju je pio s mjerom uvijek – pripremajući je – izbrojivši tačno 60 zrna kafe za jednu seansu.

(Iz knjige “Kafa – magični napitak”, 2007)

Pulska epizoda Jamesa Joycea

“Brzina razvitka i kvaliteti ljudi, učinili su, da je Pula dobila više velegradski karakter od drugih gradova na Jadranu, da je život bio više velegradski nego na Rijeci, u Trstu ili u Mlecima. Mornarica i njen mnogonarodni sastav davali su Puli i međunarodni i kozmopolitski žig. Prvi broj Polaer Tagblatta 1905. donosi oglas u kome se traži učitelj japanskog jezika. Osniva se škola po Berlitzovoj metodi, na kojoj se uči engleski, francuski, njemački, hrvatski i talijanski. Ona je smještena na drugom katu kuće br. 1 tadašnje ulice Clivo San Stefano, danas Ulice Slavka Grubiše. Na toj je školi neko vrijeme (od studenog do ožujka 1905., oko četiri mjeseca) bio učitelj engleskog jezika kasnije mnogo poznati svjetski pisac James Joyce.”¹

“Došao se najprije meni prijaviti, i ja sam ga primila u prvo namještenje… To je bio povučen mladi par. Nisu nikamo izlazili, ili veoma rijetko… Uvijek kad bih došla, James je ležao na kauču i pisao. Pisao je uvijek ležeći, pa nisam ni pomišljala da ozbiljno piše. Pozdravio bi i nasmijao se, ali bi i dalje ležao. Taj mladi čovjek bio je neprestano ironičan i arogantan… Mislim da je sve podcjenjivao…” priča podučavateljica hrvatskog jezika i tajnica u Berlitz School of Language u Puli (gdje je Joyce predavao engleski jezik 16 sati tjedno za “plaću od 6,6 funti mjesečno, više nego austrijski poručnik”²), Amalija Globočnik.³

“Jedne noći imao sam jake bolove u želucu i Nora je molila, ‘O, moj Bože, odstrani Jimove bolove’. Druge večeri bili smo u kinu. Gledali smo scene o prevarenoj Gretchen. U trećem činu Lothario ju je bacio u rijeku i odjurio, slijedila ga je svjetina. Nora reče, ‘O, policajče, uhvati ga’. Prepirali smo se – smiješna stvar. Nora reče da su to ljubavničke svađe i da sam ja veoma djetinjast. Kaže da imam prekrasan karakter. Naziva me Jim koji jednostavno misli. Complimenti, signor! Naša je kuća nezdrava pa tražim novi stan. Nora je zatrudnjela, mislim, i želim da živi najzdravije moguće. Moje dijete, ako ga budem imao, neće, dakako, biti kršteno, ali će biti upisano s mojim imenom. Ne volim još govoriti o tim stvarima.”⁴, piše 28. prosinca 1904. dvadestdvogodišnji James Joyce iz puljskoga Cafféa Miramar bratu Stanislausu (Jamesov i Norin sin Giorgio/George, začet u Puli, rođen je 27. srpnja 1905. u Trstu). “Kavana Miramar, u koju je Joyce gotovo svakodnevno zalazio, nalazila se na obali, u blizini zgrade Zapovjedništva. U nju je redovito odlazio s Norom nakon večere te su čitali pariški Figaro i druge dnevne novine… U toj kavani napisao je Nori ceduljicu, koju joj je vjerojatno dodao ispod stola: ‘Ako me što prije ne pogledaš kao obično počet ću trčati gore dolje po kavani’.”⁵

Dovoljni sami sebi i još uvijek strastveno zaljubljeni, Nora Barnacle i James Joyce, napustili su nakratko ložnicu u Via Giulia 2 (današnja Laginjina, nekoliko dana kasnije sele u Medulinsku 7)⁶ i odlučili odahnuti uz slikopisnu zabavu, posjetili su putujuće Elektro-kino Lifka, električnom rasvjetom osvijetljen šator po drugi put razapet u Puli. Putujući prikazivač Carl, Karel ili Dragutin Lifka⁷, kako se sve potpisivao, prvi put gostuje u Puli, u tada još neizgrađenoj Carrarinoj ulici, od 30. siječnja⁸ do 2. ožujka 1903. kada je zabilježena posljednja Lifkina projekcija popularnih (erotskih ili možda već pornografskih, u svakom slučaju nagih živućih fotografija) serata nera, “crnih večeri”⁹. Golemu popularnost obnaženih, odjevenih i svih ostalih filmića dokazuje i jedanaestogodišnji ljubitelj kinematografije Silvio Delise koji je “jučer pod svaku cijenu htio ući u Lifkino kino u Carrarinoj ulici. Ne pronašavši drugi način kako bi zadovoljio svoju želju dječak je nožem razrezao šatorsko platno i načinio štetu od 20 kruna.”¹⁰ Potkraj 1904. godine Lifka je ponovno, po drugi puta, u Puli, od 20. studenog 1904.¹¹ do 9. siječnja 1905.¹², razdoblju u kojem je prikazano dvjestotinjak ondašnjih filmova u 11 programa, na jednom od kojih su, krajem prosinca 1904., tek zatrudnjela Nora i arogantni James.

Valja i ovdje upozoriti na proizvoljnosti poput: “S ukupno jedanaest programa, koji su se dva-tri puta dnevno uspješno prikazivali deset tjedana, putujući zabavljač Carl Lifka statistički gledano privukao je barem polovicu od ukupno 36.000 žitelja Pule. Upravo onoliko koliko je mjesta u Augustovoj areni. 20. studenog Lifka podiže raskošni šator s električnim osvjetljenjem u Via Venezia i započinje svoju atrakciju.”¹³ Njemački glumac Hanns Zischler igra se znanstvenika, amaterski glumi istraživača i izmišlja: “deset tjedana” (sedam tjedana!), “Augustova arena” (prema tomu i Vespazijanov hram), 18.000 posjetitelja (totalna izmišljotina), “36.000 žitelja” (precizni Hanns), “Via Venezia” (može i Via Zischler), naravno ničim potkrijepljene, bez argumenata, mimo poznatih vrela, kakve već same po sebi izmišljotine jesu.

Još jedna promašena knjiga o Puli stranih autora koji istražuju istraženo, otkrivaju otkriveno (čude se zašto je topla voda topla), ničim izazvani mistificiraju pulsku epizodu Jamesa Joycea, navodno već tada njegovu intuitivnu opčinjenost ranom kinematografijom i tadašnjom sasvim normalnom pojavom kratkih novinskih vijesti (nisu se dosjetili da umjesto poštanskih kočija postoji telegrafska mreža), Joyceva razdoblja opčinjenosti i zaluđenosti jedino Norinim međunožjem i povremenim pisanjem u kavanama (i ležeći “na kauču”), za koje pak razdoblje, osnovne teme “Nosa za novosti”, ti isti strani autori nisu u stanju točno izračunati ni koliko je vremena irski književnik boravio u Puli pa u pogovoru zaključuju: “Nakon pet i pol mjeseci predavanja engleskoga jezika na Berlitzovoj školi u Puli, Joyce je premješten u Trst. To je bilo u ožujku 1905.”¹⁴ Za vrle nam autore neizračunjiva računica: Joyce je u Puli manje od četiri i pol mjeseca, od 30. listopada 1904. do najkasnije 12. ožujka 1905. (kad se javlja iz Trsta).

Doista treba biti slabe pameti (ne samo u kalendarskoj računici) kad se znanstveno-teorijski dubokoumno konstatira (dugogodišnjim mukotrpnim istraživanjem) trivijalna, pače najobičnija i toliko očita banalija kako su kratke novinske vijesti izvor suvremenog romana (oštroumni Sherlock Holmesovi nosevi Hansa i Sare), i s znanstvenih visina onako usput omalovažava i obezvrjeđuje Pula, vjerno slijedeći opravdanu Joycovu mržnju spram Pule (mnogo toga arogantni Joyce nije volio, pa zašto ne bi mrzio i nesimpatičnu mu i “zabačenu” Pulu u kojoj nije svojom voljom, već igrom slučaja, stjecajem okolnosti, po kazni…), “Sibira na moru”: “Pula je mjesto Bogu iza leđa – pomorska Sibirija – 37 ratnih brodova u luci, sve vrvi od modrih odora.”¹⁵, mada je tih silvestrovskih dana prijelaza s 1904. na 1905. godinu, kada je psihički slomljen i nervno rastrojen James tu epistolarnu sintagmu zapisao teti William Murray, u Puli zabilježena snježna vijavica, mećava s orkanskim vjetrom brzine 77 km/h i s jednom od najnižih temperatura ikad (od 1864., otkada se dnevno mjeri), minus devet stupnjeva celziusa (vjerojatno nije nimalo slučajan ni naslov 2. siječnja 1905. na prvoj stranici dnevnika Il giornaletta di Pola: “Sibirska hladnoća”¹⁶), dakle riječ je o neuobičajenoj i nepobitnoj prirodnoj, vremenskoj (meteorološkoj) činjenici u Puli, u kojoj se, prema autorima, “mnogo toga moglo vidjeti, ali malo toga naći”¹⁷, samo zbog nepoznavanja hrvatskog (u ovom slučaju i srpskog) jezika, knjiga i časopisa na kojemu su puno prije napisane daleko kvalitetniji i ozbiljniji radovi i studije (spomenimo samo već spomenute, Dejana Kosanovića i Tatjanu Arambašin) od ove promašene njemačko-švedske papazjanije, nemušte improvizacije suvremenih misionara južne Istre, njemačkoga glumca-istražitelja Hannsa Zischlera i velike švedske znanstvenice Sare Danius.¹⁸

Irski zaljubljenici stižu u Pulu parobrodom iz Trsta (jer James osta bez obećana mu profesorskoga posla u tršćanskoj školi Berlitz School of Language, pak ga šalju u jednaku takvu puljsku), u nedjelju ujutro, 30. listopada 1904. godine, baš onoga dana kad se u parku ispred Arene otkrivao spomenik carici Elisabethi, supruzi Franje Josipa, u narodu i Puli popularnoj Sisi (talijanski anarhist Luigi Lucheni zario je dugačku tanku turpiju ravno u caričino šezdesetogodišnje srce dok je s pratnjom bezbrižno šetala uz ženevsko jezero 10. rujna 1898., kad je skinula korzet iskrvarila je), što valja spomenuti samo zato jer je toga datuma navečer Arena, po svemu sudeći prvi puta osvijetljena ondašnjim vatrometom, zasuta svjetlećim raketama, kasnije trajnog obilježja svakoga otvaranja budućih filmskih festivala: “Navečer su prozori i parobrodi bili osvijetljeni. Nakratko je osvijetljena i Arena, iz luke je ispaljeno mnogo svjetlećih raketa. Uzbuđenje u gradu vladalo je do kasnih noćnih sati. Mnogi izletnici otputovali su u noći. U 21:20 krenuo je vlak za Rovinj, u 22:25 vlak za Trst, a u 11:00 sati ‘Almissa’. Procjenjuje se da je tih dana u Pulu pristiglo gotovo deset tisuća stranaca.”¹⁹

___

1 Mate Balota: “Puna je Pula”, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije, Zagreb 1960., str. 98-99.

2 Mate Balota: “Puna je Pula”, n. dj., str. 99.

3 V. Mirković: “Ja i James Joyce”, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43.

4 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, u: Tatjana Arambašin Slišković: “Koliki su te voljeli, moja Pulo!”, Nakladni zavod Matice hrvatske, Odjel za opću upravu, gospodarske i društvene djelatnosti Grada Pule, Zagreb-Pula 1996., str. 422.

5 Bruno Dobrić: “Stare pulske kavane”, Hrvatska revija, br. 4, Matica hrvatska, Zagreb 2003., str. 44.

6 V. Mirković: “Ja i James Joyce”, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43.

7 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma…”, n. dj., str. 128; Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, n. dj., str. 66-72.

8 “Bioscopio elettrico”, Il giornaletto di Pola, 30. siječnja 1903.

9 “Viale Carrara, Bioscopio elettrico: Oggi lunedi, 2 Marzo 1903, Ultimo definitivo giorno alle ore 8: Serata nera”, Il giornaletto di Pola, 2. ožujka 1903.

10 “Al cinematografo: la tenda stracciata ovvero l’undicenne e la guardia”, Il giornaletto di Pola, 2. ožuljka 1903.

11 “Bioscopio elettrico”, Il giornaletto di Pola, 20. studenog 1904.

12 “Irrevocabilmente fino lunedi 9 gennaio Bioscopio elettrico”, Il giornaletto di Pola, 6. siječnja 1904.

13 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”, Naklada Ljevak, Zagreb 2009., str. 46.

14 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”, n. dj., str. 155.

15 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, u: Tatjana Arambašin Slišković: “Koliki su te voljeli, moja Pulo!”, n. dj., str. 424.

16 “Freddo siberiano”, Il giornaletta di Pola, 2. siječnja 1905.

17 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”, n. dj., str. 9.

18 Još više pak začuđuje ničim opravdani panegirik teatrologinje Jelene Lužine: “Joyce, via Pola”, Nova Istra, br. 3-4, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula 2009., str. 238-244, koja je naivno i lijepo nasjela kičastom stilu stranih autora (koji, možete zamisliti, tematiziraju naše teme, našu i nekada njenu Pulu) i zacijelo usput, posve ventilatorski preletjela knjižuljak “Nos za novosti”, hvaleći u recenziji gotovo svim Puljanima opće poznata mjesta poznatoga Irca, uopćene poveznice austro-ugarske Pule s autorom sakrosanktnog “Uliksa”.

19 “L’inaugurazione del monumento all’Imperatrice Elizabetta”, Il giornaletto di Pola, 31. listopada 1904.

Usnijem Bakoviće – Augusta i Jerku. Poslije, mislim i na trećega brata Zvonku, fratra. Pa ih onda, sestre i ostalu braću, brojim u glavi, nekima se više ne sjećam imenâ, ali njihova lica, karakteristične izraze i kretnje, glasovne intonacije, mogu oživjeti kao da su preda mnom.

Njihovu majku Perko Baković, tada mladi majstor zidar, doveo je u Varcar kad joj je bilo šesnaest. Krsno joj ime bilo je Karolina, ali ga se ubrzo valjda i sama prestala sjećati – svi su je zvali Karojkom. Kuća im je bila na kraj Zborišća, tamo gdje prestaje naselje, a nastavlja se seoski put ponad Crne Rike prema Gavranuši, Kotoru, Gustovari…

S Austrijom na plodnu zemlju u sjevernu Bosnu stizali su kolonisti iz siromašnih rusinskih, poljskih, slovačkih zajednica iz Zakarpatja. Bile su to seljačke obitelji, plodne i brojne. Opremljeni informacijama i ohrabreni preporukama sa crkvenih oltara, bosanski su se mladići, prispjeli za ženidbu, stali zapućivati “u Lijevče” i dovoditi mlade došljakinje za žene. Tako je Karolina, krupna djevojka svijetle puti, kose i očiju, malo kreštava glasa, stigla na Zborišće, među kvrgave stêće bosanske katolike, i stopila se s njima. Između dolaska iz Lijevča i odlaska na onaj svijet proživjela je dug i plodan život: rodila trinaestoro od kojih se većina umetnula na nju, i bila apsolutna kućna gospodarica.

Umrla je nepismena, ali su ona i Perko svu svoju djecu podigli na noge – neke iškolovali, neke opremili dobrim zanatima. August, najstariji, bio je kovač, krupan, svijetle puti, kose i očiju, malo kreštava glasa uvijek s nekakvom ironičnom intonacijom. Jerko, od očeve sorte, bio je najmlađi, učitelj, ali se razumio u konje, kao i otac. Zvonko, fratar, kojega su još zarana njegova redovnička braća nazvala Starim, bio je krupan, svijetle puti, kose i očiju, malo više kreštava glasa, s izrazito ironičnom intonacijom, uvijek spreman stati u obranu grešnoga naroda naspram sitih vlasti, fratarskih i crkvenih naročito.

Dok je Karojka sa Zborišća, u dubokoj Bosni, sa svojim Perkom kroz Dvadeseti vijek dizala sinove i kćeri, na drugome kraju svijeta, na Manhattanu, zablistala je zvijezda nove kulture Zapada, noseći isto prezime – Warhol. Izgovaralo se i pisalo različito, kako gdje i kako koji službeni jezici i alfabeti kojima je taj mali nepriznati rusinski/rutenski narod podvrgavan: Warhola, Varhola, Вархола, Воргол, ali sumnje nema, bilo je to isto prezime, isti rod. Proučavam lice Andyja Warhola na dostupnim fotografijama: u kroju usana, krupnih i malo oborenih na krajevima, u konfiguraciji čela, u položaju očiju vidim sličnosti s Karojkinim potomstvom. Bit će da su se nekako u isto vrijeme, iz istoga kraja i selili: jedni Warholi u Ameriku, drugi u Bosnu.

Karojka-Karolina, kvrgava stêća Zborićanka i bosanska katolkinja, nije marila za umjetnost, i posve sigurno nikada nije čula za slavnoga prezimenjaka, a da je i čula ne bi joj značio ništa. Kao što ju ni na koji način nije mogla uznemiravati niti je se doticati njegova ideja o petnaest minuta slave ravnomjerno namijenjene svakomu živom. Još je sigurnije da Karojka sa Zborišća nije postojala za Andyja Warhola.

Warhol počiva na rutenskom grkokatoličkom groblju u predgrađu rodnoga Pittsburga. U gradiću Medzilaborce (rusinski: Меджилабірці), središtu siromašne regije Laborec u današnjoj Slovačkoj, sagrađen je 1991. Warholov Muzej suvremene umjetnosti. (Po dokumentima, Andyjevi roditelji, Julija i Ondrej Warhol, živjeli su u selu Miková, koji kilometar dalje.)

Karolina Baković, rođena Warhol, počiva na groblju u Ćeliji, u bosanskome gradiću koji joj je od njezine šesnaeste do smrti bio jedini dom.

Koji danas više nikomu njezinome nije dom.

http://ivanlovrenovic.com/