Baš kad sam mislila da na svijetu nema ništa besmislenije od fejsbuka, pročitam da se neki par u Kroejša dosjetio da iznajmljuje prijatelje, rent-a-friend. Međutim, olakšavajuća okolnost bi trebalo kao biti što, kako piše dalje, ovaj fenomen već godinama postoji u Americi. Pa u Americi ima i džinovskih tikvica i poznatih u komšiluku, tako da je ovo jedna baš neobična referenca.

Iznajmljivanje ljudi (žena) obično spada u sferu eskort agencija i drugih mutnih radnji, ali idejni tvorci naglašavaju da ovo ni u kom slučaju nema veze sa riječju od četiri slova. (Pri tome dodaju da oni nisu “stručna služba” ali su “stručni na emocionalnom području”.)

Prevedeno na BHS, rentafrend znači da “za pola sata možete uz pizzu naručiti i prijatelja koji će s vama rado porazgovarati o svemu, s kojim ćete moći otići na kavu, u šetnju, kupnju…! i “u ponudi” ih je za sad pet. Baš o svemu? I o Medavaru i o genocidu nad Armenima? O art novou, fobijama i o netoleranciji na vlastite roditelje? Da ne spominjemo neke kompleksnije teme kao što su zdravlje ili seks, od kojeg se ovdje napadno ograđuje, politiku ili neke treće ljudske mušice. Teško je zamisliti da će neko kome je, kako stoji u novinama, plaćeno zdravstveno i penziono i kojeg na kraju sesije ocjenjuju ulaziti u direktne sukobe sa mušterijom.

Sugerišu nam dalje da sa svojim unajmljenim prijateljem možete ići “na kavu”. Ovo mi nekako priziva grudvičasti kapućino u nekom Merkatoru s interijerom jarkih boja jer se na takva mjesta i ide do sedam sati navečer, do kad rentafrend radi.

Ali možete u kupnju. Šta, da ja trošim a da moj, bez obzira što je plaćeni, prijatelj gleda? Hoće li biti objektivni za veliku guzicu u malim farmerkama? Osim toga, kako ću s tim prijateljem da idem na duge šetnje ako on ili ona imaju, recimo, osamdeset i šest kilograma na metar i šezdeset i ako baš i nisu u kondiciji? Osim ako se ne podrazumijeva da u agenciji zapošljavaju samo vitke dvadeset i nešto godišnjake s odličnom krvnom slikom. (Imam sjajan prijedlog za ovu ili bilo koju agenciju: da angažuju penzionere koji, sve i da mušterijama ne kažu ništa pametno, barem će ih podsjetit da vrijeme curi ko pijesak i da ga je besmisleno gubiti na fejsbuk i iznajmljene prijatelje.)

Autor novinskog teksta primjećuje da mu se učinilo da je taj iznajmljeni prijatelj govorio više od njega pa mislim da je bolje da se ova firma preimenuje u rent-a-rant. Ništa gore od poznanika ili prijatelji koji o sebi drobi ko nezaprt mlin. Možda su, na kraju krajeva, samim utemeljiteljima firme prijatelji potrebniji nego njihovim potencijalnim mušterijama. A možda sam ja aut. Ne koristim kalgon i napredne društvene mreže.

Također, kad Jane iz Portlanda unajmi prijatelja po satu, može se desiti da ga više nikad u životu ne sretne. Ali zamisli samo, sretneš Krešu na Britancu, razgleda stare bakrene čajnike? Nije ni ljubavnik, nije ni Ljubomir sa terapije, nije bome ni prijatelj, a opet, zna za šuljeve, zna za tetkine pare, za operaciju ušesa u srednjoj i zna za očevu drugu ženu i dijete.

Rent-a-frend podsjeća naravno na rent-a-kar. Ali automobil možeš birat, model, broj sjedišta i boju, a stekla sam dojam iz teksta da ti ovi šminkeri iz agencije samo pošalju Krunu ili Maricu pa se ti nosi s njima.

Sve ovo me je podsjetilo na studentski film Džordža Lukasa THX-1138, impresivnu saj-faj distopiju u kojoj, isto tako, niko nikog ne sluša i uopšte su svi kao na prozaku. Jedan od glavnih junaka u nekoj je vrsti duhovne krize i potom odlazi do nečega nalik bankomatu, plati naravno, a glas mu počne govorit kako je poseban, kako treba biti uporan i marljiv i druge self-help mantre.

Zato u cilju poboljšanja biznisa predlažem da naprave katalog. Naprimjer: Saša, žensko, AB+, 37, voli putovanja, poeziju Ivice Prtenjače i sladoled od limuna. Ima bigla Peni, skromnu kolekciju dvd-ova savremenog ruskog filma i aktivna je u zaštiti ljudskih prava. Završila kurs za somelijera i smatra da je život mnogo više od onoga što možemo vidjeti vlastitim očima. Anđeli se možete javiti na taj i taj broj mobitela. (Do sedam sati.)

U tekstu se cijelo vrijeme potencira i famozna važnost “slušanja” i razumijem da je u ovom “današnjem vremenu otuđenosti” kad “većina nas ima po nekoliko stotina frendova na fejsbuku” (opet, ja ne) sposobnost slušanja drugog skoro pa fenomen. Pa jeste. Ali, često je najvažnija osobina tog mitskog bića da vas naprosto trpi, što može samo ako vas istinski voli. Što je malo vjerovatno da će se desiti za 100kn/h. Barem prvi put. Deseti, onaj koji je gratis, ko zna.

Jedan od mojih stvarnih prijatelja koji nije iz Futurame jednom mi je prilikom nabacio da se prijateljstvo temelji uglavnom na uspomenama ili zajedničkim interesima, a nastaje naprosto zahvaljujući sretnim okolnostima ili nečemu trećem.

Pravi prijatelji idu tamo gdje niko prije njih nije išao, pa se pitam da li će nas rentafrend zviznuti šamarom dok histerišemo, hoće li nam unajmljeni prijatelj iznajmiti i pare jer i to prijatelji rade? Hoće li za klijenta dati krv? Znamo da se neće javljat na poziv u gluho doba noći jer rade do sedam, ali hoće li nam bar držati glavu dok povraćamo? Hoće li nam biti žiranti? Također, još me zanima, da parafraziram Boru Čorbu, koliko košta kad sa njima plačeš?

A kome treba krv nek ide na Transfuziologiju.

Ona gleda u planinu. Snijeg je još samo u udolinama, na proplancima se već zazelenjela trava i olistalo drveće. Pokoje stado ovaca, pogrbljeni pastir, neobično je opet biti ovdje, pomisli, pa meni planina iz kuće raste, tako je bilo oduvijek. Dina se vraća iz škole, otac mi se vraća iz kafane, a ja stojim i gledam u planinu,  s vrućim ih burekom dočekujem, moj Hidajete.

On sjedi i šuti, zubi su mu ispali preko hladne karbonare, jede nevoljko, tek da nešto okusi. Crna, živa žena koja u alatnici brine o Uniorovim francuskim ključevima, nutka ga, pojedi nešto, srušit ćeš se, past ćeš pod stroj, čovječe. Tvornica Torpedo, na samoj obali mora, kraj rafinerije nafte, ispod ružnih kuća što su ih sagradili doseljenici u grad na moru i gastarbajteri, te tužne ograde od bijelih gipsanih labudova i lavova, tužne, goleme garaže s kineskim škarama za živicu, koje nema, za život koji ne postoji. Ali jednom, jednom, u nekoj nejasnoj budućnosti, u nekoj zdravoj i bogatoj penziji, jednom… Dakle, nikad.

– Jedi Hido, sutra nastupaš.
– Nije me briga, Zorice moja, ni za pjesmu ni za ranu, nije me briga.
– A što je sad? Opet problemi?
– Nema problema, ja sam problem, žena mi pobjegla u Bosnu i odvela malu. Ja sam kriv, popio, ona prigovorla, ja je udario, a ona kući, u Turbe! Nit mi se jede, nit mi se pjeva.
– A moj Hido, budalo jedna, odi po nju, traži da ti oprosti, propast ćeš ovako sto na sto!

Jednom godišnje u tvornici koja je osnovana kao manufaktura za proizvodnju ubojitih projektila, a u jugoslavenskim osamdesetim pretvorila se u tvornicu traktora na samoj obali mora, kraj lansirne rampe za torpeda, održava se natjecanje, ili bolje rečeno festival – Prvi pljesak Torpeda. Neki se radnici za to pripremaju mjesecima, voditelj te nestvarne priredbe, na cvijećem urešenoj pozornici od čeličnih oplata, je poslovođa Darko, mršav, visok otočanin koji uzgaja pudlice i bonsai drveće. Hidajet je pobijedio prošle godine, njegova izvedba sevdah klasika Mujo kuje konja po mjesecu toliko je ganula peteročlani žiri, osobito voditelja tvorničke ljevaonice, da je voditelj Darko morao zatražiti stanku za brisanje neočekivanih suza, te zamoliti Hidu da ponovi izvedbu jer se: “tako nešto lijepo i tužno dugo nije čulo u halama ove radne organizacije”.

Hido se nije dao nagovoriti na ponavljanje, otpjevao je još manje poznatu Trepetljika trepetala, te uz buran pljesak sišao s pozornice. U trećem redu sjedile su njegova žena i kćerka, Hidajet se uz tapšanje prijatelja probio i sjeo do njih. Divno, Hido, divno, rekla je Sanela. Uzeo je Dinu u ruke, šta ćeš da ti tata kupi ako pobijedi, rekao je.

Sad sjedi u alatnici i muči se s usputnim obrokom, s paštom koju ionako ne voli, prstima crnim od ulja, bira  rijetke komadiće tunjevine i povremeno snažno uzdahne. Hido je mršav, ali žilav čovjek, sad na njegovim prsima sjedi cijeli Vlašić, ta planina koja raste ravno iz spavaće sobe u kojoj se sad, poslije objeda, odmaraju njegova kćerka i žena. Planina se penje u nebo, snijeg se na njoj potjeran toplinom proljetnog sunca pomalo otapa, dok se na Hidajetovom srcu skuplja hladna i teška kugla krivice i usamljenosti. Na planini skaču životinje i polijeću leptiri, cvjetaju cijeli proplanci na blagom zapadnom vjetru i on je siguran, da kroz odškrinut prozor svježi miris proljetne šume ulazi u sobu i gnijezdi se na lijevom obrazu njegova djeteta. On točno zna kako njih dvije popodne spavaju, stisnu se jedna uz drugu kao dva šteneta, uklope se kao dvije bezgrešne školjke i čini mu se, smiju se, one se smiju, cijelo vrijeme dok spavaju.

Sutra navečer, Hido brani titulu pobjednika, već je dva mjeseca sam, Sanela se ne javlja, poslao je nekoliko pisama, ali ništa. Ne usuđuje se otputovati, doći joj na oči, jer ako ga tad odbije, zna da će to biti zauvijek, da ih više nikad neće vidjeti. Te noći nije zaspao. Pušio je oslonjen na otvoreni prozor i buljio u polovicu mjeseca što se  nečujno verala nebom. Grad se naglo umirio, umro u svojoj tišini, a onda najednom, naglo, uz sirenu hitne pomoći i prvog svjetla u zoru oživio. Dugo se brijao, iz ogledala motrio ga je jedan tup i umoran pogled, a suze su curile u debeli sloj guste bijele pjene koju je strugao tupim žiletom. Uzeo je slobodan dan, da se pripremi, da opet bude najbolji. Ali, njemu se nije pjevalo, sjedio je opran, obrijan, uređen na starom krevetu, u udubini na madracu, bezvoljan, nepomičan i besmislen, kao puding u čaši. Njegov se život klackao kao na ljuljačci, nije znao što će, a nije znao niti kako će. I bilo mu je krivo, jako krivo, toliko da mu je padalo na pamet da gurne tu svoju lijevu šaku kojom ju je udario pod onu golemu, neumitnu prešu, dolje u tvornici. Potražio je zlatnu Doxu u ladici, očev poklon, nosio ju je samo u svečanim  prigodama, kao i jedino odijelo, jedinu bijelu košulju i jedinu kravatu koju je imao. Zavukla se ispod netom izvađene putovnice. Oblačio se sporo, sat je morao zakopčati na dvije rupice uže, toliko je bio oslabio otkad je Sanela otišla. I tad mu je sinulo.

Mahnito, gotovo očajnički, zgrabio je mantil, putovnicu i izjurio iz kuće, gotovo trkom stigao na autobusni kolodvor, promijenio novac u lire i ukrcao se u autobus za Trst koji je na peronu, trčeći za njim i lupajući na vrata, uspio zaustaviti. Te proljetne večeri, dok se u velikoj hali, u mirisima špene i motornog ulja, pjevalo i pljeskalo, Hidajet je sjedio u vlaku za Sarajevo sa slušalicama na ušima. U dvije goleme bijele vrećice nosio je poklone, svega je tu bilo, turpijica za nokte, optočena lažnim rubinima koju je namijenio Saneli, probušila je paket sirove kave, njen je miris ispunio kupe noćnog vlaka. Bio je sam, svečan, lijep i pun nade. Dini je kupio walkman koji je upravo isprobavao, i nekakvu kasetu, neke tri plavuše na slici, Bananarama, to je za djecu pomislio je.

Uskoro će ga shrvati san, naslonit će glavu na musavo staklo i zaspati. Sanjat će kako kupuje automobil, crveni polovni ford, i kako putuje sa ženom i kćerkom u Trst. U jednom trenutku, cesta će se promijeniti, i umjesto da ga odvede u grad na moru, osvanut će na vrhu planine. Tamo će iz auta izvaditi stolić, tri stolice i jednu klupicu, žena će na klupicu rasprostrijeti malen, čist kao snijeg stolnjak na koji će se on uspeti i zapjevati. Tako će lijepo pjevati da će se i slavuji u gaju zasramiti, a ravnodušni pastiri stati u svojoj igri sa psima. Njegov će se zvonki i čisti glas provući sve do one alatnice u kojoj ga je jedna dobra žena nutkala hranom, do podstanarskog stana iz kojeg je izjurio poput munje, kao čovjek gonjen krivicom.

I tad će sići s ove malene pozornice na vrhu planine i sjesti u publiku, s njih dvije. Sanela će iz košare, iz bijele krpe s panoramom Trsta, izvaditi vruću sirnicu, a sva stabla i sve životinje, svi mravi i sve travke, nastavit će njegovu pjesmu koja će se u jednom trenutku iz zvuka pretvoriti u svjetlo, iz svjetla u sunce koje se uspinje, iz sunčeve zrake u cestu kojom odlučan i tih, hoda da izmoli oprost.

Obećao sam kćeri
da ću doći ranije
i odvest je u grad,
a ona cijelo jutro,
kaže mi teta u vrtiću,
pita:
Je li došao moj tata?

A ja,
oblačeći joj kaput i rukavice,
zamišljam kako ću
za trideset ili četrdeset godina,
umirući na bolničkom krevetu,
s jednakim nestrpljenjem,
medicinsku sestru pitati:
Jesu li došla moja djeca?

Prelistavam jučer, tražeći jedan konkretan detalj kojeg se sjećam iz ranijeg čitanja, knjigu eseja Drage Jančara Izbrojen, vagnut, razdjeljen. Počinjem prelistavati knjigu s kraja, pa mi se na pretposljednjoj stranici pogled lijepi na ovaj pasus: “Camus je pravi mislilac dvadesetoga stoljeća, a ne Sartre, koji se tijekom svojih samodopadljivosti sve više pretvarao u dnevnog aktivista. Upravo je njegov aktivizam, naročito u poznim godinama, bio nastavljanje oživotvorenja ideja, koje je na kraju prouzročilo devastiranu prazninu, u koju se uselila planetarna monokultura ništavila. Camusov angažman ima smisla upravo zato što je cijelo vrijeme svjestan svojeg vlastitog apsurda.”

A jutros, ovdje na Ajfelovom mostu, čitam zapis Semezdina Mehmedinovića o Camusovim Dnevnicima. U prvoj rečenici teksta, kao i pretposljednjoj, izriče se osnovna teza: “Camus svoj moralizam iznevjerava u onome što prešućuje.” (Misli se na Francusko-alžirski rat o kojem, kaže Mehmedinović, u Camusovim Dnevnicima “postoji samo blijed i prilično amoralan trag.”) Zapis je zanimljiv, ako ni zbog čega drugog, a ono zato jer iznevjerava uobičajenu valorizaciju Camusa i Sartrea. Mogu shvatiti poziciju prema kojoj je dnevni aktivizam moralniji od pukog mišljenja i angažmana svjesnog vlastitog apsurda. Ne mislim, međutim, da Camus svoj moralizam iznevjerava u onome što prešućuje.

Jedna od meni najdražih Camusovih rečenica uopšte jest ona iz Mita o Sizifu: “Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.”

Goran Rušinović (1969) akademski je slikar i filmski redatelj. Autor dugometražnih igranih filmova Mondo Bobo, Svjetsko čudovište i Buick Riviera. Jedini je hrvatski autor čiji je film nagrađen Srcem Sarajeva za najbolji cjelovečernji igrani film. Nakon što mu je onemogućeno da u Hrvatskoj snima filmove, ovoga se ljeta iselio u Sjedinjene Američke Države. Ovo je njegov prvi crtež iz ciklusa “Moja Amerika”. (mj)

Jedna osječka priča

Djetinjstvo je čudno doba: pamtiš ga i ne pamtiš, pomalo ga mistificiraš, osobe s kojima si se stalno susretao s vremenom postaju mitske figure, veličaš ih u svojem difuznom sjećanju na to doba nevinosti. Jedna od takvih osoba bila je i Veselinka Zastavniković, prva žena srpskog predsjednika Borisa Tadića, koja je živjela dva kata iznad mene u Keršovanijevoj ulici u Osijeku. Zvali smo tu ulicu Keršika. A nju smo zvali Vesela, imenom koje je bilo njezina sušta suprotnost.

Bila je jedna od najozbiljnijih djevojaka koje pamtim. Sretali bismo je na stepeništu, rekli si “zdravo”, ali za igru ona nije bila. Za razgovor sam bila prebalava, a drugo je nije zanimalo. Bila je i strašno lijepa, stasita na crnogorsku lozu majke Kosane, i žilava na ličku oca Ljube, kojeg svi pamte kao pomalo prgavog, ali dobrog čovjeka na kojeg si se mogao osloniti u “životnim situacijama”.

Krasila ju je, ono što se kaže, klasična ljepota. Vrana kosa do pol’ leđa, duge noge, sva skladna. No, onako nepristupačna i zamišljena “nad bitkom”, opčinjena globalnim pitanjima, nikada prema nama nije slala nikakve “signale ljubavi”. Što bi moj brat rekao, “znaš da volim žene više od života, al’ nju nikada nisam poželio, iako sam joj se divio”.

Svi smo se mi u Keršiki družili, sjedili noću u parku preko puta na klupama, ili u lijepom ružičnjaku koji se protezao duž cijele ulice. Ispred zgrade je bilo veliko drvo, ringlova, koja je bila moj Svemir. Niže grane su bile Zemlja, a sve do vrha se moglo uspeti i do Jupitera, ako si bio sitan poput mene. Ispod nje smo se ljubili s prvim simpatijama. Veselu, naravno, nitko nikada nije vidio da se ljubi. Nitko je nije nikada vidio ni sa dečkom, ni u disko klubovima, ni na Korzu gdje bi navečer bio cijeli grad.

Čuli smo kasnije, doduše, da je imala nekoga, ali da je bio stariji. To, naravno, nije bio Tadić: ona je ionako od njega starija tri godine. A i što bi Boris Tadić radio u Osijeku? Njega je upoznala kad je otišla u Beograd na Fakultet političkih znanosti, želeći da postane novinarka.

Vesela, ukratko, nikada nije bila dio našega društva. Bila je povučena, jako pametna, stalno je čitala, nikada s nama nije jela masnog kruva ispred zgrade, ali tu i tamo bi moju stariju sestru i mene, koja sam za obje bila derište, znala pozvati na spust niz krov te velebne zgrade, tužne povijesti. Bio je to zaštićeni spomenik “kulture”, nekadašnji Ustaški stožer u čijim podrumima su netaknute bile tamnice, bunar s kamenom, u koji su bacali komuniste i krivovjernike, s urezanim imenima stradalih na zidovima koje nismo smjeli prekrečiti…

U te sam se tamnice pokušala uvući i već je krenula moja mala banda kopati rović ispod klimavih vrata s katancem, al su našu namjeru osujetili veliki stanari. U čeprkanju po zemljanom podu koji je zaudarao na neku gadnu trulež, našla sam neke male kosti, valjda od kakvog pileta, i važno ih pospremila u svoju forenzičnu vrećicu. Pokazala sam ih Veseloj, koja se samo nasmiješila i odlepršala niz ulicu. Dodala sam tada malu crticu u svoj “dnevnik važnih pronalazaka”, uz noticu: Vesela, stavila sam tintoblajkom crvenu točkicu. To je bio dobar znak jer je i osmijeh od Vesele bio veliko postignuće.

Čudno je sve to bilo: kad sad razmišljam, kao da su sudbine tih nesretnih ljudi koji su skončali u našem podrumu odredili naše živote. Sebe doživljavam nekim romantičnim revolucionarom, htjela bih divan svijet, al bez nasilnih metoda. Vesela je bila drugačija. Ona nije zazirala od prave revolucije, pa je u mladosti bila u nekom prevratničkom postšezdesetosmaškome kružoku.

Bila je tip vođe. Lutke je nisu privlačile. Njezin đir je bio taj krov omeđen zidićem, kojim bi nas povela, dok su crepovi škriputali pod nama. Spustili bismo se niz taj krov i gledali ljude kako prolaze, iz ptičje perspektive. Ako je bilo vruće, znali bismo se šutke i sunčati na terasi gdje se sušio veš. Ona bi čitala neka teška štiva, loveći boju, iako nikad s nama nije išla na kupanje na Kopiku, na koju su išli svi.

Maglovito se sjećam tek jednog zajedničkog odlaska na Kopiku, na “njezin način”. Odlučila je da ćemo preplivati Dravu pa smo se spustili od Pješačkog mosta do kupališta, što je bila čista ludost. Drava je bila silna i nabujala, ali kad bi Vesela rekla – idemo, išli smo…

Poslije se opet vratila čitanju i nisu je više zanimale nikakve ljetne šeme. A knjiga je imala napretek jer se njezin brat Mićo bavio prodajom knjiga. Poklonio nam je Mićo jednu kuharicu, još je na životu.

Obitelj Zastavniković mi je, iz ove perspektive, najsličnija onima iz Kusturičinih filmova: živopisan djed koji je umro na pragu stote, i to samo zato što je pao u neku rupu dok su nešto kopali po ulici. Živio je kao mlad rudar u Americi. Svaki bogovetni dan bi došao k nama u kuhinju, koja je bila epicentar života, sjeo i recitirao barem 45 minuta uvijek istu “epsku”, nižući deseterce bez greške. Sav vražji, žilav, živahan, u potrazi za “kakvom babom od dvajest godina”. “Da sam bio pametan imao bih američku penziju, a sad imam vrbov klin”, redovno bi dometnuo, nastavivši recitirati…”sklopile bi ruke vile…”

Najveća fora nama djeci su bila njezina dva bratića iz Londona. Zvali smo ih Englezi. Bili su to sinovi Veseline ujne, simpatični dečki s kojima smo znali igrati nogomet na male goliće.

Vesela nije bila na djeda Amerikanca, a ni na oca Ljubu, nižeg oficira koji je nakon umirovljenja bio aktivan u Domu boraca i sličnim mjestima na kojima se okupljao oficirski stalež. Bila je više na majku Kosanu, jednako ozbiljna i povučena, nezainteresirana za običnu svakodnevicu.

Odlikašica je bila. Završila je Gimnaziju Braće Ribar u Tvrđi. Nakon mature, izgubio joj se svaki trag. Nitko od mojih je više nije vidio. A onda je izbio rat. Ona je već živjela u Beogradu, svoj revolucionaran ultraljevičarski život a la Crvene brigade, a njezini su još neko vrijeme bili u Osijeku. Sve do pada Vukovara, kada je njezin otac pobjegao u Srbiju preko Bosne. Majka joj je već, koliko se sjećam, bila pokojna.

Brat Mićo je, pak, kao vrstan folkloraš bio u vrijeme opće mobilizacije na turneji u Njemačkoj i tamo je ostao, valjda pod dojmom propagande. Bili su, kako se to tada govorilo, pravoslavci, a Osijekom su harale svakojake skupine koje su se razlikovale po boji beretki. Malo koja je u svojim redovima mogla zamisliti “jednog Miću”, i on se nije vraćao sve do 2006. kada je došao s ocem vidjeti što je s njihovim četverosobnim stanom, u toj zgradi u kojoj je bilo više nove gospode, a malo ljudi njihovog kova. Stan je bio zauzet. U Njemačkoj je Mićo imao neki posao u skladištu, oženio se i zauvijek ostao.

Do rata su živjeli dosta dobro: Mićo je dobro zarađivao, majka je imala neku mirovinu, otac isto tako, a djed nije bio zahtjevan. Kao i svi jednostavni ljudi pristigli iz pasivnih krajeva, jednu su sobu iznajmljivali studenticama. Imati podstanare tada je bila opća pojava. Stanovi u našoj zgradi su bili golemi. Po našem smo se klizali na otiračima, izvadili bismo sjedalo iz stolice pa je okačili na zid, i onda bacili basket. Znao mi je brat bacati loptu sa svog kauča na moj, a ja bih se izvijala za njom kao golman, uvijek s imenom tada najpopularnijeg na svijetu. U Veselinom stanu, jednako velikom, takvih igara nije bilo.

Valjda je zato i njezin djed Amerikanac rado dolazio k nama jer je on bio “svjetski čovjek koji je znao što je zabava”. Mi nikada nismo zaključavali vrata, dolazila je k nama svaki dan i Teta Bosanka, donoseći nam burek i pitu zeljanicu, samo da bi mogla sjesti i pričati o svom mužu Muji, djeci i mladosti koju je provela u svojoj lijepoj domaji. Mama gotovo da i nije morala sudjelovati u tim razgovorima: Veselin djed bi recitirao, Teta Bosanka bi pričala, a mama je radila po kuhinji, “bez obaveze”, samo da sluša…

Svega je toga nestalo. Nema više nikoga od nekadašnjih stanara, nema ni ružičnjaka, ni ringlove, ni penjalice na kojoj smo izvodili bravure, nekako je i park drugačiji, a i naša zgrada je izgubila stari štih. Kapija se zaključava, sve je u pvc stolariji, a nema više ni baka koje bi cijeli bogovetni dan gledale kroz prozor. Na ulici se više ništa ne događa. Otišla je na kraju i moja obitelj, ali tek poslije rata, tvrdoglavo ostajući na “svome” sve dok im na kraju nisu dosadile gradske “crne košulje”…

Rat je sve promijenio.

Tek poslije stigao je do nas glas da je ponosna i stasita ljepotica Vesela postala kaluđerica. Kažu zbog nekad sretne, a onda nesretne ljubavi prema Tadiću, s kojim je u mladosti dijelila  revolucionaran žar. Jesu li njezini stavovi bili za njega na koncu preradikalni, ili je posrijedi netko treći, zna samo ona. I vjerojatno nitko nikada neće ni doznati pravu istinu jer stroga monaška pravila isključuju intimne ispovijesti, a od Tadića se doista ne može očekivati da sad  raspreda o bivšim ljubavima.

Kad razmišljam o toj mitskoj pojavi iz svoga djetinjstva, ma koliko se god manastir činio tužnim pa i jadnim mjestom za jednu revolucionarku, zapravo je to lijep i dostojan kraj za nekoga čiji je život za nas oduvijek bio kao iz romana.

Uostalom, ona sigurno ne bi pristala na nešto trivijalno.

(Ožujak 1993)

Prema jednoj novovjekoj evropskoj legendi, bljesak nadahnuća za svoju viziju sunčanoga grada Le Corbusier je doživio – u Sarajevu. U osnovi te vizije stajalo je fundamentalno antropološko-urbanističko načelo što su ga znameniti sarajevski arhitekti Neidhardt i Grabrijan, Le Corbusierovi učenici, formulirali kao pravo na pogled.

Doista, Sarajevo je nastajalo tako što se je od rijeke, i prvoga mosta na njoj, penjalo po svojim padinama, uličica na uličicu, kuća na kuću, stoljećima, a uvijek tako da se sa svakoga prozora i iz svake divanhane vidi barem polovica panorame cijeloga toga grada za kojega su mnogi stari putopisci nalazili da je usporediv s – Damaskom, draguljem Istoka.

Kad je vojska bivše Jugoslavije svud naokolo toga grada-školjke dovukla i ukopala tešku artiljeriju, mitraljeze i snajperska gnijezda, i kad su Srbi počeli svakodnevno upotrebljavati sva ta ubilačka sredstva, Sarajevo je, prvi put nakon pola milenija, otkrilo svoju ljepotu kao svoju kaznu i moru. To je grad bez mogućnosti zaštite. Sam svoja smrtonosna klopka.

Suhoparna statistika kaže: za deset mjeseci opsade na sarajevskim ulicama, u stanovima, u parkovima, u redovima za kruh, vodu, namirnice, poginulo je osam tisuća ljudi. Djece, žena, staraca, jakih muškaraca… Deset tisuća teško invalidiziranih. Sve to – u gradu koji je pred rat brojao do petsto tisuća stanovnika!

U Sarajevu za granate se kaže da padaju. Baš kao za kišu ili grad. Prošlo je cijelo jedno proljeće, jedno ljeto, jedna jesen, jedna zima se primiče kraju, sva četiri poznata godišnja doba su prošla, a granate nad Sarajevom svejednako padaju, i u izmučenoj svijesti Sarajlija sve to skoro počinje poprimati karakter prirodne pojave.

To, da užas proizveden ljudskim djelovanjem može početi izgledati prirodno – najstrašnije je iskustvo Sarajeva i najneutješniji poraz civilizacije našega doba.

To iskustvo je beskorisno isto koliko je i strašno. Ono nikome ništa ne može značiti jer je moguće jedino ovdje. Neprenosivo je. Ovdje su mu i početak i za sad još nesagledivi kraj. Oboje jednako besmisleno. Treba ga čitati s lica i iz očiju Sarajlija: kada pokapaju svoje poginule, kad s kraja na kraj grada na hladnoći od minus 20 celzija vuku posudu s malo vode ili vreću drva, kad stoje u redu za kruh ili humanitarnu pomoć, ili kad jednostavno prolaze ulicom… Prvih mjeseci rata ta lica i te oči još su znale za ogromni raspon izraza i raspoloženja. Sleđena užasnutost, vulkanski bijes, razdragana nježnost, tuga, prkosni smijeh – svega je u obilju bilo na tim licima. Danas – samo još trpeljiv, nijem pogled, savršeno izvježban da svojim očajem ne otežava onaj isti takav, skriven iza drugog pogleda… Tako danas prolaze Sarajlije jedan pokraj drugoga, u savršenu razumijevanju pogledima, dok u razgovor pripuštaju samo i isključivo tehničke teme što se tiču elementarnog preživljavanja. Uz obavezni pozdrav na rastanku koji je zamijenio sve dosadašnje: “Čuvaj se!”

Sarajevo je razoreni i unakaženi horror-grad. Ne samo po svojim mrtvima i obogaljenima, po tomu što u njemu nema ništa čitavo, po uništenom svakom pa i posljednjem drvetu iz gradskih parkova, po mraku i bezvodici, po gladi i žeđi, i ne samo po posvemašnjoj blokiranosti i prijetećoj izoliranosti od svijeta, po bliskoj smrti što svaki čas prijeti svakom živu u tom gradu… Već i po tomu što gradom bludi na tisuće unutrašnjih njegovih izbjeglica i prognanika. To su ljudi što su pobjegli iz okupiranih četvrti, i sada, tu na dohvat ruke od svojih bivših domova, sklanjaju glavu po slobodnom dijelu grada. Iz šturih, povremenih vijesti saznaju o užasima koji se događaju u starom njihovu kraju i strpljivo čekaju, ne znajući što čekaju…

Dugo vremena Sarajevom je vladala naivna iluzija sadržana u prkosnoj rečenici: “Ne mogu oni podijeliti grad!” Time se je, zapravo, htjelo reći kako je besmisleno dijeliti grad. I kako, valjda, postoji neka “viša”, neka “svjetska” pravda, koja to neće dopustiti, baš zato što je besmisleno. Trebalo je da prođe deset užasnih mjeseci da Sarajevo (kao i gotovo svi najljepši bosanski gradovi) bude uništeno, pa da se shvati – da smislenost nije kriterij po kojemu se upravljaju čimbenici svjetske politike, a još manje da se je uputno uzdati u razloge pravednosti tamo gdje su na djelu razlozi države, poduprti govorom topova. Jednostavno: Srbija je imala topove, i znala da je dopušteno upotrijebiti ih. To je sadržaj ovoga krvavog igrokaza; sve ostalo je moralistički dekor. Mrtva kulisa.

Znam da nema niti jednoga od preostalih tristotinjak tisuća Sarajlija koji sa svakodnevnim užasom ne pomišlja na sutrašnji život u tomu gradu. Da li ga uopće može biti?

Svatko odgovara na svoj način, i svi su odgovori u ovomu času jednako vrijedni, odnosno bezvrijedni.

Umjesto bilo kakva pitanja i bilo kakva odgovora te vrste, ja iz Sarajeva nosim neizbrisivo jedan doživljaj. Često sam se u sibirskim noćima, po mrklome mraku, iz prijateljskog ugrijanog doma vraćao u ledeni prognanički ležaj. Osim rijetkog i tihog dozivanja vojničkih straža, sarajevske ulice bile su oličenje svemirske pustoši i tišine. A, ipak, ne sasvim! Iz jedne otmjene kuće neobaroknog sloga na glavnoj ulici, s drugoga kata iza prozora zastrtih UNHCR-ovom plastikom (umjesto stakala odavno porazbijanih u silnim detonacijama granata), uz jedva vidno škiljenje nekog uljnoga kandila, redovito je dolazio, stišan i nekako u se uvučen – zvuk klavira! Nepogrešivo su se prosipale note starih majstora, i ja sam ganut do nekih nerazumljivih suza znao postajati pod tim prozorom, osjećajući tu glazbu cijelim tijelom i svakim svojim djelićem posebno, bivajući kroz nju povezan sa svime svojim najintimnijim i sa svima svojima najdražim diljem svijeta, kao nikad, i kao ničim do tada poznatim. Znam da sam u tim trenucima s predanom zahvalnošću mislio na te nepoznate ruke i prste što mora biti da se bolno mrznu u dodiru s glatkim, ledenim tipkama, i na gotovo neshvatljivu volju i želju što stoji iza toga fantastičnog noćnog čina…

Ne znam što će biti sa Sarajevom niti što će biti s nama, sudionicima njegove sudbine i njegovim prognanicima. U posvemašnjoj studeni svijeta sve je moguće, i ono najgore, i najstrašnije. Ali znam da se onaj noćni klavir izjednačuje s najtoplijim zamislivim doživljajima, i da se u meni zauvijek zbog nečega čvrsto vezuje s prostranom vizijom osunčanoga grada, mirno razasutog po svojim padinama…

Iz svega što Camus u Dnevnicima 1951 – 1959 piše, progovara moralizam koji on iznevjerava u onome što prešućuje. Pedesete su za njega bile važne, razišao se sa Sartreom, dobio Nobelovu nagradu, ali to su i godine Francusko-alžirskog rata, jedne od najsramnijim epizoda novije francuske povijesti, o čemu u Dnevnicima postoji samo blijed i prilično amoralan trag. U jednoj bilješci, recimo, on opisuje svoj razgovor s de Gaulleom: “Dok sam govorio o riziku gubitka Alžira i o bijesu alžirskih Francuza [on je rekao]: Bijes Francuza? Ja imam 67 godina i ne znam ni jednog Francuza koji je ubio drugog Francuza. Osim sebe.”

Kad Danilo Kiš u svome kultnom tekstu “Saveti mladome piscu” kaže: “Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu”, on podrazumijeva da je Sartre bio u krivu zbog svog komunističkog aktivizma i odanosti Moskvi.  Međutim, Camusov moralizam tada nije bio na ispitu u Moskvi, nego u Parizu, zato što je Alžir u francuskim pedesetim bio – da parafraziram Kiša – ispit na kojem se prolazi ili propada. Sartrea je zalaganje za nezavisnost Alžira moglo koštati života (dvaput je OAS – Organisation armée secrete – teroristička organizacija koja se borila za francusku kolonijalnu vlast u Alžiru, podmetala bombu u njegovom stanu). Francuske stvarne pedesete su neprisutne u Camusovim Dnevnicima, a prisutne su, recimo, u izvrsnim Dnevnicima alžirskog romanopisca Moulouda Feraouna koji je, za razliku od Sartrea, imao manje sreće, njega je OAS ubio. Zbog toga, između ostalog, kažem da Camus svoj moralizam iznevjerava u onome što prešućuje.

Što se polemike Sartre-Camus tiče, bila je prilično jednosmjerna i u njoj su najuvjerljivije Sartreove zajedljivosti, poput ove: “Ja na kraju ipak imam nešto zajedničko s Hegelom: ti nisi čitao ni jednog od nas.”

Tvoje tijelo sad je tamna tvar,
prva slika svijeta, moje ništa.

Ulica Portofino. I dalje.
Sobieskiego,
i dalje…
Ludi varšavski mraz.
Rukopis geta,
crvene i bijele duše
što hodaju ti po utrobi.
I dalje.
Svi krhki ljubavnici,
preparirani raj.
Voljena bezdomna obitelj.
Ustav pokore, nevraćanja.

Moje tijelo sad je tamna tvar,
kozmička cenzura, tvoje ništa.

Od šminkera do zemljaka

Aleksej Pavlovsky Gothardi, urednik na HTV-u, ali i etnolog pred dovršetkom doktorata, u travnju 2010. jednostavno je u novinskom razgovoru objasnio sociokulturnu podjelu mladih Riječana u vrijeme nastanka Ri-rock scene, na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete. Pavlovsky, za školske kolege poznatiji kao Rus, riječku mladež tog vremena lapidarno je predstavio kao šminkere, frikove, pankere i zemljake. Iz današnjeg ugla gledanja vrlo gruba diferencijacija, ali za svjedoke vremena – kirurški precizna.

Činjenica da su se potkraj sedamdesetih u Rijeci uopće pojavile grupe koje su njegovale specifična obilježja bila je na svoj način revolucionarna jer je temeljna društvena paradigma bila jednakost i uniformnost. Trideset i pet godina kolektivizma, počev od 1945. dovelo je do toga da je omladina potkraj sedamdesetih tretirana kao stado ovaca. Već na pojavnoj razini sve je bilo strogo definirano: svi učenici morali su nositi jednoobrazne plave kute, a taj bizaran kult uniformiranosti išao je toliko daleko da su škole određivale i obaveznu boju sportskih majica i gaćica za tjelovježbu. Svi su bili formalno jednaki, svi su redom bili upisivani u pionire, pa potom u Savez socijalističke omladine i nikavih tu iskakanja nije smjelo biti.

Sve do sredine sedamdesetih, mladi Riječani razlikovali su se jedino po kvartovskoj pripadnosti. Vežičani, Zamećani, društvo iz Starog grada ili zloglasna ekipa iz ulice Luki. Nikakvih tu drugih posebnosti nije bilo, a vrijedi zabilježiti da je zbog čestih međukvartovskih tučnjava bilo poželjno izbjegavati opasne terene.

Imajući u vidu socijalistički kontekst, jasno je koliko je važna bila pojava prvih (sub)kulturnih grupa u Rijeci. One su se javile i formirale kao izraz bunta prema paradigmi formalne jednakosti da bi vrlo brzo, samim time što je izboreno pravo na različitost, započele neki svoj život unutar novih kulturnih obrazaca koji su brzo potisnuli dotadašnji teritorijalni. Grupe ćemo lako definirati po načinu odijevanja, mjestima okupljanja i kulturnoj matrici, prvenstveno glazbi koju slijede.

Prvi subkulturni obrazac razvili su šminkeri, mladi koji su se počeli odijevati u Trstu, što je bilo donekle statusno obilježje, ali slalo je jasno poruku o modnoj osvještenosti, želji za isticanjem i samim time bio je to prvi ozbiljan udarac nošenju kuta. Šminkeri su bili čista i uredna djeca srednjeg sloja, okupljali su se u slastičarnici Kontinentala (kasnije i na terasi Robne kuće RI), a večeri su provodili po disco klubovima uz tada neizbježan italo-disco.

Posve u opreci prema šminkerima pojavili su se frikovi, grupa kakvu bi tada u Zagrebu nazivali hašomanima. U velikoj većini nisu oni vidjeli ni hašiša, a nisu bili ni smiješni, što bi im možda ime (freak) sugeriralo. Na pojavnoj razini bili su to dugokosi mladunci u obaveznim kariranim košuljama, koji šeću Korzom s pločom Doorsa ili nekom psihodelijom u rukama. Okupljali su se ili u klubu Palach ili u tada vječno zadimljenoj kavani Kontinentala, jasno se odvajajući od društva iz slastičarnice, ograđujući se od već naraslog malograđanskog šminkeraja.

Pankeri su se pojavili posljednji kao reakcija ne samo na društvene dogme, već i u inat frikovima, odnosno šminkerima u očajničkoj želji da “budu drugačiji”. Pankerski outfit bio je u pravilu jednostavan i jeftin što je osiguravalo veliku otvorenost grupe. Svatko je mogao izgledati kao panker, pa i osnovati grupu, uzeti si slobodu u mjeri u kojoj je imao hrabrosti i ludosti. Okupljali su se u trokutu Aleksinac – ograda Konta – Borac, na rubu šminkersko-frikovske meke, već spomenutog hotela Kontinantal.

Pankeri su u to vrijeme subverzivni samim time što su inzistirali na maksimalnoj slobodi, u suprotstavljanju ne samo socijalističkoj dogmi, već i mlakom frikovskom pokretu otpora. Uzimali su si za pravo da osnuju bend (čak i ako nisu znali svirati), a čim bi se netko u bendu počeo nametati, manjina bi ga napustila i osnovala novi bend.

Zanimljiv je i moj novinarski primjer jer kada sam zbog disonantnog mišljenja potjeran na neko vrijeme iz lista Val, odmah sam spisateljsku potrebu požurio realizirati u školskom listu glupog imena “Surađuj ili”. Tamo nije bilo neke sreće pa sam s kolegom pokrenuo razredni list Kult koji smo tiskali u tisuću primjeraka i pomeli sa scene prijašnji školski list. Tu priči nije kraj, jer se manja grupa nepomirljivih odmetnula i od Kulta te pokrenula undergruond fanzin “U grudi pucajte”. A sve se to događalo u vrijeme u kojem nije bilo ni slobode tiska, ni privatnog izdavaštva, ni tehničkih mogućnosti, ni novaca. Ali bilo je pankerske drskosti.

Četvrta kod Pavlovskog spomenuta grupa specifičnih obilježja bili su zemljaci. Ime je grupa dobila po tome što su se svi pripadnici međusobno upravo tako titulirali, najčešće uz tapšanje po ramenu i povik “pa gdje si zemljače”. Riječ je bila o mladim radnicima koje su brodogradilište “Treći maj”, ali i druge tadašnje tvornice autobusima dovodili iz unutrašnjosti, mahom iz Cazinske krajine. Zemljaci su sa sobom donijeli i svoju glazbu, narodnjake, stil odijevanja (špic cipele, traperice s bijelom crtom, frizure fudbalerke, “jazavac” jakne), a teritorijalno su osvojili potez od Belog kamika do Žabice što se i nazivalo “zemljački Korzo” na kojem su bile smještene velike radničke menze i kino Viševica poznato po mekim pornićima.

Šminkeri, frikovi, pankeri i zemljaci postojali su kao relativno homogene grupe i bez čestih pretrčavanja iz tora u tor, a svakako su bili jasan pokazatelj da se u osamdesetima mladež počela i raslojavati i demokratizirati. Proces, pokazat će se nezaustavljiv, u nekom će trenutku dobiti dodatni spin nacionalnog naboja, no to je već neka druga priča.

Postavljati paralele između nekadašnjih sociokulturnih grupa i današnjih težak je posao, ali ne i nemoguć. Težak je utoliko što je zbog demokratizacije i razvoja društva, kao i niza drugih utjecaja danas prisutno golemo mnoštvo specifičnih plemena u gradu. Posebnih je grupa mnogo, najčešće imaju mnogo manje pripadnika od nekadašnjih i na više su razina isprepletene. Uostalom i glazbenih je pravaca mnogo više od četiri nekadašnja: zabavna, narodna, (hard) rock i punk.