Kartografija ljubavi prema stripu Alema Ćurina

Strip u Hrvatskoj rijetko proizvodi knjige o – stripu. Možemo reći da se radi o uobičajenom apsurdu, naime, od svih strip-časopisa u nas najdugovječniji je upravo onaj koji se bavi teorijom stripa (riječ je o Kvadratu koji izlazi već dvadeset godina). Tako da je u Hrvatskoj puno lakše objavljivati tekstove o stripovima, nego same stripove. Ipak, ta činjenica nije urodila mnoštvom knjiga koje se na ovaj ili onaj način bave stripom. Zato su one rijetke – iskrene i dobre! Svakako treba spomenuti “Sto mu jelenskih rogova” Ivice Ivaniševića i “Stripocentrik” Darka Macana koje su knjige ukoričenih tekstova ili kolumni o stripu, zatim tu je Munitićeva teorijska “Strip deveta umjetnost” i odlično srpsko izdanje “Stripovi koje smo voleli”, u kojoj se mogu pronaći leksikografski podaci o svim značajnijim hrvatskim i jugoslovenskim autorima stripa u prošlom i ovom stoljeću. Tu je i svježe izdanje Strip Foruma – knjiga Rudija Aljinovića i Mladena Novakovića “Kad je strip bio mlad” o počecima objavljivanja stripa u nas koja je veliki prilog povijesti hrvatskog stripa.

A da strip u Hrvatskoj u posljednje vrijeme pokazuje sklonost fenomenologiji, potvrđuje i zadnji “incident” – pojavila se, dakle, knjiga o stripu i promovirana je u Makarskoj na, kako stvari stoje, zadnjem Mafestu. I, što je najbolje, knjiga koja se pojavila je – čudo!

Knjigu o stripu “Egostriper” potpisuje Alem Ćurin, splitski ilustrator, pisac i dizajner, objavila ju je Matica hrvatska ogranak Bizovac, a upućeni će odmah znati da se iza pitoresknog naziva krije neumorni urednik Vjeko Đaniš, zaslužan upravo za dugovječni Kvadrat. “Egostriper” je mekog uveza i nešto većeg formata (pogodnog za mnoštvo strip-tabli koje se nalaze u knjizi), a svojom sadržinom i dizajnom predstavlja pravu poslasticu za čitanje i gledanje. Naime, “Egostriper” u sebi nosi Alemove jedinstvene tekstove o stripovima, kao i mnoštvo njegovih ilustracija i stripova koji su prvi put ugledali svjetlo dana. Također, uz svaki tekst su priložene table majstora stripa o kojima Ćurin piše svoje snovite strip-vizije.

Alema Ćurina ljudi poznaju najprije po ilustracijama iz Ferala. Svaki tjedan je na novinski papir izlivao neki svoj crno-bijeli svijet prepun sivih nijansi i uspio u nečemu što je privilegij samo nekolicine hrabrih. U svojim je ilustracijama slao jedinstvene slikopisne poruke i zadržao poziciju autora, nikad ne dopustivši da ga se gurne u nekakav oblik nijeme dekoracije. Zbog toga je Ćurin naš najbolji ilustrator u posljednjih dvadeset godina i to nije nikakva smjela izjava ili privlačenje pažnje, to je naprosto – fakt. Danas objavljuje redovito u Novostima i na Profilovim knjigama, a čim ugledate njegovu ilustraciju, odmah znate da je to Alem Ćurin. I zato je najbolji.

Međutim, on je kompletniji umjetnik nego što naša sredina može podnijeti. I zato je “Egostriper” čudesan incident – Alem je, na nagovor strpljivog urednika Đaniša, kompletirao ovu knjigu, ubacio ilustracije i stripove, i potpuno, kao i obično bez kompromisa, stvorio cijeli jedan svijet i nema ničega sličnog što se kod nas pojavilo između nekakvih korica. Njegovi tekstovi o stripovima prelaze rub literarnog i, unutar snovitog kaosa, autor ispisuje kartografiju vlastite ljubavi prema stripu. “Egostriper” je najbolje okrakaterizirao Predrag Lucić u predgovoru – riječ je o stripovnici. A dok čitate tu stripovnicu, kao da stojite u autorovoj radnoj sobi zagledani u njegov ormar s knjigama, čak možete i namirisati tintu s radnog stola.

Ćurin u “Egostriperu” piše o domaćim strip okupljanjima u Vinkovcima i Makarskoj na originalan način, poput kakvog emotivnog putopisa. Zatim, piše o domaćim autorima Žeželju, Pavloviću i Gotovcu, ali i o stranim bogovima stripa Prattu, Fosteru i Herrmanu. No, nisu to uobičajeni eseji o autorima i stripovima, nipošto. Riječ je o Ćurinovom iščitavanju stripa srcem i uspostavljanju dijaloga sa samim medijem. Takvu stvar doista nitko nije napravio, a teško da će netko utjeloviti tako autentičnog slikara i pisca u jednoj osobi, pa da ponovi isti pothvat. Recimo, Alem Ćurin započinje tekst o Žeželjevom “Reflexu” razgovorom s – muhom!? Dok dođete do tog jedinstvenog dijaloga, takve stvari će vam u njegovom svijetu izgledati potpuno normalno. S druge strane, vrlo lucidno obrađuje strip kao medij i njegovu poziciju, nerijetko se osvrćući na jedinstvene komplekse koje je strip uzgojio kao relativno mlad medij, ali i i stara umjetnost. Iza poetičkih pejzaža (onih i u slici i u tekstu) stoje holističke opservacije o promjenama koje su se dogodile u samom stripu. To je, recimo, vrlo vidljivo u tekstu o Bonelliju o kojem defintivno ne piše panegirike ili u onom dijelu gdje probleme suvremenog stripa kratko definira kao “gubitak sna”, što je najtočnija i najkraća definicija koju sam igdje vidio.

Zbog svega toga je “Egostriper” jedinstvena knjiga. Alem Ćurin nas u svoj svijet uvodi snažno i bez kompromisa, kao što nas je uvodio u svoje ilustracije. U knjizi možete uživati u pozamašnom izboru stripova navedenih autora. S obzirom na format, tekst je prelomljen pametno, poštujući klasičnu širinu knjiškog bloka. Alem Ćurin uspijeva u čitatelja zainteresirati i mozak i srce, tako da je “Egostriper”, ili kako u podnaslovu piše “Egoističke priče starog strip pokvarenjaka i poneki strip”, prava mjera za ljubav i glad prema stripu. Domaći stripaši su, definitivno, zaslužili ovakvu knjigu. Trebat će im godine da to shvate.

Glembay, dakle, tko je, što je to? Dozlaboga sumnjiv brandy, koji su tako nazvali u doba tuđmanizma, čini mi se još u vrijeme dok je, kako se to govorilo u emisijama informativnog programa, trećina Hrvatske bila “pod privremenom okupacijom” i izvan “ustavnopravnog poretka” lijepe naše neovisne i samostalne. Glembay, također, jest i ugostiteljski objekt na Savskoj cesti, preko puta hotela Westin, koji je otvoren 1993. ili 1994, a pričalo se da iza njega stoji tvrtka bivšega bosanskog ministra policije Alije Delimustafića. To, vjerojatno, i nije bilo tačno, ali vrijedi spomenuti, jer trač je, kao prevladavajući fikcijski žanr u našoj kulturi, prevladavajući narativ – kako bi to rekli mondeni pisci i za književnost dubinski nezainteresirani znanstveni novaci – često istinitiji i od gole faktografske stvarnosti.

Ima li štogod Glembaya mimo zagasitog etil alkohola i jedne ljupke usputne krčmice na putu prema centru grada? Ovim se pitanjem jednoga ponedjeljka, u dane Europskoga nogometnog prvenstva u Galiciji, na prvom programu bavio onaj gekon zabrinuta lica, raspitujući se retorički kod svojih gostiju, kazališnih i javnih radnika i radnica, što je glembajevsko u današnjoj Hrvatskoj i tko su Glembayi novoga doba. A gosti, znate već kakvi su ti teatarski ljudi, sramota ih je ne vidjeti u aristofanima i šekspirima nešto što bi se ticalo aktualnog sata, lajfstajla, bolnih rezova i borbe protiv korupcije, pa su onda, nesretnici, i u Glembajevima dužni prepoznavati svoje suvremenike. Naš zabrinuti gekon već unaprijed je imao sastavljenu listu, a na njima je bilo samo da nanižu glembajevska imena i pojave: Ivica Todorić, medijski moguli, mlađahni Tedeschi, remetinečki pritvorenici…

Ali i ta potraga za preživjelim Glembayima, i ona je stara koliko i hrvatska i jugoslavenska fascinacija Krležom. Njih ti naši gekoni vrijedno traže i otkrivaju onako kako dokoni Europljani i Amerikanci traže preživjele prinčeve i princeze iz roda Romanovih. Razlika je što će neki sitni prevarant ili kakva šizofrenična nesretnica imati kratkoročne materijalne koristi što će sami sebe potvoriti da su svojta počivavšeg cara Nikolaja, dok naši boljestojeći hrvatski suvremenici nemaju baš nikakve koristi (ruku na srce, niti štete) što će ih kakva javna neznalica oglembajiti po njušci, i što će to onda, kao zgodan trač, okolo prenositi i neki ljudi iz kazališta.

A zapravo, ničega glembajevskog oko nas nema, danas, 2012, kao što nije bilo ni onomad, 1929, kada je, u atmosferi šestojanuarske diktature, Krleža “Gospodu Glembajeve” dokončavao. Nije toga bilo ni 1913, kada se u domu Ignjata Glembaya zbila drama, koja je u zadnje vrijeme imala dvije upečatljive inscenacije, ljubljansku redatelja Ivice Buljana, i beogradsku, genijalnog Leonea Nikole Ristanovskog, jer ni 1913. u stvarnosti nije postojala ona društvena klasa, sloj, stališ utjelovljen u porodici bankara i industrijalca Ignjata Glambaya, vlasnika tvrtke Glembay Ltd. U zaturenoj provincijskoj palanki, koja je bila od neusporedivo manjeg značaja za Monarhiju nego fijumanska luka ili vinkovački željeznički čvor, i koju, zapravo, ni bečki, ni budapeštanski prosvjetitelji nikada nisu ozbiljnije pokušali germanizirati ili hungarizirati, u Zagrebu, dakle, na isteku Belle Epoque, ni u snovima nije postojao društveni sloj koji bi reprezentirali Krležini Glembajevi. Takva društvena klasa nikad se nije ni formirala, a kamoli bi dozrela do dekadencije i truleži, koju pisac opisuje u svom dramsko-proznom ciklusu. Glembajevi su, dakle, dosljedna fikcija, a pomalo i obol estetskoj i idejnoj modi vremena u kojem su nastajali. Velika književnost, ali je budalasto Glembaye tražiti među onima koji se, u ovome ili onome vremenu, prezivaju nekako drukčije.

Kao čitatelji mi ne možemo znati kakve je nakane imao pisac prije nego što je počeo pisati, ali smo slobodni pretpostavljati, pa čak i zamišljati i fikcionalizirati na takve teme. Krleža nije volio Thomasa Manna. Moglo bi se reći da ga je prezirao iz dna duše. Žuljalo ga je, pretpostavljam, i to što je Mannu sve bilo dano rođenjem u plemenitoj familiji i bogatom jeziku, i što je Mann oko sebe imao stvoren svijet svoje buduće književnosti, dok je Krleža najprije morao stvoriti svijet, da bi u njemu stvorio književnost. U odnosu na čarobnjaka iz Lubecka, Krleža je bio parija, nedodirljivi, provincijalac kojem su ambicije vrlo visoke, građanske. Dok čitam tri drame iz glembajevskog ciklusa, a naročito prozu o Glembajevima, koju, obično, doživljavaju kao piščevu pripremu ili predradnju za spomenute drame, meni se još od davnih dana učini kako Miroslav Krleža nije kanio pisati ni drame, ni te poludovršene pripovijesti, nego mu je ambicija bila da napiše grandiozni porodični roman, nekakve hrvatske Buddenbrookove, ali iz više razloga, društvenih i privatnih, to nije mogao provesti. Dakle, sve što ima veze s Glembajevima jedan je propali, nenapisani roman, koji je pisca frustrirao, a njegove i naše suvremenike naveo da oko sebe stalno traže neku glembajevštinu.

Kažu da bi jedan zagrebački izdavač (Naklada Ljevak) imao objaviti jednotomno izdanje, s kompletnim glembajevskim, dramskim i proznim, sadržajima. Prvi put će, kažu, sve to biti u jednoj knjizi. Kao kućni glazbeni “studio”, sve s gramofonom, kazetofonom, radio uređajem, svijetlećim digitalnim časovnikom i dva zvučnika. Dobro je u vrijeme užasne krize u izdavaštvu i opće recesije izdavati takve knjige: autorska prava jeftina, interes javnih knjižnica siguran, društvena potpora garantirana, a stvar tako ozbiljno zvuči: Glembajevi, prvi put đuture među Hrvatima! Kupite ih i prepoznajte među Glembajevima svoje rođake i susjede, svoga poslodavca, njegovu tajnicu i psa. S Glembajevima na Karlovačko…

A što je najvažnije, svaki će zabrinuti gekon, varan i macaklin ovo izdanje rabiti kao neku vrstu priručnika za svakodnevnu uporabu, i vrebat će Glembaye i glembajevštinu u svojoj bližoj i daljoj okolini, gnjevan na bolne rezove i zavazda spreman za borbu protiv korupcije, svjestan, također, da nam nema izlaska iz krize ukoliko ne identificiramo, otkrijemo, uhitimo i transferiramo sve svoje Glembaye. Mogu se upriličiti i ciklusi predavanja iz glembajologije, na kojima će se, sve uz plaćanje ulaznica, zainteresiranom građanstvu tumačiti kako da, uz pomoć knjige koju može kupiti u predvorju, u svojoj radnoj i životnoj okolini prepoznaje starog Glembaya i sve Glembajeve.

Ovakvo jednotomno izdanje ima još jednu neporecivu prednost: to je knjiga koju, uz pomoć prethodnih izdanja, možete objaviti i u kućnoj radinosti, služeći se, opet, nekim zgodnim priručnikom za koričenje knjiga i izdavanje klasika. Ili je dovoljno da carbofix ljepilom spojite drame i prozu, naručite predgovor od kakvog akademika (valjda će se u HAZU naći slobodan netko), i eto vam gotovog izdanja, uz čiji se autoritet možete u Ministarstvu kulture žaliti zbog lošeg tretmana knjige u Hrvata. Ministrica će vas saslušati, ponuditi čajem, okrijepiti biranim krležijanskim forama i fazonima…

Elem, od novoga izdanja Glembajevih, u drami i prozi zajedno ili odvojeno, štete biti ne može. Ima li od toga kakve koristi, znat će pametniji od mene. Ali ako smo već kod te tako drage teme zrcaljenja našega doba i suvremenosti u davnim radovima Miroslava Krleže, ima jedno njegovo grandiozno djelo, istina skupo za izdavanje, kritički neobrađeno, pa i pravopisno nekorigirano, koje je objavljeno samo jednom, s jeseni, prije tačno trideset i pet godina, u izdanju “Novinsko izdavačke i štamparske radne organizacije Oslobođenje”, u Sarajevu. Riječ je o petoknjižju Krležinih Dnevnika, koji su pisani kampanjski, u različitim životnim razdobljima, od mladih dana pa sve do kraja šezdesetih. Ti su zapisi poetički vrlo nekonzistentni, ovisno o aktualnim piščevim društvenim i književnim interesima, o okolnostima u kojima je živio, o profesionalnim i društvenim ambicijama… Ali gotovo iz svakoga njegova dnevničkog retka izbija moćan i neusporediv talent, koji se nigdje u cjelokupnome njegovom djelu nije tako slobodno ostvarivao kao u Dnevnicima. Krleža koji se u životu često lomio između književnosti i politike, da bi na kraju izabrao književnost, a završio u politici, u Dnevnicima se nije mučio s takvim izborima, nego je prirodno bivao i jedno i drugo.

Dnevnik za 1943, objavljen kao četvrti tom, remek djelo je hrvatske i jugoslavenske književnosti. Općenito, malo je tako dobrih, velikih i proživljenih knjiga o ratu, jer ovo je, nema sumnje, knjiga o ratu, premda veći dio te godine Krleža samo zapisuje svoje snove i niže ih u jedan nepodnošljiv, privatni i usamljenički košmar. Nikakve nade za njega više nije bilo, i sve što je u životu uradio, rekao ili napisao, bilo je sa stanovišta njegove gole biološke egzistencije savršeno krivo. Disao je po milosti Pavelićevoj i Budakovoj, ali i u toj milosti sve je, uglavnom, bilo ljudski nebitno. Poglavnik ga je poštedio kao što bi poštedio mrava, nekoga ljeta na Liparima, na vrelom betonskom zidiću. A Budak je u njemu vidio pisca s kojim će se jednom sam mjeriti i u tom mjerenju pobjeđivati. U Krležinom je preživljavanju, usto, prepoznao i beskrajnu svoju dobrotu. Pišući u takvim okolnostima, mrav je pisao veličanstveno.

Ili jedan tom prije, godinu ranije, prateći cenzurirane vijesti i čitajući novine, napisao je cjelovit prozno-dokumentarni tekst pod naslovom “Kalendar jedne bitke godine 1942.” U njemu prati njemačko napredovanje preko Sovjetskog Saveza i bitku za Staljingrad, rezigniran i melankoličan, predan svojim vojno-strateškim znanjima iz ludoviceumskih dana, koje je očito, tko zna zašto i s kakvim naumom, razvijao i kasnije. Ovaj tekst funkcionira kao knjiga u knjizi, premda ga nitko nikada nije objavio u zasebnom izdanju, premda je baš ovoga ljeta bila prigoda, o jubileju sedamdesete godišnjice početka te velike bitke. Ali kako su se hrvatske navijačke sklonosti u međuvremenu promijenile, valjda ne bismo da nas Krleža svojim sentimentima vrijeđa. No, da smo čitali “Kalendar jedne bitke godine 1942.”, znali bismo da u tom tekstu pisac ni za koga ne navija, osim što lamentira nad porazom ljudskoga razuma…

Dnevnici, tako nanizani u pet tomova, jedno je od onih naših, inače vrlo rijetkih, umjetničkih djela, koja se mogu mjeriti s vrhuncima epohe, europskim ili bilo kojim drugim, pa tako Krležine Dnevnike doista možemo čitati uz Dnevnike Witolda Gombrowicza. No, dok je Gombrowiczev dijarij upisan u identitet poljske kulture i književnosti, Krležin i dandanas pripada samo jednoj novinsko-izdavačkoj i štamparskoj radnoj organizaciji, čiji su istaknuti krležijanci, redom članovi gradskih i centralnih komiteta, starome piscu i Nestoru naprednoga pokreta poželjeli učiniti čast, pa su mu u rekordnom roku objavili Dnevnike. Ali ono što Bosanci tada nisu mogli učiniti, barem ne u tako kratkom roku, bilo je da Hrvatima i hrvatskoj kulturi objasne što su ti Dnevnici, i zašto bi nam trebali biti važni. Tekst je ostao neobrađen i nekomentiran, da čeka neka buduća vremena, koja, na žalost, nikada nisu došla.

S Glembajevima je, kažem, lako, jer su Glembajevi imali svoga Gavellu, i imaju svoga Ivicu Buljana, i cijeli imenik dramaturga, redatelja i glumaca, pa i budala, bezveznjaka i sinekuraca, vrijednih pisaca, tumača, dokumentarista i arhivista, proroka i čitača sudbine iz fildžana barunice Castelli, na Glembajevima je radila cijela jedna Jugoslavija. A Dnevnici? U Dnevnike bi trebalo nešto i uložiti: vrijeme, novce, život. Osobito život. Valjda će nam i u tome, jednom, pomoći Srbi, kao što su i Krležine leksikografske marginalije mogle biti objavljene jednino u Beogradu, kod državnoga, da ne kažemo režimskoga izdavača. Ili će iz crne zemlje opet izniknuti Branko Mikulić, Hamdija Pozderac, Hasan Grabčanović, makar da Hrvatima predstave i objasne Dnevnike Miroslava Krleže. Poslije se i mi možemo malo poigrati, pa ono što Bosanci štampaju u pet tomova, da tiskamo u jednom jedinom, i da takvim zahvatom mladoga Krležu približimo starom Krleži.

(Besjeda kazana 21. aprila 2012. u Zagrebačkoj džamiji, u okviru međunarodnog simpozijuma “Islam u Evropi – stanje i perspektive“)

Uvod:

Danas se i na Zapadu, ali ne manje i u tradicionalnom svijetu islama, sve više govori o tzv. “pokrivanju žena muslimanki“, o vrsti odjeće koju muslimanke trebaju nositi na javnim mjestima, itd. Posebno se žučne rasprave vode oko “pokrivanja ženskog lica“. Ukratko, među najfrekventnijim pitanjima u medijskom tretiranju islama pomalja se i pitanje “ženske odjeće“, one koju muslimanka mora/treba nositi. Kad smo kod ove “ženske“ teme, prisjećam se ogromne literature o “ženskom pitanju“ (često pod onim stereotipnim naslovom “položaj žene u islamu“ – wad‘u l-mar’ati fi l-islam), kao da je žena u islamu puki predmet, pa je nekako predmetnut pred muškarca i treba mu se odrediti položaj! Oslovili su ovo pitanje podjednako i muslimanski i nemuslimanski autori (najčešće muškarci!) u devetnaestom i dvadesetom stoljeću.

Kad su muslimanski autori posrijedi, literatura koju su oni producirali pokušala je da pokaže i dokaže (najčešće apologetski) sljedeće: A) Islam je sjajan u svome odnosu prema ženi (majci, kćerki, sestri, supruzi, tetki, itd.), ali su muslimani (muškarci) izdali i napustili “pravi islam“, pa su tako napustili i “pravi odnos“ prema ženama. B) Razlog što su muslimani (muškarci) napustili “pravi islam“ jeste slijepo oponašanje bivših autoriteta ili taklid, a taklid se naročito jasno pokazao u kolonijalizmu, itd. Drugim riječima, prvo je muslimane osvojio taklid, a onda ih je osvojio kolonijalizam i Zapad, itd.

Te su dvije navedene skaline uvijek spominjane kao prve, a onda su muslimanski autori (muškarci, zapravo muškarčine!) davali beskrajno duge recepte kako se vratiti tamo, u ono prvo i pravo, nepatvoreno doba islama, kako razotkriti primjere, uzore i modele iz tog uzornog doba za današnje emancipiranje ili oslobođenje (muslimanske) žene (tahriru l-mar’ati fi l-islam).

A, zapravo, prava su pitanja sljedeća: A) Kad su to muslimani (muškarci), u toj potrazi za “pravim islamom“, ponudili da im muslimanke budu ravnopravne sugovornice i intelektualne partnerke? B) U čijem se to ropstvu našla muslimanska žena? Odgovor je samo jedan. U ropstvu muškaraca muslimana. (Kako su muslimani muškarci bili osvojeni od kolonijalista, jedino čime su oni, muslimani muškarci, mogli vladati – bile su žene muslimanke). Krug dekadence se morao tako zatvoriti, muslimanka je kao najslabija karika morala biti još više potlačena. C) Ovdje slijedi i jedno posve sporedno pitanje: Kad je to došlo doba, kad su to nastupili dani, i zašto su uopće osvanuli na bijelome svijetu, pa su muškarci muslimani pomislili da su vlasnici svojih žena, gospodari svojih kćerki, suvlasnici svojih sestara?

Šta je lijek za ovakav odnos prema muslimanskim ženama? Ima li izlaza? Ima, naravno. Potrebno je da muslimanke (pro)govore o sebi, da tumače svoju vjeru, da tumače sebe u svojoj vjeri, islamu. Potrebno je da se formira muslimanska ženska elita, da oslovi svoj položaj, da se osposobi za svoj svijet fetvi, rekli bismo. I da ukine muškarca (muškarčinu!) muslimana kao svoga portparola.

Daj Bože! Ali, pisac ovih redaka je pesimista u tom pogledu (druge ćemo poglede zasad zanemariti). Na kraju ovog Uvoda s tugom kažem i ovo: Dugo je godina i stoljeća na sceni “islam muškarčina“. Kao da muslimanke ne sačinjavaju pola muslimanskog čovječanstva.

I kao da se dragi Bog svojim darovima poruke Kur’āna nije objavio i tom dijelu čovječanstva.

Ovaj moj tekst o statusu čovjekova lica u izvorima islama jeste moj skromni pokušaj da pomognem i ženama muslimankama, ali i svima drugima, posebno muslimanima “muškarčinama“, u pravilnijem razumijevanju danas toliko razvikanih tema o hijābu, burki, niqābu, zaru, faraji.

I.

Lice na razini riječi i značenja

Riječ wajh (vedžh) u Kur’ānu, svetoj knjizi islama, ima sljedeća značenja:

a)Wajh u značenju LICE. Na primjer wajhu–llah ili Božije Lice, u stavku: “Bogu i Istok i Zapad pripada! Gdje god da se vi okrenete, tamo Božije Lice je!“¹ Čovjekovo lice se, npr. spominje u sljedećoj cjelini Kur’āna: “Lice svoje vjeri [aqim wajhaka li d-díni] pravoj ti okreni!“²

b) Wajh u značenju POČETAK nečega, recimo wajhu n-nahar znači “početak dana“. “A jedna skupina sljedbenika Knjige veli: “Vjerujte početkom dana…“³

c) Wajh kao NAKLONOST, LJUBAV (npr. oca prema sinovima, roditelja prema svojoj djeci). Wajhu abikum znači “ljubav/naklonost vašega oca“.⁴

d) Wajh kao Božije ZADOVOLJSTVO/NAKLONOST. U specifičnim Kur’ānskim sintagmama wajh veoma često označava Božije zadovoljstvo čovjekom, odnosno ljudima, njihovim dobrim djelima, postupcima, itd. Među ostalima za ovo ima nekoliko najuočljivijih primjera: Kur’ānska sintagma Li wajhi –llāh doslovno znači “radi Božijeg zadovoljstva“, npr. veli se: “Mi vas [siromahe] samo radi Božijeg zadovoljstva/naklonosti (li wajhi –llāh) hranimo!“⁵ U mnogim varijacijama ovo ili slična značenja spominju se i u Kur’ānskim sintagmama yurídúna wajha –llāh (“ljudi koji Božiju naklonost žele“),⁶ zatim ibtigā’u wajhi rabbihi (“težiti/zaslužiti, ili, pak, čeznuti za naklonošću/zadovoljstvom Gospodara svoga“).⁷

Kad god je riječ wajh u Kur’ānu spomenuta u doslovnom značenju LICA, ukazuje se ili na Božije Lice (wajhu-llāh), ili na čovjekovo lice (wajhuk), odnosno lica ljudi (wujúhakum).

Drugim riječima, ne postoji nijedno mjesto u Kur’ānu gdje se upotreba riječi wajh (u značenju LICA) koristi zarad toga da se ukaže na primjer na “lica/lice životinja“, i tome slično.

II.

“Estetika“ čovjekova lica u Kur’ānu

Postoji nekoliko “svjetova lijepog“ u Kur’ānu,

a) svijet kosmosa,

b) svijet Prirode,

c) svijet eshatologije,

1. svijet čovjeka, itd.
2. Taj začudni svijet čovjeka na stranicama Kur’āna opisan je kao veličanstveno bogatstvo ljepote, kao jedna veličanstvena riznica sklada.

Kur’ān ovo ističe i kad govori o čovjeku na Ovom svijetu, ali i kad govori o veličanstvenim eshatološkim scenama koje pokazuju čovjeka na Sudnjeme Danu, potom u Raju (al-Jannah) ili Paklu (Jahannam), u raznolikim prilikama.

Ograničavajući se u ovoj dionici našeg eseja na temu čovjekova lica na Ovom svijetu, treba napomenuti da Kur’ān prebogato spominje ne samo ljudsko lice kao cjelinu, već i dijelove ljudskog lica: uši, oči, usta, itd. Npr. “Zar mu [čovjeku] nismo podarili oka dva (‘aynayn), i jezik (lisan) i usne dvije (šafatayn)?!“⁸ Komentatori Kur’āna tvrde da se ovim ukazuje na vidljive fenomene, ukrase i znakove (āyāt) Božijeg stvaranja na čovjeku.⁹

Motiv “vesela oka“ ili “oka koje je radosno“, “to jest, vedro oko“, spominje se prije svega u vezi sa Merjemom (Djevicom Marijom). “Budi vesela oka (qarrí ‘aynā)!“¹⁰ – melek/anđeo poručuje Merjemi. Sam kontekst ovdje ukazuje da joj melek/anđeo ovo govori s ciljem da tu radost svoga lica Merjema treba da pokaže ljudima koje će ona uskoro susresti, a koji su posumnjali u njenu čednost. Dakle, na Merjemi nema nikakva niqāba, feredže, burke, ona ide radosna i ozarena lica, i u naručju nosi svoga sina Isā’a (a.s.)!

Fenomen otvorenog i glasnoga smijeha spominje se u vezi sa Božijim poslanikom Sulejmanom, koji se “nasmijao glasno (fa tabassama dāhikan)…“¹¹ Dakako, smijeh dolazi sa raskrivenog lica, osobene geste lica u svoj svojoj ozarenosti saučestvuju u činu radosti, prate ljudski (i samo ljudski) čin smijeha. Životinje se ne smiju, one nemaju lice na način kako lice ima čovjek.

Jedan drugi, znameniti osmjeh o kojem Kur’ān govori jeste osmjeh gospođe Sare (fadahikat),¹² žene Ibrāhima, Božijeg poslanika, kad je bila obradovana (fabaššarnāhā) da će, iako u poodmakloj dobi, roditi sina Ishāqa.¹³ I ovo je jedno od mnogih mjesta u Kur’ānu gdje se fenomen radosti povezuje sa raskrivenim ljudskim licem i osmjehom na njemu.

Veoma je znakovito da se u Kur’ānu ljude (jednako i muškarce i žene) poziva da “okrenu svoja lica“ Hramu Svetome (fa wallú wujúhakum šatrah).¹⁴

Impozantnost ovog Kur’ānskog zahtjeva i danas vidimo na hodočašću u Mekku i za vrijeme hadža, kad su i žene i muškarci, otkrivenih lica, okrenuti prema Ka‘bi! Također, Kur’ān razglašava da radost pobožnosti ostavlja tragove na ljudskim licima, ti su tragovi vidljivi na vidljivim, raskrivenim ljudskim licima (símāhum fí wujÛhihim min asari s-sujÛd).¹⁵

Naravno, ljudska lica u Kur’ānu opisana su i kao mjesta/otoci tuge na Ovom svijetu, kao mjesta potištenosti, namrštenosti.

Za samog Božijeg poslanika Muhammeda (a.s.) kaže se da se, jednom prilikom, namrštio (‘abasa).¹⁶ Motivi žalosti (al-huzn) spominju se kao vidljivi fenomeni na ljudskom licu na nekih trideset mjesta u Kur’ānu. Također, žalost se često povezuje sa pobožnošću. Vidljivo se naglašavaju “suzne oči i tuga“ (wa a‘yunuhum tafídu mina d-dam‘i hazanan),¹⁷ taj motiv spomenut je u vezi sa siromašnim a pobožnim ljudima. Sva ova mjesta Kur’āna razumljiva su samo ukoliko je riječ o raskrivenom ljudskom licu, licu koje nije ničim zastrto!

III.

Kur’ānska eshatologija: Ozarena lica naspram tužnih lica

U opisu stanovnika Raja (Jannat) fenomeni radosti, “estetika“ ozarenosti i vedrine na nepokrivenim ljudskim licima opisani su još intenzivnije. Upravo o tome sada treba kazati nekoliko riječi.

Sudnji dan opisan je kao vrijeme “kad jedna lica budu svijetljela, a druga lica budu tamnjela“.¹⁸ Motiv bjeline (…tabyaddu) na ovom mjestu znači ozarenost, radovanje Raju. Ne misli se ovdje ništa u rasnim kategorijama, ne aludira se ovim na bijelce! S druge strane, motiv crnosti (…taswaddu) označava potištenost, tugu i strah od Pakla. (Ovom crnošću, dakako, ne misli se na crnce.)

Ozarenost i radost, kao i tuga i žalost, vidljivi su samo na raskrivenim licima ljudi, muškaraca i žena. Kur’ān ovdje posve jasno govori o raskrivenim licima.

Prema iznesenom, širok je spektar Kur’ānskih riječi kojim se opisuje radost ili tuga na ljudskim licima u vrijeme velikih događanja Sudnjega dana i drugih eshatoloških zbivanja. Svugdje su ta ljudska lica, o kojima Kur’ān veoma dirljivo govori, r a s k r i v e n a.

Evo samo nekih sintagmi. “Blistava lica“ (wujÛhun nādiratun) spomenuta su u veličanstvenom prizoru Sudnjega dana, kad će dobri ljudi gledati u svoga Gospodara, tako je ovdje spomenut motiv “u Boga zagledanih ljudskih lica“ (ila rabbihā nāzirah).¹⁹

Motiv “smrknutih lica“ (wujúhun bāsiratun), jer su u očekivanju velike nesreće (fāqiratun) i strahota Jahannama (Džehennema/Pakla), spominje se u Kur’ānu u iznimno dirljivim riječima.²⁰

Znakovito je da Kur’ān spominje i “ozarena lica“ ljudska (wujúhun musfiratun), kao i “nasmijana lica“ (wujúhun dāhikatun), te “radosna lica“ (wujúhun mustabširatun).²¹

Ovdje se posebno treba istaći uzvišena moralna i visoka estetska ljepota žena “stanovnica Raja“.

Opisi njihovih lica začuđujuće su snažni i dojmljivi. Tako se spominju žene “kratkotrajnih/bljeskovitih pogleda“ (qāsirātu t-tarf), ističe se da su one “očiju krupnih“, “krupnooke“ (‘ín).²² Ćud tih ljepotica je prekrasna (khayrātun hisānun).²³ Bilo bi besmisleno ovako opisivati ove divne stanovnice Raja ukoliko su im lica zakrabuljena na bilo koji način!

U vezi sa Kur’ānskim opisima eshatoloških događaja istaknimo da se u veoma negativnom kontekstu spominju “ljudska lica koja će biti prekrivena prašinom“ (wa wujúhun yawma’izin ‘alayhā gabaratun), takva lica će “prekrivati tamnina“ (qataratun).²⁴ Očito se iz ovih opisa vidi da je stav Kur’āna negativan spram tako zastrtih lica.

U jednoj Kur’ānskoj slici Bog prijeti da može “izbrisati osobenosti/zasebnosti ljudskih lica“ (natmisa wujúhan), štaviše, može ih “izvratiti ili unatrag izvrnuti“ (naruddahā ‘alā adbārihā).²⁵ Dakako, zato što Bog jeste milostiv(an), On to neće učiniti, nego se ovim, nesumnjivo, afirmira pojedinačna zasebnost svakog lica, njegova autonomnost i nepovredivost.

U Kur’ānu i predanjima iz Hadisa posve se jasno uočavaju vedre scene iz kojih se nazire radost ljudi zato što Bog ima i što On jeste, te što pred njima, stvorenjima, On rasprostire prostranstva nade! Ovdje ćemo, ukratko, prepričati jedno Hadisko predanje o razgovoru između Boga i čovjeka, posljednjeg čovjeka koji će ući u raj (ujedno: moguće je da je ovaj čovjek “posljednji koji izlazi iz Pakla“, jer mu je dragi Bog oprostio). Naime, ovo predanje nam je značajno jer u njemu se govori o “Bogu koji se osmjehuje“ (fa dahika ’llāhu).

Predanje govori o čovjekovoj radosti u susretu sa ljepotama Raja. Bog pita tog čovjeka koji posljednji ulazi u Raj: “Ako ti podarim ovo i ovo iz Raja, nećeš li pitati za nešto drugo?!“ “Neću!“ – uvijek odgovara čovjek. Ali, avaj, čovjek uvijek hoće ono ljepše, ono bolje. I kako god dobije jedno mjesto u Raju, traži da vidi druga mjesta, koja mu se čine sve ljepšim i ljepšim, itd. Tada se Bog nasmijao ovim čovjekovim željama (fa dahika ’llāhu).²⁶

Iz dosadašnjeg izlaganja, prema Kur’ānu i Hadisu je posve jasno nekoliko sljedećih polazišta:

Prvo: I Kur’ān i Hadis nude prevalentan utisak da su došli na Ovaj svijet sa vijestima koje treba da obraduju čovječanstvo. Ta se uzvišena radost treba vidjeti na ljudskim licima. Štaviše, Kur’ān donosi jednu eshatološku scenu u kojoj se kaže kako će “pred Boga na Onom svijetu doći svaki čovjek, sa svojim svjedokom, pa će Bog tada dati da se sa ljudskih pogleda s k i n e koprena (fa kašafnā ‘anka gita’aka), e da bi tako pogled svakog čovjeka bio oštar!“²⁷ Nema sumnje da se ovdje u Kur’ānu u iznimno pozitivnom kontekstu govori o raskrivanju ljudskog lica!

Drugo, prema Kur’ānu, čovjekovo je lice i na Ovom i na Onom svijetu – bez zara, bez burke, bez feredže, bez niqāba. Ono je estetski uzvišeno, kao takvo je raskriveno, jer – na njemu su najvažnija “komunikativna“ čula čovjekovog bića: oči, uši, nos, usta, itd.

Treće, čovjekovo lice u Kur’ānu se spominje u moralnom i emocionalnom odnosu kao iznimno duhovan dio ljudskog tijela. (Leđima se ne možemo nasmijati ili mrštiti! Niti se smijemo/mrštimo stomakom, prsima, stražnjicom, i sl.!)

Samo je na licu snažno vidljiva radost, ozarenost, vedrina, ali i tuga, jad, potištenost, sjeta i žalost.

Kur’ān, prema tome, snažno ističe komunikativnu ulogu čovjekova lica. Kad se, npr. u suri an-Núr kaže: “I reci [o Muhammede] vjernicama da obore svoje poglede!“²⁸ – posve je jasno da se taj imperativ može, smisleno i logično, uputiti samo u vezi onih pogleda koji dolaze sa raskrivenih lica, kao i u vezi onih pogleda koji gledaju u raskrivena lica!

Četvrto, Kur’ān ističe “obrednu ulogu“ čovjekova lica, to lice se kao raskriveno suočava sa Hramom Svetim, k tome, najuzvišeniji čin islamske “molitve“ (namāz, salāt), to jest sajdah (spuštanje lica na tle), obavlja se raskrivena lica. Tamo, u položaju ničice, stiču se i dobijaju tragovi pobožnosti na našim licima. O tim tragovima Kur’ān s oduševljenjem govori. Kaže da su oni vidljivi na licima dobrih ljudi.

Peto, semitske religije, niti ikoje religije svijeta ne povezuju pojam nagosti sa ljudskim licem. U Kur’ānu i Hadisu nemamo niti jedno mjesto gdje se ljudsko lice tretira kao dio tijela koji je “nag“ ili “go“!

IV.

Komentari Kur’āna o otkrivenom licu

Kur’ān oslovljava važnost odjeće i spominje neke njene vidove.

Ali, niti iz Kur’āna (kao ni iz Hadisa) mi ne dobijamo zaokruženu sliku u vezi sa specifičnim i strogim oblicima ili kodeksima odijevanja u islamu, bilo za muškarce ili za žene.²⁹

Ono što se iz Kur’āna i Hadisa vidi kao strogi zahtjev jeste – pristojnost (taqwā) u čovjekovom odijevanju.

Prema Kur’ānu, libās je odjeća ili haljine općenito, ali i (moralna) zaštita u metaforičkom smislu. Na primjer, “žene/supruge su libās/haljine vama muževima, a vi (muževi) ste libās/haljine njima (svojim ženama)“ – (hunna libasun lakum wa antum libasun lahunna).³⁰ Thiyāb je odjeća u najširem smislu, npr. Poslaniku Muhammedu (a.s.) naređuje se: “A ti odjeću svoju očisti!“ (Wa thiyābaka fa tahhir!).³¹ Ukrasna odjeća (zínatun) ili ukrasi spominju se u VII. suri kao nešto što nije zabranjeno, kao što nisu zabranjena ni lijepa jela.³²

Nakit (hilyatun), npr. biserje koje se vadi iz mora, spominje se u XVI. suri.³³ I riječ ríšun, koja se samo jednom spominje u Kur’ānu, označava ukrasnu odjeću, gizdu naprosto.³⁴

Muške košulje spominju se u Kur’ānu pod nazivom sarābíl (“koje vas čuvaju od vreline“),³⁵ ali riječ sarābíl označava i oklope (“koji vas u borbi vašoj štite“).³⁶ Drugi, mnogo frekventniji i prefinjeniji naziv za košulju u arapskom jeziku, koji Kur’ān također koristi, jeste qamís. U XII. suri uvijek je riječ o Yúsufovoj/Josipovoj (a.s.) košulji, a posebno impozantan spomen te košulje vidljiv je u sceni u kojoj njegova zavodnica trga/dere Yúsufovu košulju “straga“.³⁷ Naziv jalābíb (množina od jilbāb) spominje se u značenju ženskih haljina (ili ženskih ogrtača).

Vjerovjesniku Muhammedu (a.s.) zapovijeda se da “rekne ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika – neka spuste haljine svoje (yudnína ‘alayhinna min jalābíbihinna), niz svoja tijela, da bi se tako pokrile.³⁸

U vezi sa jalābíb (ili ženskim haljinama) treba spomenuti i riječ khumur (ženske ogrtače, haljine, duža vela). Ovu riječ Kur’ān samo jednom spominje (sura XXIV:31.): “I nek’ velove svoje [khumuruhunna] spuste niz grudi svoje!“³⁹

Naziv hijāb, danas mnogo poznata i medijski razvikana riječ, u Kur’ānu se uopće ne spominje kao pokrivalo za kosu žene, već označava pregradu, prevoj, prevlaku, sklonište, pribježište, zid, i slično. Samo na jednom mjestu hijāb se u Kur’ānu spominje u vezi sa ženama Poslanika Muhammeda (a.s.). Naime, u XXXIII. suri, u stavku 53., govori se o nekoj vrsti “protokola“ ili “procedure ulaska kod Poslanika Muhammeda (a.s.)“, pa se kaže: “A kad od njih (Poslanikovih žena) vi nešto tražite, iza zastora (min warā’i hijābin) to od njih tražite!“⁴⁰

Ovim se moralno svjetuje sve one koji dolaze do soba gdje je stanovao Božiji Poslanik Muhammed (a.s.) da ne narušavaju privatnost njegove obitelji.

Iz svih navoda Kur’āna koji se odnose na odjeću, ne može se zaključiti da postoji bilo kakva dužnost obligatnog ili bilo kojeg drugog načina pokrivanja čovjekova lica, muškoga ili ženskoga. Pogotovo se ne može, ni u kom slučaju, zaključiti da je niqāb (zar, burka, feredža) nešto što je središnja stvar islama, nešto oko čega se vrti sve u islamskoj vjeri, kulturi i civilizaciji!

Ovdje je veoma važno navesti Kur’ānsku sintagmu libāsu t-taqwā što znači “odjeća bogobojaznosti“. Wa libāsu t-taqwā dālika khayr – “Ali, odjeća bogobojaznosti je odjeća najbolja.“⁴¹

Naime, tu odjeću bogobojaznosti (libāsu t-taqwā), a ne neku drugu, Iblís (sotona) je prvo strgnuo sa Adama i Eve (Adema i Havve) u Raju. Drugu odjeću je, potom, lahko bilo skinuti s njih! Nakon toga bili su protjerani iz Raja!

U suri an-Núr (XXIV:31.) spominje se važan izuzetak od pokrivanja ženskoga tijela, naime sintagma illā mā zahere minhā koja znači – “ne treba biti pokriveno ono [od ženskog tijela] što je ionako spoljašnje/vanjsko“.

Šta znači “ono što je ionako spoljašnje“? U klasičnim djelima islamskog mišljenja koja se mogu svrstati u jedno široko polje “antropologije islama“, npr. u knjigama al-Ikhwān al-Safā’ i Ibn Sínāa (Avicena), sva objašnjenja nagosti (‘awrah) ili spolovila (saw’āt) vezuju se, u najvećem broju datih tumačenja, isključivo za područje čovjekovih spolnih organa i za mjesta izlučivanja izmeta. U svih sisara, a ne samo u čovjeka, i spolovilo i mjesto izlučivanja izmeta na neki su način udaljeni od glave i od lica.

Slavni komentator Kur’āna, az-Zamakhšarí, ni na koji način ne povezuje pojam nagosti za ljudsko lice. Kad az-Zamakhšarí tumači suru al-A‘rāf (VII:22-23) on kur’ānsku riječ saw’āt (stidna mjesta, spolni organi) tumači riječju nagost ili ‘awrah. Kur’ānsku sintagmu badat lahumā saw’ātuhumā az-Zamakhšarí doslovno tumači riječima fa zaharat lahumā ‘awrātuhumā (“pokazaše se Ademu i Hawwi njihova spolovila, stidna mjesta“).⁴²

Dodatni dokaz da se lice žene, kao ni muškarca, ne ubraja u ‘awrah nalazi se, također, u samom Kur’ānu. Naime, Adem i Hawa su lišćem rajskim pokrivali samo svoja stidna mjesta (‘alā ‘awrātihimā li yastatirā bihā),⁴³ a nisu lišćem pokrivali svoja lica. Takvih predanja naprosto nema.

V.

Otkriveno lice i otkrivene šake

Dakle, pokušamo li odgovoriti na pitanje šta je to “što je ionako spoljašnje/vanjsko“ na čovjekovu tijelu a što se spominje u Kur’ānu (XXIV:31.) – možemo kazati da postoji opći konsenzus komentatora Kur’āna da tu spadaju lice, ruke do iza članaka i noge do iza članaka.

Prema apsolutno najvećem broju komentatora Kur’āna lice čovjekovo nema odjeću. Znameniti komentator at-Tabarí (umro 923.) tvrdi da je obredni ceremonijal hadža u Mekki najveći dokaz da lica žena i muškaraca, kao ni ruke, ne treba pokrivati niti zastirati. Prema at-Tabaríju, to što Kur’ān imenuje “onim što je ionako spoljašnje“ jesu lice i ruke.⁴⁴ On na ovom mjestu veoma često spominje lice i ruke (kaffān wa wajh) žene kao ono “što je ionako spoljašnje“.

Az-Zamakhšarí (umro 1144.) spominje potrebu da, npr. ruke žene (lā tajidu buddan min muzawalati l-ašyā’i biyadayhā) i lice žene (wa mina l-hajati ilā kašfi wajhihā) budu otkrivene.⁴⁵

Ibn Kathír (umro 1373.) u svome komentaru Kur’āna navodi predanje od Božijeg poslanika Muhammeda (s.a.w.s.) u kojem daje upute Esmi, kćerki Abu Bakra, da punoljetna žena može imati otkriveno lice i ruke do članaka.⁴⁶

U zaključku (i u kontekstu burnih medijskih rasprava o burki, niqabu i feredži u Evropi i u muslimanskom svijetu) potrebno je kazati sljedeće:

– Lice ljudsko je iznimno uvaženo u islamskim vrelima, Kur’ānu i Hadisu.

– Islam u svojim izvorima nigdje ne bilježi, niti poznaje bilo kakvu primjenu maske.

– U dijalozima u hadiskim zbirkama uočavamo razgovore između muškaraca i žena iz prvih pokoljenja islama. Dozivaju se po imenu. To ne bi mogli činiti da su im lica bila prekrivena, jer naprosto se ne bi prepoznavali.

– Ako je islamski svijet, ako je muslimansko čovječanstvo danas, nekoja vrsta “živoga i življenoga Kur’āna u kulturi i civilizaciji islama“, onda je najmanji zajednički imenitelj prepoznatljivosti muslimanske ženske odjeće – mahrama. Na Bliskom i Srednjem istoku mahrama je također i opći zajednički znak kulturalnog prepoznavanja i samih kršćanki. Mahrama ne pokriva lice, već samo kosu.

– Veliki putnici islama, npr. Ibn Jubayr i Ibn Batuta boravili su u Mekki davnih vremena, ali i u mnoštvu drugih tradicionalnih gradova islama. Zapazili su da apsolutno najveći dio muslimanskog čovječanstva živi i obavlja obrede raskrivenih lica.

– Naravno, ljudska prava štite i one koji (koje) žele hodati pokrivena lica. Mi nipošto ne plediramo ni za kakve zakonske ili bilo koje druge restriktivne mjere protiv žena koje žele hodati u niqābu.

Jedino što smo htjeli pokazati ovim našim esejom jeste: Praksa pokrivanja čovjekova lica ne može se opravdati izvorima islama, Kur’ānom i Hadisom.

(Sažetak)

U ovom eseju autor se bavi opisom ljudskog lica u Kur’ānu i Hadisu, te dimenzijama toga opisa: fizičkim, estetskim, etičkim, a u kontekstu savremenih rasprava o “pokrivanju“ ljudskog lica, napose “pokrivanju“ lica žena muslimanki.

Autor u ovom eseju polazi od pretpostavke da je čovjek u izvorima islama opisan kao lijep, Kur’ān govori o ljepoti čovjeka. Na velikom broju mjesta Kur’ān ističe čovjekovo tijelo kao “nakit“ čovjeka, itd.

Autor se bavi “idejom lijepog u izvorima islama“ a u kontekstu ukupne pojave i fenomena čovjeka. U vezi s tim, autor dovodi do riječi pitanje statusa “maske“ u islamu, te tvrdi da autohtone islamske kulture i mikrokulture ne poznaju “upotrebu maske“.

Posebno se u ovom eseju raspravlja o tzv. tasatturu ili pokrivanju ljudskog lica. Autor u ovom eseju ima u vidu savremene evropske rasprave i probleme u vezi sa “muslimanskom“ i “islamskom“ nošnjom, napose ima u vidu zakonsko reguliranje (ili zabranu) nošenja dijelova odjeće kojima se pokriva ljudsko lice.

***

1 Kur’ān, al-Baqarah, II:115.

2 Kur’ān, Yúnus, X:105.

3 Kur’ān, Ali ‘Imrān, III:72.

4 Kur’ān, Yúsuf, XII:9.

5 Kur’ān, Al-Insān, LXXVI:9.

6 Kur’ān, ar-Rúm, XXX:38.

7 Kur’ān, al-Layl, XCII:20.

8 Kur’ān, al-Balad, XC:8-9.

9 Usp. Toshihiko Izutsu, Komunikativni odnos između čovjeka i Boga, objav. u “Semantika Kur’ana“, izd. Bemust, priredio Enes Karić, Sarajevo, 1998., str. 227. i dalje.

10 Kur’ān, Maryam, XIX:26.

11 Kur’ān, an-Naml, XXVI:19.

12 Kur’ān, Hud, XI:71.

13 Kur’ān, Hud, XI:71.

14 Kur’ān, al-Baqarah, II:144.

15 Kur’ān, al-Fath, XLVIII:29.

16 Kur’ān, ‘Abasa, LXXX:1.

17 Kur’ān, at-Tawbah, IX:92.

18 Kur’ān, Ali ‘Imrān, III:106.

19 Kur’ān, al-Qiyāmah, LXXV:22-23.

20 Kur’ān, al-Qiyāmah, LXXV:24.

21 Kur’ān, ‘Abasa, LXXX:38-39.

22 Kur’ān, as-Sāffāt, XXXVII:48.

23 Kur’ān, ar-Rahmān, LV:70.

24 Kur’ān, ‘Abasa, LXXX:40-41.

25 Kur’ān, an-Nisa, IV:47.

26 Usp. Sahíh Muslim, svezak I, izd. Dāru Ihyā’i t-turāsi l-‘arabiyyi, Bejrut, str. 163.

27 Kur’ān, Qāf, L:20-23.

28 Kur’ān, an-Núr, XXIV:31.

29 O ovome šire: Shawkat M. Toorawa, Clothing, objav. u: Jane Dammen McAullife (urednica), Encyclopedia of the Qur’ān, volume A-D, Brill, Leiden, 2001.

30 Kur’ān, al-Baqarah, II:187.

31 Kur’ān, al-Muddaththir, LXXIV:4.

32 Usp. Kur’ān, al-A‘rāf, VII:32.

33 Usp. Kur’ān, an-Nahl, XVI:14.

34 Usp. Kur’ān, , al-A‘rāf, VII:26.

35 Usp. Kur’ān, an-Nahl, XVI:81.

36 Usp. Kur’ān, an-Nahl, XVI:81.

37 Usp. Kur’ān, Yúsuf, XII:26-28.

38 Usp. Kur’ān, al-Ahzāb, XXXIII:59.

39 Usp. Kur’ān, an-Núr, XXIV:31.

40 Usp. Kur’ān, al-Ahzāb, XXXIII:53.

41 Kur’ān, al-A‘rāf, VII:26.

42 Abí l-Qāsim Maõmúd bin ‘Umar az-Zamakhšarí, Al-Kaššāf, II, izd. Dāru l-Ihyā’i t-turāthi l-‘arabiyyi, Bejrut, 2001., str. 91.

43 Az-Zamakhšarí, II, str. 92.

44 Ibn Jarír at-Tabarí, Tafsír Jāmi‘u l-Bayān, V, Bejrut, 1984., str. 419.

45 Az-Zamakhšarí, III, str. 236.

46 Ibn Kathir, Tafsiru l-Qur’āni l-Azím, III, Kairo (bez godine izdanja), str. 28.

Ima tome dva ili tri tjedna, prilikom svog redovnog obilaska obližnje pijace, vidio sam malenu i zgrbljenu staricu čije mi je lice odnekud izgledalo poznato. Mora da se odnedavno pojavila u mom kraju, jer sam je sljedećih dana vidio još jednom, izdaleka, a kad sam se potom ponovno našao blizu nje, toliko da sam joj mogao nešto bolje osmotriti lice, sinulo mi je: Pa to je “drugarica Eh bien”, bivša profesorka, koja mi je predavala francuski kad sam bio u šestom razredu gimnazije! Prozvana je drugaricom “Eh bien” jer se učenicima obraćala počinjući skoro uvijek s te dvije riječi. Ta veoma lijepa žena uvijek je svojim ulaskom u učionicu naglo prekidala galamu u razredu: u nastaloj tišini, pogledi svih učenika (bila je to muška gimnazija) ostali bi prikovani za nju.

Sjećam se onog dana kasnog ljeta kad se prvi put našla pred nama, u lakoj haljini koja joj je, pripijena uz tijelo, isticala grudi, vitki stas, nepokrivena ramena i prelijepe linije golih ruku.

“Eh bien”, rekla je došavši za katedru, “jeste li zaboravili sve što ste dosad učili iz francuskog? Pamtite li bar neku riječ?”

“Ja pamtim”, odgovorio je jedan šeret iz posljednjeg reda klupa.

“Je li? Koja je to riječ?”

“Lamur.”

“Lamur? Dobro. Bi li izašao na tablu i napisao je?”

“Znam kako se izgovara”, odgovorio je šeret, “ali nemam pojma kako se piše.”

“Zna li to netko drugi?”

Tajac.

“Eh bien, ja ću je napisati, a vi ćete je prepisati u svoju teku i zapamtiti kako se piše.”

Uzela je kredu, okrenula se ka tabli, i dok je podignutom rukom pisala L’amour, u učionici se čulo jedno dugo aaah! Cilj šale bio je postignut: lijepa profesorka okrenula je učenicima stražnju fasadu svog veličanstvenog tijela.

“A tek njena ruka, ah, bogo moj!” uzdisao je poslije šeret. “Ljubio bih je od ramena do vrhova prstiju i obratno!”

Bilo je to neminovno: svi smo se zaljubili u nju. Ta kolektivna ljubav nije izazivala međusobne zavisti ni ljubomore. Za to nije bilo ni razloga: “drugarica Eh bien” nije pripadala nikome od nas, tako da je u maštanjima pripadala svakome. Obavezno oslovljavanje sa “drugarica” umjesto sa “gospođa” ili “gospođica” oduzimalo nam je mogućnost da saznamo njeno bračno stanje, o kojemu, uostalom, nismo ni htjeli da budemo obaviješteni: za nas je ona bila sušta nevinost pružena na milost i nemilost našim vatrenim snovima.

Na kraju te školske godine naš razred je imao lijepe ocjene iz francuskog. Nitko nije morao ići na popravni. Nije to bilo zbog popustljivosti ili dobrote “drugarice Eh bien”. Ljepota se pokazala kao uspješno pedagoško sredstvo.

Početkom sljedeće školske godine, međutim, veliko je bilo naše razočaranje kad se umjesto naše ljepotice, naše ljubavi, u razredu pojavila druga profesorka francuskog. Pokušavali smo saznati šta je bilo sa “drugaricom Eh bien”. Da li je premještena, ili se, ne daj Bože, razboljela? Uporno se raspitujući, saznali smo surovu istinu u koju dugo nismo htjeli povjerovati.

Ne, nije umrla, ali za nas bi bilo bolje da jeste. U vrijeme polaganja maturskih ispita zatečena je u jednoj školskoj prostoriji u sasvim nepriličnom položaju s jednim maturantom koji je bio na glasu kao izvanredno lijep i pametan mladić.

Uslijedila je oštra kazna, u našim očima sasvim zaslužena. “Drugarica Eh bien” izbačena je s posla i oduzeta joj je mogućnost da se zaposli u bilo kojoj drugoj školi. I, najgore od svega, glas o nemoralnoj profesorki raščuo se daleko izvan školske sredine.

No čim je vrijeme učinilo svoje, ublažavajući našu ogorčenost i razočaranost, počeli smo žaliti za svojom lijepom profesorkom. Štoviše, ponovno smo o njoj maštali. Sve dok druge ljepote i druge ljubavi nisu malo-pomalo izbrisale njenu sliku.

A sada, kad se poslije toliko godina desilo da povremeno viđam ostarjelu “drugaricu Eh bien”, radoznalost me tjera da je u tim prigodama promatram, ali izdaleka; da je pratim, ali tako da ona to ne primijeti. Ono što vidim, naime, u meni izaziva bojazan od tih susreta s njom, od mogućnosti da me ona prepozna i porazgovara sa mnom, pa da u tom razgovoru otkrijem mučnu istinu zbog koje bih morao osjetiti i kajanje. Vidim je zgrbljenu i jadnu, a uz to i veoma bijedno odjevenu; vidim je kako kupuje vrlo male količine najjeftinijeg povrća, a jednom sam je opazio kako sa mjesta gdje se odlažu pijačni otpaci uzima nešto što je njoj izgledalo kao hrana. Gledajući to, pitam se: je li to kazna? Je li moguće da ona cijelim svojim životom plaća surovu cijenu za jedan davni trenutak uzavrelosti čula, pa možda i za jednu ljubav koju društvo osuđuje, ali o čijoj mogućoj snazi i dubini, pa i ljepoti, mi ne znamo ništa?

(drugo izdanje)

Noću, dok se prevrćem u postelji
neki dijelovi Sarajeva nestaju
raskrsnice, zgrade, čitave ulice
zajedno sa uglovima spavaće sobe
u podrumima iskrsavaju nepoznati univerzumi
na svim TV kanalima je Kuća Velikog Brata
i u njoj ja kako se prevrćem u postelji.
Noću neki dijelovi Sarajeva nestaju
i svi su stanovi napušteni
prozori svijetle samo radi lopova
posmatrač iz taksija može jasno zapaziti
da je Begova džamija nacrtana
jer je njena težina na drugom svijetu
i Zemlja je beskarajna ravna ploča
a vrteća kugla njena spakovana beskonačnost.
Noću neki dijelovi Sarajeva nestaju
progutane vriske ubijene djece
vjetar uznosi do ledenih tornjeva Himelaja,
zgrada Parlamenta u daljini opet gori
kad je niko ne gleda
i nebo je zlatom izvezen plašt Katarine Kosače
o tome se dovikuju ulični psi
izlazim na balkon da lajem zajedno s njima –
tramvaj raskopčava ulicu
kao rajsferšlus žensku haljinu.

(krilatica)

Moje je pjesništvo
Švedski stol.

Ako ti se nešto dopada –
Uzmeš!

Ako ti se nešto ne dopada –
Ne uzmeš.

U selu se opet pojavio Džibo Hota. To je jedan stari ludak iz Kladnice. Ima dugu riđu bradu, visok je, mršav, ali snažan. Govori se da u huji može iščupati iz korijena dvogodnu sadnicu.

Sišao je do Nurovog dućana, naručio bokal ljute. Ljudi koji su se ondje zadesili napustili su stolove i klupe.

Džibo pije šutke dok ga rakija dobro ne omaje. Onda skine odjeću sa sebe i počne vikati i tući se pesnicama po prsima i po licu.

Nuro i njegovi sinovi navuku na dućan reze i kalpake pa i oni zdime kući. Kad mu nestane rakije, Džibo lupa po vratima, psuje i urliče, a seoska pseta zalaju u horu i naglo se smrkne i ogluši, kao da u selu nema živih. Ne čuju se čak ni Muljovi junci, tovljenici, koji uvijek riču po sutonu, dok ih iz štale gone na pojilo.

Kad dobro zamrkne, Džibo krene niz tavninu, traži neko svjetlo u blizini, ali sva su svjetla ugašena. Jedino, dole na jaliji, svijetle pendžeri Agatonove kuće. Agaton ne zna da je Džibo sišao u selo i kada se, onda, pojavi onamo, Pemba bježi prema Drvenoj ćupriji, a Agaton iznosi posifku žara u avliju, raspaljuje vatru i pristavlja kahvu. Džibo se dernja i progoni bjesove i ale koje su ga nenadno spopale. Agaton podiže s vatre zapaljenu cjepanicu, vitla sa njom oko glave i viče: “Drž je Džibo, drž je Džibo, a, eto je tamo! Ih, što tohnuh ovu, posred glave!”

I tako se pozadugo pravi kako ubija i baca u vatru te pogani i vragove, sve dok se Džibo ne umori i svali na zemlju. Agaton ga poji vodom iz đuguma i testija koje je Pemba obajala, i Džibo opet počne urlikati i skakati, zatim se previje i dugo povraća. Agaton mu steže čelo dlanovima i onda ga prenosi uz vatru. Džibo se umiri i vrati u pamet, pa kazuje Agatonu kud je bio i šta je radio. Usred priče zaspe. Agaton ga pokriva ponjavama i meće mu kaput ispod glave, zatim uzima fenjer i kreće u mrak da pronađe Pembu. Začuje se dozivanje i žamor iz avlija. Ljudi izlaze Agatonu u sretanje i pitaju je l se Džibo primirio i je l, uz sebe, još nekoga nagrdio. Agaton im priča šta je čuo. Seljani se bez riječi upućuju k njegovoj avliji, zagledaju Džiba i dove šapuću. Onda posjedaju oko vatre, piju kahvu i vijećaju koga će spremiti u Kladnicu da dojavi gdje je Džibo zanoćio i kakvu je štetu Šavčanima učinio.

I u zoru narednoga dana, zahmili niz put volujska zaprega ispred koje ide nizak i temeljan mladić, kovrdžave i crvene kose, dok dvojica, ista takva, sjede među kanatima. Prvo svraćaju kod Nura u dućan i plaćaju zijan koji im je babo napravio, a onda obrću prema Agatonu. Dok jedan od sinova razgovara s Agatonom, druga dvojica odvezuju oca, odnose ga na rukama i bacaju, poput vreće, u zapregu obloženu kuruznim talinkama.

Prema članku 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara – čitam u Narodnim novinama iz 1999. godine – nematerijalna kulturna dobra mogu biti razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito jezik, dijalekti, govori, toponimika i usmena književnost svih vrsta, tradicijska umijeća i obrti, te folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote.

Pobrojimo redom: ples, predaja, igra, obred, običaj i druge tradicionalne pučke vrednote. Po svakoj pojedinačnoj odrednici iz ovakve definicije nematerijalne kulturne baštine – uključujući u širem smislu i jezik, dijalekt, govor i toponimiku – Košarkaški klub Jugoplastika iz Splita zadovoljava sve uvjete da ga Ministarstvo kulture proglasi ugroženim nematerijalnim kulturnim dobrom i uvrsti u program hitne zaštite.

Možda se kapetan i veliki dobri žuti duh Jugoplastike Nikola Vujčić samo efektno zajebavao, ali stvar uopće nije zajebancija. Više od dvadeset godina prošlo je otkako je europskom košarkaškom prvaku promijenjeno slavno ime, nekadašnji sponzor nestao u privatizacijskoj pljački, a klub potonuo u živo blato nacionalne seoske lige, pa ipak publika i danas u tom neobičnom tradicionalnom pučkom obredu – prenoseći ga predajom s generacije na generaciju – navija za Ju-go-plas-ti-ku i skandira Ju-go-plas-ti-ci.

Jugoplastika je više od jednog košarkaškog kluba ili mrtve tvornice: to je poruka, tradicija i običaj, čuvanje identiteta i svjetonazora, otpor zaboravu, pohlepi i ideologiji. Ako je Sinjska alka tako mnogo više od čuvanja uspomene na herojsku pobjedu nad Turcima 1715., bogami je i Jugoplastika mnogo više od čuvanja uspomene na herojsku pobjedu nad Maccabijem u Münchenu 1989. Pa ako se zaštićeni sinjski vitezovi iz turskih vremena bez historijske nelagode mogu zvati alaj-čauši i harambaše, mogu, jebiga, i splitski biti Jugoplastika.

Akademske skeptike s nadmoćnim smiješkom – kojima je to zgodan štos, ali bi ipak da sačuvaju ozbiljnost institucije kulturnog dobra, pa pitaju kakve veze s kulturom imaju jedan košarkaški klub i jedan nestali industrijski div – upozoravam stoga da Košarkaški klub Jugoplastika s kulturom ima jednako toliko veze koliko i tradicionalni šestinski kišobran, dalmatinski sir iz mišine, šaranje tikvica u Slavoniji, frizerski obrt Kincl iz Zagreba ili bilo koje drugo od stotinjak ugroženih i zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara s liste Ministarstva kulture: dakle svake pojedinačne pobrojane veze iz članka 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, kojim se precizno navodi što se može nazivati kulturno baštinom.

Stvari valja nazvati pravim imenom. A splitska se košarka zove Jugoplastika.

Dok sam otvarao željezna vrata spomenika, na kojima se ističe rudarski simbol – dva ukrštena čekića i koračao uz pet-šest stepenica do prve klupe, topli povjetarac mi je milovao lice. Na popločanom platou nekoliko tek opalih žutih listova. Krošnja breze, s desne strane spomenika, blago je lelujala, a njeni sitni, pomalo požutjeli listovi, svirali su tihu simfoniju. Iza spomenika četiri manje jele zadržavale su mirnoću, prkoseći kasnooktobarskom povjetarcu. Na jednoj od desetak klupa u kompleksu spomenika meditirala je mlada djevojka uživajući u blagosti oktobarskog sunca.

Bijeli, četvrtasti ne baš visoki mramorni obelisk spomenika isticao se na pločastom platou. Ispred njega na mermeru detalj iz jame – rudarska nesreća, a na njegovoj sredini rudarska lampa, simbol jamske svjetlosti u tami okna.

Na dijelu spomenika, oblika kocke, na dvije suprotne strane crne mermerne ploče, bijelim slovima ispisana su imena rudara abecedno poredana. Na prvoj ploči spisak započinje imenima dvojice Alajbegovića – Bećira i Fuada, a onda slijedi Delić Atif… Na drugoj ploči prvo je ime Delibašić Šefika. Spisak se potom nastavlja na trećoj ploči, koja je u drugom dijelu spomenika, tamo gdje je prikazan detalj jamske nesreće. Prvo ime je Kajtaz Neđo, a potom slijede još 32 imena rudara. Prvo ime na četvrtoj je Paćariz Rifet, a posljednje Vidić Jure.

Životi 128 rudara u kakanjskoj jami “Orasi”, čiji ulaz je udaljen stotinjak metara odavde, iznenada su prekinuti na širokom čelu u najboljem životnom dobu tog 6. juna 1965. godine samo koji minut poslije 12 sati. Najmlađi Zihnija Fejzić je navršio tek 18 godina i u Rudniku zaradio tri plaće, ne dočekavši četvrtu. Dvojica najstarijih, Osman Bureković sa 58 godina i Ibrahim Kulović sa 56, brojali su dane do penzije. Sudbina ih je preduhitrila u odbrojavanju posljednjih radnih dana, ne dozvolivši da dočekaju treće životno doba. U rasponu od 40 godina dvije generacije rudara, tog jutra, ušle su zajedno u jamu “Orahe”, a neumitna eksplozija metana na pola šihte prekinula ih je u radnom elanu.

Dok su u “Orasima” rudari kopali svoje zadnje tone uglja, učenici trećeg be razreda Gimnazije sjedili su u Kuli, udaljenoj stotinjak metara od ulaza u “Orahe”, čekajući da se oglasi zvono za završetak petog sata. Nastavnik Mustafa privodio je kraju predavanje iz općenarodne odbrane, napominjući da sljedeći čas to znanje provjeravaju na terenu, na Lisinama. Samo koji minut prije oglašavanja školskog zvona tužni, isprekidani zvuk rudarske, a kasnije i vatrogasne sirene, širio se gradom.

Nismo tačno znali šta taj zvučni signal znači, ali smo naslućivali neku nezgodu.

Nastavnik Mustafa je otvorio prozor učionice i dosta glasno, više dozivanjem, upitao portira na susjednoj kapiji Rudnika:

– Šta se to dešava?

– Desila se nesreća u jami “Orasi”! – saopštio je najkraće portir tragičnu vijest sa kapije.

Ova strašna portirova rečenica odjednom je prekršila školsko pravilo – da zvono nagovijesti završetak časa. I mi iz trećeg be razreda, a i ostali učenici Gimnazije, pohitali smo prema glavnoj kapiji Rudnika. Strčali smo niz Vilu. Oko kapije se već okupila prva grupa građana. Zabrinutih lica šutkom su se pitali: jesu li moj otac, brat, suprug, rođak ili prijatelj živi?

Zvuk sirene hitne pomoći, koji će narednih nekoliko dana parati bolnu tišinu grada, oglasio se prvi put.

Nismo mogli prići ulazu u “Orahe”. Kroz kapiju su prolazile samo službene osobe. Jama, iznad čijeg ulaza stoji godina njenog otvaranja (1902), sa dva u sredini ukrštena čekića, simbola rudnika, nastala je među prvim revirima u Rudniku Kakanj još u periodu austrougarske vlasti. U nju je proteklih godina ulazilo i sretno se iz nje vraćalo kući na hiljade i hiljade rudara, kaleći se u kopanju “crnog zlata” i zarađujući penziju. Metan, taj podmukli, opasni gas i najveći rudarski neprijatelj, odjednom je zaustavio život rudara, Rudnika i grada. Spasilačke ekipe tog dana prve su sišle u okno “Oraha” da pokušaju spasiti živote 236 radnika prve smjene.

– Ima li mog Uzeira? – pitala je žena prve spasioce koji su iz jame na nosilima iznosili nastradale.

– Je li živ moj Stevan? Šta je sa Antom? – bila su u mukloj tišini rudničkog kruga pitanja na koje se nije čuo odgovor.

Bio sam uznemiren. U tjeskobi zloslutnih misli pitao sam se: da li je moj amidža Avdo živ? Šta je sa tetkom Edhemom? Ubrzo sam saznao da je amidža preživio nesreću, ali za tetka tog dana ništa nisam čuo. Sutradan je potvrđena moja zloslutna misao: moj tetak Edhem Neimarlija nije preživio nesreću. Tetka Subha je ostala bez muža, a njena djeca: Zlata, Amra i Haris bez voljenog oca.

Nekoliko umornih i iscrpljenih rudara prve smjene, onih koji su se nalazili dalje od mjesta eksplozije a bliže izlazu iz jame, spašeno je. Ostali zatrpani odronom prouzrokovanog eksplozijom metana, ostali su u jami. Prvog, pa i drugog dana od nesreće nastavlja se traganje za njima.

Spasioci pričaju potresne detalje nesreće: “U jami smo sakupljali dijelove tijela nekoliko rudara, druge smo nalazili kako leže ili sjede ugušeni plinom, a treće smo vadili ispod ruševina. Nekoliko rudara smo našli ugljenisane”.

Za neke je teško bilo utvrditi njihov identitet. Šefika Delibašića, Osmana Burekovića, Ivu Ružića te još neke njihovi komorati prepoznali su po odjeći.

Tri tužna dana protekla su u iščekivanju najcrnjih vijesti. Stvarnost je, ipak, bila neumoljiva: prvo je saopćeno 50, pa 75 a onda 90, pa i stotinu imena nastradalih rudara…

Njihova je sudbina, nažalost, poznata. Nisu preživjeli nesreću. Za desetak još se traga, ali malo je nade ostalo da su živi.

Mnoge rudarske čete za spasavanje priskočile su u pomoć kakanjskim kolegama. I medicinske ekipe, prvo iz Sarajeva, Zenice i Tuzle, a onda i iz drugih republika. U Kaknju se smjenjuju najviše državne i republičke delegacije, saučestvujući u tuzi i bolu Kakanjaca. Nikada do sada ovoliko visokih delegacija i zvaničnika nije bilo u gradu…

Primiče se i dan ukopa nastradalih rudara.

U Osnovnoj školi “Ivo Lola Ribar” (danas “Hamdija Kreševljaković”) izložena mrtva tijela poginulih. Miris ljudskog tijela širi se fiskulturnom salom, kroz koju, između sanduka i vijenaca, u nečujnom mimohodu prolaze hiljade i hiljade ljudi. Svi žele da odaju posljednju počast nastradalim rudarima.

Tuga zbližava ljude. Po njoj se vidi koliko su nam značili i koliko društvo cijeni rudare. Bez njih Kakanj ne bi bio ono što jeste i što će biti. Najtužniji je to dan u općini. U pogrebnoj povorci na desetine hiljada ljudi. Mukli tajac na svakom koraku.

Za vrijeme oproštaja zvaničnika od poginulih rudara, gdje niko nije mogao da ne pusti suzu, pa ni direktor Rudnika. Pogrebne kolone kreću prema mjestima ukopa u obližnja mjesta i greblja.

U znak sjećanja na taj tužni kakanjski dan, najveću tragediju koja je ikada zadesila ovaj kraj u jednom danu, Rudnik je podigao ovaj spomenik pred kojim, evo, stojim. Nema na njemu, osim rudarskog amblema, nikakvih drugih, pa ni ideoloških znakova. Dobro je da je tako. Rudari su bili i ostali vrijedni i pošteni kopači “crnog zlata”, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadaju. Okupljeni na radnom zadatku i pod znakom dva čekića, bili su i ostali heroji u jami, solidarni kako im nalaže profesija, pomažući jedan drugom i u dobru i najtežim trenucima. Ime, porijeklo, vjeroispovijest nisu primarni. Važnija je ljudskost, humanost i poštivanje jedni drugih.

U sferu humanosti ubraja se i zahvalnost, često izražena i u uspomeni. Uspomenu, opet, simbolizuje spomenik. Kažu da ljudi spomenike podižu da bi se stalno podsjećali na značajne ličnosti, datume i događaje… Podižu ih na frekventnim mjestima kako bi se često, dok tuda prolaze, prisjetili onih ličnosti i datuma radi kojih su i podignuti. Spomenik palim rudarima u rudarskoj nesreći 7. juna 1965. godine, podignut je u podnožju brda Vile, ispod Srednje (rudarske) kolonije i ulaza u jamu “Orasi”, koja je poodavno zatvorena, prisjećanje je na 128 rudara, heroja ovog grada, ličnosti koje žive u našim mislima i sjećanjima. Imena tih heroja, koji su radom i pregnućima – sa ostalim rudarima – svojim potomcima stvarali ovaj grad i bolju budućnost, ostaju da traju dok je Kaknja i njegovih stanovnika.

Možda se u budućnosti ovdje više neće kopati ugalj, ali će spomenik podsjećati nove generacije Kakanjaca na jamu, rudare, njihovu historijsku ulogu u izgradnji grada, prije svega na veliku rudarsku tragediju.