Lipanj 2012.

*

Severin, Soba Cibor, Nijemac

Severin je glumac i spiker na radiju u Njemačkoj, znam ga dugo, ali je prvi put u našem hotelu. Došao je sa ženom Heike (bivša majstorica zvuka na radiju, i strastvena čitateljica) i psom Bobbyem. Ima 65 godina. Osim što smo se nekad družili, radili smo zajedno na raznim kazališnim predstavama. Ali to je bilo jako davno. On mi priča kako je nedavno sudjelovao u suvremenoj inscenaciji Shakespeareovog Othella.

S Bobbyem su se svakodnevno šetali i tako su jednog dana otkrili našu driveničku gradinu koja je sada pretvorena u lijepu ljetnu pozornicu. Oduševljeno se Severin vratio iz te šetnje, u glavi s već dorađenom idejom, kako bismo tu, baš u Driveniku, za vrijeme službenog ulazka Hrvatske u Europsku Uniju 2013. trebali imati jednu lijepu predstavu Othella u zajedničkoj produkciji hrvatskog i njemačkog kazališta, s reprizama, naravno, u Driveniku, možda u Zagrebu, i u jednom velikom gradu u Njemačkoj.

Dopada mi se ideja i još jednom nakon mnogo godina virim u Shakespearov tekst (Othello, 1603) i ono što tamo čitam ne samo da je moćno djelo o čovjeku i ljudskosti, o ljubomori i pravednosti, nego je unutra sve o čemo bi ove dvije nacije (i sve ostale nacije te zajednice, naravno) trebale razmišljati, ako su već voljne da se u sklopu neke ekonomske i političke zajednice približavaju, upoznaju i međusobno razumjevaju.

U Veneciji, 1570: Othello, visokocijenjeni general u republici Venecije doznaje od zastavnika Iaga da ga mlada supruga Desdemona, kći mletačkog senatora, navodno vara s poručnikom Cassijom, na što ju Othello ubija, a kada kasnije sazna za njezinu nevinost, ubije i sebe.

Zapravo, tragedija je u konfrontaciji dva suprotnih karaktera, Othella i Iaga, a pokušava objasniti koje gledanje svijeta stvara preduvjete za pravu ljudskost. S jedne strane imamo sebičnog Iaga kojemu su drugi ljudi samo predmeti ili marionete, koji misli da se svaki čovjek može kupiti, zbog čega novac i jest najvažniji na svijetu. Volja za moć je, čini mu se, jedini motor ljudske naravi. S druge strane je Othello, pošteni čovjek, čija je poštenje neprestani izazov ljubomornom Iagu, skupa s Othellovim uspjehom, ugledom i bogatstvom. Sretan je čovjek, prirođene lakoće i bezazlenosti, što je sve skupa i razlog što upada u Iagine zamke.

„The Moore of Venice“ je crnac, vjerovatno mauretanskog podrijetla, ali „Othello“ nije samo tragedija o rasizmu, iako boja kože i te kako igra ulogu. Važnije je što je Othello stranac (u tom smislu bi mogao i biti bijelokožni stranac) koji, premda popularan i važan, prekorači brakom s Desdemonom granice gostoljubivosti i otvorenosti mletlačkog društva. Ima naivno povjerenje u red, poštenje i ispravno djelovanje svojih sugrađana, i to ga čini ranjivim. Istovremeno, to je tekst o ljubomori. Ljubomora bolna je emocija, strah od gubitka sklonosti voljene osobe ili gubitka željenog predmeta. Pretpostavka da čovjek može biti ljubomoran je da zna što jest i što pripada njegovom svijetu.

A tu je Othellova ljubomora, taj jednostavni strah da izgubi ženu, čast i poziciju, ali i Iagina ljubomora i mržnja prema onome koji ne pripada njihovom svijetu. Ta ga ljubomora čini redateljem cijelog scenarija i jedinim koji zapravo agira. Ostali – Othello, Desdemona, Roderigo, Brabanzija – njegove su žrtve. Svoje licemjere formulira već na početku:

But I will wear my heart upon my sleeve
For daws to peck at:
I am not what I am. (Jago, I. čin, 1. scena)

Znanje o identitetu i vlastitoj odgovornosti, znanje o tome što jesi i što nisi, što nudiš drugima i što nikako ne možeš ponuditi, važan je preduvjet za ulazak u novu zajednicu ili za zajednicu koja prihvaća novog člana.

Ljubomora i zavist postoje na obje strane u mojoj hrvatskonjemačkoj kazališnoj igri misli, iako imaju drugačiji oblik. U glavi zamišljam Severina kao Othella, jer je tu ulogu imao u svojoj njemačkoj produkciji. Nađem mu hrvatskog suprotnika Iaga i razmišljam kako bi to moglo izgledati da poštena Njemačka padne na ljubomorne fore maloga ali pametnoga hrvatskog intriganta. Onda okrenem uloge i maštam hrvatskog Othella, pridošlicu u moćnom društvu europske zajednice, kojeg će – ni krivog ni dužnog – ta zločesta Njemačka prevariti i pregaziti, jer je ionako već tijesno u zajednici, pa je bolje da se ta Othello-Hrvatska sama ubije. U svakom slučaju će ta kazališna predstava, ta koprodukcija s hrvatskim i njemačkim glumcima, u kojoj – tako mislim da mora biti – svaki glumac govori isključivo svoj jezik (pa će gledatelj pratiti podnaslove teksta koji ne razumije na jednom ekranu u kulisama, a likovi na pozornici se ionako međusobno ne mogu razumjeti) vrlo zanimljiva i jeziva. A na kraju će jedan Othello biti mrtav, a možda i ne, tko zna?

Killing myself, to die upon a kiss. (Othello, 5.čin, 2. scena)

*

Milan Klein, bivši noćni portir Hotela Balatura

Nedavno mi je netko, koga dugo poznajem, rekao: „Evo, sad sam nešto novo o tebi naučio. Tebi su dobri ljudi dosadni.” Rekao je to u vrijeme kad su u našem hotelu boravili baš dobri ljudi, neka likovna kolonija. Predano su crtali iza kuće na onoj livadi, došli bi samo da nešto pojedu, bili su dobre volje i zračili zadovoljstvom. Da, i ja sam se tada , kad sam vidjela da je sve u redu – taj čovjek je to točno primijetio – malo povukla. Imala sam druge stvari za raditi i nisam prečesto navraćala tamo gdje su oni, svaki na svoj način, ostvarivali svoje platnene poglede na svijet.

Nekoliko dana sam razmišljala o toj osobnoj crti koju ju je prijatelj otkrivao u meni. U glavi sam prošla poznanike i prijatelje, rodbinu i susjedstvo, i analizirala moje odnose s njima. A što to uopće znači, biti dobar? Nitko nije savršen, jasno, svi imamo naše tamne strane, neko mjesto u nama gdje smo zločesti, sebični, oholi ili ljubomorni. I istina je – a to ne vrijedi samo za mene – najzanimljivi ljudi su često oni s kojima se borimo, oni koji puno zahtijevaju, koji nas dovedu do vlastitih granica, prema kojima imamo neki otpor, oni koji nešto u nama izazivaju. Znam takvih. Ali ja ipak znam i jednog koji mi nimalo nije dosadan, a čini mi se da je priroda s njime – možda čisto da vidi kako to izgleda – stvorila čovjeka bez ikakve mane i zlonamjere. To se čak i vidi. On ima lijepo lice dobroga čovjeka.

“Kako prepoznati dobrog čovjeka: kad si jednom zgrebao liberalnu dogmu, onda se ono najočiglednije može vidjeti: Dobre ljude prepoznaješ po njihovom licu. Ta se činjenica često prešućuje ili se ona čak prodaje kao nepravda, ali samo zato što oni, koji je prešućuju, žele da ih prepoznaješ po njihovim cenzuriranim pričama, a ne po očitoj činjenici da imaju pohlepne oči ili da izgledaju kao šupci. I tu postoji još i prateća istina. Šupci vole lica drugih šupaka, što je i razlog zašto se šupci združe. Po tom mehanizmu stvaraju se vlade, kao i grupacije fanatika ili strukture nalik radnim zajednicama. Sjetimo se: Dobri ljudi se ne žele umiješati ni u jedan život osim u vlastiti. Više ne moraš ništa učiniti da bi postao dobar čovjek – i zrcalit će se u tvom licu.” (TBC Pierre: Lights out in Wonderland, Faber and Faber 2010; prijevod odlomka AKG)

Milana Kleina znam duže od deset godina. Znam ga još dok je bio sa suprugom, već u penziji, i izgledalo je da su oboje jedva čekali konačni kraj radnog vijeka kako bi proveli što više vremena zajedno. Bili su u savršenom skladu. I kad bi djeca iz dalekog Praga navratila – dva sina blizanca i jedna kći u tridesetim godinama – jednako bi se savršeno uklopili u tu simbiozu. Svi su bili tihi, nježni i pažljivi. Imali su poseban, njima poznat i uvježban humor. U blizini takvih ljudi ostaneš se posramljen, sjetiš se vlastitih grešaka i nedostataka, ali istovremeno uživaš u njihovu društvu i u ideji da nije sasvim nemoguće biti dobar čovjek.

Kad mu je žena umrla, Milan Klein se izgubio. Tugovao je, a svakim bi danom malo više nestao. Izgubio je težinu, koža mu je poprimila čudnu sivu boju i jednoga mu je dana liječnik diagnosticirao neku vrstu raka s metastazama po cijelom tijelu. I nije mu bilo teško zbog toga. Baš je želio nestati. Ali djeca su se bunila i brinula, pa je jedne noći gledao u nebo i odlučio da će ipak živjeti dalje, da će ta noć i taj život i to tijelo opet pripadati njemu.

Neke manje egzistencije od tvoje će doći i otići, rascvasti se i uvenuti. Ali ova noć, noć slična crkvenom dvorištu u mjesečini – ova je noć moja. (TBC Pierre, ista knjiga)

Kod doktora nikad više nije navratio tako da se dandanas ne zna postoje li još metastaze ili ne, ali je dobio kilažu, živ je i dobro izgleda. To je samo jedna nevjerojatna epizoda iz njegovog života, odonda je prošlo pet, šest godina.

U životu je svašta napravio da bi prehranio svoju familiju. Imam njegov popis poslova za koji je dobio honorar. Taj popis sadrži 49 točaka, među njima zanimanja kao konstruktor alata, voditelj na radiju, brusač minerala, sakupljač teniskih lopti, uzgajivač salate i rudar u rudniku ugljena. Ali Milan Klein je zapravo slikar. Studirao je na likovnoj akademiji, a falio mu je jedan ispit do završetka studija. No, to je druga priča. Cijeli život je crtao, uglavnom olovkom i tušem. Uvijek nosi blokić sa sobom i crta ono što vidi oko sebe. Njegovi crteži točni su kao fotografije, linije su mu toliko tanke da misliš da ih je crtao pod mikroskopom. Slike su lijepe i pokazuju svijet koji je harmoničan i u savršenoj ravnoteži. Milan ne voli i ne vidi ružne stvari, a u slučaju da ih negdje primijeti, neće ih prenijeti na slike. Više se voli diviti lijepim stvarima.

U drugoj godini našeg hotelskog rada tražili smo noćnog portira. Došlo mi je da pitam njega, jer sam znala da je noćna ptica i da voli crtati u kasnim satima, pa sam mu predložila da premjesti svoj noćni atelje na našu recepciju i da usput čuva hotel. Prihvatio je i nekoliko mjeseci dolazio bi oko deset navečer i ostajao do jutarnje smjene. Poslije smo vidjeli da to iz više razloga nije bila dobra ideja. Jedna je stvar crtati po noći dok god možeš. Nismo mislili na te prazne i umorne sate kad svi spavaju. Nismo mislili na to da čovjeku u tim godinama zapravo više ne treba takva naporna radna obaveza. Nismo mislili da će mu djeca doći i da će se ona htjeti družiti s njim. Jednostavno, nije bila dobra ideja. Otkako je on prestao raditi, nema više noćnog portira u Balaturi. Gosti dobivaju ključeve ulaznih vrata i ako imaju neki problem, mogu nas nazvati u susjednu kuću. Zanimanje noćnog portira je pedeseta i zasad posljednja točka na Milanovom popisu. Sad je samo slikar. Preko ljeta boravi u svojoj kući u našoj dolini, zimi živi kod sina u Pragu. Zadnji crtež mi je dao ovoga mjeseca. Na njemu se vidi jedan dio starog grada Praga, kako ga on zamišlja. A kako ja nikad nisam bila u Pragu, mogu ga vidjeti samo Milanovim očima, i čini mi se da je to stvarno divan grad.

U povodu izložbe “Kultura Srba u Dubrovniku 1790-2010”, otvorene u Arhivu Srbije u Beogradu

Jedna je to od onih priča koje unutar hrvatske kulture ne mogu biti ni započete, a kamoli ispričane: zakašnjela nacionalizacija katoličkoga puka u propaloj Dubrovačkoj republici. U optiranju između hrvatstva i srpstva nije se odlučivalo samo o tome čiji će biti Dubrovnik, nego – mnogo važnije – o tome hoće li nacionalne paradigme Hrvata i Srba biti unificirane u skladu s njihovom vjerskom pripadnošću, hoće li katolici biti isključivo Hrvati, a Srbi samo pravoslavni. Još sve do pred kraj devetnaestog stoljeća ishod nije bio do kraja siguran, ali kada je jednom odlučeno, odluka je trajna i nepromjenjiva. U njoj je šifra nacionalnog pripadanja, ali i međunacionalnog ratovanja: svaki je rat između Srba i Hrvata ujedno i vjerski rat, čak i onaj u kojem bi ratovali samo ateisti, ali u svakom se ratu nastoje izmaštati i nekakvi Srbi-katolici i Hrvati-pravoslavci, ne bi li se na taj način, proširenjem paradigme, širio i državni teritorij.

Priča o dubrovačkom optiranju ostat će neizrečena zbog trajne nezrelosti hrvatskoga društva i kulture, a onda i zbog kukavičluka hrvatske pripovjedne naracije, i njezinih nositelja, pisaca, filmskih redatelja, pa i povjesničara. U toj nezrelosti, ili u nespremnosti da se govori o načinima na koji je neka kultura nastajala, prvi je, ali i konačni razlog njezina izvjesnog i lakog nestanka. Danas, 2012, ne čini se dalekim vrijeme kada će se hrvatska nacija svesti na manju skupinu pandura i sobarica, koji u slobodno vrijeme plešu folklor i zabavljaju se pripovijestima o svome mitskom i legendarnom podrijetlu.

Ali u svim velikim, obično sasvim banalnim, pričama koje se ne mogu i ne smiju ispričati, postoje one male, tragične i krvave, obiteljske i privatne, unutrašnje priče, koje bi se mogle pričati, ali nemaju komu, jer se obično tiču neke manjine i njezina snalaženja među većinom. Takva je i priča o dubrovačkim pravoslavcima, o tim autentičnim Srbima, koji su te nacije bili po vlastitome rođenju i sudbini, a ne na osnovu bilo čije imperijalne odluke ili povijesne logike. Međutim, upravo su oni, kao manjinci, morali biti, i uvijek su bili, prva i posljednja žrtva velike povijesti i svih njezinih iluzija. U tome, naravno, nisu izuzetni, niti se sudbinom razlikuju od slavonskih i vojvođanskih Nijemaca, dalmatinskih Talijana ili – na kraju svih krajeva – od zemunskih ili petrovaradinskih Hrvata. Stradanje manjine u pravilu se tiče snova i iluzija njezinih sunarodnjaka, koji tamo negdje daleko, zaštićeni većinskim osjećajem, kuju velike planove za cijelu naciju.

Priča o dubrovačkim Srbima i o dubrovačkom pravoslavlju veličanstvena je u svome sitnom, filigranskom vezu. Nikada većinski, nikada moćni, a oduvijek na dvadesetak kilometara, na popišaj puta i na domet minobacača, od prostranstava u kojima su sigurna i zaštićena većina. U tom snažnom i strašnom psihološkom i mentalitetnom iskušenju, između sudbine i spasenja, preživljavali su svoja stoljeća, i bivali neka čudnovata vrsta, pa se ne zna jesu li čudniji bili gradu Dubrovniku ili svojim većinskim sunarodnjacima. Iz perspektive neke ozbiljne kulture, velike književnosti ili samo ideje o tome što književnost u svom nastanku treba biti, dubrovački Srbi i pravoslavci važan su slučaj. O njima bismo trebali pisati i govoriti, oni su naša povlaštena, silna tema, velika poaroovska intriga i hičkokovski triler, ali iz očišta ratničke logike i iz svake patriotske perspektive, ako na gradove gledamo kroz topovske cijevi i kroz prozore naših akademija nauka i umjetnosti, ti ljudi ne samo da su smetnja i višak, nego su sitan povijesni otpad, koji će na kraju sebe samoga počistiti. Na žalost i sramotu većinske kulture, a na štetu nekoga višeg, povijesnog sjećanja.

Stari su Dubrovčani, za razliku od većine balkanskih i južnoslavenskih zajednica svoga doba, imali strast prema zapisivanju i dokumentiranju te prema nizanju ceremonijala i stvaranju tradicije. Ono što su drugdje mitovi i legende o davnoj slavi kraljevstava, u Dubrovniku su dokumenti, potvrde, ugovori. Jedan od njih potpisan je još u srednjemu vijeku, godine 1333, između srpskoga cara Dušana i dubrovačke vlade, i prema njemu su, između ostaloga, Dubrovčani trebali plaćati godišnji tribut srpskim pravoslavnim manastirima, u Jeruzalemu pa na Svetoj gori Atosu, da bi se tamošnji monasi molili za spas i sreću Republike, a ustvari da bi se ona zaštitila od teritorijalnih apetita tadašnjega moćnog Dušanova carstva. I ničega tu neobičnog ne bi bilo, i sve bi bilo u skladu s najboljim tradicijama dubrovačke diplomacije, da tribut nije poštovan i plaćan Hilandarskome manastiru sve do pada Dubrovačke republike, punih 470 godina. U međuvremenu odavno je propalo Dušanovo carstvo, Srbi su pali pod otomansku vlast, nestalo je i Pećke patrijaršije i skoro svakoga živoga ili pisanog traga o postojanju jedne države i njezine kulture, ali su Dubrovčani, ipak, poštovali ugovor. Ceremonijalno su čuvali vlastitu tradiciju, u nekom čudnom, fatalističkom uvjerenju da bi ih ona mogla sačuvati od propasti, od moćnih neprijatelja i od vlastitoga zastarijevanja, ali su tako čuvali i tradiciju onih kojima su svoj čudni dug uporno plaćali.

Naravno, za to vrijeme u samome Dubrovniku nije bilo vjerskih sloboda u današnjem smislu riječi, nije se smjela izgraditi pravoslavna bogomolja, pa čak ni na privatnome posjedu Save Vladislavića, rođenoga Dubrovčanina i visokog pouzdanika ruskoga cara Petra Velikog. Kada je 1711. Savi odbijena dozvola za gradnju kapele na Posatu, on se tako naljutio da je otišao u Sankt Peterburg i više nikada nije navratio u svoj grad. O Vladislaviću pisao je Jovan Dučić svoju dokumentarističku laudaciju, ali njegov životopis, avanturistički, urotnički i prosvjetiteljski, zapravo nikada u srpskoj niti u hrvatskoj književnosti nije dobio svoju pripovijest. Na neki način je i Sava Vladislavić, koliko god bivao pri ruci najmoćnijem vladaru svoga vremena, u kulturi svoga svijeta ostao manjinac, čudnovati grof ilirski.

Srbi Grad intenzivnije naseljavaju s početkom devetnaestog stoljeća. Dolaze iz Hercegovine i istočne Bosne, pokreću trgovinu, osnivaju svoja društva, stvaraju mikrotradiciju i grade crkve, na kraju i onu veliku, Svetoga Blagovještenja, u Ulici od puča, posvećenu 1877. Tada su već postojale ugledne i moćne dubrovačke srpske obitelji, čija će se loza u nekoliko slučajeva prenositi kroz cijelo dvadeseto stoljeće i opstati u Gradu sve do današnjih dana, tada je, u vrijeme posvećenja crkve Svetoga Blagovještenja bilo dovršeno kalemljenje jednoga manjinskog identiteta na većinski identitet katoličkog Dubrovnika, i mogla je započeti njegova propast i povijest dugog stradanja, koja će, opet, za generacije tih ljudi biti vrijeme porodične i privatne sreće, napredovanja prema nekom višem, u historijskim kronikama zanemarenom osobnom cilju, vrijeme rađanja i umiranja mimo svake historijske logike, sve do trenutaka kada bi se, kao 1941. i 1945, te kao 1991. privatno vrijeme izjednačilo s javnim. A takvo poravnavanje satova uvijek i svakome može značiti samo nesreću.

U tom vremenu, nakon što je sagrađena crkva Svetoga Blagovještenja, i predviđena za buduća neka doba kada će pravoslavnih vjernika biti mnogo više nego te 1877, u centrima srpske kulture i politike, u Novom Sadu, Beogradu, Mostaru, Beču ili Zagrebu, bilo je više interesa oko nacionalnog identiteta katoličkog Dubrovnika i njegove kulture i tradicije, nego što će ga kroz cijelo dvadeseto stoljeće biti za srpsku pravoslavnu manjinu u tom gradu, koja će, opet, najteže i stradavati zbog vrste tog interesa i načina na koji se on ispoljavao. U tom nastojanju, nakon što je već sve bilo gotovo i na Balkanu se već odavno znalo i što je čije i tko je koje nacije, da se katolički Dubrovnik oglasi srpskim, zajedno sa svom njegovom kulturnom i književnošću, po strani su, gotovo zaboravljeni, ostali pripadnici te žilave manjine, koja nikada neće do kraja ispuniti crkvu Svetoga Blagovještenja.

Konačna katastrofa po srpsku pravoslavnu zajednicu nastupit će nakon što 1991. Grad bude napadnut, opsađen i granatiran s mora i kopna, najprije u ime tada već fantomske ideje o obrani Jugoslavije, a odmah zatim u ime one druge, još smrtonosnije fantazme o starome srpstvu katoličkog Dubrovnika. Taj relativno kratki, ali besprimjerno prljav i odvratan rat, u kojem je po Konavlima pljačkana bijela tehnika a nekretnine spaljivane, pomaknuo je tektonske ploče ispod Grada i mijenjao smisao, sadržaj i sjećanja jedne kulture. Dubrovnik je u fizičkome smislu obranjen pred osvajačima, ali je u duhovnom i kulturnom pogledu postao pogranična karaula na repu Hrvatske, u kojoj će najvrednije nekretnine pokupovati britanski i ruski slaboobrazovani dokoličari, krijumčari oružja i naftaši, i pred čije će drevne zidine doplovljavati ploveći bijeli neboderi, da bi stanari prošetali Stradunom i ispraznili svoja crijeva na toj hridi slobode. Zaštitivši se od svoga tisućljetnog okruženja i od velikoga dijela vlastite povijesti, Grad će slaviti svoje nove pobjede, vješajući o Orlandov kip preteške nacionalne barjake, pod kojim će nesretnome mladiću popucati njegove kamene ruke.

Za dubrovačku srpskopravoslavnu manjinu i njezinu povijest više sam se počeo interesirati otkada u taj grad ne dolazim. Niti imam volje sebi objašnjavati današnji Dubrovnik, a dostojanstvo me priječi da sebe objašnjavam njemu, pa je najbolje da na njega, koji me se itekako ticao i tiče me se, gledam iz prikrajka. Ionako me više zanima ono čega u Dubrovniku više nema od onoga čega danas tamo ima. To je bio razlog, uz neka prijateljstva i ljudske naklonosti, što sam putovao u Beograd, na otvorenje izložbe “Kultura Srba u Dubrovniku 1790-2010”, podnaslovljene “iz riznice srpske pravoslavne crkve Svetoga Blagovještenja”, koja je priređena u suorganizaciji Srpske pravoslavne crkvene općine u Dubrovniku i Arhiva Srbije, i što sam prethodno, opet povlašten prijateljstvom, pomalo zavirivao u veliki katalog u njegovu nastajanju pred izložbu. Ta je knjiga – politički korektno objavljena u ćiriličnom ekavskom i latiničnom ijekavskom izdanju – mala kulturna, politička i porodična povijest dubrovačkih Srba. Priredili su je dubrovački paroh Goran Spaić, te Jelica Reljić i Miroslav Perišić, oboje iz Arhiva Srbije. Tekstove je ispisalo dvadesetero autora, znanstvenika iz Beograda, Dubrovnika i Zagreba. Onaj, meni najzanimljiviji dio porodičnih povijesti sastavio je dubrovački povjesničar umjetnosti i svojevrsni lokalni polihistor Ivan Viđen.

Ali glavni lik ove priče je otac Goran Spaić, cjelinom svoga zvanja i crkvene časti: protojerej stavrofor, paroh dubrovački i starješina crkve Svetoga Blagovještenja u Dubrovniku. Njemu je, kao pokretaču izložbe, bilo jasno da je ovaj katalog, vjerojatno, jedinstvena prilika da se otpočetka do kraja pokuša ispričati povijest dubrovačkih Srba, u kojoj će biti arhivirano, katalogizirano i opisano svo njihovo umjetničko blago. Cijela stvar je, naravno, otpočetka bila dvostruko osjetljiva: srpsku bi metropolsku elitu mogla razjariti time što će srpski Dubrovnik svesti na njegovu manjinsku i pravoslavnu mjeru, dok će hrvatskoj eliti smetati već to što se uopće i govori, pa još u Beogradu, o nekome srpskome dubrovačkom blagu. Svedena na svoje dvostruko prezreno manjinstvo, nakon što joj se propast već dogodila, a historija joj dokončana, predvođena ocem Goranom, zajednica je ispričala priču o sebi.

Na otvorenje izložbe došao je neki neobičan, vrlo šarolik svijet. Ispred velike, historicističke građevine Arhiva Srbije, u njezinom dvorištu, i vani na ulici, našli su se srpski vladike i popovi, predvođeni patrijarhom Irinejem, pa profesori s bogoslovnih fakulteta i dvojica imama s ahmedijama, koje su se bijelile pod žeženim kasnolipanjskim suncem, ali puno više je bilo nekoga običnog svijeta: Dubrovčana, pravoslavnih i katolika, koji su doputovali na izložbu, pa Dubrovčana što žive u Beogradu i Dubrovčana ne po zavičaju, nego po nekome unutarnjem opredjeljenju i izboru, a uz njih i ljudi raznih i kojekakvih, redom prijatelja, koji će dugo i strpljivo slušati govornike, i neće čuti niti jednu krivu riječ, ništa što bi moglo posvađati neizmirene ili što bi moglo vrijeđati pomirene.

Govorio je episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, govorio je i srpski ministar kulture Predrag Marković, ali je za samu izložbu – da ne bude krivih glasova, da netko nešto krivo ne čuje i ne shvati – najvažnije bilo (ocu Goranu Spaiću vjerojatno se stijena Laus sa srca svalila kada je čuo da on dolazi) što je na otvorenje stigao i govor održao pomoćnik hrvatske ministrice kulture Zlatko Uzelac. Time je, na simboličnoj razini, ostvaren sam smisao ove neobične i snažne izložbe. Naime, iako se održava u Beogradu, iako se na njoj predstavlja jedan segment, ruban i sitan – koliko god silno dragocjen – srpske kulture, izložba može imati smisla samo ako je prihvate i svojom dožive većinski Dubrovnik i živa hrvatska kultura.

Ali ima u tome i neke svakodnevnije, možda i prizemnije, ljudskije kalkulacije, o kojoj paroh dubrovački mora voditi računa: ne daj Bože da beogradska izložba i katalog naštete ijednome dubrovačkom manjincu, Srbinu i pravoslavcu, ili onome koga većinska okolina smatra Srbinom i pravoslavcem, i ne daj Bože da, s argumenta ove izložbe, nekoga čovjeka samo krivo pogledaju dok u dućanu kupuje kruh ili dok stoji ispred izloga one stradunske knjižare i promatra naslovnice, jer tada cijela stvar nema baš nikakvog smisla. Otac Goran Spaić razapet je između velike povijesti Dubrovnika i svakodnevice svoje obitelji i svoga malenog stada. Na jednoj su strani Grad i njegova prošlost, te srpska kultura i pravoslavna tradicija kao njezin važan začin, a na drugoj je strani život, koji s tom poviješću Grada i njegove većinske i svih manjinskih zajednica, više nema ama baš nikakve veze. Parohova misija je takva, njemu nije dano da učini što i ja, pa da pred uvredama novoga doba dezertira negdje u duboku pozadinu, iz koje bi na Dubrovnik gledao kao na vlastitu prošlost i na zajedničko pamćenje. Meni je dovoljna fikcija, dok se on brine o živim ljudima.

U toj su fikciji i mrtvi Dubrovčani iz kataloga ove izložbe, pa tako, recimo, i kapetan Niko Kovačević, iz slavne srpske porodice Kovačevića, koja je u Gradu živjela otpočetka devetnaestog stoljeća, o čijoj sudbini ovako u Beograd javlja srpski generalni konzul u Trstu Haim Davičo: “U Bejrutu je umro u nemačkom špitalju Nikola Kovačević, kapetan ‘Lojda’, veliki rodoljub rodom iz Dubrovnika i jedan od onih sad retkih Dubrovčana, koji je svoja srpska osećanja umeo da očuva od mešavine sa partijskim ljudima iz Srbije i od crnogorskog spletkarenja. Držim, da je bio u udaljenom srostvu sa Gđom Konstantinovićkom. Ako se njegovo telo bude prenelo u ovdašnje srpsko groblje, položiću na njegov odar jedan venac…” Tako piše konzul Davičo ministru inostranih dela Kraljevine Srbije Simi Lozaniću, i iz njegove diplomatske depeše raste cijela jedna naknadna historija, iz koje se, opet, grana, u slobodnoj čitateljskoj imaginaciji, ispunjenoj kojekakvim usputnim znanjima o svakodnevici i dubrovačkim sjećanjima, niz mogućih, stvarnih ili izmišljenih, priča i pripovijesti o jednome Dubrovniku, kojem je ovaj današnji samo kulisa. Ili prazna školjka koju su odavno napustili svi njezini stanari.

Ali i tog Haima Daviča, sposobnog diplomata, a pomalo i špijuna, srpskog Jevrejina i manjinca, pritom patriota kakvim samo manjinac i može biti, znam iz drugih, od Dubrovnika vrlo udaljenih dokumenata i knjiga, pa mi se i on, premda odavno mrtav i sasvim fiktivan, življim čini od mnogih zlonamjernika kojima je džaba išta objašnjavati, a uzaludno ih je i izbjegavati. Spominjem ga usput, kao i kapetana Nika Kovačevića, premda bi se o obojici moglo nadugo i zanimljivo pisati i pripovijedati. Povijest manjina, nacionalnih ili vjerskih, povijest mikrozajednica svake vrste redovito je povijest oriđinala, izdvojenih slučajeva, drugih i drukčijih, i ona je redovito, barem za književnost i za svaku malu historiju i historiju svakodnevice, zanimljivija i uzbudljivija od većinske povijesti. Iako je i to istina da se u tim malim i manjinskim historijama uvijek vrlo vjerno zrcale velike povijesti i povijesti većinske zajednice. Tko umije čitati i kome je do toga uopće stalo, u priču o dubrovačkim Srbima upisana je cijela priča o Dubrovniku. Kultura manjine je poput DNK svake većinske historije i kulture.

Cijeloga svog svjesnog života, u Sarajevu i u Dubrovniku, okružen sam razglednicama, bedekerima, knjižicama i požutjelim starinskim prospektima, koji su nosili znak knjižara i tiskara Jova Tošovića. Kada sam se doselio u Zagreb, jedna od stvari koje sam krenuo skupljati po ovdašnjim antikvarijatima, bile su te razglednice, bedekeri, knjižice, prospekti i fotomonografije Jova Tošovića. Zatrpavam se svim tim kartolinama i papirušinama, nadlagujući se da će mi zatrebati i da ću o svemu tome pisati. A neću, vjerojatno, nikad, nego je na Tošovićevim fotografijama i u njegovim publikacijama moj privatni Dubrovnik. Ili moj jedini Dubrovnik, dok za drugi, zapravo, i ne znam. Kratka i uzbudljiva povijest dubrovačkih Tošovića, kako je u svom tekstu opisuje Ivan Viđen, dio je dubrovačke srpske povijesti i može se pročitati u katalogu za beogradsku izložbu. Može se pročitati i to da je Jovo Tošović, s oba svoja sina, pogubljen u ustaškome logoru, u Gospiću 1941, što onda neki drukčiji smisao daje i svim tim crno-bijelim razglednicama grada Dubrovnika iz zagrebačkih ili beogradskih antikvarijata. Jovo Tošović je, bez ikakvog pretjerivanja, otac većine rakursa iz kojih se, do dana današnjega, fotografiraju Grad i njegove znamenitosti. Na razglednicama Jova Tošovića Dubrovnik je prvi put izgledao onako kakvim ga mi današnji pamtimo i na slikama vidimo. Njemu pripada patent na gradske vedute, on je autor onoga što će se pretvoriti u niz općih mjesta. U tom licu, u toj slici Grada morala bi nekako biti upisana sudbina Jova Tošovića i dvojice njegovih sinova.

Na izložbi u Beogradu pokazana je i lijepa zbirka ikona. Među njima i Hristos u grobu, iz petnaestoga ili šesnaestoga stoljeća, koja je mom skromnom pogledu najdraža. Čista i jednostavna, lišena svih ukrasa, ceremonijalnosti i velike retorike, ova ikona spaja udaljene vremenske tačke, između kojih se smjestila, nastajala je, rasla i gasila se, jedna kultura. O povijesti ove ikone nećemo saznati ništa, ni kako je stigla u Dubrovnik, ni kamo je, kako i koliko dugo putovala. To je onaj dio priče koji može nadomjestiti samo imaginacija pisca, jer nema svjedoka, niti ih je ikada bilo, koji bi ispraćali i dokumentirali povijest ikone, od ikonopisca do crkvenoga muzeja u Dubrovniku. Iznad Hristosa, dok se diže iz groba, nad ramenima njegovim, dva su neobično sitna anđela, kao dva opnokrilca, vilina konjica. Ono pred čime čovjek zanijemi jest ta jednostavnost usred koje je, među njegovim ramenima, proteklo svo to vrijeme, pet ili šest stoljeća dugo.

Ne treba ni sumnjati da će se naći i takvih koji će razbijati glavu u pokušaju da dokonaju zadnje namjere koje su vladika Grigorije i otac Goran imali s ovom beogradskom izložbom i dva prateća kataloga, ćiriličnim i latiničnim. Uzaludan trud uzaludnih ljudi, jer je u ovakvim stvarima istina vrlo jednostavna. Zadnja njihova namjera bila je da baš ja vidim Hristosa u grobu, Imago Pietatis, među beogradskim Dubrovčanima. Ne treba dalje misliti.

www.bloodhoney.com

Od kamene čipke tvojih lukova
ostaše krnjeci podignutih palčeva.
Je l’ samrtni krik il’ pobjednički urlik
to što tupo odzvanja među stupovima?
Dolje, na pješčanom oltaru –
ko će koga prinijeti na žrtvu?
Ko će čiju sad primiti žrtvu?
Ako je planinska stijena vajarski kalup
morskog talasa il’ nazubljenog plamena,
tvoj kamen je istesan ranije.

Prazna je carska loža. Iz nabora pukotina
galopiraju sjene oklopljenih ratnika,
muzičara, pehlivana, pantomimičara, političara,
ovdje je Hanibal nadjačao Scipiona
pogođen vlastitim promašenim udarcima;
stazu kojom su marširale ponosne legije,
gdje je Bahova sveštenica dojila mlado jare,
asfaltirane ceste oprezno zaobilaze.

Lavlje njuške umrljane krvlju
zijev na pustim tribinama.

Tu je Eneja s podignutim štitom
u blagom šuštanju povjetarca
udisao posljednje Didonine riječi.

Čiju glavu nasaditi na kamenu statuu cezara?
Ko da diriguje horskim poklicima?
Ko će od mreže meridijana nanovo načiniti
ukrštenicu znanih matematičkih formula?
U arenu se ulazi kroz dvije kapije istodobno

I prije nego se oglase trube
i zlatni orao s barjaka pokaže pravac vjetru,
na travi gdje se rob učio hrvačkim zahvatima
Galateja postavlja plameni obruč Pigmalionu.
Iz arene se izlazi kroz dvije kapije istodobno.

– Samo Suncem ćeš Sunce vidjeti
i Mitra će na zaklanom biku dojahati
Neron Redivivus u zlatnom oklopu –
kamatara Seneke neposlušni učenik;
motreći odozgo vene i nerve puteva
nepropisno razgranate –
s njime se trguje željama i strahovima
s njime se cjenka za grijehe i dobročinstva

Pa neka mu bude –
u ovoj šahovskoj igri njegova su pravila;
potomci onog kog zadoji vučica
u porotničke toge odjenuti
slijede strogu hijerarhiju čopora.

Kačketi, šeširi, sunčane naočari, fotoaparati
i plastične bočice s ocvježavajućim pićem
krstare tuda da pokažu nadmoć
nad izumrlom vrlinom

Njihov je Rim od Rima rimskiji –
i što je veća granica carska,
veća je zemlja varvarska.

(1957-1958)

*

Ribe

Rijeka Lim, siva ledina uz rijeku, sivo nebo “oblaci se tope”. Imam tri, tri i po godine, stojim na obali, nekoliko većih dječaka – mještana, nagone me da gutam žive ribe, ne više od mog dlana, sa crvenim perajima i sa žutom prugom po sredini tijela. Posprdno me zovu “došljo” i prijete mi da ću, ako milom ne počnem gutati, to činiti silom. I ja gutam te ribice milom. Godina je, mislim, 1958. a godišnje doba jesen. Majka je “u gostima”, kod rodbine u Podima, sirotinjskom selu na Bihoru, otac je u vojsci.

*

Perčin

Selo Godijevo, kuća pod slamom, sa avlijom zasjenčenom krošnjama starinskih voćaka – jabuke đule, šarenike i zejtinke, kruške jerebasme i medunci; zelenkastomodre šljive čije ime nisam upamtio. Ošišan sam sarajevski, dakle – obrijane glave, samo što mi, na temenu, štrči perčin. Kad izađem na čistinu ispod kuće, gdje se djeca okupljaju, nastaje panika. Ona se razbježe uz skladine i onda me, iz gustoga grmlja sa purpurnim lišćem (mora da je pozna jesen) gađaju busikama i lješnicima, koji imaju boju čokolade sa bijelim podnicama sličnim ušicama kokoški nosilja.

*

Slike

Ujak Ćerim koji, u sobici nad smočnicom, sjedi u tami i razvija slike i onda ih vješa na konac da se suše. Poslije mi ih pokazuje. Ja sam skoro na svakoj od njih. Na nekim slikama nešto mi je uvećano, jezik, uši, nos. Imam, tako, jezik ko posifku, uši ko pašče handžijsko. Ipak, na većini slika “lijep sam ka gledence, začešljan, napredan”.

*

Močila

Udno kuća, kad prođemo strnove, ima nekoliko izvora i mlâka obraslih gustim, masnim zelenilom, čudnih klempavih listova. Pod njima je plavo blato. Skupimo se ondje, gacamo u blato, zalazimo sve dok nam ne dođe do pojasa i onda, oni pohrabriji, kao bivolice u to blato liježu. Samo im glave iz plaveti vire. Pričaju, da me strave, kako u tom blatu ima ogromnih zmija koje hmile i priježe na one “koji nijesu iz Godijeva”. Ja se gradim hrabrim jedno vrijeme, a onda se trusim kroz to strašno blato i bježim ka kući i krijem se u pušnicu između ovčijih i kozjih lubina koje vonjaju na truhlinu i dim gloga i šipurka.

*

Knjige

Halil koji mi pravi knjige od širokih listova zeljastih biljaka koje rastu uz zasjene kotarova. Reže ih britvom s drškom od ovnujskog roga, čije je sječivo krivo, poprskano crvenkastom hrđom sličnom krasticama na mojim rukama. Britva je Jusufova, a Jusuf je Halilov najstariji brat, i on ovom britvom reže duhan i svečeri, “za posjetka”, guli tvrdu koru s jabuka kožara. Halil ređa listove na drvenom krovu kokošarnika da se suhnu, a zatim ih spušta na koljeno, ušiva pletaćom iglom i istom tom iglom, ovdje ondje, upisuje “tekst” koji ću ja poslije čitati. Čitam (pravim se da čitam) bajke koje mi je bijača Fatima pričala.

*

Svadba

U izbi, među konjima. Tu smo, sinoć, ja i majka zanoćili jer se kuća napunila svijeta. Svadba je, gore, iznad moje glave, škripe suhe daske ispod nogu svadbara. Moj se dajidža oženio, doveo je neku udovicu iz Poda, koju ja nisam još vidio. Ležim u jaslama, smoren plačem i vikanjem. Dozivao sam i dozivao ukućane, sve dok nisam glas izgubio. Ne smijem da izađem. Jedan konj sivozelenkaste dlake, kad god se mrdnem, zanjišti, beči svoje strašne oči i udara zadnjim nogama o proške jasala iza kojih vrištim i pokrivam glavu ponjavama u kojim su me ostavili.

*

Voz

Vitomirica, selo blizu Peći na Kosovu. Imam tri i po godine. Tu mi, u nekoj albanskoj kući, žive djed i bijača. Vozovi koji se čuju, ali se ne mogu vidjeti. Masna jela i masne zaprške. Crvena ilovača, koja peče tabane. Držim dajidžu za ruku, ruka mu je znojava i vrela. Negdje smo krenuli, a ja ne znam gdje. Za Igbal čaršiju (Novi Pazar), za Makedoniju, za Tursku. U svijesti mi sijeva smo jedna riječ – vasika – koju tih dana svi pominju.

*

Grad Rijeka

Kod rođaka Ferhana, u Rijeci. Nalazimo se (dajidža Ćerim, ja i još neke sjenke) u njegovom stanu. Vidim samo žuto svjetlo koje se gruša za prozorom, vidim usijanu spiralu rešoa, samo to. Užarena spirala rešoa. Ništa drugo ne pamtim iz Rijeke.

*

Hidrocentrala “Ras”

Kobila je sijera, hramlje na prednju desnu nogu, griva joj je rijetka, upredena, puna suhih čičaka koji, kad kobila mahne glavom da otjera muhe sa očiju, čangrljaju. Samar joj kliza sa hrbata, jer je prevelik a ona mršava i ja se bojim da ću pasti. Krenuli smo na Lađevac, bihorsko božište. Iza Pazarišta, kad se pređe ušće Sebečevske i Raške rijeke i čeono nahrupi litica (na čijem se vrhu vide ruine koje koje će docnije sve lektirne knjige nazivati Rasom, prvom srpskom prijestolnicom) i uđe u uski otvor klisure, naglo se zamrači i začuje potmulo brujanje. Karakazan, šapće moj djed, otire čelo okrajicom šala, karakazan, karakazan.

U tome se času kobila spotakne – prednja joj je noga propala kroz šaht, i ja, padam u širokom luku u ledenu huku rijeke Raške. Mene će izvaditi, uviti prijesnim ovčijim kožama (koje su spremeljene za prodaju), a kobila, koja njišti prelomljene noge, neće živa zoru dočekati. Djed će joj položiti jednu stijenu ispod glave, a drugom joj, zamahujuć polagano, glavu razbijati.

*

Pas

Daut se naziva čovjek od kojeg smo kupili imanje. On čeka na vasiku, a vasike nema pa njegova familija s našom dijeli kuću. Daut je sve svoje prodao, osim pseta-čuvarkuće, velikog šarplanica zelenkasto sive dlake koji po vazdan leži ispod jedne pletare (u kojoj se suše kukuruzna talinka i puni klipovi). Niti hoće hljeba, niti vode.

—–

Daut uzima djeda pod ruku, uvodi ga na velika vrata u kuću – odaju sa zemljanim podom, sa ognjištem u sredini, iznad kojeg visi kazan s verigama – i onda ga izvodi na stražnja, mala vrata koja vode ka salašu. To je uska građevina od pletara, postavljena na četiri krupna i mrka kamena. Pod njima je pseća kućara – prašnjava rupa u kojoj čeprljaju i zijevaju kokoši, krijući se od podnevne žege. Ispred njih stoji ogroman pas, zelenkastosijere dlake. Reži, trese teški i dugački lanac. “Hič se ne boj”, veli Daut, “pametan je baš ko insan”.

Daut prilazi psu, miluje ga i češe ispod vrata, hvata ogrlicu, kupi i savija lanac. Slobodni kraj lanca pruža djedu, koji se dvoumi. Pas bijesno laje, propinje se i otima, ali kad opazi da se moj djed prihvatio lanca, umiri si, liježe u prašinu, cvili. E veremu, moj veremu šapće Daut i otire suze, a zatim se okreće ka djedu, iskašljuje i već hrupa svojim krupnim glasom. U njega je pamet bolja no u biranog čovjeka. Eno, vidiš, plače.

Vala plače kaže moj djed, skida kapu s glave i gužva je, naginje se naprijed, maše kapom oko sebe, pa se, potom, kapom češe, prvo po zatiljku pa onda po vratu, trudeći se da sakrije radost što je ovo plemenitu životinju za jeftine pare otkupio.

*

Staklo

Svu večer se priča o sutrašnjem pomračenju sunca. Pokušavam da zamislim kako će to izgledati, ali ne uspijevam. Ne mogu da zamislim stuhe i aždahe koje će se, po tvrdnjma posječara, za sunce zakrpiti. Pamtim da sam svu noć strahobe sanjao. I iz toga stašnog dana samo ovo: kaljavom stazom ispred duvaruše pokrivene šindrom, ispod blage zlenkastozlatne svjetlosti ide neki zdepast čovjek, drži preko lice lomatak zagaravljenog ogledala. S donje strane tog lomatka, red njegovih bijelih, krupnih zuba.

*

Bijača Fatima

I

Visoka starica sa krupnim ispranim plavim očima. Zabrađena je bijelom šamijom, ispod koje, poput krila, vire dva pramena ječmenasto žute kose koja je počela sijediti. Hvata prvi suton, u mraku odaje koju nazivamo kućom, otima se plavičasti dim sa sirovih cepanica na ognjištu nad kojim se njiše veliki crni kazan u kojem se nešto kuha i to, što se kuha, bijača svaki čas promiješa drvenom kutlačom. I priča mi. Priča bajke.

Par godina docnije, kad pođem u školu, učiteljica Rada Đurić prekrtstiće ruke, stati ispred table, i slušati kako ja, po deseti put, pičam bijačinu verziju Zlatne jabuke, Pepeljuge, Baš-čelika, Crvenkape.

II

Ciča je zima, povečerje. Vraćamo se s nekakvog posjetka i koračamo ivicom plećate padine, gubimo ravnotežu i onda klizimo niz bijelu površicu, polagano, polagano i to, to klizanje, bez ikakvog zvuka ili zemnog znaka, još uvijek traje i trajaće.

Na Balkanu nisam sreo neobičnijeg čovjeka od Mihajla “Mile” Komasovića. On zna značajno šutjeti. Ako već otvori usta, izlaze rečenice poput: “Ne vjerujem u pravedne ratove.” Ili: “Dobar čovjek je nesebičan čovjek.”

Mile je odrastao duž Autoputa bratstva-jedinstva, ali nitko ga više tako ne zove. Asfaltna pruga između Zagreba i Beograda sad se zove “E70”, bez daljnjih cifrarija ili fanfara. Četiri trake, naplatna mjesta, gotovo bez okuka. Teško je zamisliti da je pokojni ministar Relus ter Beek još pomagao pri njezinoj gradnji; uz pjesmu i zgrtanje lopatama njegova se omladinska brigada nadala da će ovdje zakopati primitivnu mržnju među narodima.

Vozim se nizinom Save duž golih vrba. Na putu sam k Mili, s misijom. U torbi mi se nalazi znak priznanja jedne žene iz Maasdama “za Vašu bezuvjetnu vjernost konjima Lipika”. Osim toga, u ime ranijeg generalnog sekretara Međunarodne federacije uzgajivača lipicanaca smijem reći Mili: “Zaslužujete spomenik!”

Problematično je hoće li stvarno doći do tog spomenika. Njegovi hrvatski zemljaci (61-godišnji Mile je Srbin) smatraju ga najvećim konjokradicom našeg doba, čovjekom koji se jednog dana u prosincu 1991, pod pokrovom magle, izgubio s komadom nacionalne hrvatske baštine: krda lipicanaca iz državne ergele u gradiću Lipiku, gdje je radio kao nadzornik konjušnice.

Nakon kilometarskog stupića 100 započinju brežuljci zapadne Slavonije. Silazim s autoceste na izlazu “Lipik/Jasenovac”. Što upada u oči su ploče od nehrđajučeg čelika kod svakog šumskog puteljka: mrtvačka lubanja koja sva blista od novine i dovikuje PAZI – MINE! Kilometri razaranja prolaze mimo mene, gotovo svako seosko imanje je ruševina iznad čijih drvenih krovnih konstrukcija samosvjesno strše krošnje drveća.

Prije dvadeset godina – u lipnju 1991. – bio sam prvi put ovdje. U Europi je izbio rat, neposredno na granici s Austrijom. Posjedovao sam plavi Renault 5 i htio sam postati novinar. S jednim sam se prijateljem odvezao tamo i prešavši granicu ušao u zemlju koja se tek nekoliko dana nazivala Slovenija. Kako može narod koji baš kao i mi drži pelagonije na prozorskim daskama samo tako upasti u rat? – to je bio dublji predmet naše istrage.

Naišao sam na citat maršala Tita iz vremena nedugo prije njegove smrti u svibnju 1980: “Ima zlonamjernih koji proriču da će se Jugoslavija jednog dana raspasti. To se neće dogoditi, jer naša narodna armija, armija svih naroda i narodnosti, jamči njezin opstanak.” Rječnik Van Dale je naprotiv za lemu “balkanizirati” naveo: raspasti se u male, međusobno neprijateljski nastrojene dijelove. Čitali smo filozofske eseje o srži nacionalizma, ali to nije pomoglo. Ja sam u svakom slučaju izgubio nit. “Sad još borbe i u istočnoj Slavoniji”, javio je BBC radio. Slavonija? Zar to nije bio krivi izgovor za “Sloveniju?”

1992. ponovno sam se vratio, bez auta, i nastanio se u Beogradu kao dopisnik nizozemskih novina De Volkskrant. Stanovao sam u četvrti betonskih zgrada kraj ušća Save u Dunav, na šesnaestom katu zgrade na Ho-Ši-Min bulevaru. Unajmio sam stan jednog izbjeglice, jazz-kritičara koji se nije htio boriti, i koji mi je, kad smo se upoznali u Nizozemskoj, rekao: “Ako mi netko sad kaže: ‘Za deset godina ćeš raditi na plantaži kivija u Novom Zelandu’, spreman sam mu povjerovati.” Osim toga je citirao uvodnu rečenicu iz časopisa Rolling Stone o rovovskoj bitci između paravojnih jedinica i redovnih postrojbi iz Bosne i Hercegovine: “The undefinables are shooting the unpronounceables.”

Krenuo sam u potragu za shemama i simbolikom i pisao o posredništvu kod etničkih selidbi “Lastavica”. Vlasnica je posredovala kod zamjena stanova između Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji. Radije je govorila o etničkom razdruživanju nego o etničkom čišćenju i smatrala je “normalnim” da ljudi s istom pozadinom žele živjeti zajedno. Miješanje, multikulturalnost, ideja tignja za taljenje – to je bilo “protuprirodno”. Pa zar nisam čuo tutnjavu topova u daljini?

Meni se mržnja koja je buknula duž balkanske prijelomne linije između katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba činila abnormalnom. Jedan je političar u Beogradu izjavio da se Hrvate najbolje može ubijati zahrđalom žlicom za cipele. Predsjednik Hrvatske je sa svoje strane rekao da mu je drago što mu žena nije Židovka, te da svojevremeno istrebljenje srpskog naroda između 1941. i 1944. u logoru smrti Jasenovcu, “balkanskom Auschwitzu”, nije imalo navedene razmjere.

Nije nikakvo čudo što se Mile Komasović, kao Srbin u Hrvatskoj, 1991. godine, čim je izbio Rat okončenja Jugoslavije, dao u bijeg. Samo: on je sa sobom poveo bijele konje, živuće krunske dragulje zemlje. Bilo ih je osamdeset osam. Mile je teretnjakom za prijevoz stoke osam puta vozio tamo-amo, u tami i kroz maglu. “Oteo je krdo”, rekli su Hrvati.

“To je laž”, rekao je Mile Komasović kad sam u lipnju 2008. prvi put razgovarao s njim. “Svoje sam životinje maknuo iz pravca paljbe.” Rekao je da su ga kobile i njihova ždrijebad “moleći” gledali. Mile je na sebi imao bijele tenisice marke Kappa i traperice koje nisu mogle prikriti da je bio mršav kao kostur. Oči su mu ležale duboko u dupljama. Ispričao je i o raciji koju su hitlerovski nastrojeni Hrvati – za onog ranijeg rata, u veljači 1944. – proveli u njegovu rodnom selu. Sve srpske dječake i muškarce, ukupno njih 287, postrojili su u redove i odveli. U Jasenovac. Njegov se otac skrio u šumu, zahvaljujući tome Mile je uopće došao na svijet.

“Ja sam bio rezervist, ali nisam se javio,” rekao je. “Moja mi je majka uvijek stavljala na dušu da je bolje pobjeći nego boriti se.” I konji su bili bjegunci, nije ih mogao ostaviti za sobom.

U oštrom zavoju sporedna se cesta izvija iz pošumljenih brežuljaka u nizinu. Između 1992. i 1995. ovdje je stajala stražarnica od bijelih vreća pijeska čija su posada bili UN-vojnici iz Nepala. NepBat. Pazili su na željezničku prugu koja u luku prolazi poljima: fronta i konačna demarkacijska linija iz 1991. godine, a s obje strane ničija zemlja. Na jednoj kosini u zelenilu nalazi se samostojna stara “habsburška” ergela od crvene cigle. Tenkovi i minobacači iz Titove panjugoslavenske Narodne armije, koje su opsluživali Srbi, dva su mjeseca uzastopce pucali na Hrvate u gradiću pod njima. I ergela je pogođena. Rasplodni pastusi su se ugušili od dima u svojim štalama. Kobile i ždrijebad koji su bili vani služili su kao mete – ukupno je ubijeno 17 konja.

Mile mi je prilikom našeg prvog susreta 2008. godine pokazao ponovno izgrađene štale. Krov je bio nov, sve je ponovno bilo na svom mjestu. Ukazao je na pašnjake duž pruge. “Isprva bi se konji kod svakog udara granate još razbježali. Ali kasnije su otupjeli.” U mojoj nazočnosti nadzornik konjušnice se posvadio s prevoditeljicom Jadrankom, mjesnom nastavnicom engleskog, koja mu je nabila na nos da to nisu bile nekakve granate koje su samo tako padale s neba, već srpske granate. Mile je poravnao i uredio svoju majicu. On se zauzeo za svoje konje, “nastavnice, pa oni nemaju nacionalnosti, zar ne?”

Mile je priznao da je prilikom evakuiranja raspolagao vojnim kamionom. “To je dakle ipak bila vojna operacija,” dodatno je prevela Jadranka. Nadzornik konjušnice je rekao da su njegovi pastusi i kobile bili toliko oslabili da ih se slobodno moglo držati zajedno, to više nije igralo nikakvu ulogu. Krdo je našlo smještaj u Bosni, ali nakon dva mjeseca, u veljači 1992, i tamo je izbio rat.

U konvoju su se zaputili u Titove bivše elitne štale u Karađorđevu, Srbija. To je neko vrijeme funkcioniralo, Mile je ponio sa sobom rodovnik i žig i nastavio je s uzgojem. Ali 1997. vojska je digla ruke od “ratnih konja”, pa je Mile morao drugdje potražiti sreću. Mislio je da ju je našao kod šefa nekog kasina iz Novog Sada, Srbina koji je također uzgajao konje – i pse, za službu sigurnosti. S njegovim kapitalom i Milinim znanjem trebali su podignuti komercijalan program uzgoja.

“Ako me pitate žalim li zbog te odluke, kažem: ‘Da, svake minute'”. Ono što šef kasina nije znao: Međunarodna federacija uzgajivača lipicanaca stavila je “nestale” lipicance iz Lipika na crnu listu: onaj tko je kupio takvu životinju, počinio je krivično djelo kupovanja ukradenih stvari. Pokazalo se da ih je nemoguće prodati. Šef kasina odlučio je da neće više potrošiti ni dinara na svoje hrvatsko krdo i pustio ih je da skapaju od gladi. To je bilo u jesen 2003. godine. Kad je došla zima i travu je pokrio snijeg, Mile je morao bespomoćno gledati kako je uginulo trideset konja. “Na koncu su pojeli vlastitu štalu. Žvakali su sve što je bilo od drva.”

Na proljeće je nazvao Službu za gradske parkove Novog Sada da bi dobio pokošenu travu iz parkova. Ali i on je bio samo izbjeglica s biciklom koga nitko nije slušao. Mile je dobio otkaz od kasinaša koji mu je 2006. – pod prijetnjom metka – također zabranio pristup svom imanju. Još jednom se vratio, naoružan kamerom. Fotografirao je hodajuće skelete oko kojih je bila napeta iznakažena bijela koža. Kobile koje su se zadnjim snagama pokušavale uspraviti na svom potpuno ogoljelom pašnjaku. I komade čeljusne kosti, od lešina lipicanaca kojima su hranili pse. Nadzornik konjušnice sve je proslijedio lokalnim novinama Građanski list i nestao.

Preko svevidećeg oka YouTube-a slike zapuštenog ponovno pronađenog krda obišle su cijeli svijet. Iako je kasinaš isprva još zahtijevao € 300.000 otkupnine, na koncu je popustio pod pritiskom medija da oslobodi “posljednje ratne zarobljenike rata”. U noći od 13. listopada 2007. u tri sata i dvadeset minuta konvoj konja se vratio u Lipik, praćen trubljenjem Hrvata i mahanjem zastavama. Od 45 lipicanaca koji su se vratili, osam ih je preživjelo kompletnu šesnaestogodišnju odiseju – ostatak su bili njihovi kasnije uzgojeni potomci.

I Mile Komasović se ponovno pojavio u Lipiku. On je kao slijepi putnik putovao s njima, zato što u Srbiji više nije siguran za svoj život. Gradonačelnik Lipika me je 2008. zamolio da ne pišem o povratniku – nadzorniku konjušnice. Većina Hrvata smatrala ga je izdajicom i otmičarom, ne bi shvatili da je Mile dobio stan na trošak zajedništva. Budući da sam slutio da postoji i drugi motiv (povratak lipicanaca trebao je biti čisto hrvatska pobjeda), ipak sam pisao o Mili Komasoviću.

Nemam ugovoren sastanak, ni telefonski broj, ni kućnu adresu. Ali Mile se pojavio s fotografijom i svime u jednom od novijih brojeva hrvatskog časopisa Globus. Kao good guy. “Navikao sam na to da me se mrzi” kaže u članku.U njemu se nalazi i opis zgrade u kojoj stanuje, tako da ga s lakoćom mogu pronaći za ovaj nenajavljeni susret.

Na jedinom semaforu u Lipiku skrećem desno u Ulicu carice Marije Terezije. Izbombardiran u prah i pepeo “Kursalon” – dragulj Lipika iz vremena habsburškog sjaja – skriven je iza skela pokrivenih bijelim krpama. Pred pročeljem “kuće br. 5” stoji bicikl. Ulaz je zajednički, a svaka je soba, kako se pokazalo, poseban stan. Komasević otvara vrata. Zakopčava pletenu jaknu i ispričava se: upravo mu je u posjetu sin koji je ostao u Novom Sadu. Ali nema ni govora o tome da bih ostao čekati vani, Mile me poziva unutra i predstavlja me svome 31-godišnjem sinu. On ima snažno, mišićavo tijelo, što još više podcrtava mršavost njegova oca.

“Ali ponovno sam se malo udebljao”, brani se Mile gnječeći rukama obje strane tijela.

“Tata, tako nešto činiš samo kod konja …”

Unutra se nalazi krevet, televizor koji tiho dreči i ormar na kojem su fotografije nagrađenih pastuha. Kad sam predao znak priznanja i poruku “zaslužujete spomenik”, Miline oči su se ovlažile. I njegov sin koji je sjedio kraj njega na krevetnom pokrivaču borio se protiv ganuća; pa je skočio i izvadio dvije plastične boce, jednu s rakijom, drugu s vinom.

Nazdravljamo. Pitam ga kako je.

“Ovdje u Lipiku svi znaju tko sam,” kaže Mile. “Puštaju me na miru, radim svoj posao.” Šef kasina je još dvaput nazvao, ali ah, ima gorih stvari od prijetećih telefonskih poziva.

Nastaje tišina, a onda Mile kaže: “Mi svi u životu nailazimo na izazove.” On se radije ne bi prisjećao posljednjih godina u Srbiji. “Uvijek sam mislio da nisam imao izbora. Katkad, u lošim danima, znao sam se pitati: Zašto ja? Čemu to služi? Kad će to prestati?”

Pitam je li nešto naučio o ljudskoj rasi. “Da,” kaže on. “Nepopravljiva je.” To što ljudi jedan drugome rade o glavi nema nikakve veze s njihovom etničkom pripadnošću ili vjerom: to su samo uobičajene slabe izlike. “Ja sam kršten i dao sam krstiti sina, mi smo pravoslavni, ali to je izvan svega.”

“O čemu to onda ovisi?” Mile daje indirektan odgovor. “Ako se želiš ophoditi s konjima, moraš im biti prijatelj i gospodar. Ti si njihov vođa, ali istodobno i njihov najbolji prijatelj. To tako mora biti. Uvijek. Većina ljudi koji imaju moć nad drugima ne mogu ostvariti ovo drugo.”

Njegov sin pušta obje boce da kruže naokolo i nazdravlja. “Za činjenicu da ponovno mogu jednostavno posjetiti svog oca, iako on sad živi ovdje, a ja tamo.”

Vlakovi između Srbije i Hrvatske ponovno voze, autocesta je ponovno u prometu.

Je li onda sve ponovno “normalno”?

“Samo ako dođeš autom i na tablicama na primjer stoji BG za Beograd, riskiraš da ti izbiju vanjska zrcala.”

Pada mi na um da je tako počelo i u ljeto 1991: s izgrebanim automobilima Srba koji su ljetovali na hrvatskoj obali. Sada, dva desetljeća kasnije, nasilje je očito ponovno opalo na međusobni vandalizam na automobilima. Još samo malo, moglo bi se pomisliti, i opet si natrag na početku. Perspektiva za budućnost je scenarij sve-je-dobro-što-se-dobro-svrši, pri čemu će Hrvati i Srbi rastaliti svoje kovanice u Eure – po uzoru na Sloveniju.

A dalje? Pričam o karikaturistu iz Beograda koji je nedavno riječ EX-YUGO preinačio u N(EX)T-YUGO – ciljajući na najnoviju “modu” među srpskim i hrvatskim liderima da jedan drugog hvale. Otac i sin Komasović su skeptični: tkanina zajedničkog života i pregrubo je poderana, rane se više ne daju zašiti. Samo iz brežuljaka oko Lipika protjerano je otprilike pet tisuća Srba; Mile Komasović je jedan od rijetkih koji su se vratili.

“Ovdje me se tolerira samo zbog mog poznavanja konja”, kaže. “Onoliko dugo koliko mi dopuste, dolazit ću u štale. Moja se sudbina poklapa sa sudbinom konja.”

Komasević junio pokazuje mi fotografiju od prije rata. “Gledaj, ovo je moj otac.” Vidim folklornu grupu: klečeći plesači s nabranim rukavima u prvom planu, red muškaraca, red žena, zaprega lipicanaca pred kočijom, a u pozadini orkestar. “Basist, taj muškarac s brkovima, to je on.”

“Da, to sam bio ja,” kaže Mile Komasović. “Bože moj, to je bilo prije više od dvadeset pet godina.” Palcem i kažiprstom snažno čupa svoj brk, a potom još jednom puni čaše do vrha. “A sad posjedujem samo još bicikl. Nazdravlje!”

Frank Westerman je bivši dopisnik novina de Volkskrant i pisac non-fiction knjiga poput De graanrepubliek (Žitna republika). Gornji članak djelomično potječe iz njegove nedavno objavljene knjige Dier, bovendier (Mendeljejev pothvat. Lipicanci) koja je koncipirana kao vremensko putovanje duž velikih tragedija dvadesetog stoljeća, na primjeru konja – lipicanca.

Prevela s nizozemskog: Maja Weikert

Spomenik Bogiću Bogićeviću

Vidiš, sine,
(Ustani se!)
Onaj spomenik
Što se ne vidi!

To je, sine, gromada,
To je
Bogić Bogićević!

Posreći li mi se jednom, pa se obogatim i iz čistog užitka i hohštapleraja osnujem izdavačku kuću, jednu ću ediciju nazvati “Šund literatura”. Bit će to posveta mojoj noni, najnačitanijoj osobi koju sam poznavao, i koja je, kao čitateljica, savršeno preplitala visoki s niskim stilom. Navečer, u vrijeme odmora, dok smo mi gledali televiziju, ili ljeti, rano ujutro, prije nego što se probudimo (ona se ljeti dizala u četiri, a zimi u pet), nona bi čitala Tolstoja, Liona Feuchtwangera, Pirandella ili Ivana Raosa i Crnjanskog, ali je u kuhinji, dok bi kuhala ručak, popodne, za vrijeme sieste, ili na plaži, dok bi pazila da se ne utopim, nona čitala samo šund literaturu. A to su, redom, bili: John Knittel (zaboravljeni švicarski pisac, čiji je “El Hakim” početkom sedamdesetih u nas bio veliki bestseler za plažu), Archibald Cronin i Agatha Christie, te od domaćih Mirjana Jakovljević Mir-Jam i, naravno, Marija Jurić Zagorka. Šund literatura dijelila se u dvije kategorije: prava šund literatura i dobra šund literatura. Među prvu su, recimo, spadali ljubavni romani iz roto edicija i Mir-Jam, a dobra šund literatura bio je – čudno mi je to reći – Pasternakov “Doktor Živago”. Za nonu, svaka predominantno ljubavna priča, osim Ane Karenjine, kao i svaki roman koji je moguće serijalizirati, ili koji je nastao iz neke serije ili trakavice, dakle sve ono što nema klasičnu trodijelnu dramsku strukturu, podvodi se pod šund literaturu. Ona je smatrala da je i “Dobri vojnik Švejk” samo vrlo zgodna, duhovita i zabavna – šund literatura.

“Grička vještica”, koju je imala u nekom raskupusanom, novinskom izdanju, što ga je trebalo razrezivati kuhinjskim nožem, kao ni druga Zagorkina djela, također u roto izdanjima, nisu bila ni prava šund literatura, ni dobra šund literatura. “Gričku vješticu” je nona voljela, bila je prema njoj sentimentalna i nostalgična, iako, da ju je bilo pitati, rekla bi da to nije književnost, niti je Marija Jurić Zagorka književnica. Ali na neki način, te smiješne knjižice u nastavcima, odštampane sitnim slovima u dvije kolone po stranici, znale su katkad biti važnije od književnosti. Osim što je o njima mogla razgovarati i sa svojim manje načitanim ili priprostim prijateljicama, jer su Zagorku čitale i razumjele sve, u Zagorkin je tekst bilo upisano iskustvo, a s iskustvom i kulturni identitet, cijeloga jednog naraštaja. Šund literatura je literatura svakodnevice, ali je dio povijesnoga i porodičnog iskustva, više nego ona druga, artistički izvedena i kompleksnija književnost.

Ostanimo još pri noninoj definiciji pojma: šund literaturu smiju čitati samo zreli i odrasli ljudi. Djeca, nikako! Jer šund kvari djecu, i tko krene sa šundom, cijelog će života čitati samo šund. Takvu literaturu čitaju priprosti ljudi, ali i načitan svijet. Biti načitan u noninom je rječniku značilo biti intelektualac, a pod načitanošću je podrazumijevala samo književnu, beletrističku načitanost. Čitanje stručne literature, makar to bila i filozofija ili neka filozofiji srodna znanost, njoj je, možda, značilo da je čitač stručan čovjek, ali ne i načitan. O budućnosti svijeta, dobru i zlu, Drugome svjetskom ratu, slobodi i ropstvu trebali bi javno pisati i govoriti samo načitani ljudi. Ostali neka muče i bave se svojim poslima. Ali načitani, naravno, čitaju, i trebaju čitati, i dobru šund literaturu. Ako to ne čine, sumnjivi su. Pretjerana ozbiljnost i revnost mora biti sumnjiva.

Kada me je prije nekoliko tjedana na hodnicima redakcije Jutarnjeg presreo direktor Igor Stažić, i rekao mi, sve lebdeći deset centimetara iznad tla, da se “Grička vještica” prodaje kao luda, i koji tjedan kasnije, kada mi je istim povodom telefonirao urednik Mladen Pleše, isto mi je na um palo da kažem, ali nisam rekao: eto, to je vječna čarolija šund literature! Nisam im mogao reći, jer ni njih dvojica, kao ni vi, uostalom, ne znaju što je u noninom pojmovniku šund literatura. Eto, rekao sam, Marija Jurić Zagorka prodaje se, jer je preživjela sva desetljeća negativne reklame. Niti su je dotukli oni koji nikada nisu pročitali nijednoga njezinog retka, ali znaju da je sve to smeće, niti su je dotukli oni koji u njoj silom žele vidjeti hrvatsku protofeministkinju, borkinju za ženska prava, pa još i veliku književnicu, koju ćemo iz naših ženskih potreba, ili iz dokonosti komparatističkih katedri, uspoređivati i sa samim Krležom. Naravno, na Krležinu štetu, jer taj je, je li tako, u našoj tezi jedna muška šovinistička svinja… Od toga što Zagorku nisu urnisali maskulini elitisti, veće je čudo samo to što ju nisu uspjeli uništiti feminini populisti, gnjavatorke i gnjavatori koji u dosadu mogu pretvoriti čak i ono što je napisano s jednom temeljnom ambicijom – da ljudima ne bude dosadno.

Biografija te neobične žene potvrđuje da se u životu puno bolje roditi bez pameti, nego bez sreće. Marija, ili krsno Mariana, otpočetka nije imala previše sreće. Iako je rođena u plemenitaškome dvorcu Negovec, blizu Vrbovca, u bogatoj a malobrojnoj obitelji. Grof Ivan Erdody bio joj je kum na krštenju, a malo nakon njezina rođenja preselili su se na porodično imanje Golubovec kod Krapine, gdje je otac radio kao upravitelj imanja grofa Geze Raucha, inače kuma bana Hedervaryja. I sve je, dakle, počelo kao u kakvoj hrvatskoj i srednjoeuropskoj provincijskoj idili, iz koje bi se razgranalo neko moćno porodično stablo, u čijoj bismo sjeni danas mogli u miru otpočinuti sa svojim malim i neznatnim biografijama, ali se vrlo brzo pretvorilo u životni košmar jedne tipične disfunkcionalne obitelji – nalik nekoj iz filmova Michaela Hanekea, s manijakalnim ocem i nezainteresiranom majkom, koji su sve činili da Mariju od sebe odaleče, da se ratosiljaju tog neželjenog ženskog djeteta, kao nepotrebnog i ružnog komada namještaja.

Pučku je školu pohađala u Rauchovom dvorcu, s plemićkom djecom i na madžarskom, a zatim su je poslali u višu djevojačku, kod Sestara milosrdnica u Zagrebu. I to je, uglavnom, bilo sve. Mogli su je dalje školovati, ali u tome, očito, nisu vidjeli nikakvoga osobnog interesa i probitka, pa su je umjesto toga dali za nekakvoga željezničarskog činovnika, očeva poznanika i starijeg čovjeka, koji ju je poveo sa sobom u Madžarsku. Tako su je se za sva vremena riješili, a Marija im je, nezahvalna, kakva djeca takvih očeva već znaju biti, uzvratila sramotom. Umjesto da pokorno živi s odabranim muškom, rađa mu djecu i do kraja obavlja svoju društvenu funkciju, doživjela je slom živaca i nakon tri godine braka pobjegla od muža.

Prvo je bila kod ujaka, u Sremskoj Mitrovici, a zatim je došla u Zagreb i krajem devetnaestoga stoljeća, godine 1896, počela se baviti novinarstvom. Netko će reći da se tim poslom u ono vrijeme nisu bavile žene, ali prava je istina da se novinarstvom u Zagrebu tada ozbiljno nije bavio nitko, pogotovu nije na hrvatskome jeziku. Imala je dvadeset tri godine kada je u Obzoru objavila prvi članak, a zatim je iznenađujuće brzo napredovala, i to po onom, do danas očuvanom, hijerarhijskom rasporedu, od pijačne reporterke, preko novinara koji ima pravo na svoj stav i autorski potpis, do političke novinarke, koja je svoj spolni hendikep nadoknađivala viškom odvažnosti. Biskup Josip Juraj Strossmayer preporučio ju je za članicu redakcije Obzora, i to na važnome, tada jednom od najvažnijih i najosjetljivijih mjesta, referenta za ugarsko-hrvatsku politiku. Tada se Marija Jurić zatekla na socijalnom vrhuncu svoje karijere, i imala je priliku da pobijedi vlastitu kob i otkloni sudbinu kakvu su joj namijenili roditelji. Ali na svoju nesreću, a na sreću današnjega Zagreba, hrvatske kulture i šund literature, ona je tu priliku propustila, i kliznula je u cjeloživotni jad i bijedu, prihvatila je ulogu gradskoga oriđinala i ženturače za koju neće biti mjesta u boljim društvima, ali koja nije sasvim beskorisna, jer će na njezinim uslugama i talentima zajednica sljedećih stotinu godina vrlo uspješno parazitirati.

Dakle, umjesto da se skrasi u Obzoru i da anonimno djeluje iz svoje uredničke sobe, Marija se krenula buniti. Kretala se od Budimpešte do Beča i živjela životom tipične europske sufražetkinje iz vremena pred Balkanske ratove i Prvi svjetski rat, 1903. predvodi prve ženske demonstracije u Zagrebu, drži predavanja protiv germanizacije i hungarizacije, i bori se, istovremeno, protiv usuda vremena i obiteljskoga prokletstva. U Zagorkinom slučaju bilo je to jedno isto: madžarizacija je za nju bila povezana s neljudskim očevim (ali i majčinim) odbacivanjem, s ugovorenom udajom za nepoznatog čovjeka, sa životom u svijetu koji je lišen bilo kakvih osjećaja. Dok su drugi na Hedervaryja udarali iz revolucionarnih i nacionalnih ideala, ona je tukla iz puno privatnijih razloga, zbog onog što je nosila pod kožom. Njezina revolucija bila je dublja i proživljenija, ali se ticala afekata, i bila je, kao i sve drugo u njezinom životu, osuđena na propast, poraz i sramoćenje.

Šest godina poslije, 1909. potukla se preko novinskih stranica, s drugim velikim nesretnikom, s Antunom Gustavom Matošem. Zamjerila mu je mizoginiju i nedostatak društvene solidarnsoti. Oni koji će danas važno raspredati o ovoj polemici, krivo će zaključiti kako se Marija usudila udariti po moćnom suparniku, po jednom od najvećih polemičara u povijesti ove književnosti i jezika. Istina je, međutim, drukčija. Bio je to sukob dva potpuna autsajdera i zgubidana, dvije savršene propalice, beznačajne onako kako živ čovjek beznačajan samo u provinciji može biti: ona prvenstveno zbog svoga spola, luda ženetina, čije su društvene aktivnosti izazivale veću sablazan nego da se bavila klasičnom prostitucijom, i on, propali muzikant, nesolidni i neodgovorni feljtonist, pijanica, vojni dezerter, slavenofil i srbofil, koji je, plivajući preko Dunava, prema Beogradu “osjećao senzaciju kuršuma u potiljku…” Matoš, dakle, koji je u Zagrebu svima ostao dužan neke novce, i čiji će se tantijemi i važnost za nacionalnu kulturu izračunavati tek kada ga više ne bude bilo, i Marija Jurić, koju će značajnom proglašavati, također, nakon što je više ne bude, i – gore nego u Matoševom slučaju – često će to činiti oni i one koji je nikada nisu ni čitali. Polemika to dvoje ljudi u tom je, i u svakom drugom pogledu, savršeno beznačajna, jer dok je trajala, nikoga se, zapravo, nije ticala, osim kao mogući pornografski predložak.

Takvim aktivnostima je, između ostaloga, radila na uništavanju i ono malo javnoga ugleda što ga je mogla imati, tako da se uskoro više nije mogla baviti ozbiljnim političkim novinarstvom. A ni biskupa Strossmayera više odavno nije bilo, i nastupilo je vrijeme kada se morala snalaziti da bi preživjela. I tada je, opet, učinila nešto što će do dana današnjeg, na Zapadu, a pogotovo u Americi, biti modelski primjer ostvarenja spisateljskog sna o slavi. Počela je pisati romane u nastavcima, što je oduvijek bio najprezreniji, ali potencijalno i najisplativiji novinarski i književni posao. Učinila je, dakle, istu, ili vrlo sličnu stvar, koju će učiniti i Stephen King, nakon što kao nastavnik engleskog jezika i književnosti dobije otkaz u školi. Eto, još jedan veličanstveni autor šund literature, ali moja nona ga je, bez obzira na sve moje oduševljene adolescentske nagovore, odbijala čitati. Nije voljela horor, niti išta što nalikuje hororu. Čak je i povodom Hitchcocka govorila da su joj njezini živci predragocjeni da bi ih trošio nekakav luđak.

Prvi je roman, opet po Strossmayerovu nagovoru, napisala 1899. i feljtonizirala ga u Obzoru. Ali pravi je početak bila 1912, kada u Malim novinama kreće s objavljivanjem “Gričke vještice”. U sljedeće dvije i pol godine, iz broja u broj, tiskano je ovo kapitalno djelo hrvatske svakodnevice. Dok se Marija Jurić, tada već i Zagorka, bavila eskapističkom pripoviješću iz zagrebačke prošlosti, oko nje su se razmicale geološke ploče, rušila su se carstva i nastajala nova, gasila se dvijetisućgodišnja civilizacija svijeće voštanice i nastajala je nova električne žarulje, Beč i Budimpešta tresli su se u predsmrtnoj ognjici i tonuli u seniliji cara Franje Josipa Prvog. Dok je Krleža, kao mlad kadet, pohodio Srbiju, da se priključi slavnoj vojsci srpskih vojvoda, tih narodskih maršala, koja će pod istu narodnu zastavu ujediniti sve južne Slavene, dok su Balkan drmali prvi pa drugi balkanski rat i dok se na Bregalnici zbiva prvi veliki poraz zajedničkih ideala, koji će, kao i sve drugo, Krleža opisivati u svojim Zastavama, dok se, dakle, oko nje događala velika revolucija svega što je revoluciji bilo podložno i za što se Zagorka pripremala u svojim novinskim i aktivističkim počecima, ona je pisala avanturističku ljubavnu priču, koja nije imala nikakvih političkih pa ni intelektualnih pretenzija. Pisala je priču koju je mogao shvatiti svatko, puno emocija i uzbuđenja, kakva je u europskome novinskom feljtonizmu, osobito među bečkim piscima i novinarima, bila raširena još od sredine devetnaestog stoljeća. Parafrazirajući taj tip romana, Umberto Eco napisao je svoje Praško groblje, koje odnedavno, zahvaljujući Mozaik knjizi, nalazimo i u hrvatskome prijevodu.

S “Gričkom vješticom” Zagorka je postala slavna u narodu, među malograđanskim svijetom i onim iz nižih slojeva koji su se uspjeli opismeniti, ali je za sva vremena sahranila ozbiljnu karijeru. Kako se od intelektualnog rada u ovim krajevima nikada nije moglo dobro živjeti, na bestselerima su vazda zarađivali oni koji bestselere objavljuju, a ne oni koji ih pišu, tako ni ona nije vidjela velike sreće, a ni novca od svoje goleme popularnosti i od naklada koje je, zapravo, nemoguće sve sabrati i izračunati.

Njezina velika karijera pisca šund literature započela je u vrijeme kada je u Hrvatskoj nepismenih bilo više od osamdeset posto, dok je među ženama pismenost bila endemska, statistički zanemariva pojava. Zagorkini romani izlazili su u vrijeme velikih društvenih modernizacija, država je preuzela prosvjetiteljsku ulogu, a antianalfabetski tečajevi uzdignuti su na razinu higijenske norme. Prvi put u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom i pod Zagorkinu starost, u socijalističkoj Jugoslaviji, u kampanjama opismenjavanja udio pismenih među stanovništvom podignut je na razinu Srednje Europe, a kontinentalna je Hrvatska, pa i Bosna i Srbija, dovedena na razinu Dalmacije, gdje je, zahvaljujući talijanskim vlastima i koječemu drugom, učenje slova bilo raširenija aktivnost. Pokušajmo samo zamisliti kolike su žene (a bogme i muški), od 1912. pa do 1957, godine njezine smrti, na prostoru između Sutle i Timoka, svoje prve pismene riječi i rečenice sricale čitajući njezine knjige. Svijet koji se na taj način priključio civilizaciji knjige pravi je svijet Marije Jurić Zagorke, i on svojom brojnošću nadmašuje sve druge naše pisce kako za djecu, tako i za odrasle. Naraštaji jugoslavenske i hrvatske djece opismenjavali su se na Branku Ćopiću, ali čak je i njegov značaj ostao nemjerljiv sa Zagorkinim. Ona je, u velikoj mjeri, tokom dvadesetog stoljeća bivala neželjena mater hrvatske i ostalih južnoslavenskih književnosti, mater naših pismenosti.

Ali kakva je to, zapravo, književnost? Vrijede li njezini feljtonizirani romani ili romaneskni feljtoni išta? U socijalnom smislu, oni su dragocjeni kao malo što u našoj književnosti, ali kakvi su u literarnom smislu? Na ovo pitanje odgovora, zapravo, nema, niti ga može biti, jer Zagorka se opire svakoj književnoj kvalifikaciji. Njezine romane nije moguće, ali ni nužno vrednovati, kanonizirati ili čitati u kontekstu hrvatske ili bilo koje književnosti. Ksaver Šandor Gjalski rekao je kako je to što ona piše “šund literatura za kravarice”, Krleža, niti to. Taj je samo komentirao Zagorkin nepristali fizički izgled. Nitko nju za života nije razumio, a ni pohvale koje joj se posmrtno dodjeljuju često nisu izraz razumijevanja. Ono što je pisala je veliko, ali nije velika književnost. Možda uopće nije književnost, ali to joj ništa na veličini ne oduzima. Međutim, teško joj je naći mjesto u nacionalnoj kulturi, jer nema drugih koji bi joj na tom mjestu činili društvo. Marija Jurić Zagorka savršeno je jedinstvena pojava u hrvatskoj i u još nekoliko susjednih kultura.

Gradovi imaju svoje simbolične pisce, one koji su grad obilježili, opisali ili one koji su, što je najrjeđi slučaj, neki grad svojim pisanjem načinili onakvim kakav on u stvarnosti jest. Dublin je grad Jamesa Joycea, Prag je grad Hašeka i Kafke, Beograd – Bogdana Tirnanića i Mome Kapora, Split – Miljenka Smoje, Trst – Umberta Sabe i Claudia Magrisa, Travnik – Ive Andrića, a Zagreb je grad Marije Jurić Zagorke. Uzalud Šenoa, uzalud Miroslav Krleža u svojoj svojoj neprijepornoj veličini, ali dok je gornjogradskih fasada, Krvavog mosta i tržnice na Dolcu, dok je Tkalčićeve ulice i ljetnjega vonja vlažnih iličkih podruma, Zagreb će biti Zagorkin, i u tome će biti sabrano sve ono dobro i sve ono loše što ovaj grad jest. Zagorka je mjera njegovog urbaniteta, njegove kulture i pismenosti. Ona je taj ganutljivi znak zagrebačkog identiteta. O kako je samo drugorazredan Krleža u odnosu na nju! Iako je iza sebe imao najmoćnijega prijatelja, solidnu kuću na Gvozdu, Leksikografski zavod, ugled i poštovanje, nikada on iza sebe nije imao Zagreb. Krleža je iza sebe imao Jugoslaviju, imao je hrvatsku kulturu i književnost, u najpozitivnijem smislu riječi, ali je u svom gradu bio drugorazredan. Još 1967. presreo ga je jedan gospon na Britancu (čitamo o tome dnevnički nadnevak…) i upitao ga: “Gospon Krleža, a zakaj vi mrzite sve što je hrvatsko?” Takva je pitanja Zagorka otklonila kada je 1912. započela s Gričkom vješticom. Umrla je kao puka sirotinja, građane tad za nju nije bilo briga, ali iza Zagorkinog djela je, zapravo, uvijek stajao cijeli Zagreb.

Zagorkin bijeg od povijesti i ozbiljne politike, hrvatsko-ugarskih odnosa i pitanja ženskih prava, u feljtonizirane romane i u pučku popularnost, nije poništio njezinu subverzivnost po društvo i vladajuću politiku. Kada su ustaše osvojile Zagreb i okupirale srca malograđanske javnosti (kojoj okupaciji na neki način svjedočimo do dandanas…), Zagorku su istoga časa zabranili. Nije bila ljevičarka, nije bila komunistkinja, masoni je kao škandal ženu i nadžak babu ne bi primili k sebi, a nije bila ni Židovka, ali je imala jednu ozbiljnu manu: bila je kraljica šund literature i izdavala je Hrvaticu, laki, ali emancipatorski ženski magazin, neku vrstu onodobnog Cosmopolitana. Pa iako su ustaše, sasvim u skladu s naukom nacionalsocijalizma, insistirali na rodnoj emancipaciji i na ženi kao majci i amazonki, od Zagorkine emancipiranosti morala im se dizati kosa na glavi. Osim toga, svaki je represivni režim u dvadesetom stoljeću, od hitlerovskog i staljinskog, sve do njihovih današnjih derivata, po dolasku na vlast započinjao borbu protiv šunda, kiča i lake literature, ali ne radi promocije nekoga novog elitizma, nego da bi stvorio prostor za vlastiti ideološki šund i kič. Tako su Zagorki zabranili i Hrvaticu, i njezine romane. Doveli su je na rub gladi, i tada se pokušala ubiti. O tome kako je preživjela rat, svjedočanstva su nepotpuna i kontradiktorna, ali zanimljivo je ono što se dogodilo kada je stigla sloboda.

U kasno proljeće i ljeto 1945. nad Zagrebom se nadvila neka nova strava. Grad je doživljavao ideološko i moralno pročišćenje, koje počesto niti je bilo pravedno, niti je bilo načelno. Stradavali su nevini, dok su hulje vrlo uspješno mijenjale stranu. Malograđanski se Zagreb vrlo brzo, nakon simpatije za ustašku stvar i za kulturni elitizam budakovskog tipa, vraćao u svoje prirodno stanje inherentne bezazlenosti, dezangažmana i političke nezainteresiranosti. U međuvremenu koje je nastupilo između odlaska Mile Budaka i povratka Miroslava Krleže, pojavila se, opet, Zagorka.

Pogledajmo, tako, zapisnik sa zajedničke sjednice Politbiroa CK KPJ i CK KPH, održane 5. prosinca 1945, kojoj su nazočili Tito, Ranković, Đilas, Bakarić, Krajačić i ostali prvaci komunističkoga pokreta, a na kojoj se raspravljalo o idejnim kretanjima u Partiji i u hrvatskome društvu, a naročito u Zagrebu. “Niko ne uči od komunista”, primijetili su tom prigodom drugovi, “u Vjesniku ima 6 špijuna”, dometnuo je netko, i u zapisnik je uneseno. “U listu Naprijed pišu ljudi koji nemaju s nama nikakve veze.” Drug Đilas je tim povodom strogo dometnuo da je “agitacija i propaganda u Hrvatskoj slaba”, a razlog tome je što “u agitaciji i propagandi nema discipline”.

I onda se, pogađate, ta rasprava vođena na najvišoj razini napokon konkretizirala, pojavilo se to jedno i jedino ime u cjelokupnoj diskusiji, jedan i jedini imenovani neprijatelj, o kojem su drug Tito i ostali neko vrijeme živo raspravljali. Marija Jurić Zagorka, dakle, i evo što je o njoj zaključeno: “Drugovi u CKKPH postavili su i ovdje na sastanku, i drugu Zogoviću u Zagrebu, pitanje da li bi imalo smisla objavljivati romane zagrebačke Mirjame – tzv. Zagorke, koja je, zbog svog držanja pod okupacijom, bila osuđena na 6 ili na 9 godina gubljenja prava na objavljivanje svojih ‘radova’. Drugovi su, kao razlog za rehabilitaciju i objavljivanje Zagorke, iznosili to, da čitalačka publika piše redakcijama pisma i traži Zagorkine romane. Drugovima je oba puta bilo rečeno da o objavljivanju Zagorke ne može biti ni riječi. Međutim, Zagorka se već naširoko objavljuje i prvi njen roman izreklamiran je ogromnim plakatima u tri boje.”

Takav je, eto, bio Zagreb na isteku iz svoga purgatorija, u godni 1945. Nitko nije pitao za mrtvoga Milu Budaka, niti se građanstvo pretjerano zanimalo za živoga Krležu. Sva se hrvatska kultura svela na Zagorku, i ona je bila prvi i posljednji simbol otpora novouspostavljenoj diktaturi proletarijata, jedino osobno ime hrvatske kulturne subverzije. Možda je to žalosno, možda nepovoljno govori o našim kulturnim i književnim formatima, ali kao što je opće opismenjavanje započelo sa Zagorkom, tako je i borba za estetsku i književnu slobodu u suvremenoj Hrvatskoj započela sa Zagorkom.

Sve sam ovo htio ispričati direktoru Stažiću kad smo se ono sreli na hodniku, i kad mi je s oduševljenjem krenuo govoriti kako se Grička vještica u izdanju Jutarnjega prodaje kao luda. Pa, naravno da se prodaje, jer, ipak, i u Zagrebu i u Hrvatskoj postoji nekakva kulturna memorija i nekakva tradicija, koja se mimo svih moda i trendova prenosi s naraštaja na naraštaj kao, vjerojatno, i najsnažnija potvrda identiteta ovoga jezika i kulture. I dobro je tako. Zagorku možemo čista srca slaviti.

U ediciji “Šund literatura”, u izdavačkoj kući koju ću pokrenuti ako se jednoga dana iz čista mira obogatim, objavljivat ću ona djela koja moja nona nije stigla pročitati, jer je umrla u ljeto 1986, a za koja znam da bi ih ona nazvala šund literaturom, koja se čita dok se kuha ručak, dok se čuvaju djeca, dok se jednim okom gleda u knjigu, a drugim na svijet oko sebe. Neće tu biti mjesta za chick lit, vampire i anđele čuvare. Šund literatura je ozbiljna stvar. Ona je prva barikada slobode, na kojoj, dok je hrvatske kulture i književnosti, stoji Marija Jurić Zagorka. U mekom uvezu, u smrti slobodna.

(Odlomci razgovora  s Tomislavom Ladanom, uz spomen na njegovu 80. godišnjicu)

***

Pitanje: Na stranicama Bosanskoga grba čitatelji nailaze i na jezične začine koji pripadaju različitim filološkim kuhinjama: od one starogrčke i latinske, preko romanske do germanske i anglosaksonske. Čak i manje dobronamjerni na kraju se slože da je riječ o strukturalnim mikrojedinicama koje su naratološki funkcionalne, jer kod čitateljskih znatiželjnika i nezasitnika izazivaju neponovljiv užitak.

Smije li nadobudni prosudbenik, u povratnome smjeru, zaključiti kako je i pisac Bosanskoga grba – približno s isto toliko užitka – učio i naučio sve te (i druge nenavedene) jezike? Jednostavnije kazano: kako objašnjavate tu jezičnu izdašnost?

Odgovor: Ja ideju višejezičnosti nosim od najranijega djetinjstva. Dvije stvari treba kod toga izdvojiti.

Prvo: moj otac je bio višejezičnik koji je govorio latinski i njemački kao hrvatski, uz esperanto i španjolski.

Drugo: ja sam rastao u drevnim bosanskim mahalama, gradićima, gdje se u svakoj mahali govorio drugi jezik. Jedni Židovi su govorili španjolski, drugi su Židovi govorili jidiš. Muslimani su imali staro ikavsko-šćakavsko narječje; pravoslavci su govorili jakom pastirskom ijekavicom. Vojske su prolazile: od Talijana, Nijemaca, Čerkeza… provincije su bile pune ruskih emigranata bjelogardejaca.

Ja sam rastao okružen jezičnim Babilonom. Tako da sam, po osobnom interesu i po životnom okolišu, nosio višejezičnost.

Kasnije, jezike sam učio na jednom sinoptičkom načelu koje postoji od rane aleksandrijske škole, od Origena i njegove sextuple pa dalje. Uvijek sam čitao Bibliju na po nekoliko jezika. Kad sam se kao mladić počeo intenzivnije baviti jezicima, čitao sam Bibliju istodobno i staroslavenske odlomke, i gotske, i grčke, i latinske, i švedske, i engleske.

Tako da sma ja i kao višejezičnik bio unajmljen da pregledam za Ivu Andrića, kao što si mogao vidjeti u onom intrevjuu, njegove prijevode na švedski za Nobelovu nagradu. Kao što me i Krleža doveo kao jednog od mlađih višejezičnika.

Prirodno da sam ja uvijek nosio ideju da bi trebalo izdati nekakav višejezični priručnik, a i da je Krleža uvijek govorio da to treba napraviti.

Ali najbitniji je element da sam ja od najranijega djetinjstva kojeg se sjećam, iz Travnika, Bugojna, Žepča, Zavidovića, Banje Luke, a pogotovo kasnije za vrijeme studija, bio uvijek okružen nekom čudesnom čeljadi pa je gotovo svaki kvart imao neku jezičnu posebnost. Uz to stari profesori koji su mene učili, zajedno s mojim ocem, bili su ljudi koji su strahovito uživali u višejezičnosti. To je bio svijet prije ne samo televizije, nego i prije radija. Čitanje tekstova, starih enciklopedija, razgovori o svetim pismima različitih vjera, kao što je sjedne strane arapski, a s druge strane židovski, a s treće strane indoeuropski jezici i Biblija, sve su stvari koje sam ja cijelo djetinjstvo slušao. I viđao duhovnike i znalce: i katoličke, i pravoslavne, i muslimanske, dakle slušao odlomke svetih molitava i na židovskom, i na arapskom; naime: i na njemačkom, na latinskom i na grčkom.

Tako da sam ja kad sam došao na studij došao u ruke dvojici velikih jezikoljubaca kao što su pokojni Rikard Kuzmić i Henrik Barić, koji su jezike učili na vlastitu štetu, jer su uvijek učili tolike nove jezike, da su mnogo manje ostavili kao znanstvenici i pisci, nego što su mogli i trebali ostaviti.

Pitanje: Kada se u poslovično kratkim i škrtim bilješkama o autoru pročita da ste rođeni u Ivanjici, čitatelj u svojoj nedužnosti jedva da se i pita o bližem odredištu toga lokaliteta. Prigoda je da ispričate, možda jednom zauvijek, kako je došlo do toga da ste se rodili na desnoj obali Drine, nedaleko od Valjeva te kako je tekao Vaš curriculum?

Odgovor: Moj pokojni otac Jakov Ladan, koji je podrijetlom iz Careva Polja kod Jajca, gdje ima nekoliko desetaka kuća Ladanâ, koji su prastaro pučanstvo u tome Carevom Polju, imao je jednu čudnu sklonost: da se volio šaliti i kada je trebalo i kada nije trebalo.

Kao mlad državni službenik, kako bi se reklo “svrzimantija crnoškolac”, kad je došao u Duvno sa Širokog Brijega, pod djelovanjem valjda neke tekućine ili posebnog raspoloženja, rekao je pred većim brojem ljudi da znaju li oni kakva je sličnost između turskoga sultana i kralja Aleksandra? Ljudi su rekli da oni ne znaju, a on je rek’o: “ Sličnost je ova: što sultan stotinu konja ima u štali, a Aleksandar ima stotinu konja u Parlamentu”.

To je netko dojavio, kao oko i uho vladarevo, i onda su počeli njegovi premještaji. On je imao sedam ili osam premještaja po najrazličitijim provincijama, tako da mu se, od šestoro djece koliko ih je imao, svako rađalo na drugome mjestu. I tako je on, nakon te dosjetke, dobio šup-premještaj, nikamo nego baš u srce Srbije, u Ivanjicu.

Ja sam se tamo rodio i onda su me kao malo dijete od tri godine vratili natrag u Bosnu. Ja to svoje rodno mjesto nisam nikada više vidio, ali sam se nagledao u životu provincija kao: Ljubovija, pa onda Žepče, pa Zavidovići, pa Bugojno, pa Travnik, pa Banja Luka… Još sam se najduže zadržao u Banja Luci.

Pučku sam školu pohađao u Travniku i u Bugojnu, a onda sam gimnaziju završio u Banja Luci. Zatim sam došao u Sarajevo i tamo sam dosta dugo studirao, jedno svojih sedam godina, zbog toga što sam cijelo vrijeme studija radio, ili kao privatni poučavatelj ili kao tumač za engleski, njemački i švedski jezik. A davao sam instrukcije gotovo iz svih predmeta, osim Ustava i tjelovježbe.

Moja majka, koja je bila nedužna žena što se tiče znanstvenih disciplina, kao i sve naše žene iz naroda, ona bi znala, dok sam ja na studiju preko zime i proljeća, već za ljeto uzeti, od susjeda koji ima lošeg učenika, unaprijed honorare pa kad bih ja došao i odjednom vidio da moram instruirati djecu iz kemije, matematike i fizike, i kad bih ja rekao: “Pa mama, za Boga miloga, kako da ja instruiram djecu? Pa nije mi to struka !?” A ona bi: “Pa sine, ti si učen i pametan, pa ako znaš jedno, valjda znaš i drugo, a ja sam pare već uzela.” Tako da sam ja onda morao preko ljeta po dva tri mjeseca spremati se iz fizike, matematike, čak i iz jezikâ kojima se nisam bavio, da bih pokrio te instrukcije. U Sarajevu sam radio kao tumač tehničke pomoći UN, prekidao sam, radio sam za sve moguće stvari: od rudarstva i strojarstva, do umjetnog osjemenjivanja ovaca. Prevodio sam sa engleskog i sa njemačkog, a neke socijalističke rasprave sa švedskog i norveškog.

Naravno da je moj studij u Sarajevu bio izuzetno ambiciozan. Ja sam se praktički vrtio i slušao predavanja na tri katedre: slušao sam za klasične jezike, specijalno za latinski jezik s grčkim, onda na germanistici i plus slavistici. Tako da sam imao velike ambicije. Tih sedam godina ja sam čeprkao po različitim fakultetima, kupio te jezike i spremao se da ostanem na fakultetu, misleći da će me zadržati kao nekog komparativistu, bilo za jezično bilo za književno područje.

Ali to mi se nije posrećilo, jer sam već od početka bio nedostatan u nekim vitaminima. Da li je to bila invidia humana, da li je tome pridonio moj karakter koji je sklon dosjetkama i vicevima? Jer ja sam od oca, a izgleda i od djeda, baštinio ono što Talijani sažeto iskazuju svojom poslovicom: meglio fare una battuta…

Tako da nisam imao sreće. Ali uvijek se mislim, da to što mi nisu dopustili da ostanem na Sveučilištu, što me nisu htjeli izabrati, što su me na nježan način odgurnuli, da su mi učinili golemu uslugu. Jer su me gurnuli više u artistički svijet, gdje mislim da više i pripadam te da se bolje osjećam među artistima i zabavljačima, nego što bih se osjećao među katedratskim mrtvozornicima i prekopačima.

Pitanje: A Vaša nazočnost među studentima francuskoga jezika?

Odgovor: To je bilo ovako: ja sam nekako suškolnik s našim kolegom Predragom Matvejevićem, koji je nama došao na fakultet iz gimnazije kao čovjek koji je znao francuski bolje od mnogih predavača. Mi smo obojica išli zajedno slušati predavanja iz gotskog koja je držao Henrik Barić kao uvod u jednu vrst komparativne, povezano romansko-germanske filologije. I tako da sam ja imao jedan postranični interes za romansku filologiju, jer sam uvijek nekako smatrao da je zanimljivo sve što je izašlo iz latinskog jezika.

Recimo: ja engleski jezik i dandanas smatram pretežno romanskim jezikom; smatram da je poznavanje engleskog jezika zapravo jedna vrsta romanistike, jedna svojevrsna inzularna romanistika; to je jezik strahovito građen na latinskom, na starofrancuskom, jedan gusarski jezik, pljačkaš svih obala svijeta i da je gotovo nemoguće dobro poznavati engleski a da se ne ide u francuski i obratno. Svaki dobar znalac francuskog nužno se zalijeće u engleski.

Tako da postoji jedno križište i presjecište između visoke germanske i romanske filologije. A sve to zapravo živi na klasici, jer ključ za naše najveće moderne eksperimente počiva ili u antici ili u srednjem vijeku. Ako se izgubi taj šlosilo, taj ključ za antiku i srednji vijek, mi nemamo šta tražiti ni u najmodernijim verbalnim eksperimentima; oni su u tradiciji medijevalno-antičko-irskoj. Moglo bi se reći da irska renesansa, karolinška renesansa, koja je donijela irsku maštovitost u latinitet, a bila je hranjena čudesnom tvorbenošću starog irskog jezika i išla je prema prekopavanju grčkoga jezika, izgubljenog grčkog jezika, koga svaki naraštaj ponovo otkriva i iskapa. To je najmrtviji i najživlji jezik istodobno. Svi naraštaji europksih duhovnika, ako promaši prvi, drugi naraštaj ponovo iskopava Grčku, bilo schliemanovski, bilo filološki.

Stoga, kad se gledaju najveći eksperimentatori Europe, među koje možemo staviti i našega Eca kao velikog znalca, on je jedan antikoljub ili grkoljub, on preko latinskoga okreće stare grčke ploče. Jedan od najinteresantnijih cruxova, recimo u romanu Ime ruže, je ta izgubljena Aristotelova knjiga u jednoj knjizi, što je sve hranjeno, naravno, tekstološkim podacima iz aristotelogije.

Tako da je to vrlo zanimljivo: koliko mi ne možemo izbjeći taj – kako bi se reklo – klasični animizam.

Mi se stalno vraćamo porukama i baštini predaka, mi prekopavamo palimseste, mi smo kao joyceovska kokoš koja nalazi na smetlištu palimsest, koga nogicom čeprka i otčeprkava zagonetne zapise predakâ i plemenâ. I stalno obavljamo mallarmeovsku funkciju zaštitnikâ i oobnavljivačâ jezika. I to nije samo naše europsko, mi tu slušamo velikoga Konfucijusa, koji je smatrao da poredak u svijetu ovisi strogo o jeziku, da neurednost u jeziku, ili nered u jeziku, nije samo društvovni i politički, nego je i svemirski nered.

Tako da se tu doista, mi se stalno vrtimo u jednoj logoidnoj koncepciji svijeta, koju je evanđelist genijalnom intuicijom uvidio, koju vrhunska grčka filozofija nosi već u heraklitovskoj poruci o logosu. I najveći europski eksperimentatori koji su išli na razbijanje riječi, slova i znaka, uvijek su zapravo bili u toj prevrtaničkoj opsesiji da drugoga svijeta osim svijeta u obliku riječi za nas nema i ne može biti.

S te strane, mi ne da smo razriješili, nego moramo ponovo za sebe rješavati srednjovjekovničku svađu između nominalista i realista. Tako da čovjek Riječi nužno je čovjek Duha, a čovjek Duha nužno je čovjek Riječi; duhovnik nije nužno pisac, odnosno pisac ne mora biti duhovnik, još može biti duhovnik da nije pisac, ali pisac ne može biti ako nije duhovnik.

Pitanje: Početkom šezdesetih, ne zaokruživši treće desetljeće života, dolazite u Zagreb. Čeka Vas namještenje u onodobnom Jugoslavenskom leksikografskom zavodu. Neki u šali kažu da ste miljenik anđela, dakle Fortune, a drugi opet da je u ondašnjem Sarajevu bilo isplativije biti obrezan, negoli obrazovan? O čemu se zapravo radilo?

Odgovor: Može se ovako reći: Činjenica je da sam ja 1958. godine diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. A onda, kako me nisu izabrali na Fakultet, ja sam jedno vrijeme radio malo na Narodnom sveučilištu, Narodnom univerzitetu čak, u Sarajevu. A onda su me uzeli za urednika u “Veselinu Masleši”.

Ja 59. Odslužim vojsku, vratim se iz vojske – to je već 60. A 1961. godine, u devetom mjesecu, dolazi do jednoga neočikavonog susreta koji mene pomiče iz bosanskoga zavičaja u zagrebačko duhovno središte.

Naime ovako: bio je to tada Kongres književnika cijele Jugoslavije u Sarajevu, i taj se održavao u zgradi Doma JNA, u Sarajevu. To je bilo negdje prijepodne, i ja sam došao i sjeo sam u jedan od redova, deseti, dvanaesti ili koji već, a mislim da je baš govorio Marijan Matković. Dok je govorio Marijan Matković, ja sam iza sebe čuo jedan glas koji mi je bio neobičan, vrlo zvonak glas, gotovo glas jedne nadahnute dame, prije nego neki, recimo proročansko-starozavjetni muževni glas, koji je rekao:

– Pogledajte ove anđeoske bastarde, kako nas gledaju!

Ja se okrenem, po liku sam znao da je to Krleža, a gore su bili neki mali anđelčići, amoretti, gore na rubu, kao na vijencu te dvorane. Ja sam na to rekao da nije zgodno reći bastardi, kad su posrijedi anđeli koji su duhovni entiteti, usto su bespolni i kao takvi ne mogu imati odvjetaka ni križanih ni nekrižanih, niti sami mogu biti odvjeci križani i nekrižani.

– A šta vi znate o tome, mladi gospodine?

– Multa scio de natura angelorum, si nobis disputandum esse de re.

– A, mladi gospodin je izgleda učen?

– Mnogo učeniji nego što biste mogli misliti…

– E kad je tako, pa onda možemo izaći da nešto popijemo; vidite ova priča tko zna koliko će potrajati…

Ja izađem s njim i odmah, s desne strane se spustimo dolje; dolje je bio neki buffett. Zatim je došlo do upoznavanja:

– Tko ste vi, i vi ste neki pisac?

– Jeste…

– Vi ste sigurno jako mnogo napisali…

– Ne, strahovito mnogo nisam napisao, ali se i meni može omaknuti da napišem.

– A što ćete piti? Hoćete li rakiju, tvrdu ili meku, kako se to kod vas kaže?

– Kad čovjek ima čast da ga Vi častite, onda može biti samo neki uvozni konjak s nekoliko zvjezdica!

Ja sam uvijek po džepovima nosio različite knjige. Onda će Krleža:

– Šta vam to vidim? Kakva je to knjiga?

Mislim da je to bila jedna rasprava o simbolizmu, ili o naravi simbola, ili nešto Whitehedovo u jednom džepu, a u drugom je bio neki latinski priručnik za retoriku talijanskog pisca na latinskom jeziku iz XVII. stoljeća. E onda je on rekao:

– Tako?

… pa je otpočeo razgovor i onda on kaže:

– Oprostite, molim vas, kojeg ste vi vjerozakona?

Ja velim:

– Čujte, druže Krleža, ako Vam čovjek citira latinski, ako mu iz jednog džepa viri jedan latinski retorik, a iz drugoga mu viri rasprava o simbolima na engleskom, nisam valjda Mojsijevoga izabranoga zakona..

– Samo pitam…

– Ja sam Vam rEmokatolik.

I on se na to nasmijao i dodao:

– I ja sam vam rođen kao neki rimokatolik…

I onda su uslijedila pitanja što ja radim, kako zarađujem za svoj život, čime se bavim.

I mi smo se onda našli još jednom, dok je taj Kongres trajao, tu na banketu. Onda smo se još drugi puta sreli, tih dana smo svi išli u Mostar, dolje na Bunu, još je on par puta sa mnom razgovarao.

Međutim, kad sam se ja vratio na posao, mene je pozvala moja šefica, koja je onda bila direktorica “Veselina Masleše”, rakla je da je Krleža napisao jedno pismo, da bi on želio da mene svakako puste da ja dođem u Zagreb s njim na razgovor. Ja sam došao u Zagreb, on je sa mnom razgovarao, rekao da se on raspitao o meni, da je gledao neke moje tekstove, da je vidio da su moji interesi vrlo široki, poznavanje jezika, da sam višejezičnik i da bi on rado da je pređem raditi kod njega.

I ja sam onda vrlo brzo, tamo u Sarajevu, dao molbu o otkazu. U jednom vrlo kratkom roku, ja sam već prvoga jedanaestog 61. godine počeo raditi.

Išlo je vrlo brzo, moram priznati. On je pokazao maksimalno razumijevanje za mene, i odmah se pobrinuo da mi se tu nađe stan, ja mogu reći da je on za mene učinio strahovito mnogo. Iako u našem obrazovnom sustavu, u interesu nas dvojice, bilo je i mnogo različitih stvari. Recimo: kod njega je uvjek postojao jedan pretežno velik interes za politiku i poznavanje politike, dok sam ja po starom bosanskom načelu da je mnogo bolje baviti se bilo kojim drugim područjem nego politikom, da je to zapravo područje ne toliko možda nedostojno duhovnika, koliko njemu nepristupačno i koliko pretežak atlasovski teret za krhka jezikoznančka i duhovnička ramena.

Pitanje: Premda razmjerno kratko razdoblje, kao urednik kod sarajevskog nakladnika objavili ste neka djela koja su nezaobilazni temeljci, a za ono doba i onaj okoliš neki su od njih prerasli u istinske zamašnjake novih duhovnih gibanja…

Odgovor: Ja sam se u “Veselinu Masleši” dosta angažirao. Ja sam se tamo pobrinuo, ja sam se brinuo da izađe izbor iz Eliota, na kom sam i sam surađivao, osnovao sam tamo biblioteku Ars. Onda sam se sjetio da se unutra objavi Gülgameš, da se objave izabrani eseji Curtiusovi, da se prevede Poggio Bracciolini, Liber facetiarum, dvojezično izdanje. Tako da sam nekoliko knjiga doista tamo pokrenuo. Usto sam za jednu drugu biblioteku Logos priredio moj prvi filozofijski prijevod Horkheimera. Tako da sam ja u “Veselinu Masleši” intenzivno radio.

Pitanje: U duhovnome stvaralaštvu, bilo da se radi o glazbi, književnosti ili slikarstvu, umjetnik se zatekne pred srazom tradicijskog i suvremenog, eda bi mogao kročiti prema onome što se naziva modernim. Recite nam ponešto o tome…

Odgovor: Treba shvatiti ovo: činjenica jest da postoji jedna ambicija koja je razumljiva, a to je: u drugoj polovici prošloga stoljeća javila se kod umjetnika, različitih umjetnika, glazbenika, književnika, slikara, jedna ambicija koja možda najteže pogađa književnika, a to je ova: da oni hoće pratiti znanstvenike. Eksplozija znanosti je strašna, u posljednjih tridesetak godina prošloga stoljeća znanost je više pronašla nego kroz cijelu ljudsku povijest na svim područjima. Prateći to, umjetnici su počeli strahovito eksperimentirati, istraživati, aplicirati takozvane znanstvene pronalaske, ne samo u glazbi, slikarstvu i kiparstvu, nego i u književnosti, pokušali su kombinirati čak slikarstvo, glazbu, kiparstvo i književnost u jednu sintetičku umjetnost, fluksalnu, happening, neke lumine, verbo-lumine, štogod hoćete-svejedno, to iznalaženje strahovito mnogo riječi da bi umjetnost bila- kako se kaže- u istoj trci u kojoj je i znanost.

Međutim, tu izgleda postoji jedan veliki metafizički nesporazum: znanost, naime, i kad je najsavršenija, ona je proizvod alata ili sredstava koja olakšavaju život ili ga razaraju, a umjetnost je bavljenje velikom zagonetkom života. Ima nešto što umjetnost poistovjećuje sa vrhunskom filozofijom i religijom, to je bavljenje životnom tajnom, tajnom rođenja, ljubavi i smrti, tajnom opstanka. Tu nije važno koliko ćemo biti moderni. Mi svoje vrijeme izbjeći ne možemo sve kad bismo i htjeli, ali je strahovito važno da očuvamo taj mali osobni svijet koji donosi umjetničko djelo, koji je legitimacija umjetničkog djela. Kad se ohlade strasti, kad se ohlade tijela, kad nestanu kosti, ostaje poruka pojedinca u svjetskoj cjelini koji je nešto rekao, u svojem dodiru s tajnom, u onom zagonetnom communio et communicatio Verbi.

Tu ima nešto paradoksalno: najveći modernisti su doista i takvi. Recimo: jedan Broch, ili Joyce, ili Eliot, ili Pound, ili René Char (upravo preminuli), ili recimo jedan Ungaretti, ljudi koji su istodobno bili veliki modernisti, veliki doista, ali i veliki klasičari. To jest: oni kao da su u tehnikama bili ultramoderni, tehnike su oni uzimali što je po sebi prirodno, ali u onoj mističnoj jezgri života, u mističnoj jezgri životne tajne, on je vezan sa dalekim precima i službenicima Riječi.

To je vrlo interesantno: svijet teži jednoj vrsti višejezičnosti, interkomunikacije i globalnoj razmjeni informacija najrazličitijih kulturnih džepova i područja. Nema nikakve dvojbe da mi danas doznajemo brže i više o Japancima, Kinezima, Hindusima, o preživjelim Indijancima iz rezervata, o Havajskom otočju, o Antarktiku i Arktiku, više nego što je vrhunski erudit mogao prikupiti recimo o visokom srednjem vijeku. Znam. To je prirodno. Mi imamo na raspolaganju sve. Ali ne zaboravimo da istodobno, dok svijet tako mulja i sjedinjuje taj informacijski kolač, praveći ga od svih sastojaka ili ingredijenci iz cijeloga globusa, da postoji strašna težnja za onim što srednjovjekovnici nazvaše principium individuationis, da i crnački robovi i njihovi potomci u Americi traže svoje korijene, hoće izlučiti odakle su došli.

Tako isto tu postoje dva paralelna gibanja, ali suprotnih smjerova. S jedne strane svijet postaje informacijsko globalno selo macluhanovsko, a s druge strane: i potomak afričkih robova, kao i europski intelektualac, i američki, i kineski, nastoje naći svoj životni duhovni korijen. Tako da u doba najvećeg modernizma počinje prekopavanje i traganje za vlastitom tradicijom. Grebe se joyceovski i poundovski palimsest, otkrivaju se slojevi. Iako, naravno, da: to je ujedno govoriti o čovjeku velikim početnim slovom. Svaki čovjek umjetnik je ujedno čovjek kao dio čovječanstva, ali on je i čuvar zavjetnoga govora svojega plemena. Vraćamo se na mallarmeovsku odredbu da je pjesnik zapravo čuvar jezika svojeg.

Pitanje: Spominjanje nazaobilazne svete trojice moderne književnosti: Eliota, Joycea i Pounda te ključne riječi palimsest, sve to me dovodi do neodgodiva pitanja o Vašem doživljaju romana Ime ruže. Naime, pored svih neizbježnih i prirodnih razlika, postoje i neprijeporne sličnosti, čak i na životopisnoj ravni, kada se uspoređuju životni putevi i duhovni dosezi Tomislava Ladana i Umberta Eca. Kako Vi doživljavate (i proživljavate) taj odnos?

Odgovor: Postoji jedna velika sličnost. Sigurno da nehotice ljudi iste generacije, jedan iz talijanske kulture, drugi iz bosanske i hrvatske kulture, se podudaraju po svojim europskim interesima, otkrivaju se kao dva Evropljanina koji žive pod duhovnom nebnicom Mediterana.

Druga velika sličnost: kao kod pisaca je školovanje na anglo-američkim izvorima. Treća: da mi, kako bi se reklo, se smatramo modernistima i učenicima vrhunskih angloameričkih modernista. Doista, može se reći, da i moj i njegov roman sadržavaju elemente anglo-američke poetike.

Međutim, tu je i velika razlika: dok je moj roman rađen na principu palimsesta kao osobne ispovjesti i ne-bježanje od osobne ispovjesti, zapravo poštivanje strogo osobnog materijala, i vjera da se može napraviti nešto prije svega na izravno osobno doživljenoj stvari; on primjenjuje tehniku maske. Ja bih rekao, dok ja idem više joyceovskom tehnikom, on ide tehnikom Ezre Pounda, on stavlja maske, jer on persiflira, on glumi situacije, on parafrazira Sherloka Holmesa, rekonstruira epohe.

To će reći ovako: Ako smo mi uzeli dva modela poetske proze, ja sam se više oslonio na joyceovski, verbalno-eksperimentalni, ne praveći novi jezik kao što je slučaj u Finnegans Wake, nego više poetika koja potječe iz Ulissesa; dok je on zapravo više se oslonio na poetiku maske, tj. on uzima jednu gotovo topološki otrcanu detektivsku priču, on je ubacuje u jednu samostansku situaciju.

Prosječni čitalac je fasciniran gotovo kombinacijom sherlockholmesovske pustolovine i modernog dinamičkog filma, a usput proguta mamac visoke srednjovjekovne duhovničke problematike, dok kod mene postoji gotovo donkihotovska vjera koja je užasno tradicionalistička usred modernizma, da se može praviti eksperimentalna proza na tzv. konfesionalnom materijalu koji je strogo partikularan i pojedinačan, ali u verbalnoj obradi poprima, ili može poprimiti značajke univerzalne.

Međutim ima nešto ecovsko kod mene, a to je da je moja knjiga, istina work in progres joyceovski, ali je una opera aperta jer je knjiga koja je otvorena i prema čitanju a i prema autorovom pisanju.

Ja sada radim na jednoj novoj obradi, ili novoj prezentaciji, tako da se pojavi sada jedan novi blok ili nova opeka istog teksta u drukčijoj organizaciji, sa prošircima i sa promjenama. I mislim da bi to onda bilo ono što sam ja htio, jer je moje duboko uvjerenje da svaki pisac štogod pisao, kolikogod knjiga pisao, cijelog života piše zapravo jednu knjigu. San je uvijek o jednoj knjizi. Ja sam relativno dosta knjiga napisao i preveo, ali smatram da sam pisac Bosanskog grba, da je Bosanski grb moja knjiga koja je moja iskaznica. Sve bih ostale knjige ja mogao proglasiti mojim stilskim vježbama, ali moja autorska iskaznica je Bosanski grb, što bi se reklo-po dobru i po zlu.

Osim toga, spominjao sam i to da u Kini, u Vijetnamu, postoje neki papirići koji se izrađuju u obliku grudica, koje kad se stave u vodu iz njih izađe neobično cvijeće ili tigrovi ili neočekivani fantastični likovi. Ja sam mislio, pišući, da bih htio primjeniti takvu tehniku: da ja rečenicama, slikama, nizovima i verbalnim dosjetkama zapravo dajem jedan materijal, grafički raspoređen tako da svaki čitatelj, imao on doživljaj Bosne ili neko znanje o njoj ili ne imao, u svom mozgu, kao jednoj vrsti otopine, rastvara te grudvice i stvara cvijeće asocijacija, kao putovanje kroz zemlju otkrića, iznenađenja, ali i zemlju platonskog prepoznavanja, onoga što smo već znali i viđenje onoga što smo već vidjeli.