Ciao Italia

***

Elsa Morante: 1

***

Sijamka Minna

Imam jednu životinjicu, mačku: ime joj je Minna.

Ono što ja joj u tanjur stavim, ona pojede,
a u zdjelu što joj nalijem, popije.

Na koljena mi dođe, gleda me, a potom spava,
tako da zaboravim da je imam. No ako je,
sjetivši se, imenom zovnem, u snu joj uho
zadrhti: nad san joj se nadvije njezino ime.

Radosti da iskaže, i draži, tamburicu ona ima:
podragam li joj glavicu, il vrat, ljupko zasvira.

Pomislim li koliko stoljećâ i stvari razdvaja nas dvije,
protrnem. Za se protrnem: jer ona o tome ništa ne zna.
No ugledam li je zaigranu s predivom, zagledam li se
u neboplave zjenice njene, radost mi se opet vrati.

U blagdanske dane, kad svi ljudi slave,
sažalim se nad njom, koja ne razlikuje dane.
Da proslavi i ona, za ručak joj ribicu dadem;
premda razloga ne sluti: ipak je blaženo smaže.

Nebo, da naoruža je, nokte joj je dalo, i zube:
a ona, tako je ljupka, samo ih u igri rabi.

Sažaljenje me obuzme pri pomisli, kad umorila bih je,
da na sudu, ni u paklu, ni u zatvoru završila ne bih.

Tako se ponekad mazi, da utvaram kako sam joj draga,
ali znam da ravnodušna je jesam li to ja ili druga gospodarica.
Prati me, tako da si umislim da samo je moja,
ali znam da moja smrt je ne bi mogla dotaknuti…

(1941.)

*

Pjesma za mačka Alvara

U mome naručju tvoje je gnijezdo,
o lijeni, o siloviti genije, o sjajni,
o moj lakoumni! Podneva i tame
tvoji su dvori, i preobražavaš se
iz goluba u sovu, a iz grobova

letiš u područja rijeka.
Kada se sva svjetla pogase, upališ crno
u svojim zjenicama, o dvostruka voštanice
moga polusna, i puca
svečani smiraj, prolazne gore
tisuće zublji, djetinjasti tigrovi
uhode se u ljupkim zanosima.
Zatim odlažeš prazne svjetiljke
koje će jutrom biti ponos
moga podvoja, cvijet blizanac
ljepooki.

______I bijah ista k’o i ti!
Ista! Sjećaš li se, ti,

bahata sjeto? Od lišća
tmuran i sjajan, jedan smo vrt
obitavali zajedno, međ pukom
barbarskim u Raju. Za me to bijaše progonstvo,
ali tvoja odaja tamo ostaje,
a mojom kratkovjekom ovozemaljskom prolaziš
zaigrani hodočasnik. Zašto mi iskazuješ
svoju naklonost, o divljače?

Dok tvoji sličnici, nebeske zvijeri
uživaju u ludom nehaju, svečanost prije svitanja
ratova i lova bez srca, zašto si
tu sa mnom? Vječan, ti, slobodan, prostodušan,
a meni je troje udijelio usud:
tamnicu grijeh i smrt.

Između lunâ i sunaca, između blještave drače, trave i utvarâ
poskakuju besmrtne mlade zvijeri,
galantna braća lijepih imena: Korina,
Čupko, Crnko, Ljubica, Ribica,
u raskošnome uraganu prvoga dana…
A ti? Zar iz ljubavi prema meni?

Zar mi ne odgovaraš? Povjeravanja na kojima se zavidjelo
zatvaraš ti, poput damaščanskog mača priče o zlatu
u prugastome baršunu. Zvjerinje tajne
ne kazuju se ženama. Zatvori oči i pjevaj mi
dok predeš tako zamamne riječi,
pčelo moja, stvaraj svoj med.
Povlači se sjenovito sjećanje
od svakog upita odmoriti se želim.
Radost što prijatelj si mi

srcu je dostatna. A u mojim izmišljajima i pomorima
svojim maženjem, svojim ljupkim žalopojkama,
ti tješiš me,
o mače moje!

(1947.)

***

¹ Po mnogočemu nezaobilazno književno djelo Else Morante (Rim, 18. VIII. 1912.) izmaklo je zanimanju izdavača u Zagrebu pa i u cijeloj Hrvatskoj. Imaju li se na umu samo autoričine neosporne pripovjedačke kvalitete, ta činjenica poprima obrise zagonetke. Međutim, dva posve neknjiževna razloga možda daju dovoljno svjetla za razumijevanje te nedokučive enigme. Prvi je taj što u memoriji ljudi koji se bave proizvodnjom i distribucijom knjigâ Elsa Morante figurira kao životna suputnica Alberta Moravije, a on je – dakako, da se sjećate! – dugogodišnji kandidat za Nobela. Drugi razlog ignoriranja književnoga djela E. Morante teško je dokaziv, jer se temelji na pretpostavci da bi mogao ležati u glavama naših katedratskih veleumova, koji za svoju netolerantnost imaju pokriće u činjenici što je Elsa Morante, baš kao i dvije godine mlađa Anna Maria Ortese, u mladenačkoj dobi odustala od institucionalnoga obrazovanja.

Kako god da je bilo, susjedi, zapravo drage nam komšije u Bosni i Srbiji, na te se stvari nisu previše obazirali. Još prije 40 godina – dobro ste pročitali, godina je 1972.! – objavili su, Matica srpska i prevoditeljski tim s Miodargom Kujundžićem na čelu, prijevod najopsežnijega djela Else Morante – Varka i čarolija (Menzogna e sortilegio), prvih nešto manje od tisuću (od ukupno tri i pol tisuće) stranica izdanja sabranih joj djela, na finom tzv. biblijskom papiru Mondadorijeve serije Meridijani. Krajem osamdesetih godina stoljeća u kojem je živjela i djelovala ova iznimno profinjena talijanska spisateljica, koja je osim dobre književnosti obožavala i mačke, izdavačka kuća Gradina u Nišu objavila je Andaluzijski šal (Lo scialle andaluso), a Prosveta u Beogradu Arturovo ostrvo (L’ isola di Arturo).

Poduzetnost sarajevskoga dvojca, Jasmine Musabegović kao urednice i prevoditeljice Razije Sarajlić, podarila nam je, također u dva sveska, prijevod romana Istorija (La storia), koji u dvotomnom izdanju spomenutih sabranih djela Else Morante zauzima osamsto stranica.

U pretincu s etiketom “utješno” zatječemo dvojicu (Pavao Pavličić i Nedjeljko Fabrio) koji, u vrijeme kad nisu ni sanjali da će postati akademici, ukazaše na kvalitetu književnoga djela Else Morante.

A u mojim skromnim i nenametljivim više čitateljskim nego prevodilačkim nastojanjima oko djela Else Morante podržao me najprije Danijel Dragojević, prihvativši objaviti na III. programu (Poezija naglas) Poemu o malobrojnim sretnima i mnogobrojnim nesretnima, poveći ulomak iz djela Il mondo salvato dai ragazzini… A kratko zatim i Luko Paljetak, uvrstivši taj prilog u jedan od brojeva časopisa Dubrovnik.

Na vijest o smrti proučavateljice usmene književnosti, znanstvenice etnologinje, članice HAZU Maje Bošković-Stulli (r. 1922. u Osijeku) mnogima je napamet pala njena knjiga “Priče iz moje davnine” (2007), knjiga izvan spomenute struke i izvan standardnih okvira. U njoj se tako reći memoarsko-publicistički osvrnula na svoj osobni život i hrvatsko XX. stoljeće.

Napisala je Bošković-Stulli nezaobilazno djelo kao svojevrsni oproštaj sa svima nama, podsjećajući ne samo kako su stradali svi članovi njene obitelji u Drugom svjetskom ratu, nego i kakve ožiljke iz prošlosti zajednički nosimo. Ostavila je i spomen jedne velike ljubavi, one s povjesničarom Bernardom Stullijem, svojim suprugom. “Na svoj život se ne tužim; čudo je kako sam preživjela, čak uspješno. No, ti kojih nema, i nestali su u užasu, od kojega smo mi slučajno pošteđeni, prate nas i jedini dubinski svjedoče i o našem životu. Štite od surogata”, zapisala je Bošković-Stulli.

Danas kada je život Maje Bošković-Stulli predan u ruke tom i takvom “dubinskom svjedočanstvu”, čini se da je ono bilo jedna od niti vodilja na temelju kojih je stvorila ključni književno-znanstveni opus unutar naše etnologije i književnosti, na njihovoj razmeđi koju je objedinila čitavom serijom knjiga. Premda se etnologija od vajkada zanosila kojekakvim neznanstvenim težnjama, to nije bio njen slučaj ni u jednome momentu. U njenom opusu surogata nema.

Između starinskog magnetofona, kojim su se nekoć bilježile terenske predaje i priče, i tada aktualnih visokih znanstvenih dosega ova je znanstvenica stvorila ravnotežu. Samo su tako nastali njeni neizostavni biljezi hrvatskog nacionalnog identiteta, zapisani u knjigama: Istarske narodne priče (1959), Narodne pripovijetke (1963), Kroatische Volksmaerchen (1972, 1993), Usmena književnost kao umjetnost riječi (1975), U kralja od Norine: Priče, pjesme, zagonetke i poslovice s Neretve (1987), Žito posred mora: Usmene priče iz Dalmacije (1993) i druge. Mimo autorskog rada, Bošković Stulli provela je radni vijek u Institutu za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku), bila je njegova direktorica, kao i glavna urednica časopisa “Narodna umjetnost”. Primila je mnoge nagrade za svoj rad, pa i onu Herderovu.

U jednome od svojih čudesnih eseja (Usmena književnost u predromantičkim vidicima) Bošković-Stulli podsjetila je još odavno (1978) na zanemarenu baštinu. Je li je poslušao itko osim njenih učenica i učenika, teško je reći. Konkretno, ona piše o djelu Đure Ferića “Fabulae ab Illyricis adagiis desumptae” koje je objavio 1794. “stavivši uza svaku basnu kao motto poslovicu na hrvatskom originalu”. Za Ferića je znao Jakob Grimm, no “velika zbirka takvih basana ostade mu i u rukopisu”. Koliko je takvih vrijednih rukopisa autorica pronašla, no jesu li do danas bili vrijedni i zajednici za koju je radila, jesu li objavljeni, to treba provjeriti.

Maja Bošković-Stulli prva je nakon čitavih stoljeća pročitala mnoge stare, zaboravljene knjige, pri čemu joj latinski nije bio problem, i prva je poslušala neke starine po zabitim selima – o tome je stvorila velik i neizbrisiv opus, no ostavila je drugima da se vraćaju tim njenim bilješkama, otkrićima i miljokazima. S pravim razlogom što će odgovoriti njenom visokom kriteriju. U ovom smislu djelo joj ostaje trajno otvorenim.

Tih toplih i mirnih dana kasnog ljeta, boraveći sa ženom na jednom od jadranskih otoka, svakodnevno sam s njom odlazio na prelijepu hrid visoko uzdignutu nad morem, djelomično izloženu suncu, a djelomično pokrivenu sjenkom visokog bora. S nje smo imali lak pristup obali, a i izvanredan pogled na more i otočiće što su nas okruživali, pa smo se tu sunčali, kupali, i često ostajali cio dan, donoseći sa sobom i hranu. Uz to, uživali smo u potpunoj samoći.

Ali ipak, ne baš potpunoj. Već prvog dana, dok je moja žena raširenih ruku ležala na leđima i izlagala se suncu, neopazice joj je prišao čudan pridošlica. Bio je to mali gušter jarko zelene boje koja je pod glavom i na trbuhu prelazila u žutu. Kad ga je moja žena opazila, trgla se jer joj je skoro dodirnuo prst, a on je utekao u najbližu pukotinu u stijeni. No minut-dva kasnije vratio se na isto mjesto odakle je pobjegao. Mislili smo da ga privlači naša hrana, ali ne, on se smjestio pored prsta moje žene i kao opčinjen gledao u kamen na njenom prstenu. Bio je to granat čije su se boje u suncu mijenjale i prelijevale kao plamen; za naše oči taj dragulj bio je sićušan, ali za minijaturne oči malog zanovijetala svakako je bio ogroman i u toj ogromnosti krio tajne nedostupne našem poimanju. Barem smo takav dojam imali, jer gušter se nije odmicao od blještavog kamenčića, a kad bi moja žena pomakla ruku, pomakao bi se i on, prateći svoju čaroliju. Odlazio bi nekim svojim poslom samo kad bi moja žena ustala i sišla s hridi da bi se okupala. Dok smo ručali, ili dok je ona čitala, on se kretao po toj stijeni koja je zacijelo bila njegov dom, ali ne udaljavajući se previše od nas, kao da je čekao da se ruka s njegovim malim suncem vrati na tlo. Na naše veliko čuđenje, to se ponavljalo svih sljedećih dana. Gušterčić se i pripitomio; kad bi moja žena podigla ruku i stavila je u krilo ili preko noge, hitro bi se popeo na nju kako bi i dalje bio blizu predmeta svoje žudnje.

A ja sam, gledajući ga, pokušavao zamisliti ono što ga u tom dragulju toliko privlači. Šta on to vidi u granatu na prstenu? Da li je u memoriji njegove vrste, stare dvije-tri stotine milijuna godina, postojao, upisan u gene, neki fantastičan prizor koji mu se, prenoseći se tim vremenskim ponorom, u krajnje smanjenim razmjerama ukazuje kroz kamen koji ga je začarao? Nastojao sam sebi u duhu predstaviti taj prizor, ali bez uspjeha. A onda mi je sinulo da je vjerojatno taj isti pogled već prije 40.000 godina imao homo sapiens dok je gledao munju ili ognjene potoke što se slivaju iz vulkana; ali imali su ga i naši suvremenici, ljudi koji su promatrali ogromne plamene pečurke nad pustinjom u Novom Meksiku, nad japanskim gradovima ili nad tihooceanskim otocima. A jamačno sam i ja imao te gušterove oči kad sam prvi put primijetio postojanje zvjezdanog neba, a imam ih i danas, kad god uronim pogledom u svemirske dubine. U stvari, ponašanje guštera nije me trebalo čuditi: trebalo je da shvatim da smo on i ja, u suočenju sa tajnama, ljepotama i užasima svijeta, veoma srodna bića.

Samo još jednom netko da mi kaže kako je u Hrvatskoj knjiga skupa. Eno odnedavno u knjižarama na totalnoj rasprodaji jedan moj roman, zgodnog naslova “Jebo sad hiljadu dinara”, po cijeni od jedne kune.

Vama je to sitnica, ali ne i meni. Nije to mala stvar. Moj je roman najjeftinija knjiga u cjelokupnoj povijesti hrvatske književnosti, od Marka Marulića do Nives Celzijus.

Štoviše, ne postoji u kioscima i trgovinama ništa jeftinije od mog romana. Novine koje držite u rukama koštaju sedam puta više, obični plastični upaljač pet, kutija šibica četiri, jedna je vezica petrusimula na Pazaru tri puta vrijednija. Najjeftinija stvar koju sam našao, žvakaća guma Hubba Bubba, čak je dvostruko skuplja od mog romana “Jebo sad hiljadu dinara”. Raspitao sam se i u China Shopu kraj Pazara: kad sam ih pitao što imaju za jednu kunu, samo su me prezirno pogledali. Ovo je, kažu, kineska trgovina s ugledom i tradicijom, nisu oni knjižara.

Na izlazu – što da vam pričam dalje! – sretnem prijatelja, nosi punu kesu mojih romana. Kupio, veli, zadnjeg Antu Tomića, a prodavačica nije imala sitnog za kusur. Kad nas u to presreo vidno uneređeni Troja, jedan od čuvenih kvartovskih narkomana.

– Daj brale kunu, da kupin onu knjigu od Dežulovića, ka.

I splitski đankiji su je provalili. Čudo je slobodno tržište.

– Imaš sreće, slučajno baš imam par komada – kaže mu na to moj prijatelj, pa vadi iz kese. – Evo ti dva.

– Ala ovoga – uzrujao se Troja. – Nemoj mi prika molin te sad komplicirat.

U ovoj državi, ukratko, za kunu možete kupiti samo knjigu. Dobro, i tvornicu. Istog dana, recimo, ministar financija Slavko Linić obznanio je kako će četrnaest tvrtki iz neprofitabilnog holdinga Hrvatskih željeznica ići u privatizaciju, i biti ponuđene za po jednu kunu.

– Za jednu kunu?! – iznenadio se, priča mi izvor iz Vlade, neki saudijski šeik što je bacio oko na Tvornicu željezničkih vagona Gredelj.

– Da – diskretno mu je ministar Linić preko stola gurnuo lijepo dizajnirani portfolio tvrtke. – Stotinu dvadeset godina tradicije, tisuću četiristo zaposlenih, tri stotine vrhunskih inženjera, najsuvremenija tvornica u jugoistočnoj Europi, sa svim potrebnim ISO-certifikatima. Regionalni lider na polju dizajna i proizvodnje željezničkih vagona, električnih tramvaja i ostalih tračničkih voz…

– Gospodine dragi – prekinuo ga je šeik. – Ja za taj novac mogu kupiti Dežulovićev roman.

Zaintrigirala me cijela stvar, pa sam je konačno odlučio i osobno provjeriti. Ušao sam u knjižaru potražiti najjeftiniju knjigu u povijesti hrvatske pismenosti, i stvarno – na polici stoji moj roman, cijena jednu kunu. Prišao sam prodavačici, predstavio se kao ozbiljan investitor iz Rusije – nafta, zemni plin, književnost – i pružio joj posjetnicu.

– Vidite – gledala je nesretnica u ćirilična slova na vizit-karti – gospodine Denisoviču…

– Davidovič. Boris Davidovič.

– Jasno, Davidovič – srdačno se nasmijala se i odmah stala hvaliti moj roman. Te sjajna studija ratnog besmisla, te virtuozni dijalozi, te fantastično raščlanjivanje ontološkog kauzaliteta bosanske tragedije, te…

– Gospođice – prekinuo sam je i nagnuo se preko pulta. – Ja nisam budala. U čemu je trik?

– Dobro, znači razgovaramo otvoreno – rekla je nakon par trenutaka, pa se osvrnula po praznoj knjižari. – Stvar je u tome da uz roman preuzimate sve gubitke i dugove suvremene hrvatske književnosti. I obavezu da pet godina ne smijete otpustiti nijednog pisca. Plus dokapitalizaciju i ulaganje u poeziju i časopise. To je ono što vam ja mogu reći. Za nešto više morat ćete ipak poslati pismo namjere i razgovarati s ministricom Zlatar ili gospodinom Linićem.

– Ukratko – rekoh – cijela suvremena hrvatska književnost vrijedi jednu kunu?

– Ukratko, da.

– Harašo. Pretpostavimo da sam snažno zainteresiran i da platim tu jednu kunu – rekao sam ozbiljnim glasom, pa uzeo roman s police. – Što, međutim, da radim s knjigom?

– A otkud ja to znam, što mislite zašto je mi dajemo za kunu? – rekla je umornim glasom. – Nemojte mi molim vas sad tu komplicirat.

ja nikoga više ne vrijeđam
nego ljubazno
kad mi na sve ulaze i šupljine navale
a pećinica mi puna amatera
(o tome se naime i radi)
ili kad se vozim taksijem u tri ujutro
na mentalno kosovo mentalnu čikolu
umjesto kući
samo kući
ja nikoga više ne vrijeđam
nego liriku repetiram nabrzo
pa rafalno preradovića dragojevića kristla goloba anku žagar
popu gudelja markovićku i još obavezno
sebe
i dok opet stignem do preradovića
kolo vode jasne zvijezde
na nebeskome modrom krugu
svima im se samo smuči
i ne priča i navalno
ne mentalizira

danas je pjesma opsovati

Uže spušteno u moju jamu,
duboko, visoko uže.

Јa stojim ispod mrke omče,
ja ispod blistavog konopca stojim
u njega upredene boje duge.

Huči u bezdanu, zove dubina,
kaplje u jamu mirisna visina –
raspet, na koju stranu?

Hoću li noćas omastiti uže,
ili će u zoru duša moja
na biser-grani zapjevati?

1993.

Kada je Karlo Stubler 1920. protjerivan iz Dubrovnika, najstarija kći nije htjela s obitelji poći u progonstvo. Već je bila punoljetna, završila je u Gradu trgovačku akademiju, nije se ona zamjerila kralju i kraljevstvu, pa da ide u Bosnu, nego je ostala, odlučna da se osamostali i da živi svoj život, mimo željeznice i željezničarskih sindikata. Iako nije bio običaj da se kćeri tako odmetnu od očeve volje, Karlo nije imao drugog izbora nego da digne ruke od svoga prvog djeteta, koje je po njemu nosilo ime Karla, premda su je svi zvali Lukre i Lola. Njoj se još kao djevojčici nije dalo nositi muško ime, ustvari ime koje je smatrala muškim i očinskim, krenula se predstavljati kao Lukrecija, pa joj je tako i ostalo za cijeli život. Svom će se imenu vratiti tek u ljeto 1974, kada će, kao i svaki dan, nakon ručka poći da prilegne. Nije se više digla, umrla je u snu, mirno, nije se ni pomakla. Aneurizma, rekli su. Sutradan, u novinskim obavijestima o smrti, pisat će da je umrla Karla Ćurlin, rođena Stubler.

Kada su njeni otišli za Sarajevo, zatekla se u Gradu u kojem više nije imala nikoga svog, rodbine ni prijatelja, kuferaška kći, neprilagođena, svojeglava, u vječnome ratu s okolinom. Snašla se tako što je omađijala dobrostojećeg financijskog službenika, rodom s Pelješca, osamnaest godina starijega Andriju Ćurlina. Naš dundo Andrija bio je od onih starovremenih muževa, koji su predugo vagali sudbinu, mjerkali podobne udavače, odlučivali pa se predomišljali, sve dok im ne bi isteklo vrijeme. Tada su, u strahu da ne ostanu stari momci, odlučivali naglo, i u pravilu pogrešno, pa su se ženili nekom koja je, poput naše tetke Lole, zaostala iza kakvoga progonstva, političkog prevrata ili elementarne nepogode.

Bilo bi grubo reći da se tetka Lola udala iz interesa. Udala se jer joj je trebalo čvrsto uporište, netko na koga će se osloniti, u tom času uvjerena kako će joj biti lakše ako o svemu on bude odlučivao umjesto nje, da bi već drugoga dana od toga odustala i bila ona koja o svemu odlučuje sama, i koja će i njega, dunda Andriju, od sebe tjerati, kao što je tjerala i staroga Karla Stublera. On, nesretnik, o tome ništa nije mogao znati, jer kod njega, u Kuni pelješkoj, kao ni u Gradu, među gosparskim kćerima, nije bilo takvih žena kakva je bila Karla, Lukrecija, Lukre…

Nije ga voljela. Zato što se ljubavi ne možeš silom prilika naučiti, zato što je drukčije zamišljala svoga muškarca ili zato što tetka Lola nikoga nije mogla stvarno zavoljeti, jer je velika, silna i čista bila njezina ljubav prema sebi? Bit će, ipak, da je istini najbliže ovo zadnje.

Rodila je Željka, a pet-šest godina kasnije i Branku.

Ni to je nije promijenilo. Mater ili jest ili nije, to se unaprijed može znati, i prije nego što se djeca rode. Ali obično se krivo misli da će se rađanjem mijenjati svojeglavi ženski karakteri, pa će onda i u onom zatvorenom i zakovanom ženskom srcu doći do velike promjene. Tetka Lola se nije mijenjala, nije bila majka, i tu se ništa, ili skoro ništa, nije mijenjalo.

Kada bi joj dodijao takav život, ili kada bi joj dodijao takav dundo Andrija, ostavljala ga je s djecom, i bez puno je riječi odlazila. Vraćala se za desetak, petnaest dana, pa bi s ulaza ljutito rekla:

– Ja došla!

I to bi bilo sve. Niti bi išta više rekla, niti je on išta pitao. Nikada se nije saznalo kamo je tetka Lola odlazila za tih svojih sezonskih turneja. Dubrovnik je u to doba bio malen grad, svakoga bi pravovremeno olajao, tako da nije moglo biti nikakvih tajni, osim što bi se, možda, ponešto slagalo i nekoga se nepravedno potvorilo, ali svejedno, nije se raščulo, nitko o tome nije pustio glasa, kamo je odlazila Lukre Ćurlinova. Ni u obitelji, među njezinim sestrama, nećakama i nećacima, ništa se nije saznavalo, niti se, sve do njezine smrti, itko usudio pitati. Jedino što se znalo i što su svi prepričavali, neki u šali, a neki u strahu da i njih takva jedna ne zadesi, bilo je ono:

– Ja došla!

Branka je još bila mala, ali mora da su Željka grdno potresala majčina izbivanja. Sve je učinio da što prije odraste i ode od kuće. Nakon niže gimnazije otišao je u vojnu školu, pa na Vazduhoplovnu akademiju, i postao je pilot onoga slavnoga, niškog zrakoplovnog korpusa, koji će se 1941. rasturiti i podijeliti prema porodičnim i nacionalnim sklonostima, i prema predviđanjima i prognozama o tome što će se događati u nastavku rata. Željko Ćurlin je najprije završio u zrakoplovstvu Nezavisne Države Hrvatske, kod slavnoga pukovnika Franje Džala, da bi vrlo brzo prebjegao Englezima i do kraja rata nastavio letjeti kao pilot RAF-a.

Za to vrijeme tetka Lola i dundo Andrija nastavili su živjeti svojim pustim i pomaknutim bračnim životom. Branka je rasla, dundo je vrijedno radio, a tetka Lola se i tada, već u četrdesetima, nastavila zabavljati kao kakva mlada cura, živeći, zapravo, životom koji će krajem dvadesetog stoljeća većini ženskoga svijeta postati običan i normalan. Tetka Lola je, moglo bi se reći, bila avangarda budućega,  raspusnog turističkog Dubrovnika. I nije se pretjerano brinula zbog toga što Željko leti, gore, negdje visoko, niti što u zraku, jednu za drugom, mijenja odore zaraćenih armija. Bila je uvjereni ateist, ni u kakvoga Boga nikada nije vjerovala, niti je išta od njega očekivala. Smrt je njoj uvijek bila konačni kraj.

Prvoga dana rata, u nedjelju 6. travnja 1941, tetka Lola je u svome uobičajenom raspoloženju za izlaske, sva euforična, pošla s prijateljicom u šetnju gradom. I tada su, kao i desetinama godina kasnije, Dubrovnikom patrolirali lutajući fotografi. Slikali su građanke i građane, pogotovo strance, koji im se učine nagodnima, da im zatim ponude da otkupe fotografiju. Ako pristanu, slikanje bi se odmah naplaćivalo, a izrađene su slike dostavljane naknadno, obično poštom. Tako će ostati sve do početka osamdesetih, kada su fotoreporteri izgubili posao, jer je već svaki putnik i turist imao vlastiti aparat i smatrao se dovoljno vještim da uslika svijet oko sebe.

Tako je, tog prvog dana rata, dubrovački fotograf (foto Berner) snimio tetku Lolu i njezinu nama nepoznatu prijateljicu. Ne možemo pouzdano znati, ali možda mu je to bio jedini uspjeli posao na taj dan kada se cijeli Grad okupio oko radio aparata i slušao vijesti o bombardiranju Beograda i javne pozive vojnim obveznicima na mobilizaciju. Lukre se, međutim, držala svoga, prkoseći svojom naravi neumitnoj logici povijesnoga vremena. Tog dana, kao i dvadeset i jednu godinu ranije, kada je odbila poći u progonstvu.

Fotografija joj se toliko svidjela da ju je poslala sestrama u Sarajevo, uz kratko objašnjenje na poleđini: “Ovako smo izgledale na prvi dan rata, tako da je i fotograf našao za vrijedno da nas snimi.” Sestrama je Lolina ludost još uvijek djelovala utješno. Kao da će ih njezina ludost zaštititi od svih razumom predvidljivih nevolja koje su se tek trebale dogoditi i koje će sasvim odrediti njihove životne putanje.

Živjelo se u domu Ćurlina sigurno i mirno, dobro se stajalo i u ratna vremena. Dundo Andrija, ugledan i distanciran gospar, s vlastima se oduvijek petljao onoliko koliko je trebalo, dakle malo ili nikako, i svima je bio koristan zbog svoje stručnosti u financijskim i trgovačkim poslovima. U onodobnom Dubrovniku bio je među rijetkima koji su doma imali telefon. Ime mu nalazimo i u Brzoglasnom imeniku Nezavisne Države Hrvatske, za godinu 1942. Na 396. stranici, on je jedan od šest pretplatnika iz Dubrovnika čije prezime počinje sa Č ili Ć. Piše da je “tajnik Trgovačke komore” i da stanuje na adresi Bunićeva poljana 1. Ta će adresa, sve do smrti tetke Lole, ostati jedna od rijetkih nepromjenjivih činjenica iz povijesti Stublera. Sve drugo se više puta mijenjalo, gubilo, brisalo ili nestajalo. Broj telefona na koji se moglo dobiti dunda Andriju Ćurlina bio je 640.

Na taj broj u jesen 1943. javljamo da je u boju s partizanima poginuo Mladen, sin mlađe Loline sestre Olge, moje none.

Bit će to i za nju strašan događaj. Slutit će da to nije kraj, nego je početak nečega što se ni danas, poslije svih njihovih smrti, još ne smiruje. Posljednji Stubleri već su se bili rodili i samo je trebalo vidjeti kako će koji umrijeti i na čiju će savjest  pasti.

Kada se u budućemu miru sretnu sve tri sestre i brat, prvi put će se jasno čuti razlike u govoru, u naglascima i u intonaciji. Lukre je govorila po dubrovački, a njima se čulo da su Bosanci. Samo je njemački ostao isti. Porodični, očinski jezik.

Nakon što je rat već bio gotov, porodični zrakoplovni as Željko još jednom  mijenja uniformu: od britanskoga kraljevskog letača postaje pilot mlade Titove armije. Jednoga dana napit će se kao zvijer, uzletjeti sa zagrebačkog Borongaja i strmoglaviti se u smrt. Zašto se to dogodilo? Je li se Željko ubio?

O njegovoj sudbini i karakteru, o tome kako je u rano proljeće 1945. bombardirao Sarajevo, a poslije govorio tetkama Olgi i Regini da je izbjegavao pogađati njihove kuće, pripovijedao sam u romanu “Gloria in excelsis”. U toj je priči skoro sve bilo izmišljeno, da bi Željko mogao biti što stvarniji.

Između dvije sestre Stubler i njihovih muževa stajat će nakon rata mrtvi sinovi.

O tom dugom grizodušju, izjedanju, tihom i neizgovorenom međusobnom optuživanju, ne može se puno toga ispričati. Moj djed Franjo i dundo Andrija svoje sinove nisu slali u smrt, niti su od njih očekivali ikakva junaštva. Moja baka Olga i tetka Lola nisu učinile ono što su njih dvojica od njih očekivali, pa da Željko i Mladen ostanu živi. Tako se to godinama, i sve do smrti, osjećalo. Matere su, za svoju nevolju i za nevolju sinova, bile moćnije i jače od očeva. One su odlučivale, one su ih pritiskale, nekad za njihovo, a nekad za vlastito dobro, da ugode svojim naravima i histerama, i da umjesto muževa koje nikada nisu sasvim prihvatile i voljele, nađu dobre sinove. I onda su sinovi izginuli.

Tetka Lola je bila uzdrmana Željkovom smrću više od svake brižne majke. Ludjela je po stanu i po Dubrovniku, ludi i danas po obiteljskim epistolarima i po odavno nesigurnim sjećanjima, koja se već prenose iz treće ruke, riječima onih koji se tetke Lole i ne sjećaju.

Kao da je do tada živjela slobodna i sama, a sad joj je živjeti sa Željkovom sjenom. Na više se načina pokušavala izvući: natjerala je dunda Andriju da se sele u Peru (o čemu govori jedna priča u “Mami Leone”), ali je ubrzo htjela da se vrate u Dubrovnik. Rekla je da joj je u Limi prevelika nadmorska visina. Zatim su usvojili jednoga dječaka. Zvao se Šiško. Šiško joj je trebao poslužiti da zaboravi Željka. Bio je njezin novi sin. Nije joj odgovarao. Bio je drukčiji, činilo joj se slabiji, od Željka, čiji su pamet i dobrota u međuvremenu poprimili herojske razmjere.

Kada je poodrastao, Šiško je pobjegao u pomorce. U Dubrovnik je, doma, dolazio jednom godišnje. Imao sam tri godine kada sam ga upoznao. Dundo Andrija je već odavno bio mrtav, dolazili smo tetki Loli u njihov lijepi, veliki stan, iznad gradske place. Šiško me je vodio u luku i pokazivao mi brodove. Fotografirao me je na velikoj metalnoj bitvi. Umro sam od straha da ću pasti u more.

Tog ljeta se posvađao s pomajkom. Ne znamo oko čega, ni što mu je ona rekla, ali ga više nikada nismo vidjeli. Šiško je zauvijek nestao iz Dubrovnika i iz naših života. Nikada nije bio sasvim srođen s porodicom, kao ni tetka Lola, uostalom, ali je bio njezin dio. Ne znamo je li živ, ali ako jest, možda danas i dolazi u Dubrovnik. Nas tamo više nema, nigdje nas nema, jer smo, redom i mimo reda, nestali. I sad Šiško živi u miru Božjem, ako je živ.

Branka, moja teta Branka, odrasla je u markantnu, vrlo uspravnu ženu. Završila je medicinu, postala anesteziolog. Od oca je naslijedila blagu i čistu narav, od majke sklonost lijepome i slobodnom životu. Radila je u Vinogradskoj, u Zagrebu, i bila udana za glumca Jovana Ličinu. Kada su se nakon velike i ničim pomućene ljubavi rastali, preudala se u Njemačkoj, u kasnim četrdesetim rodila kćer Katarinu i ubrzo zatim umrla u snu. Aneurizma, rekli su. Živjela je pet godina duže od tetke Lole.

Karla, Lukrecija, Lukre, Lola Ćurlin, rođena Stubler, počiva na Boninovu, uz  dunda Andriju, Željka i Branku. Velika je gužva u njihovoj grobnici. Kada je umrla Branka, pa kad ju je trebalo pokopati, činilo se da unutra više i nema mjesta. Ali je onda jedan od grobara lopatom barnuo u sanduk u kojem je ležala tetka Lola, i sanduk se sasuo u prah. Loše drvo, iverica, rekli su. Nije to više kao što je bilo nekad. Pa su, da nam učine uslugu i oslobode nas štrapaca oko traženja novoga groba, u stranu pomeli ono malo Lolinih kostiju, da sanduk s Brankom, dopremljen iz Njemačke, ima gdje stati. Da nisu tako postupili, tko zna što bismo s pokojnicom. Ovako je dobro. Baš jako dobro. U Dubrovniku više nemamo nikoga, osim tog prepunjenog groba, koji ne posjećujemo, pa ga više ni ne bismo znali među tolikim tuđim grobovima naći.

*

Cijepio sam se.

Tako je pisalo u turističkom vodiču: medicinski rizici – poželjno je prije puta cijepljenje protiv hepatitisa B.

I još je pisalo:

Država na sjeveroistoku Crnog mora, na jugu Kavkaza. Na sjeveru graniči s Rusijom, na jugu s Azerbejdžanom, Armenijom i Turskom. Sjevernu granicu s Rusijom čini planinski lanac Veliki Kavkaz. Glavni grad Tbilisi.

Gruzija. Na engleskom naziv države Georgia. Lokalni naziv za državu Sakartvelo.

Državni praznik: Dan sv. Georgija, sveca zaštitnika Gruzije.

Ono što nije pisalo u vodiču je da postoji jedan čovjek u Gruziji, Georgije mu je ime. Ime je dobio po tom svecu zaštitniku i po toj zemlji, zemlji njegovih predaka. I još k tome, dobio je ime po svom djedu koji je bio Gruzijac, koji se također zvao Georgije. Taj djed, Georgije, otišao je preko granice tada kada nje još nije bilo. Kada je sve ovo bilo SSSR. Djed je otišao u Vladikavkaz, grad smješten u ono što se sada zove Ruska Federacija.

Šezdeset godina poslije Ruska Federacija zaratila je s Gruzijom. Radi Južne Osetije. Slijedi etničko čišćenje. Našeg Georgija tjeraju da se iz Rusije iseli u Gruziju. Ali, to je nesporazum, on govori; ja nisam onaj Georgije koji se doselio prije šezdeset godina. I ja se nemam kuda vratiti. I ja sam odavde, tu sam rođen i ne znam govoriti gruzijski.

Ali s čelikom se ne može razgovarati. Čelik je spreman samo za monolog.

Georgije se vraća u ime svog djeda. Sada preko granice, koja postoji i koja je stvarna. Koja je izgrađena od istog monološkog čelika.

Vraća se Georgije cestom iz Vladikavkaza u Tbilisi. Najljepšom cestom na svijetu. Cesta koja prelazi gorski vijenac Velikog Kavkaza. Cestom kojom je putovao i o kojoj je pisao Puškin, Griboedov, Ljermontov, Tolstoj, Gorki, Bulgakov, Jesenjin i Majakovski. I slučajno ili ne, niti jedan od njih nije završio dobro. Ili je općenito s ovom cestom tako, da nitko tko putuje njome na kraju ne zavši dobro.

Georgije, naš heroj, prognan iz svog rodnog grada putuje tom cestom u novi grad, Tbilisi. Među nepoznate ljude, Gruzijce. Georgije uči jezik i prilagođava se. Završava fakultet. Prehrambeni.

Ali Georgije je nostalgičan. I voli. Voli svoj rodni grad. Voli Vladikavkaz.

I Georgije kupuje auto. Opel. I postaje taksist. Vozi taksi iz Tbilisija u Vladikavkaz i natrag. Svaki dan. Svaki dan se vraća u svoj rodni grad. I svaki dan ga ponovo napušta. Cestom koja se zove u povijesti i književnosti Vojno-gruzijska cesta. Koja se danas zove međudržavna cesta E117, Tbilisi – Vladikavkaz. Cestom koja se zove Nostalgija.

Danas Georgije po toj cesti vozi mene.

*

Doktor za avione

I on kupuje auto. Ali ne Opel, nema novaca za strani auto, on je kupio Ladu.

Mada je i Lada u Gruziji sada strani auto. Ruski.

I on postaje taksist. Vozi taksi u Tbilisiju. Penzija je mala. A unuka ima ukupno pet. Treba ih hraniti. Glasnice su mu izjedene od dima cigareta ili još nečeg drugog što ne želim imenovati u mislima. Da ne prizovem zlo.

Podsjetio me na očuha; ista od nikotina žuta brada, od istog dima izjedene glasnice i vjerojatno ista terminalna dijagnoza. Zadebljali zglobovi na rukama od viška vode u tijelu, kašalj otkriva vodu i u plućima. Nažalost, stručnjak sam za ovu bolest i znam sve njene faze. Ovaj bi čovjek trebao biti u bolnici s kateterom na plućima, a ne pogrbljen u sjedalu Lade na +40. Nadam se ipak da sam u krivu, da sam si umislio, da je to sve samo moja… nostalgija.

Skrećem bolne misli i riječi na slatku fotografiju u autu. Nasmješeno dijete. Slika unuka, veli. Nikolaj se zove. Unuk. Ali i on se tako zove, po njemu je unuk dobio ime.

Nikolaj. Nikola. Tako se i on zvao. Moj očuh.

Izgleda da se sve ceste u Gruziji zovu Nostalgija.

Pita kuda.

Aerodrom. Letim za Istanbul.

I ja sam nekad letio, veli. Nostalgija.

Kuda ste letjeli, pitam?

Bez nekog posebnog cilja.

Bez cilja?

Da. Ja sam letio, na vojnim avionima. Bio sam specijalist za popravak MIG-ova i Suhoja. Pokazat ću vam tvornicu gdje su se proizvodili ako vas interesira, usput nam je.

Tu? U Gruziji? U Tbilisiju?

Da tu u Gruziji. Tri tvornice su u Rusiji, a jedna je bila u Gruziji. Bila.

Opet nostalgija.

Odakle ste?

Iz Hrvatske.

Bio sam i u Jugoslaviji. Nostalgija. U Beogradu. Kako se zove onaj vojni aerodrom odmah do civilnog.

Batajnica kažem.

Da Batajnica. Točno. Na Batajnici. Dvadesetdevetka je imala problem. Riješio sam ga.

Popravljali ste avione i izvan SSSR-a? Pitam zadivljen.

Da, bio sam inžinjer. Bio. Kad god je bio neki problem, slali su mene. Bio sam i na Kubi, po afričkim zemljama, Indiji… gdje god je Moskva prodavala svoje avione. Imao sam ono nešto za to. Dovoljno je bilo nekoliko krugova i znao sam gdje je kvar. I kako ga otkloniti. Zvali su me drug Doktor. Doktor za avione.

Govori sve to bez trunke ponosa… u glasu samo jedno… nostalgija… i još jedno… umor.

Imali smo i Ministarstvo zrakoplovstva nekad. Ovdje je bilo. Bilo. Pokazuje mi zgradu uz cestu sa socrealističnim reljefom golog muškarca sa raširenim krilima.

Sada su tu smještene izbjeglice. Iz rata.

Onog za Osetiju? Pitam.

Ne. Iz onog prije tog. I prije onog drugog, trećeg i četvrtog građanskog. Iz onog, rata sa Rusima za Abhaziju.

Pa koliko je ratova bilo od raspada Sovjetskog Saveza?

Zavisi kako računate i šta smatrate ratom. Mnogo. A sjećam se, bilo je nekada vrijeme bez ratova.

Bilo.

Nostalgija.

*

Argonaut

Dosta mi je nostalgije.

Krivim taksije za to.

Odlučio sam dalje izbjegavati taksije i taksiste te putovati maršutkama. To su mini busevi čije licence drže članovi parlamenta i kojima vozači plaćaju naknadu za pravo vožnje.

Zvuči poznato?

Iskrcavam se iz maršutke broj 61 kod zgrade u kojoj je bilo Ministarstvo transporta. Zgrade čiji projekt je naručio ministar transporta od arhitekta koji je u tom trenutku bio ministar transporta. Naime, naručio ga je od samog sebe.

Zvuči poznato?

I ta je narudžba, usprkos nepotizmu, rezultirala remek-djelom zakašnjelog sovjetskog konstruktivizma.

Poslije obilaska bivšeg Ministarstva prometa, vidim u daljini zgradu koju mi je pokazao iz auta Nikolaj. Hodam uz rijeku do zgrade bivšeg Ministarstva zrakoplovstva sa socrealističnim reljefom golog muškarca sa raširenim krilima.

Fotografiram reljef. Začuđeni radnici s benzinske u zamrljanim potkošuljama bez neprijateljstva me promatraju. Poslije, na autobusnoj stanici uz cestu čekam autobus ili maršutku. Ništa ne dolazi. Osim prekrasne mlade žene u crnom s grčkim profilom. I ona čeka bus.

Pitam je koji bus trebam uzeti do Trga slobode.

Broj 124.

Hvala.

Šutnja…

Odakle ste?

Iz Hrvatske… Daleko… Jeste čuli za nju?

Da. Volim nogomet pa sam čula.

Izgovaram svoje ime.

Ja sam Medeja.

Kako? Medeja? Prekrasno ime! Koja slučajnost. Nevjerojatno sličite na Mariu Callas. Jeste li gledali Pasoliniijev film Medeja? Ona glumi Medeju u njemu…

Lupetam. Opraštam si za to, ipak čovjek jedanput u životu sreće Medeju.

Nisam gledala taj film. Uopće, mrzim svoje ime. Vrlo je često. Ne toliko u Tbilisiju, ali u provinciji odakle sam ja je često. Gledala sam jučerašnju utakmicu Barcelona – Madrid. Jeste nju gledali?

Neugodno joj je. Želi skrenuti temu razgovora.

Da objasnim. Mitska zemlja Kolhida u koju Jazon dolazi s Argonautima po zlatno runo i zaljubljuje se u princezu Medeju nalazi se na području današnje Gruzije, onog dijela koji se naziva Abhazija. I koju su Rusi okupirali 1991. Tada i obitelj moje Medeje bježi iz Abhazije. Ona je tada imala jednu godinu. Nema nostalgije jer se ne sjeća ničega. Živi s bratom, ocem i majkom u zgradi bivšeg Ministarstva zrakoplovstva. Onoj zgradi sa čovjekom sa raširenim krilima koji me sad podsjeća na Ikara. Ili Dedala.

Ignoriram njen pokušaj razgovora o nogometu. Vraćam se na temu koju sam započeo…

Kako možeš mrziti takvo ime, pitam ju. Medeja. To je ime ljubavi. Tebi je u životu jednostavno, samo trebaš dočekati Jazona.

Pretjerao sam. I ovaj put ću si oprostiti. Pitanje je da li će mi ona oprostiti.

Ništa u mom životu nije jednostavno, kaže.

Opet joj je neugodno. I meni je, radi mog prebrzog jezika.

Pokušavam popraviti stvar. Vraćam se na temu koju voli: Ne. Nisam gledao utakmicu. Ali volim Barcelonu. Više od Madrida. Govorim o gradovima.

Bio si tamo? Oči su joj se širom otvorile. Nisam nikad bila izvan Tbilisija. I pogleda me u oči. Da li si ti taj? To me je pogledom pitala.

Ne, žao mi je, ja nisam Jazon… odgovorio sam joj pogledom.

I Medeja je zaražena nostalgijom. Njena nostalgija je druge prirode, nostalgija za Jazonom koji se već trebao pojaviti i izbaviti je iz sobice bivšeg Ministarstva zrakoplovstva. I odletiti sa njom. Bilo gdje. Samo da je daleko.

*

Gori od najgoreg

Vozim se iz Gorija, Staljinova rodnog grada i glavnog grada nostalgije onih stanovnika bivšeg SSSR-a kojima je SSSR još uvijek domovina. Bio sam i u Državnom muzeju Josipa Visarionoviča Staljina. Muzej nisu mijenjali desetljećima, kupite kartu i odjedamput se nađete u vremenskoj mašini zidova obloženih crvenim plišom. I kad kao bog iz vremenske distance gledaš te eksponate uzaludnoj ljudskoj grandioznosti, ne možeš da se ne nasmiješ. I da ne osjetiš nostalgiju. Za vremenom kada je čovjek ozbiljno mislio da je veći od boga i sudbine.

Kroz čitav muzej vas uvjeravaju predimenzioniranim slikama, tekstovima i kipovima u veličinu druga Džugašvilija. I onda dođete do zadnje prostorije u kojoj je njegova posmrtna maska. Maska čovjeka visokog jedva metar i šezdeset. Dječaka. Kojeg je tukao otac pijanica, a majka mu nije nikad oprostila što nije postao svećenik.

Na kraju je dojam ipak mučan, humor je potisnulo sjećanje na milijune koji su umirali utrkujući se sa bogom; gradeći uzaludne brane, kanale, tunele i ceste.

Cesta. Opet sam na cesti. Vozim se maršutkom nazad u Tbilisi. Do mene sjedi Nino. To je žensko ime u Gruziji. Najčešće ime. Ime svetice koja je donijela kršćanstvo u Gruziju.

Nino radi za UNHCR. Počinje mi objašnjavati šta je to.

Ne treba, Nino. Znam što je UNHCR.

Pokazuje mi uz cestu izbjeglička naselja. Da Nino, znam i što su izbjeglička naselja.

Ali mi ukazuje na to da koristim krivi termin. To nisu izbjeglice. Oni su IRO 2.

Kako?

IRO2. Interno Raseljene Osobe 2. Da bi bili izbjeglice, trebali bi preći državnu granicu. A to su Interno Raseljene Osobe, Gruzijci iz Južne Osetije koja je po međunarodnom pravu dio Gruzije.

Dobro, to mi je jasno. Ali mi nije jasno ovo 2 na kraju.

To je barem jasno. IRO 1 su Gruzijci koje su živjeli u Abhaziji i pobjegli od Rusa. A IRO 2 su oni koji su živjeli u Južnoj Osetiji i pobjegli od Rusa.

Aha. Jel postoje IRO 3, 4, 5 ili 6?

Nema. Samo 1 i 2. Ali ima izbjeglica iz Rusije. Koje nisu Interno Raseljene Osobe 1 ili 2. Nego izbjeglice.

Nino radi u Tbilisiju. U Goriju joj je otac koji je srčani bolesnik i kojeg posjećuje skoro svaki dan. Zadnji srčani udar je imao 2010. kada su maknuli kip Staljina sa glavnog trga grada. Vlast je to uradila preko noći i zaboravila je reći svojim građanima. Tako da ih je nekoliko dobilo srčani udar kada su ujutro izišli iz kuća i vidjeli glavni trg bez Velikog Vođe. Srčani udar… od nostalgije.

Mama joj je Osetinka, i otišla je 2008. u Južnu Osetiju koja je sad pod ruskom kontrolom. Tamo je puno gore, kaže Nino. Rusija tamo šalje pomoć, ali političari sve pokradu i narod ništa ne dobije.

I tu priču znam, Nino.

Mama se želi vratiti u Gori. Ali je Rusi ne puštaju preko granice. Gori je u nizini, a Južna Osetija je u brdima. Svaki dan joj mama gleda Gori u nizini preko ničije zemlje. I gleda svoju kuću. I umire od nostalgije.

I svaki dan Gruzijci u izbjegličkim naseljima u nizini gledaju svoje kuće preko ničije zemlje u brdima. I polagano umiru od nostalgije.

*

Istanbul

Istanbul. Glavni grad Nostalgije. Nostalgije Turaka za carstvom koje je držalo čitav Mediteran u zagrljaju, tako da su ga u to doba nazvali Tursko jezero. Nostalgije kršćana za vremenima kad je Aja Sofija bila crkva, a islam tek pustinjska sekta. Nostalgije Grka za svojim ostavljenim kućama na Bosforu, Kurda za svojim ostavljenim kućama u planinama, Armenaca za kostima svojih rođaka ostavljenih 1915…

Za Josifa Brodskog ovo je grad melankolije. Za Orhana Pamuka, grad tuge. Odlazim u njegov Muzej nevinosti, opušci pribodeni na zid kao leptiri podsjećaju me na Nikolaja. I na Nikolu.

Muzej nostalgije… tako bi se muzej trebao zvati.

Vruće je, vraćam se u hotel odmoriti. U sobi zatičem spremačicu. Ona se ne da smesti, posprema i stalno priča. Priča. I priča. I priča. Ležim na krevetu zatvorenih očiju. Sa zvučnom kulisom brbljanja spremačice. Odjednom muk. I pitanje. Ponavlja opet isto pitanje. Otvaram oči iznenađen tišinom i upitnim tonom njene zadnje dvije rečenice. Ona stoji iznad mene i drži novčić u ruci sa nestrpljivim upitnikom u očima, zbunjena i radoznala kao djevojčica. Vjerojatno mi je kovanica ispala iz džepa ili torbe. Opet isto pitanje. Sad prepoznajem jednu riječ u upitnoj rečenici. Sakartvelo. Tako Gruzijci zovu Gruziju. Gruzija je ruska riječ i ne vole je upotrebljavati. Primam novčić, to je jedan gruzijski lari. Ja joj pokušavam na engleskom objasniti, ali me moj tvrdi slavenski naglasak odaje.

Vi ruskij? Gavarite pa ruski?

Spremačica je Gruzijka. Iz Tbilisija. Izbjeglica iz jednog od građanskih ratova koji su trajali između dva rata s Rusima, onog za Abhaziju i onog za Južnu Osetiju. Muž joj je bio na jednoj od gubitničkih strana. Nestao je. Ona je pobjegla s kćerkom. Boji se vratiti, boji se za svoju kćerku, neprijatelji njenog muža su na vlasti. Njen bivši stan je 200 metara od mjesta gdje sam ja stanovao u Tbilisiju. Bila je profesorica. Želi da joj pričam. O Gruziji. O Tbilisiju. O svemu. Želi da joj ispričam sve. I da ništa ne propustim.

I ja pričam. I ništa ne propuštam.

Ona sjeda na krevet. I pušta suze.

Od nostalgije.

Izgleda da mi nema pomoći, da sam i ja zaražen…

I mada sam se cijepio, gdje god budem putovao, sa sobom ću nositi taj virus…

Virus nostalgije.