Ulica u kojoj danas živim zove se Vinogradarska.

Kada me pitaju za adresu, izgovorim to s povišenim osjećajima, naročito ako onaj koji pita ne zna u kojem kraju zemlje živim.

I samom mi se, nakon što izgovorim Vinogradarska, pričini da živim na moru.

Taj dojam traje kratko.

Toliko kratko da ne stignem osjetiti miris borovine, glatkoću priljepka pod jagodicama, šušanj suhe morske trave u koraku…

Smisao pisanja, danas, u ljeto 2012, produžiti je taj dojam. Učiniti da traje. Učiniti da Vinogradarska bude na moru.

***

Trsje u Vinogradarskoj

*

*

*

ovo tek rođeno detence
čiji dolazak na svet
razdragao je celu kuću
okrečio zidove
oprao prozore
uštirkao zavese
uglancao parket
i na trpezarijski sto izneo
crvene ruže tortu sa jagodama
slatko viski i rakiju
seje osmehe na sve strane
od ponosnog pogleda majke
vruće i pune mleka
do tegle sa lanjskom turšijom
u mračnom špajzu bez prozora

ovaj se otac antialkoholičar
tri puta temeljno napio
kad ju je odvezao u bolnicu
kad je čuo da je srećno rodila
kad je video sina kako je
ćelav ljubičast i namršten
ali njemu najlepši
od svih dvadeset jednakih
belih postrojenih hlepčića

a deda krišom plače u rukav
i smeje se srećan što je uspeo
novog sebe da dočeka
i baba kaže e pa snajo
sad si se opoštenila
a ne mora me baš zvati baba
nego može i nana

i s prestola svrgnuta mačka
oko nogu im se pometena umiljava
ipak sa čestitkom u očima

i muškatle na prozorima
ispaljuju nove narandžaste cvetove
i taj vatromet obznanjuje
Urbi et Orbi da je
u kuću ovoga časa
stigao svetli mladenac

a u špajzu iza portviša i đubrovnika
njegov nikakav i gorak budući životić
tek probuđen rasteže se bezvoljno
kreće da otalja posao

Sjećam se neobičnog susreta sa jednim od mojih nekadašnjih školskih drugova, koga prije toga poodavno nisam vidio. Poslije uobičajenog “kako si” postavio sam mu još jedno konvencionalno pitanje: “Šta radiš?”

“Ništa”, odgovorio je.

To me nije čudilo, jer su ga u školi zvali “lijena buba”.

Međutim, izgledao mi je prilično utučen; gledao je pred sebe nekakvim praznim, odsutnim pogledom.

“Nešto si mi neraspoložen… Imaš neki problem?”

“Zjale”, rekao je.

“Molim?”

“Zjale”, ponovio je. “Našao sam ih. Ili, točnije, one su našle mene. I ne puštaju me.”

“Hmmm…” promrmljao sam, ali bio sam zainteresiran.

“Zjale? Zanimljivo. A kako one izgledaju?”

“Zapravo, ne znam. Ne vidim ih, ali osjećam njihovo prisustvo. Tu su negdje, ali ja ne znam šta ću s njima. Izluđuju me. Samo ih čujem, povremeno.”

“Je li? A šta ti kažu?”

“Ne znam. Javljaju se glasom kao iz velike dubine, kao iz groba. Ne razumijem ih. To je neki strani jezik, a ja ne znam jezike. Kažem ti, izluđuju me.”

Ostavio sam svog nekadašnjeg druga u njegovom dešperatnom stanju, ali sam poslije često mislio na njega, zamišljajući kako izgleda njegovo druženje sa zjalama. Tek poslije godinu ili dvije čuo sam od jednog mog i njegovog zajedničkog poznanika da više nije onako utučen kakav je bio kad sam ga sreo. Naprotiv, živnuo je. Zjale su nestale, i sad ih on traži. Ispostavilo se da su mu potrebne, ali samo kad on hvata njih, a ne one njega, jer hvatanje zjala ispunjava mu vrijeme smislom.

Čak i da sam postao kao Tesla
pa da mi je lobanja starija od rebra,
opet bih prerušen došao ovdje
da ispijam duge kafe ispod suncobrana
i pogledom pratim djevojke u svilenim čarapama.
Osvite i sutone na staklu njihovih sunčanih naočara.
Kako raznose moje minule živote
ulicom dugom ko uzdah na japanskom motoru.
Dok saksofon prevrće stranicu novine
Poput špila karata miješa uspomene

Dovoljan je tek treptaj oka
za bežični chat s onom
čije ime je šifra mojih poštanskih pretinaca.
Čije ime je šifra za sunčan dan

U cijelom gradu samo ova bašta
ima wirelles s mojim anđelom čuvarom:
oporo sjeme iz pustinjskog pijeska
čekalo je kišu stotinu ljeta
da upravo ovog trena procvjeta

Pustiti prolaznike da se ogledaju
u prolaznicima iz tvog sjećanja
kao u izlogu najskuplje radnje.
Ispiti kafu, praviti se da ti je stran
na pročelju zgrade lik poglavice Ludog Konja
tenkovskom granatom u betonu isklesan.

Predgovor zbirci Predikan för Eurydike, Mormor, Stockholm, 2009.

Ime mi je Refik Ličina, rođen sam 1956. godine u pokrajini Sandžak koja leži na tromeđi Srbije, Bosne i Crne Gore, u kojoj se dodiruju – nekad nježno, a nekad krvavo – Istok i Zapad, gdje se, dakle, miješaju narodi, jezici, religije i kulture. Dobar dio života proveo sam u gradu po imenu Novi Pazar, gdje sam, sve do 1991. godine, radio kao bibliotekar. Novi Pazar je ruinirana palanka, koja ipak, poput Aleksandrije K. Kavafija, čuva u arhitekturi i još više u jeziku, tragove svojih slavnih vremena kad je bila veliki grad i jedan od ključnih trgovačkih i kulturnih centara Balkana. Od samih početaka svog pisanja, pokušavao sam da otkrijem te tragove i doprem do onih najdubljih slovenskih, turskih, vizantijskih i rimskih ukrštanja.

Krajem 1991. godine, takvi napori postali su besmisleni. Nacionalizam koji je nikao poput korova iz razvalina jugoslovenskog socijalizma, pomeo je sve umjetničke, etičke i ljudske težnje, rasparčao zemlju u kojoj sam rođen u nacionalno čista “ali sretna” geta i onaj koji ih nije prihvatao postao je nepoželjan. Tako sam se obreo u egzilu, prvo u Nürnbergu, a zatim u Lundu u kojem i danas radim i živim.

U vrijeme kad sam Novi Pazar napustio, imao sam za sobom objavljene dvije knjige poezije. Prvu knjigu, Poznavanje prirode, objavio sam u Hrvatskoj, 1979. godine i za nju dobio Goranovu (1979) i Brankovu (1980) nagradu koje se dodjeljuju kao godišnje nagrade za najbolju debitansku zbirku poezije objavljene u Jugoslaviji. Drugu knjigu Pčele objavio sam 1983, u Matici srpskoj, najstarijoj izdavačkoj kući na Balkanu. Kako sam živio u dubokoj provinciji, te nagrade nisu promijenile ništa u mom književnom životu. Čitao me nije skoro niko, poezija se ne čita u malim mjestima, i ovo će mi iskustvo docnije pomoći da lakše podnesem tegobu egzila. Nečitanost moje poezije imala je i dublje korijene. Ona, moja poezija, nije se oslanjala na domaću književnu tradiciju, niti je slijedila ondašnje pjesničke modele, već je crpila snagu iz drukčijih poetskih izvora. U poeziju sam ušao slučajno, kad sam imao 22 godine, kad nisam znao šta ću sa sobom i svojim životom, kad sam, nakon haotičog lutanja, počeo raditi u biblioteci i prazne sate ispunjavao tako što sam iščitavao knjige koje, od ulaska u pozajmni fond, niko nije podizao. Takvih knjiga bilo je najviše na policama poezije. Tako sam otkrio E. Pounda, T. E. Eliota, K. Kavafija, G. Trakla. Jedno sam ljeto dobavio tanušnu knjigu V. S. Odna koja me je uvela u pisanje (i koju, poput hamajlije, još vučem po svijetu). Moji stihovi proizašli iz takve lektire, dopirali su, uglavnom, do stranica udaljenih alternativnih časopisa.

Eliot kaže na jednom mjestu kako svaki pjesnik stvara svoju tradiciju. U skladu sa tim, poetike dva balkanska autora, Konstantina Kavafija i Danila Kiša, čine temelje na kojim sam gradio vlastitu tradiciju. Od njih sam naučio kako se pristupa historiji, kako se u lokalnom pronalazi univerzalno, kako su poetike lišene etike lažne i opasne. Iz njihovog izbjegličkog iskustva, crpio sam snagu i umijeće da se vlastitom oduprem. Naučio sam (pokušao da naučim) kako da maternji jezik preuredim u snošljivu domovinu sa mekanim i poroznim granicama. Nakon desetak godina u Švedskoj, vlastitoj sam tradiciji priključio poeziju P. Sarikoskog, T. Tranströmera i B. E. Johnsona.

1994. godine, objavio sam treću zbirku poezije Ex solio, u Sarajevu, mjestu koje je, u balkanskom ratnome ludilu, sačuvalo ljudskost i vjeru u drukčiji život. Knjiga je lirska mapa izbjegličkog tumaranja, od kampa Celzijusa u Malmeu, preko onih u Visefjerdi, Landskruni, Svalevu, do konačnog prava na disanje i smještaja u Lundu. Većina pjesma iz ove zbirke prevedene su na švedski i objavljene u časopisima (BLM, 00-tal, Ariel, Peguot, itd.). Od 1994. naovamo, u Sarajevu će mi izaći još tri zbirke poezije, zatim dvije knjige proze.

Poezija je, mišljenja sam, jedna od najprisnijih tačaka ljudskog susretanja. Istinska pjesma postoji kao i druge zbiljske stvari, kao voda, zemlja, trava. I ona se, kako veli P. Saarikoski, ne piše, već traži. I tu potragu, tu volju za drugim i susretu s drugim, držim osnovnim razlogom vlastitog pisanja.

U to vrijeme dječaci su se igrali po liftovima. Roditelji su im branili, kažnjavali ih, ali oni bi svejedno nalazili načina da se voze gore-dolje. Moj rođak je imao sedam godina kada se s vršnjakom iz zgrade igrao u liftu, stroj se u jednom trenutku zaustavio između dva kata. Činilo se da je prostora taman toliko da se kroz otvorena vrata provuku van. Prijatelj je prvi krenuo, i u času kada se dopola izvukao, mehanizam se pokrenuo. Nakon toga sam uvijek, pogotovo nakon što smo odrasli, rođaka gledao kroz taj događaj. Kako mu se po izlasku iz lifta nastavio život? Koliko često misli o tome da je, možda, on mogao biti taj koji će prvi pokušati da se izvuče iz lifta? Možda je prijatelj bio hrabriji, možda se htio napraviti važan? Možda se više plašio roditeljskih batina pa je htio izaći, možda je inače bio slabiji u paru pa je želio učiniti nešto veliko? Rođaka nikada nisam pitao, niti ću ga pitati. Ali o tome toliko mislim jer mi se čini da bih sišao s uma da mi se dogodilo ono što se dogodilo njemu. I divim mu se što je tako miran i stabilan, nasmiješen i pun poštovanja prema boljim i pametnijim od sebe. Ustvari, prema onima za koje on misli da su bolji i pametniji, a kada čovjek već tako misli, svi mu se učine bolji i pametniji. I nema baš nikakvog problema s tim.

Drugi veliki događaj u životu zbio se kada je već bio šesnaestogodišnjak. Bila je 1993, rat u Bosni, i usred tog rata još jedan rat: između Hrvata i Muslimana (kasnije Bošnjaka). On je s roditeljima, ocem napola Hrvatom napola Slovencem, i majkom Srpkinjom, živio u Zenici. Bilo je teško i beznadno, toliko beznadno da je dječak odlučio da pođe starijem bratu u Ljubljanu, a roditelji nisu imali načina da ga zaustave. Nisu znali što bi mu se moglo dogoditi ako ostane, kao što nisu znali što će s njime biti ako krene. Nisu znali što je od to dvoje strašnije, pa se nisu usudili umiješati mu se u sudbinu i zaustaviti ga. S ličnom kartom izdanom u Zenici, i bez ikakvih drugih papira i potvrda, krenuo je preko linija fronte i kroz carine i zabrane, preko kontrolinih punktova, mimo rata i ratnika. Pokušavao je koristiti što očevo, a što majčino podrijetlo, već gdje bi mu koje moglo poslužiti kao preporuka ili opravdanje. Tamo gdje ne vrijedi ni jedno, ni drugo, valjda će mu, ipak, pomoći mjesto rođenja. Ako bi procijenio da prijeti opasnost da ga Srbi mobiliziraju, govorio bi da je Hrvat ili čak Slovenac, računajući da mu je bolje da, eventualno, dobije batine zbog krive nacionalnosti, nego da završi s puškom u rovu. Isto je činio i na hrvatskoj strani. Istina, u to se vrijeme Srbi i Hrvati nisu baš jako mrzili, jer ih je spajala zajednička mržnja prema Muslimanima.

Bosna je u to vrijeme bila povelika zemlja. Svako mjesto, svaka općina ili selo, bili su drugi identitet, nacija i kultura. Svaki je zaseok imao drukčija povijesna sjećanja, ovisno od toga tko je kada protiv koga ratovao. Dječak nije mogao znati kako s kim treba, nego se prilagođavao, provjeravao, stoput mjerkao, prije nego što bi krenuo. Do Ljubljane se, s te strane s koje je on pošao, tih mjeseci moglo samo preko Srbije. Ili se njemu tako činilo. Ili je presudilo to što je u nekoj varoši zapadne Srbije imao neku tetku, pa je računao da bi mu ona mogla pomoći u njegovom putovanju. Na kraju, kada je do nje stigao, izgleda da mu i nije pomogla onoliko koliko je mogla.

Bosnu je sretno prošao, a trebali su mu tjedni da od Zenice stigne do mostova na Drini. Kada ga pitam kako je ostao živ, kako ga nisu zatvorili u logor, kako nisu od njega načinili vojnika, on mi uvijek spremno objašnjava, i o svemu tome priča kao da je, zapravo, i normalno da se mimo ljutih bosanskih vojski, kroz hiljadu i jedan gnjev, očaj i nesreću, preko pola zemlje – i to ono pola kojem je Ivo Andrić posvetio skoro cijelo svoje književni djelo – nevino i naivno, praznih džepova i s dobrim i poštenim namjerama, putuje tetki u Srbiju, da bi se stiglo bratu u Ljubljanu. Ono što meni u mome životu i u mojim poimanjima stvarnoga i mogućeg nikako ne može biti normalno, bilo je njegov život i njegova zrela ljudska odluka. Moj rođak nije ekscentričan mladić, uredan je, danas već porodičan čovjek, nema talenta za ekstremne sportove, nesklon je avanturama bilo koje vrste, nikad mu ne bi na um palo da radi išta od onoga što će toliki ljudi već ovoga ljeta raditi u vrijeme svojih godišnjih odmora. Nije on nikakav adrenalinski ovisnik, samo je krenuo bratu u Ljubljanu

Da ga pitate, pretpostavljam da bi vam rekao kako do kraja i ne razumije zašto mene i dalje toliko zanima njegovo putovanje. Šesnaest je godina prošlo od rata, i on je više nego dvostruko stariji nego što je bio u ono vrijeme. Ljudi su svašta doživljavali, pa je, eto, i on ponešto doživio, ali zašto bismo o tome dalje razgovarali? Između nas dvojice, naime, postoji važna i velika razlika: ono što je njemu bivao život, to je meni mogla biti samo književnost. Ono što je on doživio, ja bih mogao napisati, i to ne tako da saslušam i rekonstruiram njegovu priču, nego prije tako da je izmislim. Naime, vjerujem da bi priča bila bolja ako bih je izmislio. Njegovi neka budu samo čas kada je krenuo iz Zenice i čas kada stiže u Ljubljanu. Naravno, njegova je i ruta putovanja, te na kraju, ono što je najvažnije: vrijeme. Do Ljubljane mu je, naime, trebalo četiri ili pet mjeseci.

Svoju priču on nikada neće napisati. Moj rođak nije pisac. Ali nije to razlog zbog kojeg neće napisati priču. On, vjerojatno, misli da nema dara za pisanje. Nikada ga o tome nisam pitao, ali ljudi koji ne pišu obično misle da za to nemaju dara. Misle da je dar nešto u što si siguran, ili što je izvjesno, kao što je izvjesno da violinist umije svirati violinu. Ali ni eventualna sumnja u dar nije ono zbog čega moj rođak nikada ne bi napisao svoj putopis od Zenice do Ljubljane. On to ne bi učinio jer ne vjeruje da bi takvu priču vrijedilo ispričati. Njegov problem je sam smisao priče. I kao što se ja nikada ne bih odvažio na takvo putovanje, i jednako to ne bih učinio sa šesnaest kao ni danas, on nikada ne bi napisao takvu priču, ne bi drugoga poticao da ju piše, niti bi takvu priču čitao, ako bi slučajno bila napisana. Možda nisam u pravu, ali čini mi se da je ljude moguće podijeliti na one koji u šesnaestoj kreću iz Zenice za Ljubljanu, preko Srbije i Madžarske, kroz rat i mir, bez novca i dokumenata, i na one koji u tome prepoznaju veliku priču. Sreo sam i neke koji su u sebi spajali jedno i drugo. Ali bi se na kraju razotkrili kao lažljivci i fantasti. U pripovijedanju, kao i u životu, laž slabo funkcionira. Laž demotivira. Laž poništava čaroliju.

Moj rođak je ratne 1993, kao maloljetni Bosanac, bez papira i bez ikoga svog, prošao kroz zemlju Srbiju i uspio ući u autobus, koji ga je kroz Madžarsku dovezao do slovenske granice. Rekao sam da je to trajalo dugo, mjesecima. Vodila ga je neka neponovljiva životna inspiracija, kakvu, pretpostavljam, više nikada neće osjetiti ni doživjeti, i samo je ona, inspiracija, zaslužna što je tako prošao mimo četnika, ustaša i mudžahedina, mimo srpskih i madžarskih carinika i policajaca, dobrih i zlih, odgovornih i neodgovornih, da je prošao pored ljudi kojima, kao ni meni, nije obično i nije normalno da šesnaestogodišnji dječak iz Zenice krene na istok da bi stigao na zapad, starijem bratu u Ljubljanu. Da se radilo o romanu ili filmu, a ne o životu, o njegovoj bi inspiraciji svjedočili mnogi. Oni koji razumiju i oni koji ne razumiju. Ili bolje rečeno: oni koji osjete i oni koji ne osjete. A ne osjete naprosto zato što nisu muzikalni, zato što im je slon stao na uho, zato što im Bog nije dao da osjete priču, nego im je dao da osjete nešto drugo, možda ljepše i važnije. Ali u svemu tome se, ipak, radi najprije o osjećajima. I o poštovanju koje imate prema nečijem velikom životnom nadahnuću. Da ga nije bilo, moj rođak danas, možda, ne bi bio živ. Istovremeno, da je kao sedmogodišnji dječak pokušao biti veći i hrabriji nego što jest, isto ga ne bi bilo. Čudo života, kao i čudo priče, sastojalo bi se u tome da čovjek prepozna svoje nadahnuće. I to je ono zbog čega se rođaku divim, a da on to i ne zna, niti može znati, jer ja to ne umijem izgovoriti.

Naš život teče u procjepu između života i pripovijedanja. Uzalud nam je neživjeti, jer koliko god bježali od svijeta, stvarnost će nas odnekuda potkačiti. I to, u pravilu, tako što će nam se, možda i u najosjetljivijim trenucima, događati sve ono čega smo se najviše plašili, i što smo unaprijed zamišljali i samima sebi u strahu ispripovijedali. I naravno, neće biti nikoga tko bi nam pomogao, jer kada odustajemo od življenja ljudi misle da odustajemo od njih, pa se odaleče, uvrijede i više ih nema. Ne razumiju da pripovijedamo da ne bismo živjeli, da bismo se nekako sklonili, anestezirali, i da je pripovijedanje simptom neke emocionalne slabosti, nemoći, duševne bolesti, onoga pred čime drugi ljudi traže pomoć od psihijatra. Kada bi svi slabi i nemoćni, kada bi svatko nesiguran u duši i užasnut pred svakim sutrašnjim danom mogao preskočiti taj procjep, taj klanac od života prema pripovijedanju, psihijatri ne bi imali koga liječiti. Ili bi liječili samo divlje.

Ali kada više ne bi bilo onih koji pripovijedaju, ne samo da bi nestali svi jezici, osim onoga jednog – kompjuterskog, nego više ne bismo znali što nam se događa. Možda će se to i dogoditi, tko zna, evo najavljuju propast knjige, kraj pismenosti i civilizacije nastale na pričama iz Tisuću i jedne noći. Ali ako se i dogodi, neće svima. Pripovijedat će pisci i štampat će se knjige kod najbogatijih i najsiromašnijih naroda. Kod prvih, zato što su svjesni posljedica kraja pismenosti, a kod drugih zato što će do njih prekasno doći vijest o tome da knjiga treba propasti i da samo slabi i nemoćni izmišljaju priče. I tako će se, pretpostavljam, mimo tih sretnih, bogatih i siromašnih naroda, razviti nova civilizacija gospodara i robova, koji će komunicirati nekim nemuštim, kompjuterskim jezikom, a među gospodarima će trajati vječni rat, jer su blaga i bogatstva po svojoj prirodi u vječnome ratu, ukoliko ne postoji pripovijest, ili barem iluzija, o nečemu što je od toga vrednije. Neoliberalni kapitalizam takvu iluziju ne podnosi, pa zato njegovim pobornicima toliko i smetaju, na živce im idu, produktivnost im kvare, bajke i maštarije.

Ali i tada će, vjerujem, moj rođak spasiti stvar tako što će se uputiti na istok, od Zenice prema Ljubljani.

Četrdeset i četiri posto građana Hrvatske prošle godine nije pročitalo nijednu jedinu knjigu, pokazalo je istraživanje o tržištu knjiga, koje je agencija GFK napravila za udrugu Knjižni blok i Zajednicu nakladnika i knjižara! Gotovo polovica Hrvata dakle praktički je odustalo od knjige, a samo tridesetak posto u posljednja je tri mjeseca kupilo jednu. Na pitanje zašto je, kako bi to rekao Branimir Bilić, tomu tako, anketirani su istraživačima dali jednostavan, zapravo ključni odgovor: pedeset i jedan posto njih, dakle demokratska većina, objasnilo je da ih knjige jednostavno ne zanimaju, niti im trebaju.

I zaista, što će suvremenom Hrvatu knjiga?

Kućni namještaj je došao jeftin i pristupačan, njegov je dizajn jednostavan i funkcionalan, i za knjigu više nema baš nikakve potrebe. Knjižarima i izdavačima takvo se objašnjenje možda neće svidjeti, ali knjigu su uništili drvna industrija i moderni dizajn pokućstva.

Čovjek danas može tako cijelu spavaću sobu kupiti za jednu plaću, dobar kauč može se kupiti za dvije hiljade kuna – i to još na dvadeset četiri rate! – i upravo je obijest davati dvjesto kuna da se solidni Franzenov roman podmetne pod rasklimani kauč, kad mjesečna rata za novi trosjed dođe manje od sto. Podatak da knjige ponekad kupuje još samo obrazovaniji dio stanovništva stoga i ne čudi: obrazovani u Hrvatskoj su siromašni i nemaju novca za novi kauč.

Nekad, u zlatno doba književnosti i izdavaštva na ovim prostorima, nisu samo obrazovani bili siromašni. Namještaj je bio luksuz, naši su ga stari naslijeđivali od svojih starih, vergulasti su se drevni kreveti, trosjedi i ormari njihali kao voćke poslije kiše, i ljudi su u specijaliziranim trgovinama, takozvanim knjižarama, kupovali te popularne podmetače, stručno – ovisno o tome je li kauču otišla cijela noga ili je samo jedna malo kraća – biravši između sabranih djela Maksima Gorkog i Nazorovih pjesama.

Stabilni je hrvatski dom, nije to preuzetno reći, upravo počivao na knjizi.

Danas to, jasno, zvuči smiješno, ljudi danas umjesto u knjižaru jednostavno odu u salon namještaja, ali nekad je specijaliziranih trgovina podmetača za kauče bilo na svakom gradskom uglu. Baš kao što danas zvuči nevjerojatno da naši djedovi nisu imali televizor, i da je središnje mjesto u dnevnoj sobi zauzimao takozvani regal, neka vrsta golemog otvorenog ormara, u kojima su ljudi držali porculanske balerine, kristalne pepeljare, suvenire sa sindikalnih izleta i – podmetače za kauče. Vrag će znati zašto, ali uredno složene enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i sabrana djela Dostojevskog, Tolstoja, Ive Andrića ili Josipa Broza Tita naši su stari držali osobito lijepim ukrasom svog doma: pet svezaka enciklopedije u regalu, a šesti pod njim.

Klasični, golemi regali od hrastovine u međuvremenu su tiho nestali iz naših dnevnih soba, njihovo su mjesto zauzele jeftine nekakve moderne, niske kredence od iverice koje su služile da nose kabaste televizore, prestrašene knjige završile su stisnute na malenoj polici na zidu, a onda se pojavio tanki plazma televizor što se vješa kao slika, pa zauzeo i zid. I knjige su neprimjetno nestale iz naših domova.

Industrija namještaja je pobijedila.

Izdavači se, istina, ne predaju, ali njihovi očajnički pokušaji izazivaju tek sažaljivi podsmjeh, baš kao i lamentacije nad podatkom iz istraživanja agencije GFK, kako čak devedeset posto Hrvata ne mari niti za elektronsku knjigu. Tko će, za boga miloga, dati tri-četiri hiljade kuna za potpuno beskorisni, krhki i jedva centimetar debeli iPad, kad u Lesnininom salonu u Dugopolju toliko košta cijela nova sjedaća garnitura?!? Hrvati možda jesu funkcionalno nepismeni, ali nisu glupi.

Plakati stoga danas za knjigom znak je priličnog raskoraka sa stvarnošću. Jednako tako mogli su istraživači iz GFK-a ispitati koliko još Hrvata popravlja remene automobilskih ventilatora. Pa plakati kako je suvremena automobilska elektronika ubila industriju ženskih najlon čarapa.

Ovo je, gospodo, dvadeset prvi vijek. Kome se ne viđa, neka ide u Njemačku. Tamo je drvna industrija toliko zaostala da tri četvrtine Nijemaca svaki mjesec kupuje knjigu. A sirote Njemice još u automobilima skidaju čarape.

Malo nakon što se u zemlji u kojoj živim utišao ratni vihor, čime mi je bilo omogućeno da ponovno vidim zavičaj svog djetinjstva, našao sam se u društvu trojice svojih davnašnjih školskih drugova s kojima se tako dugo nisam mogao sresti. Zbog svega što smo proživjeli tijekom posljednjih nekoliko godina nije bilo čudno to što se među nama poveo razgovor o smrti. Ali jedan od tih mojih drugova, da bi tu mučnu temu ublažio onim što nas je najjače povezivalo, sjećanjima iz djetinjstva, izabrao je priču o svom prvom doživljaju smrti, onom iz ranih godina svog života.

“Bilo je to u Drveniku, mjestancetu u Makarskom primorju”, počeo je pripovijedati, “na žalu koje će se mnogo godina kasnije nazivati ‘plažom’ i vrvjeti kupačima, ali tog dana ta buduća plaža bila je skoro pusta; bilo je tu nešto malo dječurlije, uz trojicu-četvoricu mladića. Ja sam hodao u plićaku, sagnut, tražeći na dnu oblutke lijepih boja i oblika. Imao sam svega četiri godine i nisam znao plivati. Nedaleko od mene plutala je velika daska, veća od nekih vrata, koja je tu bila bačena da bi kao neki današnji gumeni madrac služila za zabavu – da se na njoj ‘plovi’ ili da se s nje otiskuje u vodu. Nisam primijetio da se ona našla vrlo blizu mene, a upravo u tom trenutku neki od kupača skočio je s njenog ruba, koji je pod njegovom težinom zaronio pod površinu, dok se suprotna strana daske, ona pored mene, digla i poklopila me, gurnuvši me dublje u more, tamo gdje više nisam mogao stajati. Onoga što se sa mnom događalo pod daskom ne mogu se sjetiti, ali u pamćenju mi je ostalo ono što se događalo poslije: ležao sam na obali, zagrcnut i gušeći se od kašlja, nada mnom su bila nagnuta ona trojica-četvorica mladića, od kojih je jedan rekao: ‘Hvala Bogu, diše.’ Kasnije sam čuo da je jedan meni nepoznat dječak primijetio kako ispod ruba daske proviruje, lelujajući se u vodi, dio mojih širokih bijelih gaćica, pa me je povukao. Taj mi je dječak spasio život. Ali ja nisam bio nimalo uzbuđen. Nisam bio u stanju shvatiti da sam bio u smrtnoj opasnosti. Nisam znao šta je to smrt. Svijest o smrti, o neminovnosti da umremo, bila je od mene daleko kao od bilo kog stvorenja prirode koje je lišeno identiteta, kao od neke ptice ili leptira. Još nisam bio osoba.”

“Ti si bio u zbilja velikoj opasnosti”, rekao je drugi moj školski drugar, “i život ti se mogao okončati prije nego što je počeo. Moj slučaj je sasvim drukčiji; svoj prvi doživljaj smrti imao sam u svojoj šestoj, pa sam itekako bio preplašen, iako mi smrt nije zaista zaprijetila. Bilo je to u Omišu; tog dana vraćao sam se kući iz svakodnevne igre. Bio je lijep dan. Odjednom, osjetio sam da mi je na glavu palo nešto kao kap vode. Opipao sam to mjesto: bila je to zaista voda. Podigao sam pogled: nada mnom je bilo vedro nebo. Obuzeo me je veliki strah. Potrčao sam kući i uletio u stan vičući: ‘Mama, ja ću umrit!’ ‘Kako, umrit? Zašto ćeš umrit?’ ‘Umrit ću, umrit ću!’ ‘Svi ćemo umrit, ali ti nećeš još. Šta ti se dogodilo?’ ‘Pala mi je kap!’ ‘Pala ti je kap? Di ti je pala kap?’ ‘Evo, tu!’ Pokazao sam mjesto na glavi. Mama se smijala. Sjetila se da sam nekoliko dana ranije zajedno s njom gledao prolazak pogrebne povorke nekog mještanina. ‘Od čega je umro?’ upitala je jednu susjedu. ‘Pala mu je kap’, rekla je ova. – Iako prestravljen, nisam, dakle, bio ni u kakvoj smrtnoj opasnosti, ali ja sam tada već znao šta je smrt. Imao sam svoj identitet i užasavao se mogućnosti da kao osoba prijeđem u nepostojanje.”

Tada sam se u priču uključio ja, sa svojom verzijom prvog doživljaja smrti. Rekao sam da je on bio tragičan i svečan, “ali, naravno”, dodao sam, “u glavnoj ulozi nisam bio ja, jer inače sad ne bih bio s vama. Kao šestogodišnjak stanovao sam u kući u supetarskoj luci; s balkona te kuće, na kojemu sam često sjedio gledajući kako u luku ulaze i iz nje izlaze kaići i brodovi, imao sam pogled na cijelu širinu morskog kanala između Brača i suprotne obale. Jednog vedrog proljetnog dana ugledao sam zrakoplov, dvokrilac, kako nekim meni neznanim poslom leti povrh obale, zatim zaokreće ka sredini kanala, pa se vraća i opet leti nad obalom, stalno ponavljajući isti taj krug. U trenutku kad se zrakoplov našao skoro iznad supetarske luke ugledao sam i crnu točku koja je zasigurno bila glava pilota u njegovoj kabini; osjetio sam zavist prema tom čovjeku koji poput ptice promatra svijet odozgo, iz nebeskog plavetnila. To kruženje letjelice dugo je potrajalo, sve dok se nije dogodilo nešto od čega sam se skamenio – zrakoplov se odjednom počeo čudno kretati, kao da ga je neka moćna ruka dohvatila i počela tresti, a onda se takoreći prevrnuo i u tom neobičnom položaju skoro okomito pao u more čija se površina nad njim sklopila. Sljedećih dana promatrao sam dva ili tri broda koji su stalno stajali otprilike na mjestu gdje se zrakoplov srušio. Bio je to pokušaj da se on izvuče; čuo sam da su tu i ronioci koji traže tijelo pilota. Našli su ga, pa sam sljedećeg dana promatrao svečanost: poginuli pilot ispraćan je do broda kojim je trebalo da krene tamo gdje će biti pokopan. Bila je tu i glazba; slušao sam pogrebni marš od kojega su mi na oči navirale suze; bilo je tu i mnoštvo cvjetnih vijenaca s pilotovim imenom. Ispraćan je junak, čovjek kojemu je smrt podarila neuništivu osobnost i koji ne smije biti zaboravljen. Smrt mi se učinila veličanstvenom.”

Moj treći drug, saslušavši te priče, ostajao je šutljiv i zamišljen. “A ti?” upitao sam ga. “Hoćeš li nam i ti ispričati svoj prvi doživljaj smrti?”

“Dobro, hoću, ali nije riječ o prvom, već o posljednjem mom takvom doživljaju. A evo i zašto. Shvaćam, naime, kuda su smjerale vaše priče. Željele su pružiti jedan optimističan uvid u odnos ljudskog ja i smrti. Najprije je bila riječ o blaženom stanju kad još nemamo tog ja, pa poput životinja nemamo ni svijest o smrti. Zatim je opisano kako stičemo tu svijest, i time postajemo osobe čije je jedno od bitnih svojstava u strahovanju da će ih smrt upravo kao takve dokinuti. Najzad, prikazan je događaj kojim bi nam se htjelo pružiti uvjerenje da nam smrt može podariti Ja sa velikim početnim slovom i samim tim biti veličanstvena. Ja ću vam, međutim, ispričati nešto što će na te dvije riječi, ja i smrt, a posebno na njihovu uzajamnost, baciti drukčiju svjetlost. U svom životu više sam puta vidio lica tek umrlih osoba i nijedno od njih ne mogu zaboraviti. Ali ono što mi se od posljednje osobe čije sam umiranje gledao najdublje urezalo u pamćenje nije bilo njeno lice, već njeno stopalo.”

“Stopalo!?”

“Da, stopalo. Bilo je to u bolnici, u sobi za intenzivnu njegu. Kad sam u nju dospio, moj prvi susjed, na krevetu do moga, već je bio u smrtnoj agoniji koja je trajala cijelog tog dana i sljedeće noći do u zoru, i koja mi je u sjećanju ostala kao nešto najmučnije što sam doživio. Bio je to lijep čovjek, rekao bih pedesetogodišnjak, veoma snažne konstitucije. Ta snaga u ovoj kobnoj prigodi samo mu je škodila: činila je njegovu borbu sa smrću mučnijom i okrutnijom. Pratio sam tu borbu, to teško dahtanje, taj hropac koji mi nije dopuštao da zaspim. Pred zoru učinilo mi se da je usnuo. Promatrao sam njegovo lice u čije se crte duboko urezala patnja. Dok sam ga gledao, i mene je ophrvao san. Kad sam se ujutro probudio, susjed na krevetu pored mog bio je sav prekriven plahtom navučenom i na lice. Bio je mrtav. Od cijele njegove osobe vidjelo se samo stopalo desne noge. Bilo je otkriveno zato što mu je za palac bila privezana ceduljica sa imenom i prezimenom. U toj ceduljici bio je cjelokupni njegov identitet. Upisala ga je smrt. Od tada znam: nema u smrti ničega veličanstvenog.”