Objavljeno na Radio Sarajevu 9. srpnja

*

Ivan Ivančić rođen je 1937, u selu Grabovici kod Duvna, koje se i tada, kao i danas, zvalo Tomislavgrad. Osnovnu školu i gimnaziju proveo je u Tuzli, pa se upisao na Fakultet za fizičku kulturu u Beogradu. Po redu je diplomirao i zaposlio se u Saveznom sekretarijatu za saobraćaj i veze, živio je običnim životom socijalističkoga samoupravljača, samo što se u slobodnom vremenu, povremeno i kampanjski, bavio bacanjem kugle. Nastupao je na radničkim sportskim igrama, ali je bacao malo predaleko, te se, kao već zreo čovjek, upisao u Atletski klub Crvena zvezda.

Tokom sedamdesetih, Ivančić je sedam puta bio prvak Jugoslavije, šest puta je rušio državni rekord. Nastupao je u prugastoj crveno-bijeloj Zvezdinoj majici, s istim takvim kačketom. Imao je one velike, starinske brkove, koji bi se spuštali niz krajeve usana, sve do u dno vilične kosti, kakve je prije Drugoga svjetskog rata nosio Najjači Čovjek Na Svijetu u svakome boljem cirkusu. Takve je brkove imao i slavni Ličanin Marijan Matijević, hrvač i kolos, za kojega se u Kraljevini Jugoslaviji i u nekoliko okolnih imperija vjerovalo da je najjači čovjek koji je ikada hodio zemljom. Sultan Abdulhamid odlikovao ga je 1904. ordenom Turske zvijezde, i time mu zvanično priznao njegovo neusporedivu snagu.

Ivan Ivančić, vjerojatno, i nije bio snažan kao Matijević, ili više nisu bila takva vremena kada se ljude moglo impresionirati sirovom i naivnom muškom snagom, ali  teško da bi se u jugoslavenskoj atletici našega doba moglo naći jačega čovjeka. Otkad ga znamo i pamtimo, bio je veteran, ali je nastupao i pobjeđivao i po kiši i po suncu, na lokalnim natjecanjima, prvenstvima države i Mediteranskim igrama, i nije odustajao ni nakon što je već ušao u godine kada se pošten svijet, pogotovo ako ima posla i posvršavao je nekakve škole, ne bavi vrhunskim sportom.

U neka doba, kao četrdesetogodišnjak, počeo je, usput, trenirati i mlađe bacače. Dvojica među njima, Jovan Lazarević i Vladimir Milić, postat će veliki šampioni. Prijepodne bi ih učio kako se baca, a popodne je na natjecanju bacao zajedno s njima. Nekad bi pobjeđivali oni, nekad on. Milić će ga s godinama nadmašiti, ali će u povijesti profesionalnog sporta, ipak, ostati bolje upamćen kao otac velikoga slovenskog košarkaša Marka Miliča. Od atletike se, naime, u ono vrijeme nisu mogli zaraditi veliki novci.

Svoj osobni rekord Ivan Ivančić bacio je kao četrdesetšestogodišnjak, 1983. u Koblenzu. Od aktivnog sporta oprostio se kada je navršio pedesetu, premda je i tada bio jedan od trojice najboljih jugoslavenskih kuglaša. Zahvaljujući Ivančiću, više nego ikome drugom, bacanje kugle je u osamdesetima postalo elitna i najuspješnija domaća atletska disciplina.

Kada su se prilike u zemlji zakuhale, Ivan Ivančić je napustio Beograd i došao u Zagreb.

Možda bi bilo prigodno reći – vratio se u Zagreb. Ali u njegovom, kao ni u tolikim drugim slučajevima, to ne bi bilo gramatični tačno, jer se čovjek ne može vratiti tamo gdje prethodno nije živio. Ljudi su, naprosto, odlazili tamo gdje su mislili da će imati najmanje problema sa svojim podrijetlima ili imenima i prezimenima. Tako je učinio i Ivančić. Vjerojatno je i on mislio da će ga dočekati kao svoga, a ne kao stranca, a je li se u tome prevario bolje mu je da šuti. Ako kažeš da si imao nekih problema, ubuduće ćeš imati još većih problema.

Na listama rekorda u bacanju kugle, Ivana Ivančića nema. I ne može ga biti, jer je cijelu karijeru bacao za Crvenu zvezdu. A recimo ima strašnoga Zeničanina Zlatana Saračevića – kao drugog na vječnoj hrvatskoj listi, s hicem 20,77 – jer je taj rezultat postigao bacajući za hrvatski klub. Nije to važno, osim kao ilustracija činjenice da čovjek ne zna, ili u ono vrijeme nije znao, gdje ga život nosi.

Nakon dolaska u Zagreb Ivan Ivančić je s promjenjivom srećom i uspjehom trenirao mnoge hrvatske bacače i bacačice. Govorili su da je težak i tvrdoglav, da ima neke svoje metode, a onda i to da je za mlade atletičare bolje da odu u Ameriku, na kakav koledž, umjesto da ih trenira taj stari čudak.

Za dva tjedna, ovaj sedamdesetpetogodišnjak, obrijane glave i bez brkova, jednako golem i žilav, putuje u London na Olimpijske igre. Tamo vodi Sandru Perković, hrvatsku i dvostruku europsku šampionku u bacanju diska, curu iz zagrebačke Dubrave, iz jedne fine i uredne, ali jako, jako skromne obitelji. Sandra ima ozbiljne šanse da osvoji medalju, a možda bi, ako joj se posreći, mogla postati i olimpijska prvakinja.

Priča o Sandri Perković i njezinom treneru zapravo je priča iz nekih prošlih vremena, ali ne toliko davnih da ih se ne bismo sjećali. U međuvremenu sport je postao zabava bogatih, kojom se, onako usput, sirotinja loži patriotizmom. Zbog tog patriotizma baš nam uvijek i nije drago kada naši pobjeđuju. Zar nije bolje da se to događa drugima, koji su negdje daleko od nas? Neka drugi stradavaju i gore u pobjedama svojih sportskih šampiona. Ne mora se na nas navaliti i to zlo.

Ali ako pobijede Sandra Perković i Ivan Ivančić, to neće biti takva pobjeda. Koliko god bi se našlo onih koji će vatru naših srca zalijevati benzinom, i koliko god  i u toj pobjedi netko našao specifičan kolektivni i hrvatski razlog i motiv za pobjeđivanje, bit će to nešto drugo. Dvoje autentičnih životnih autsajdera, jedna cura iz predgrađa i jedan penzioner, kao u nekoj američkoj filmskoj epopeji, ispunjenoj brojnim pedagoškim poukama, ali u stvarnosti teško ostvarivoj, imaju priliku da pobijede.

Za takve čovjek navija zato što se podsvijesno nada da će, pobijede li, čuda i u njegovome životu biti moguća. U tome je, više nego u bilo čemu drugom, i smisao sportskoga navijanja.

Konačno mogu početi da živim
sada kad si sjela za moj stol.
Kroz tvoje oči gledaju druge oči
kao sa prozora rodne kuće
koja je davno srušena

Sva geometrija svijeta počinje
kad na mjestu jednog budu dvoje,
tako je zapisano u fraktalu snježne pahulje.

Odležao sam sva svoja službovanja
i konačno mogu početi da živim –
ovaj put sam navio budilnike.
Mada, ne znam da li sam spreman,
trebalo je da završim druge škole
da za tebe budem dovoljno stručan

Marširao sam s krdom bizona preko pustih prerija,
s pingvinima bdio noći duge po četiri mjeseca,
zubima rastrzao gazele u sibirskim stepama,
na pijesku pustinje Gobi jeo snijeg s kamilama,
uz Magelana za kormilom
motrio Magelanov oblak

Da najzad
Da konačno

za tebe budem dovoljno stručan.

Serijalno razmišljanje za još neostvareni festival u Hotelu Balatura

_____________“Rekla sam: Životinje govore mnogo o jednoj zemlji. Odnos
_____________prema životinjama otkriva što se zbiva s tom zemljom. Kad
_____________se ljudi ponašaju bestijalno prema životinjama, onda im
_____________demokracija ne pomaže, ni bilo šta drugo.”
__________(Olga Tokarczuk, Iz knjige: Prowadź swoj pŀug przez kości
_________umarŀych,Wydawnictwo Literackie, Kraków 2009)

Volim napuniti hotel zanimljivim ljudima. Iz čiste sebičnosti. Sami smo tu, usred ničega, daleko od velikog grada, pa je malo vjerojatno da će ovdje tko slučajno navratiti. Moram se potruditi oko toga. Književnost je inače stvar samoće. Čitaš sam, pišeš sam. I nema puno ljudi koji to rade toliko opsesivno kao ja. Bar ne ovdje u mom selu. Ali ima ih u ovoj zemlji, ima ih na ovom svijetu. Zato volim organizirati festivale.

Prvi naš festival bazirao se na jednoj irskoj ideji (7 autora, 7 soba, 7 priča, tako otprilike). Drugi se bavio tranzicijskim procesima današnjeg svijeta. Za treći festival u našoj kući izabrala sam temu “O ljudima i životinjama”. Nažalost nisam uspjela prikupiti dovoljno sredstava za ostvarenje. (Da je stanje u kulturi loše konstatirali smo na prošlogodišnjem festivalu i sad je ispalo da je već sljedeći nastavak jasni dokaz da je stvarno tako.)

Zašto životinje?

Osobno se dugo bavim životinjama. Imam tri psa, dvije mačke i za koji dan će nam stići još četiri konja, koji će obogatiti naše živote na selu. Imam i djecu pa mi je važno da odrastu u blizini životinja, da preuzimaju odgovornost za jednu od njih i da uče što to znači: brinuti se o nekome. (Baš u tom – često citiranom i pomalo istrošenom – smislu o kojemu lisica govori Malom Princu: Zauvijek ostaneš odgovoran za ono što si pripitomio.) Život sa životinjama ima i druge dimenzije, neke vrlo praktične i jednostavne i druge gotovo filozofske. Ako razmišljamo o ljudima i životinjama, o njihovom odnosu, onda razmišljamo o odnosu u kojemu je sve moguće: od vjernog prijateljstva i mirnog suživota do mašinerije mesne produkcije u kojoj životinja postane proizvod, predmet i žrtva.

Tu ima bezbroj stajališta, zato festival treba biti velik, s puno gostiju i sudionika, treba poviriti u svaki kutak tematike. Odnos čovjeka sa životinjama najviše govori o samom čovjeku, o njegovom moralu i životnoj filozofiji.

Životinje i vegetarijanstvo

Tema je trenutno – pogotovo u Americi i u zapadnoj Europi – u trendu. Pokrenuli su je vegetarijanci, vječni autsajderi svake prehrambene diskusije, vjerujem da neće dugo ostati autsajderi, jer se pomalo formiraju snažne inicijative, slične onima koje su pokrenule zakone o zabrani pušenja. (Ne zbog analogije da je konzumacija mesa jednako opasna za zdravlje kao pušenje, jer nije bitno je li ili nije, nego zato što diskusija oko vegetarijanstva sadrži taj etički potencijal s kojem se mesojed lijepo može gledati odozgor:”Ts, ts. Šta ti još ubijaš životinje?”) Mislim, evo, ja to sada prognoziram, da će mesojedi biti sljedeći pušači. Bit će oni krivi za sve: za problem debljine među ljudima naše civilizacije (Hrvatska je na globalnoj top.listi pretilosti na trećem mjestu, jeee!), za svaki moždani udar, svaki oblik raka, stavit ćemo mesojede u isti koš s onima koji jedu brzu i masnu hranu. Poslat ćemo ih tamo gdje su već pušači, na balkone i pred ulazna vrata, gdje će grickati svoje batke i kotlete, tamo gdje ćemo držati male tanjuriće za kosti pokraj pepeljara. Zdravstvena osiguranja neće više primiti klijentelu koja još jede meso ili će je primati samo eventualno sa skupim “high risk” ugovorima. Počet će novi val uhođenja u susjedstvu, cinkat će se onaj koji je viđen kako nosi krvave vrećice s mesom u svoj stan. Možda će se čak i kuće zapaliti, jer tko će vani još roštiljati, ako nisu tikvice u pitanju? Neće dugo proći dok ne krenemo kriminalizirali i eliminirati posljednjega mesojeda. Pa će nakon toga doći na red oni koji se ne bave sportom ili koji još nisu pristali na kiruršku intervenciju za postignuće opće ljepote.

Govoriti o vegetarijanstvu znači govoriti o ljudskom moralu, o ljudskosti općenito i o odgovornosti prema životinjama, ali jednako znači govoriti o rastućem diktatu zdravstvene industrije, o osobnoj slobodi i o tome kako ne završiti u jednom orvelovskom društvu. Iz tog razloga htjela bih pozvati autore poput Jonathana Safrana Foera (*1977), da govorimo o njegovoj knjizi “Eating animals”, tom izvještaju iz svijeta klaonica i industrijskog ubijanja. (Svaka čast onome tko je nakon čitanja još u stanju staviti komad kobase u usta.) Voljela bih pozvati njemačku spisateljicu Karen Duve (*1961) da nam govori o svom pokusu na vlastitom tijelu, tijekom kojeg je živjela najprije nekoliko mjeseci kao vegetarijanac, onda kao veganac i naposljetku kao fruktar (to su ljudi koji jedu još samo popadalo voće).

Životinje u zatočeništvu

Jedan od gostiju sigurno bi bio Richard David Precht (*1964), njemački filozof i pisac, koji će filozofskoj dimenziji dati pravi okvir, a mogao bi mi poslužiti i za drugi aspekt festivala. On je, naime, najveći meni poznati poznavatelj zooloških vrtova. On zna – ono što je nama ljubiteljima životinja neshvatljivo – zašto se divlja životinja, umjesto da je pustimo u slobodi, u njoj prirodnom okruženju, zatvara iza rešetka. On zna gdje su baš zoološki vrtovi, koji nam služe za vrlo sumnjivu vrstu ljudske zabave i edukacije, pomogli u očuvanju vrsta i očuvanju raznolikosti vrsta (biodiverzitet). Vjerojatno može i objasniti zašto neki ljudi tvrde da se zoološki vrtovi pretvaraju na neki način u Noinu arku i kako uzgojem stabiliziraju pojavljivanje životinjskih vrsta. Ne znam, kada god razmišljam o zoološkim vrtovima, meni pada samo jedna pjesma na pamet, a to je Rilkeova Pantera: Šipke kaveza prolaze pred njome/ umaraju pogled, iznemoglost cvjeta/ čini joj se: tisuće šipaka je lome/ a iza svega toga nema svijeta… (Podsjetnik: Rilkea isto pozvati!)

Usporedba čovjeka i životinje

Što je čovjek? Da bi odgovorili na to pitanje, mnogi su filozofi počinjali s usporedbom čovjeka i životinja. Preko bavljenja životinjama oduvijek smo se sami definirali kao ljudi. Iz tog razloga usporedba čovjek/životinja mora biti sastavni dio mog festivala. Prvi gost vjerojatno bi bio Jean-Jacques Rousseau (1712-1778), kojemu bismo onda zajedno slavili 300. rođendan u našoj konobi (s gostima Humes, Hobbes, Condillac, Herder, itd.). Divljak u njegovoj Raspravi o nejednakosti ljudi, o kojoj svakako moramo razgovarati, taj čovjek u stanju prirode, premda fiktivan, najbliže je još životinji, što je i razlog da je prirodno dobar, jer ne zna za sve mehanizme naše civilizacije. Ne bi bilo loše da zajedno s njim vrtimo vrijeme unazad i da u rikvercu slijedimo njegovu genealogiju od “homme depravé”, tom kultiviranom ali na žalost pokvarenom čovjeku, do divljaka u skladu s prirodom.

U usporedbi čovjeka sa životinjama svašta smo naučili, na primjer kako je došlo do jezika (Herder i drugi). A ponekad znamo čovjeka samo bolje opisati preko njih. Za Strindberga (1849-1912) čovjek je jednostavno čudna životinja (pozvati!), da ne govorim o Lautréamontu (1846-1870) kojemu je čovjek zlobna životinja. (Moram ga pozvati, promovirat ćemo lijepo hrvatsko izdanje njegovog Maldorora koje je nedavno izašlo, ali se bojim da će se moja tribaljska publika malo prestrašiti njegovih tekstova. Tko želi tako do u detalje čuti što je čovjek sve u stanju da radi?)

Životinje u religijama

Koliko je važan odnos prema životinjama može se vidjeti u najstarijim dokumentima čovječanstva. Zanimljivo je na primjer da su već Egipćani imali izraziti kult divljenja životinjama, što je na neki način početak zaštite životinja.

Tako i u hinduizmu ili budizmu životinje imaju posebnu ulogu, pogotovo zbog reinkarnacije. Stvari su tu prilično jasne, kad postoji mogućnost da se čovjek ponovno rodi kao životinja.

Rano je i u židovskoj kulturi ugrađeno pravilo poštovanja životinja. Mučenje životinja je u Kabbali eksplicitno zabranjeno, uz to se naglašava odgovornost ljudskog vlasnika za svoju životinju ili svoga ljubimca koja čak na danu sabata ne smije izostati.

Stav kršćanstva nije tako jednoznačan. Relativno jasno piše u bibliji: … rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih, i od svega zvjerinja što se miče po zemlji. (Knjiga Mojsijeva, I, 28). Čovjek prema tome stoji iznad životinja. Doduše, to se često čitalo kao odgovornost, a ne kao vladanje ili samovolja. Na koncu su, bar u Njemačkoj, osnivači prve udruge za zaštitu životinja bili baš katolički svećenici: Christian Adam Dann (1758-1837, pozvati!) osmislio je teoriju po kojoj čovjek životinju gleda kao su-stvorenje prema kojem treba razvijati istu empatiju kao i prema ljudima. Albert Knapp (pozvati!) je onda nekoliko mjeseci nakon Dannove smrti osnovao spomenute udruge. U kršćanskom duhu razmišljao je i čovjek, kojeg bih pozvala na naš festival, nobelovac Albert Schweitzer (1875-1965), samo zbog jedne lijepe rečenice, koju oduvijek volim: Ja sam život koji želi živjeti, okružen životom koji želi živjeti. Kako bi život samo mogao biti jednostavan da se držimo te rečenice!

Suživot sa životinjama

Znate li knjigu “The Philosopher and the Wolf” američkog profesora filozofije na Sveučilištu Miami Marka Rowlandsa (*1962)? Eee, njega bismo trebali pozvati, da nam priča kako je došao na ideju da nabavi mladog vuka, kako je s njim živio i kakvo je bio putovanje od prvog dana kad mu je vučić preokrenuo cijelu kuću do momenta kad su zajedno odlazili na njegova predavanja na fakultetu, a vuk je spavao negdje u kutu kao da je pudlić. Pričao bi Rowlands o tome kako je najvažnije o ljubavi, o smrti i o sreći naučio upravo od svoga vuka.

Uz njega bismo pozvali još jednu mladu ekipu iz novog znanstvenog ogranka koji se zove animal studies. Profesori i studenti te nove znanosti bave se isključivo odnosom čovjeka sa životinjama. U centru njihovih studija stoji “očovječenje” životinja (kao oblik suživota), granice znanja o drugim speciesima i analiza odnosa moći u društvu sa životinjama. Osim toga ispituje se i značenje životinja za ljudsku kulturu.

Kažem vam, na takvom festivalu imali bismo šta čuti. Družili bismo se živim i mrtvim piscima i filozofima. Danima bismo diskutirali o životinjama. A na kraju bismo možda znali nešto više o nama samima.

Moj pradjed Karlo Stubler tamo je u Bosoviczu, u rumunjskome Banatu, po odlasku u Bosnu ostavio starijega brata. U porodičnom sjećanju bratu se izgubilo ime, ali nije njegovoj kćeri: Regina. I Karlo je jednoj svojoj kćeri, drugoj po rođenju, nadjenuo ime Regina. A tako će se zvati i njegova praunuka, moja prva rodica. Na kraju, ime Regina ponijet će i moja majka, kad je po rođenju, svibnja 1942, ni u matičnome uredu ni u crkvi ne htjedoše upisati kao Javorku. Tako je postala Regina Javorka, i zvat će se tim imenima, sve dok joj, dvadesetak godina kasnije, u istome matičnom uredu, ne zapovjede da bira između dva imena, budući da u našemu društvu socijalističkom ništa ne smije biti dvosmisleno i dvoimeno, pa tako ni ona. Odlučila se za drugo svoje ime, da je sudbina ne bi zamijenila za neku od brojnih porodičnih Regina.

Zna se i po kome su se sve one tako zvale.

Majka pradjeda Karla i brata mu kojem se ne pamti ime prva se tako zvala. Do nas nije došlo po čemu je ta žena bila izuzetna. Jedino što znamo da je rodila dvojicu sinova, i da je njezino ime do danas živo. Ne znamo po čemu je bila velika i važna ta prva Regina Stubler, ali ju to naše neznanje, porodični i historijski zaborav, vjerojatno čine još većom.

Kći pradjedovog brata bila je starija od svih svojih bosanskih rodica i rođaka. Na neki način, bila im je daleki uzor, jer ju nikada nisu sreli. Iako iz seljačke kuće, istina dobrostojeće i švapske, Regina je u Temišvaru redovito pohađala gimnaziju, a onda je u vrijeme balkanskih ratova, dok je porađajuće jugoslavenstvo prolijevalo svoju srpsku krv i umiralo od ljepote u svojim hrvatskim snovima i tuberkuloznim groznicama, Regina pošla u Sofiju na studij medicine. Nije tako često bilo, čak ni među banatskim Švabama, ni u Rumunjskoj koju nazivahu Francuskom Balkana, da početkom dvadesetog stoljeća cura sa sela odlazi u daleki grad, na studij medicine.

A možda Sofija u to vrijeme i nije bila tako daleko od Bosovicza. Bilo je i u Bugarskoj puno Nijemaca, pa su, možda, Stubleri u glavnome gradu imali rodbine ili prijatelja, koji će se za Reginu pobrinuti.

Liječnicom je postala malo po završetku Prvoga svjetskog rata.

Zaposlila se i udala za Bugarina o kojem, također, ne znamo ništa, osim da se prezivao Dragnev.

Moj pradjed Karlo Stubler protjeran je 1920, zajedno s obitelji, iz Dubrovnika, gdje je kao visoki željezničarski činovnik sudjelovao u štrajku. Izgubio je posao i završio u “mjestu zavičajnosti”, u Sarajevu, skupa sa ženom i s troje od četvero svoje djece. Sljedećih godina o njihovom će se preživljavanju brinuti sindikati. Dvojica ili trojica sindikalaca, radnika na željeznici, ložača ili mašinovođa, svojim će plaćama pomagati Karla i njegove, i na taj način će mu djeca završavati škole. U ono vrijeme ranoga kapitalizma na Balkanu takvi su bili običaji i tome su služili sindikati.

Poštovalo se i to što je Karlo Nijemac i obrazovan čovjek, djeca mu se bave glazbom i teže nekom boljem životu od djece ložača i mašinovođa. Činjenica da se žrtvovao za radničku stvar, zbog čega su ga iz Dubrovnika i prognali, nije smjela njegovu obitelj pretvoriti u najgoru sirotinju. Možda, zbog brige o mom pradjedu, neko skretničarsko dijete nije moglo nastaviti škole. Ili je pretjerano tako misliti. Dovoljno je reći da su u to vrijeme vjera i ideali bili na cijeni.

Jedna od Karlovih kćeri, i to baš Regina, najprije se zagledala, a onda i udala, u Vilka Novaka, sina jednoga od porodičnih sindikalnih povjerenika. Iz njihova će se braka roditi moja tetka Nevenka, koja će, opet, roditi moju rodicu Reginu.

Prije Prvoga svjetskog rata, kao mladi i poletni željezničar, Karlo Stubler obilazio je brata u Bosoviczu. Ali nakon što izgubi posao, a pokazat će se da ga je izgubio zauvijek i bit će bez posla sve do smrti, godinama nakon Drugoga svjetskog rata, više neće odlaziti u rodni kraj. Sva će se komunikacija i s bratom i s ostalom rodbinom odvijati preko pisama, ali će, dijelom, biti vrlo živa, dinamična i na neki način plodotvorna. Kao što bi Židovi iz Amerike slali pisma s fotografijama, sitne memorabilije pa čak i prave pakete, rodbini po malim i danas bezimenim galicijskim štetlovima, tako su Karlo i njegovi suobraćali s rođacima u Banatu. Tekla je prepiska između Ilidže i Bosovicza, u kojoj se, istina, i nije znalo što je od toga Amerika, a što Galicija, i hoće li se Ilidžanci zaputiti u Banat ili će Banaćani poći na Ilidžu, ali se desetljećima pripremao susret do kojega nikad neće doći.

U Sofiju su rodici Regini Dragnev pisali njezina imenjakinja Regina Novak i rođak Rudi, Rudolf Stubler, Nano iz mog djetinjstva. Pisana na njemačkome jeziku, pisma su razmjenjivana u redovitom dvomjesečnom ritmu, uz posebne čestitke za Božić i Uskrs, i ta se prepiska održala kroz dvadesete, tridesete i početak četrdesetih, sve dok se epistole nisu raspršile pred užasima rata.

Negdje među ostacima porodične pismohrane, u Kasindolskoj, na Ilidži, u porodičnoj kući Novaka i Ceznera, gdje je ostalo najviše od onoga što je pripadalo Stublerima, postojale su, ili još uvijek postoje, trebalo bi to provjeriti, fotografije Regine Dragnev. Uznosita i lijepa, nasmijana kao što i treba biti kada se za rođake slika, ova sofijska doktorica gleda nas sa slike.

Naše porodično zajedništvo, ono što smo bili i što je činilo naš identitet, bilo je, kao i svako drugo zajedništvo kulture, roda ili kućnoga sljemena, zasnovano na iluziji. Dio iluzije bilo je i to da imamo rodicu u Sofiji, i da će nam ona jednom doći ili ćemo mi ići k njoj. Nikada se s njom nismo rukovali, nismo je zagrlili i izljubili.

Nitko Reginu Dragnev nije dodirnuo, osim Karla Stublera. On ju je, djevojčicu, kao mlad željezničar zabavljao ispred naše kuće u Bosoviczu (i ta kuća je iluzija, ni nju nikada nismo vidjeli…). Ispružio bi svoju desnu preko lijeve noge, ona bi mu sjela na potkoljenicu, i onda bi je ljuljao.

Njegova noga je bila konj na kojem je Regina jahala, daleko.

Po završetku rata, već krajem 1945, kada je i zaživjelo to žalosno dozivanje ljudi i njihovih iluzija, Rudolf Stubler je preko Crvenog križa oglasio potragu za svojom i našom rodicom Reginom Dragnev, rođenom Stubler, liječnicom iz Sofije.

Tražit će ju sljedećih dvadeset godina, preko raznih organizacija, naših i stranih, dok god bude onih koji nekoga traže i dok god se na radio stanicama te potrage za nestalima nekom čudnom žanrovskom transformacijom ne pretvore u emisije želja i pozdrava ili u pomorske večeri, ali je neće naći, niti će se ikada išta o njoj doznati. Regina Dragnev u zemlju je propala, pretvorila se u dim i u ništa, pa je lako zamisliti da je ova priča, zapravo, izmišljena i da nije bilo ni onih koji su tražili, ni onih koje se tražilo.

O ovakvim su potragama pisala barem tri pisca: Amos Oz, David Grossman i Ivan Lovrenović. Oz i Grossman pisali su o traganju za rođacima čije su sudbine zamračene u holokaustu, a Lovrenović je pisao o očevima i stričevima koji su, kao vojnici poraženih ili neprijateljskih vojski, prhnuli u ništa u vrijeme pobjedničkog slavlja i velike odmazde. Ali ima nešto zajedničko Ozovim, Grossmanovim i Lovrenovićevim nestalima: oni koji su ih tražili, mogli su tragačima reći tko su i što su bili ti ljudi, jesu li bili žrtve ili su bili agresori, kako će se to jednom u nas govoriti.

Njezin rođak Rudi, moj dragi Nano, s dvije će strepnje tragati za Reginom Dragnev. Prvu će strepnju podijeliti s milijunima Europljana: je li živa, ako jest gdje je, ako nije, zna li se gdje joj je grob? Druga će strepnja biti samo njegova i naša, porodična: tko je, zapravo, bila Regina Dragnev, naša rodica, iz perspektive ratnih pobjednika, pravde i antifašizma? Naime, koliko god se u tih dvadesetak godina dopisivali, ni Rudi ni ilidžanska Regina nisu ništa znali o njezinim političkim afinitetima. Imala je muža i dvoje djece, radila je u bolnici, brinula se za svoje pacijente, katkad o njima pisala svojim dalekim rođacima, išla je u kazalište, čitala iste knjige kao i oni, sjećala se Bosovicza, raspitivala se o živim i mrtvim rođacima, ali nikada ništa nije rekla, niti su oni njoj govorili, o Hitleru i njemačkome širenju na istok, o komunizmu i o fašizmu, te o svemu drugom što je sada tako važno, ali o čemu se ne pripovijeda u rođačkim pismima.

Što je mislila i tko je 1941. i 1945. bila naša rodica Regina Dragnev, banatska Njemica, udana za Bugarina. Je li kolaborirala s neprijateljem? To pitanje je u mom Nani stvaralo nelagodu, ali svejedno nije odustajao. Nije bio hrabar čovjek, plašio se da mu ne banu jednoga dana na vrata i ne priupitaju ga zašto traži tu ženu i planira li, možda, s njom pokrenuti nekakvu kontrarevoluciju, ali što je drugo mogao kada je to traženje postalo važan dio njegova i našeg porodičnog identiteta. Njemu je bilo važno da nađe rodicu, a nama je danas važno znati tko je bila Regina Dragnev. To će nas vječno neznanje pratiti dok budemo živjeli. Toliko dugo će još trajati i Drugi svjetski rat.

Moj pradjed Karlo Stubler nije se raspitivao o bratu. Odveli su ga iz Bosovicza 1945. i nisu ga više vratili. Karla su na Ilidži spasili njegovi dobri komšije Srbi, jer je i on njih spašavao od ustaša. Zatvorio bi ih u svoju kuću, i stao na prag, a ustaše su bili kukavice i nisu se usudili udariti na Nijemca, pa makar i takvog, nejakog.

Nije se raspitivao o rodbini u Bosoviczu. Nitko nije preostao: prhnuli su 1945, pretvorili se u praznu, bezriječnu i pustu misao, u nešto o čemu se za Karlova života, a ni mnogo kasnije, neće govoriti. Za razliku od židovskih sudbina, njemačke su neizgovorive. To je tako i tako je za mog pradjeda Karla Stublera moralo biti. U kući je sa svojima govorio njemački, ali je o Nijemcima šutio. Od šutnje je sagradio spomenik, jednu malu kulu babilonsku.

Njegov sin Rudolf Stubler često je putovao Europom, ali nije bio u Bosoviczu. Gdje god bi došao, u koji god grad, ušao bi u telefonsku govornicu pa bi listao onaj debeli, lancem privezani imenik. Govorilo se da to Nano čini iz zabave. Prezime Stubler nije često, pa tako od duga vremena traži Stublere. Tako se govorilo.

Meni se čini da je u telefonskim imenicima Beča, Pariza, Berlina, Rima, Lenjingrada i Moskve, Budimpešte, Praga, Amsterdama i Madrida tražio samo Reginu Dragnev. Ali to se više nije dalo izgovoriti, jer nije bilo onoga tko bi mogao čuti i tko bi shvatio smisao ove duge potrage.

Prije mnogo godina, prije nego je tehnologija medij učinila jednostavnim i široko dostupnim, baviti se fotografijom bio je ozbiljan obrt. Dok još nije bilo mobitela s mnogopikselnim kamerama i kolor printera visoke razlučivosti, već je uslikani motiv sablasno izranjao iz bjeline foto-papira namočenog u razvijaču u plitkoj četvrtastoj posudici pod crvenim svjetlom laboratorija, taj je posao tražio vješte majstore, a oni su, osobito u provinciji, uživali velik ugled.

Oni bi vas sićušnog i ćelavog fotografirali samo koji dan nakon rođenja i onda obavezno još koji put kasnije, u dokoljenkama i kratkim hlačama, s mamom i tatom. Majstori fotografi dolazili su u škole i slikali nasmijane, zagrljene đake sve do mature, kad bi se oni, s tamnim maljicama iznad gornje usne, u svojem prvom odijelu, nelagodno ukočili pred objektivom. Zatim biste cijenjenom obrtniku došli koju godinu kasnije s cvijetom na reveru, pod rukom vodeći mladu u vjenčanici. Čovjek je, da ne duljim, bio uz vas u svim važnim životnim trenucima, njegove su slike bile miljokazi ljudskih sudbina.

On je, osim toga, bio i svojevrsni, nehotični kroničar mjesta. Portrete baš svih stanovnika gradića i okolice katkad je učinio u malim formatima, za legitimaciju. Prije nego bi sjeli na okrugli stolac pod reflektorom, svi su se u mjestu, bez higijenskih i zdravstvenih prenemaganja, počešljali onim jednim češljem u njegovoj radnji, a ambiciozniji bi stavili i kravatu na laštik što je visila o čavlu kraj ogledala.

Takav jedan čaršijski fotograf bio je Nedjeljko Neđo Galić iz Ljubuškog. Slikao je djecu i mladence, slikao za osobne i pasoše i živio sa ženom i djecom u spokojnoj građanskoj svakodnevici što je tekla lijeno kao Trebižat, zelen i plitak, za ljetnih mjeseci. I ništa sve do njegovih srednjih godina nije upućivalo da je on drugačiji od drugih Ljubušaka, sposoban za nešto veće. No, došao je rat, a rat, znate i sami, koji put izvuče ono najbolje iz ljudi. Koji put čovjek ni sam ne zna koliko je u njemu hrabrosti, poštenja i prkosa da se suprotstavi bezumlju. U krvavom kaosu neočekivano mu se bistro otkrije smisao postojanja, tko je on i zašto je na ovome svijetu, i njegov do jučer obični, nezamjetni život dobije herojsko poslanje.

Zapucalo je, dakle, i premda je sam Ljubuški bio nešto dalje od fronta, nije ostao pošteđen od zla. Multietnička hrvatsko-bošnjačka varoš oštro se podijelila, zavadile se komšije, nisu više bili kao jedno, premda su se jednom u Neđe svi jednim češljem počešljali. Muslimani su do jednoga ukrcani u kamione i odvezeni u logor Heliodrom kod Radoča, jedno od onih mučnih mjesta koje su naše vlasti šupački tajile od međunarodne zajednice, a u kojemu su od batina, gladi, studeni ili metka skončala najmanje pedeset četiri zatvorenika. U Ljubuškom su ostale samo žene, da izbezumljeno obilaze kancelarije pitajući što je s njihovim muževima i sinovima, a tamo su ih dočekivale šutnja, uvrede, psovke, pa i gdjekoji šamar, ako koji hrvatskih vitez nije znao drugačije umiriti histeričnu Turkinju.

Iz Heliodroma, Dretelja i Gabele živ si mogao izaći jedino ako je negdje iz inozemstva za tebe netko poslao pismo garancije, a valjda sva takva pisma što su došla u Ljubuški, iscurila su iz telefaks uređaja u mjesnoj fotografskoj radnji. Nedjeljko Galić zainatio se protiv nepravde, možda i zasramio zločina koje čine njegovi, i jedini je imao srca za uplakane Bošnjakinje i ništa ga nije obeshrabrivalo da je narod njegovu kuću podrugljivo nazvao “muslimanska ambasada”. Dapače, kad je vidio da garantnih pisama ne stiže ni blizu koliko je sklupčanih i tihih žena na njegovim stepenicama, krenuo je krojiti i lijepiti ona koja je ranije primio, bijelim korekturnim lakom brisati imena i upisivati druga, krivotvoriti dozvole za izlazak iz logora. Gledali ste jednom u kinu vjerojatno takvu neku priču, Steven Spielberg snimio je film o onome Nijemcu Schindleru koji se sličnog lukavstva domislio da spašava Židove od Auschwitza.

No, rat, znate i sami, koji put izvuče ono najgore iz ljudi. I takvih je mnogo više od onih koji postanu bolji nego što su bili. Na jednoga Oscara Schindlera dođe tisuću, možda i više kukavnih podlaca, denuncijanata, nasilnika, lupeža, švercera, kojekakve gamadi koja se osokoli ispuzati po mraku, pokvarenjaka koji u klanju prepoznaju životnu šansu, nađu svoju sreću u tuđoj nesreći. Oni Neđi Galiću nisu mogli oprostiti njegovu plemenitost i ne mogu mu je oprostiti ni danas, jedanaest godina od njegove smrti i gotovo dva desetljeća od opisanih strahota u logoru Heliodrom.

Galić je nedavno posthumno nagrađen jednom mirotvornom nagradom, a o njegovu životu i hrabrosti tom je prigodom snimljen dokumentarni film koji je jedva prikazan u Ljubuškom. Čitava je čaršija ustala zbog posvete jednom, kako ga oni shvaćaju, hrvatskom izrodu. Ološ je razvio zastave, a znate kako ološ voli zastave. Uvijek ih imaju u gepeku i izvlače prema potrebi, ako uhapse kakvog generala ili ako im dođe opomena da nisu platili struju. U špaliru su stajali pred kinom da ispljuju šačicu časnih ljudi koji su došli pogledati dokumentarac. Dokumentarac je naposljetku ipak prikazan, ali su dan kasnije iste vitezovi i uzdanice prebili Šteficu Galić, udovicu glavnog junaka. Što da vam pričam, bio je to pravi primjer hrvatskog ratničkog genija, batinama su u mraku, i simboličnom i stvarnom, dočekali jednu ženu.

Nesretan je ovo i izmučen kraj i prilike u njemu baš nimalo ne bivaju bolje. Rat je davno završio, a kao jučer da je bio. Dva desetljeća je prošlo i nikako da svane. Mrak je kao u onoj pjesmi Antuna Branka Šimića, meni najdražoj u zbirci Preobraženja, baš Hercegovina se zove, a završava ovim stihovima:

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi.

Nedjeljko Neđo Galić jedan je od pjesnikovih rijetkih svjetala u hercegovačkoj tmini i da je u narodu imalo pameti, morao bi dobro paziti da se svijeća iza njegovog okna nikada ne utrne. U suprotnom, neka im dragi Bog pomogne.

Promemorija o (hrvatskoj) jezičnoj politici u Bosni i Hercegovini

Svima kojih se tiče!

Rastavna ili sastavna jezična politika u BiH? Cijelo jezično naslijedstvo Bosne i Hercegovine, svi književni i vanknjiževni tekstovi napisani u njemu od samih početaka, sva današnja govorna praksa i komunikacijska vrijednost toga jezika posjeduje – uza sve nesumnjive etnokulturne različitosti – i visoki stupanj jedinstvenosti. Tu notornu činjenicu poznaju jednako dobro i najobičniji njegovi govornici, kao i najupućeniji stručnjaci. Dalibor Brozović, renomirani lingvist, koji je uz to bio specijalist za bosanske govore, tu je bosanskohercegovačku osobinu kratko i precizno definirao 1990. godine u članku o jeziku u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije, ustvrdivši da je “bosanskohercegovački izraz najizrazitiji nosilac varijantske neutralizacije” (varijante – onodobni znanstveno-politički eufemizam za hrvatski i srpski književni jezik, op. I. L.), te da je “bosanskohercegovački standardnojezični izraz (kojim se služe Hrvati, Muslimani, Srbi i drugi) čak izrazito nacionalno nehomogen“.

Od svih jednojezičnih zemalja slavenskoga juga (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Srbija), BiH je, dakle, u govorno-jezičnomu smislu najujednačenija. U usporedbi s time, na primjer, čakavski, kajkavski i štokavski u Hrvatskoj ponašaju se gotovo kao različiti jezici. Takvom stanju organskog jezika u Bosni i Hercegovini, očevidno, najmanje je prikladna politika striktne tronacionalne standardizacije i disjunktivne (rastavne) norme, koja pošto-poto nastoji odrediti i propisati “što je naše a što je tuđe”, po načelu isključivanja: ili-ili. Tako se uvodi grubi politički diktat nad živom stvarnošću jezika, kao nad drugim aspektima sociokulturnoga ambijenta, što potiče međusobno udaljavanje, proizvodnju artificijelnih razlika, stvaranje triju odvojenih i latentno suprotstavljenih, ideologijski fabriciranih slika povijesti i kulture, veličanje etničkoga a njegovanje prijezira nad građanskim duhom.

Drukčija od te rastavne politike bila bi ona što se ne bi plašila traženja kompleksnog ali jezičnoj stvarnosti bližeg i adekvatnijeg rješenja. To je konjunktivna (sastavna) logika i politika, koja se ne bi vodila isključujućim principom ili-ili, nego inkluzivnim principom i-i. U tako postavljenom okviru bilo bi moguće doći do rješenja koja bi sačuvala funkcionalnu jedinstvenost jezičnoga prostora Bosne i Hercegovine a ne bi potiskivala ni potirala ništa od nacionalnih osobitosti.

Nacionalne posebnosti i zajednička baština. Kulturno-povijesne i literarno-tradicijske posebnosti i različitosti, koje se očituju i u jeziku i u njegovu povijesnom razvoju, nastale su stjecajem specifičnih povijesno-političkih i civilizacijsko-religijskih prilika i procesa, a danas se ponašaju i percipiraju kao nacionalno distinktne. No, savjestan jezikoslovac, dakle, znade, a običan čovjek nepogrešivo osjeća, da te kulturno-povijesne i literarno-tradicijske različitosti nemaju obilježje zasebnih nacionalnih jezika ni u strukturnom, još manje u komunikacijskom smislu. Ako se danas te razlike imenuju trima nacionalnim imenima, to ne dolazi iz jezika nego iz političkoga prava svakoga naroda, da jezik kojim se služi zove svojim nacionalnim imenom. Zato je jasno da kod nas nazivi jezika – hrvatski, bosanski, srpski – zapravo imaju funkciju političkoga razlikovanja, a da su u jezičnomu smislu u najvećoj mjeri sinonimni. Značenje tih naziva praktično se svodi na iskaz i znak nacionalne pripadnosti.

Kao što su neistinite, opasne i neprihvatljive tendencije negiranja jezičnih i uopće kulturnih različitosti u ime ideološki pretpostavljene jedinstvenosti bosanskohercegovačkoga „bića“, jednako je, sa stanovišta kulturne povijesti i životne stvarnosti, neprihvatljivo ignoriranje činjenice da je baština bosanskohercegovačkoga jezičnog i civilizacijskog naslijedstva na pluralan i interkultualan način cjelovita struktura, obuhvatnija od svih naših današnjih nacionaliteta. (U pogledu jezika to se, uostalom, odnosi i na širi južnoslavenski plan. Profesor Ivo Pranjković to nedvosmisleno formulira: „Na standardološkoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti su varijeteti, ali istoga jezika. Dakle, na čisto lingvističkoj razini, odnosno na genetskoj razini, na tipološkoj razini, radi se o jednom jeziku.“)

Kada to ne znaju i za to ne mare političari, to je znak njihove društvene i kulturne nedozrelosti, neodgovornosti i neznanja, odnosno, pogrešnoga znanja. Kada se, pak, u ta kola uprežu jezikoslovci, književnici, intelektualci, duhovnici, onda je to svjesna prijevara, (samo)obmanjivanje. A rezultat je isti: unazađivanje kulture i naroda u čije se ime sve to radi.

Dvije funkcije jezika. Jedna od elementarnih sociolingvističkih postavki jest ona o dvjema različitim funkcijama jezika: simboličkoj i komunikacijskoj. Simbolička funkcija jezik povezuje s političkim pitanjima kolektivnoga identiteta neke kulturne i nacionalne zajednice, komunikacijska se odnosi na ulogu jezika u međuljudskoj komunikaciji i razumijevanju.

U državama s više nacija a sa zajedničkom jezičnom supstancom, kakva je Bosna i Hercegovina, iz različitosti ovih dviju funkcija jezika proizlaze mnoge komplikacije, čak i sukobi, te je od izuzetne važnosti razumjeti da su obje funkcije jednako važne, i da je pogrešno zanemarivati jednu na račun druge.

U Bosni i Hercegovini kakva je ustanovljena nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine, ozakonjena su tri tzv. standardna jezika, s njihovim nacionalnim nazivima, sa svim konzekvencama u obrazovanju, u medijima, u službenoj upotrebi jezika, u čemu se ogleda simboličko-politička funkcija jezika. Ali to nimalo ne mijenja povijest i živu stvarnost, u kojoj tri službena jezika na raznim nivoima jezične prakse, u rasponu od govorne svakodnevnice do autorske produkcije, strukturno i komunikacijski predstavljaju jedan, zajednički jezik.

Standardizacija kao samootuđivanje. Sociolingvistika nas poučava i o tomu da svaka standardizacija i normiranje jezika, premda u određenoj mjeri nasilje, predstavlja važan i nezaobilazan proces u prevladavanju dijalektalno-lokalne heterogenosti i u stvaranju zajedničkog i ujednačenog, „službenog“ idioma kao sredstva komunikacije na višem civilizacijskom nivou unutar određene jezične i političke zajednice. Zasniva se na povijesnom razvoju književnog jezika, a tijesno je povezan s političkim odlukama i izborima na određenim stupnjevima povijesnoga razvoja jezika i književnojezične prakse.

To je proces u kojemu se u književnojezičnu normu „pripuštaju“ određeni elementi govornoga jezika, dok se drugi njegovi elementi ne normiraju, nego se odstranjuju, i pripisuje im se status stilske rezerve. Ali, ako se standardizacija i normiranje ostvaruju tako da se previše udaljuju od svoje govorne osnove, od tzv. organskog idioma, to je loše i opasno po jezik, po njegovo bogatstvo, po njegovu živu vezu s onim nepresušnim bunarom što ga predstavlja govorni, baštinjeni jezik, jedini koji je u pravom smislu riječi – materinski.

Hrvat iz Bosne i Hercegovine u tom je pogledu, moglo bi se reći, sretnik: njegov materinski (štokavski) ujedno je i ona dijalekatska osnova na kojoj počiva suvremeni hrvatski standard. Međutim, od vremena kad je ta opcija definitivno usvojena (za Hrvate to se događa na početku 17. stoljeća, dvije stotine godina prije Vuka Karadžića, s velikim Bartulom Kašićem i njegovim izborom jezika bosanskoga, s fra Matijom Divkovićem i njegovim iezikom slovinskim kako se u Bosni govori) proces standardizacije išao je kojekakvim okolnim i uvijek umnogome artificijelnim putovima, u pravilu sve udaljenijim i sve “tuđijim” od njegove, bosanskohercegovačke hrvatske govorne matrice. Tim se procesom upravljalo iz “nacionalne matice”, Zagreba, i sve manje su se uzimale u obzir bosanskohercegovačke osobitosti i autohtonosti, kao i elementi specifičnoga jezičnog razvoja, a naročito se nisu uzimale u obzir one osobitosti toga razvoja, koje su Hrvati u Bosni i Hercegovini, po primarnoj logici životnoga i socijalnog ambijenta, posve prirodno dijelili s drugim svojim su-domovinskim etničkim zajednicama.

Tako je danas hrvatski jezični standard, kakav se nameće bosanskohercegovačkim Hrvatima kao nacionalna svetinja i glavni znak identiteta, u mnogim svojim elementima udaljen od njihove govorne matrice, od njihova stvarnog materinskog jezika. To destruktivno i otuđujuće djeluje na hrvatsku kulturu u Bosni i Hercegovini, o čemu u ovdašnjoj hrvatskoj politici i društvenoj eliti (intelektualnoj, akademskoj, vjersko-crkvenoj…) još uvijek ne postoji kritička svijest.

U svakodnevnom životu ta se pojava očituje na tragikomičan način. Čest je slučaj da govornik sam sebi pregriza jezik kad, posve hrvatski prirodno, zausti da izgovori hiljadu, kafa, izvještaj, obaveza, naročito, prisutan, gledalac, lično, pa se uz vidljivu unutarnju paniku popravlja: “hilj… tisuća”, “kaf… kava”, “izvješ… izviješće”, “obav… obveza”, “nar… osobito”, “pris… nazočan”, „gledal… gledatelj“, „lič… osobno“ itd. unedogled. U tu nepotrebnu, autokompromitirajuću situaciju dovode se svakodnevno intelektualci, političari, svećenici, novinari, televizijski urednici, studenti – sve u strahu od nacionalno „krive“ riječi.

Jezik – žrtva političkoga trvenja. O stanju hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini čuju se oprečne prosudbe, od katastrofičnih, koje govore o njegovoj ugroženosti i mogućem nestanku, do onih da je hrvatski jezik taj koji je agresivan, da on ugrožava opstojnost i „izvornost“ bosanskoga jezika, odnosno jezika Bošnjaka… To dnevnopolitički motivirane prosudbe, a jasno je s kojih adresa dolaze: na ugroženost hrvatskoga jezika žale se hrvatski političari i nacionalno zažareni intelektualci, na agresivnost hrvatskoga jezika žale se njihovi bošnjački pandani. Ogledni primjer za to predstavlja situacija s Televizijom Federacije BiH kao javnim medijskim servisom koji bi trebao jednako podmirivati oba nacionalna područja, u svim relevantnim vidovima programa, a ponajprije u jeziku. Hrvatska strana tvrdi da je hrvatski jezik na toj televiziji zastupljen nedopustivo malo i nekompetentno, te da je FTV praktično bošnjačka televizija, bošnjačka se strana užasava od hrvatskoga jezika koji je po njoj preplavio FTV, te se govori o pogubnoj jezičnoj „kroatizaciji“. Potpuno je jasno da ni jedno od navedenih gledišta ne može biti ispravno, pogotovo ne može biti da je jedno savršeno ispravno a drugo posve ništavno. Indikativno je da se nitko ni ne osvrće na opću jezičnu neizgrađenost, govornu (ortoepsku) i pravopisnu, na neznanje i nekulturu na toj kao i na svim ostalim našim televizijskim stanicama. To znači da sukobljenost tih gledišta odražava političke odnose između dvaju nacionalnih kolektiva kojima je dano da dijele isti politički prostor i institucije, a način na koji treba da ga dijele nije uređen jasno i na zadovoljstvo obiju strana. Uslijed takvoga stanja javlja se nepovjerenje, strah od zakinutosti, i sve dublje povlačenje u oklop vlastitoga stava i mišljenja, neovisno o stvarnom stanju stvari. Potpuno se gubi osjećaj za ono što je u razlozima, prigovorima i interesima onoga drugoga razumno i opravdano. A na samomu tijelu jezika, onda, to se manifestira kao gorljivo nastojanje da se pronađe i ozakoni, standardizira i normira, što više upečatljivih razlika spram drugog jezika, kako bi se što jasnije međusobno razgraničili. Ta se pojava najviše pripisuje hrvatskoj strani, kao nekritičan uvoz jezičnih elemenata iz tzv. hrvatskog novogovora. Toga doista ima (srećom, mnogo manje nego prije), i jest za osudu jer je samorazarajuće za vlastitu jezičnu kulturu i osjećaj. No, isti se odnos, samo u drukčijem obličju, prakticira s bošnjačke strane kada se autohtoni jezični elementi (koji su nekada u govornoj i književno-jezičnoj praksi bili posve prirođeni i muslimanima-Bošnjacima) proskribiraju i izvrgavaju ruglu kao „tuđi“, kao znak „kroatizacije“…

Da ovo trvenje proizlazi iz nejasno riješenoga političkog odnosa između Bošnjaka i Hrvata kao nacija, jasno govori i činjenica da se nigdje ne problematizira pitanje trećega – srpskog jezika u Bosni i Hercegovini. Naime, kao da su već svi prešutno prihvatili stav da Srbi imaju „svoj“ entitet i u njemu sve stvari, pa i pitanja jezika, mogu uređivati po kriteriju srpske kulturne i političke dominacije, makar su po ustavu i tamo sva tri naroda „konstitutivna“ i svi bi morali imati jednaka prava.

Odricanje od vlastitoga. Kao i sve drugo u društvenom životu, ni jezik ne može da ne bude predmetom politike. A kao i svaka politika (ekonomska, kulturna, socijalna…), i jezična politika u jednoj zajednici može biti loša i štetna, najprije po samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna. Hoće li biti prvo ili će biti drugo, nema mnogo veze s jezikom samim, nego ovisi o kvaliteti političkih koncepcija i o ljudima – političarima, jezičnim stručnjacima, nastavnicima, javnim intelektualcima – koji te koncepcije provode u život.

Nije naodmet podsjetiti na grandiozne datume u povijesti civilizacije, koji svjedoče o sretnim trenucima sprege između politike i jezika. Takav jedan je kroz hiljadu godina sudbonosno odredio kulturu i pismenost Slavena, osobito Južnih, a na poseban način Hrvata. Bila je to ćirilometodska akcija u 9. stoljeću, kada je vizionarska politika Carstva (Bizantskoga) i Crkve angažirala solunskoga erudita Ćirila (Konstantina) i brata mu Metoda da za potrebe efikasnije kristijanizacije slavenskoga svijeta (eo ipso, i privlačenja toga svijeta u političku orbitu Carstva) naprave za njihov jezik pismo i na njega prevedu Bibliju, što je bila prva naša jezična „standardizacija“. Tadašnja razina općeslavenske jezične bliskosti omogućila je da se ćirilometodski prijevodi svetih tekstova podjednako čitaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. U sličnoj povezanosti političke akcije i jezične politike, odvijala se i golema akcija Rimokatoličke crkve u vremenima nakon luterovskoga raskola, kada se ona intenzivno okrenula Iliriku i uopće Istoku, ne bi li tamo nadoknadila dramatične gubitke što joj ih je u Evropi prouzročila Reformacija, i kada je valjalo iznova „standardizirati“ jezik svetih knjiga za potrebe slavenskoga svijeta tako da bude prihvatljiv što većem broju korisnika.

Bivalo je u novijim vremenima i u nas primjera političke mudrosti u jezičnim pitanjima. Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća bio je u Bosni i Hercegovini pokrenut projekt nove jezične politike, kao odgovor na dogmu Novosadskoga dogovora i pravopisa, u sklopu širih nastojanja da se spriječi kulturna i jezična kolonizacija i unitarizacija. Ukratko, intencija nove jezične politike bila je uspostavljanje bosanskohercegovačkoga književnojezičnog standarda na premisi integralnosti i autohtonosti bosanskohercegovačke jezične tradicije i žive prakse, ne potirući nacionalno-kulturne razlike i specifičnosti, ali i ne postavljajući ih u varijantni odnos ili – ili, nego, naprotiv, uključujući ih u jezičnu normu naporedo, sinonimijski, uz načelo pune individualne slobode izbora.

U vremenu poslije političke prekretnice 1990. godine, kod nas su se i političari i stručnjaci, uz malobrojne izuzetke, takmičili, nažalost, u nemudrosti. Hrvatski osobito, nalegnuvši u svemu, pa i u jeziku, na ideologiju svehrvatstva, u korist koje se trebalo odreći onoga što je u Bosni i Hercegovini izvorno hrvatsko kao da je manje vrijedno, zato što se tijesno prepliće s kulturnim i jezičnim osobinama drugih, tvoreći zajednički bosanskohercegovački kulturni i jezični kontekst.

Protiv vlastitoga interesa. Hrvatska komponenta u bosanskohercegovačkom kulturno-jezičnom procesu stoljećima je, od Humačke ploče do fra Matije Divkovića i do Ivana Frane Jukića, od Jukića do Andrića, od Andrića i Šopa do Vitomira Lukića, Vuletića, Koromana, Ladina i Jergovića, uvijek bila njegova važna supstancijalna i dinamička snaga, jedan od bitnih temelja tog procesa i identiteta toga jezika u rasponu od srednjega vijeka do danas. O tomu doajen hrvatske filologije Radoslav Katičić piše: „Pripadnost hrvatskoj i pripadnost bosanskoj kulturnoj i jezičnoj povijesti međusobno se niukoliko ne isključuju. Na osebujnom bosanskom tlu našlo se više nacionalnih kultura povezano u svojevrsnu zajednicu, pa tamo svaka kulturna pojava pripada i toj zajednici i svojoj nacionalnoj kulturi. Što se dakle jedan, i to važan dio povijesti hrvatskog jezika odvija i u Bosni, ne mijenja ništa na posebnu položaju što ga bosanskohercegovačko područje ima u jezičnom i u svakom drugom pogledu.“

Osnovni problem s hrvatskim književnim jezikom, kakav se mehanički preslikava iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, jest dakle to, što taj model sadrži tendenciju brisanja autentične i žive jezične memorije bosanskohercegovačkih Hrvata, koji suoblikuju i nastanjuju ovu zemlju kao svoj integralni povijesni, kulturni i socijalni ambijent stoljećima. Paradoksalno, na taj se način kroz jezičnu standardizaciju, u deklariranoj borbi za identitet, baš u ime “realizacije neotuđivih prava na svoj jezik, svoju kulturu, svoje obrazovanje i svoje medije”, iznevjeruje i napušta vlastiti primarni i stvarno-konkretni – bosanskohercegovački hrvatski identitet.

Primjera ima bezbroj, ali brisanje o kojemu je riječ dobro ilustrira fobija od “srbizama” i orijentalizama, koja je strukturalno ugrađena u aktualni model hrvatskoga standarda. Po nekomu proizvoljnom kriteriju, posve nejasnom iz bosanskohercegovačkoga iskustva, tu se za srbizme proglašavaju, i zato odstranjuju iz hrvatskoga standarda, cijeli grozdovi najnormalnijega (i) hrvatskog vokabulara u Bosni i Hercegovini. Odnos prema orijentalizmima, pak, eminentni leksikograf Tomislav Ladan pokušao je lapidarno objasniti ovako: „Ono što se naziva bosanskim jezikom ustvari je hrvatski, kad mu se oduzmu orijentalizmi.” Ostaje, međutim, posve nejasno: zašto oduzimati! Pogotovo je to nelogično i kontraproduktivno iz perspektive hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, koji je u svojoj govornoj praksi i svojoj kulturi izražavanja s „orijentalizmima“ familijaran oduvijek.

Takvom jezičnom politikom postiže se kontraefekt: umanjuje se i oslabljuje komunikacijska sposobnost u vlastitoj društvenoj i državnoj zajednici, što je protiv naloga vlastitoga političkog, socijalnog, kulturnog interesa. A, da paradoks bude potpun, ne postiže se ni žuđeno stapanje u zamišljeni homogeni svehrvatski identitet. Ne može se ni postići, jer nije izraslo životno, „odozdo“, nego je ideologijski zadano, „odozgor“. Između ostaloga, i zato što u jeziku, u govornoj praksi, postoji još jedan važan aspekt – izgovor. On je mnogo izvorniji i „prirodniji“ od pravila pisanja, i teško ga je ukloniti. A kod bosanskohercegovačkih Hrvata izgovor je ono što ih uvijek „odaje“ kao Bosance i Hercegovce, nimalo različite od Srba i Bošnjaka. Pa, ako to moraju skrivati i nekako zabašurivati, da bi bili „bolji“, „veći“ i „čišći“ Hrvati, to je psihološki teror nad samim sobom, a ne nikakva slast hrvatstva.

Deficit autokritičnosti. Od vitalne je važnosti da se cijeli ovaj problem promatra najprije s autokritičkoga stanovišta u širem povijesno-političkom kontekstu, imajući u vidu sve promjene koje su se dogodile na našemu nacionalno-jezičnom reljefu. Povijesno gledano, prvi put u posljednjih nekoliko stoljeća Hrvati u Bosni i Hercegovini od početka devedesetih godina XX vijeka vladaju sobom. Hrvatska demokratska zajednica BiH, koja se deklarira kao politička snaga što artikulira i ostvaruje hrvatske nacionalne ciljeve i interese, i koja je na dosadašnjim izborima nadmoćno pobjeđivala, uvijek je na vlasti – na entitetskom i na državnom nivou uz neznatnu pauzu 2001/2002, a u “svojim” kantonima stalno. U trajnom savezu s drugim nacionalnim strankama, srpskim i bošnjačkim, ona je uvijek, u svim vladama i državnim organima, davala ministre i visoke činovnike, zadužene za kreiranje i ostvarivanje kulturne i obrazovne politike. A tamo gdje je HDZ bio i ostao sam i svemoćan (u tzv. hrvatskim županijama, osobito u zapadnoj Hercegovini), imali su priliku i mogućnost raditi potpuno sami, bez ičijega uplitanja i smetanja, ruku pod ruku sa Crkvom, akademskom zajednicom, nacionalnim kulturnim društvima, intelektualcima… Na čiju bi, onda, adresu prvenstveno trebala biti upućena kritička analiza stanja u jeziku, ali i u svim drugim važnim oblastima – u obrazovanju, u medijima, u kulturnoj politici općenito? Ima, naravno, ozbiljnih prigovora što se moraju adresirati tzv. partnerskoj strani u vlasti, te i međunarodnoj zajednici, koja se doista često ponaša kao poslovični slon u staklariji, ali zdravi razum nalaže da se najprije potraži ogledalo. No, toj provjereno spasonosnoj metodi autokritičnosti na putu stoje dva udružena motiva: politička neodgovornost i nekompetentnost, te stara navada moralno-intelektualnoga komoditeta – najlakše je da za sve bude kriv netko drugi.

Tri moguća puta. Ono, što se u Bosni i Hercegovini predstavlja kao kanonizirani hrvatski književni jezik nije standardizacijski i normativno dovršen proces ni u samoj „nacionalnoj matici“, niti oko toga vlada potpuna suglasnost. I među zagrebačkim lingvistima ima onih, koji se slažu s našom tezom da se standardizacija i jezična norma ne moraju utvrđivati prema disjunktivnom ili-ili obrascu, te da bosanskohercegovački slučaj traži i zaslužuje drukčiji pristup i model, upravo prema uvidu akademika Katičića o „posebnu položaju što ga bosanskohercegovačko područje ima u jezičnom i u svakom drugom pogledu“.

Danas hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini stoji pred nekoliko otvorenih mogućnosti. Jedna je da se inercijski nastavi dosadašnjim putem, nekritički i nekreativno usvajajući normativna rješenja koja dolaze iz Zagreba. Posljedice smo već opisali: sve veće produbljivanje jaza između materinskoga idioma i nacionalnog standarda, što ne može da se ne odražava i na općem kulturnom i političkom planu, kao svojevrsna raspolućenost, stanje trajne krize identiteta.

Druga je mogućnost da se vlastitim snagama poradi na specifičnoj, bosanskohercegovačkoj standardizaciji hrvatskoga jezika, što bi bilo najpribližnije stvarnim potrebama kako ih postavlja današnje političko ustrojstvo Bosne i Hercegovine. To je model koji omogućuje da se u jezični standard i normu unesu autohtone jezične osobine, a istovremeno uspostavi otvoren odnos spram ukupnosti bosanskohercegovačke jezične zbilje. Taj posao, doduše, traži mnogo nove mudrosti, rada, istinite predanosti, no on bi približavao bi Hrvate u BiH samima sebi, vlastitim korijenima, vlastitoj sudbini, dubljem i sigurnijem osjećaju identiteta. Ne bi značio nikakvo prekidanje povezanosti sa cjelinom hrvatske kulture i jezika, ali, što je jednako tako važno, ne bi ih ni antagonizirao s drugima u Bosni i Hercegovini, nego bi ih na jedan inovirani i konačno neideologiziran način povezivao. U principu, bio bi to model sličan onome u kojem, recimo, Austrijanci na svoj način standardiziraju njemački jezik, ili onome s trinaest (sada vjerojatno već i više) različitih standarda engleskoga jezika u svijetu.

Treća mogućnost, civilizacijski optimalna, danas se čini utopijskom jer za nju nema minimuma volje ni na hrvatskoj ni na bošnjačkoj ni na srpskoj strani: da se, prihvaćajući notornu činjenicu jedinstvenosti govornog jezika, postigne dogovor o zajedničkoj bosanskohercegovačkoj standardizaciji, s konjunktivnom normom koja bi priznavala i izražavala sve nacionalno-jezične specifičnosti tamo gdje ih ima.

Više je nego jasno da će o svim pobrojanim mogućnostima odlučivati – politika. Zato valja ponoviti: jezična politika u jednoj zajednici može biti loša i štetna, najprije po samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna. Hoće li biti prvo ili će biti drugo, nema mnogo veze s jezikom samim, nego ovisi o kvaliteti političkih koncepcija i o ljudima – političarima, jezičnim stručnjacima, nastavnicima, javnim intelektualcima – koji te koncepcije provode u život. Ako se je već hrvatska nacionalna politika u Bosni i Hercegovini – kakva god ona bila – emancipirala od patronata iz Zagreba, bilo bi krajnje vrijeme da se i jezična, odnosno općenito hrvatska obrazovna i kulturna politika u Bosni i Hercegovini emancipira i počne kreirati autonomno, vlastitom pameću i u najboljem skladu s vlastitim potrebama i interesima.

http://ivanlovrenovic.com/

Ne mogu zaboraviti dan kad mi je moj najbliži prijatelj, onaj prema kojemu sam se uvijek odnosio kao prema rodu najrođenijem, rekao, na moje zaprepaštenje, iznenada, u za mene ne baš vidljivoj vezi sa kontekstom tog našeg razgovora: “Svi smo mi za tebe Mongoli.”

“Mongoli?” upitao sam u nevjerici.

“Da, da, Mongoli.”

Došavši nekako k sebi upitao sam se šta se to u svijetu tako naglo okrenulo naglavce da bi između mene i mog dragog prijatelja unijelo tako ogroman civilizacijski i svjetonazorski nesklad. Generacijski jaz? (Jer moj prijatelj bio je znatno mlađi od mene.) Neki neraščišćeni osobni račun koji truje krv u odnosima među ljudima, a kojega ja, čini se, nisam svjestan? Ideološki ili nekakav sličan raskorak, nastao uslijed neke velike i kobne promjene u svijetu? Takvih je promjena bilo, ali dotad, u razgovoru o njima, moj prijatelj i ja bili smo uglavnom istomišljenici. Ništa mi nije padalo na um. Rastali smo se ne razjasnivši taj iznenada iskrsli problem “Mongola”. Tek sam kasnije shvatio da je u njegovoj kratkoj rečenici mojoj pozornosti promakla veoma značajna riječ.

“Mi.”

Sljedeće noći sanjao sam Mongole. One iz davne povijesti, ljude koje je predvodio najveći i najokrutniji osvajač, Džingis-kan.

A kad sam izašao iz kuće, mislio sam da ću se onesvijestiti od šoka što mi ga je priredio prizor koji sam ugledao. Svuda oko mene, po ulicama, po trgovima, po parkovima vrvjeli su… Mongoli.

Ne ovi današnji, koji su se koliko-toliko prilagodili načinu života današnjeg svijeta i postali dio suvremene civilizacije, već oni povijesni, sirovi, krvožedni Džingis-kanovi ratnici.

Doduše, bili su odjeveni u dobro mi poznatu, sasvim običnu građansku odjeću, a oni što su se kretali sredinom ulice nisu bili na bojnim atima već u automobilima, ali svejedno, pred onima što su kraj mene prolazili, i koji su me nekako čudnovato gledali, imao sam sasvim jasan dojam da su im oči iskošene. I ne samo to, u tim očima vidio sam pustinju, vidio sam krv. I oganj. U njihovim očima gorjeli su gradovi.

Išli su u grupama. A one vatre u njihovim očima planule bi pogotovo kad bi se dvije od tih grupa srele. Pri tom bliskom kontaktu, između suprotstavljenih grupa plamsale su munje kao iz naelektriziranih oblaka. Te oči su ubijale.

Negdje daleko iznad gradskih krovova, na zažarenom nebu, dizale su se duge trake dima. Negdje daleko bjesnili su požari.

U stravi, pobjegao sam sa ulice, uletio u svoju kuću, u svoj stan, i latio se telefona. Okrenuo sam broj svog prijatelja koji mi je jučer spomenuo Mongole. Javio mi se. Prepoznao sam mu glas, ali nisam razumio što mi govori – obraćao mi se na čudnom, nepoznatom jeziku. Mongolskom.

Shvatio sam da živim u nekom drukčijem, novom svijetu. Od tog saznanja žestoko me zaboljela glava. Pipnuo sam čelo; učinilo mi se vrelim, kao da se unutra, u mozgu, razgorijeva vatra. Otišao sam u kupatilo da stavim glavu pod tuš, da je rashladim. Usput sam se pogledao u ogledalu. Oči – moje oči – učinile su mi se iskošenima.

Tada sam se sjetio i druge značajne riječi koju je izgovorio moj prijatelj, a koja je također promakla mojoj pozornosti.

“Svi.”

Obuzela me silna želja da s nekim podijelim svoj užas i svoju izgubljenost, da se obratim nekome tko će me razumjeti. Zato sam se latio papira i olovke da napišem ovo što sad čitaš, moj čitaoče, ali, pišući, pitam se da li ćeš i ti ovo čitati iskošenih očiju.

I da li imaš odgovor na pitanje koje me opsjeda a za koje ja nemam objašnjenja: kako smo se i zašto promijenili, “mi”, i to “svi”? Ili se možda uopće nismo promijenili, možda smo uvijek bili ovakvi?

A onda sam vidio kako me sa zida, u mom stanu, gleda slika koja se ne znam kako tu stvorila – slika koja je, izgleda, postojala uvijek, koja je putovala kroz stoljeća. Slika Džingis-kana.

Sad sjedim pred tom slikom, posmatram je i pitam se: da li ću i ja postati njegov ratnik, piti kumis, jesti polusirovo meso, silovati žene, paliti gradove?

I s vremena na vrijeme pohitam do ogledala da vidim – da li su mi oči stvarno iskošene?

Plečnikova crkva Srca Isusova u Pragu

Jubileji su dvosjekli mač: oni događaje i osobe mogu izvući iz anonimnosti ili zaborava i ukazati na njihov značaj i veličinu, ali također oni svetkovinskom i svečarskom ujdurmom znaju slavitelje smjestiti u prve klupe i redove tako da ono bitno bude gurnuto u sporednost. Nisu svi jubileji za pohvalu.

Osamdeseta obljetnica koju ove godine slavi jedna znamenita crkvena građevina srećom ne spada u takve herave običaje. Riječ je o crkvi Presvetog Srca Isusova u Pragu, djelu slovenskog arhitekta Josipa Plečnika, koji se svojim graditeljskim ostvarenjima upisao u povijest europske arhitekture 20. stoljeća, te koji je, osim svoga stručnog profila, ostao u sjećanju kao čovjek duboke religioznosti i širokih humanističkih i intelektualnih obzora. Da ove godine pada i 140. obljetnica njegova rođenja još je jedan razlog više priključiti se tom jubileju.

Plečnik i Prag

Josip (Jože) Plečnik se rodio 23. siječnja 1872. godine u Ljubljani. Put u arhitekturu vodio ga je preko Graca i Beča, gdje je prvo radio kao crtač i stolar u jednoj tvornici namještaja, a zatim u ateljeu Otta Wagnera (1841–1918), vodećeg austrijskog arhitekta svoga vremena. Od 1895. do 1898. bio je Wagnerovim učenikom na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1901. do 1911. imao je u Beču svoj vlastiti arhitekturni biro. Godine 1911. imenovan je profesorom na Školi za umjetnički obrt u Pragu, gdje je djelovao sve do 1921. godine kada je postao profesor na Tehničkoj visokoj školi u Ljubljani (do 1935.). Umro je u rodnome gradu 7. siječnja 1957. godine, ostavivši iza sebe bogat graditeljski opus, ali isto tako i bezbrojne idejne nacrte djelā koja nisu mogla biti realizirana.

Osim graditeljskih ostvarenja u rodnome gradu i Beču Plečnik je kao arhitekt i pedagog posebnog traga ostavio u Pragu. Njegovo zanimanje za češki narod i kulturu potjecali su još iz mladićkog doba u Ljubljani. Za vrijeme studija na bečkoj Akademiji imao je kao suučenika kasnijeg osnivača moderne češke arhitekture Jana Kotěru (1871–1923) s kojim je sve do Kotěrine prerane smrti održavao intenzivni kontakt. I Plečnik i Kotěra slovili su kao najbolji Wagnerovi učenici.

Kotěra je uostalom bio onaj koji je Plečnika preporučio čehoslovačkom predsjedniku Tomášu G. Masaryku kada je ovaj tražio arhitekta koji bi preuredio kompleks praškoga Grada, Hradčana, s predsjedničkom rezidencijom, vladinim objektima i parkovima. Masaryk je prijedlog odmah prihvatio, jer je, osim tako ugledne preporuke, odabir odgovarao i njegovoj političkoj ideji slavenske povezanosti. (Međutim, nisu svi tako mislili. Klub čehoslovačkih žena prosvjedovao je protiv Plečnika kao arhitekta “strane nacionalnosti, stranoga stila, bez ljubavi i osjećaja za naše povijesne spomenike” i tražio da se za ovaj posao izabere netko od domaćih majstora “s domoljubnim razumijevanjem”. Kasnije će se u kor ovih oporbenjaka uključiti i Karel Teige, teoretičar umjetnosti i vodeća ličnost češke moderne, nazivajući Plečnika – “volom”.) Projekt je u vremenu između 1921. i 1935. godine ipak gotovo u potpunosti izveden prema Plečnikovoj zamisli i svatko tko se danas uz malostranske stube popne na praške Hradčane i ako imalo poznaje Plečnikov stil prepoznat će lako en gros i en detail majstorsku ruku i zahvate ovog umjetnika. U isto vrijeme dok je radio na Hradčanima Plečnik je umjetnički uredio i ljetnu rezidenciju predsjednika Masaryka u mjestu Lány.

Crkva na kraljevskom trgu

Unatoč ponekim kritičkim glasovima Plečnikov ugled u Pragu, zahvaljujući prije svega njegovom talentu, ali i povezanosti s Masarykom, bio je velik. On je poznavao Prag možda u jednakoj mjeri kao rodnu Ljubljanu ili kasnije Beč, sve njegove prednosti i ljepote, ali isto tako manjkavosti i praznine. Tako mu je kao kritičkom promatraču bilo neshvatljivo da na gradskom području Vinohrády, velikom kao Ljubljana, postoji samo jedna crkva. Da li je upravo to njegovo glasno čuđenje bilo poticaj da je neposredno nakon Prvog svjetskog rata raspisan natječaj da se u tom dijelu Praga podigne crkva?

On sâm na natječaju nije sudjelovao; unatoč tome Društvo čeških arhitekata pisalo je mjesnome župniku da razgovara s Plečnikom koji bi za takav projekt bio najpogodniji. Župnik František Škarda nije Plečnikom bio oduševljen, a niti ovaj župnikom. Stoga je odbio biti članom odbora za gradnju crkve i velečasnom je diplomatski odgovorio da je gradnja crkve “odveć delikatna” stvar; osim toga, nadodao je, da on “ne poznaje dovoljno dušu praškog stanovništva u religioznom pogledu”. (U pismu sestri i braći pisao je kasnije kako ga je iznenadilo da je kod susreta sa župnikom našao ovoga s romanom u ruci, a ne brevijarom! On je duhovne osobe mjerio po svome starijem bratu Andreju, svećeniku, a taj kriterij bio je očito vrlo visok.)

Za razliku od Škarde Plečnik je u Alexandru Titlu (1883–1947), vinohradskom kapelanu i od 1937. kanoniku, našao “srodnu dušu”. Titlovo povjerenje u Majstora bilo je odlučujuće da je ovaj nakon dugog oklijevanja pristao prihvatiti se projekta gradnje crkve.

Plečnik je za crkvu izradio više planova s više varijanti, pri čemu su neki planovi morali biti odbačeni iz financijskih razloga, ali i zbog neriješenih zemljišnih pitanja. Priprema za gradnju i traženje prikladnog nacrta trajali su ukupno šest godina.

Jedan od planova predviđao je da crkva dobije zvonik u venecijanskom stilu odvojen od crkvene lađe da bi na koncu i ovo bilo zabačeno u korist tornja u širini crkve. Po Plečnikovoj zamisli toranj koji simbolizira povećani tabernakul trebao je biti magnet koji će na sebe svraćati pažnju, što je bez sumnje i uspjelo. Umjesto stepenica tako široki toranj dobio je blago uzlazeću/silazeću rampu i vješt biciklist bi se tom kosinom mogao popeti do samog vrha.

Fasada crkve podsjeća na hermelinsko krzno. Od hermelina su kraljevi nosili ogrtače kao znak vladarskog dostojanstva. Arhitekt je ovu simboliku spojio s metaforom Krista kao Kralja i imenom češkog kralja Jurja Podjebradskog čije ime nosi trg na kojem je podignuta crkva, dok se dotični dio grada zove Kraljevski Vinogradi (Královské Vinohrády). Ovaj “kraljevski” moment pojačan je još i “kraljevskjom jabukom” (globus cruciger) na vrhu tornja.

Crkva Srca Isusova jedan je od najvažnijih Plečnikovih sakralnih objekata. Realizirana je najvećim dijelom u vremenu od 1928-1932. U povijesti češke arhitekture ona je ostala “epizodom”, jer su graditeljski ukusi onoga vremena išli u drugim pravcima. Ali upravo zbog ove iznimnosti ona se ne gubi u masi nego strši kao jedinstvena pojava.

Taj dojam jedinstvenosti dobit će svaki posjetitelj koji boraveći u gradu na Vltavi nađe vremena i za ovu crkvu. Na žalost, vrlo često naći će je zatvorenom. Pri tome je njezina posebnost i originalnost upravo u interijeru, prostoru koji je svojom organizacijom i otvorenošću davno prije Drugog Vatikanskog sabora vjernicima pružio primjereno mjesto u liturgijskim činima. Budući da se morao odreći plana da uza zid crkvene lađe napravi sporedne kapelice, Plečnik je ispod crkve napravio kriptu kao mjesto za sabranost i molitvu.

Kod gradnje crkve Plečnik je angažirao umjetnike i radnike koje je poznavao s posla na Hradčanima ili sa Škole za umjetnički obrt. Skulpturne radove izveo je njegov prijatelj Damjan Pešan, dok je od arhitekata suradnika najveći udio u poslu imao njegov učenik Otto Rothmayer koji je vodio poslove nakon što je Plečnik 1934. konačno napustio Prag.

Grubi radovi na crkvi bili su gotovi 1930. godine. Kod posvete crkve 1932. ponutrica je bila gotovo potpuno prazna. Radovi na fasadnoj plastici i kripti izvođeni su tek za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali ni tada nisu bili sasvim završeni.

U sjeni totalitarnih režima

Česi, a jednako zdušno i Slovenci, prizivaju u ovoj spomen-godini u sjećanje nastanak ove crkve i njezina graditelja. U Pragu se organizira niz manifestacija vjerskog i kulturnog karaktera. Na početku jubilarne godine 8. svibnja svečano bogoslužje celebrirao je praški kardinal Miloslav Vlk. Kardinal je, ističući graditeljsko umijeće (“najznačajnija sakralna građevina 20. stoljeća kod nas uopće”) i kulturnu vrijednost crkve, stavio u središte svoje propovijedi njezino duhovno značenje, te podsjetio na povijesni kontekst njezina nastanka: “Ova je crkva uostalom sagrađena u vrijeme kada se u Njemačkoj na sceni počeo učvršćivati nacionalsocijalizam. Danas se upravo komemorira oslobođenje naše zemlje od nacističke okupacije. Iz vlastitog iskustva poznat nam je i sljedeći totalitarni režim, onaj komunistički. No, mi smo doživjeli i njegovu propast. Neka nas današnji jubilej ove crkve podsjeća na to da se Boga i njegova načela ne može zauvijek odstraniti iz društva.”

Kardinalove riječi o Božjoj prisutnosti mogle su biti doslovno i Plečnikove koji je živio u dubokom uvjerenju da nikakvo zlo nije od dugoga vijeka. Samo godinu dana nakon posvete crkve u Pragu nacionalsocijalisti su u Njemačkoj preuzeli vlast i uspostavili režim koji će, obmanjujući europske državnike, najprije razbiti čehoslovački teritorij, a zatim ga pretvoriti u “protektorat”. Plečnik je kao veliki prijatelj češkog naroda i nepotkupljiv promatrač političkih zbivanja pažljivo registrirao i komentirao ove događaje. U jednome pismu kanoniku Titlu iz tog vremena citirao je psalam 42. o bezdanu koji doziva bezdan, tvrdeći da se to upravo sada događa, te da se on osjeća najtješnje povezan s “dragom Češkom” na koju se u Sloveniji misli s dubokim suosjećanjem. Jednom drugom zgodom tužio se istome da dopisivanje nije više nipošto bezopasna stvar, to jest da je preporučljiv oprez. Pa ipak, kao da je zaboravio tu bojazan, u pismu spominje “tipa s nesretnom facom”, što je svaki cenzor s lakoćom mogao odgonetnuti da je riječ o Hitleru. Jednako je riskantno bilo i prepričavanje viceva kao onaj o mačićima koji, tek omačeni, mijauču “Heil Hitler!”, da bi malo kasnije “progledali”. Ili onaj o kardinalu Faulhaberu koji, prolazeći u Berchtesgadenu u društvu s Hitlerom pokraj raspela, izvikuje “Heil Hitler!”, na što ga ovaj upozorava da to nije običaj; kardinalov odgovor je bio da bi rado pozdravio s “Hvaljen budi Isus Krist” kada bi on, Hitler, gore visio. Tako “oprezni” Plečnik.

Sliku Plečnika kao ozbiljnog čovjeka asketskog načina života i držanja, prije rezerviranog nego na prvi pogled komunikativnog, revidira upravo korespondencija iz koje se ocrtava njegov lik kao vrlo razgovorljivog, kozerski raspoloženog i pučki jednostavnog sugovornika. Titlu,a preko njega i svim Česima, poručio je iz Ljubljane da sačuvaju povjerenje u Boga koji “za svaku stražnjicu ima odgovarajuću batinu”. Nacionalsocijalizam bio je samo jedan vid zla kojemu se on svojim umjetničkom djelom želio oduprijeti, pa je u tome smislu i tješio prijatelja kojemu je povjeren uzvišeni posao da “Duhu Svetom podigne zidove, Gospodinu Bogu oltar, a Otkupitelju prebivalište. Drugi se bave ubijanjem, razbojništvom, svakim mogućim zlom – a Vi, Velečasni, kleknite i kada Vam suza potekne na oko, ustanite veselo i zapjevajte Magnificat anima mea Dominum. Kako samo možete biti žalosni – kod tolikog blagoslova i sreće!”. To je bio Plečnikov optimizam i nepokolebljiva nada u snagu vjere. U smislu takvog vjerničkog optimizma u franjevačkoj crkvi sv. Ante u Beogradu uz Marijin kip on je u široko otvorena zmijina usta stavio vječno svjetlo – umjetnikov utuk na đavlov tuk “neću da služim”. “Pa baš – e, hoćeš”, bio je Profesorov odgovor.

Dobar arhitekt – dobar čovjek

Stručnjaci su do sada mnogostruko vrednovali Plečnikovo graditeljsko umijeće koje u povijesti europske arhitekture ima vrlo raspoznatljiva obilježja i mjesto koje se ne može previdjeti. Ali Plečnika promatrati samo kroz prizmu arhitekture bilo bi premalo. Nas danas fascinira također profil ovog čovjeka koji je svojoj umjetnosti dao pečat duhovnosti, iskrene vjere i humanističkog promišljanja svijeta i života u smislu svoje maksime: “Ako želim praviti dobru arhitekturu moram biti dobar čovjek”. A dobro, istinito i lijepo (bonum, verum, pulchrum) bili su već u skolastičkoj filozofiji atributi kojima je konačno esencijalno blisko bilo i sveto – sacrum.

Svima onima koji se bave Plečnikovim životom i djelom upada u oči da je on na jedan iskren način njegovao prijateljstva kako sa svojim kolegama i učenicima, tako i sa investitorima i ljudima bliskim njegovom poslu. Ostat će uzornom prijateljska povezanost između njega i čehoslovačkog predsjednika Masaryka. Na prvi pogled moglo bi se reći da su njih dvojica po svjetonazoru bili antipodi, ali međusobno poštovanje i povjerenje, te poslovično uspješna suradnja, pokazali su da za iskrene međuljudske odnose “ideologija” nije prepreka.

O kanoniku Titlu bilo je već gore govora. Titl je bio jedan od onih duhovnih lica koja su s osjetljivim umjetnikom znala uspostaviti prisan odnos i ostvariti dijalog na obostranu korist. Takvi primjeri bili su još bečki kapelan Franz Unterhofer, župnik u slovenskoj Bogojini Ivana Baša, franjevac Martin Perc iz slovenske župe Stranje, te bosanski franjevac i provincijal Josip Markušić. U suradnji s ovima nastali su sakralni objekti koji po kvaliteti strše u crkvenom graditeljstvu – crkve u Beču, Pragu, Bogojini ili Beogradu. I o “najsitnijim” detaljima Plečnik je želio čuti mišljenje svojih sugovornika, posebno u stvarima liturgije; iz takvih razgovora nastajali su njegovi idejni nacrti koje je preuređivao, prilagođavao, reducirao ili čak zabacivao, nerijetko zbog skupoće materijala ili izvedbe. (A kada je riječ o novcu vrijedno je spomenuti i to da je Plečnik bio jedan od onih umjetnika koji su pitanje honoriranja vlastitog rada stavljali uvijek na zadnje mjesto.)

Iako vrlo cijenjen i tražen Plečnik je u svakodnevnom životu sačuvao skromnost koja je bila upravo suprotnost njegovom ugledu. Na pohvale reagirao je gotovo stidljivo. Markušiću je pisao: “Nemojte me previše cijeniti. Međusobna vjera i čisto prijateljstvo neka bude dosta. Sjećajte me se samo u molitvi …”. Kao što je bio genij u svojoj struci bio je i genij prijateljstva; o tome danas najbolje svjedoče njegova brojna karakterističnim rukopisom pisana pisma.

Živio je asketski, pa je i njegova arhitektura, uz svu monumentalnost, imala nečeg asketskog. U tom pogledu pisao je nepoznati kritičar u češkom časopisu Styl 1908-09. godine: “Plečnik je vjernik i s ovom vjerom on mjeri i svoja umjetnička sredstva. Iz asketizma i iz iskrenosti njegova uvjerenja proizlazi i njegova umjetnička individualnost, njegova mu vjera diktira čestitost do zadnjih konsekvenci i tako ga sili da prema vlastitom stvaralaštvu zauzme kritički stav. Pod ovom samokritikom Plečnik radi sporo i bolno, on svaki detalj tumači logično i sa strogo razrađenim pojedinostima, koje ponekad izgledaju pretjerane […]. Što je kod drugih arhitekata samo lakomisleno upotrijebljeni trik, to kod njega, koji po stotinu puta odvaže sve razloge, sve pro i contra, doseže savršenu formu. Svako oponašanje Plečnika mora zakazati […]. Umjetnik takve vrste, takve naravi i manira ne može nikada biti popularan. […] To je tim više za žaljenje, jer u modernoj školi ima samo malo tako originalnih arhitekata i jer jedan tako veliki talent ostaje bez učinka.”

Navedimo na koncu i ocjenu fra Vitomira Slugića, koji je Plečnika osobno upoznao za vrijeme studija u Ljubljani; prema njemu Plečnik je bio “redovnik koji je nadmašio one koji bi mu morali biti uzor”.

Zahvala

Točno na dan sedam mjeseci kasnije (8. prosinca 1932.) nakon posvete crkve u Vinohradyma, blagoslovljena je i gore spomenuta franjevačka crkva sv. Ante u Beogradu. Fra Josip Markušić, tadašnji beogradski župnik, pisao je Plečniku s kojim ga je vezalo duboko prijateljstvo slično onome između Titla i Plečnika: “mi žalimo samo to, što ova crkva nije u središtu naše provincije, jer ona jest naš ponos, ali je daleko od ’fratarskog naroda’ Bosne, da ljepotama njene forme pridodamo naročite svoje čari i osjećaje.”

I Plečnik i Markušić su iskreno žalili da u Sarajevu (Kovačići) nije ostvaren plan gradnje crkve Marije Anđeoske kao što je ostao neostvaren i idejni nacrt “vrhbosanske katedrale” sv. Josipa. Tako je Bosna, što iz objektivnih razloga što iz manjka osjećaja za kvalitetu i ljepotu, ostala prikraćena za djela ovog velikog majstora.

Markušić je samokritično pisao Plečniku o svojoj zajednici kao onoj kojoj nedostaju manire i svijest zahvalnosti (“jer mi smo prosta čeljad i ne umijemo biti zahvalni!”). Bio bi stoga veliki propust i potvrda Markušićeve pokajničke ispovijesti ako bi ovogodišnja obljetnica beogradske crkve sv. Ante i njezin graditelj ostali u Bosni i u samom Beogradu prešućeni. U češkim i slovenskim krugovima razmišlja se otvoreno o prijedlogu i želji da se Plečnikova crkva u Pragu stavi na popis Unescove liste svjetskog kulturnog nasljeđa. Slovenski povjesničar umjetnosti i jedan od najboljih poznavatelja Plečnikova djela dr. Damjan Prelovšek izjavio je u nedavnom razgovoru za Radio Prag da bi on mogao zamisliti da se, ukoliko bi se to dogodilo, u sklopu s praškom crkvom u listu uključi i crkva sv. Ante u Beogradu.

LJETNO KINO ARENA (1938.)

Red je pobliže se upoznati s antičkim graditeljskim zdanjem, amfiteatrom, Arenom, slavenskom vilinskom legendom o Divić-gradu, arenom davnih i današnjih, rimskih i suvremenih, masovnokulturnih zabava, gladijatorskih igara, opernih sezona i prvih filmskih projekcija u Areni, kasnijim mjestom rođenja, stasanja i prebivanja pulskoga filmskog festivala.

Amfiteatar

Postupno urban(ističk)o formiranje Pule (bedemi s vratima, trgovi i ulice, stambene i javne zgrade, kulturna i sportska zdanja, parkovi, igrališta…) započinje u antici osnutkom rimske kolonije Pietas Iulia u Cezarevo doba (sredinom prvoga stoljeća prije Krista). Neronova smrt u lipnju 68. godine obilježila je kraj julio-klaudijevaca i početak vladanja flavijevaca Rimskim carstvom. Prvom flavijevcu Tit Flaviju Vespazijanu Istra može zahvaliti za Flavijevsku cestu (Akvileja-Pula) i pulski amfiteatar. Vespazijanova miljenica Antonija Cenida – najprije robinja pa potom oslobođenica (liberta), uposlena kao pisarica kod Atonije Minor, kćeri Marka Antonija, majci Klaudija i baki Kaligulinoj – bila je energična i inteligentna žena koja, nakon smrti njegove supruge Domicile, dolazi na dvor i ostaje Vespazijanovom družicom do svoje smrti 75. godine.¹ Upravo se Cenidi pripisuje utjecaj na Vespazijana u dovršenju gradnje pulskog amfiteatra započetog u vrijeme cara Klaudija. Imala je dva utjecajna brata, Feliksa i Palanta, obojica, poput Cenide, Antonijini oslobođenici: Antonije Feliks za Klaudijeve vlasti prokurator je Judeje, a Antonije Palant bio je među najprisnijim savjetnicima Klaudija i druge mu supruge Agripine Minor² (nakon dvostruka udovništva krajnje sumnjivih smrti prijašnjih joj muževa, njenom pak trećem braku), Kaliguline sestre, koja je dala otrovati Klaudija kako bi carem postao njezin sin (službeno usvojenog kao nasljednika) iz prvoga braka, šesnaestogodišnji Neron koji se kmalu osilio i 59. godine dao ubiti majku. Mramorna glava Agripine, pronađena 1988. u istoimenoj kući na jugoistočnom rubu puljskoga Foruma, svjedoči o caričinom kultu, golemoj moći i smrtonosnoj lukavosti prenijetoj na sina.

Polupovijesna predaja kazuje (eto još jedne, uz spomenutu vila-plesačica koje su preko noći vukući kamenje s Učke složile čudovišno eliptično zdanje Divić-grad³, od mnogih puljskih legendi) kako je car Tit Flavije Vespazijan, opijen ljubavlju, u čast svoje zanosne ljubovnice, navodno prelijepe i navodno Puljanke, liberte Antonije Cenide zgotovio velebnu Arenu. “Antonija Cenida misli, štoviše, ona živo vjeruje da je amfiteatar u Pietas Juliji djelo njezine i Titove ljubavi, a svi su drugi, po njezinom shvaćanju, puki posrednici. Zato će Antonija Cenida sve učinit da se imena svih, pa i graditelja Lucija Subaga, odasvud istisnu, brišu i ne spominju. I tako će, misli ona, uz najveće graditeljsko djelo u Pietas Juliji ostati za povijest samo dva imena: Antonia Cenida i Titus Flavius Vespasianus.”⁴ Povijesna pak vrela tvrde podosta drugačiju priču, naime da je već stari i umorni Vespazijan “kao udovac, živio s oslobođenom robinjom Cenidom kao ‘inočom’. Bilo je zapanjujuće, ali ne previše zabrinjavajuće, da je mnogo ranije ta ista gospa bila bivša robinja Antonije, kćeri Marka Antonija. Cenida je ostarjela, pa je teško mogla poticati stil Marka Antonija. Ipak, sigurno je starom Vespazijanu prepričavala izvrsne tračeve u krevetu.”⁵ Graditelj i dograditelj puljskoga amfiteatra umire četiri godine poslije Antonije Cenide, 24. lipnja 79., u sedamdesetoj godini, izustivši na samrti, kako već dolikuje rimskome caru, samo: “Jao, čini mi se da postajem bog”.⁶

Kako god, bila Cenida razbludna priležnica (inteligentna rimsko-puljska razvratnica) ili časna ljubavnica (samo Vespazijanu vjerna), i je li Arena podignuta iz neodoljive puljske ljubavi ili, zabavno namjenski (“kruha i igara”), za razonodu pridošlih rimskih vojnika tek stiglih na opuštanje s mnogih ratišta golema Carstva, Arena je još uvijek ovdje, već dvije tisuće godina prkosi zubu (ne)vremena i ljudskom nemaru.

Arena je, suhoparno enciklopedijski, današnji oblik dobila sredinom prvoga stoljeća nove ere s osnovnom namjenom održavanja gladijatorskih borbi; pokriva eliptičnu površinu od 11.466 m²: duža os je duljine 132,45 m (borilište 66,22 m), a kraća os 105,96 m (borilište 39,73 m) u odnosu 5:4; unutrašnjost nije očuvana, vidljiv je samo kameni plašt, 72 luka, dva niza arkada i 64 četvrtasta prozora u gornjem nizu; prema moru (zapadu) izvedene su četiri etaže visine do 31 m, dok su prema kopnu (istoku), izvedene samo dvije gornje etaže, jer se gledalište s te strane prilagodilo padini čvrste stijene; iznimna je i jedinstvena u svijetu po četirima okomitim stubišnim tornjevima, završnom olučnom vijencu i parapetu s impostima za jarbole gdje se zatezao, kao ni na jednome drugom amfiteatru na svijetu, velarij (tende za zaštitu od kiše i sunca); u funkciji je do sedmog stoljeća dok nisu zabranjene gladijatorske igre i borbe s divljim zvijerima kad se iz unutarnjega dijela počinje vaditi gotova kamena građa, od XIII. stoljeća određuju se stroge zabrane za odnošenje kamena, a od druge polovice XIX. stoljeća opasuje se visokom ogradom; od potpunog rušenja spasio ju je 1583. mletački senator Gabriele Emo i 1632. francuski vojni inženjer Antoine De Ville, graditelj pulske mletačke utvrde. Očuvana u izvornom obliku, s arhitektonskim elementima i detaljima, pulska Arena predstavlja iznimno svjedočanstvo rijetko i dobro očuvanog amfiteatra rimskoga doba poput Koloseja u Rimu, arena u Veroni, Nîmesu, Arlesu i Thysdrusu (El-Jem)…⁷

“U amfiteatar vodilo je 15 radijalno raspoređenih ulaza sa stepeništima koji su se povezivali s koncentričnim vodoravnim hodnicima ispod gledališta. Procjenjuje se da je gledalište moglo primiti 23.000 ljudi. Središnje borilište eliptičnog oblika predstavljalo je ravnu površinu pokrivenu pijeskom, a ispod njega pružao se po središnjoj dužoj osi amfiteatra dugi hodnik za potrebe pripremanja igara, ukopan u živu stijenu i pokriven ravnom drvenom konstrukcijom na gredama koje su nosili kameni pilastri. Borilište je bilo odvojeno visokim zidom od povišenog gledališta, koje se u 22 stepenice gledališta uzdizalo u visini dviju etaža do galerije na vrhu. (…) Danas nedostaje najveći dio kamenih sjedišta sa supstrukcijama i unutrašnjim hodnicima, koji su okruživali ovalno borilište sa svih strana. Otuda proizlaze nesigurnosti oko točnog izgleda galerije na vrhu te položaja počasne lože. Smještaj počasne lože pretpostavljen je na najpogodnijem mjestu, na sredini zapadne strane borilišta u povišenom prizemlju. Odatle se pružao najbolji pogled na borilište, a osim toga, zapadna strana gledališta bolje je zaklonjena od sunca. Smještaj i broj izlaza u gledalište, položaj kružnih vodoravnih hodnika i poprečnih hodnika uspona, broj stepenica gledališta, razmjerno su lako rekonstruirani matematičkim izračunom prema poznatim podacima. U prvoj etaži gledališta nalazilo se 20 izlaza u gledalište od kojih su dva vodila u počasnu ložu, a u drugoj etaži još 14 izlaza.”⁸

“Indicije upućuju na zaključak da je Gabriele Emo bio vrli duh i energični zastupnik onoga odgovornoga dijela mletačkih nobila koji su u klupama Senata, zajedno s Prejasnim Knezom, odlučivali ne samo o sudbini Serenissime, već i o opstojnosti njezinih perifernih dijelova. Emo se odlučnim glasom usprotivio – što je za Pulu osobito važno – i onom neobičnom prijedlogu o rušenju i prenošenju antičkog Amfiteatra iz Pule u Veneciju, vjerojatno na Lido. Nije nam poznat točan sadržaj njegova govora; o tome se sačuvao tek stari regest. Nisu zapisane riječi kojima je potkrepljivao svoje energično stajalište da se stara ‘Rena ne smije dirnuti. Nakon dugog proučavanja mletačke povijesti Istre i Pule sve sam više uvjeren da je kapetan Rašpora, ‘podestat Buzeta’, senator najvišega državnoga tijela Republike, Amfiteatar smatrao nadgrobnim spomenikom grada Pule. A u grobove i njihova znamenja ne valja dirati. Taj se pijetet poštivao od srednjega vijeka do ovih naših dana. No, danas se pravila mijenjaju. Novi barbari više ne poštuju civilizacijske pijetete.”⁹

Drugospomenuti spasitelj amfiteatra, francuski vojni inženjer i stručnjak za vojne utvrde u mletačkoj službi Antoine De Ville, graditelj pulske mletačke utvrde Kaštel početkom tridesetih godina sedamnaestoga stoljeća, za filmsko festivalsku Pulu važnog zdanja u kojemu se polovicom šezdesetih godina prošloga smjestila Mala Pula (Međuklupski festival amaterskog filma i potom Međuklupski autorski festival amaterskog filma), ljetno kino i početkom ovoga stoljeća međunarodni predprogram Velike Pule, možda je spasio Arenu, ali je zato bešćutno dokrajčio već od groma urušeno Veliko rimsko kazalište na Monte Zaru. “Danas je uglavnom skriveno ispod austrijskih zgrada i današnjih ulica. U razdoblju venecijske vladavine kazalište je pretrpjelo sistematsko rušenje, služeći kao kamenolom za već obrađene građevinske blokove i mramorne stupove. Kazalište dugo 85 i široko 120 metara u svoje je vrijeme predstavljalo jednu od najimpozantnijih građevina u Puli. Visina je izračunata prema poznatoj dužini i širini kazališta te prema izračunatoj visini scenske zgrade, a iznosila je na najvišoj točki fasade 32 metara, jednako kolika je visina najvišeg tornja amfiteatra u Puli. Računa se da je moglo primiti do 5.000 ljudi.”¹⁰

“No, rimsko antičko kazalište, kojim su se Pula i Istra ponosile, više ne postoji. Većim je dijelom ono žrtvovano novoj utvrdi. Zaludu je senat više puta tražio da se ovaj antički spomenik očuva, jer francuski inženjer kojega nikakav osjećaj domoljublja nije vezivao uz naše krajeve, našavši na dohvat ruke toliku količinu lijepoga kamenja, spremnog za uporabu, a u želji da brzo i dobro obavi povjereni mu posao, nije ni časa oklijevao da se njime posluži za gradnju utvrde. Priznaje to i sam, pišući, ne znam da li više ironično ili filozofski: ‘I tako smo rečenom kazalištu dali drugi oblik i prenijeli ga više uzbrdo. Eto, kako se sve mijenja: čega god ima pod nebom, sve ima svoj kružni hod. Što ima početak, ima i kraj, nijedan oblik ne može zauvijek potrajati, jedino je tvar ta koja vječno odolijeva.’ … U listopadu 1636. u Pulu pristiže topništvo za utvrdu i drugo oružje potrebno za zaštitu grada.”¹¹

Arena, Kaštel, Malo i Veliko rimsko kazalište, pored još mnogih nespomenutih derutnih i zanemarenih urbanih i prigradskih prostora u i oko Pule iz svih razdoblja tritisućljetne povijesti (napose austrijskih utvrda), da su kojim slučajem svi opstali, restaurirani i postali prostori u funkciji kulturnih i inih manifestacija (i dakako, graditeljsko-kulturnih spomenika), otvorenih pozornica za kazališne, filmske, knjiške, operne, baletne, rock i tko zna još kakve kulturne i manje kulturne događaje, Pula bi slovila, bez imalo kompleksa, za grad (hrvatske, europske, svjetske) kulture i dokone zabave, ovako može samo prigodno, dnevno politički paradirati u jeku lokalne predizborne kampanje (i na 2. Saboru kulture u Istri 2009.) za nominaciju Europske prijestolnice kulture 2020. godine¹². Razorene i uništene graditeljske baštine Puli ne nedostaje, srećom impozantna Arena smilovala se vojnom stručnjaku i graditelju utvrda De Villeu: “Prema tome, zašto da razaramo toliko graditeljsko djelo, podignuto s toliko napora? Neka stoji – na ponos žiteljima, došljaku na čudo, starini na spomen, na diku Republici! Neka se uščuva postojano, neka se obnavlja da vječno traje!”¹³

U devetnaestom i dvadesetom stoljeću stručnjaci i “stručnjaci” nastoje Arenu održavati, sačuvati i prenamijeniti joj uporabu u skladu s vremenom. “Dosad nije poznato da su se prije 1814. godine izvodili značajni radovi na očuvanju, konverzaciji i konsolidaciji izvorne arhitektonske strukture amfiteatra. Između 1750. i 1810. provela su se u nekoliko navrata značajna arheološka iskopavanja, s odvoženjem stoljećima nasipanog materijala, a da se potom nisu zaštitili iskopani zidovi (G. Carli 1750. i 1788., te istočna polovica 1810. o trošku maršala Marmonta). Značajni su se radovi očuvanja i konzervacije izvodili: 1814-1818. pod vodstvom arhitekta P. Nobilea provodi se arheološko iskopavanje i čišćenje građevine, plombiranje oštećenja na plaštu, rekonstrukcija i sanacija dvaju oštećenih lukova plašta u dužoj osi, otkrivanje ravnine borilišta i restauratorski radovi oštećenih dijelova plašta na zapadnoj strani i drugi manji radovi; 1819-1831. arhitekt F. Brüyn, a potom i arheolog G. Carrara, nastavljaju s iskopavanjima i konsolidacijom plašta te otkrivaju podzemnu prostoriju ispod borilišta; 1890-1892. manji se radovi sanacije provode pod vodstvom R. Weisshaupela, a njegovo je djelo nastavio 1912. A. Gnirs; 1932-1933. izvršeni su značajni radovi na obnovi izvornih prostornih karakteristikama amfiteatra natkrivanjem armiranom betonskom pločom podzemne prostorije borilišta i parcijalnom obnovom istočnog gledališta (I. meniana), kako bi se u Areni održavale operne predstave. Radove pod vodstvom arhitekta G. Brassa neuspješno su i neprecizno izvedeni jer nije prethodila studija izvornog stanja; 1936-1942. pod vodstvom arheologa M. Nirabelle Robertija konsolidirani su ostaci izvornih nosivih zidova gledališta, zamijenjeno je nekoliko blokova nosivog vanjskog plašta, te su rekonstruirana izvorna drvena ukrštena stubišta u sjeverozapadnom stubišnom tornju (zamijenjena poslije 1947. čeličnim stubištem); 1970-1980. arheolog Š. Mlakar nastavlja s radovima konzervacije zidova; 1984-1986. pod vodstvom arheologa V. Giraradi-Jurkić, te arhitekta A. Krizmanića, J. Marasovića i D. Marasovića izvršili su se značajni radovi obnove (rehabilitacije) u zapadnome dijelu. Na temelju arheoloških iskopavanja, istraživanja i studije s projektom izvornog stanja, dobrim je dijelom obnovljen prvi cirkularni hodnik uz zapadni dio plašta…”¹⁴

Pulska Arena još uvijek nije na popisu svjetske kulturne baštine UNESCO-a, niti će tako skoro ili opće biti. Hrvatska je pokušala do sada dvaput kandidirati Arenu u svjetsku baštinu i oba puta kandidaturu naglo povukla znajući unaprijed: prijedlog neće biti prihvaćen. Razlozi su upravo u “obnovi (rehabilitaciji)” od 1984. do 1986. Tadašnja ravnateljica Arheološkog muzeja Istre, muzeja koji skrbi o amfiteatru, Vesna Girardi Jurkić (kasnije, sredinom devedesetih, da apsurd bude veći, bivša ministrica kulture i prosvjete imenovana je prvom veleposlanicom Hrvatske pri UNESCO-u u Parizu) zajedno s (piscem prijedloga za upis Arene u listu svjetske baštine) arhitektom i idejnim projektantom “obnove” Attiliom Krizmanićem (uz splitski arhitektonski dvojac Jerka i Duška Marasovića) uspjeli su Arenu (kad to već nije uspjelo Gabrielu Emu i Antoineu De Villeu), jedan od najočuvanijih amfiteatra na svijetu, dovoljno unerediti i toliko obnoviti da na tu listu tako skoro (ili) uopće ne dođe. Stvarni investitor revitalizacije Arene bilo je trgovinsko poduzeće Mesoprom, a stvarni program obnove ugostiteljstvo: turistička recepcija, restoran, konoba, kafić s terasom, šank, prodajni prostor suvenira, skladište s pomoćnim prostorijama, uređenje južnog vanjskog plašta s unutarnjom šetnicom, sanitarni čvorovi, nusprostorije, razne instalacije…, što je ostvareno rušenjem antičkih zidova i djelomičnim iskopavanjem temelja Arene.

Srećom, ali ne po zaustavljanje (ili zabranjivanje) ondašnjih destruktivnih radova već za zabilježeni uvid u stvarno stanje “revitalizacije i rehabilitacije” amfiteatra, 12. je travnja 1985. Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske poslalo na uviđaj puljskih radova Eugena Frankovića koji promptno, zaprepašten viđenim, predaje alarmantni izvještaj. “Prema idejnom projektu predviđa se rušenje antičkih zidova na barem dvadeset i dva mjesta, u širini vratnog otvora ili još širih prolaza. Rušenje se načelno ne može opravdati potrebom očuvanja spomenika. Rijetki su i izuzetni slučajevi kada je u nekoj mjeri i to neophodno. Rušenje u takvom opsegu, kako se izvodi u amfiteatru, jest pustošenje. Projekt možda ne otkriva prave dimenzije tog pustošenja. (Zid dok stoji, kao i njegov snimak na planu, ‘prikriva svoju masu’.) Treba to vidjeti na licu mjesta, na radilištu, u amfiteatru, gdje pneumatski čekići kompresora odvaljuju – teškom mukom! – zdravo rimsko ziđe u zaprepašćujućim količinama: riječ je ne o tonama, nego o desetinama tona materijala. Prizor je mučan, težak, neshvatljiv. Autentičan zid je dio arhitektonskog spomenika i njega se ne može ukloniti bez štete za cjelovitost građevine. Opravdanja očito nema…”¹⁵

Za konac izvještaja Franović zaključuje i predlaže “da Društvo zatraži od Skupštine općine Pula obustavu radova zbog šteta koje su nanijete spomeniku nulte kategorije, svjetski poznate građevine, i zbog još većih šteta koje se spomeniku nanose projektom. Dalje predlažem: zatražiti reviziju programa i projekta; zatražiti intervenciju Komiteta za kulturu, prosvjetu i fizičku kulturu SRH. Obavijestiti o tome nadležne zavode za zaštitu spomenika i zainteresirana stručna društva (arheologa, konzervatora, arhitekata) i znanstvene institucije i obavijestiti Republičku konferenciju Socijalističkog saveza – sekciju za kulturu. Obrazložiti zahtjev time što ovaj put nije riječ samo o kulturnoj i znanstvenoj šteti nego i kompromitaciji na internacionalnom planu jer se oštećuje svjetski poznata građevina prema kojoj naša zemlja ima stvarno i formalne obaveze pred međunarodnom javnosti. Prijeti opasnost inozemne političke instrumentalizacije ‘pneumatskih čekića u amfiteatru’.”¹⁶ Ništa, baš ništa nije pomoglo, strukovna društva (udruge) nemaju oružja protiv lokalnih političkih moćnika (ni nekada ni danas), Arena je betonizirana, ugostiteljizirana (kratkoga vijeka, ubrzo su zamrli svi objekti) i baštinski unakažena.

“U Gradu na Lagunama, u mondenom Lidu Arena bi zasjala u svoj svojoj monumentalnosti i ljepoti; bila bi objekt divljenja i obožavanja, nikako ne prezira i destrukcije. Ako s Amfiteatra – toga nadgrobnog spomenika nikada potpuno oživjele Pule – padne ijedan kamen, bit će to grijeh ne samo suvremenih počinitelja već pomalo i Gabrielov grijeh, grijeh jednog mislećeg i odgovornog čovjeka Cinquecenta koji je duboko vjerovao da se granice europskoga duha i europskoga kulturnog pijeteta prema materijalnome nasljeđu protežu barem do crte koja označava granice slavne Kraljice Mora… No, putevi se povijesti, kao i putevi Božji, ne mogu spoznati i unaprijed predvidjeti. Uostalom, Pula je u košmaru povijesti već izgubila jedno kazalište, biser svoje višemilenijske baštine. I nije li već davno, poslije strahovitih razaranja u ratu s Genovom i akvilejskim patrijarhom, poeta-Anonim zapisao: ‘I ako velikim gradom ti bješe po slavi / sada velika samo si po ruševinama. / Ah, to Pula nije, to Pulom nekad bje!’ Pada zastor povijesti? Spušta li se golemi plašt tame?”¹⁷
*

Operne sezone u Areni

Još od 1926. godine Politeama Ciscutti organizira najčešće proljetne operne i, napose popularne i izvedbama brojnije, operetne sezone, što dovoljno govori o sociološkoj (malo)građanskoj strukturi i glazbenom ukusu Puljana. “Postupno ogrubljene ukusa najjasnije se vidi u opereti, koja sa svojom bezbrižno pastoralnom veselošću u doba teških socijalnih prilika po sebi bila problematična; njezin se postanak jedino može objasniti frivolnošću društva osuđenog na propast. Kao takva ona već otpočetka nosi zametke raspadanja; od zabavne društvene satire koju je stvorio majstor kao što je bio Offenbach, ona se razvija od Pariza preko Beča do Budimpešte, u glupu i lažnu idilu. Ali potencijal operete ostvaren je potpuno tek u revijama i musicalima s njihovim predimenzioniranim sredstvima i obijesnim šlagerima. Sve što je za uspjeh u filmu potrebno – mješavina nametljive osjetilnosti i prigušene unutarnjosti, brutalnost i sentimentalnost, manija za kolosalnim, obuzetost gledaoca glasnim i upadljivim, unatoč tankoćutnosti nisu novi; novo je samo stalno i neizbježno opadanje razine. Naravno, ni ‘loš ukus’ nije od jučer ni od prekjučer.”¹⁸ Dakako, i većina opera nalazi se u opisanom korpusu “lošega ukusa”.

Za ljetnih mjeseci od 1932. operna sezona iz Ciscuttija seli u prozračnu Arenu. Pisac prijedloga za upis Arene u listu svjetske baštine, čijom dobrom projektantskom zaslugom tako “iznimno očuvan” amfiteatar nije na toj listi, beskrupulozno spočitava arhitektu Guidu Brassu¹⁹ za “neuspješne i neprecizno izvedene” radove u Areni 1932. i 1933. godine kada gradske fašističke vlasti odlučuju u praksu sprovesti veliki Mussolinijev naum, talijanskoga osvajanja glazbenog primata u svijetu približavanjem i populariziranjem opere širokim narodnim masama. Pula, u Areni, ima savršene uvjete za provedbu Mussolinijeve operne zabave. “Godine 1932. gradski čelnici započinju s planiranjem organiziranja operne sezone u Areni, novoga zanimljivog poduhvata, kojim namjeravaju poboljšati turistički i gospodarski položaj grada. Podestat Bilucaglia stoga, u ime dvaju pulskih impresarija, Eduarda Doriga i Antonija Fiorentina, traži od Corporazione dello spettacolo subvenciju za opernu sezonu, naglasivši kako općina ne može financijski poduprijeti projekt. U to vrijeme Ente autonomo Arena koja će ubuduće organizirati pulske sezone još nije bila službeno utemeljena, no već se ozbiljno razmišljalo o ustanovljenju jedne takve tvrtke, koju bi kontrolirali fašistički eksponenti. Iako općina, bar prema tvrdnji podestata nije mogla financirati sezonu, ipak je pripomogla njenoj realizaciji angažiravši o svoj trošak radnike za neke tehničke zahvate, odobrivši besplatan prijevoz i popust na utrošenu električnu energiju te doniravši materijale za izgradnju pozornice. (…) Ubrzo se započinje s realizacijom poduhvata. Gradi se pozornica od 400 kvadratnih metara koja može primiti stotinjak izvođača. Zatvara se udubina na sredini amfiteatra da bi se napravio ugodan i udoban parter. Istovremeno se instalira impozantno osvjetljenje. Iznamljuje se scenografija iz veronske arene.”²⁰ Te prve, nulte ili eksperimentalne sezone izvedene su dvije Verdijeve opere, “Moć sudbine” i “Aida”, kada je Arena za opernih večeri znala prihvatiti, prema neumjerenom pisanju Corriere Istriano, više od deset tisuća oduševljenih posjetitelja.

Iduće, 1933. godine nastavljaju se započeti radovi uređenja Arene. “Uz suglasnost stručnjaka, povjesničara umjetnosti i arheologa, započelo je obnavljanje, odnosno prilagođavanje Arene za operne izvedbe. Od desetak prikupljenih ponuda obnova je povjerena tvrtki ‘Heinenger i Brearz’, a projekt je ukupno stajao 125.000 lira. (…) Ubrzo je napravljeno stubište, potpuno je pokrivena udubina koja je dijelila na dva dijela eliptični parter, pa se tako udvostručila njegova veličina. Postavljen je nov uređaj za osvjetljenje, niveliran je teren, sistematiziran pristup ulazu, sređen sanitarni čvor, očišćeni zapušteni prolazi. Promjene napravljene u Areni približavaju je Veroni ili La Scali, hvalio se tih dana Corriere Istriano. Organizirani su dolasci parobrodom na predstave iz Trsta, preko Pirana, Poreča i Rovinja te valakom iz Trsta, Kozine, Buzeta, Lupoglava, Červara, Pazina, Kanfanara i Vodnjana.”²¹ Arena je bila spremna za drugu opernu sezonu na kojoj su uprizorene Smareglijina “Istarska svadba” i Ponchiellijeva “Gioconda”, ovoga ljeta Corriere samanjuje broj publike na samo oko pet tisuća posjetitelja po opernoj večeri.

“Sugestivnost Arene, harmonija njezine arhitekture, vitkost njezinih lukova, svježu ljepotu prepravki koje su je pripremile za stalno sjedište opernih spektakla, pjesnici su opisali kao sliku kojoj se možemo diviti samo u najvećim dvoranama najslavnijih muzeja… Napudrana sivoplavom svjetlošću koja se reflektirala na vitkom pročelju koje se pružalo do neba, plavim voltama išarana i pokrivena zvijezdama, Arena se činila kao rajska čarolija opisana u bajci o tisuću i jednoj noći.”²² Ni prolom oblaka s daždom nije mogao omesti ozračje i nauditi harmoniji i sugestivnosti Arene: “Kada je orkestar, na nogama, započeo svirati Karaljevsku koračnicu i nastavio s Giovinezzom, reflektori su se ugasili i atmosfera ozbiljnog promišljanja preplavila je amfiteatar. Note fašističkih himni širile su se izvan rimskih zidina i uranjale u talijansko more odjekujući kao svečano obećanje.”²³

Pulska operna sezona (Stagione lirica), ako je uopće uputno dvije opere (koliko ih je uobičajeno bilo svakoga ljeta osim 1936.) nazivati “sezonom”, postala je gotovo svakoljetna prije svega nametnuta političko-promidžbena, a tek zatim pučko-glazbena manifestacija, ali ne, kako se mitomanski pripovijeda, popularna i masovna navika Puljana: 1934. na programu su Puccinijeva “Tosca” i Wagnerov “Lohengrin” (slab odaziv publike, financijski krah sezone); 1935. Boitov “Mefistofele” i Verdijev “Trubadur” (jednako kao i lani, 1934.); 1936. Rossinijev “Servijski brijač”, Vittadinijeva “Vedra duša”, Auberov “Fra diavolo”, Giordanov “Andrea Chenier” i Bizetova “Carmen” (najskuplja, izvedbama najbrojnija i scenski najbogatija sezona s glazbenicima iz teatra La Scala i Verdi ponovno bez očekivane masovne posjete, bankrot); 1937. financijske nedaće prethodne i prethodnih godina onemogućili su organizaciju operne sezone te godine; 1938. vraća se operna sezona s uobičajene dvije opere u Arenu, s Puccinijevom “Turandot” i Verdijevim “Otellom” (ponovno neuspješna i brojem posjetitelja i financijskim pokazateljima); i 1939. Verdijeva “Aida” i Puccinijeva “La Bohème” (posljednja i najuspjelija operna sezona u Puli).²⁴
*

Prve filmske projekcije u Areni

Slučajno ili namjerno, svejedno, godinama i godinama, zapravo cijeli jedan ljudski vijek (rođeni te 1938. to najbolje znaju), potisnuta, istisnuta i zaboravljena povijesna i kulturna činjenica, Za Pulu značajan filmski podatak (vjerojatno s razlogom nije nigdje zabilježen, po svemu izgleda namjerice prešućivan, a kamoli istaknut niti u jednom relevantnom, kako povijesnom tako i filmsko festivalskom izvoru), datum prve kino-projekcije u Areni ²⁵ (kasnijeg mjesta “jednog od tri najbolja i najspektakularnija festivala na otvorenom u Europi”,The Guardian 2005., kako ponosito stoji na internetskim stranicama Pula Film Festivala²⁶), svakako važan za grad, posebice kulturne povijesti grada radi (štoviše, sveučilišnog grada s interdisciplinarnim studijem Kulture i turizma), koji se voli resiti pridjevima filmski i festivalski. S druge pak strane, nimalo čudno za iseljeno-useljenu Pulu, došljački grad u kojemu je gotovo sve već bilo “nekad prije” i u kojemu je gotovo sve zaboravljeno, pored ostaloga i ova, za fašizma, Revija premijernih filmova u Areni bila je petnaest godina prije Rotarove posvema slične, umalo jednake (bezmalo, preslikane), za socijalizma, Revije stranog filma (1953.), prethodnice dogodine započetoga filmskog festivala ponovno kao Revije domaćeg filma. Takvom je gradu jedino zaborav (jer sve započinje ispočetka, ab ovo, novim doseljenicima) jamac nekakvog (nije bitno kakvog) identiteta (ako taj pojam danas još išta znači), unatoč svim (obećanim) budućim i potencijalnim gradskim (i filmskim) muzejima i arhivima.

U subotnjem izdanju, 18. lipnja 1938., dnevnika Corriere Istriano, u najavnom napisu “Večeras u Areni započinju veličanstvene kinematografske predstave” čitamo: “Večeras u amfiteatru Flavijevaca počinje velika filmska revija za koju su osigurani najbolji premijerni filmovi objelodanjeni posljednjih mjeseci. Sinoć su obavljene posljednje tehničke provjere s briljantnim rezultatima. Savršena projekcija na golemom ekranu s izvanrednim ozvučenjem. Napose je ova potonja značajka od presudne važnosti, jer postojala je sumnja, bojazan raspršenja zvuka u neizmjernom prostoru Arene. Umjesto toga, monumentalno rimsko zdanje pokazalo je osebujna svojstva rezonatora koji ne propušta ni najtiši zvuk pa gledatelju ne izmiče niti jedan ton gdjegod se on u Areni nalazio. Uspješan ishod proba pokazuje dobru inicijativu organizatora. Od večeras i tijekom cijeloga ljeta Pula će imati novo sastajalište, predivno mjesto za nekoliko sati dobre zabave i provoda uz male izdatke. U unutrašnjosti Arene bit će otvoren dobro opskrbljen caffè bar.”²⁷ Na polovici posljednje, oglasivačke stranice istoga subotnjeg izdanja Corriere Istriano velikim oglasom poziva Puljane u Arenu: “Danas u predivnoj Areni – Anfiteatro Romano, započinje kinematografski ciklus velikih premijernih filmova i spektakla… Prezzi d’ingresso: I Posti (Platea) L. 2.30 – II Posti (Platea) L. 1.40 – Gradinate L. 0.70…”²⁸

Sutradan, u nedjelju 19. lipnja 1938., Corriere ushićeno izvješćuje sa sinoćnje projekcije, “Veliki uspjeh filmskih predstava u amfiteatru Flavijevaca”: “Naša veličanstvena Arena sinoć je otvorila vrata i poželjela dobrodošlicu novoj zabavi, lijepim djelima desete umjetnosti. Kinematografija je ušla među rimske arkade, što je još prije neku godinu bilo nemoguće zamisliti, zahvaljujući dobroj volji poduzetnih sugrađana i bezuvjetnoj potpori lokalnih vlasti, posebno prefekta Cimoronija, podupiratelja svake vrijednosti koja donosi novu živost gradu. Iskreno rečeno kinematografija je maestrozno ušla u hram umjetnosti, ovdje u našoj Areni zahvaljujući prekrasnoj atmosferi i projekciji koju su omogućili impresariji, gospoda Davoli i Scarpa. Sinoć je prepuna Arena na golemom ekranu puna dva sata uživala u kinematografskoj projekciji, filmskoj umjetnosti, u ambijentu kakvim se malo koji grad u svijetu može pohvaliti…”²⁹

Ukratko, dupkom pun pulski amfiteatar, kasnije poznata festivalska slika Arena, proslavila je svoju prvu filmsku projekciju, slikopisnu atrakciju ondašnje desete umjetnosti, 18. lipnja 1938. (dakle, ne kao što se uobičajeno navodi 1953.) u 20.30 sati dostojanstveno i svečano (“Funziona un accurato sevizio da buffet. Orchestrina dalle ore 19 alle 20.30”³⁰) sa svim visokim uglednicima političke (fašističke) vlasti provincije i grada, priznatim gospodarstvenicima, poduzetnicima, obrtnicima, impresarijima, kulturnjacima… i mnoštvom Puležanki i Puležana željnih filmske zabave izvan sparnih pulskih kinodvorana: Cinema Nazionale, Cinema Impero, Cinema Arena, Sala Umberto i Politeama Ciscutti, u novom, velebnom ljetnom kinu Anfiteatro Flavio ili Anfiteatro Romano, kako se još spominje, “u ambijentu kakvim se malo koji grad u svijetu može pohvaliti”, s pravom ističe Corriere.

Čast prve javne kino-projekcije u Areni pripala je, omiljenoj pulskoj razonodi iz Politeama Ciscutti, ufilmljenoj opereti Jeana Gilberta “La Casta Susanna”, a nakon lakokonfekcijske glazbene komedijice uslijedio je naoko ozbiljan ratni LUCE-ov dokumentarac iz Španjolske “Riscossa spagnola”.

Lada Duraković u već navođenoj, iznimnoj i glazbenim događanjima (i djelatnostima) iscrpnoj knjizi “Pulski glazbeni život u razdoblju fašističke diktature” ne spominje ni uzgredice Reviju premijernih filmova u Areni, puljsko ljetno kino u trajanju gotovo dva i pol mjeseca, iako potanko opisuje opernu sezonu te 1938.³¹ na istome mjestu, u isto vrijeme, u Areni, usred kinematografske Revije, pa nije mogla u tada jedinim puljskim dnevnim novinama (odakle svi crpimo takve informacija) ne zamijetiti toliko reklamiranu filmsku manifestaciju, samo to nije smatrala bitnim napomenuti, ni spomenuti, što pak zamagljuje sveobuhvatnu kulturalnu sliku grada, u ovome slučaju uskoga zanimanje za glazbu (pretežito klasičnu, opernu i operetnu) fašističkoga razdoblja isključuje ostale kulturne manifestacije, mada se u Reviji moglo pronaći masovnokulturne glazbene komedijice, ufimljene opere i operete koje inače uredno i pomno navodi ako su se izvodile u Politeami Ciscuttiju ili negdje drugdje u Puli.

Revija premijernih filmova (mada se potkrao i pokoji reprizni) u Areni trajala je do 28. kolovoza – s kraćom stankom od 23. srpnja do 2. kolovoza, rezerviranom terminu za redovitu, pulsku već tradicionalnu, opernu sezonu (Stagione lirica) – za koje je vrijeme prikazan 21 cjelovečernji igrani film (kao i danas, mahom američkih i europskih hitova te tada domaćih, talijanskih komedija) i nekoliko talijanskih, fašističko-režimskih dokumentaraca i političko promidžbenih filmova. Razvikaniji filmovi, današnjim (hrvatskim) rječnikom rečeno blockbusteri, reprizirani su dvije-tri (katkad i više) večeri za redom, poneki su i istu večer imali dvije ili tri projekcije, a bilo je i večeri s dva različita igrana filma (doppio programma).

Bez sumnje ovo filmsko razdjevičenje puljskoga amfiteatra (vjerojatno među prvima, ako ne i prvoga, amfiteatra u svijetu pretvorenog u ljetno kino, što bi valjalo provjeriti), Arene, promoviralo je još veću i masovniju kulturu filma u Puli, a takva masovna popularnost filma u Areni (i kinima) koja je zahvaljujući Puljanima, onim malobrojnim Puljanima (svakako, neospornoj manjini naspram otišlim optantima) ostalim u svome gradu nakon egzodusa, pronosila arensko kinoprikazivačko naslijeđe ljetnih filmskih noći te 1938. godine uspjela je petnaest godina kasnije, 1953., u po svemu drugačijim okolnostima i društvenim uvjetima (ali politički sličnim ustrojima), nastaviti s prikazivanjem filmova u ljetnom kinu Arena novopridošlim pulskim masama. “Srednje je građanstvo uvijek htjelo pripadati gornjem sloju, premda je u zbilji dijelilo sudbinu nižeg sloja, tako da se filmska industrija u svojim proizvodnim planovima mirno mogla na ovu klasu osloniti, na njezinu neraščišćenu socijalnu svijest i dezorijentiran osjećaj solidarnosti. Formula uspješnoga filma mogla se sa sigurnošću temeljiti na lakomislenom i nekritičnom optimizmu koji je određivao životni osjećaj te klase i na njezinu vjeru u nevažnost socijalnih suprotnosti koja dopušta da poštena sekretarica prošeće kao direktorova žena iz jedne društvene klase u drugu.”³²
*

1 Alka Starac: “Carski posjedi u Histriji”, Opuscula Archaeologica Radovi Arheološkog zavoda, br. 1, Arheološki zavod Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1994., str. 136.

2 Bernardo Benussi: “Povijest Pule: u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine”, Zavičajna naklada “Žakan Juri”, Pula 2002., str. 682-684.

3 Maja Bošković Stulli: “Istarske narodne priče”, Institut za narodnu umjetnost, Zagreb 1959., str. 182-184.

4 Stjepan Vukušić: “Duh u kamenu”, Naklada Društva hrvatskih književnika, Nakladni zavod Matice hrvatske, Grad Pula – Odjel za opću upravu, gospodarske i društvene djelatnosti, Zagreb-Pula 1997., str. 85-86.

5 Robin Lane Fox: “Klasični svijet: epska povijest Grčke i Rima”, Naklada Ljevak, Zagreb 2008., str. 449.

6 Robin Lane Fox: “Klasični svijet…”, n. dj., str. 454.

7 Robert Matijašić, Klara Buršić-Marijašić: “Antička Pula s okolicom”, Zavičajna naklada “Žakan Juri”, Pula 1996.; Štefan Mlakar: “Amfiteatar u Puli”, Arheološki muzej Istre, Pula 1973.; Štefan Mlakar: “Antička Pula”, Arheološki muzej Istre, Pula 1958.; Attilio Krizmanić: “Arena u Puli”, u: Miroslav Bertoša i Robert Matijašić (ur.): “Istarska enciklopedija”, n. dj., str. 24-26.; Vesna Girardi-Jurkić: “Pula od prapočetka”, u Krešimir Čuturilo, Mario Kalčić: “Pula: tri tisuće godina grada”, Istarska naklada, Pula 1984., str. 24-52.

8 Alka Starac: “Od ulomka do rekonstrukcije / From Fragment to Reconstruction”, katalog izložbe, Arheološki muzej Istre, Pula 2009., str. 9-14.

9 Miroslav Bertoša: “Istra između zbilje i fikcije”, Matica hrvatska, Zagreb 1993., str. 37-38.

10 Alka Starac: “Od ulomka do rekonstrukcije / From Fragment to Reconstruction”, katalog izložbe, Arheološki muzej Istre, Pula 2009., str. 37-39.

11 Bernardo Benussi: “Povijest Pule: u svijetlu municipalnih ustanova 1918. godine”, Zavičajna naklada “Žakan Juri”, Pula 2002., str. 381-382.

12 Boris Vincek: “Pula prijestolnica kulture 2020.?”, Glas Istre, 23. rujna 2010.

13 Antoine De Ville: “Starina u luci i gradu Puli kao i lova na tune”, Istra, br. 119, Libar od grozda, Pula 1991., str. 22.

14 Attilio Krizmanić: “Antička Pula s amfiteatrom: prijedlog za upis u listu svjetske baštine”, Grad Pula, Pula 1999., str. 210.

15 Eugen Franković: “Amfiteatar u Puli: izvještaj o projektu adaptacije i radovima u toku”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, br. 10, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb 1986., str. 94.

16 Eugen Franković: “Amfiteatar u Puli…”, n. dj., str. 97. Vratit ćemo se podrobnije na problem revitalizacije Arene kad dostignemo te godine filmskoga festivala.

17 Miroslav Bertoša: “Istra između zbilje i fikcije”, n. dj., str. 39-40.

18 Arnold Hauser: “Sociologija umjetnosti”, sv. 2, Školska knjiga, Zagreb 1986., str. 127.

19 Bruno Nefat: “Biografije arhitekata”, u: Emil Jurcan, Edna Strenja: “Talijanska moderna arhitektura u Puli…”, n. dj., str. 30.

20 Lada Duraković: “Pulski galazbeni život u razdoblju fašističke diktature: 1926.-1943.”, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb 2003., str. 91-92.

21 Lada Duraković: “Pulski galazbeni život u razdoblju fašističke diktature…”, n. dj., str. 95-96.

22 Corriere Istriano, 20. kolovoza 1933., u: Lada Duraković: “Pulski galazbeni život u razdoblju fašističke diktature…”, n. dj., str. 96.

23 Il Piccolo di Trieste, 18. kolovoza 1933., u: Lada Duraković: “Pulski galazbeni život u razdoblju fašističke diktature…”, n. dj., str. 97-98.

24 Lada Duraković: “Ususret narodu: operne sezone u pulskoj Areni za vrijeme fašističke diktature”, Arti musices, br. 2, Hrvatsko muzikološko društvo, Odsjek za povijest hrvatske glazbe HAZU, Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2003., str. 159-183.

25 Miodrag Kalčić: “Kinematografija je prije 72 godine ušla među rimske arkade; Novi prilozi za filmsku povijest Pule: na današnji dan, 18. lipnja 1938., održana je prva filmska projekcija u Areni”, Glas Istre, 18. lipnja 2010.

26 http://www.pulafilmfestival.hr/58/hr/index.php?p=list&group=123

27 “Stasera si iniziano all’Anfiteatro i grandi spettacoli di cinematografia”, Corriere Istriano, 18. lipnja 1938.

28 Corriere Istriano, 18. lipnja 1938.

29 “Il lieto successo degli spettacoli cinematografici all’Anfiteatro Flavio”, Corriere Istriano, 19. lipnja 1938.

30 Corriere Istriano, 18. lipnja 1938.

31 Lada Duraković: “Pulski galazbeni život u razdoblju fašističke diktature…”, n. dj., str. 112-113.

32 Arnold Hauser: “Sociologija umjetnosti”, sv. 2, n. dj., str. 148.