Majko, jebem ti majku

Teta Mare Kljujićka udala se za Kvesu, rudara iz Raspotočja.

Kada ne bi bio u jami, Kvesa je pravio djecu. Teta Mare ih je narodila devetero.

Sama se o njima brinula, podizala ih i školovala, a djeca k’o djeca – živa. Kako bi koje od njezinih devetero sinova i kćeri počinilo kakav nestašluk, riječju, činom ili previdom, teta Mare ga ne bi ni prekorila, nego je pamtila.

A onda bi ih u subotu predvečer, poslije kupanja, svih devetero u istome redu presamitila preko klupe, i batinom ih kažnjavala, koliko kojemu spada i koliko je koje u sedmicu Božju skrivilo.

Tukla ih je da u Dan Gospodnji uđu čisti.

Bila je praktična, teta Mare Kljujićka, jer tko bi tokom sedmice vodio računa o kažnjavanju svih nestašluka baš svakoga od devetero sinova i kćeri. A imala je dobro pamćenje i nije im ništa zaboravljala. Ne bi bilo pravedno jednome djetetu zaboraviti ili previdjeti, jer bi drugo time bilo dvostruko kažnjeno.

Tata Mare Kljujićka je bila starozavjetna rudarska majka.

Jednom je svoga najživljeg i najbistrijeg sina u subotu toliko degenečila da je povikao:

– Majko, jebem ti majku, prestani više!

II

Kada bi se udale, žene su postajale žalobnice.

Vezivale su crne marame, ali na poseban način, odostraga, na zatiljku.

U crnim dimijama i sa crnim maramama, one su, vjerovalo se među školovanijim svijetom, žalile za posljednjom bosanskom kraljicom Katarinom.

U tu lijepu i romantičnu priču vjerovali su etnolozi i sakupljači narodnih umotvorina, crtači veduta i fotografi, koji su dolazili iz Beča i Zagreba i fatalno se zaljubljivali u bosansku pokrajinu i u sve njezine nesreće.

A možda je tako i bilo, možda su žalobnice žalile za kraljicom iz neke duge navike, koja se prenosila s koljena na koljeno, sve do našega doba.

Svaka od kćeri Marka Kljujića Šumonje, osim naše strine Jele, po jednoj je svojoj kćeri nadjenula ime Katarina.

Da bi se međusobno razlikovale, ili prema nekoj već postojećoj razlici, koja je nalazila svoj izraz u malo izmijenjenim rasporedima vokala i konsonanata, te bi se Katarine različito zvale.

Teta Ruže svoju je Katarinu zvala – Katina.

A Katarina tete Mare bila je naprosto – Kate.

III

Sve četiri Markove kćeri bile su pismene.

Toliko da su u vrijeme nedjeljne mise mogle čitati iz brevijara.

Potpisivale su se kvrgavim i neraspisanim težačkim rukopisima, u kojima bi do kraja života sačuvale onaj bukvarski oblik slova, ostajući u svojim rukopisima, zauvijek, sedmogodišnje djevojčice.

Čitale su i telegrame s vijestima o smrti bližnjih u stranome svijetu, a onda i smrtne listove i novinske smrtovnice svojih muževa.

Tome im je služila pismenost.

IV

Strina Jele rađala je krupnu djecu.

I Drage i Vlado imali su preko četiri kile. 1944. rodit će Rezu, isto preko četiri kile.

Kada je u maju 1942. Franjina Olga rodila, Jele je sjela na voz i putovala u Sarajevo da je posjeti.

Za nekoga to ne bi bio veliki put, nije od Kaknja do Sarajeva daleko, ali za ljude iz Kolonije, i za muške i za ženske, koji su sve svoje obavljali u Kaknju, a tek po nekom velikom moranju išli u Zenicu, putovanje u Sarajevo, veliki grad u kojem nisu imali nikakvog posla, bilo je poput odlaska na kraj svijeta.

A još je bio i rat, glad i sirotinja, nesigurna vremena.

Ali strina Jele se pazila s Olgom, dobro su se njih dvije razumjele, nisu bile samo jetrve, nego i prijateljice, pa je morala poći u Sarajevo.

Amidži Karlu nije bilo ni na kraj pameti da ide. A morao je i raditi. Iako je bio rat, u rudniku se kopalo punom parom. Amidža je bio bravar u Separaciji.

Olga je rodila kćer.

Rađala je u bolnici, što je za strinu Jelu bilo prilično čudo.

Djevojčica je bila sitna, jedva preko dvije kile.

I još je po rođenju izgubila deset deka.

– Moja Olga, mene bi bilo stid nešto ovakvo roditi! – rekla je strina Jele, nadvirujući se prema djetešcu u jetrvinu naručju.

Evo, i sad se tome Kakanjci smiju, a prošlo je sedamdeset godina.

Strina Jele bila je duhovita, i znala je pravi trenutak za izreći šalu. Malo ljudi to zna.

Anegdote ili doživljaji koji su postajali smiješni zbog dvije-tri riječi njezina komentara pamtili su se i prenosili.

Prepričavali su se, uglavnom, na žalosti, u kući pokojnikovoj, nakon što je već bio sahranjen.

Tada su se s olakšanjem smijali. Sretni što su još živi.

Semezdin Mehmedinović bavi se gledanjem/proučavanjem/opisivanjem sebe, kao što Cezanne gleda/proučava/slika jabuke na stolu. Semezdinu Mehmedinoviću piscu, Semezdin Mehmedinović fizičko i psihičko biće zanimljiv je kao tema, kao objekt. Zato je njegovo JA u tekstu tako radikalno, gotovo šokantno lično i iskreno, i u isti mah tako radikalno ne-privatno. Koga čovjek može bolje znati, koga može tako temeljito i detaljno pretresati, kao onoga tko nastanjuje njegovu kožu 24 sata na dan! To se podrazumijeva, to je notorno. Ali u Mehmedinovića je čudo ono drugo: imati moć da stanara svoje kože gledaš kao što bi gledao unutrašnjost motora, ili sata: egzaktno, bestrasno, tako nadmoćno odvojen od sebe.

Zato, ako se o Mehmedinovićevim zapisima može govoriti kao o autobiografskim, to skoro da iziskuje neku novu definiciju autobiografskoga pisma; takvu iz koje mora biti isključen svaki egotizam i svaki narcisizam. Nešto kao – antiautobiografija, ako je takvo što uopće moguće… Radije bih, ipak, o Mehmedinovićevim zapisima mislio kao o sasvim posebnoj vrsti putopisa; onoj koja otkriva kako nam se najveća tajanstva kriju u najpoznatijemu, i koja pokazuje kako je najizazovniji putopis onaj po putovima i krajolicima što ih prelazimo svakodnevno. Mehmedinović na svoj potpuno inovativan i individualan način potvrđuje ono o čemu književnost svjedoči od svojega praskozorja – da je putopisni princip u samomu temelju njezinoga otkrivalačkoga smisla.

Mehmedinović putuje i promatra – putuje i kad osluškuje otkucaje vlastitoga tijela (tada je najodvojeniji od sebe, demonstrirajući krajnji stupanj nepotkupljivosti i odgovornosti za tačnost opisa), putuje i kad se vozi na posao i s posla. Zbog opisane moći i načina promatranja, zbog te sposobnosti pro-ziranja u unutarnju, atomsku strukturu prizora, događaja, ili vlastitoga doživljaja prizora, događaja, u Mehmedinovićevim zapisima mi dobivamo zapanjujuće izvještaje, oblikovane ohlađenom tačnošću bakrorezačke igle, objektivirane do savršene komunikativnosti, i istovremeno ispunjene drhtajima tajne, neizgovorenom strepnjom.

Ovakvoga pisca naše književnosti nisu imale. Pitanje je imaju li ga i sada, jer Mehmedinović, ovakav, doista je samo-svoj; niti on zna što bi s “našim književnostima” i u njima (s njima dijeli samo jezik, a i to tek prividno), niti one znaju što bi s njime. Ne znam za njih; za Mehmedinovića sam siguran: taj status za njega je najidealniji.

ivanlovrenovic.com

Za svakoga od nas postoje neka jedina vrata, a pored njih – zvonce koje valja pritisnuti da bismo zakoračili u budućnost kakvu želimo i o kakvoj možda sanjamo.

Hrabar čin, jer pritiskajući ne znamo kakva nas aždaja čeka iza vrata. Ili Meduza, s očima u kojima nas, iz našeg odraženog lika, gleda ta budućnost, ali nenadana i nemila, budućnost koja će nas skameniti.

Ipak, mi tim vratima prilazimo s nadom. Ona je ta koja nam diže ruku da bismo pritisnuli zvonce.

Jer možda nas tamo, iza tih vrata, suprotno našem strahovanju, raširenih ruku čeka neko nježno i brižno sestrinsko biće. Neko biće koje zna naše buduće puteve i koje će biti siguran vodič.

Ali i ako nas tamo čeka čudovište, sve naše putanje također su već nacrtane.

Tamo, čim se nađemo iza tih vrata, počinje se odvijati sudbina koja je već napisana, svijetla ili mračna, trijumfalna ili tragična. Sve je tu već određeno, mada nama još nepoznato, i sigurni možemo biti samo u to da smo pred vratima nad kojima piše “Ostavite svoju volju vi koji ulazite”.

Jedino što potpuno zavisi od nas, od naše volje, jeste hoćemo li ili nećemo pritisnuti zvonce.

Moramo se odvažiti na to. I onda, spremni na sve, čekati da se otvore vrata.

A ako ne pritisnemo zvonce, ostajemo bez ikakve sudbine, to jest, bez budućnosti. Kao da nismo ni postojali.

Umjesto da napokon posložim svoj život
ja iz noći u noć gledam mečeve Muhammada Alija
i Joea Fraziera, i Georgea Foremana, i Sonnyja Listona.
Petnaest rundi u New Yorku
osam rundi u Kinšasi
četrnaest rundi u Manili.
Mržnja do kraja života,
ali uvijek jedan uz drugoga,
u svakoj rečenici,
i sad kad je jedan od njih mrtav,
Ali i Frazier.
Udarci zbog kojih prestaju raditi
svi unutarnji organi
samo su manji dio velike životne priče
koja se u veoma nategnutom luku
noćas spaja s mojom.
Čudim se kako sam ih pronašao nakon tolikih godina
sad kad se i sam borim.
Taj se dječak ustajao po noći da bi ih
gledao, zajedno s milijunima drugih,
kako se bore u džungli. Ali i Foreman.
Imao sam tada 7 godina, i naravno da se ničega
iz te bitke ne sjećam, osim svog oca
uzbuđenja dok me budi u tri ujutro
osjećaja da smo u nečemu zajedno,
njegovih stisnutih zubi i glave
koja se njiše lijevo i desno
u pokušaju da izbjegne krošee
koji dolijeću sa svih strana.
I sada je noć, četiri sata,
i ja gledam ono isto što sam
i tada gledao.
Ali, rekao sam već, tada sam vidio nešto drugo.
I tada sam bio netko drugi.
Što je zajedničko toj dvojici?
Prvi i ne zna za drugog, ne može ga ni zamisliti,
a drugi se jedva sjeća prvog.
Prvi je bio sretan što ga je otac pozvao k sebi
a drugi je vidio očevu smrt
i sad se sprema da zada smrt
jednom životu,
ubije jednog od onih koji su mu prethodili.

Osamdesetih godina, ne znamo zašto, Duško Trifunović osjetio je potrebu da bude ozbiljan pjesnik. Ili se više radilo o tome da su drugi za njega osjećali takvu potrebu. Prošlo je vrijeme omladinskih radnih akcija, Goran Bregović se pjesnički osmjelio i osilio, pa mu više nisu bile potrebne Duškove usluge, a Teška industrija, Seid Memić Vajta i poneka zaboravljena zvijezda festivala Vaš šlager sezone nisu više bili dovoljno pokriće za njegovu pjesničku “neozbiljnost” i za neprocjenjivu ulogu koju je kao tekstopisac i namjenski pjesnik imao na sarajevskoj i jugoslavenskoj estradi. S punkom i novim valom, s novim primitivizmom kao da je bilo prošlo vrijeme lakog estradnoga pjesništva, s kojim se Duška Trifunovića dugo identificiralo, a stigle su ga i zrele životne godine, stigla je i pedeseta, pa je, valjda, poželio da pokaže svojim književnim zavičajima i cijeloj Jugoslaviji što on, zapravo može. Opasna je to ambicija, i obično loše svrši. Nema gorega teksta, od onoga koji napiše lak i duhovit pisac kad poželi pokazivati koliko je on, zapravo, ozbiljan i težak.

U to vrijeme, na samom početku osamdesetih, objavljena je, kao zaseban broj časopisa Lica, i Antologija bosanskohercegovačkoga pjesništva dvadesetog vijeka, Slobodana Blagojevića, do 1990. i kraja naše zajedničke povijesti vjerojatno najvažnija knjiga takve vrste u Sarajevu, u kojoj se sastavljač, slijedeći mjeru vlastitoga ukusa, pokazao i ekscetričnim i krajnje rigoroznim prema domaćim poetskim kanonima, tako da ga je na sve strane napadalo, pa i u središnjem televizijskom dnevniku. Tom se lijepom i pametnom knjigom (jednom od onih čiji sam primjerak usput izgubio, potucajući po svojim lažnim domovinama, a za kojom, sasvim sigurno, najviše žalim) Slobodan Blagojević, pored ostaloga, zdravo narugao matičnoj, sarajevskoj i bosanskohercegovačkoj kulturi, što se iz današnje perspektive čini tako veliko, važno i – nemoguće. Danas bi se, naime, svaka sitnež rado drugome rugala, naročito ako je zaštićena pripadnošću korpusu većinskih prezimena, te ako je objekt ruganja kakav manjinac. A Blagojević se, nezamislivo, rugao iz osobnoga, usamljeničkog položaja, iz očišta obilježenog strašću za poeziju i za čitanje poezije.

E, u toj su se antologiji, za mnoge neočekivano, našli stihovi Duška Trifunovića. Ako se dobro sjećam, bila je to pjesma Eldorado. Možda je i to uzrujalo davnašnje kulturne i pjesničke komesare: izostali su klasici revolucionarnog i partizanskog pjesništva (recimo, nije bilo Stojanke majke Knežopoljke), danas već zaboravljeni naši pjesnički metafizičari, intelektualci i zaslužnici stiha, a našao se tu jedan – Duško Trifunović.

Rođen u Sijekovcu kod Bosanskog Broda, metalski radnik, koji je studirao uz rad, junak socijalističke kulture, šarmantni televizijski urednik, koji je zaslužan na pionirske emisije o rock glazbi i kulturi na Televiziji Sarajevo, vješt u spajanju onoga što se tada činilo nespojivim – pravovjernoga samoupravnog socijalističkog pregalaštva i zapadnjačke pop kulture, Duško Trifunović bio je autentična zvijezda jednoga vremena. I bio je neka vrsta oglašenoga uzora sarajevske pjesničke generacije, naraštaja rođenih krajem rata i u prvim poslijeratnim godinama,koji su se, dramatično, prozvali sudbonosnim dječacima.

Socijalno okretan, politički bezazlen, bio je idealan bard bezbrižnoga, bespametnog doba jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma. U svojim pjesmama i pjesničkim nastupima kritizirao je birokraciju i otuđenu političku kastu, duhovit, ali obziran i oprezan da ne pretjera s kritikom sistema i ne kaže nešto što bi zaslužne stvarno moglo uzrujati, Duško Trifunović igrao je u Sarajevu onu ulogu kakvu je Sovjetskom Savezu imao Jevgenij Jeftušenko, europski slavan i uvažavan pjesnik, koji je u svojoj domovini nastupao pred punim stadionima. Iako se Jeftušenko i danas smatra klasikom svjetske poezije – premda pomalo zaboravljenim i skrajnutim – Duško Trifunović pjesnik je ostvarenijeg i ozbiljnijeg dara.

Jeftušenko je danas, u ranu jesen 2012, živ, a Duška Trifunovića već dugo nema. Mrtav je onoliko koliko čovjek mrtvim može biti. I u stvarnom, i u metaforičnom smislu. Slavni je Rus od zlosretnoga Duška – kojem ne znamo koju bismo i kakvu zavičajnost ili podrijetlo prišili, jugoslavensko, srpsko, bosansko, sarajevsko ili ahasversko – dva mjeseca stariji. Jeftušenko se rodio 18. srpnja, a Duško 13. rujna, iste 1933. godine.

Početkom rata napustio je Sarajevo, pa se do kraja života, do 28. siječnja 2006. potucao po izbjeglištvu, živio u Novom Sadu, sam kao pas, izvan vlastitoga kulturnog konteksta, pa i izvan vlastite biografije. Pridošlica u srpskoj poeziji – u kojoj, međutim, nije bio pridošlica dok god joj je pripadao iz svoga sarajevskog domicila – Duško Trifunović podijelio je sudbinu prognaničkoga i izbjegličnog naraštaja, bosanskih Srba, Bošnjaka, Hrvata, bivših građana Sarajeva, Zagreba, Mostara, Banje Luke, Beograda, Tuzle, Siska, Splita, Dubrovnika i drugih jugoslavenskih gradova, ljudi koji su, što iz straha, što iz moranja, penzionerske dane provodili u tuđini, a zatim i umirali po cijelome svijetu, od Toronta do Zrenjanina, i od Pertha do Knina, svjesni vlastitoga jada i padnje, ali nesvjesni tragike povijesnoga konteksta koji ih je tako strašno ojadio.

Tokom rata i malo poslije, Duško je dao nekoliko intervjua, u kojima je o svima govorio dobro i pozitivno, pa i o zločincima. Većina onoga što je rekao bilo je pogrešno i krivo. Neke je ljude time uvrijedio i potjerao ih od svojih pjesama, dok su drugi samo iskoristili priliku da preko Duška i njegovih krivih riječi potvrđuju svoje šovinističke stereotipe o Srbima, kršćanima i hrišćanima, koji su, je li tako, svi isti i jednaki.

Ali i da je samo šutio, ista bi sudbina zadesila Duška Trifunovića. Čak i da je ostao u Sarajevu, danas više ne bi bilo književnosti, niti kulture kojima je on pripadao. Njegovo prognostvo nije više u vezi s njegovim građanskim odlukama, emigracijama i intervjuima. Ono je posljedica nečega što se događalo mimo individualne volje i odluke bilo kojeg pisca (osim Radovana Karadžića, te onih pisaca i pjesnika koji su se umjeli patriotski angažirati i oministriti…) Duško Trifunović nestao je na način na koji danas nestaje Zemaljski muzej. Nestaje, zato što više nema svijeta koji bi sebe, svoji jezik ili svoje pripadnosti potvrdio kroz njega i njegove pjesme.

U toj takozvanoj ozbiljnoj fazi u pjesništvu Duška Trifunovića vjerojatno najkarakterističnija je pjesma “Tempo secondo”. Po njoj je 1985. Mersad Berber snimio svoj, tada vrlo slavljeni, crtani film, o njoj se pisalo po sarajevskim književnim časopisima, analizirali su je filozofi i književni teoretičari, pa se moglo učiniti kako s baš tom pjesmom Duško utabava stazu prema akademijama nauka i umjetnosti, i prema onoj dosadnoj i tmurnoj vječnosti, čije su najveće vrijednosti, barem u nas, lijep, veliki stan i bogata nacionalna penzija. Da je potrajalo, bio bi on ozbiljan klasik, možda i član Savjeta Federacije, tog počasnog političkog tijela, u koje su primani uglednici s najvećim zaslugama za domovinu, njezin ugled i prosperitet.

Duško Trifunović umio je rimovati. Bio je to temeljni njegov talent, ali dok bi slabiji pjesnici rimovali pod svaku cijenu, pa bi se besmislice lijepo slagale u slogu i ritmu, Duškove su pjesme bile blagoslovljene smislom. I što je važno: bile su neusporedivo pametnije od njega. A dobri se od slabih pisaca razlikuju upravo po tome što su slabi pisci puno pametniji od svojih knjiga, dok se dobri pisci mogu sramiti pred svojim knjigama, toliko su od njih slabiji, inferiorniji.

Dok danas čitamo “Tempo secondo” može sam se učiniti kako je pjesnik i onda znao nešto što mi nismo znali. Ali nije Duško imao pojma. Sve to su znali njegovi stihovi. Recimo: “opasno sraslo klupko ideja: Niko i Ništa – i Epopeja!” Svaka je naša epopeja u posljednjih dvadeset godina nastajala kao to njegovo opasno sraslo klupko ideja, koje se više ne može ni razmrsiti, a ni mačem presjeći. I onda su Niko i Ništa mjera i format naše svakodnevice, ali i naših privatnih sudbina. Pogledajte samo tko je sve od naših ljudi stajao pred onim zelenkastim mramorom, za govornicom Glavne skupštine Ujedinjenih naroda, držeći govore koji će sublimirati našu prošlost, sadašnjost i budućnost. U vrijeme Duškovo, u vrijeme njegove pjesme, Niko i Ništa još uvijek nisu stvarali – Epopeju.

“A taj što mami u pokret mase, sav rizik slave uzima na se”, ova dva stiha mogla bi biti motto biografijama svih naših ratnih i poratnih vođa, duhovnih i političkih predvodnika, koji su pokrenuli plemena i narode, uglavnom na put u nesreću i katastrofu, pa iako nisu odgovorni za sva dobra i loša djela učinjena na tom putu, isključiva slava pripast će njima, svejedno smatramo li ih zločincima ili spasiteljima.

Ali ono zbog čega se danas sjećamo Duška Trifunovića i u vječnost i u ništavilo, u grob mu domahujemo iz naših još uvijek izvijesnih života, kraj je njegova kratkoga, testamentarnom spjeva “Tempo Secondo”, kojim nam se, davno, davno, potvrđivao kao ozbiljan pjesnik, i ne sanjajući što i kako o nama budućima, i o našim životima i svakodnevicama, govore njegovi stihovi. Jer sve o životu kad se sazna, ostaju samo zločin i kazna, i samoobmana da ima pravde, i samoodbrana ja nisam odavde. Jer moja duša jasno poima da je najteže među svojima. A duše samo toliko ima koliko dijeliš s dušmanima.

Još jednom se toga sjetimo, u svim svojim današnjim izbjeglištvima i tuđinama, makar bile i tamo gdje smo se prema podacima iz osobne iskaznice jednom davno i rodili: duše samo toliko ima koliko dijeliš s dušmanima.

TEMPO SECONDO

Kroz istoriju na istoj žici
igraju konji i konjanici
opasno sraslo klupko ideja:
Niko i Ništa – i Epopeja!

Kud sada idu Vertikale
tuda je sevnuo Salto Mortale
ispraćen sumnjom i rizikom
dočekan cvećem i muzikom

A taj što mami u pokret mase
sav rizik slave uzima na se
dok ceo svet – TUTO IL MONDO
čeka na svoje TEMPO SECONDO

……………………………………………….

Da li se sećaš – za nekim plotom
Ljubav se bavi Praživotom
dok mi dečaci kao ubice
sanjamo svoje devojčice

jer još ne znaju naše oči
dokle je ljubav odakle zločin
taj dar nebesa za mračnim plotom
koji nas veže sa životom

A nismo znali u toj plimi
da ćemo jednom tako i mi
kad pokorimo TUTTO IL MONDO
živeti kao TEMPO SECONDO

………………………………………………….

Ljubavi oko večernjih škola
do sjajnih svetskih metropola
od čobanica do kontesa –
sve spadaju u rang čudesa

Te sestre naše sujete muške
te umiljate bjelouške
na teškom putu u saznanje
da je sav život umiranje

a na tom putu u to Ništa
one su sjajna stepeništa
kojim se penje TUTTO IL MONDO
u svoje sjajno TEMPO SECONDO

…………………………………………………

Sve o životu kad se sazna
ostane samo zločin i kazna
i samoobmana – ima pravde
i samoodbrana – nisam odavde!

Jer moja duša jasno poima
da je najteže među svojima
a duše samo toliko ima
koliko deliš s dušmanima

a ona raste svakim lomom
i uzvikuje – Ekce homo!
O beli svete TUTTO IL MONDO
dolazi tvoje TEMPO SECONDO

Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura

***

Današnji gost: Isidore Ducasse, Comte de Lautréamont

Prednost još neostvarenog i s time virtualnog festivala je što pozvani pisci ne moraju biti živi. To je vrlo praktično i odmah se širi krug mogućih sugovornika. Nije bitno hoće li autor ili autorica stvarno doći u naš hotel, kao što nije važno da li hotel i festival zapravo postoje. Ponekad je važnije da nešto postoji kao ideja ili fikcija i da u nekom prostoru – koliko god stvaran bio – možemo razgovarati o tome. Pisci svih vremena su tu od velike pomoći, pogotovo kad su im knjige dostupne, a neke od njih treba pozvati na takve događaje, čisto da se promoviraju i ne zaboravljaju. U slučaju današnjeg gosta to je dvostruko važno jer ni za vrijeme svoga života nije bio posebno promoviran ili cijenjen i velika je slučajnost da ga se uopće možemo sjećati. Nije slučajnost, međutim, da njegovu knjigu ove godine možemo čitati na hrvatskom jeziku. Za to je zaslužna izdavačka kuća Šareni dućan, u čijoj je ediciji u lipnju ove godine izašlo Lautréamontovo “Maldorovo pjevanje” – Les chants de Maldoror. Recimo da je to motivacija da ga danas pozovemo.

Ali, tko je Isidore Ducasse, poznat kao Comte de Lautréamont? Znamo da se Isidore Ducasse rodio 1846. godine u Montevideu, a da je četrnaest godine kasnije napustio zemlju da bi nastavio školovanje u Parizu. Objavio je “Pjevanja Maldorora” još kao maturant. Kakav je to mladić koji već u tim godinama umije pisati takvu mračnu, nerazumljivu i uznemirujuću knjigu? Prvo izdanje iz 1869. godine nikad nije stiglo u knjižare jer ga je belgijski izdavač iz straha od cenzure držalo u svom podrumu. Trideset godine kasnije sasvim je slučajno dospjelo do kritičara koji će autoru bez oklijevanja dijagnosticirati ozbiljan mentalni poremećaj. Danas bismo zaboravili na tu knjigu da nisu kasnije – poznata je priča – André Breton i Philippe Soupault naišli na jedan primjerak u malom antikvarijatu. Istog su časa bili uvjereni da su našli pisca izuzetne književne snage, briljantnog jezika, opremljen alatom koji će rušiti buržoasko društvo uoči Prvog svjetskog rata. S njima će Isidore pod pseudonimom Comte de Lautréamont postati preteča književnog nadrealizma. Od vremena nastajanja teksta sve do danas su “Maldororova pjevanja” najmračniji, u svojoj brutalnosti i iskrenosti najdosljedniji književni obračun s ljudskim umom. Do dan danas ne postoji drugi tekst koji će čitatelja nanizanim okrutnim prizorima toliko šokirati, slikama i metaforama maltretirati, toliko sadističkim da ih do sada nismo mogli ni zamisliti. Lautréamontov lik Maldoror,

“slobodan kao oluja, nasukao se jednoga dana na neukrotive obale svoje strašne volje”(Prvo pjevanje).

Ne znamo točno odakle je došao i što je dovelo do piščevih zlih fantazija koje se u knjizi isprepliću s onim Maldororovim. On komentira Maldororove doživljaje, upozorava čitatelje, moli za oprost što govori o takvim strašnim stvarima. Jezik teče u asocijativnom zanosu, u spoju nespojivog, okrutnog i banalnog. Sigurno je poznavao Baudelairove “Cvjetove zla”. Znano je i to da je slušao predavanja u Parizu “o problemu zla”. Tema je očito bila u zraku, čak i dugo nakon njegove smrti: “Ništa nije blaže i ne daje koži takav profinjeni i rijedak užitak, kao milovanje ovog ustreptalog mačjeg krzna”, piše Guy de Maupassant u svom tekstu “O mačkama”. “Ali ta živa odjeća budi u meni jednu nepoznatu i divlju želju da zadavim golim prstima ovu životinjicu koju tako strastveno milujem (1886).” Četiri godine kasnije će romanopisac i osnivač naturalizma Èmile Zola napisati knjigu pod naslovom “La bête humaine” (Čovjek-zvijer), priču o strojovođi vlaka koji osjeti Maupassantovu divlju želju dok ljubi ženu. Zola ga portretira u tom document humain, detaljno i s puno znanstvene točnosti, promatra kao pod mikroskopom tu ljudsku dušu kako se pod utjecajem naslijeđa i miljea pretvara u dušu ubojice koji uživa u svom činu. Ubojstvo bez motivacije (meurtre gratuit) karakteristični je motiv i u pjevu Maldorora. Ali svejedno nije samo zlo ili samovolja ono o čemu pjeva, jer se u tekstu svugdje osjeti “prirodna pobuna protiv nepravde, intenzivna čežnja za čestitost i veliki ponos koji nije vođen perverzijom niti zlom.” (Maurice Blanchot, 1949)

Da opišemo ono strašno, nerazumljivo i skandalozno u ljudima, onaj crni ponor u kojemu se svako dobro pretvara u zlo, ono što u nama zapravo ne smije postojati, jer je protiv svake ljudskosti i razuma, koristimo uglavnom jednu riječ: zvijer (u čovjeku). Kad pročitajte izvještaje o splitskom ubojstvu Selene Macedo, o ubojstvu na otoku Utøya, o bilo kojem masakru, uvijek ćete naići na tu riječ: zvjerski. A i drugi pridjevi koji služe opisu događaja obično su posuđeni iz svijeta životinja. Koriste se da bi se pokazalo kako se dogodilo nešto nehumano, nešto što je slučajno napravljeno ljudskom rukom, a zapravo nije dio ljudskog svijeta, niti je čovjek sklon takvom ponašanju, pa je takav čin samo mutacija ljudske prirode. Ali Maldoror je znao da stvari stoje drukčije:

„Ono što je znanost usvojila jest to da od toga doba čovjek krastačina lika sam sebe ne prepoznaje te ga često spopadaju napadaji bijesa zbog kojih on sliči šumskoj zvijeri. Nije on za to kriv. U svim vremenima je on vjerovao, s kapcima koji su se spuštali pod rezedama skromnosti, da je sastavljen od dobra i neznatne količine zla. Ja sam mu odjednom dao do znanja, otkrivajući usred bijela dana njegovo srce i njegove planove, da je on sastavljen samo od zla i od najmanje količine dobra koje su zakonodavci s mukom sačuvali u njemu.“ (Drugo pjevanje, I)

Comte de Lautréamont , taj “arkanđeo, eksploziv-atentator i ubojica književnosti”, kako kaže Julien Gracq, govori s metaforama iz životnjskog carstva, o toj najgoroj životinji, o čovjeku. Tako ironično iskazuje oholost, emotivnu hladnoću i laž u čovjeku koji samoga sebe vidi iznad drugih. A ništa drugo nije od uši, skarabejusa ili gadne ribe, toliko odvratno da čak “divlje svinje povraćaju kad me vide.” (Četvrto pjevanje, IV)

“Moje će se pjesništvo sastojati samo u tome da svim sredstvima napada na čovjeka, tu divlju zvijer, i na Stvoritelja koji nije smio stvoriti takvu gamad.” (Drugo pjevanje, IV)

Doduše, ta pjevanja su vjerojatno samo dio velikog zamišljenog ciklusa, jer je Lautréamont itekako predvidio i onu suprotnu stranu i o tome napisao pjesme (Poésies, 1870), koje su trebale biti predgovor za jedno veliko djelo o dobroti, po uzoru onim pjevanjima Maldorora:

“Zamjenjujem melankoliju hrabrošću, sumnju izvjesnošću, beznađe nadom, zloću dobrotom, žalopojku dužnošću, skepsu vjerom, sofizme hladnokrvnim mirom a oholost skromnošću.” (Pjesme)

Tekst koji slijedi više je poetika nego poezija, govori o Ducassovim ciljevima i o drugim piscima tadašnjeg doba. To su stranice i stranice “name droppinga”, kolaži citata, neobjašnjenih tvrdnji, posuđenih argumenata i protuargumenata. Jer: “Sudovi o poeziji više vrijede od poezije. Oni su filozofija poezije. Tako shvaćena, filozofija obuhvaća poeziju. Poezija neće moći biti bez filozofije. Filozofija će moći biti bez poezije.” (Pjesme, II.)

Umro je 24. studenog 1870. godine u jednom pariškom hotelu od “zloćudne vrućice”, u 24. godini života.

Da ga rana smrt nije spriječila, Lautréamont bi vjerojatno u velikoj fenomenologiji i dijalektici o dobru i zlu hipnotizirao čitatelja rečenicama i stihovima, šapćući bi ga doveo u stanje somnambule i ekstaze, da konačno vidi istinu. Ne bi ni inzistirao da to samo radi on, jer:

“Poeziju bi trebali pisati svi! Ne samo pojedinci.” (Pjesme, II)

Stvorio bi zbor pjesnika svih vremena, čiji prošli i budući glasovi čine jednu veliku poeziju. A u tom pjevu se čuju, osim ljudskih glasova, još mijaukanje, lajanje, rikanje i pokoje cvrkutanje.

(Sigurna sam da ću Ducassa na festivalu, kad budemo sjedili na hotelskoj terasi, pitati što misli o svom suvremeniku i sugrađaninu, koji je za razliku od njega svakome poznat. Pitat ću šta misli o tom inženjeru i graditelju koji je, dok je Isidore nudio svoje rukopise francuskim i belgijskim izdavačima, i sanjao o jednoj velikoj zajedničkoj poeziji svih pjesnika, gradio Les galéries des machines pokraj rijeke Seine, mostove i kolodvore širom Europe i koji će devetnaest godine nakon Isidorove smrti postati slavan s konstrukcijom u Parizu, koja se diže 324 metra u zrak i koja će nositi njegovo ime. I sto četrdeset godine kasnije će postojati medij s imenom toga graditelja – to ću mu objasniti zašto – vrlo blizu ovome što je Lautréamont zamislio: književna i pjesnička pozornica na kojoj se čuju svakodnevno drugi glasovi, a koja bi se (bar u zagradama, ili samo za vrijeme festivala) trebala zvati po njemu: Lautréamontov most.)

Šolja je nasađena uz samu kadu te je, da bi sjeo, morao zavući kolena pod njenu oštru, podsvinutu gornju ivicu.

Prstenasti mišići čmara počeli su popuštati, usijana karlica počela se hladiti, a čitavo tijelo njihali su žmarci, razbijajući ukočenost u ugodnu drhtavicu. I sad valja mirno iščekivati, ili mirno dremuckati. Upravo dok je u drijemežu saginjao glavu k spasonosnoj nadlaktici, opazi na dnu kade poveliku hrakotinu pepeljastomodre sline.

Kolika je bože blagi, rasani se u čuđenju, kao da je onaj dušu ispljunuo! Sad, šta je tu je: blehnuo je, sa gađenjem i naporom, u to smežureno kiklopovo oko i o njenom vlasniku mislio. Neki drznik, tješio se, maloumnik ili slijepac, inače bi zasigurno odvrnuo slavinu. Može biti da je jedan od onih gojnih glavonja opštinskih. One su tako surove i drske. A ako je sam i ako je posrnuo? A ako je svjestan svoje bijede i korača svijetom s glavom pod pazuhom! U svakom slučaju, slina se spekla za podlogu i vodni je mlaz više ne može isprati. Ako bi se dodirnula prstom i probila, ako bi se podigla uvis i blago rastegla. Ako bi se dodirnula, recimo, jezikom. Hajde, junačino, kušaj golu ljudsku dušu. Šta bi da se tvoja, negdje, ovako zatekla?

Sve je do sistema, zaključuje, do uređenja zajednice. Umrijećemo tiho, pretvoreni u naviku. Toliko smo buke dizali jezikom. I toliko toga uneredili. I gdje su sve one svete knjige, svi oni tribuni, spasitelji i proroci. I gdje barem jedno zrnce samilosti i utjehe? Ustaje i hitro navlači pantalone. Jedva, na kaišu, pogađa rupicu.

Nije se osvrnuo da pogleda veličinu i boju novoga izmeta. To je, do sada, uvijek činio.

Nije čak za sobom ni vodu pustio.

Preneseno iz nedeljnika Vreme

Beše li sunčan ili kišan taj deseti oktobar hiljadu devetsto osamdeset i druge, to valjda više niko ne pamti: biće da su oktobri i tada bili varljivi kakvi već jesu u pojasu “umerene kontinentalne klime”. GTHJUUZT bila je aktuelni fudbalski prvak Jugoslavije, Tren 2 laureat NIN-ove nagrade, a ono što se zvalo novi talas/novi val polako je već zamiralo ili se barem razvodnjavalo u srcima i toplim, zadimljenim, sumračnim zakucima naših gradova, praćeno grmljavinom tek formirane Discipline kičme: “Sviđa mi se da ti ne bude prijatno”… Eh, imao sam sedamnaest godina. Te rane osamdesete, uopšte uzev, bile su dobre i značajne za Novi Sad, evo nas gde i danas uživamo u njihovim tekovinama: među ostalim SPENS, Most slobode, i ne naposletku, Srpsko narodno pozorište, nova i velelepna zgrada po projektu poljskog arhitekte, belo ultramodernističko zdanje ubrzo prozvano šampita, s onom sve-kao-uzgrednom novosadističkom ironijom. Nikada to nije bilo baš šik reći, ali ja negde volim tu nemoguću zgradu; s druge strane, istina je i da je zarad nje grešno porušeno pola stare Jevrejske ulice, cela jedna strana njezina, koja danas još samo postoji u Knjizi o Blamu Aleksandra Tišme, preseljena u taj veliki roman, prenesena i sačuvana kuću po kuću, da ne nestane dok ima nas koji umemo da je čitamo. A ta zgrada, šampita, kao da je ukleta još od tada, od same izgradnje ili bar od jedne njene vrlo rane premijere…

NE U NAŠEM SOKAKU: Tog je, dakle, desetog oktobra, u Srpskom narodnom praizveden komad Golubnjača Jovana Radulovića, u režiji Dejana Mijača. Nisam bio ni na premijeri, ni na nekoj od osam ili devet potonjih novosadskih repriza, ni na kojoj od više desetina beogradskih: Mijačeva Golubnjača nekako mi je ostala nedohvatljiva, biće zato što sam tada živeo predaleko, mada sam stalno navraćao ovamo, ali eto, nisu nam se poklopili satovi i kalendari, šta li. Kako god, premijera je uspela, ubrzo su usledila i izjašnjavanja pozorišne kritike, mahom vrlo povoljna, a onda… onda je Nepoznat Neko (najviše se sumnja na Dušana Popovića, tadašnjeg svemoćnika, danas sasvim zaboravljenog asa pokrajinske komunističke vrhuške) zaključio da, majka mu stara, u toj Golubnjači “oživljavaju aveti nacionalizma”, a i sve čudnija se i sumnjivija publika vrzma oko nje i “pravi neku čudnu atmosferu”. Ne može to tako, drugovi, u našem sokaku! Ubrzo su, po uzusima epohe, “subjektivne snage” preuzele “odlučnu društvenu akciju” i predstava je politički gromko osuđena kao primer “dejstvovanja najcrnje reakcije”; svako ko se u Novom Sadu i Vojvodini imao nazivati komunistom imao je i ritualno osuditi komad i predstavu, bez prava na izgovaranje trivijalnom činjenicom da nije gledo/čito. Izjasni se ti, druže, i ne beri brigu, ima ko da gleda i čita za tebe…

Uzavreli su bili ta jesen i zima, ne samo zarad napada na konkretno umetničko delo (ta, bar toga smo se već bili nagledali), nego zato što je Golubnjača postala osnov za do tada javno nezamislive javne sporove: u Novom Sadu i Vojvodini gotovo unisono napadana, u Beogradu je Golubnjača bila gotovo unisono branjena, pa i veličana od pozorišnog i uopšte intelektualnog sveta, i relativno blagonaklono tretirana od političkog vrha. Kada je, posle svega deset izvođenja, politički iznuđenom odlukom proterana iz SNP-a, nastavila je pozorišni život na sceni beogradskog SKC-a bez ikakvih političkih poteškoća u glavnom gradu. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini takođe se nije dobro gledalo na nju, s retkim izuzecima, dok je u Sloveniji gostovala, štaviše i pobedila na značajnom festivalu, i dobila mahom dobre kritike. Nešto je bilo raspuklo (baš kao kakva kraška jama koja guta i krije strašne tajne) u Jugoslaviji tih dana, a da je malo ko kanda bio svestan dalekosežnosti tog simptoma…

SAVIJANJE KIČME: Ko je premlad da se živo seća tog vremena teško da može i pojmiti kako je sve to tada izgledalo; oluja koja se sručila na Golubnjaču bila je zaista gromovita, mada je, doduše, i njena odbrana bila snažna i mnogobrojna, i sa doslovno neuporedivo uglednijim imenima na svojoj strani. Nije zgorega, i nije tek nekakav preklanjski sneg iz kojeg se danas tobože nema šta naučiti, probijati se i probiti se, s olovkom u ruci, kroz preko 800 strana (!) kao cigla teške knjižurine Golubnjača – za i protiv (Filip Višnjić, Beograd 2008), koju je sam Jovan Radulović priredio od svekolike dokumentacije koja mu je bila dostupna: od bezbrojnih novinskih tekstova, kritika, napada i apologija, pa do zapisnika sa kojekakvih novosadskih i pokrajinskih “ideoloških komisija” i sličnih zaumnih institucija jednog, pravo govoreći, mašala bizarnog društvenog ustrojstva. Vredi čitati i podsećati se tog drvenog, mrtvosanog i mrtvozornog jezika kojim se obračunavalo s dramom i predstavom (“idejno sumnjivo”; “ideološka nebudnost”; “šire akciono jedinstvo”… uf. Kad god pomislite da vam nije jasno zašto je To naprosto moralo propasti, samo se setite tog strašnog, neljudskog jezika…), i vredi ne zaboraviti da cela ta stvar nipošto nije bila samo “načelne naravi”: mnoge su se ljudske sudbine tu lomile, mnogim je ljudima savijana kičma da “osude” nešto o čemu ništa ne znaju, ili ako znaju, ne smeju da se javno slože sa sopstvenim mišljenjem, mnogi koji su istrajavali u “pogrešnom mišljenju” trpeli su konsekvence – recimo, kritičarke Dnevnika (Darinka Nikolić) i Radio Novog Sada šikanirane su i degradirane na niže, neprimerene poslove; da i ne govorimo da je Nikola Petrović, direktor dramskog centra SNP, prozivan kao “najodgovorniji za ideološku diverziju”, preminuo ubrzo nakon cele fertutme, u pedesetoj godini života – a mnogima, bogme, nije bio nikakav problem da se javno brukaju tercirajući jednoj dirigovanoj histeriji i dobacujući poneku suvu grančicu za lomaču. Tako je to bilo tada, a kada su se prilike promenile, eh… Neki od njih, gle, u narednoj će dekadi postati mnogo glasnije “patriote” i nacionalisti od onih koje su, glede Golubnjače, optuživali baš za to zastranjenje sa Linije…

GLUMATANI RAJ: Predstavu, velim, nisam nažalost mogao da gledam, ali čitao sam dramu, takođe i zbirku pripovedaka kojoj je bila predložak: prvi put tada, u to vreme, drugi put nedavno, valjda prošle ili pretprošle godine, “sa ovom pameću”. I, šta? Pa dobro, može vas, i sa sedamnaest i sa četrdeset i sedam godina, privatno mnogo više zanimati Disciplina kičme nego atavističko životarenje u nekoj dinarskoj selendri bogu iza leđa, ali ako se čita iole trezveno i pošteno, sine ira et studio, nešto se mora reći: Golubnjača je odlična pripovedačka zbirka, i solidan dramski tekst. Opora, trpka, teška i mučna – to da, ali i delo vrlo nadarenog i beskompromisnog pripovedača, onog koji ne pripoveda “da mu prođe vreme” nego zato što to mora. Golubnjača je zapravo priča o detinjstvu i odrastanju u uslovima u kojima nema ni traga bilo kakvoj idili (socijalističkoj, kapitalističkoj ili kojoj već) koju kičasto asociramo sa detinjstvom, nego je život poprilična muka i neprestano nanošenje i trpljenje nasilja, u beskrajno siromašnom, bezvodnom i surovom kršu, među ljudima vrlo skučenih vidika, čak “primitivnim” ako hoćete, ali zbog toga ništa manje ljudima, ništa manje sposobnim za ceo dijapazon ljudskih stanja, osećanja, ponašanja: od najbestijalnijih do najuzvišenijih. Pri čemu je onih prvih, ispada, mnogo više jer im nekako sve ide naruku… U takvom je okruženju sve puno patrijarhalne represije, prikrivene i potisnute seksualnosti koja se nema gde i na čemu “prirodno” isprazniti, sve je puno neke tmaste, jarke, “životinjske” fizičkosti življenja u najogoljenijem vidu. I nekog dubinskog (a)istorijskog beznađa, kojemu ni projektovani, od lokalnih podobnika beskrajno loše glumatani “komunistički raj” ne može ništa suštinski da ponudi i ništa suštinski da izmeni. Ti ljudi malo toga znaju, ali se utoliko čvršće i tvrdokornije drže onoga što misle da znaju o sebi i svetu; svoje predrasude gaje s velikom ljubavlju, svoju nemogućnost empatije s Drugačijim poimaju kao jedini mogući oblik i način ljudskog postojanja. Doduše, ništa bolje od toga ni od Drugih ne očekuju. U tome se, naravno, ne razlikuju od bilo koje druge zatvorene, izolovane, žestoko patrijarhalne ljudske zajednice. Nisu ti Radulovićevi Milokusi, ako ćemo pravo, ništa bitno drukčiji od Poskokove Drage Ante Tomića, samo su ispripovedani u bitno tamnijem, naturalističkom registru…

Godine zbivanja same su najranije šezdesete (dakako da nije slučajno i bez značaja da je baš to vreme piščevog detinjstva), ratne su rane još vrlo duboke, “pola sela” poklale su ustaše, a susedno je selo, jebiga, hrvatsko… A između njih nalazi se jama Golubnjača, deci zatajivano stratište ustaških žrtava, mesto istovremeno privlačne i užasavajuće Misterije za neodraslog naratora i ostalu “poludivlju” decu koja su zapravo glavni pokretači ovih priča (a i drame), decu koja začarani krug nasilja i mržnje nastavljaju u novom obliku, kao da se drugačije ne može, kao da izlaza odatle nema. E sad, možemo mi teoretisati kako tog izlaza mora biti sa gledišta našeg lepo vospitanog humanizma & renesanse, i s tim bih se prvi složio, ali to ne mogu i nisu dužni tako da vide akteri Radulovićevog pripovedačkog i dramskog sveta; njihova je skučenost njihova autentičnost. Oni ne postoje zato da bi bili politički korektni i da bi “nam” se “dopadali”. Nad njom se, otuda, valja zamisliti, pa i uplašiti, ali nema nikakvog smisla egzorcirati je.

ZAMENA TEZE: Radulović je mnogo bolji pripovedač nego dramatičar, otuda i drama Golubnjača ne doseže kvalitet svog proznog predloška, ali sve ono što se prevashodno drami stavljalo na teret (mnogo se čak pokušavalo da se “prljav” dramski komad veštački odvoji od “čistih” pripovedaka) monumantalna je zamena teze. Golubnjača je, naime, u oba svoja izdanja duboko uronjena u jedan mučan, tesan svet u kojem je nacionalna i verska netrpeljivost sastavni i podrazumevani deo egzistiranja, ali ona tu netrpeljivost ne slavi i ne perpetuira: ona je samo naturalistički, a umetnički gotovo besprekorno ogoljava, sa dozom brutalne neposrednosti kakva je u tim vremenima (rane osamdesete) bila gotovo nepojmljiva, otuda valjda i dolazi tolika “šokiranost” njome. I prikazuje je kao ključan konstitutivni element muke življenja. Pišući (odličan) esej o ovom Radulovićevom tekstu, Zoran je Gluščević dobro primetio da bi, sa stanovišta nekog klasičnog nacionalizma, pre “srpske patriote” trebalo da se osete uvređenim, jer su protagonisti Golubnjače (dakle, Srbi) mahom prikazani kao ljudska stvorenja puna mržnje i zlopamćenja, osvetoljubivosti i ostalih “nehrišćanskih” osobina… Ključna, katarzična scena komada upravo je ona u kojoj nasilni, neobuzdani srpski dečak Mićuka (i sam, dakako, žrtva druge vrste zlostavljanja) muči i maltertira Hrvata Škoravka terajući ga da kaže da je ustaša, što ovaj, plačući, uporno odbija. A Mićuki je takvo Škoravkovo “priznanje” potrebno baš zato da bi mržnja kojom je zatrovan dobila nekakav “zadovoljavajući” referentni okvir, da se ne bi ugušila u sopstvenoj grdobi… Ali, to ne uspeva, niti može uspeti. Ni u Golubnjači, ni bilo gde drugde.

Trideset je godina mnogo vremena, naročito kada preko vas protutnje ratovi i strašni zločini, raspad države i sistema koji je u terminalnoj fazi svoje autodestruktivne tupavosti proizveo “slučaj ’Golubnjača’”. Lenjost uma je čudo, i mnogi stvarni i tobožnji “borci protiv nacionalizma” sa zakasnelom pameću reći da je, dođavola, ipak moralo biti nečega dubinski kvarnog u toj Golubnjači, i da mora da je od nje i njojzi sličnih “sve ovo počelo”, pa je onda valjda retroaktivno nekako i u redu sve to što se njenim akterima dešavalo. Znam da bi nam svima tako bilo lakše i komfornije, ali – nije tako. Čak ni uprkos tome što je njen pisac docnije u životu, u osvit Zlih Vremena, i sam prihvatio neke postulate sveta o kojem je pisao, kao da je bio rešio da svojim progoniteljima naknadno da za pravo (pa je stigao da bude i ministar informisanja u vladi farsične i tragične RSK tvorevine). Ali, to ipak tako ne biva, bar ne sa književnošću. Nije retkost da delo bude superiornije od svog stvoritelja, pa je tako i Golubnjača, čitana danas, na koncu ispala mnogo mudrija od svog pisca. Bilo bi možda u nekom smislu bolje da je bilo drugačije, ali tako to ponekad biva u dobrih i darovitih pisaca, čiji ljudski i građanski format može, ali bogme i ne mora da bude dostojan njihovog talenta. Loši pisci su, naprotiv, uvek pametniji i bolji od svojih dela, ali od toga nema nikakve vajde ni za koga.

Dobro mi je, ne kukam više
Po noći spavam, samo radim danju
Vozim auto koji je dobro očuvan
Dobro mi je, evo pitajte Tanju

Ne kukam više, ne žalim se
Sad živim u kući, a nekad u stanu
Ne žalim se što proljeća nema
Ne žalim se na kanadsku hranu

Ne žalim se na hladnoću,
Na britki vjetar što mi uši sreže,
Ne žalim se, jer razloga nemam,
Prije je bilo mnogo teže.

Ne idem u kino i pozorište,
Prestao sam kupovati knjige,
Imam tv i brzi internet,
Ne more me više stare brige.

Ne žalim za starim prijateljima,
Jer sam i tu okončao temu,
Konačno imam vremena na pretek,
Da sjednem i sam razmislim o svemu.

Dobro mi je, ne kukam više,
Prestao pušiti i vino piti,
Sad plivam i živim zdravo,
Ne moram više godine kriti.

Dobro mi je, ne žalim se
Ali hvala bogu, i to će brzo proći!