Nakon što je na jednoj ledini
iznikla čitava vojska
pravilno postrojenih
bijelih nišana
a na drugoj
bijelih krstova,
sa latiničnim
i ćiriličnim
imenima izginulih –
u Vlasenici
se najzad
otkrio
Bog.

Otkrio se u natpisu
velikim BIJELIM slovima
na velikoj CRNOJ TABLI
postavljenoj umjesto
saobraćajnog znaka:

TEŠKO BOGU SA NAMA
KAKVI SMO

Tablu s natpisom ispravio
jedan čestiti mještanin
na sopstvenoj parceli –
ni vlast nema pravo
da je ukloni.

Tako sada svaki preživjeli
i svaki putnik kroz ovaj
bosanski gradić
ima da razmisli
kako da Bogu
olakša stanje

u koje ga je
i sam uvalio.

2008.

Čovjeku je nadimak Binac, bavi se informatikom, ima ono prekrasno radno vrijeme kada ne moraš ići na posao, nego po telefonskom pozivu djeluješ na terenu. Za vrijeme studija radio je za nekog poduzetnika; bilo je to u vrijeme prvih digitalnih koraka Lijepe naše; ventrao se po krovovima i stavljao ljudima satelitske antene koje su hvatale bezbroj ubitačno dosadnih njemačkih kanala plus tada neobično popularni MTV te Eurosport i DSF na kojemu se u večernjim satima emitirao bejzbol. Proveli smo doslovno dane pokušavajući proniknuti pravila ove čudne igre. Kako je Binac petljao s antenama i telefonima, mogli smo besplatno, što smo i činili, konzultirati stručne savjetnike iz inozemstva, pa smo sjedili na telefonu satima biglišući s tetkama iz Kanade. Sjećam se da nitko od nas jadnika nije imao rodbine ni znanaca u onoj pravoj Americi iz filmova i rock’n’rolla. Bili smo živa bijeda. Binčev posao bio je, na primjer, vrhunski, san snova, muvaš se a radiš, spavaš do dvanaest a plaća kaplje. Samo što nije bilo plaće, nego je gazda često stvari kompenzirao kablovima, antenama, daljinskim upravljačima koji ne rade i sličnim tehnikalijama. No jedna od pogodnosti koju si poslije nikako nisam uspio objasniti, a kad god sretnem Binca zaboravim ga pitati, nego zaglavimo u nekim petnaestim temama, tiče se tog besplatnog telefoniranja. Sjećam se da sam tada mislio da je čovjek jednostavno preljubazan i da vjerojatno razmišlja unaprijed: daje nam da telefoniramo s riječima da je besplatno možda samo stoga da nam ne bude neugodno, htijući izbjeći ono slinavljenje i balavljenje – a tekli bismo po njemu u potocima – supijanih zahvala što možemo razgovarati preko bare. Ovako, budući da se očito radilo o prevari, mogli smo na ovog dobrotvora gledati nekako svisoka, u stilu, dobar je Binac, ali je lopov, ipak. Uglavnom, nismo uspjeli skužiti u čemu je kvaka s bejzbolom, no jednu alatku ovoga tajanstvenog sporta poznavali smo “iznutra”. Bejzbol palica je naime tada bila na vrhuncu popularnosti u Hrvata. Svaki ugostitelj koji je držao do sebe imao je barem jedan primjerak, a oni opasniji poduzetnici razbili su njome barem jednu glavu. Najčešće zapravo dosta, jer se glasine vrlo brzo šire, i kad jednom nekoga spucaš palicom, kada dođeš na glas da si u stanju podići taj tvrdi predmet na ljudsko biće, uglavnom nema potrebe da je ponovno vadiš – čak si je mogao odnijeti doma. Palica je u slučaju racije priličan problem, iako su se tada, ranih devedesetih, svi znali. Svi koji su ostali. Ulicama su kružile policijske pričuvne ophodnje počesto sastavljene od ekipa zavrbovanih iz gardijskih postrojbi. Kafići u Slavoniji su radili po principu dragstora – non stop, i većina je ljudi tada pila na teku. Bila su to slavna vremena prvobitne akumulacije kapitala, i svijetom biznisa su hodili pleistocenski stvorovi kojima je sila bila svetinja. Binac se nije mogao više razlikovati od ovih primata s batinom u ruci. Povremeno bismo na ulicama ugledali neku njihovu žrtvu, zbog duga u jednom, naglo prognanu iz većine kafića, kod kojega nije bio utučen samo pogled, kako hoda ulicom vukući nogu – efektan dokaz da je nedavno zamijenio lopticu u slavonskoj inačici bejzbola kojemu smo svi, za razliku od onoga pravoga, pravila znali naizust. Neka zvijezda krimi miljea u usponu, netko tko se mogao nadati transferu u onu prvu, čepinsku bejzbolsku ligu, gdje se, navodno, okretala prava lova, po kratkom je postupku utjerao dug, što bi fiskalnim bankarskim rječnikom značilo da je šepavi jadničak sada osuđen mjesecima prvo otplaćivati kamate, dok će za glavnicu morati podmjestiti leđa u nekom od svinjaca – što su ih pripadnici krimi miljea tih blistavih dana otvarali na klafre: imaš li svinjac krcat bravovima bio je jasan znak konkurenciji da nisi čovjek s kojim se dopušteno nekažnjeno šaliti. Preuzimanje lokalnih nogometnih klubova bio je tek sljedeći korak: tko zna sa svinjama, zna i s ljudima, valjda. Jednostavna je to logika, i za nju, eto, nije potrebna osobita pamet. Ali Binac, taj je lik tada izgledao kao da je s drugoga planeta: sresti ga za rata bio je za tankoćutnije duše pravi mali blagoslov: savršeno miran, uvijek nasmijan, staložen, i, koliko god ta riječ negativnih konotacija mogla probuditi, užasno pozitivan. Binac me se doimao kao da nema roditelje. I u nekom čudnom smislu on jest djelo nekakve evolucijske devijacije. Bilo bi pogrešno pomisliti da je bio pitom: njegova je osobnost bila sastavljena od čitavoga niza malih pobuna, a on sam bio je figa u lice cijelome tadašnjem društvenom ustroju. Što zapravo i nije tako čudno kako na prvi pogled može izgledati. Kada ste zadnji put sreli doista smirenoga čovjeka? Ono što me znalo kod Binca fascinirati je činjenica – u koju sam se dosta puta uvjerio svojim očima – da je u stanju pripitomiti i najžešće likove, čak i one koji su uhodavali svinjogojski biznis. Stjecajem okolnosti većina je njih u to vrijeme posjedovanje satelitske antene smatrala najnormalnijom stvari, nečim što se moralo imati, tako da je Binac, htio ne htio, upoznao cvijeće slavonske bejzbolske lige. Nekoliko sam ga puta vidio tijekom pregovora s nekim od tih tvrdih momaka. U društvu s Bincem kao da je na njih prelazilo nešto od mira što se gnijezdio negdje u Binčevoj svijesti, odnosno ne samo gnijezdio nego i rascvjetavao na sve oko sebe. Svi bi počeli govoriti šapatom, jer je njihov dugokosi sugovornik mrmljao u najtišoj čujnoj rezonanci i ovi su se opaki, glasni likovi pretvarali u čisto podnošljive momke. U to je vrijeme Binac stanovao na kraju Gundulićeve ulice, u kućici koja je bila upisana na vlasnika obrta u kojemu je radio ili na neku njegovu nekoliko godina prije preminulu tetku: pretpostavljam da je stanovanje bilo jedna od isplatnih stavaka njegova poduzetna šefa. Namještaj je bio iz one kockaste, oštre, masivne ponude kasnih šezdesetih godina prošloga stoljeća: svi koji su noćili kod Binca imali su noge prošarane modricama: o te stolove i regale bilo se lako ozlijediti. Prozori i vrata su bili mali, pa pretpostavljam da je namještaj sklapan unutra, jer nijedan komad nije bio unosivih dimenzija. Mala kuća bila je krcata velikim namještajem. Kao i brojne kuće tog perioda, kada je sve izgledalo veće nego što je bilo, od vanjske politike tadašnje zemlje, njena doživotnog vođe, pa sve do bratstva i jedinstva koje nam se tih mjeseci bizarno obijalo o glavu. Baš kod Binca jedan je meni nepoznat lik izjavio kako bi valjalo oteti posmrtne ostatke (baš tako se izrazio: oteti) tog vođe svih naroda i narodnosti te ih katapultirati u svemir, jer je on jamačno morao znati što će uslijediti nakon njegove smrti. Miran za izludjeti, domaćin je od strane zlih jezika bio optuživan da je stalno naduvan. Osobno ga nikada nisam vidio s jointom u ruci, i iako je izgledao kao protohipik, stavovi koje je na svoj tihi način iznosio nisu imali veze s ideologijom, nego s biologijom: on se kretao s najmanjom mogućom količinom pokreta, i u narednim godinama samo je potvrdio ovu usporenu, smirenu verziju življenja: mislim da i danas, unatoč neprijepornoj inteligenciji, neambiciozno radi neki posao u kojemu zaradi tek 50 posto onoga što bi mogao, s obzirom na znanje i stručnu spremu, ali je kvaka u tome da ulaže oko 5 posto napora, gotovo uvijek slobodan kao ptica, što je za njega čisti psihološko-ekonomski plus. Činjenica da izgleda kao da ga pokreće i nadahnjuje biološki ustroj, odnosno ono što obično nazivamo karakterom, a ne nizovi dobro ulančanih spoznaja, nije umanjivala intelektualni nivo na kojemu se kretao – shvaćao je i znao sve što je trebalo znati, i još se nije nervirao zbog toga, nego je situaciju dobro podnosio. Mislim prije svega na rat i mir koji su nas okruživali. Bio sam kod njega u toj kući nekoliko puta, a jednom sam stigao baš s njime, koji mi je, mrtav hladan, saopćio kako nema ključeve ulaznih vrata. Radilo se o metalnim vratima visokima preko dva metra, i sad ih je valjalo preskočiti, na horizontu su se prema nama valjali tamni kumulusi, propirivao je vjetar i prevrtao smeće po ulici koja je duga i nigdje se nije naziralo nikakvog potencijalnog skloništa. Ključevi su bili kod nekog njegovog prijatelja, Binac je rano ujutro išao nešto obaviti u grad, i ovaj je lik očito negdje izašao, jedino pitanje je kad će se vratiti. Binac je imao ruksak, u ruksaku su bile dvije, tri boce vina, i s time na leđima on se vješto prebacio na drugu stranu, a ja sam to uspio učiniti iz drugog, trećeg pokušaja. Ulazna vrata u kuću su bila otključana, zapravo ni nisu imala brave, što je znalo podstaći brojne diskusije iza Binčevih leđa, tako da smo se mrtvi hladni sklonili ispred nadolazeće kiše. Mom je domaćinu bilo svejedno, ali meni nije: činjenica da sve do dolaska njegova kolege nitko neće moći upasti unutra, da ću u miru provesti možda i nekoliko sati, da se osjećam kao ptić u gnijezdu, pojačavala je onaj mir koji je izbijao iz Binčevih poteza i emanirao u atmosferu: on se upravo prihvatio otvaranja boce vina i petljao je oko nekakve riblje konzerve, a vani su na prašnjavo dvorište udarale prve kišne kapi koje će pokrete trupa svih očajnika ovoga grada znatno limitirati. Bojao sam se samo najžilavijih: Fileta, Cenera, tipova koji su mobilni i kad, što’no kažu, gusto padaju sjekire. Čovjek se može okrijepiti, preokrenuti sliku situacije i za trajanja vrlo šture vremenske dionice, tada je samo važno prepustiti se toj obnovi bića, hranjenju mentalnih ćelija, ubrizgavanju kolora u život koji se tih dana opetovano preokretao u crno bijeli film.

Iz razloga koji čitateljstvu nisu bitni, prošli vikend sam kupila Oglase.
Oglasi su, može se to i tako reći, krvna slika društva, a ovo je list specijalizovan za oglase pa možete zamisliti čega tu sve ima.

Preskačem stanove i automobile i moram da priznam da ne bih znala kako izgleda horizontalna brenta sa hidraulikom.
No, upadljivo je da se peći najčešće zovu Emina i kraljica. Nabokov u Blijedoj vatri primjećuje da se uraganima uvijek daju ženska imena. Možda je tako i sa pećima. Nekako je toplije kad nose ženska imena.

Mašine za šivenje su i dalje marke Bagat, a izgleda da na popularnost Gorenja nisu utjecale ni bestidne aktivnosti zloglasne Ljubljanske banke.

Muzička oprema nije tako zanimljiva kao što sam očekivala, ali zato u ugostiteljskoj opremi ima: LUTKA za izlog, KLUPA, za dvoje, drvena, 8 kom., TEPSIJE za burekdžinicu
APARAT za francuske palačinke

i moj favorit je, naravno,

BINGO oprema, sa ozvučenjem, kompletna, očuvana. (Ovo zadovoljstvo košta hiljadu eura)

Jednom sam imala priliku da vidim bubanj za bingo star preko sto godina. Obojen jarko crvenom bojom, s loptama uredno poredanim pri dnu poput zuba u nekoj džinovskoj mandibuli, ta stvar je zastrašujuće mirovala. Koliko je ljudi usrećila, koliko unesrećila?
U velikom je bubnju još samo falio hrčak koji trči i na taj ga način održava u pokretu.

Svjesna da je traženje smisla u slučajnostima kao pokušaj da se prilikom autopsije u grudnom košu filovanom unutrašnjim organima nađe nekakva duša, obilazila sam oko bingo mašine kao vjernici oko Ćabe i dodirivala zamršeni splet hladnih metalnih žica koje su elegantno isporučivale loptice s brojevima.

Here it is, kako pjeva Koen, a onda je do vas šta ćete s njima.

Neko će možda završiti u Hefnerovoj vili, neko možda u samostanu; prostor za varijacije na temu između ove dvije krajnosti je beskonačan.

Među umjetninama se prodaje i

VILEROV goblen Tajna večera urađen originalnim bodom.

Nakon što sam upravo na ovom mjestu saznala da vjerujem u to što ne vjerujem i da pri tome vjerujem, moguće, u nekakav somun, malo je misterija preostalo u mom životu. Recimo, koju to tačno nijansu farbe za kosu koristi doktor Silajdžić ili ko je taj Viler čije ime, kada stoji kao pridjev, daje neobičnu težinu goblenskom vezu. Tada to nije samo goblen već Vilerov goblen.

Naravno, spoznaja o ovom zadnjem je udaljena samo jednim klikom miša, ali biće vremena i za to.

Tek sam postala svjesna somuna.

Za sportske fanove: neko iz inostranstva kupuje BROŠURU sa utakmice Sarajevo-Mančester Junajted 15.11.1967. i, kako dalje piše, za dobro očuvan primjerak plaća i 300 eura. A kupuje i ulaznicu sa ove utakmice za koju daje 50 eura.

Na ovaj oglas nemam ništa pretjerano pametno da napišem jer fudbal volim prvenstveno larpurlartistički, ali još iz Zabavnika znam da je krajem te ’67 izvršena prva transplantacija srca koju je obavio doktor Kristijan Barnard. Operacija uspjela, pacijent preživio.

Istina, nepunih dvadesetak dana, ali pionirskim se poduhvatima ne gleda u zube.

Moji favoriti u oglasima su redovno životinje. Ako vam trebaju pčele, krave simentalke, paunovi od 2.god, argentinske doge ili, kojim slučajem, srndać preparirani, kompletan, 390km (nisam u toku sa tržištem za taksidermične bambije ali, pitam se zašto baš tristo devedeset, zašto ne četiri stotine ili tristo pedeset?), ovo je pravo mjesto za nabavku.

Nedavno se pojavila vijest da su dobre šanse da se sarajevski zoološki vrt zatvori, navodno zbog jadnog stanja u kojem se životinje nalaze. Također, izgradnja zvjerinjaka sporo napreduje. Palo mi je na pamet da ne moraju da bacaju novac na izgradnju, dovoljno je da širom otvore kapije i životinje će bez problema dobiti ono što je bilo predviđeno planom & programom .

A ima i jedan humanista što mijenja štene pekinezera za mobitel.

Naravno, koji put mi se učinilo da se iz ovih oglasa može izroditi i kreativna saradnja. Recimo, na strani 56 izvjesni bubnjar traži angažman u ozbiljnom i afirmisanom bendu (iz Sarajeva), a samo dvije stranice napred bend iz Hercegovine (i to poznati) traži menadžera i tekstopisca koji bi radio za njih.

Zvati iza 14h.

Što se tiče odjeće, možda bi vrijedilo pogledati kako izgledaju čizme marke pustinjska oluja, a vidjela sam da se prodaje i jedna vjenčanica. Piše samo VJENČANICA. Konačno, šta dodati uz ovo, bijela, u ekstra stanju? Osim ako mladenka nije Džilijan iz Barnsovog romana Troje koja se dvaput udala u istoj haljini, teško da je vjenčanica nošena više od jednom

Za one koje zanimaju umjetnine, tu je

STARA razglednica Franca Jozefa u Begovoj džamiji u Sarajevu. Ovo prodaje neko u Republici Srpskoj.

Na ovoj razglednici je, dakako, zabilježena posjeta starog Franje Josipa tek aneksiranoj Bosni i Hercegovini i to prije tačno sto godina. Turneja je trajala od 3. do 15. juna i mnoge je gradove obišao ovaj starčić. Vladimir Dedijer piše kako je Franjo svom generalu Varešaninu rekao da ga je put po Bosni podmladio za dvadeset godina.

Pa, biće da i jeste, jer živio je još punih šesnaest godina.

Ima i oružja u oglasima i to:

Zastavinih pištolja, pušaka Orozuša, ruskih bokerica (u ekstra stanju), malokalibarskih sa snajperom, revolvera Arminius 38, samostrijela (sa optikom Svarovski, ja sam mislila da je Svarovski uglavnom nakit) te lovačkih pušaka pri čemu se nešto od ovoga prodaje samo licima koja imaju dozvolu.

Ako vam se neko zamjerio, znajte da se njemački Kolt ovdje može nabaviti po cijeni od 300 eura.

Ono što je malo neobično jeste da odmah iza ove rubrike s artiljerijom ide dječja oprema: kolica, nosiljke i skafanderi.

Prelazeći sve ovo s olovkom u ruci već sam savladala karakterističan diskurs oglasa:

CIGLA blok, visočka
DŽUGUM kalajisani, veći
KOLICA invalidska, nova
ĆILIM vuneni, Bejrut

Ima u ovoj lakonskoj preciznosti nešto od Andrićeve Proklete avlije, odnosno, načina na koji stari fratar Mijo Josić popisuje fra-Petrovu zaostavštinu na početku i na samom kraju romana
Jedna kliješta, velika, kreševska. Jedna. (…)
Jedna testera od čelika, mala njemačka. Jedna!

Veza sa Andrićem i oglasima ovdje ne prestaje. Moj omiljeni u ovom broju je ipak oglas slijedećeg sadržaja:

IDEM na hadž kao Bedel, samo ozbiljne ponude.

Ima u Znakovima pored puta pomenuti pisac jednu bilješku u kojoj stoji da bi volio da ima jednog bedela, pa da on živi ovaj život mjesto njega.

Bedel je nešto kao surogat, to jeste, zamjenski hadžija koji ide u Meku na konto nekog drugog.

Mislim da sam tu riječ prvi put čula od jedne od mojih sarajevskih stanodavki, inače pobožne žene i same hadžinice. Ona mi je još pričala i to kako se tokom rata na nebu ukazala izvjesna kuranska sura ispisana plamenim slovima. Ili je nebo bilo plamteće a sura obična, kaligrafska (jedna), nije išla u detalje. Pa vi sami složite odgovarajuću kombinaciju.

Lični kontakti nisu tako raznovrsni kao što znaju biti, pa osim uobičajenih usamljenih srca ima još nekoliko gej i svingerskih ponuda. Ali ima jedan gdje samo stoji

AKO ste za avanture samo zovite u svom prostoru.

Jako je i simpatičan OZBILJAN momak, sportista koji traži djevojku do dvadeset godina. Naš ozbiljan momak ima sedamnaest godina.

Tu i tamo ima nejasnoća pa neko, recimo, traži uni-mladića, a ima i jedan koji za sebe kaže da je nadasve stvaran i normalan.

Također, mnogo je tu, i previše, žena mladih i starijih koje bi ČISTILE, a

sve je više samaca i parova koji bi UZDRŽAVALI stariju osobu koja bi im po svojoj smrti prepisala stan.

Prijateljica mi pričala da se vremešne gospođe po Beogradu koje imaju povelike stanove nezgodne za održavanje organizuju po vrlo jednostavnom sistemu: kod jedne od njih žive a ostale stanove iznajmljuju i tako putuju po svijetu. Možda nema zemlje za starce, ali ima zato zemlje za starice.

Nakon što su nas zabavili kazani rakijski, džugumi kalajisani, bedeli i hekleri, ukazuje se i slijedeći oglas, u rubrici sa medicinskom opremom (prodaja):

BUBREG 0+.

I ispod broj mobitela.

I u tom trenutku prestaje biti zabavno listati bh. oglase.

I više ništa mi ne znači što se na samom kraju u Ponikvama prodaje ringišpil.

Sa dvadeset i četiri stolice.

(dnevnik)

20. avgust

Pala je brza ljetna kiša, i čim je stala, već je bila zaboravljena. K. je, vukući kofer za sobom, s aerodroma došao na posao. Bio je u Idahu. Muž njegove sestre je umro. Rekao je: “Sahrana je bila lijepa”. Ovo je prvi put da u Americi čujem ekspresiju “lijepa sahrana”. Tamo odakle sam ja došao, za dženazu se obično kaže da je lijepa. Tako se poštovanje prema umrlome izražava ljepotom. U toku ceremonijala, veli, neki čelist je trebao svirati, ali je počela padati kiša. Čelist je rekao da ne može svirati na kiši. “Zašto?” “Zbog instrumenta.”

Dok je K. opisivao događaj, sjetio sam se Mire Petrovića, pjesnika. I jedne njegove pjesme. Zapravo to i nije pjesma, već ideja za pjesmu koju je sklapao nekog mjeseca u ranim osamdesetim. Pjesma, koliko znam, nikada nije napisana, barem nije objavljena. Znači, pamtim “nepostojeću pjesmu”, a njen naslov je bio: Limena glazba na ljetnom pljusku. U hercegovačkom selu sahranjuju čovjeka, sunčan je ljetni dan u kojem pada kiša (meteorološka rijetkost), pa na unikatnom dnevnom svjetlu blistaju limeni instrumenati lokalnog glazbenog zbora. Tijelo čovjeka kojeg se u pjesmi sahranjuje stiglo je iz Amerike i tipsko je mjesto hercegovačke, emigrantske mitologije. A ipak su mi, u vrijeme kad je Miro opisivao detalje pjesme, stvarni doživljaj i puno razumijevanje događaja izmicali. Trebalo je sve da se promijeni, i da se u iskustvu sastave kontinenti, pa da razumijem sudbinu čovjeka iz “nepostojeće pjesme”, koji je u kovčegu stigao kući iz dalekog Idaha ili Oklahome, u jedan blistav dan.

Kafa: 5. Cigarete: 22. Hrana: Jabuka. Sudžukice iz bosanske radnje Cosmopolitan Grill. Prerezao sam dinju na dva dijela, onda sam polutinu stavio ispred sebe i plastičnom kašikom strugao, kao da jedem iz posude.

21. avgust

Traje ozbiljan politički cirkus oko one ideje da se izgradi Islamski centar u New Yorku. Ljudi se javno dijele na one koji pokazuju neprijateljstvo prema “džamiji”, i one koji se tom neprijateljstvu protive. U najširoj podjeli, jedni stoje iza radikalnih političkih ideja, a drugi iza liberalnih. Svi ljudi imaju kakav-takav politički svjetonazor, a ima i onih koji više političkih pogleda na svijet promijene u toku života. Pričao sam o tome s H. dok smo grijali kriške hljeba za sendviče, i on se zanimao – šta je formiralo moj politički svjetonazor? Moje političke poglede na svijet formirao je sendvič. Dani prelazaka između godišnjih doba, bili su datumi školskih izleta. Na taj dan nismo išli u školu, nego nas je vodilo na livadu i tamo bi proveli dan. U vrijeme užine, učiteljica je od nas tražila da svoje sendviče stavimo na jednu hrpu, što smo poslušno činili. Onda bi ona vraćala svakome sendvič, ali tako da niko ne dobije svoj. To je bio najniži oblik manifestacije ideje komunizma. Taj izraz jednakosti je lijep sam po sebi. E, da, ali ja sam uvijek dobijao sendvič lošiji od onog koji sam donio, i tako je ideja kolektivne pravde u glavi dječaka doživljena kao nevolja za pojedinca. “I šta si ti, u političkom smislu?” pita H. “Anarhist.”

Iz frizeraja se S. vratila uplakana. Tješio sam je. Potom je razbila aparat za kafu. Tješio sam je. I tako, danas sam vježbao tješenje.

Kafa: 3 (jedna espresso, jedna turska). Hrana: Jabuka, peksimeti s grčkom fetom, i sendviči s ajvarom i tanko rezanom sudžukom u ponoć.

22. avgust

Jutros je S. kupila novi aparat za kafu.

Čitao sam Nedjeljni magazin New York Timesa, i u njemu tekst rock muzičarke Aline Simone, u kojem objašnjava razloge zbog kojih je promijenila ime. Njeno pravo, rusko, ime je Alina Vilenkin. Nakon niza razloga koji su u tekstu pobrojani, na kraju se spominje i ovaj: neki lingvisti su našli vezu između imena Vilenkin i Lenjina. Vilen(k)in – V.I.Lenin. Taj razlog Alina Simone navodi, možda ne kako ključni, ali svakako kao sudbinski u odluci da promijeni svoje ime. Promijenila ga je iz negativne emocije prema Lenjinu. Ako je vjerovati autorici teksta, odluka je nastala iz emocije koja se u Alini Vilenkin formirala više od pola stoljeća prije njenog rođenja. Tako je ljudski, tako deprimirajući njen nesvjesni ponos za vlastiti identitet, nakon što ga se nominalno odrekla.

Kafa: 2. Cigarete: 18. Hrana: Jabuka. Pileće jetrice sa špinatom. Inače, pileće jetrice se rijetko mogu naći u američkim restoranima. Jednom su me, u Providenceu, pjesnici C. D. Wright i Forrest Gander odveli u neki mali, domaćinski restoran na pileće jetrice, večer je bila zimska i padala je kiša.

23. avgust

U petak, na kraju radnog dana, G. mi je dao pozivnicu za amatersku predstavu u kojoj on glumi, i obećao sam da ću svakako biti u publici. Došao vikend, i prošao, a ja sam se predstave sjetio tek jutros kad sam vidio G. Potrudio sam se da on ne vidi mene, i cijeli dan se sklanjao, zaobilazio ga, i manje-više bio nevidljiv. U dalekoj prošlosti, kad sam zamišljao sebe u pedesetoj godini, vidio sam tihog čovjeka koji je svijet već navikao na odgovornost i ozbiljnost. U stvarnosti je dijametralno drukčije: sa svakom godinom sam bivao više neodgovoran, i manje ozbiljan. A trebalo je iskreno da mu priznam: ne odlazim ni u profesionalna pozorišta, mene savremeni teatar ne uzbuđuje, a iznad svega – rastužuje me entuzijazam glumca koji je prinuđen govoriti glasno tako da ga i u zadnjem redu čuju. Da sam to priznao, G. bi imao objektivne razloge da me mrzi. A ovako me mrzi zbog objektivne neozbiljnosti.

Dobio sam poklon od W.: fajercag iz Bejruta, izgleda kao bočica parfema, ali umjesto da prska miris, izbacuje šišteći plamen, kao švajs-aparat. S. kaže da nije pametno držati takav upaljač u kući, i traži da ga vratim na posao. Ako već nešto treba da izgori, kaže, neka to bude Reuters.

Cigarete: 23. Kafa: 4. Hrana: Jabuka. Šopska salata. Grah (to je vojnička hrana, i ako je po grahu suditi, svako malo se u meni gladni vojnik probudi).

– Hoćeš li da te ja držim, ili ćeš na vez? – pita mlad specijalac nad jamom, dok čarobnjački premeće po rukama blistave karabine i čvorove na konopcima.

– Onako kako ti misliš da mi je sigurnije – kažem, i prepuštam se da me veže oko pasa svojim jakim zelenim užetom, koje je nedaleko od nas provučeno kroz klizač fiksiran za odeblje stablo žilavoga graba. Prije toga su nam dali bijeli plastični kombinezon i kirurške rukavice, a na glavu čvrstu speleološku kacigu, te sad tako upakovan spuštam stopu na prvu prečku čvrstih metalnih ljestava, koje u nekoliko povezanih članaka vode dolje, u hladni ambis na čijemu dnu se vidi svjetlo i prilike u bijelom kako nešto posluju. Ne mogu predvidjeti kako će mi reagirati utroba, i zbog toga sam nemiran, predbacujem si unaprijed eventualnu glupu preosjetljivost.

Da su karadžićevci 14. lipnja 1992. neke građane Višegrada, pedesetak Bošnjaka muslimana, doveli u šumu Paklenik, postrijeljali i pobacali u istoimenu jamu, službeno se saznalo tek prije petnaestak dana. Tada je federalna komisija, koja se bavi tim poslom, i koju vodi nezamjenljivi Amor Mašović, počela s istraživanjem jame. To jezivo mjesto odmah je posjetila i jedna skupina zapadnih ambasadora akreditiranih u Bosni i Hercegovini, a ostat će zapamćeno kako je tom prilikom američki ambasador Thomas Miller izgovorio ono što je jedinstveni Roy Gutman davno, iste godine kad se događalo, otkrio Zapadu i nazvao pravim imenom – genocid, ali što političari i diplomati sa Zapada nikad ne izgovaraju. “Ono što se ovdje dogodilo strašno je, i to je bez ikakve sumnje bio holokaust” – rekao je Miller.

Zapravo, za zločin u Pakleniku moglo se je znati, a neformalno se je i znalo, svih proteklih godina. To je bilo moguće zahvaljujući upravo mitski tipičnom slučaju: jedan svjedok je preživio!

Njegova je priča strašna, a svi njezini detalji, kao i identitet preživjeloga, možda će se znati tek nakon što on obavi sve svoje sudske obaveze.

Šuma Paklenik duboko je u pustom visinskom prostoru istočne Bosne (politički: Republike Srpske), u nepravilnom četverokutu između Sokoca, Rogatice, Višegrada i nešto sjevernijega Han Pijeska. Nimalo lako nije do nje doći. Valja nekoliko puta silaziti s jednog puta na drugi, svaki gori od gorega, a na kraju slijedi i nekoliko stotina metara prave šumske staze. Tu se ne može doći slučajno; onaj tko je 14. lipnja toga strašnog ljeta tamo spremio i vodio Višegrađane, precizno je znao kamo i zašto ih vodi. I morao se dobro pomučiti.

I u ovoj priči ponavlja se stari, uvijek jednako zagonetan i neobjašnjiv motiv, poznat otkako postoje dželati i žrtve. Njih, kojima je bila namijenjena jama, bilo je pedesetak, egzekutora su bila samo trojica-četvorica, a žrtve su svomu kraju išle poslušno i bez roptanja! Jedan jedini od svih poveo se za primordijalnim refleksom: pokušati pobjeći. Otrgnuo se, skočio u šumu, oni su zapucali, on je trčao kao sumanut, i – uspio. Lutao danima, i spasio se.

Tada nastupa drugi dio njegove nesreće, i taj tipičan do bola. Čovjek danima i mjesecima pokušava ispričati svoju priču, olakšati dušu, a zainteresiranima dati informaciju. Isprva ga samo ne slušaju, ali kasnije ga počinju izbjegavati, te na kraju čak pomalo i sumnjičiti. On se, potom, povlači od ljudi i zatvara kao školjka. To traje godinama. Kako se je konačno ponovo otvorio, i kako je došlo do toga da istraživanje Paklenika može početi po svim propisanim, veoma strogim procedurama, za sada ne može biti javno poznato.

Oko jame zatječemo tri mlada talijanska vojnika SFOR-a, i isto tako mladoga policajca Republike Srpske; njihov posao je da stalno osiguravaju “lice mjesta”. Osim ekipe iz magazina Dani, Mašović je poveo još i dvojicu reportera BBC-ja, te Nerminu – djevojku iz Sarajeva, za čijih se četrnaest rođaka iz Višegrada pretpostavlja da su zaglavili u jami, i koja je ovaj put uzalud pokušavala nešto prepoznati… Nermina je visoka i tiha, fragilna djevojka s naočalama, koja me jako podsjećala na moju kćerku. Dok živi svoj normalni građanski život kao asistent na Fakultetu političkih nauka, paralelno s njim ona u ime brojne žive rodbine i u svoje ime, gotovo zavjetno, traga za čvrstim informacijama o nestalima i izginulima. Kasnije, nakon što smo svi izašli iz jame, specijalac-speleolog reći će za nju potiho, s respektom: “Svaka čast! Viđao sam muškarce, koji se tresu k’o Banja Luka, a ona…” Toliko o fragilnosti.

Inspektor srpskoga MUP-a “po službenoj dužnosti” upozorava ljude iz Mašovićeve ekipe, da je po pričanju lokalnog stanovništva jama moguće dublja nego što se čini. U Drugom svjetskom ratu, po kapitulaciji Italije, neka je talijanska jedinica u jamu bacala oružje, vojničke predmete i uniforme, a seljaci su se poslije spuštali na konopcima, vadili puške i pravili “one štucove, podrezanike”… Ne znam točno zašto, ali osjećam kako mu priča ima najmanje dva “dupla dna”.

Nad jamom je i Eva – Elvira Klonowska, antropolog iz Poljske, koja živi na Islandu, a već dvije godine radi ovaj posao za Federalnu komisiju – volonterski. Na svom vrlo funkcionalnom poljsko-bosansko-engleskom ona objašnjava Mašoviću što se uradilo za proteklih nekoliko dana. Najveći je problem ogromna količina materijala (kamenja, zemlje, drveta, životinjskih kostiju), koji su nakon strijeljanja izručili u jamu, da dokrajče eventualno preživjele i istovremeno sakriju svaki trag zločinu. Sad se taj materijal mora uzbaciti od polovice na desno, pa kad se ta polovica istraži, prebaciti ga na lijevo, da bi se istražila druga polovica. To je, pak, jako teško i rizično, jer je materijala strašno mnogo, na tone i tone, i nema se dovoljno prostora niti dovoljno snažne potporne konstrukcije, koja bi ga držala da se ne obrušava na radnike i na raščišćeni prostor.

U jamu se silazi kroz vertikalno usko grlo, koje se poslije dvadesetak metara naglo kružno proširuje na sve strane. Tako se dobiva ogromni šuplji prostor, i – stravičan osjećaj: odavde se bez pomagala ne može izaći nikako. Sredinu toga prostora doista ispunjava ogromna masa nabacanoga materijala, tako da je pod jame sada viši za nekoliko metara od onoga na koji su nesretnici iz Višegrada padali. Većina njihovih skeleta i sad je još zatrpana, ali po okrajcima toga umjetnoga brda gospođa Klonowska i njezini radnici do dana našega dolaska već su bili pronašli šesnaest skeleta.

U početku sve je bezoblično, no vrlo brzo oko navikne razlikovati – na jednu stranu kamenje, obijeljene i krupne životinjske kosti, zemlja, a na drugu – ljudske lubanje i kosti, smeđe i nekako krhke i minijaturne. U velikoj mjeri sačuvani su i dijelovi odjeće. Istražiteljima su dragocjeni, jer su to, kažu, veoma važni elementi za kasniju pojedinačnu identifikaciju.

Jedno krilo jame je nešto veće i pravi poluspiralni zavijutak, koji se naglo penje uvis. Kad se uziđe uz tu strminu, u stijeni se otvara povelika niša s ravnim podom. Tu su već u prvom istraživanju pronašli svjedočanstvo najstrašnije zamislive sudbine. Pred nama na podu te niše leži potpuno očuvan skelet muškarca, još uvijek odjeven u svoju odjeću (jeftine sive radničke hlače, plava pepita košulja, bjeličastosivkasti pleteni pulover). Lubanja mu je odvojena i blago nagnuta na desnu stranu zbog neravnine u podu. Kosti ruku još jedna uz drugu, ali već malo razmaknute, a do njih na zemlji – spala žica kojom su bile povezane.

Sve to, i još stotinu različitih detalja, kao iz knjige čita nam Eva Klonowska, služeći se crvenim elektronskim indikatorom. A zatim pokazuje na pola koraka dublje u nišu: evo, to su kosti lisice, koja je nekako i sama upala u jamu i sklonila se ovamo zajedno s tim čovjekom. Vidite, jela mu je stopala i zato su ona malo dalje od njegovoga tijela. Dok i ona nije uginula…

Ništa nije moguće znati o strašnoj vječnosti užasa i bola, koju proživljuje ovaj čovjek prije blažene smrti. Moguće je samo tupo evidentirati elemente njegovoga položaja. Ranjen je (Eva nam svojim indikatorom pokazuje mjesta na kojima je nastrijeljen), sluša krike svojih poznanika i rođaka s kojima je čas prije padao u ovaj vlažni i mračni pakao, očajnički grebe lijevo i desno ne bi li napipao kakav izlaz, vjerojatno se boji bombi ili dodatnih rafala odozgor, i u tom krvavom čupanju nekako pronalazi ovu udubinu u stijeni. Zatim užasna spoznaja da je svuda okolo tvrda stijena, da nema nikakvoga daljeg puta ni izlaza, gusti vječni mrak, hladnoća (ovdje se, kažu, temperatura nikad ne digne iznad 8 Celzija), i još na sve to – šumska životinja oštrih zuba, i sama poludjela i podivljala od straha i gladi…

Tek kad izlazimo, kad se nađem ponovo na drvenoj platformi iznad jame gdje mi moj pouzdani specijalac odvezuje čvor od konopca i pita me “je li bilo teško”, iznenađujem se: nikakvu odbojnost ni gadljivost na nepcima ne nosim niti sam je osjetio, samo neki nejasni a sveprožimajući srh dragosti za te jadne rasturene i bezimene kosture, što čekaju da ih netko blizak i rod pomiluje rukom i zaplače nad njima…

Naknadni zapis

Kako išta mogu znati o patnji ovih ljudi? Što su osjećali dok ih je, sputane žicom, vodilo toga junskog dana prije osam godina sve dublje u šumu? Kakav užas im je morao skočiti u grlo, u moždane, kad su nad ovim jezivim grotlom shvatili što ih čeka? A tek – što se događa u njihovoj izludjeloj svijesti, dok im izrešetana i okrvavljena a još živa tijela padaju, jedno preko drugoga, u mračni, hladni bezdan, udarajući o nevidljive stijene, ne nazirući kraj tom nepojamnom, rastućem užasu?

Ne, o tome se ne smije ni pokušati govoriti. Svaki pokušaj takvoga posredovanja bio bi tašta i oskvrniteljska laž.

Lažljiva je – sad vidiš – i ona lijepa namjera plemenitih ljudi, izražena u “mističnoj” teoriji, koja tvrdi kako patnja nevinih stvorenja zadugo poslije njihove fizičke smrti ostaje poput nevidljive supstance ili energije, i da ju je na ovakvim stratištima moguće osjetiti, gotovo komunicirati s njihovim dušama…

Ništa od toga ne osjećaš dok silaziš niz dvadesetak metara solidnih metalnih ljestava, dodatno osiguran alpinističkim konopcem oko pasa, kojim i odozdol i odozgor upravljaju pouzdani specijalci. Ni potom, dok se pod baterijskim svjetlima Mašovićevih poslenika pentraš po klizavom podzemlju, razabirajući tužne ljudske ostatke u bezobličnoj masi kamenja, zemlje i starih životinjskih kostiju, čime su dželati naknadno pokušali zatrpati i sakriti tragove zločina. Daleki refleks, kojim se noga upravlja bojeći se da ne stane na ljudsku kost, mehanički ti doziva u sjećanju starinsku babinu izreku: “Svačiju kost pogazi, insansku prigazi!” Tek ovdje i tek sad biva ti njezina ikavska maksima posve jasna: to je zapravo nalog ljubavi i nježnosti, a ne neki pretpostavljeni moralizam.

Jer, doista, jedino o čemu s ovoga mjesta možeš svjedočiti kao o vlastitom istinitom i nepatvorenom osjećaju, to je potpuno zbunjujuća, i za tebe samog sasvim neočekivana – nježnost! Nježnost i neka tiha intimnost kojom ti pogled miluje zemne ostatke ovih nepoznatih bivših Višegrađana: smeđe male lubanje (kako su ljudske lubanje malene!), kosti krhke i tanke, i, nekako, elegantnih formi, dobro sačuvani dijelovi odjeće – jednostavne radničke hlače, plava ljetna košulja, sivi pulover, platnene tene…

I još nešto: prije nego što se vratiš na svjetlo i vrelinu vanjskoga svijeta, osjećaš kako je zbog nečega silno važno da upiješ i upamtiš svaku pojedinost iz njihovoga strašnog podzemnog umirališta.

(2000)

In memoriam Vladimir Devidé

Teško je biti hrvatski intelektualac. Tijesno ti je u tvom jeziku, na kojem su najzaposleniji logopedi. Sve što kažeš tiče se malih tiraža i sve je nekako konfekcija. Malo tko uopće pere zube na jeziku hrvatskih intelektualaca, a zadana je zemlja naprosto premala da im bude kontekst i auditorij. Pa hrvatski intelektualci šute.

Francuski, njemački ili talijanski intelektualac, to ti je već lako biti. To je potpuno druga stvar, potpuno druga abeceda. Tamo je sve već pripremljeno za tvoj dolazak. Mramorna sveučilišta i vatrostalne biblioteke, ulice palih književnih trilogija, preambule, nobelovci i soneti: sve za tebe. Cijela jedna ekonomija velikog stila sabrana u latinitetu, tvrdo uvezena. Čak im i imena svetaca bolje zvuče.

Najgore od svega: ti to znaš.

Zato je tako teško biti hrvatski intelektualac. I umjesto da te puste, kad to već znaš, da na svom skromnom i pesimističnom jeziku prebireš po to malo riječi što je ostalo od hendikepa, neki nedostojni smorovi još uvijek očekuju da im nešto kažeš u telefonsku slušalicu. Ti smorovi ne rade ništa nego progone hrvatske intelektualce, zovu ih dok im nije zgodno, dok prelaze pješački, dok hrane ribice, zovu ih i pitaju. Svašta ih pitaju. Intelektualci ta pitanja zovu “dovođenjem pred gotov čin”.

Na svoju osobnu žalost, prehranjujem se od povremenog telefonskog dovoda intelektualaca pred gotove činove. U slučaju veličanstveno šutljivog hrvatskog intelektualca, to uopće nije problem, pa mi je posao lak.

I. Z. (71) je intelektualac iz te klase grupoida. Nazvao sam ga danas, jer su u nedjelju umrla dva čovjeka. Jedan je bio pjesnik, drugi je bio matematičar. Obojica su bili nasmijani.

I I. Z (71) obavlja važne književne poslove, kao i jedan od dvojice preminulih. Doduše, nije matematičar, ali to nije ni važno. Zvao sam ga zato što su u nedjelju umrla dva nasmijana čovjeka, pa da kaže nešto lijepo o nasmijanim ljudima. Jer, kad dva nasmijana čovjeka umru istoga dana, dođe rak i metastazira nam na vidike, na zauvijek. Ništa od toga I. Z (71) nije uspio vidjeti, jer sam ga naprosto “doveo pred gotov čin”. Ništa, nije mu čak ni žao, nije mu ništa. O dvojici mrtvih nije rekao ništa osim: doveli ste me pred gotov čin. Iako nije toliko važno, vrijedi napomenuti da on još od nedjelje zna da su ovi ljudi mrtvi. Obojicu ih je poznavao.

U nedjelju su umrli Vladimir Devidé. Nisu bili hrvatski intelektualac. Vladimir Devidé (1925. – 2010.) su za hrvatskog intelektualca gotov čin.

* “Jedna klasa grupoida” naziv je doktorske disertacije koju je Vladimir Devidé obranio 1956. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakutetu u Zagrebu. Oni koji ga poznaju od početaka znanstvene karijere, kažu da su mu radovi iz područja temeljne matematike već u mladosti postali referenta literatura, publicirana u američkim i sovjetskim časopisima. Mirovinu je dočekao 1990. godine kao redovni sveučilišni profesor matematike na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. U Japanu je cjenjeniji nego u Hrvatskoj, ali ne zbog matematike, nego zbog haiku poezije, kojoj se posljednjih desetljeća gotovo u potpunosti posvetio. Zbog toga i ukupnoga, primio je 2003. godine priznanje japanskoga Ministarstva prosvjete i kulture za istaknuti doprinos u promicanju razumijevanja između Europe i Japana

Moj prijatelj, pjesnik, kaže da se u citiranju stihova griješi po sjećanju i po njegovoj ritamskoj strukturi. Ima stihova koji se toliko puta pogrešno citiraju da pogrešna verzija u nekom višem smislu postane istinitija od ispravne. Filmski kritičari kažu da u Casablanci Bogart nijedanput zapravo ne kaže “Sviraj to ponovo, Sam”, a opet je to najamblematskija replika u cijelom tom filmu. Ni Sherlock Holmes navodno nigdje u opusu Arthura Conana Doylea ne izgovara “Elementary, my dear Watson”, što ne znači da mu to nije uzrečica.

Niko, čini se, nikada nije napisao stih Što mrzim Sarajevo, lepi grad, makar je upravo taj stih za mnoge postao lozinka načina na koji Sarajevo doživljavaju neki njegovi bivši stanovnici. Stih se pripisuje Dejanu Gutalju i predstavlja pogrešno upamćenu verziju stiha O Bože, koliko sam zamrzeo Sarajevo, lepi grad. Pjesma se zove Sarajevo; lirski subjekt sanja taj lepi grad, samo u snu zapravo i posjećuje tu dolinu koja gori, u snu ga najprije hvata nostalgija pa kaže: O Bože, koliko sam poželeo Sarajevo, trolejbusku žicu/ Posutu zvezdama i stopljenu s mojim venama, zatim slijedi niz lijepih uspomena na mladost pomiješanih sa ratnim slikama, kao antipod stihu u kojem se Sarajevo poželjelo pojavi se onaj citirani gdje ga se zamrzilo, a pjesma završava molitvom: Molim te Bože, da prođem kroz svaki lepi grad/ Samo ne daj ni u snu da prošetam Sarajevom.

Što mrzim Sarajevo, lepi grad – u tom pogrešno upamćenom stihu sažeta je tragedija onih koji su Sarajevo najprije strasno voljeli, a zatim ga jednako strasno zamrzili. Ima nečeg poetičnog u tom dodiru mržnje i ljepote, u toj prividnoj estetskoj objektivnosti lirskog subjekta koji makar i mrzi, onome što mrzi ne odriče ljepotu. Kažem “prividnoj”, zato što tu nema nikakve objektivnosti. Ljepota je tu tek kao talog nekadašnje ljubavi, nusprodukt pretvaranja ljubavi u mržnju. Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio tek u ratu, kazao je u jednom intervjuu Semezdin Mehmedinović; što će reći – zavolio je Sarajevo, ružni grad.

Nekoliko je dobrih knjiga napisano iz vizure onih koji su pod opsadom zavoljeli dotad im ružan grad. Među knjigama čiji bi moto mogao biti Što mrzim Sarajevo, lepi grad, dosad je najbolja Top je bio vreo Vladimira Kecmanovića. Ovu knjigu ne otvara nikakav moto. Otvara je posveta: “Dejanu, Srđanu i Agoti”. Kecmanović je u intervjuima otkrio: Srđan je režiser Srđan Dragojević, a Agota – književnica Agota Kristof. Nije htio kazati ko je Dejan, no nagovijestio je da je pjesnik. Ja mislim da je Dejan ustvari Dejan Gutalj, a da mu je knjiga posvećena upravo zbog pjesme Sarajevo.

Sarajevska trolejbuska žica za Gutalja je posuta zvezdama. U Poslednjem letu za Sarajevo, još jednoj knjizi čiji bi moto mogao biti Gutaljev stih, Momo Kapor kaže: “Znao je, ma gde živeo, uvek će mu nedostajati kolevka grada u kotlini gde se tačno ne raspoznaje na kom mestu prestaju svetla strmih mahala što se penju uz brda, a gde započinju zvezde.”

Otvorio sam termos-bocu, u kartonske čaše nalio kafe, jednu za njega i jednu za mene, i odmah priznao: “Nisam dobro!” Tako mi u Bosni razgovaramo kad smo zadovoljni. U ostatku svijeta ljudi se jedni drugima žale kad zato imaju objektivan povod. I to je sve što se o ljudima treba znati: neki više, a neki manje cvile. Zato T. S. Eliot kaže da svijet neće nestati “praskom, nego cviljenjem”.

Moje društvo uz kafu je B., koji je danas došao prilično ozaren, zato što je sinoć čitao Emila Ciorana. On spada u rijetke slikare koji čitaju. A i sam ponešto napiše.

B. je moj najveći američki prijatelj. Mogao bih da malo nategnem i da izaberem jednog od ovih rođenih Amerikanaca i kažem da je on moj najveći američki prijatelj. Ali to ne bi bila istina. Tako se sklopilo: B. je u Ameriku došao iz Sarajeva. Tamo se, bez obzira što je u pitanju grad koji se u šetnji može prekoračati, nismo znali, nismo niti jednu riječ razmijenili, a da se dogodilo drukčije, da smo se ipak sreli i razgovarali, sasvim bi sigurno druženje pretvorili u prijateljstvo. Tako je prilična ironija da sam čovjeka koji je godinama živio u istom sarajevskom kvartu u kojem i ja, sreo na drugom kontinentu. Koliko je tek onih ljudi koje nikada nisam sreo?, a značilo bi mi da jesam. Ako iz te perspektive pogledam, život je inventarna lista nesporazuma, arhiva praznine i katastarska knjiga mimoilažanja.

Posljednju svoju izložbu B. je imao neposredno pred rat. Zatvaranje izložbe se nesretno sklopilo sa opsadom Sarajeva. Nakon prvih napada na grad, skupa sa Olimpijskim muzejem izgorili su i njegovi radovi koji su tamo bili uskladišteni. Ti radovi su set zastava, ali takvih da boja i heraldički znakovi na njima nisu obilježavali države i nacije. Njegove zastave su bile anti-zastave, nadnacionalne i naddržavne. U vrijeme kad je sredinom osamdesetih na zastavama radio, ideja o njima stigla je do Danila Kiša i on je izrazio želju da za katalog buduće izložbe napiše kratki esej. To se, međutim, nije dogodilo. Kiš je ubrzo nakon izrečene želje umro. A danas kad priča o tome, B. događaj opisuje kao propuštenu priliku da upozna dragog pisca. Istina, o tome govori s autoironijom, jer kad je do njega stigla želja beogradskog pisca da napiše esej, on tada nije znao ko je, u stvari, taj čovjek, pa je rekao: “Danilo Kiš? Ni govora.”

A za Emila Ciorana danas kaže: “Jak je. Ima crni pojas u mišljenju.”

Ovaj melankolični zimski prizor dio je velikoga pariškog ciklusa zagrebačkog fotografa vukovarske biografije Stanka Abadžića. Premda je, uglavnom, nevidljiv i neprisutan, jedan je od klasika hrvatske fotografije. Slika na starinski način, utiskujući svjetlo i tamu na film, koji zatim razvija kod svoga majstora, u Pragu. (mj)

Bilo bi genijalno kada bi čovjek mogao odvojiti barem jednu godinu života za potpunu pasivu. Prekinuti kontakte sa znancima, drugovanja s prijateljima svesti na minimum minimuma, napustiti obične poslove kojima se bavi, pa onda samo sjesti negdje sa strane i promatrati. A bilo bi idealno kada bi tijekom ovog uzdržavanja taj čovjek živio u kući, kada bi ta kuća imala vrt s nekoliko voćaka i pokojim cvijetom, da može motriti kako sve to od proljeća prema jeseni polako raste i sahne. Da može gledati i prema unutra i prema van. Ovi redci u svjetlu današnje ekonomske situacije zvuče cinično: mnogi su ostali bez znanaca ostavši bez posla, a i prijatelji u suvremenom plošnom poimanju te vrste odnosa nestanu kada vam se stanji lisnica, tako da danas doista mnogom građaninu Hrvatske ni ne preostaje ništa drugo nego da sjedne na klupicu i motri kako trava raste. Samo, u takvim je okolnostima to nemoguća zadaća. Mi mislimo na svjestan izbor: jednom je potrebno podvući crtu, povod za podvlačenje crte može biti bilo što, a samo onaj tko je već mijenjao dušinu košuljicu zna koliko je bitno izmaknuti se, stati, i onda što je mirnije moguće gledati ove jednostavne domaće stvari oko sebe. Prvo što ćete tada osjetiti možda bi bilo zgodno i točno nazvati približavanjem prisutnosti.

Bio mi je bratić, najstariji sin mamine starije sestre, i bio je prvi unuk u obitelji, onaj kojemu se najsvježije radovalo. Imam ispred sebe požutjelu fotografiju na kojoj su tetak, tetka, on i njegova tri godine mlađa, već tada smrknuta sestrica. Na fotografiji mu je oko pet godina. Tetak i tetka, mladi, još im preko usana nisu prešle one gorke kriške, koje svima, bez iznimke, skupe usta. Život je velemajstor u skupljanju usta, i svima ih stisne, samo mu treba dati vremena. On gleda ustranu, a umišljam si kako bi čak i netko emocionalno nezainteresiran morao primijetiti da taj dječak ima vrlo inteligentne oči. Pogleda uperenog negdje udesno, kao da ga iza fotografa nešto zabavlja, prema gore, stidljivo i istovremeno samosvjesno, doimao se kao neobično starmalo dijete koje bi vam već tada moglo reći nešto što je teško čuti na pokretnoj vrpci govorne ponude svijeta, u takozvanom koterijskom čavrljanju, babilonskoj zbrci koja se od one biblijske razlikuje jer je ova naša nastala u okvirima i granicama jednog jezika.

Zamislite zemlju gledanu odozgor. Jedan letimični panoramski snimak pokazao bi nam da se oni nalaze u Požeškoj kotlini, u Požegi, tada Slavonskoj Požegi, gradiću okruženom planinama, koji čak i u samom središtu ima brdašce, a i inače je sav prosut po brijezima i padinama gorja koje ga okružuje. Kao da su nekom džinu ispale kockice koje su se nemarno rasule po okolini, pa su to sad kuće koje nastavaju ljudi. Pjesnik Boro Pavlović napisao je: Ja volim taj kraj/Taj raj. Ne znam čemu prije da se naklonim, pjesnikovoj bolno jednostavnoj ljubavnoj izjavi, toj orahovoj ljusci u koju je smještena Požega, njenoj ljepoti, ili ljepoti kraja u kojemu se zbiva ova minula priča. Usnimak je načinjen davno, prije više od četiri desetljeća, prometovalo se malo, veće distance prevaljivale su se takozvanim šinobusima, a konjska je zaprega spadala među obavezne, tipične prizore. Mi putujemo kroz vrijeme: naredna slika pokazuje dva momka, jedan je u ranim dvadesetim, drugi je na samom kraju osnovne škole. Iako stalno ističemo kako slike navodno govore više od tisuću riječi, sada kada ovo pišem znam da bih dao sve slike koje imam za nekoliko tada izgovorenih riječi. Na kraju će, doista, ostati samo riječ, danas kada nas znanost poučava da je na početku bio jedan veliki fleš što je slikao bezdane, sa svima nama embrionalnima u njemu. Fotografija, dakle, prikazuje dva mlada čovjeka kako stoje na samom ulazu u veliki, pravi život, no mi bismo u ime točnosti morali reći da obojica imaju onaj izgubljeni pogled kakav mogu imati samo oni povlašteni nesretnici koji znaju da je odrastanje jedan veliki izgon iz kraljevstva djetinjstva.

Rodbinske veze su, naravno, besmislene. Sve što nije ožareno duhovnom bliskošću drugorazrednog je značaja. I što je čovjek na svome putu dalje odmakao sve je manje oko njega statista koji su ga okruživali u djetinjstvu: ono što se ističe kao pravilo sretna je iznimka. Harmoničan odnos prema gore i prema dolje, spram roditelja i spram djece. Da ne govorim o prijateljima iz osnovne škole! Jednostavno smo se rasuli kao živa, ma koliko bila mala posuda u kojoj smo se zatekli. No to nam se rasipanje događa i u vlastitom dvorištu. Čitao sam svojedobno uspomene jednog značajnog pisca, nekoga za koga se ne bi moglo reći kako je u duhovnom smislu zakržljao, i smijao sam se kada se žalio na svoju djecu: kao da su vragu ispali iz torbe, jadao se ovaj, po iskazima brojnih svjedoka, inače tolerantni i susretljivi čovjek. Vjerojatno se toj stranjskosti koju je moguće osjetiti u blizini svoje krvi ne treba previše čuditi: genetski, sve je to statistika i sve su to bačene kocke s bezbrojem mogućnosti. I svaki će iole mudar čovjek prestati inzistirati na razumijevanju u okruženju s kojim ga ne povezuju one okom neprimjetne, duhovne niti. Lako je moguće u nekakvoj nategnutoj gnostičkoj tradiciji pomisliti da nam je dom dan samo da bismo u kontrastu spram iluzija koje smo u vezi s njime gajili snažnije osjetili posvemašnju izgubljenost. Bog bi onda bio zli demijurg koji nam na vašarištu života prodaje šarene laže, i umjesto ljubavi daje licitarska srca puna povratnih očekivanja i kompliciranih uloga što ih, odreda, valja ispuniti da bi se moglo ostati u pripadajućoj obiteljskoj ergeli.

Jedna od najgroznijih riječi je: razočaranje. Raz-očarati. Biti osiromašen ni manje ni više nego za očaranost. Strašna riječ, čije smo dubinsko značenje osjetili svi na svojoj koži. Sve odjednom bude lišeno svoje čarolijske dimenzije, i život se počne runiti, gubeći svoju pozlatu. Svijet se odjednom sklopi kao školjka i uskrati vam sve svoje radosti. Vi znate da je unutra u oklopu onaj vječni bal, veliki krešendo proslave života, vi vidite da cvjeta cvijeće i da se oko vas roje dokazi vječne ljubavi, ali vi više ne znate onu jednu jedinu riječ koja može nagnati školjku da se otvori, vama je postalo nedostupno ono kako. Inače, sve je ostalo isto, sve je na broju, jedino što se ne zlati iznutra, kao što se sjećate da se zlatilo. Nekako, što sam stariji, sve sam uvjereniji da je ovo stanje sljepila za svjetlo koje svijetli iz dana, iz stvari, iz ljudi, iz knjiga, da je to nestajanje osjećaja za ove brojne svjetlosti zapravo živa smrt. I da su to nekada ljudi znali, da je moguće biti živ a biti mrtav, što smo mi, kao i gomilu toga ostaloga, u današnja brza, površna vremena jednostavno potisnuli i zaboravili. Pa onda nekako po osobitom dobru pamtimo one koji su nam donosili svjetlo, ili nam pomogli uočiti žarenje iz svijeta, žarenje čijem je uočavanju skoro sve od čega je sastavljen normalan život gotovo nepremostiva prepreka.

I na koncu, taj moj bratić, koji je u međuvremenu u mojim sjećanjima poprimio mitske razmjere, koji je gotovo pa lik u smislu u kojemu se u književnosti pojavljuje lik, i koji je od mladih dana predano radio na pojačavanju onog nutarnjeg svjetla što ga se svi sjećamo i što ga nazivljemo sviješću, a pojačavao ga je takvim intenzitetom da je njegova svjetlost, njegovo oduševljenje tom svjetlošću, njegov mir što ipak ima i tračaka svjetlosti u ovolikim količinama mraka, mogao prelaziti i na druge. Uvijek sam žalio što ne piše. Sve do prije koju godinu. A onda mi se učinilo da je on uspio od života napraviti Djelo, da je uspio transmutirati riječi u življenje koje nije puki stav, koje ni na jednoj točci nije opozicionarenje, za koje ne možemo reći da je predaja, koje je u svojoj ukupnosti jedno veliko, nesezonsko, cjeloživotno povlačenje od svijeta i sjedenje u vrtu i puštanje golubova, bez ambicija, osim težnje za još više mira, bez jala, osim osjećaja da je strašan ovaj rasplet čovječje sudbine na Zemlji. Naravno da će suvremenom ironičaru što se ne usuđuje odživjeti ni jedan odgovor, koji iz činjenice da zna brojna pitanja krivo zaključuje da je nemoguće znati sve, ovako opisan čovjek izgledati kao puko hipostaziranje mutnih mističkih poriva, kao nešto što nema niti može imati utemeljenja u stvarnome životu. Stvar je u tome da postoje ljudi koji sve mogu osjetiti. I mi to znamo. Ako ikada, to je u trenutku u kojemu izdamo sebe. Tada znamo sve i to u svim pravcima. Tada sve predosjetimo. Onako kako životinje osjećaju potrese – unaprijed, kod ljudi i unazad, s nekom mutnom neuropatskom uspomenom gena na sve bivše razorne potrese, sa dušinim kracima prosutim oko sebe onako kako su se onom džinu kada je prolazio Požegom iz ruku malarmeovski prosule kocke, pa sad u tim kockama stanuju ljudi. E, jedan ne stanuje više u svojoj kocki. Po njega je prije nekoliko tjedana došao onaj najozbiljniji gost, kojega je moj bratić već dugo čekao na vratima, imam dojam da se za taj susret spremao od najranije mladosti, što ni mrvice nije oduzimalo smislu koji ga je – barem tada – nadahnjivao. Mi putujemo kroz vrijeme i onda prestanemo putovati. Kontrolor nas skine sa šinobusa koji ide unazad, u prošlost, u vrijeme koje se zlati, gdje jedemo kruh koji se sjaji, i gdje je općenito više svjetla nego u ovoj tami koja se skuplja oko stvari i pojava. Požeško gorje, gdje svako brdo izgleda kao govedo, gdje se svaki proplanak doimlje kao debeli prostrti tepih, u svoju je utrobu primilo nesvakidašnjeg sustanara. Ja znam da on u ovome času nekome prenosi vrlo važnu poruku.