————————————–Čat je ćutao, “kao muškarac u žaketu na morskom dnu”…
_________________________________________________Peter Esterhazi

1.

Plan Museumsquartiera liči na crtež broda – napisao sam na listu istrgnutom iz rokovnika sa kožnim povezom, nakon što sam na dvadeset devetoj stranici bedekera prvi put ugledao njegovu sliku.

Pokušao sam da nacrtam Museumsquartier. Na mestu pramca našao se Zoom Kindermuseum, a kraj njega muzej Leopold. U palubnoj kućici bila su smeštena dva pozorišta i sistemi dugačkih stepeništa koja vode u potpalublje. Unutrašnjost broda: šest dvorišta sa centralnim trgom, popločanim belim kamenom, i Muzej moderne umetnosti, tačka koja deli centralni deo palube od zadnjeg dela broda. Povukao sam liniju oko krme, na kojoj je sada bio Architectural Centre Vienna, načinivši tako nepravilan luk na levoj strani, i povukao donju liniju koja je zatvorila dno i skelet broda. Fasada, štale, Fischer von Erlach Wing – napisao sam ispod najniže tačke svog crteža i krupnim slovima dodao: brodomodelarstvo.

2.

Do sada nisam napuštao zemlju. Ovo je moje prvo putovanje. Mogao bih zbog toga da kažem da je moja slika Beča pomalo pomerena.

Kada sam ga video prvi put? Jedne zimske noći, kroz nekoliko slojeva stakla. Još uvek sam živeo sa Martom, tetkom moga oca, koja mi je, bez nadoknade, iznajmila jednu od soba svog velikog stana na Petlovom brdu. Ta soba, ipak, nije bila studentska. Tokom dana sam spavao, a noć provodio pred televizorom. Čim bi se Marta povukla u spavaću sobu, uvukao bih se u dnevnu sobu i legao u njenu kožnu fotelju.

Tada sam prvi put video Beč.

Iako sam voleo dobre filmove, moju najveću ljubav predstavljale su male, privatne, lokalne televizije. Nisam siguran da bih mogao da objasnim zašto, ali predano sam se udubljivao u njihove programske šeme. Tokom zimskih meseci, na jednom takvom kablovskom programu, reprizirala se serija putopisa, načinjenih amaterskom kamerom. Snimatelj je sedeo na svom sedištu i kroz prozor autobusa snimao ulicu. Kamera nije bila fiksirana: ljuljala se zajedno sa vozilom, prikazajući čas ulice Beča, čas čoveka koji je sedeo na sedištu pored.

Atmosfera je bila autentična. Ne samo zbog umrljanog stakla koje je stvaralo iluziju da je i televizijski ekran muzgav, već i zbog glasa turističkog vodiča koji je stajao kraj prednjih vrata, na prvom ili drugom stepeniku. Kamerman ga je snimio nekoliko puta. Govorio je brzo i tečno, ali se činilo da je umoran od puta. Neprekidno se osvrtao, pokušavajući da pokaže putnicima sve građevine koje su se nizale sa obe strane puta.

“Museumsquartier – barokna građevina u kojoj su nekad držani carevi konji, danas je jedan od najvećih muzejskih kompleksa”, mogao je reći, pokazujući vozaču desnom rukom da malo uspori, nakon čega mu je ovaj nešto odbrusio.

Ustao sam i pojačao ton. Glasovi iz autobusa jedva su se čuli, iako je aparat bio pojačan do kraja.

Ne znam da li sam tada video iz autobusa ovu građevinsku porudžbinu Karla VI, ali se sećam da su automobili na putu počeli da trube, najverovatnije ljuti na vozača autobusa koji je usporio saobraćaj.

Putopis iz Beča, putopis iznutra – zapisao sam maločas na drugoj strani papira, preko obrisa crteža broda koji se nazirao.

3.

Zaspao sam pre nego što je autobus napustio grad.

Iz sna me je trgnula glasna muzika sa televizora. Na ekranu je sada ležala gola plavuša i zavodljivo se smeškala. Gledao sam njene velike grudi dok sam utišavao ton. Desnom rukom mamila je gledaoce, prislanjajući zamišljeni telefon na uvo.

Tek sam tada video strica.

Bubnjanje zvučnika pomerilo je televizor i sa njega je, po običaju, pala stričeva fotografija. Marta, čiju je spavaću sobu u istom trenutku osvetlila lampa sa zelenim abažurom, nije imala porodicu, ali je na televizoru držala fotografije svih rođaka.

Naravno, bili su poređani po pravilima jednog od njenih malih sistema, ali je to zgodno društvo sa TV-a, ipak, bilo sasvim šaroliko. Iako se tetka moga oca strogo držala reda, svakog dana primećivale su se promene u rasporedu slika, jer su fotografije padale čim bi zagrmeo zvučnik televizora.

No, bez obzira na to u kakvom su poretku stajali svi ti pecaroši, bankarski službenici, iseljenici, taksisti, prodavci nekretnina, ekonomisti, kondukteri i trgovci štofom – stric je bio nekako po strani. Prokazan. Njegova fotografija bila je najmanja, ali baš zbog toga posebno uočljiva.

Tetka Marta, koju su pogodile devedesete, uzela je jednog dana velike makaze i sa fotografije odsekla tadašnjeg predsednika Slobodana Miloševića. Svakom poslu prilazila je sa potpunom posvećenošću i smirenošću. Oštrice makaza provukla je tik uz njegovo telo, nakon čega je stric, jedan od najbližijih i najkontroverznijih Miloševićevih saradnika, ostao sam.

Da li bi se moglo reći da mu je Marta oprostila kada je ga vratila na vrh televizora, prethodno ga presekavši nadvoje?

4.

Ustao sam i podigao tu fotografiju, na kojoj je bio smrtno ozbiljan.

Visoki, mršavi bankar, u crnom odelu i beloj košulji, bez kravate.

Toliko bih znao da kažem.

Deset godina bio je na suprotnoj strani. U Beč je prešao 2001. Ne sećam se kada sam ga poslednji put video. Nisam siguran da bih prepoznao njegov glas.

Nekoliko sekundi držao sam fotografiju u rukama. Što sam je duže gledao, činilo mi se da sve više ličimo. Vrhom desnog kažiprsta prešao sam preko njene leve ivice, prateći trag Martinih makaza.

Isecajući, spasavajući strica, oštricom je oivičila sliku.

Linija je pratila konture drugog čoveka koji se nazirao.

5.

Probudio me je zvuk mobilnog telefona.

“Čuo sam da dolaziš u MQ. Donesi mi brod. Zadnja soba, orman kraj prozora. Od aerodroma ide Schnellbahn S7. Do stanice Praterstern. Pa U2, do MQ. Uđi do glavnog ulaza, Shop, visoka zgrada u sredini. Čekam ispred. U osam.”

6.

Stričevu poruku dočekao sam na nož.

Bacio sam telefon i opsovao. Šetao sam od prozora do električne peći, zarobljen između zidova sobe, poput junaka filmova Romana Polanskog, o kome sam, upravo tih dana, pokušavao da napišem nekakav seminarski rad. Bio sam neispavan i nervozan, ali sam znao da poruka iz Beča može da stigne jedino od strica, koji se već godinama nikome nije javio.

Ponovo sam opsovao. U poruci nije bilo uvoda, nijedne reči molbe, bilo kakvog pokazatelja da bi bio zahvalan ukoliko mu učinim uslugu.

Bezosećajni, samoživi kreten, pomislio sam, setivši se svih psovki kojima smo ga obasipali tokom devedesetih godina, kada bi se pojavio u režimskim listovima ili u drugom planu nekog televizijskog priloga.

7.

Šta ću reći kada prvi put ugledam Beč? Šta ću učiniti kada prvi put prekoračim granicu?

Da li ću biti nalik junaku iz priče Raše Popova, onom dečaku koji odrasta na salašu i koji prilikom prvog ulaska u selo, ugledavši popa, pita da li je to Bog?

Nisam odgovorio na stričevu poruku. Kada sam se sledeći put probudio, spustio sam se na pod i potražio telefon. Već je bilo pola tri popodne. Marta je spremala ručak. Iz kuhinje se čulo tiho zvižduckanje.

Uzeo sam kožni novčanik i prebrojao pare. Bilo je dovoljno novca da otputujem do Mokrina i pokupim brod. Nevoljno sam odvojio novčanice koje mi je dao urednik lokalnog lista za razgovor sa Rašom Popovim. Sećam se da je bio zadovoljan kako sam završio posao. Rekao je da sam otkrio sve Rašine likove. Njegov rad na televiziji, urednički posao na delima Sigmunda Frojda, pa čak i to da je prevodio sa italijanskog strip Hane i Barbere o psima Ogiju i Dogiju.

Dok smo šetali po stanu, Raša Popov mi je pokazao svoju biblioteku. Na jednoj polici bili su smešteni petparački romani na nemačkom, grčkom, engleskom i italijanskom jeziku.

“Uz pomoć njih”, rekao je, “učim strane jezike.”

Tog dela razgovora nema u novinama.

“Pogledaj, na ovoj strani ne znam puno reči. Na početku roto-romana pisac se izražava sasvim jednostavno. Po matrici: ušao je, uzeo pištolj i ispalio metak. A onda pomisli kako i on može da piše ozbiljnu književnost. Njegove rečenice postaju složenije. Žute sijalice pretvaraju se u lampe sa zelenim abažurima. Na sreću, autor krimića brzo se vraća svojim jednostavnim iskazima. Na pištolj i na leševe.”

Saopštio sam da uskoro putujem u Austriju i da bi trebalo da se podsetim nekih nemačkih reči. Kada je to čuo, moj sagovornik se podigao na prste i sa police skinuo roman sa požutelim stranicama. Rekao je da se radnja događa upravo u Beču i promenio naočari.

“Die Kugel!”

8.

Plan stare porodične kuće liči na šahovsku tablu.

Koliko sam samo puta prepisao ovu rečenicu?

Dok sam se vozio autobusom prema Mokrinu, ponovo sam olovkom nacrtao kućni lavirint, držeći na kolenima rokovnik sa kožnim povezom.

Otključaću kapiju i neravnom stazom, popločanom starim ciglama, proći kraj žičane ograde kojom je ograđena baštica sa cvećem. Neću ući na glavna vrata, kroz koja su izneli dedu, poslednjeg stanovnika ovog napuštenog dvorca, već kroz sporedni ulaz, na vrata koja se nalaze na početku hodnika koji vodi ka podrumu.

Zatim ću stupiti u predsoblje, pokušavajući duboko da dišem, uprkos ustajalom vazduhu i vlagi koja napada zidove.

Ne zadržavam se, ne osvrćem se i ne gledam fotografije na zidovima. Pružam korak prema sobi koja gleda na glavnu ulicu. Ne otvaram šalukatre. Tračci svetlosti koji se probijaju dovoljni su da otvorim stari orman u kom bi trebalo da pronađem stričev brod.

“Kada bismo strica zatvorili u ovaj orman i zaključali ga, Milošević bi imao jedan procenat manje”, rekla je Marta prilikom neke od svojih letnjijh poseta zavičaju, glasno se smejući.

I sad vidim sve bivše stanovnike stare porodične kuće koji su tada bili prisutni u sobi.

Gledaju kako stojim u mraku, pred komadom vredne drvenarije, pomišljajući da je tu, zapravo, sve vreme bio zaključan stric. Stric koji će sada izaći, stresti prašinu sa izgužvanog odela, koga ću upitati: “Zar me ti ne čekaš ispred MQ, Shop, visoka zgrada u sredini?”

9.

Skelet makete Kolumbovog broda Santa Maria načinio je od šperploče. Kormilo i fenjere noćima je obrađivao u radionici, iza stare porodične kuće. Gledao sam kako pod svetlošću stone lampe strpljivo iseca komadiće drveta, odmarajući s vremena na vreme ruku od testerice. Brodske topove napravio je od mesinga, koji je obradio na malom strugu, a jarbole je istesao od jelovine. Širom otvorenih očiju posmatrao sam kako, kraj jedara od žute tkanine, strpljivo plete mrežu od konca, ne primećujući da stojim kraj njega. Prozore i vrata kabine, na kraju, zatvara komadićima rendgenskih snimaka.

10.

Kako da se dokopam broda?

Pokušao sam da zavučem prste ispod vrata, ali mi to nije pošlo za rukom. Otvorio sam šalukatre i glasno opsovao.

U detinjstvu, od velikog ključa koji je otvarao stričev orman, načinio sam metak.

Njegovu šupljinu, ispunjenu sumporom sa glave šibice, zatvorio sam klinom čiji sam vrh prethodno odsekao. Kada sam prangijom udario o zid, nagli udarac izazivao je varnicu koja je aktivirala punjenje, uz gromoglasan tresak.

11.

U Museumsquartier stupam sa malim fondom reči.

Ukoliko progovorim na nemačkom, neće to biti ništa drugo do jezik pisca roto-romana koji sam poneo sa sobom:

Zagonetno se nasmešio. Razdvajalo nas je stotinak metara. Čovek kod ugla zaokrenu. Slušajte, o čemu se ustvari radi? Krik razbi tišinu. Prepoznah njegov glas. Dugajlija, sada već sede kose, otkopča gornje dugme na beloj košulji. Veliki, crni kofer spusti kraj desne noge i kiselo me pogleda. Zatim ispruži dugačke ruke kako bi na njih spustio maketu broda, uvijenu u beli papir.

“Da li mogu nešto da učinim za tebe?”, reče hladnim glasom.

Trg ispred glavnog ulaza u Musemsquartier ispuni tajac.

Nisam odgovorio na njegovu repliku.

Vrag je odneo šalu, pomislio sam i krenuo prema otvorenim vratima muzeja.

Zakoračio sam na palubu, osetivši blago ljuljuškanje pod sobom.

Ponovo sam pomislio na brodomodelarstvo.

*

( Na poziv bečkog Museumsquartiera i prevodioca Elene Messner, Mića Vujičić bio je gost ovog muzeja od 6. do 9. jula 2012. godine. Pripovetka “Crtež broda” nastala je tim povodom.)

Putovanje kroz gradove čija imena počinju na slovo B

Sredinom jula 1994. godine, u pariškom Odéonu organiziran je skup na temu rat u Bosni, a jedan od učesnika je bio i Czeslaw Milosz. Veličanstveni starac je umjesto govora pročitao svoj zahtjev za ispisivanjem iz počasnog članstva u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti. Čitao je na francuskom, malo povišenog tona, kako se, valjda, izgovaraju riječi za spas vlastite duše.

Skup je bio zanimljiv. Ali, u isto vrijeme, na sjedištu do mene odvijala se drama neusporedivo većeg intenziteta. S tog sjedišta je E., sarajevski slikar, često ustajao odlazeći da zapali cigaretu i vraćao se nazad. Inače, za mjesec dana u Parizu, puno smo sati proveli skupa u razgovorima o svemu i svačemu. Podsticao sam razgovor da bih skrenuo pažnju s njegove drame. A drama je bila sljedeća: nakon što je izašao iz Sarajeva u kojem telefoni nisu radili: on je neprestano bio nadomak telefonske govornice, stalno kupujući telefonske kartice itd., jer je preko poznanika organizirao izlazak svoje kćerke iz Banje Luke, te je svako malo zvao prateći je na putu Banja Luka – Brčko – Bijeljina – Beograd – Budimpešta, sve samim gradovima čija imena počinju sa slovom B, a zapravo je u svakom pozivu tražio potvrdu da je njegova kćerka živa, da nije ubijena…

Sutradan, u hotelskoj sobi me probudila zvonjava telefona, a glas s druge strane se predstavio imenom znamenitog filmskog reditelja. Tri je ujutro, a on me pita za E. Nakon što sam mu izdiktirao broj sobe, reditelj je rekao da mu je broj poznat i da već uporno telefon u sobi sarajevskog slikara pokazuje zauzeće. I još me zabrinutim glasom moli da provjerim da li je sve u redu. Sve je bilo u redu… Strah da je naš zajednički prijatelj sebi nanio zlo, srećom se pokazao neopravdanim. Bio je budan, usred jednog u dugom nizu razgovora oko strašnog putovanja njegove kćerke.

E. danima nije spavao. U baštama bistroa nije se mogao zadržati ni koliko treba da se popije kafa, tako da smo uglavnom šetali. Pojavit će se u tim šetnjama jedan trenutak opuštenosti, jedno obasjanje, sekunda ravna čudu… A zbog tog trena sam se, valjda, upustio u ovo sjećanje, zato što su rijetki trenuci u kojima se demonstracija života čini uvjerljivijom od demonstracije smrti.

Evo šta se dogodilo: E. je, kako priliči slikaru, cijeli život fasciniran Parizom. U vrijeme studija slikarstva, boravio je ovdje nekoliko mjeseci. Na toj stipendiji, desetina umjetnika iz cijelog svijeta bila je njegovo društvo, a među njima i neka američka studentica slikarstva. Između nje i E. se razvila ljubav koja je trajala koliko i sam studijski boravak. A nakon što mi je povjerio to svoje sjećanje, insistirao sam da pronađemo zgradu u kojoj je boravio prije više od dvadeset godina. Premda sam, iskreno govoreći, vjerovao da ćemo tamo, umjesto umjetničke kolonije zateći novootvoreni frizerski salon, ili u najboljem slučaju Bennetonovu radnju sa, tada aktuelnim, plakatom s fotografijom krvave maskirne uniforme poginulog hrvatskog vojnika.

Pronašli smo adresu i kroz prozore zgrade ispred nas, zagledali smo u sobe sa štafelajima. On je bio oduševljen saznanjem da se ništa nije promijenilo, da su tamo i sada ateljei. Baš tako je rekao: Sve je ostalo isto. Bilo je kasno podne i zrak je dobio smeđu, vremensku sepiju, kao na starinskim fotografijama, ili je to bio osjećaj podstaknut situacijom koju je E., u oduševljenom utisku zaustavljenog vremena, izrazio riječima: Sve je ostalo isto.

A onda se na vratima pojavila sredovječna žena s video-kamerom u rukama. Nakon što ju je vidio, E. je zašutio; i ona je njega zbunjeno zagledala. Pomjerio sam se u stranu, kako bih imao pregled nad novom situacijom. E. je šutio…

I da ne dužim, da, to je bila ona, ta nekadašnja djevojka u koju je mladi sarajevski slikar bio zaljubljen.

Dva zapisa o Srebrenici

1. Kuća

Dvije male kuće je napravila uz Drinu. Ona nikoga nema. Otac, sva braća, bliža i šira familija: sve ubijeno. Nakon što je saznala da je konj—vlasništvo njenoga oca—sada u štali nekog Srbina iz Bratunca, otišla je na vrata tom čovjeku i rekla: “Konj od moga rahmetli oca je u tvojoj štali.” Onda je opisala ožiljke i druge biljege na tijelu životinje. Rekla je: “Ja se bez konja ne vraćam.” Novi vlasnik tvrdi da je konja kupio. Ona je pare iz njedara izvadila, platila, i konja povela sa sobom. Onda je uz Drinu napravila dvije kuće. U jednoj živi ona, u drugoj konj, jedino što je iz familije preostalo da u njenom prisustvu diše.

2. Ptica

U izbjegličkom kampu nadomak Tuzle, Tarik Samarah se sreo sa ženom, Srebreničankom, kojoj su svi muški u porodici ubijeni. Ali se još ne zna u kojem grobu leže, i nju ne napušta nada. Sjedjela je na sećiji, okolo nje je bilo nekoliko listova papira, a na svakom od njih jedan isti crtež: ptica. Tarik je pitao: “Neno, zašto crtaš pticu?” A ona mu odgovorila: “Zato što čekam da mi ptica donese glas.”

Prvi susret se dogodio u ljeto. Tarik je tada želio snimiti fotografiju naselja u kojem su smješteni srebreničke izbjeglice, i pomislio da je to jedino moguće, a da pritom bude tačno, snimiti zimi, ili iz prelaska iz jeseni u zimu, u vrijeme velikih magli.

Kad je to vrijeme došlo, posjetio je izbjeglički kamp. Bila je magla dok je ulazio u naselje. Sa strane, na krovovima, u polusnu je mirovalo mnogo ptica; on je iz torbe pokupio sendvič – jer ništa drugo nije našao pri ruci – i bacio ga u njihovom pravcu. Zvuk kriški kruha u padu podigao je sve ptice. Potom je snimio fotografiju na kojoj nema ljudi. Samo kuće u magli, i ptice. Sva snaga te slike je u odsustvu ljudi. Među odsutnima su i oni zbog kojih starica čeka “da joj ptica donese glas”. Da ptica donese glas u bosanskome jeziku znači: vijest koju očekuješ; tako jezik pamti vrijeme kad su pisma stizala vezana za pandže sokola, ili goluba.

Ptica nije dolazila. Trebao je Božji stvor, Tarik Samarah, da kruhom natjera pticu da poleti.

Jedna pjesma Dragana Steneka

Dobio sam paket s tekstovima Dragana Steneka, sarajevskog slikara i pjesnika. Prošlo je deset godina otkad je umro. Iz Sarajeva je otišao krajem ljeta 1991. godine, zgađen nacionalizmima i ratom koji je već uveliko trajao u bosanskom susjedstvu. Sjećam se, on se tih dana vratio iz Osijeka, tamo je za neku pozorišnu predstavu radio scenografiju koja nikada nije dovršena, jer su na grad počele padati granate. Ubrzo nakon toga, otputovao je iz Sarajeva, ali je prethodno napisao tekst s naslovom Bijeg koji počinje rečenicama:

“Odavno, cijeli život, moglo bi se reći, kada mojih dvadesetsedam godina ne bi iskaz činile neozbiljnim i pomalo komičnim, putujem, neprestano odlazim i ponekad se vraćam. Naziruće osjećanje da ću poživjeti još dugo jeste jedan od razloga ovoga teksta…”

Dogodilo se, nažalost, da procjena o dugom životu nije bila tačna. Silna smrt u ratu je zaobišla Dragana Steneka, a poginuo je u New Yorku, vozeći motor, na ulici koju je dijelio s neopreznim i nervoznim taksistima. U godini koja je prethodili smrti, često smo se čuli i u telefonskim razgovorima opisivali jedan drugome obične dnevne probleme kroz koje smo prolazili. Sjećam se kako je bio nestrpljiv da se u knjižarama pojavi novi roman Thomasa Pynchona Mason & Dixon, a kad je napokon stigao do knjige – bio je razočaran. U to vrijeme je studirao pravo, “zato što su sudski izvještaji ravnopravni američkoj književnosti koja se danas, ovdje, piše”. To je bilo njegovo objašnjenje.

Sada mislim o svemu tome, zato što čitam tekstove koji su ostali iza njega. Osnovno osjećanje njegovih pjesama je u neskladu s procjenom o dugom životu, zato što je njihova opsesivna tema – smrt. Zapravo, vlastita smrt. Većinu tih tekstova, poput eseja Bijeg, već sam ranije čitao. Ali ovdje ima i onih za čije postojanje nisam znao; uglavnom pjesme pisane u egzilu, a one su mi donijele veliko zadovoljstvo: kao da sam gledao fotografije iz svoje prošlosti za čije postojanje nisam znao. Između ostalih, tamo sam našao i pjesmu Un Giorno Perso:

prije nego su ga ustrijelili
pjesnik mi je napisao pjesmu:
bog ne oprašta ljepotu.
počiva tih u zemlji u kojoj su još samo mravi
zaposleni, zadovoljni; pamtim neke njegove
_________________________________pjesme
ali ih nemam kome kazati.

Stih pjesnika, na kojeg se Dragan Stenek ovdje poziva, glasi “svijet ne oprašta ljepotu”. Zanimljivo je njegovo pretvaranje “svijeta” u “boga”. Kada je, u vrijeme rata, u nekom izbjegličkom stanu napisao ovu pjesmu, “bog” se pokazivao kao buka i bijes “svijeta”, nemilosrdan i temeljit. Između meni nepoznatih Stenekovih pjesama, s osjećanjem uznemirenosti sam pročitao ovu u kojoj su me “ustrijelili” i počivam “tih u zemlji”. To znači da za druge mi mnogo puta umiremo. A za sebe umiremo samo jednom.

Crne sandale

Ne vjerujem da su nadnaravni razlozi upravljali tim događajem, ali već više od deset godina skupljam snagu da ovo ispričam. Najprije, u vrijeme sahrane, oluja je bila strašna, munje su prolamale nebo, ali je svijeta u dvorištu džamije svejedno bilo puno. Dan ranije Mehmed, Karimov otac, pita: “On nije imao brata, pa sam mislio da li bi ti, sa mnom, spustio Karima u grob?”

Kiša je padala i ja sam na putu do džamije bio u jedinoj obući koju sam, na kraju rata, još imao: crne sandale. Izlazeći u njima na kišni dan, u džepu sam redovito nosio rezervne čarape. Tako i tada. Sišli smo u grob, a kad smo krenuli spuštati Karimovo tijelo, rub se tabuta zakačio za dugme na mom kaputu. U uskom grobu, nisam se mogao izmaknuti da tabut oslobodim od dugmeta, pa sam ga pokušavao strgati, ali je dugme izdržavalo težinu tijela mog mrtvog prijatelja. To nije moglo trajati dugo u realnom vremenu, ali u mome doživljaju trajalo je i trajalo; jasno sam vidio lica ljudi oko groba, u toj usporenosti; mogao sam pratiti najsitnije pokrete na licima. Ja znam šta je tuga; to je bila tuga. Sav sam se spetljao zbog tog dugmeta, kao dijete na školskoj predstavi. Na kraju sam uspio strgati dugme i Karimovo tijelo smo spustili u hladan grob na čijem dnu se već nakupilo vode; osjećao sam njenu studen na svojim stopalima.

Kad se sve završilo, išli smo do Mehmedova stana u ulici Kralja Tomislava, i tražio sam – prije nego što uđemo – vodu kojom bih očistio sandale, da bih nakon toga mogao promijeniti čarape. Neprijatno se osjećam dok ovo pišem, ali – Mehmed mi je svjedok – kad sam skinuo sandale, moje su čarape bile suhe i čiste. Fizički, reklo bi se, to nije bilo moguće, ali je u zbilji bilo upravo tako: suhe i čiste. Mehmed mi je svjedok.

U tim sandalama sam doputovao u Ameriku. Jedno vrijeme sam odbijao da ih se oslobodim, a onda, išao sam do jezera nadomak Phoenixa i koračajući uz obalu u jednom trenutku postanem svjestan tih sandala po kojima se nahvatao crveni pustinjski pijesak; taj trenutak je bio čisti doživljaj vremena: gledam sandale na svojim stopalima i vidim vlažna zrna pijeska u formi i boji savršenim kao na fotografijama iz National Geographica. Izuo sam se i skinuo čarape, potom ih uredno složio na sandalama. Ostavio sam ih tamo gdje su se zatekle.

Danima režu i ruše drveće, ogromna stabla i krošnje, moćni živi zid što je zatvarao jednu stranu našega kvadranta oko tržnice.

Dignu u zelenoj kutiji dizalicom čovjeka s motornom pilom, i on reže odozgor: granu po granu ogoli stablo pa ono strši u nebo groteskno golo, kao očerupano, s bijelim ranama od odrezanih grana, a onda i njega, metar po metar smanjuje arlaukajuća motorka u ruci veseljaka…

Tako odlaze kanadske topole, silna stabla-monstrumi, drveće jalovo i nekvaliteteno a brzorastuće, na koje su se u neko doba socijalističkog samoupravljanja bili polakomili komunalni oci, a ono, onda, razvaljivalo asfalt i temelje obližnjih zgrada svojim ogromnim vodoravnim korijenjem, i u proljeće bacalo čitave tepihe sivkastobijele „mace“, od koje bronho-alergičari umiru živi…

Sad umjesto golemih krošanja ostaje prazan prostor, smanjen i bez tajne, trivijalan kao život ljudi što njime promiču, pogledā ionako uprtih preda se.

ivanlovrenovic.com

Stričevi i amidže

Crkva je bila središte društvenoga života u koloniji.

Na misu se išlo, i tko vjeruje i tko ne vjeruje, zbog druženja, Boga i velečasnog Divića.

Bio je lijep, sve cure su se u njega zaljubljivale, najljepši muškarac koji je prošao Kaknjem. I bio je vrlo lajav. Tako se govorilo – lajav. A rudari su, u ona vremena, baš takve najviše cijenili.

Po riječi su se, kao i po silasku u jamu, razlikovali hrabri od kukavica. Ljudi kojima Bog nije ni dao da biraju hoće li biti junaci, cijenili su to što je velečasni Divić mogao birati i što je tako izabrao.

Od iste su crne bile sašivene Divićeva popovska i njihova rudarska mondura.

Za vrijeme rata, velečasni bi blagoslovio vjernike i pozivao ih da se pomole za sve koje poznaju i koje ne poznaju, za svoje bližnje. I svaki put bi dodao:

– Molimo Boga za one gore…

I prstom bi pokazao, a svi su znali da pokazuje prema šumama, tamo gdje su u zajedničkoj mašti bili partizani.

Velečasni Divić je izazivao. Narod je znao da on izaziva, a znali su i zašto izaziva.

U Kaknju nikada nije bilo puno pravoslavnih. Ni u selima okolo, ni u rudniku. Ali bila je pravoslavna crkva i paroh, pop Miloš.

Po čaršijskom redu, u skladu sa životnim i duhovnim interesima, a vjerojatno i slijedom neke ljudske empatije, slučaja da se srodne naravi tako sretnu, velečasni Divić i pop Miloš su se zbližili. Velečasni je svake nedjelje išao kod njega i popadije ne ručak, pomagao pop Miloševoj djeci u grčkom i latinskom, tako da su jedan drugome bili čvrsto pouzdanje u ovoj zaturenoj i tužnoj bosanskoj kasabi.

Prvo što su ustaše učinile po preuzimanju vlasti u Kaknju bilo je da pogube popa Miloša.

Velečasni Divić nije ga mogao spasiti. Pop Miloševa žrtva ostala je na njegovoj ljudskoj i kršćanskoj savjesti. Zato je izazivao.

Možda i zaslugom velečasnog Divića, rudari iz kolonije nisu išli u ustaše. Poneki seljak, koji je radio u rudniku, jest, ali oni iz kolonije nisu. Nego su se molili za sve žive, one koje znaju i koje ne znaju, za svoje bližnje i za one gore.

Ali kada su su se spustili oni odozgor i oslobodili Kakanj, velečasnom Diviću je malo trebalo da opet prolaje. Svašta mu se kod komunista nije sviđalo, i sve bi to narodu nedjeljom istresao u pamet, pa neka sami misle i zaključuju.

Nije prošlo dugo, došli su po njega.

Bio je mjesec, dva, tri u zeničkom zatvoru, pa su ga pustili.

Velečasni Divić se vratio i nastavio po svom.

Prolazile su tako godine, jedni su u Boga vjerovali, drugi baš i nisu, a on je propovijedao. Sve su cure bile u njega zaljubljene. Kolonija nije vidjela ljepšega čovjeka.

II

Kada bi se čuo zvuk sirene, svatko bi u tren pogledao gdje mu je otac, muž, brat, svekar…

I onda bi nastajala strka.

Muški su skakali od ručka, kašike bi zveknule o tanjure. Bez riječi su trčali van, pa prema rudniku, i dugo bi trebalo da se zrak između njih smiri, da stane strka i izgovore se prve riječi.

Gdje je nesreća?

Koji horizont?

Koliko zatrpanih?

III

Žena amidže Rude, strina Anica, bila je pokrštena Jevrejka.

Rodom iz Zenice, djevojački se prezivala Jungwirth.

Njezini su u Bosnu došli s Austrijom.

U Zenici nije bilo sinagoge, a jedva da je bilo i Jevreja. Da ne bi samovali, ili iz straha da ne ostanu sami, Jungwirthi su postali katolici.

Strina Anica izgledala je baš tako: kao djevojka, kao žena, kao starica s platna Marca Chagalla. Prepoznao bi je svaki njemački ili hrvatski nacist, da ju je slučajno sreo na sarajevskoj ili zagrebačkoj ulici.

Ali nijedan od njih ne bi pomislio da u Kaknju, u koloniji ima Jevreja.

Amidža Rudo nije je oko toga ispitivao. Bio je stolar i nisu ga zanimala pitanja roda i porijekla. Tesao je daske i u slobodno vrijeme pravio vrlo lijep kućni namještaj. Svaki vredniji, solidniji komad drveta u sarajevskome domu Franje Rejca svojim je rukama obradio i oblikovao amidža Rudo.

Ni drugi strinu Anicu nisu o tome ispitivali.

Ili im je bilo neugodno pitati, ili to još nije bila tema o kojoj bi se razgovaralo.

Na Tješinom licu se vidjelo to njezino.

U grubo stesanoj bosanskoj čehri i rejcovskoj svijetloj puti, bilo je utisnuto i doslikano nešto vrlo daleko.

U Tješu se dugo dalo gledati.

IV

Franjo Rejc imao je tri brata: Karla, Rudu i Edu.

Karla su Franjina i Rudina djeca zvali amidžom.

Kao i Franju Karlova i Rudina djeca.

Rudu su Karlova i Rudina djeca, također, zvala amidžom.

I Franju Rudina i Karlova djeca.

Ali Edu su Franjina, Rudina i Karlova djeca zvala – strikom.

Kao što su Edina djeca njih zvala stričevima

Kada bi se svi zajedno našli, uvijek se tačno znalo, i nikad se nijedno dijete nije zabunilo, tko koga zove amidžom, tko koga strikom.

Trebali su izbiti ratovi u devedesetima, pa da rejcovska djeca i unuci shvate prirodu razlike.

Naša strina Marica, žena strike Ede, dobra kuharica i prostodušna žena, široka srca i burne naravi, rodom je bila iz Viteza.

Tamo stričevi nećacima nisu bili amidže.

Osim u muslimana.

Zagreb, 23. rujna 2012.

___
Čitam Semov Autoportret s torbom. Nekoliko jutara za redom čitala sam po jedan tekst, uzimajući ih kao dnevni koncentrat književnosti, onako kako neki ljudi ujutro uzimaju žličicu meda.

Jutros je došla na red Bijela košulja. Nakon zadnje rečenice, koja glasi: Ali sada kad je nema, ona više nije obična, već je samo bijela košulja koje se, eto, sjećam kao da je bila živ stvor u ovim jutrima, izrazito pustim., otišla sam hodati. Bijela košulja bila je sa mnom svih sedam jarunskih kilometara. Semova, ali i ona moja bijela košulja. Ne baš moja, ali moja svakako.

Možda svi imaju neku svoju važnu bijelu košulju, ne znam, ali jutros su te dvije bijele košulje, Semova i moja, bile jedine važne bijele košulje na svijetu, ili barem najvažnije.

Počelo je nehotičnom mišlju da je Sem izgubio svoju bijelu košulju, a da sam ja izgubila čovjeka iz bijele košulje. On svoju bijelu košulju nema, a ona druga, meni važna kao što je njemu bila njegova, visi u ormaru – a nema čovjeka koji ju je volio i nosio. Onda se ta misao počela razmnožavati. Tiho i bez patetike, kao da se radi o diobi stanica s plakata u kabinetu biologije, a ne o nečem intimno važnom. Tako je to s mislima – izvana je nemoguće vidjeti koliko su moćne.

A ove jutros bile su moćne. Jer… nema dvojbe – gotovo svi koji pamte Boru, pamte ga u bijeloj košulji. Ona jedna, njemu najdraža, i danas visi u ormaru. Ona je jedini njegov odjevni predmet koji sam sačuvala. Jedini kojega se baš nikako nisam mogla odreći. Bio bi to još jedan gubitak previše.

Kad se misao ustalila, više je nisam željela napustiti. Analogija je bila dovoljno podatna da se njome bavim svih sedam kilometara, a poslije, nakon šetnje, misli se slobodno mogu razrijediti i dan slobodno može postati sasvim običan. Sad je tema previše izazovna da je se odreknem jer, eto, ispalo je da i Sem i ja na fotografijama tragamo za onim što nam je oteto. Njegov je gubitak potpun jer toga što je izgubio nema ni na fotografijama, moj je potpun jer fotografije dokazuju da sam to doista imala. U matematici gubljenja, nepravednoj koliko i gubljenje samo, i s ove i s one strane oceana zjapi velika praznina – samo što je moja popunjena svime onime što ni jedna smrt ne može oteti. Semovo je sjećanje apstraktno, a ja imam na raspolaganju milijun opipljivih tragova nekadašnjeg imanja kojima mogu prevariti gubitak, u onome što Sem zove izrazito pustim jutrima.

Svakoga jutra moramo krenuti ispočetka. I Sem, živ čovjek bez najdraže košulje, i ja, s košuljom bez najdražeg čovjeka. Kod četvrtog kilometra ta mi je misao odzvanjala u ušima kao neodrživ oksimoron koji, ipak, itekako ima smisla. Kad misli postanu literarne, u stanju su povezati neusporedivo i od toga neusporedivog napraviti temu koja se, bez obzira na težinu apsurda, izbori za svoje pravo na postojanje. Stvarni život, onaj izvan fikcije, ne poznaje tu vrstu neravnoteže kojom se ravnoteža postiže.

Sedam kilometara – po jedan za svaku godinu praznine. I to je bilo naizgled slučajno. Dužina moje uobičajene hodalačke rute jutros je imala neku novu računicu zahvaljujući paraleli koja povezuje sve te meridijane između Semove izgubljene i one druge bijele košulje.

Stvarno je dobro da sam spasila tu bijelu košulju. Pa makar i zbog ovog jutra, tako utješno literarnog.

Jer, kako god okreneš, dan nekako mora započeti. I tamo gdje bijele košulje nema, i ovdje gdje je bijela košulja umjesto čovjeka.

Prošlo je ljeto. I dolazi vrijeme magli. I blata. Vrijeme zaključavanja ulaznih vrata. I vrijeme naslanjanja toplog čela na hladna stakla prozora.

Došlo je vrijeme da se odleti nazad. Da dignem glavu i zaklepećem kljunom. Ispružim vrat i izravnam noge. I raširim krila na sjevernom vjetru. Koji me nosi na jug. U Afriku. Mene, zadnju pticu od svoga jata. Starasam pa, kada se umorim, mlađe ptice stavljaju svoja krila ispod mojih. Jer takvo je moje jato. Ne ostavljamo nikoga pozadi. I zato su nas Stari Grci zvali storge. Ljubazne.

Zašto rode lete na jug? I kako točno znaju kuda trebaju doći? Biolozi će nešto petljati o magnetskim poljima zemlje, sjevernom i južnom polu i sličnim stvarima. Ali ništa konkretno vam neće reći. I za to postoji razlog. Ne znaju točno.

Ali postoji netko tko zna.

Ja znam.

Idemo na liječenje.

Eto tako. Sad i to znate.

Bit ću preciznija. Točnija. Za razliku od biologa, sve ću vam točno reći. Bolnica se nalazi u gradu Fezu. U Maroku. U starom dijelu grada. Na jednom trgu sa stablom. Kao stvorenim za savijanje gnijezda. Tu je stara dvokatnica s tornjem. Toranj je tu kako bi ju mi iz zraka lakše našle. Maristan Sidi Frey. Tako se zove.

Bolnica za luđake i rode. U jednoj zgradi. Jer u Fezu znaju tajnu. Tajnu ljudi koji se zimi pretvaraju u rode i dolaze u Fez. Na liječenje. Od ludila. Od panonske i istočno ukrajinske melankolije. To je prva bolnica za luđake na svijetu. Radi još od 1286. Još otkad su našu bolest na sjeveru liječili vatrom. Na lomači za vještice. Jer smo bili prerazličiti od jata. A to jato različitost ne voli. I kada si umoran, oni ti zapaljenu baklju pod krilo stavljaju. I zato su ih stari latini zvali sapiens. Mudri.

I jedini način kako smo tada mogli doći do Feza je da se kao topli dim s lomače u oblak pretvorimo. I na krilima sjevernog vjetra do Feza doplovimo. I dobro da je to vrijeme baklji i lomača prošlo. Jer trg je mali. I drvo je samo jedno. A u jednom trenutku nas je šest milijuna na tom trgu bilo. I sve smo na hebrejskom kljunovima klepetale.