Stanovnik

26. septembra 2004. godine bio sam na književnom festivalu u Berlinu, i proveo sam ugodnu sedmicu tamo. Stanovao sam u Literaturhausu. To je lijepa, stara kuća u kojoj se održavaju javna predstavljanja pisaca i njihovih knjiga. U podrumu je knjižara, u prizemlju je kafana koja se zove Wintergarten, a na dva sprata iznad su radne prostorije i nekoliko stanova za goste. Nakon što se iza ponoći isprazni kafana, zgrada sasvim opusti, a kapija kroz koju se s ulice ulazi u dvorište zgrade, zaključava se. Na svojim izlascima u grad, ja sam nosio ključ od kapije, ključ od zgrade, i ključ od stana u kojem sam spavao, ali to je podrazumijevalo da pamtim šta koji ključ otvara, pa sam se trudio vraćati na vrijeme, prije ponoći, dok je još sve otvoreno, i dok u zgradi ima ljudi, da izbjegnem moguće komplikacije. Smješten u tijesnu mansardu s jednim prozorom okrenutim na pogrešnu stranu, nisam se dugo zadržavao tamo. Prozor sam otvarao dok sam pušio, i gledao u zid susjedne zgrade koji je bio tako blizu da se dim cigarete odbijao od cigli i vraćao nazad u moju sobu. Zbog tjeskobe koju sam osjećao u sobi, cijelu bih večer ostajao u gradu, ili bih do kasno u noć razgovarao s poznanicima u Wintergartenu, i tek kad bi došlo vrijeme da se spava, uspinjao bih se uz stepenice do mansarde. Iza ponoći, nakon što se sva svjetla pogase, i nakon što svi odu, u pustoj zgradi sam jedini ja ostajao.

Proveo sam, velim, sedam dana tamo. A u tako kratkim posjetama poput ove, moj osjećaj za mjesto na kojem boravim apstraktan je; to je zbog privremenosti boravka, pa se čini da sam zaglavljen u međuprostoru, niti sam sasvim fizički napustio grad iz kojeg sam došao, niti sam sasvim prisutan u gradu u koji sam doputovao. Turisti u gradovima prelaze ulice kao mjesečari, bez stvarnog osjećaja za posljedice svog čina, bez svijesti o neugodi ili nesreći koja bi im se mogla dogoditi, i kao da nemaju punu svijest o tome da su prisutni na tome mjestu. S puta se ljudi ne vraćaju samo kući, nego se vraćaju u realnost. Toga sam svjestan, i uvijek u ovakvim prilikama pokušavam napraviti iskorak iz “stanja turiste” u “stanje stanovnika”.

Zadnje noći u Berlinu, ostao sam do fajronta u kafani, sve dok konobari nisu sveli dnevni račun i krenuli kući. Izišli smo skupa i svjetla su iza nas pogašena. Vratio sam se do mansarde, pomalo nervozan, jer sam rano ujutro morao putovati na aerodrom, a nervoza dolazi od straha da ću zaspati i prespavati povratak kući. Zbog toga uvijek zadnje noći riješim da ostanem budan do jutra (spavat ću u avionu!), a onda me san ipak prevari. U panici se budim tačno u minutu, i po tome znam da je moje tijelo tačan sat. Vratio sam se stepeništem do mansarde, istuširao se, a onda sam počeo pakovati svoje stvari. Ne želim se spremati u zadnji čas, jer u žurbi uvijek nešto zaboravim. I onda sam skupljajući lične predmete razbacane po sobi shvatio da tu nema moje torbe, one u kojoj nosim najbitnije stvari, knjige i pasoš. Ostala je iza mene u kafani, a bez pasoša putovati ne mogu.

U panici strčim niz stepenice, ali ubrzo se uvjerim da sam ostao sam u zgradi. Izađem u dvorište, odem do bašte kafane i kroz zaključana staklena vanjska vrata pogledam u praznu unutrašnjost Wintergartena. Vidim siluetu stola za kojim sam sjedio, ali nedostaje svjetlosti, tako da ne vidim sjedište na kojem bi trebala biti i moja torba. I vidim obrise velikog portreta na zidu. Nisam na njega obraćao pažnju dok sam u kafani provodio vrijeme u razgovoru s prijateljima. Portret je crtež nekog muškarca, njemačkoga pisca, pretpostavljam, ali u tami ne mogu razaznati jasno ko bi to mogao biti. A možda je neki meni potpuno nepoznat autor. Ne mogu to znati, jer se lice tek naziralo u noćnoj tami. Bilo je to jedino ljudsko prisustvo prema kojem sam se u tome trenutku okretao, taj portret na zidu kafane. I mislio sam, ako bi neko kasno vozilo prošlo ulicom, možda bi farovi obasjali unutrašnjost Wintergartena, tako da jasno vidim sjedište na kojem sam sat ranije sjedio, i moju zaboravljenu torbu na kožnom sjedištu. Stajao sam uz vrata, čela naslonjenog na hladno staklo, i čekao. Bio sam svjestan sebe, bio sam svjestan tog mjesta; auta iza ponoći više nisu prolazila kroz Fasanenstraße, a počela je padati i sitna kiša.

I Bog stvori Anatemija: od mačkarke, u poverenju

Bog je, kažu, mačku stvorio iz dva razloga: da bi čoveku dao priliku da živi sa najbližim mogućim ekvivalentom zveri, i da bi isti taj čovek shvatio šta je to ledeni nehaj.

Uprkos tom ledenom nehaju, ili baš zbog njega, mačkini čovekoliki partneri^* obično su zaljubljeni u virtuelno biće koje je umiljato i poslušno samo u mašti (i verovatno onda kad ga niko ne gleda). Veza čoveka i mačke nalikuje odnosu zaljubljenog trubadura i lepe, a nemilosrdne gospe: o tome da će mu ljubav biti uzvraćena pesnik može samo da peva i sanja, a obožavano biće za njega mora biti sam bog – dakle, lepo, nedodirljivo i nepopustljivo.

Viki Hols u knjizi O mačkama, u poverenju (Cat Confidential, London, Bantam Press, 2004) opisuje sve faze mačjeg suživota sa čovekolikim partnerima na primeru devet mačaka sa kojima je delila životni prostor. Ona je po zanimanju savetnik za mačje ponašanje, odnosno felinološki bihejviorista, ili – da prostite – “pussy doctor”.

Holsova ne propušta da pomene da se mačkama postavljaju preambiciozni zahtevi koje one ne mogu da ispune i emotivna očekivanja kojima ne mogu da udovolje, te da su mnoge naše predstave o malim dlakavim svojeglavcima jednostavno nerealne. Izbegavati antropomorfizam, to je osnovno načelo Holsove: maca nije mali čovek. Nije dužna da vas pazi u starosti, niti da ima sve petice; kad raskopa saksiju, nema nikakvu zakonsku ni moralnu obavezu da počisti zemlju razbacanu po netom izglačanom parketu; ne mora da poštuje lepe manire za stolom, a ni na stolu…

Srećom, mačka nije čovek u malom; za početak, ne govori jezikom tog nesavršenog bića odustalog u razvoju. Za razliku od mačora Tobermorija (iz istoimene priče kojom je britanski pisac Saki besramno pokušao da degradira ceo mačji rod), vaša maca neće gostima ispričati da izvesnu osobu osobu ne pozivate na žurke zato što umete da napravite razliku između gostoprimstva i negovanja mentalno obolelih. Neće im reći da se rado družite sa slaboumnikom koji je bio toliko glup da kupi vaš stari auto koji se zove “Sizifova zavist” zato što tako lepo ide uzbrdo kad ga gurate. Maca šalje suptilne poruke, ispisane urinom po tepihu i kandžama po drvenariji. Raskidanje partnerstva je za vaše zaljubljeno srce nemoguća misija, pa zato kao pravi trubadur trpite, patite i utapajte svoj bol i čežnju u literaturi koju pišu vaši srećni sapatnici.

___
* Pre ere političke korektnosti, mačkin čovekoliki partner zvao se, vrlo grubo i potpuno netačno, “vlasnik mačke”.

Mačkarski Hemingvej i ostali trubaduri

Diksi Hemingvej sa slavnim prezimenjakom Ernestom baš nikakve veze nema: ona je bivša detektivka koja se posle tragične smrti muža i ćerke vraća u rodni grad i postaje pet-siterka – dadilja kućnih ljubimaca. Naravno, ona se brine i o obožavanim partnerima čovekolikih bića – o mačkama.

Četiri romana Blejz Klement pripovedaju o ubistvima i zločinima koje Diksi mora da razreši u pauzama između šetanja pasa i češljanja mačaka. U romanu Mačkarka na usijanom limenom krovu glavnu ulogu igra Leo, mačak rase “čokoladna havana”. On obznanjuje da se dogodilo svirepo ubistvo tako što naokolo na šapicama raznosi krv svoje netom ubijene čovekolike partnerke; u napetom finalu romana saplešće ubicu svojim dugim repom, koji je prethodnih dvesta strana uvek bio tamo gde ne treba; upravo će njegovo džakče s klopom poslužiti kao skrovište za ukradeni novac. Diksi efikasnijeg pomoćnika zaista nije mogla poželeti.

Čovekolika junakinja Klementove je zamišljena kao “tvrdi” etički balans i pouzdan vaspitni uticaj: čitaocu se šalje nedvosmislena hrišćanska poruka da se za bližnjeg moramo brinuti, ko god, kakav god i u čemu god bio – koži, krznu, dlaci. Diksi je pažljiva i saosećajna preko svake mere: nalazi posao osamdesetogodišnjem penzionisanom klovnu, obilazi bivše klijente u staračkom domu, rešava ljubavne jade paralizovanog mladića, a dečaku koji se oporavlja od operacije na mozgu prošvercovaće u bolnicu njegovu kerušu Mejzi. Diksi deli kućne obaveze i odgovornosti sa bratom vatrogascem, njegovim dečkom i lepo vaspitanom dugodlakom macom Elom Ficdžerald. Iako se u rešavanju slučajeva suočava sa pohlepom, ucenom i surovošću svake vrste, sumorna strana života neće sprečiti pobedu dobra i pravde, pa se sve sage o Hemingvejevoj završavaju idilično: misterije su odgonetnute, zločinci iza rešetaka a mačji i kučeći siročići zbrinuti kod čovekolikih partnera koji će ih voleti, paziti i – slušati.

O mačkama koje rešavaju policijske slučajeve (ili sapliću detektive dok to čine) pišu i Klea Sajmon, Rita Mej Braun, Nevada Bar. Lilijan Džekson Braun je o novinaru Kvilu i dve sijamske mace, Koko i Jam-Jam, napisala ukupno trideset i pet romana. Ubistva nikad nisu odviše krvava, zločini nikad morbidni; zapleti su jednostavni a raspleti očekivani. Mačke se u ovakvim knjigama dele na “detektivke” i “družbenice”: ili “aktivno rešavaju slučaj”, ili se maze oko vlasnika kad se vrati iz ekspedicije, štrokav i kenjkav. Junakinja knjiga Laure Levin, koja se zove Džejn Ostin (!) a zarađuje za život sastavljajući oglase “lične prirode”, deli životni prostor sa mačkom Prozakom, kome prepričava nevolje svojih klijenata – Prozak, naravno, pomaže u rešavanju krađa i ubistava tako što rasejano sluša čovekoliku partnerku i jede samo najskuplje marke mačje hrane. Sijamac Koko, družbenik novinara Kvila iz romana Lilijan Džekson Braun, jede losos i piletinu, obožava da gleda ptice i ruši knjige sa polica: sa tvrdoglavim prezirom odbija “običnu” mačju hranu, ne voli da se mazi, ali bez greške nanjuši zločin i iskopa odlučujući dokaz. Kokova partnerka Jam-Jam je prividno ljubaznija i kooperativnija, ali voli da kraducka svetlucave predmete i igra se lopticama od papira koje prethodno izbaci iz kante za đubre. Junak Marte Grajmz je mačak Siril koji stanuje u Skotland Jardu, pod vernom paskom detektivskog kora; Sali, jedna od mnogo felinskih junakinja Marijan Babson, nasleđuje milionsko bogatstvo pa se za starateljstvo nad njom bore mnogi pohlepni rođaci s nečasnim namerama – u cilju svoje sigurnosti biće preventivno kidnapovana (odnosno, ketnapovana). Čovekoliki partneri ovih visprenih mačaka su pekari i bibliotekari, novinari i detektivi: muči ih kriza srednjih godina ili sećanje na porodične tragedije i propale brakove, ali nikad ne gube veru u bolje sutra, zakon i pravdu.

Mačji detektivski pripravnici rešavaju slučajeve u koje su im vlasnici upleteni, a neretko i sprečavaju tragedije: srebrnosivi mačor Džo Grej i njegova verna ljuba Dulsi iz romana Širli Ruso Marfi osujetili su bombaški napad u kom bi stradalo pola sela i lokalna crkva. Autorke malih mačjih epova (ženska ruka dominira u ovom mikrožanru) ni ne idu dalje od ambicije svog nedosegnutog uzora, Agate Kristi, da osmisli i reši “tiha ubistva za po kući”. Mačje epopeje ionako su pritoka detektivskog romana, zvana “ugodne misterije”: zapleti i junaci su “umiveni”, laki poroci i teška zverstva se taktički prećutkuju a morbidni ili bizarni detalji se zaobilaze. Okruženje je idilično (usporeni provincijski gradić ili skrovito primorsko mestašce), sve nevolje su prolazne i rešive a spokoj se neizostavno vraća u mali licidarski svet, kao da klanja, krađa i ucena nikad nije ni bilo.

Autori ovih saharinskih pustolovina realizuju vekovnu fantaziju svih mačkara: male dlakave svojeglavce pretvaraju u simulakrum ljudskog bića. Antropomorfizovani mačji junaci od neprikosnovenog epicentra našeg doma i naše svakodnevice postaju središnji interes teksta koji čitamo. Odlučujuću ulogu u rešavanju zločina na papiru i u hvatanju krivca u imaginarnom svetu mace su dobile zahvaljujući našoj tajnoj želji da proširimo sferu njihovog uticaja. Kad već u kući i dvorištu zavode red, što ne bi i u nekoj detektivskoj basni?

Feliks aka Anatemije: odrednica na Vikipediji

Mačak Feliks, s kojim bračni par Petković deli sto i postelju već devet godina, rođen je iz usputne avanture majke Lili (sijamke u rukavicama) i nepoznatog oca (zgubidana i vandrokaša, kako se pretpostavlja) u Grockoj, maja 2002. Živeo je mesec dana u Grockoj, pet godina u Pančevu, dve godine na relaciji Pančevo-Novi Sad-Pančevo, i trenutno je nastanjen u Novom Sadu. Doživeo je manju saobraćajku na ledeno ucakljenoj Brankovoj ulici januara 2004, a ako se izuzme taj slučaj i laki stres od povremenih susreta s razjarenim usisivačem i još razjarenijom bušilicom, život mu je do sada tekao vrlo idilično. Neko vreme je nastupao na društvenoj mreži Fejsbuk pod pseudonimom Anatemije, gde je pobrao na hiljade lajkova, uprkos kontroverznom nastupu.

Tokom devet godina, uspeo je, zahvaljujući napornom visinskom treningu, da izrezbari drvenariju u dva stana i rasfroncla tek kupljeno svečano muško odelo, da u krpe i sunđer pretvori dve štofane fotelje i jednu kožnu, ali ne i da sruši luster od kovanog gvožđa na koji u Vajsmilerovom stilu skače sa obližnje police s knjigama. Pokušao je da osakati troje ljudi, zbog čega je zamalo fasovao saslušanje u MIP-u jer je jedna od žrtava bio ambasador; zahvaljujući jakim vezama sa mačkarskom oligarhijom, uspeo je da izbegne sudsko gonjenje. Popiškio se na sabrana dela Zorana Živkovića, dva tostera i veći broj kofera (šteta se još uvek utvrđuje). Probao je da pije nes kafu s mlekom tri puta (prvi put, poslednji put i nikad više), obožava parmezan i široki spektar začina: ljuto, pikantno, slatkasto. Jede ren, liže šlag (ali samo sa torte markiza), izrazito je sklon asortimanu jela od belog i crvenog mesa, dok ribu ignoriše.

Dao je logističku podršku opsežnim kućnim eksperimentima u cilju pronalaženja adekvatnog eliminatora neprijatnih mirisa. Zahvaljujući Feliksu, otkriveno je da se tragovi mačorske seksualne kampanje najbolje neutrališu mešavinom domestosa, jabukovog sirćeta, sveže ceđenog limuna, Diorove palete mirisa (ako želite slatkastu mirisnu notu, staviti više parfema “Dolce vita”, ako želite peščano-drvenarijski valer, bolje upotrebiti “Dune”), acetona i koncentrisane molitve.

Da još jednom zagrlim mog crnog ovna
mog rundavog ljepotana
njegove blage djetinje oči
da pomilujem tu toplu meku vunu
kovrdžavu i tamnu kao moja kosa
da osjetim pod prstima
moju edensku golotinju pod njegovom kožom
i da smo obojica nespremni za ovaj čas
nespremni zauvijek

Da zapamtim smaragdnozeleni sjaj
dva širom otvorena oka
uperen u mene
dok leži zaklan u krvi
smiren tekbirima
nakon posljednjih trzaja nogu
kada ću pomisliti
da Ibrahim ovako žali mene.

Razotkrivanje po priči

Tih godina zaredali ljetni ramazani.

Dani dugi, a što je duži dan, to je duži i post.

Avdaginica posti i devera oko domaćinstva i petero male djece. A živci joj po prirodi slabi: lako plane a teško bjesove u sebi smiruje.

Pa svako malo mlati djecu.

Ubi Boga u njima, sve od nervoze.

Govori joj Olga, prijateljski:

– Bona ne bila, ili prestani tuči djecu, ili nemoj postiti!

Avdaginica je gleda.

– Pa jest! – kaže.

II

Svako selo imalo je bega i begovicu. Takav bio običaj.

U ovom selu, ukraj pruge, begovica se sprijateljila s Olgom.

Takvo je to bilo prijateljstvo da bi, kad joj njih dvoje uđu u kuću, skidala zar i feredžu. Kao da joj je Franjo brat. Kao da nije žena. I nije udovica.

Toliko je bilo njihovo prijateljstvo, o čemu se u Kaknju dobro znalo.

III

Žene su se pokrivale i pred ženama, ako su one kršćanke.

Bilo ih strah da će kršćanka ispričati mužu kako joj prija izgleda. Toliko će ju vjerno opisati da će on znati sve, kao da ju je svojim očima gledao. I tako će je, možda i nehotice, ravnajući se prema svojim običajima, grdno osramotiti.

Sramota je ako drugo muško zna kako izgledaš.

Bilo vjernik ili nevjernik.

U strahu da bi je muškarac mogao razotkriti, ogoliti i osramotiti po priči i po opisu, nešto je vrlo puteno.

U tom je strahu i najdublja ljudska vjera u priču i u literaturu.

IV

Nakon malo vremena, Olga je po kakanjskim muslimanskim selima počela hodati u dimijama i s maramom na glavi. Tako joj je bilo ugodno. Pogotovo kad nastupi proljeće. Mladoj ženi najlakše je potrčati kada je u dimijama. A u to vrijeme, krajem dvadesetih, nema tko ne bi poželio trčati od radosti i lakoće. Barem u ljetna doba, u selima oko Kaknja.

Poslije će se, jedna za drugom, umoriti i otežati.

I vrijeme će otežati.

Olga se čudila vjeri tih žena.

Bila tamo jedna Besima, i imala dvije kćeri.

U proljeće, umrije Besimi kćer.

U ljeto, umrije Besimi druga kćer.

Dolazi joj Olga, kao što je navikla ići, na žalost. U muslimanskom svijetu nije takav običaj. Ali nije običaj ni da se žalost odbije.

I sjede tako, jedna prema drugoj, na podu, preko puste sinije gledaju se.

Besima mirna, Olga samo što se ne razlije preko obala.

– Zaplači Besima, olakšaj dušu! – govori joj.

– Bog dao, Bog uzeo! – mirno odgovara Besima.

I tako njih dvije žale.

________________________________________Stjepanu Ćosiću, o Svisvetima

Akademik Cavatappi nekoć mi je pričao kako sam ne piše o smrti. Zaboravio sam što i o čemu piše akademik Cavatappi, možda sonete, makar se njega ne može zaboraviti. Kažu da se rodio u otočkom gradiću i da su ga djeca u igri prozvala Cavatappijem. Bilo je to, mislim Cavatappijevo djetinjstvo, u doba pomrčine, kada bi djeca, jer bi bila drukčija, umjesto drugog imena ponekad dobila logorski broj, njihova smrt onda ne bi bila zapisana, o njoj se ne bi pisalo, zar je razumno pisati o onima čijih tijela nema, koji su ostali sumnjivi broj.

Kada bi bila moguća, ova priča bi govorila o njihovim dušama, na dalekom potonulom groblju uz veliku vodu koja nije more, kazali bismo štogod o profesoru Grgu i akademiku Cavatappiju, antologičaru, o doktoru Razumu i pripravniku Branku, ovako je ovdje tek riječ o dimu cigarete u sjeni kamenoga cvijeta, u procjepu između unutrašnje i vanjske straže logora koji nije mogao steći sjećanje jer su se pisci priča njegova svijeta klonili smrti. Zapravo riječ je tek o vodi, moćnoj poput mora na horizontu ili poplave ispod nogu, kada je žeđ neizdrživa, pa ako nema izvora skupljamo rosu ili kopamo bunar.

Za logor u Jasenovcu doznao sam od Luce, svoje majke, na nekom od malih groblja s crtom mora u horizontu na koja smo zalazili, bit će zbog zavjeta svetome Antunu ili tek onako, da obiđemo svojtu koje se još nisam mogao sjećati. Rekla mi je da su uklesana djeca, čiju sam dob sa strahom izračunao, odvedena u logor i da zato nisu odrasla, a nisu ni umrli od šarlaha ili koje druge boljetice, pa da ih spuste, zamotane u lincun kroz male otvore uz rub kamenih obiteljskih grobnica, odškrinutih ili otkrhnutih ploča od kojih bih odvraćao pogled.

Bila je to kiša – potvrdio mi je poslije profesor Grgo. Čitao sam njegove riječi polako, ali osim kiše još jednom jezivi šum – tihi govor velikog broja žena i plač djece. Smjestili su ih u blato pod otvorenim kišnim nebom… Ležale su na zemlji u stavovima nekog pradavnog tihog očaja… Onda su odveli i njih… ostalo je – tko zna zašto – nekoliko stotina probrane djece. Umirala su isprva polako, od gladi i od bolesti. Jednom je netko pronio kroz naše dvorište umrlu djevojčicu. Nosio ju je položenu na rukama, pokritu nekom krpom, tako da se vidjela samo duga zlatna kosa…

Profesor Grgo nije uvršten u nacionalnu antologiju, htjeli su ga smjestiti u dodatak, ali je po običaju rekao Ne. Akademik Cavatappi pokušao je izravnati taj nesporazum, zatvoriti rupu kroz koju plima prodire kroz nasip. U obnovljenoj kolekciji, i sam kažemo antologičar, uzeo je profesora Grga u svoj razmjer, mjeru straha iz djetinjstva kada se iza zatvorenih škura čuje – Cavatappi. A profesor Grgo bio je iz susjedne uvale, za bure se preko vode dolaze zvukovi: Kad se svijest opet počela rađati postojao je samo zvuk. Akademik Cavatappi ne taji da je profesor Grgo neprestano u ustaškim zatvorima i logorima, stalo mu je do profesorova nastojanja oko sabranosti u logoru, pa kaže da se ondje posvetio prevođenju Danteova Pakla, i to kao obliku duhovnoga otpora, uvjetu čuvanja integriteta. Zlatokosa djevojčica je također uvrštena kao danteovski motiv, bez integriteta kakav joj je, ne štedeći se ni izvan straže, dao pisac koji se nije bojao govoriti o smrti. Bilo mu je svejedno hoće li doktor Razum prebrojati dovoljno njegovih slika za antologiju.

Opet kroz kišu, drugo pero promatra logor, na udaljenosti od pedesetak metara primijetim neku gužvu i mrmor glasova. Jedan čovjek nije mogao izdržati teret podebela mokra balvana i pao. Kao Krist pod križem. Ustaje iz snijega, popravlja si na glavi modri beret. Grga Gamulin. Nekoliko dana potom, sve je užurbano, u panici zbog vode što se talasa i ziba, kao prijeteće more… Dere vlažan, oštar vjetar, vijori haljinama, otkida komandne povike, zaustavlja ljude u hodu, pomutnja biblijskog stila… u trenu povodanj prijeti da će u grotlo nevidljivog bunara povući čitav nepreveden Danteov Pakao, s krugovima i bez brojeva, utisnutih u balvane pod kojima će se padati do kraja, mimo računice mrtvozornika Razuma.

Na peronu posljednje stanice pušim s pripravnikom Brankom koji tu radi, došao sam u Jasenovac. Pitam ga za stražare iz predvečerja s prijetećom vodom, pa saznajem za unutrašnju i vanjsku stražu. Pomutnju biblijskog stila izvana je, uz žicu, čuvala domaća regimenta, stražari iz susjedstva. Oni nisu morali znati što se zbiva unutra, nije to bilo predviđeno, nije im bilo dano, razumna okolica imala se prostirati do mora. S nestankom logora zanijemila je i unutrašnja straža, dok je vanjska bila tek raspuštena, ostavljena. Stražari su preživljavali pod unutrašnjim nadzorom, vlastite i opće muke, bez prava na presudu i drugi život.

Brankova obitelj pripadala je obilježenima, djevojčicama s groblja iz horizonta i profesoru zlatne kose, pa ipak u pomutnji biblijskog stila nije stradala, premda je živjela nadomak logora, ako to nadomak išta znači u razumnoj okolici. Oskudijevali su vodom i djed je odlučio kopati bunar. Najpovoljniju ponudu dao je Napušteni iz vanjske straže, lako je to razumjeti, u njegovu silasku pod zemlju nije bilo riječ o budućnosti. Radio je sam, a kada je ušao dublje pod zemlju, pomagali su ukućani, vlasnici dvorišta. Radilo se sa starim vitlom i izlizanim užetom. U onom trenu kada nadođe poplava uže je puklo i kanta puna taloga poletjela natrag. Tišina. Stražar je dohvatio ostatak užeta i nekako se popeo u dvorište. Očima svjedoka gledao je starca niz čije se lice cijedila voda, morska voda, a potom je čuo – Ko bi mi vjerovao da te nisam namjerno.

Čovjek jedno snijeva, a drugo mu se događa. Prema zakonu SFRJ i kasnije SRJ, osobi koja je od momenta izricanja pravosnažne presude nedostupna organima gonjenja, zatvorska kazna zastarijeva ako je u bjekstu duplo više vremena od izrečene kazne. Prve tri godine sam brojio svaki dan koji je protekao od sudske presude, a u sljedeće tri je protok vremena i ratna događanja učinio da se i po deset dana ne sjetim da je u bivšoj SFRJ bila za mnom raspisana potjernica, koja je na snazi u novoformiranoj srpsko-crnogorskoj federaciji. Jer je i sama SRJ bila u nekoj vrsti zatvora, pod međunarodnim sankcijama. Ipak, svih šest godina sam sanjao taj 19. mart 1996. kad se budem mogao slobodno prošetati cetinjskim korzoom. Jednom sam zamišljao sebe kako krećem od hotela Grand prema Trgu kralja Nikole, a drugi put kako se Njegoševom spuštam od Crnogorske banke. Onda sam, kao u nekoj vrsti kviza, pretpostavljao koga ću prvo sresti na glavnoj ulici, što će mi kazati, hoće li se iznenaditi što me vidi.

Ipak, potajno sam se nadao, sva do početka devedeset pete, da ću i prije toga datuma banuti na Cetinje: dva puta sam slao po pet somova maraka mom advokatu Gruju Vukoviću, za pisanje predstavke za aboliciju o kojoj odlučuje predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Advokat se uzdao u svoje poznanstvo sa predsjednikovim savjetnikom za pravna pitanja s kojim je igrao košarku u nižerazrednom Ljuboviću, i na običaj da u ratnim vremenima predsjednici češće koriste svoja ustavna prava kada je u pitanju akt milosti. I u zemljama s mnogo dužom pravnom i demokratskom tradicijom, u doba revolucija i ratova, relativizuje se društvena opasnost i ublažavaju se sankcije za mnoge kriminalne radnje, što uzrokuje mnoštvo zvaničnih i nezvaničnih pomilovanja, čak i za teška ubistva i silovanja. (Pred svakodnevnim prizorima masovnih pogibija, stradanja i rušenja pojedinačni zločini djeluju gotovo bezazleno). Jedan broj ratobornih kriminalaca je, po naređenju Slobodana Miloševiša, pomilovan i poslat na ratišta. Tako su stvorene i kažnjeničke jedinice od bivših zatvorenika iz Požarevca i Foče, koje su učestvovale u vukovarskoj bici i u prvim danima rata u Bosni.

U vremenima haosa, gdje se jedan zločin tretira kao herojstvo a drugi kao zvjerstvo nerazvidni su i nedosljedni kriterijumi za osude i za akte milosti. Meni molba za aboliciju nije uslišena jer nijesam advokatu poslao dovoljno novca, ili je moj branilac bio bez dovoljno upliva u kabinetu presjednika. Istina, bila je još jedna stvar koja mi nije išla u prilog da smekša tvrdo predsjednikovo srce. Predsjednik Bulatović je imao loša iskustva s Cetinjanima, jer je poslije naučnog skupa o Njegošu 1993. koji su zajedno organizovale dvije bratske akademije nauka i umjetnosti, srpska i crnogorska, na kojoj su pjesnici, popovi i profesori autora Gorskog vijenca proglasili samo srpskim piscem, grupa mladih i gnjevnih ljudi fizički nasrnula na predsjednika republike, visokog pokrovitelja ove manifestacije, kojega su obezbjeđenje i blindirani automobil spasili linča.

Pošteno govoreći moj odocnjeli povratak, ipak, nije imao veze s nespobnošću advokata i mogućoj Bulatovićevoj antipatiji prema Cetinjanima. Jer, i da sam kojim slučajem bio pomilovan opet se ne bih vratio prije 1. maja 1999. godine.

Međunatodne sankcije Srbiji i Crnoj Gori su ukinute poslije završetka rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ali zemlja u kojoj je godišnja inflacija bila petsto milijardi i prosječna plata u njemačkim markama u visini cijene jednog piva u nekoj minhenskoj birtiji teško se podizala na svoje noge. Sankcije su kao neki zloćudni tumor, koji moralno i ekonomski razaraju društvo, teže i dublje od ograničenog rata. Sve što je ulazilo u zemlju bilo je međunarodni šverc, koji je vlast, zbog sopstvenog opstanka i održanja zacrtanih ratnih ciljeva, proglasila novom privrednom granom. S druge strane, Zapadne zemlje nijesu ograničavale samo uvoz vojne industrije i nafte već su zabranili prekogranični promet svega što dolazi izvana osim vode i vazduha, uključujući hranu i ljekove.

Nijesam se vratio u Crnu Goru krajem marta devedeset šeste, jer sam se pripremao za biznis u Albaniji, koja je iz crnogorsko-srpske perspektive izgledala primamljivo. Kao obećana zemlja. Promjene u Albaniji su bile nevjerovatno brze, i nevjerovatno haotične. Još 1990. u Tirani je za strance postojao samo jedan restoran, u starom hotelu Dajti, koji su Talijani izgradili između dva svjetska rata. Ali, za tri-četiri godine nikle su desetine restorana, nekoliko ekskluzivnih hotela, i stotine kioska u kojima se služilo piće, prodavala brza hrana i poljoprivredni proizvodi. Nekolike stotine hiljada albanskih emigranata koji su poslije pada komunizma zapljusnuli Grčku i Italiju, počeli su donositi prve zarade u zemlju. Jedni su zaradili novac od teških nadničarskih poslova, drugi od trgovine – cijela zemlja je postala buvljak robe najegzotičnijeg porijekla, od Hong Konga do Brazila – i treći od najprljavijeg kriminala, prostitucije, oružanog razbojništva, šverca droge. Gradilo se na sve strane, nicale su u predgrađu Tirane, bez električne i vodovodne infrastrukture, sirotinjske kvadratne nastambe od betonskih blokova doseljenika iz Tropoje, Kuksa i Bajram Curija, ali i palate obložene crnim mermerom nevjerovatnih dimenzija i oblika. Mirna komunistička Tirana s mirnim ljudima na biciklima postala je mravinjak u kojemu su se sirene automobile različitog zvuka i tonaliteta svakodnevno nadgornjavale poput velikih metalnih tica. Broj stanovnika Tirane, što je bio slučaj sa većinom postkomunističkih glavnih gradova, za samo nekoliko se godina udvostručio, ali broj auta se hiljadio. Na prvi pogled imali ste utisak da su svi stari mercedesi iz Evrope dovezeni u Albaniju. U glavama dojučerašnjih proletera mercedes je bio simbol Zapadne moći i bogatstva.

Albanci su poslije poluvjekovne samoizolacije željeli da iskuse sve blagodeti ovoga svijeta koje im je zabranjivao strogi socijalistički moral. Skupa kola i velike kuće postali su statusni znaci nove elite. Uskoro se pokazalo, kad je otvorena prva tombola da su, kao svi južnjaci, ludi za kockom. Ispred igraonica su se stvarali dugi redovi željnih da okušaju sreću i lako dođu do novca. Albanija je postala prava Meka za sve kockarske igre. No, svi naši slot aparati, osim četiri komada koji su radili na divlje u kafanama lokalnih biznismena, aktivista vladajuće Demokratske stranke, u Valoni i Draču, bili su u jednom magacinu koji su oružani stražari čuvali zajedno s proizvodima fabrike duvana iz Libraža, malog mjesta na putu prema Ohridu. Pola godine nijesmo uspjeli da dobijemo nijedan papir za koncesiju na automate, iako nam nijednom niko od načelnika, deputata, savjetnika, podministara, ministara, nije rekao da ne možemo dobiti dozvolu za rad.

Pravo je čudo kako su se ljudi bez ikakvog iskustva u trgovini i poslovnom pregovaranju, iz zemlje koja je bila potpuno ukinula privatnu svojinu – u kojoj su i kokoške bile državno vlasništvo – tako brzo naučili pokvarenim igrama. Naizgled prostodušni, dojučerašnji članovi Partije rada, koji su s gađenjem govorili o iskvarenosti Titovog revizionizma i američkog imperijalizma, oko maloga prsta su vrtjeli i tako iskusne i premazane tipove poput Mića Carića, čuvenog zagrebačkog kockara, koji je tražio dozvolu za kazino u hotelu Tirana. Carić je za dozvolu – koju nikada neće dobiti- potrošio toliko novca na poklone i plaćene puteve ministrima i njihovim gospođama da je mogao otvoriti još jedno kazino u bilo kojoj evropskoj metropoli. U toj tipičnoj balkanskoj igri živaca, u kojoj se neprestano ponavljaju iste riječi, za koje znaju da su laži, onaj koji ih izgovara i oni što ih slušaju, svi se do besvijesti prave blesavi, s trunkom nade da će se posao, uz obilati novac i poklone, ipak, jednom završiti.

Dozvole za rad, one nižeg značenja, počele su pristizati tek pošto sam raskinuo ortakluk s Besnikom Osmanijem, uvoznikom povrća i voća iz Makedonije u Zagreb, i povremenim menadžerom albanskih fudbalera, i udružio se s Ralom Delićem, izbjeglicom iz Sarajeva, predratnim menadžrom s muzičke estrade. Besnik je stalno visio ispred Čarlija i u baru kazina Interkontinental. Volio je da se predstavlja kao menadžer, jer ga je bilo blam priznati da preprodaje povrće kumicama na Dolcu, i zato je stalno govorio o nekakvim zvučnim transferima mladih fudbalera iz Zemlje Orlova. No, očigledno se mnogo bolje razumio u tetovski pasulj i pamidoru nego u fudbal, jer su mu igrači, koje je držao u jednom stančiću Zaprešiću, ostajali kratkih rukava i poslije nekoliko mjeseci probe u Zaprešiću, Zaboku ili Čakovcu, redom vraćani kući.

Jedino zvučnije ime među Besnikovim akvizicijama bio je Zef Doda, golman skadarske Vlaznije. Menadžer lokalnog kluba Inter, koji se borio za ulazak u prvu hrvatsku ligu, kupio ga je za deset hiljada maraka. Predsjednik Intera, pričuvni brigadir rodom iz Posušja, stalno je Besnika vukao za nos. Daće mu pare, danas, pa sjutra, pa preksjutra, i onda mu je na kraju ljutito rekao da nema para, ali mu može dati pedeset slot mašina, koje je prebio za jedan stari dug u Mostaru.

Besnik je od onih tipova na koje ćeš uvijek negdje nalećeti, ali ne razmišljaš mnogo o njima. Mora se priznati da je imao svoj specifičan stil. Nije bio navalentan, kao većina južnjaka, iako je svako jutro stajao najmanje sat vremena pred ogledalom. Uvijek je bio besprijekorno očešljan i odjeven. Besnik je ustvari bio pravi žigolo. Uvaljivao se frajlama desetak godina starijim od njega. Ali, treba priznati da je i u tome imao nivo. Dolazile su u obzir samo gospe koje su imale stanove u strogom centru, između Džamije, Britanca i Esplanade.

Besnik me je zbog nečega gotivio. Čak mi je zvao i piće, iako nije bio od frajera koji se razbacuju s lovom. Te noći kad mi je ponudio ortakluk, na Svetog Nikolu devedeset četvrte, kazino je bio prazan. Sveti Nikola je kod katolika praznik darivanja, i većina kockara se sjetila da te noći treba nakome pokazati znak pažnje, koje je bilo tako malo svih ostalih prostih dana.

– Drugar, imam jednu kombinaciju u kojoj ćeš se za godinu napuniti kao brod. – Drugar mu je bila uzrečica kojom je pokazivao bliskost.

– Tamo gdje je velika lova nema mjesta za nas dvojicu. To je već neko kaparisao.

– Nisi u pravu. Imam pedeset automata za igru. Dolje u Tirani su ludi za kockom. Imam prolaz do Salji Beriše. Ovako sam s njegovim sestrićem. – Pribio je ruku uz ruku i spojio dva ispružena kažiprsta da bi mi pokazao koliko je blizak s rođakom predsjednika albanske Vlade.

– Možda ti nije loša zamisao, ali ćeš morati potražiti drugog partnera. Ja nemam para za investiranje.

– Pretpostavljao sam da si dekintiran. Tvoj ulog je samo pet milja maraka. Vratit ćeš mi ih kad nam dolje počne kapati. – Besnik je miješao beogradski i zagrebački sleng, jer prije nego što je stigao u Zagreb tri godine je učio frizerski zanat u školi učenika u privredu na Voždovcu, u kojoj je njegov ujak Besim, šef slastičara u hotelu Moskva, bio jedan od nastavnika za praksu.

– Moram malo promisliti. Javiću ti sjutra.

Nijesam htio pristati na prvu loptu, iako sam već odlučio dati otkaz u kazinu. Vrijedjelo je pokušati, iako mi je Besnik izgledao kao jebivjetar. Velike pare se na tuđem terenu mogu brzo napraviti samo velikim kriminalom ili znanjem koje drugi nemaju, a Albanija je u mnogim stvarima još neznavena.

Poslije prvih nekoliko dana u Tirani već je bilo bjelodano da Besnikove veze nijesu tako moćne, iako je u piano baru, koji je otvorila mlada lijepa Amerikanka albanskog porijekla, na Skenderbegovom trgu, presrijetao poznata lica deputata, novinara, ministara, uvaljivao im svoje visit karte i familijarno ih tapšao po ramenu. Jednom smo sreli u slastičarnici Europa tobožnjeg rođaka Sali Beriše, omalenog brkatog čovjeka, koji je bio Besnikova uzdanica za dobijanje dozvole za rad, popili s njim kafu, i poslije toga ga nikad više nijesmo vidjeli. Onda je petnaest dana uzaludno ugovarao sastanak s pomoćnikom ministra ekonomije, zatim je čekao nekog načelnika u ministarstvu finansija. Na kraju ga je i pomoćnik načelnika ispalio.

Besnik se umorio od trke za dobijanjem koncesije brže nego što sam očekivao. Falio mu je Zagreb, žalio se da je Tirana bučna i prljava, da su Albanci primitivni, i da ne bi ovdje živio kad bi svaki mjesec zaradio milion dolara. Njegovi razgovori s gospođom Loretom plemenitom Šuflaj, bili su sve kraći, glas mu je na telefonu bio sve tiši, i on je poslije razgovora bio sve zamišljeniji. Gospođa Loreta, koja je direktor pravnog sektora u Privrednoj banci, nije imala visoko mišljenje o Besnikovim poslovnim sposobnostima, i vjerovala je da mu je biznis samo izgovor za švaleraciju s mladim Albankama.

Osjetio sam da se Besnik sprema da digne sidro, čim mu automati, koji ilegalno rade u Draču i Valoni, povrate uloženih deset hiljada maraka. ]utao je o povratku u Zagreb, jer je bio uviđavan. Osjećao se neugodno zbog toga što me je bezveze dovukao u Tiranu. Pravio sam se kao da ne vidim da on posustaje, iako mi se nije vraćalo natrag, samo dva mjeseca poslije napuštanja kazina,

Sve je krenulo kako ne valja: Nikola Zaković mi se nije javljao na njegove beogradske telefone. Trebala mi je Nikolina preporuka za rad u kazinima, što ih vode njegovi pajtašI, na primjer, u Lipicama, Portorožu ili Novoj Gorici. Baš dok sam dumao na koji način da mu uđem u trag, s hotelskim nosačem prtljaga, u baru hotela Rogner, prišao mi je omanji proćelavi tip, buljavih očiju, koji se predstavio kao Rale Melić.

– Nikola Zaković mi je rekao da ti se javim.

– Ja ga ovih dana tražim. Ne javlja se na telefon. Što je s njim?

– Otišao je u Švajcarsku. Ima problem sa bubrezima. Ljekari sa VMA su mu rekli da će morati transplatirati bubreg ili se održavati na hemodijalizi.

Rale je pričao brzo. Trisata na sat. Ovdje se valja velika lova. Ponavljao je slične riječi kao Besnik. Samo što je Rale kurvin sin. Već je bio otvorio malo kazino u \evđeliji, na samoj granici s Grčkom. On nije samo pričao brzo, nego je i kapirao brzo, kao čela. Imao je prijedlog koji Besnik i ja nijesmo mogli odbiti. On će ući s nama u kompaniju sa svojih trideset slot mašina, i što se Besnika tiče, ukoliko je odlučio da ode svojoj milostivoj u Agram, ostaće u dilu s dvadeset posto akcija.

Ralovo samopouzadanje je bilo ljekovito. Jer, moćni Šandor, Mađar, koji je prvi donio automate za kocku u Albaniju, imao je monopol i izgledao nedodirljivo. Za razliku od Besnika, Rale nije odmah krenuo da obrađuje ministre, već je prikupljao informacije o njihovim šoferima, ljubavnicama, tajnim ortacima. Nije išao direktno u glavu, nego je pleo oko njih paukovu mrežu. Još nisam načisto, s kim je Šandor u dilu, s ministrom policije ili ekonomije. Ali saznaćemo i to vrlo brzo.

Rale je, za razliku od Besnika, bio galantan. Izvodio je novinare tabloida, fudbalske trenere, balerine iz nacionalnog teatra, na večeru u piano bar, poklanjao zlatnu dugmad za kušulju, nalivpera, damama Diorove parfeme i ogrlice. Još jedna stvar mu je išla u prilog: nije bio Albanac. Enver Hodžin poluvjekovni izolacionizam je kod većine ljudi stvorio odbojnost prema nacionalizmu. Stanovnici Albanije su se radovali svakome strancu. Čak i onima od kojih nijesu imali koristi. Jedino su zazirali od Albanaca iz bivše Jugoslavije, koji su odmah poslije otvaranja granica nahrupili u Tiranu, obećavajući neukim sunarodnicima brda i doline. Stoga su u Tirani početkom devedesetih godina bolje kotirali Srbi, Hrvati, Bosanci – stanovnici Albanije nijesu pravili razlike među bivšim Jugoslovenima- nego Kosovari.

Ali, za uspjeh u probijanju nevidljivog levantinskog zida za dobijanje koncesije i istiskivanje moćnog Mađara, trebalo je nešto više od same bistrine i upornosti čaršijskog laufera, kako Sarajlije zovu mangupe koji oko malog prsta vrte jalijaše, lovatore, političare. Rale je brižljivo pripremao teren kad će otkriti svoj glavni adut. Znao je da su ljudi koji su dugo živjeli u izolaciji, u kojoj je tajna policija stvorila nepovjerenje i među članovima najuže familije, skloniji mistifikacijama od drugih. Jednom je, kao slučajno ostavio na zadnjem sjedištu auta foto album fotografija u kojemu je on zagrljen s Lepom Brenom, Lepom Lukić, Zdravkom Čolićem, Zoricom Brunclik, Harisom Džinovićem, Seidom Memićem Vajtom, Miroslavom Ilićem, pored pomoćnika ministra ekonomije, koji je zbog nečega uvijek sjedio iza vozača. Albanci su bili ludi za jugoslovenskom estradom. I to više nijesu morali kriti.

Rale je kapilarno ulazio u razne krugove javnog života Tirane, i već za tri mjeseca , iako se nije služio albanskim, niti drugim stranim jezicima, upoznao je gotovo sve face koje čovjek od posla treba poznavati. Istina, u školi je naučio nešto francuskog jezika, koji bi mu poslužio u doba komunizma, jer ga je govorila partijska elita, zbog toga što je Enver Hodža bio pariški đak. Komunistički kadrovi, koji su govorili francuski, smatrani su kulturnim ljudima, iako su najveće bardove ovog jezika Vijona, Paskala, Boldlera, Remboa, Verlena, Balzaka, Valerija, Kamija, čak i komuniste-nadrealiste, Bretona, Elijara, Aragona, smatrali oličenjem dekadencije i otuđenosti. Niži partijski činovnici su učili ruski, a u vrijeme višepartizma i legalizacije televizijskih satelitskih antena, kao i velike emigracije prema zapadnoj obali Jadrana, talijanski jezik je zamijenio ruski i francuski.

Nepoznavanje albanskog i talijanskog jezika, Ralu je bila jedina vidljiva slaba tačka. Jer, Bido Ahmeti, bivši trgovački ataše u Beogradu i visoki oficir Sigurimija, kojega mu je preporučio Mićo Todorović, bivši šef Geneksovog predstavništva u Milanu, toliko je mrzio demokratsku vlast da je od muke crvenio u licu kad je trebao prevesti neku Ralovu kurtoaznu pohvalu o velikom napretku Albanije posljednjih godina ili o snažnom liderstvu Sali Beriše. Rale nije znao kako da prevlada ovu napetost između bivšeg komunističkog agenta i novih vlasti, pa je pokušao s Bidom toplo-hladno. Jednom je s prevodiocem gradio familijarni odnos, a drugi put mu je diskretno stavio do znanja da bi ga mogao otpustiti, i dovesti jednog mladog Skadranina, koji nema predrasuda prema novim vlasitma..

– Šta se stalno mrgodiš? Plaćam li ti malo?

– Sve je u redu.

– Nije u redu. Arogantan si prema prema mojim partnerima. Gledaš ih poprijeko. Kao da ih isleđuješ. Zaboravljaš da nijesi više policajac nego prevodilac.

– Nije to. Ne poznaješ albanski mentalitet. Oni glume da su uplašeni.

– Ja te plaćam, i tražim da se ponašaš kako ti kažem.

– Dobro, onda uzmi nekoga drugog.

– Sredi se malo. Biće ti dobro ako napravimo posao.

– Kažem ti. Možeš naći drugoga. – Probao ga je Bido.

– Smiri se Bido. Ne misli on tako. – Umiješao sam se. Pokušao sam da smirim bivšeg policajca.

– Ja s njim razgovaram. On me angažovao. –Bido ne mari za mene, kao da nijesam živ. Jer, smatra da je Rale glavni, i posebno je ljut na mene što ne koristim njegove tumačke usluge. Nije mogao sakriti prezir dok je slušao moja naklapanja na lošem talijanskom jeziku.

Bidu se malo popravilo raspoloženje kad mu je Rale platu s trista dolara podignuo na pet stoja. Automati u Draču i Valoni su razbijali posljednjih mjeseci, tako da smo Besniku vratili uloženih deset hiljada i iznajmili prostorije u poslovnom centru Ve Ve, iza hotela Tirana. Rale je bio u punom zamahu. Još je samo jednu dozvolu trebao potpisati ministar ekonomije, i imaćemo koncesiju za slot mašine, u lučkim gradovima Draču i Valoni, kao i Fieru, centru albanske naftne industrije.

Sve je krenulo dobrim putem, mislio sam. Dok smo čekali ministrov ovjereni befel o koncesijama za igre na sreću moj advokat u Podgorici će od ministarstva pravde dobiti crno na bijelo o konačnom zastarenju zatvorske kazne, i tako ću se pojaviti u Cetinju, u velikom stilu, kao uspješan biznismen. Opet ću imati vremena za stare cetinjske seanse, jer sam se s Ralom dogovorio da naizmjenično vodimo posao u Tirani. Jedan mjesec on, drugi ja.

Kod većine ljudi novac, više od svega drugoga, mijenja životne perspektive. Čak i onima koji nijesu odveć pohlepni i ambiciozni. Riješio sam da od prvog mjesečnog obračuna, poslije dobijanja koncesija, izdvojim dio dobitka za Teu, koja me u posljednje vrijeme optužuje da tonem u taj albanski brlog, i da to samo ja ne vidim. Kaže još da sam je manipulisao fantazijama o lakoj zaradi, i da će zbog mene postati socijalni slučaj. Optužbe su vremenom postalajale češće i besmislenije. Kad sam joj rekao da to više neću da slušam, jer je sama odlučila da napusti mjesto dramaturga u Gaveli i ode u Rim, u stan koji joj je zavještala mamina zia Antonia, bez prebijene pare, bez poznanstva, sa talentom koji nije trebao nikome izvan Frankopanske ulice, zavrištala je da sam lopov, prevarant i lažov.

I ostali ljudi koje sam srijetao u Tirani imali su povišenu euforiju. Kao pred veliku nesreću. Odnekud se pojavio veliki novac koji se presipao iz ruke u ruku. Pred centralnom bankom na Skenderbegovom trgu, sitni trgovci, činovnici, penzioneri, mijenjali su dolare i lire za leke kod uličnih dilera, i onda ih oročavali u novim bankama koje su davale mjesečnu kamatu od dvadeset do pedeset posto. Oni koji nijesu imali novca ili nekretnina, prodavali su sopstvene stanove, i porodice smještali kod rodbine dok ne zarade toliko da mogu kupiti barem dva stana. Pred takozvanim bankama, dojučerašnjim pekarama, brijačnicama, prodavnicama mješovite robe, iz kojih se novac, s oružanom pratnjom, iznosio u prostim platnenim džakovima, dan i noć su se gomilali redovi dojučerašnjih proletera i nižih funkcionera Partije rada, koji su nekad prezirali sve što je bilo povezano s kapitalističkom pohlepom.

Vlasnici novih banaka su postali prave zvijezde, važniji od ministara i estradnih muzičara. Pojavljivali su se u blindiranim autima, s mladim ljubavnicama i gomilom naoružanih tjelohranitelja. O novim bankarima su mediji govorili kao o sposobnim preduzetnim ljudima, koji su najavljivali velike privredne projekte u milijardama dolara, i ekonomski preporod Albanije. Bankari, doskorašnji ulični dileri, počeli su se takmičiti u filantropiji i donatorstvu takmičenja za mis Albanije, modnih revija, muzičkih festivala. Prekonoć su postali i vlasnici fudbalskih klubova, ne žaleći pare i za tamnopute Latinoamerikance. Najspektakularniji fudbalski transfer je napravio vlasnik jednog drugorazrednog kluba s čuvenim argetinskim centarforom, četrdesetogodišnjim Mariom Kempesom, najboljim strijelcem na svjetskom prvijenstvu u fudbalu davne 1978. godine. Prema pisanju tabloida Kempes je za jednu polusezonu uzeo million dolara.

U vrijeme najviše euforije, kad su redovi štediša postali beskrajni, toliko da je izgledalo da će svaki stanovnik Albanije u međuvremenu postati bankar ili štediša, počelo se šuškati da banke kasne u isplati mjesečnih kamata. Pametniji i oprezniji ljudi su očekivali bankrot piramidalne štednje, ali su se svi iznenadili kako se to iznenada i brutalno dogodilo. Prvi glasovi o propasti banaka bili su poput zlokobnog šapata koji najavljuje Strašni sud. Što je više kolalo vijesti da građaninu tome i tome nijesu isplatili kamatu, već su mu rekli da dođe sljedeće sedmice – svima su rekli da dođu za sedam dana – galama o neviđenom prosperitetu zemlje i piramidalnoj štednji koja je svojevrsni perpetum mobile, naglo se utišavala. I najednom se šapat o propasti pretvorio u pravu lavinu bijesa neuporedivo glasnijeg od skorašnje sveopšte galame o napretku. U dotad neviđeni samouništavajući bijes.

Izbezumljene štediše su- ko se čega prvo dokopao – zgrabile motke, mačuge. željezne šipke, lance, gvozdene boksere, pištolje, lovačke karabine. Prvo su jurnuli na banke, ali pošto u njima više nije bilo novca, a ni bankara koji su pobjegli u Makedoniju ili Grčku, stampedo se obrušio na strane banke, a onda na dućane, restorane, ministarstva, policijske stanice, i na kraju je iz vojnih garnizona ukradeno kompletno naoružanje, osim avijacije.

Država, koja je do prije desetak godina kontrolisala svaki pedalj zemlje i svaku ljudsku dušu, koja je znala i najskrivenije misli posljednjeg seljaka u najzabitijim selima Gornje Malesije, raspala se, kao da nikad nije postojala. Ulične bande su su preuzele vlast. Ministri i bogataši koji nijesu pobjegli još dok se granice susjednih zemalja nijesu hermetički zatvorile prema Albaniji, zabarakadirali su se naoružani u svojim stanovima.

Rale je kasnije od mene vidio da je vrag odnio šalu. On nikad ne pretpostavlja neuspjeh. Dok ne postane očigledan. Ali, onda je reagovao kao zvijer. Čim je vidio gomilu izbezumljenih ljudi na Skenderbegovom trgu rekao je Bidu da pozove šefa policijskih specijalaca Genca Nolija, koji je porijeklom iz istog sela u okolini Fiera odakle je i tumačeva žena. Rale mi je predložio da uzmemo Genca, crnomanjastog momka koji je bio prvak Albanije u bacanju diska, za tajnog partnera u igraonici u Fieru, i tako se lišimo brige da će nas lokalne siledžije reketirati ili praviti nerede u lokalu.

Genc se poslije Bidovog poziva pojavio za samo petnaest minuta. Kao da je očekivao da ćemo ga zvati.

– Kakva je situacija – pita Rale.

– Loša. Nemamo snage da održimo red.

– Onda moramo automate izbaciti u Makedoniju. Treba nam pomoć.

– U redu. Kaži što treba?

-Izvozni papiri, za reeksport preko Makedonije, u Bugarsku. I par tvojih ljudi da nas otprate do ]afasana. Od Elbasana do makedonske granice je prava pustara. Ako nastane haos na drumovima će se pojaviti novi kačaci.

– Dobićeš to.

– Samo pazi. Izaberi ljude koji nas neće usput opljačkati i baciti ispod ceste. Kad prođe ovaj stempedo mi se vraćamo. Ostajemo ortaci.

– Ne brini. Bićeš siguran. Kao da sam ja s vama.

– Kad krećemo?

– Neka Bido zove sjutra, u deset ujutro. Imaćete kamion, papire, pratnju.

Gencu se žurilo. Nije stigao ni da se pozdravi s nama. Možda je predosjećao da nam je ovo posljednji susret.

U sljedećih nekoliko mjeseci revolucija štediša se razvodnila, i polako se gasila, premda je zemlja bila prepuna oružja a od opljačkanog novca nije bilo ni traga. Štediše nijesu imali vođstvo i ideologiju, ali su ipak srušili Vladu Sali Beriše i doveli na vlast kriptokomuniste Fatosa Nanoa. Naša fascikla s četrdeset tri papira, kojoj je trebao još samo jedan potpis za dobijanje koncesije za slot mašine ostala je u jednoj ladici u kabinetu ministra ekonomije, koju je novi sluga naroda, nema u to sumnje, adaktirao sa još gomilom nezavršenih ugovora. Jer, prvi zadatak svake nove balkanske vlade je da stopira svaki nezavršeni ugovor svojih prethodnika.

Automati za kocku nijesu upućeni za Sofiju, kako je to pisalo u carinskoj deklaraciji, nego su ostali u Skoplju s novim uvoznim papirima pečatiranim u ispostavama \eneral Janković i Blace za skopsku kompaniju Univerzal, vlasnika Radenka Delića, iz Sarajeva, s prebivalištem u Ivana Cankara 111, u skopskom pregrađu Vlae.

Rale mi je rekao da pregovara s direktorom hotela Kontinental, da automate postavi u prostoriji u kojoj je sada hotelski bar.

– Što misliš o poslu?

– Ne mislim ništa. Nemamo izbora.

– Jebi ga. Ovdje ćemo uzimati siću u odnosu na Albaniju. Ali, dobro kažeš, nemamo izbora.- Gledao me ispitivački sitnim zelenim očima.- U ovome nema leba za obojicu.

– I ja mislim- prihvatio sam izazov.

– Predlažem da se isplatimo, ja tebe ili ti mene.

– Nemam ni para ni volje da se u Skoplju bakćem s poker aparatima. Koliko nudiš?

– Pedeset milja do Nove godine? To je korektno.

– Dolara ili maraka?

– Zelenbaća. – Besnika nijesmo pomenuli, jer je prekinuo svaku vezu s nama. Plemenita Loreta ga je otkačila još dok je bio u Tirani, i povezala se s jednim mladim Janjevcem. Ali ni Besnik je nije dugo korotovao, već je istog mjeseca otišao iz Zagreba, s jednom djevojkom iz Makedonije, duplo mlađom od njega. Vebi Velija mi je rekao da se Besnik vratio u svoje selo kraj Gostivara, iz kojega je krenuo prije trideset godina na zanat u Beograd.

Pružio sam Ralu ruku, iako se toliko novca, od pedeset aparata, može zaraditi za pet mjeseci, i u Besnikovom selu Gradac, a ne u centru glavnog grada. Još bih se malo cjenkao s Ralom, otezao bih dva-tri dana s odgovorom, dok ne pristane ponuditi barem deset hiljada više, da nijesam već za sjutradan bio rezervisao avionsku kartu za Rim, preko Zagreba.

Jer, htio sam još prošlog ponedjeljka, da sam mogao, poletjeti prema Rimu. Od Tee već tri sedmice nije bilo glasa. Odjednom je prestala da mi se javlja i da odgovara na telefonske pozive. Prvu nedjelju nakon što je zaćutala nijesam htio da je zovem. To je bila naša igra ko će prvi popustiti. Kadgod se naljutila zalupila bi telefonskom slušalicom, ali drugi dan bi me pozvala na mobilni, obično iza ponoći.

– Što se ne javljaš? –Glas joj je jednom bio pomirljiv, kao da se ništa nije dogodilo, a drugi put svadljiv, kao da sam ja prekinuo prošli razgovor. Posljednjih petnaest dana sam barem dva puta dnevno, ranije izjutra i kasno uveče, okretao njen rimski broj + 39 66 254 895, koji sam bio naučio napamet.

Nijesam morao biti previše promoćuran da bih shvatio da nešto debelo ne valja čim se ne javlja toliko dugo, jer kolikogod je ćudljiva Tea se teško odriče stečenih navika, i još teže sklapa nova poznanstva. U njenim navikama ima blagog autizma, potpune socijalne neuklopljivosti. Jer, ako je igdje onako plavokosa, tanka, visoka, aristokratkog držanja, mogla prosperirati to je Rim. Mogla je pitati pošto košta Rim. @abari su ludi za ženskima kao što je Tea.

U to sam se uvjerio samo što smo zajedno kročili u Italiju. Hrvatska željeznica je uprkos prvoj ratnoj zimi, redovno saobraćala s Zapadnom Evropom. Tea i ja smo krenuli vlakom do Venecije. Pošto smo ostavili kufere na staničnoj službi za čuvanje prtljaga, uputili smo se prema taksi stanici. Odlučili smo se malo promuvati do večernjeg voza za Rim. Venecija je zimi depresivna: to je vrijeme kad su ljudi suočeni sa sobom, golemom vodom i golemim kamenim palatama. Venecija je, bez one ljetnje bjelosvjetske vreve, teška sebi i svojim žiteljima. Storija o velikoj mletačkoj moći i gospodstvu bila bi nesnošljiva kad bi je gondolijeri, prodavci suvenira, konobari, kustosi, taksisti, morali pričati samo između sebe.

Taksisti su se bili skupili u krug, kao da nešto dijele među sobom ili se cikvaju. Onda su ugledali visoku plavokosu ženu u kratkoj bundi, i svi su se kao po komandi razdvojili u polukrug i počeli aplaudirati: Komplimenti, komplimenti. Primio nas je mladi tankovrati i tankognjati taksista, koji je nakon uobičajenog pitanja gdje idemo, rekao pjevljivim glasom, s mješavinom mletačke galantnosti i mangupluka svojstvenog njegovom bratstvu: Kad ste izašli iz voza mislili smo da je princeza Dijana.

Tea je ljepša od princeze Dajane, i bilo joj je neprijatno zbog zavodljivog izgleda. Nije znala koketirati sa udvaračima niti se odbraniti od nasrtljivaca. Pokušala je sakriti, zamaskirati svoju ženstvenost: nosila je široke košulje, tenisice ili duboke zimske cipele umjesto štikli. Šišala se kratko, na muški način, i nije koristila šminku, tako ste na prvi pogled mogli pomisliti da je tinejdžer. Teatar je obožavala zbog njegovih neslućenih mogućnosti transformacije, i zato što je njena uloga bila iza scene. U sjenci mladih i lijepih glumica, čiji je seksipil zasjenjivao manjak glumačke senzibilnosti.

No, kolikogod se Tea izvan pozorišta trudila da ostane neprimijetna, njena tobožnja nemarnost i ležernost su je činili još izazovnijom. To jest, tužnijom i usamljenijom.

I zgrada u Rimu- u kojoj je naslijedila stan mamine tetke- u Via Aurelia, bila je groteskna na svoj način. Građena je početkom 20. stoljeća, s elementima secesijske dekorativnosti, pa je izgledalo kao da je spuštena iz padobrana među jednoobraznim klasicističkim građevinama. Još su bili čudniji njeni stanari, prijepotopski starci koji su republikance, komuniste, slave, smatrali podljudima. Tea je bila jedini stanar koji se poslije nestanka monarhije uselio u zgradu ovalnih balkona s velikim četvorokrilnim prozorima. Sama ta činjenica je bila dovoljna da joj ukućani, smežurane spodobe, kao iz nekog francuskog vodvilja, ne nazivaju ni bonđorno.

Taksisti na Fjumićinu sam rekao da vozi u Via Aureila 146. Imao sam ključ od Teinog trosobnog stana na trećem spratu. Ključ mi je dala prije šest mjeseci, nakon što smo se vratili s dočeka Nove godine. Bila je polupijana. Uzmi ovo. Može ti trebati kad ja ne budem ovdje.

Je li bila već nešto naumila, ili je to rekla tek tako, pokušao sam se sabrati, slušajući na radio stanici taksi udruženja prepiranje dispečera sa taksistima, koji su čas zapomagali čas psovali zbog saobraćajnog kolapsa. Prve misli su najzloslutnije. Prepao sam se da ću je naći u stanu unakaženu od strane nekog psihopate koji je dugo slijedio i na kraju ritualno ubio. Druga misao mi je bila da je možda sama digla ruku na sebe. Obije su varijante bile moguće, jer je Tea posljednji put bila paranoična, i na momente histerična. Pribijala se uz mene kad nam je u susret išao neki prolaznik, koji nas nije čestito ni pogledao. Što se suicida tiče svaki depresivac je barem jednom u životu došao u iskušenje da sam sebi kaže: Ovo više nema nikakvog smisla.

Oprezno sam pregledao dnevni boravak, radnu i spavaću sobu, na kraju kupatilo i špajz, i načas sam odahnuo. Postao sam paničar, kao kakva zadušna baba. Iz mini bara sam uzeo bocu staličnaje – Tea i ja volimo rusku votku- i sio u veliku kožnu fotelju u koju je trideset godine svako popodne drijemao poslije ručka muž zie Antonie, karabinjerski pukovnik Osvaldo Faketi, koji je stan dobio u nasljedstvo od svog oca đenerala \ankarla Faketija, nekadašnjeg paža Njegovog kraljevskog veličanstva Vitoria Emanuila.

Nijesam imao koga pitati. Gdje je Tea? I počeo sam preturati po njenoj radnoj sobi. Knjige u luksuznim staklenim ormarima od orahovine naslijeđene su od tetke Antonie i njenog muža: tetka je, što nije bilo prilično za ženu iz provincije koja se udaje za oficira pred kojim je velika karijera, dovukla sa sobom više knjiga nego haljina. U dva ormara je složena beletristika tetke Antonie, na talijanskom i njemačkom, prošarena tankim pjesničkim knjigama Leopardija, \ustija, Aleardija, Zanele, Karlućija, D’Anuncija, Paskolija, Ungaretija, Pavezea, Šilera, Helderlina, Rilkea, Gotfilda Bena, dok su u pukovnikovim ormarima dominirale velike, masivne, tvrdo ukoričene enciklopedije, leksikoni, istorije, memoari.

Teine knjige su natikane na maloj bijeloj polici pored radnog stola. Na stolu je pored kompjutera s malim ekranom uvijek bilo razbacano desetak knjiga. Većina ih je otvorena s olovkom između stranica ili su dočitane stranice obilježene uskim bijelim papirićima. Među knjigama su štrčali ispisani papiri, flajeri, isječci iz novina, koji su davno trebali biti u korpi za otpatke, i sve to zajedno s kuvertama i fasciklama izgledalo je kao da je pala bomba na sto. U prvi čas mi se učinilo da to nije isti sto, a onda sam shvatio da je neko samo posložio stvari. Kažem neko, a u stvari bi tačnije bilo pomisliti da je nešto natjeralo Teu da napravi red u sobi.

Da ne poznajem dobro Teu sve bi mi ovo ličilo na zaplet nekog petparačkog romana. Ipak, naš odnos je bio nešto složeniji. Istovremeno me je odbijala i privlačila Teina ćudljivost i nepredvidljivost. Bili smo kao rogovi u vreći, ali u decembru će pet godina od one mračne noći kad smo se sreli u dvorišnom kafeu Gavele. Opet, da se sve skupi, za to vrijeme nijesmo bili cijelu jednu godinu zajedno. Svaki rastanak se završavao histerično svađom: ona je prva počinjala da urla, a ja bih po pravilu zalupio vrata za sobom ili isključivao mobilni telefon. Ipak, nijedno od nas nije imalo petlje da prekine vezu. Štoviše, svađe su samo povećavale našu međusobnu ovisnost.

Naš stalni klinč je bio jedna vrsta erotske igre, iako je neko sa strane mogao pomisliti da je Tea, onako bjeloputa s ravnim kičmeni stubom, koji kao da je u vratnom dijelu izvijen malo unatrag, hladne krvi i ravodušna prema erotskoj privlačnosti muškog pola. Mene je ustvari od njene krasne figure, koja je podsjećala na Anu Ahmatovu- muzu svih ruskih poeta – više privlačila nepojmljiva karakterna dvostrukost, i sposobnost preobražavanja, iz čednosti u lascivnost, iz prividne frigidnosti u pohotljivost, iz infantilne bezazlenost u bešćutnost.

Votka razbistrava um, ali ga i pomračuje. Otac moderne lingvistike Roman Jakobson, svaki dan je pio dvije boce votke, i briljantne studije o strukturalizmu je pisao dobro natopljen destilisanim krompirom. Drugi Rusi su, pak, pijani padali naglavce s balkona ili postajali masovne ubice. Ja sam votku pio polako, vrhom jezika, i slagao kockice iz posljednjih razgovora s Teom.

Sumnjičavost sam pripisivao njenoj genetici i slabim živcima, koje je dotatno istanjila ratna kriza i briga za egzistenciju. Bio sam jedina žrtva njenih strahova. Potanko me ispitivala razne gluposti. Na primjer, od čega živim u Albaniji, kako sam se našao u toku rata u Hrvatskoj, odakle mi slovenački pasoš, kako to da mi je ortak u Albaniji srpski izbjeglica iz Sarajeva dok Srbi prema Albancima na Kosovu sprovode pravi aparhejd. Sto posto radiš za neku tajnu službu, možda si i dvostruki špijun, provocirala me.

Šetali smo na Badnje veče pustim ulicama, od Pjace Venecija prema Fontani di Trevi – pored nas bi promakao tek neki samac, ekscentrik ili stranac- dok se pristojni svijet u svojim kućama pripremao za ponoćnu misu. (Samo usamljenici više od ateista mrze vjerske blagdane). Mi smo bili odlučili da se u Tein stan vratimo tek iza deset sati. Bilo je nestvarno tiho. Mislio sam kako duh velikih gradova sa tako grandioznom tradicijom nije moguće usvojiti u tolikom žamoru i vrevi fotoaparata, jezika i ljudskih tijela.

No, Tea je bila napeta. Zvijerala je oko sebe: Poznaješ li onog tipa? Poslije deset minuta: Vidiš li kako me ovaj čudno gleda? Izgubio sam volju za prazničnom promenadom: njen strah je i mene otrovao, i predložio sam joj da se vratimo u stan. Činilo se da je sve opuštenija kako se primičemo kući, a onda me ispred ulaza u zgradu panično uhvatila podruku. Nemoj da se okrećeš, šapnula je. Ispred susjedne zgrade, na broju 142, bio je parkiran karabinjerski auto. Kao za inat, na vrhu stepeništa prije ulaska u stan gotovo smo se sudarili s prvom susjedom, damom s perikom, koja se tako nacrtala ispred nas, kao da nas je cijelo vrijeme čekala da se vratimo.

Često se događalo da pomislim na Teu i da me istog trena pozove telefonom. Kao da je imala parapsihološke moći. Sad sam tumačio možebitna skrivena značenja njenih riječi.

Tea me prvi put ispratila na aerodrom devetog januara devedeset šeste. Možda je znala da se više nećemo vidjeti. To jutro je bila brbljiva. Imala je različite asocijacije. Rekla je da je brežuljci Toskane podsjećaju na konjske sapi, i da joj aerodromi liče na velike mravinjake. Nasmijao sam se. Ti si luda. Pogledala me ironično. Ne boj se. Neću poludjeti. Kad su mom ocu navukli ludačku košulju i spremili ga u Šibenik, psihijatar Jovan Rašković je mami kazao dvije stvari:Gospođo, vi više nemate muža. I nemojte da se brinete za zdravlje vaše kćeri. Otkad postoje nekakve statisitke o broju duševnih bolesnika, taj procent je gotovo isti u svim vremenima, a poznato je da većina njih nije imalo poroda.

Pravio sam se da nijesam razumio što je mi je kazala. Ili da tome ne pridajem važnost. Predložio sam da u aprilu ili maju dođe kod mene. Do tada ćemo dobiti licencu za automate, i onda ću moći iznajmiti konforan stan ili posebnu kuću u rezidencijalnom dijelu Valone, gdje se baškario kralj Zogu a poslije Enver Hodža i njegovi partijski drugovi. Ona je ćutala. Nije voljela Albaniju. I samu ideju da je neko otišao u Albaniju da zarađuje pare smatrala je slaboumnom.

U trenutku mi je palo na pamet da odem u kvesturu i prijavim Tein nestanak. Ali, to bi bilo prilično budalasto, jer nas dvoje nijesmo u krvnom srodstvu ili bračnoj zajednici, i uz to nemam sođorno u Italiji. Sve policije su konzervativne, slijepo se drže regula, dok ne dobiju drugačije naređenje. Teško da bi me i saslušao neki dežurni policajac, kamoli tražio da se pokrene potraga. Uostalom, svakodnevno se uspaničeno javljaju ucvijeljeni i ostavljeni latinski ljubavnici koji preklinju za pomoć u pronalaženju njihovih amorosa. Ostavljeni ljubavnici su osuđeni na samoću ili podsmijeh.

Ustao sam iz fotelje: da nađem nešto što će mi pokazati put prema Tei, iako nijesam znao što bih tražio. Uključio sam mali radio aparat švedske proizvodnje, koji je na talasima radio stanice neobičnog imena Ventura javljao komunalne novosti, o temperaturi u Rimu, stanju u saobraćaju, radnom vremenu muzeja, radovima na konzervaciji Koloseuma, i na kraju je dolazio policijski izvještaj o broju saobraćajnih nesreća, obijenih zlatara, parfimerija i butika. Onda je spikerka javila da je u podnožju starih gradskih zidina pronađen lješ samoubice. Cijelih tri sekunde, dok je, spikerka kazala da je riječ o nepoznatoj osobi, koja je u životnoj dobi između šezdeset i sedamdeset godina i muškog pola, bio sam uvjeren da je to sigurno Tea.

Ponovo sam grozničavo rekonstruisao svaku njenu rečenicu u noći između Badnjaka i Božića. Ona je poslije druge boce slatkastog čileanskog vina rozikaste boje opravdavala samoubistvo kao gest slobodne volje. Podsmješljivo sam joj odgovorio da oni koji opravdavaju suicid previše vole život. Sioran je svoja najbolja djela napisao u pohvalu samoubistvu, i doživio je duboku starost.

Možda je Tea jednostavno dobila slom živaca i završila u nekoj duševnoj bolnici. No, ništa u stanu nije upućivalo na njeno nervno rastrojstvo, Spoljna vrata su bila zaključana, peškiri u kupatilu složeni, sve električne naprave je isključila prije odlaska, lencuni na njenom francuskom krevetu su zategnuti pod konac. Sve mi je smrđelo na neki njen osvetnički plan, zbog moje sebičnosti. Obrni-okreni, najrealnija mogućnost je bila da je onako usamljena i omunjena nalećela- kao što je i mene srela u Gaveli – na neku bjelosvjetsku protuvu, opsjenara, avanturistu, propalog umjetnika. Nekog izobraženog infantilca. No, u tom slučaju bi ostavila neki znak koji ću prepoznati.

Možda je, ipak, ostavila neku poruku koju treba pronaći. Onda mi je sinulo da zavirim u debelu zelenu fasciklu, na kojoj je crnim flomasterom napisano SCENARIO. Tea bi ustvari otišla za Rim i da nije bilo rata, jer joj je bio pun kufer Zagreba i Gavele. Čim bi pomenula budući film obrazi su joj se blago rumenjeli. Jedno vrijeme se nije vadila iz Sveučilišne knjižnice. Imala je dovoljno materijala za cijelu televizijsku seriju, a ne samo za jedan dugometražni film. Ali, prije nego što bi počela pisati voljela je da mi usmeno skicira pikarske likove ustanika, razbojnika, legionara, dvorskih slikara, vazduhoplovnih ratnih asova, vođa fašističke omladine, iz oba kraka jedne crnogorsko-talijanske familije, koji su bili povezani s dvije kraljevske familije, rimskim plemstvom, kao i legendarnim ustaničkim vođama Krstom Popovićem i Savom Raspopovićem.

Fabula Teine priče nije patila od manjka nego od viška neobičnih karaktera i sudbina, i u razgovoru je propitivala na koji način ukomponovati toliko osebujnih likova koje je malo što povezivalo osim krvnog srodstva, u jednu priču lišenu bizarnih zapleta tipičnih za talijanske televizijske serije. Teini problemi u koncipiranju scenarija su izgledali nepremostivi, jer se emotivno vezala za glavne junake priče, koji su bili njen djed, mamin pustolovni otac Tomo Poček, njegovi rimski rođaci, i sama talijanska ređina Jelena. Ona se bila u nedoumici, da li filmska priča treba da bude koherentna i dinamična, ili da je komponuje iz više storija po principu omnibusa, kako bi mogao uklopiti neke tipično felinijevske scene. Na primjer, bezuspješno se mučila kako ubaciti jedan prizor u kome je Tomo Poček u centru Nikšića, u doba predizborne kampanje 1938. ubio iz pištolja pudlicu Milana Stojadinovića, vođe jugoslovenskih radikala i predsjednika Kraljevske vlade, nakon što je pašče ugrizlo za nogu jednog starog Crnogorca koji je sjedio za susjednim kafanskim stolom.

Na vrhu debelog snopa ispisanih scena i skica za portret glavnih likova, kao i fotokopija crnogorskih, srpskih i talijanskih novina, bio je prazan papir na kojemu je samo pisalo: Fulvio tel. 80728301.

Ovo je broj telefona njenog tajnog ljubavnika, u trenu sam pomislio da je to dio njene perverzne igre. Izgubio sam volju da dalje kopam po scenariju, a onda se sjetih da mi je među galerijom likova povezanih s familijom, pomenula njenog daljnjeg rođaka Fulvia, unuka dvorskog slikara. Njega je pominjala nauzgred, manje od svih ostalih članova familije. Ali, u tih par napomena kazala je dvije stvari koje se moraju zapamtiti. Fulvio je pukovnik, skvadra mobile, specijalne policije za organizovani kriminal. Još je kazala da je bio vrlo uviđavan prema njoj kada je saznao da dolazi iz Hrvatske a ne iz Crne Gore. Nije krio prezir prema Crnogorcima i Albancima: Svi su oni prevaranti, razbojnici i kontrabandisti.

Na kraju sam skontao- ako je to zaista rođakov telefon- da Tea ga nije namjerno ostavila na vrhu fascikle. Ali, policajac je bio jedini čovjek koji mi može pomoći da joj uđem u trag. Tea nije imala mobilni telefon, iako je bila ovisna o telefoniranju. Broj iz fascikle je očigledno bio iz domena pošte Rima, jer nije upisan prefiks grada ili mobilnog operatera.

Dvoumio sam se hoću li nazvati odmah, i kako da otpočnem razgovor. Nijesam bio načisto, je li u fascikli bio privatni telefonski broj gospodina kolonela ili je iz njegova ureda. Zato sam odlučio da ga zovem tek sjutra ujutro, u radno vrijeme. Prvi put sam zvao u devet i po. Nije se niko javio. Laknulo mi je, jer nije bio u pitanju službeni telefon. Da sam dobio policijski ured odazvala bi se neka sekretarica ili kolonelov asistent, i s obzirom na moje slabo znanje jezika, kao i to da se ne javljam po ranijem dogovoru ili preporuci, bez pardona bi me otkačili.

Zvao sam ponovo poslije podne, u pet i trideset. Opet se niko nije odazvao. Isti broj sam okrenuo za dva sata. U sedam i po. Poslije trećeg zvuka javio se muški glas. Ni mlad ni star. Kao da je bio pospan.

– Pronto.

– Ja sam Mato Tujović, prijatelj Tee Murat. – S druge strane žice je bio muk, kao da je spustio slušalicu. – Oprostite što Vas uznemiravam. Vaš broj sam našao u Teinom podsjetniku. Već dvadeset dana se ne javlja na telefon, nije u stanu. Plašim se da joj se nije nešto dogodilo.

– Gdje se Vi nalazite?

– U Teinom stanu. Via Aurelia 146.

– Budite sjutra u tri sata, u kafani hotela Florens.

Gospodin Fulvio Poček, onako riđ, visok i suvornjav, više liči na Kelta nego na Italo-Crnogorca. S naježenom riđom kosom i uredno podšišanom crvenkastom bradom nalik je na urednika malotiražnog anarhističkog lista ili profesora bodi-arta u nekoj eksperimentalnoj školi, a ne na komandanta specijalne talijanske policije koja je poznata po brutalnosti u obračunu sa mafijom. Pokreti kolonela su ležerni i malo šklampavi, samo su sitne zelene oči usredseđene, i hladne. Čak i dok su mu se obrazi smiješili.

Naručio je espreso, i počeo ležerno, s onom vrstom superiornosti, koju često bez pokrića, pokazuju pripadnici društvene klase koja je u međuvremnu propala. Fulvio je izdanak nekad moćne familije, i jedini među njima koji ne živi od sjećanja na prošla vremena. On se ustvari poigravao, pričajući razne trivijalnosti, od toga da novi gradonačelnik pravi vašarište od Rima, merkanteđamento, drugi Istambul, do užasnog neukusa koji se emituje u televizijskim spektaklima i tok šouima koji su potpuno marginalizovali operu i teatar, kao i produkciju ]inećita, koja se bijedno srozala. Talijanski film je uništen, zavapio je. Nijesam bio toliko lakouman da bih povjerovao da mu je nešto specijalno stalo da me fascinira. Prepredeni žbir je pričao koještarije da bi me opustio i izvukao iz mene nešto o čemu inače ne bih proslovio. Shvatio je da sam ga provalio. To mu je bilo simpatično.

– Kad ste stigli u Rim?

– Prije dva dana.

– Sada živite u Tirani? – Tea mu je govorila o meni ili je na neki način saznao odakle sam prispio.

– Živim između Zagreba, Tirane i Skoplja. Prikupljam građu za roman o Balkanu, poslije raspada komunizma.

– Vjerujem da imate dovoljno materijala da napišete novi Rat i mir.- Nije krio ironiju. – Ono što se s Balkana preliva do nas to je ljudski talog koji se bavi najprljavijim kriminalom.

– Rade ono što znaju i mogu. Onaj složeniji i isplativiji kriminal je rezervisan za Talijane.

– Nije to sporno. Ali u balkanskoj kulturi su živi atavizmi koji uzdižu surovost i nepokornost. Vaša poezija- čitao sam prijevod Njegoševa Gorskog vijenca, moje none Umbertine – slavi samo ubistva i osvete.

– Moram Vas demantovati. To su ipak tipična uopštavanja ljudi koji su se odgojili u drugačijem kulturnom miljeu. Uostalom i Vaš djed je po obrazovanju i životnom iskustvu bio Evropejac, i cijeloga života se vraćao na crnogorske motive.

– Nismo se razumjeli. Nisam rasista, samo konstatujem opštu zaostalost. Eto, Italija je Crnoj Gori u Drugom svjetskom ratu vratila državnost a vi ste digli oružje na nas.

– Fašistička Italija.

– Ideologije se mijenjaju. Za civilizovane narode država je ispred ideologija.

– Zaboravljate da Italiju nijedna politička stranka nije pozvala da nas oslobađa.

– Tačno je. Ipak, nije problem u Italiji nego u vama Crnogorcima. Vi ne znate što ste i zato se među sobom sporite jesu li vam Srbi okupatori ili oslobodioci. Iz površnog poznavanja istorije jasno je da su sve balkanske zemlje, krajem 19. i početkom 20. vijeka, Albanija, Bugarska, Rumunija, Grčka, sa još desetak malih evropskih nacija, povratile suverenitet uz pomoć stranih vojski.

Nijesam mario za istorijska gledišta i sporove oko prirode okupacija srpske i talijanske vojske, ali me nervirala kolonelova nadmenost. Ukoliko je, pak, glumio oholost uspio je da mi nategne živce, kao crijevo na uglijev. Jedva sam se suzdržao da mu saspem u lice da je Crna Gora bila moneta za potkusurivanje Kraljevine Italije, bez obzira što je ređina bila Montenegrina. Rapalskim ugovorom između Italije i Države Srba, Hrvata i Slovenaca, crnogorska državnost je trampljena za Istru, Rijeku i otoke, poslije kojega je Vlada u Rimu rasformirala vojne logore u Gaeti i Formiji, i protjerala iz zemlje nekoliko hiljada Crnogoraca.

Kolonelo se smješkao. Bio je hladan kao špricer. Ja sam na trenutak zaboravio razlog zbog kojeg sam tražio sastanak.

– Vjerovatno ste u pravu. – Prepao sam se da nijesam uprskao stvar. – Politikom su uvijek vladali interesi a ne emocije, simpatije i antipatije.

– Sviđate mi se mladiću. Imate dobar refleks. Možda se još negdje sretnemo. Čudni su putevi Gospodnji… Što se tiče Tee, ne morate da brinete. Vjerujem da je s njom sve u redu. Juče sam naredio da mi se dostavi spisak svih samoubica i hospitalizovanih u duševnim bolnicama u Rimu u posljednje tri sedmice. Bio sam i sâm zabrinut zbog nje, jer se ni meni nije javila više od dva mjeseca.

Kad je kazao bio sam zabrinut, gledao me podsmješljivo, pomalo izazivački.

– Priča s Teom će možda imati hepiend. Jutros sam dobio izvještaj da je ona osamnaestog aprila avionom Al Italije odletjela za Buenos Aires.

]utao sam, iako je bio red da nešto kažem. I sad mi je teško objasniti jesam li bio više posramljen što sam bezveze nadao frku zbog žene s kojom sam povremeno živio, ili sam osjećao da mi je neko skinuo teško breme s vrata.

U svakom slučaju kolonelo se dobro zabavljao. Navukao me na glupu raspravu o istoriji, pustio me da se zaletim, a onda mi pokazao koliki sam papak. Možda čak nije glumio dok je govorio o bratskoj okupaciji Italije, jer mi je Tea rekla da njen rođak, pukovnik skvadra mobile politički najbliži svojoj tetki Jeleni, koja je bila predsjednik Balila, Musolinijeva podmlatka, i da on na izborima glasa za kriptofašiste \anfranka Finija.

Kolonelo mi je na rastanku srdačno pružio ruku. Ja sam bio usiljeno srdačan, I vidno smeten. Odlučio sam da se pješke vratim u Tein stan. Čim sam okrenuo leđa riđobradom policajcu prestao sam misliti na njega. Ubrzao sam korak, htio sam i potrčati, ne bi li mi se razbistrile misli. Nijesam se toliko ljutio na Teu. Bio sam više bijesan na sebe nego na nju. Jer, otkad smo se sreli bila je napaljena na Argentinu. Svakako ću jednom posjetiti Buenos Aires, ponovila bi svaki put kad bismo spomenuli bilo što vezano za Argentinu. Onda se nije mogla zaustaviti u prepričavanju raznih knjiga i leksikona o istoriji i kulturi ove zemlje, još od nastanka Sjedinjenih Država Rio la Plata. Tea obožava Borhesa i Kortasara, i posebno Ernesta Sabata, iz čijeg je Tunela znala napamet cijele pasaže.

Sveti Otac je završio ponoćnu božićnu misu, koju smo pratili u televizijskom prenosu, i nas dvoje smo već bili prikrajčili drugu bocu gustog ružičatog čileanskog vina koje je podsjećalo na širaku, staru endemičnu sortu koja je još u tragovima živa u nekoliko sela Riječke nahije i Crmnice. Tea se vratila u formu. Zaboravila je na karabinjere i susjedu s perikom. Bila je ponovo stara Tea. Volio sam slušati njene priče, najviše zbog miješanja zagorskog i purgerskog dijalekta, i neobičnog dara za zapažanje detalja. Od svojih dinarskih predaka ispod Svilaje i Lovćena, naslijedila je govornički talenat i njihovu nestalnu prirodu. Kad se za nekoga veže kuje ga u zvijezde, i onda ga odjednom zaboravi. Kao da nije postojao. Njen novi junak je postala tetka Jela. Jelena Poček, jedina kćer starog slikara koji joj je dao ime po svojoj dobrotvorki – zli cetinjski jezici su govorili i ljubavnici – ređini Jeleni.

Tetka Jelena se jedina od slikareve djece zanimala za postojbinu svoga oca. Kao student germanistike, dolazila je uzastopno dva ljeta na Cetinje, i pješke obišla sve vrleti i zaseoke od Lovćena do Komova i Durmitora. Bila je oduševljena tim siromašnim svijetom koji živi u slamom pokrivenim kolibama, i ne pominje svoj teški život i užasnu materijalnu bijedu nego nekako neusiljeno, kao da su u centru metropola a ne u tim besputim zabitima, zapodijeva priče o svjetskim vladarima i politikama velikih zemalja prema novom stanju u Crnoj Gori. Njihova gledišta su bila naivna i umišljena, kao da se Evropa jedino bavila stanjem male propale kraljevine koja je postala jedna od provincija karađorđevićevske države, ali ju je opčinjavala maštovitost i sugestivnost brđana u opisivanju likova, atmosfere, i tobožnjih dijaloga između evropskih diplomata i vladara.

No, Jelenina zanimanja za Crnu Goru su, ipak, bila ograničena i nestalna. Svijet zaražen politikom ne pati od nostalgije niti pretjerano razglaba o pravu i pravdi, i tako je svakim danom poslije potpisivanja Rapalskog ugovora, u rimskim salonima bilo sve manje interesa za Crnu Goru. Malokrvni aristokrati i nabrijani deputati nove vladajuće stranke bili su zabavljeni sopstvenim pogledom unazad, velikim istorijskim pregnućem ponovne uspostve rimske imperije. Jelena je, kao lojalan član fašističke stranke, koja se odrekla Dalmacije i potenciranja crnogorskog pitanja, bavila više antropološkim i etnološkim nego političkim problemima Crne Gore. Često je citirala knjigu njemačkog slaviste Gerharda Gezemana o čojstvu i junaštvu starih Crnogoraca, iako je smatrala nedovoljno utemeljenim njegova upoređenja Crnogoraca sa Škotima i Korzikancima. Svojom teorijom da su Crnogorci Prusi slovenstva mlada profesorka njemačkog jezika je oduševila šefa nacističke propaganda, Jozefa Gebelsa, koji je 22. aprila 1939. došao u specijalnu vizitu Rimu poslije talijanske okupacije Albanije.

Gebels nije podnosio Talijane. Smatrao ih je izvještačenim, patetičnim i prevrtljivim. Bio je sarkastičan, i pomalo uvredljiv, u razgovoru s domaćinima. Njegova izlaganja u vrijeme svečanog ručka u ministarstvu inostranih poslova o povezanosti spoljne politike i propagande, kao i o nadmoći njemačke filozofije koja je nadmašila antičke uzore, bili su ustvari dugi monolozi. Gebelsov metalni glas koji je kao svrdlo probijao sivu moždanu masu smekšavao je jedino dok se obraćao mladoj ljepuškastoj prevoditeljici, koju je Galeaco ]ano lično odredio da prati visokog gosta. Poslije ručka je Gebels izrazio želju da bez pratnje prošeta centrom metropole, i zamolio prevoditeljicu da mu ona lično pokaže renoviranu Via dei Fori Romani. Kad su ostali sami on je odjednom postao galantan, pohvalio je njen besprijekoran njemački jezik, i pozvao je u slastičarnicu Rafaelo. Mene i Firera najviše povezuje ljubav prema slatkišima i lijepim ženama, glas mu je bio podrugljivo srdačan. Dopalo mu se što prevoditeljicu njegove riječi nijesu dojmile, jer je znao da ga prati glas kao velikog ženskaroša.

– Jeste li rođeni u Rimu?

– Jesam. Ali Moj otac je Crnogorac.

– Znao sam da u Vama ima germanske krvi.

Jelena je ćutala, jer je u trenutku pomislila da Njemac misli da je Montenegro sjeverna talijanska provincija koja se graniči sa Švajcarskom ili Austrijom, a onda je on počeo citirati Gezemana. Njegovo pamćenje je bilo čudovišno koliko i vjera u mesijansku ulogu Firera i Trećeg Rajha. Predočio joj je nova saznanja njemačkih antropologa da je na Zapadnom Balkanu, prije dolaska Slovena, u zaleđu Jadranskog mora, bilo moćno germansko pleme Tevtonci. Strasno je podržao Jeleninu usporedbu Crnogoraca i Prusa, tumačeći vjekovnu borbenu vitalnost nepokornih gorštaka u crnim brdima germanskom etnogenezom. Na odlasku iz Rima je još jednom pokazao simpatije prema mladoj prevoditeljici: širokim pokretom, galantno, kao neku dragocjenost, izvadio je vizit kartu sa svojim službenim i privatnim telefonima, i pomalo šeretski joj se naklonio: Kad opet posjetite Berlin, nemojte zaboraviti da mi se javite. Biće mi čast da Vas ugostim.

Jelena je- kao i njena mama Umbertina – Crnu Goru najprije upoznala kroz pejzaže u slikarevom ateljeu. Možda i ne bi toliko zavoljela onu oskudnu brdovitu zemlju da je nije prvo vidjela u luksuznom ateljeu u Roka di Papa. U poslijeratnim godinama, lišena političkih dužnosti i sopstvenih ambicija, marljivo je prikupljala sve što je bilo vezano za njenog oca. Ne samo podatke o slikama, nagradama i izložbama Pera Počeka, nego i sve ostalo što nije stigla u mladosti: građu o njegovoj široj familiji, istoriji rodne zemlje, narodnoj kulturi i mentalitetu.

Tea je nenajavljena banula u stan tetke Jele, samo nekoliko mjeseci prije njene potpune demencije i odlaska u starački dom. Starica je primila s nepovjerenjem, premda se iznenadila kad joj je kazala da je njena mama kćer Toma Počeka. Onda se prisjetila – sjećanja su se probijala kroz njen smežurani mozak poput nebeske strijele- da joj je maniti Tomo u posljednjem susretu trideset devete ili četrdeste godine, kad je odnekud prispio iznebuha, kao i danas njegova unuka, rekao da s jednom Fijumankom ima kćer Kseniju. Starica se napokon zagledala u mladu rodicu otmjenog držanja, i za jednu nijansu postala blaža, ali još nepovjerljiva, jer joj je, kaže, Titova Udba više puta slala svoje provokatore, daljnje rođake i tobožnje kustose Narodnog muzeja na Cetinju. Tea je uvjeravala da je Udba nestala s komunizmom, i da sada vlast u bivšim jugoslovenskim republikama drže nekadašnji unutrašnji i spoljni neprijatelji titoizma.

– Mene za tu zemlju vezuju sjećanja, koja su mi sad čudna. Sve češće ni sebe ne mogu prepoznati u nekim davnim događajima. Ljekari kažu da su to znaci senilnosti, tako da se više ne moram bojati od grehova mladosti.- Starica je pokušala biti samoironična, ali je izdao glas. Posljednje riječi je izgovorila šapatom. Dementne osobe brzo i iznenada mijenjaju raspoloženje.

– Ja prikupljam građu za filmski scenario ili monografiju o našoj familiji. Zato sam prvo Vas posjetila.– Tea nije htjela propustiti priliku.

Dok je Tea izgovarala naša familija , staričino lice je bjenulo, i tvrde duboke bore kao da su se rastočile u mrežati oblik velikih rijeka koje u ušću stvaraju delte.

Ustala je neočekivano lagano, i s masivnog pisaćeg stola dohvatila veliku svesku tvrdih korica kroz koje su provučene uske bijele svilenkaste trake nalik na one kojima se povezuju đački herbarijumi.

– Gospođice Murat – starica je naglašavala riječ po riječ- u ovim papirima ima dosta toga što bi Vas moglo zanimati. Ja sam trideset godina nešto bilježila o mom ocu. Ovđe je biografija Pera Počeka, koju sam koncipirala u formi intervjua. Pričala sam s papom o njegovoj famelji, đetinstvu, karijeri u Rimu, izložbama, prijateljima. Kad sam mu rekla da ću to objaviti poslije njegove smrti nije mu bilo pravo. Ali, nije rekao: Nemoj. Malo je produmao, i onda mi je kazao da ću ja to bolje učiniti nego drugi, ali da ne iznosim porodični veš na pazar i da u priču o njegovom životu i slikarstvu ne mećem političke ličnosti, posebno da se ne bavim odnosima vladajućih kuća Petrovića i Savoja, i ličnom dramom njegove visoke pokroviteljice ređine Jelene, koja je ćutke morala da gleda žalosnu sudbinu svoga poskitanoga roda… Od svih crnogorskih rođaka koji su dolazili kod nas u Rim meni je najzanimljiviji bio maniti Tomo, kako ga je zvao papa. U ovim papirima ćeš naći jedno Tomovo pismo stricu, i moje bilješke, kao skica za portret moga rođaka, koji me neobično podsjeća na današnje latinoameričke geriljerose.

Trčeći sam ušao u secesijsku zgradu u Via Aurelia, i na vrhu stepeništa sam gotovo pregazio gospođu s perikom koja me je gledala razgoračenih očiju. Otkriće pukovnika Fulvia da je Tea avionom zapalila za Buenos Aires i njena naprasna fascinacija starom rodicom ukazivali su mi da je tajna nenajavljenog odlaska povezana sa sadržajem u zelenoj fascikli. Pažljivo sam, kao neku veliku dragocjenost, izvukao papire iz fascikle, i posložio ih na radni sto. Na jednu stranu sam stavio Teine predloške, skice, dijaloge, a na drugu spise slikareve ćerke na crnogorskom i talijanskom jeziku, među kojima su fotokopije novina štampanih ćiriličnim pismom sa tekstovima o razbojništvima, pljačkama i sudskim presudama političkih odmetnika braće Toma i Steva Počeka, kao i jedno pismo koje je takođe ćirilicom sastavila nevična ruka Toma Počeka. Na brzinu sam prelistao Tein sinopsis, koji je imao glavne likove, i dijaloge u određenim scenama, ali, likovi su bili još neizrađeni, nedovoljno plastični i životni.

Tea je dobro prostudirala spise tetke Jele. Na vrhu bale papira stavila je staričin zapis o rođaku Tomu i njegovo pismo stricu, slikaru Peru Počeku. Dohvatio sam Tein, Vokabolario italiano-croatoserbo, koji je uvijek držala na radnom stolu, iako je s mamom Ksenijom odmalena govorila paraleno talijanski i hrvatski. Nikad nije do kraja bila sigurna jesu li neke riječi dio lokalnog narječja ili su u oficijelnoj upotrebi, jer je mama Ksenija govorila venecijanskim dijalektom, a ne onim kojim se piše i govori u Rimu.

Jezik u spisima Jelene Poček je bio lišen stilskih ukrasa. Jednostavan za prevođenje, uz upotrebu rječnika, i za nekoga čije znanje talijanskog jezika tek na malo višem nivou od proste konverzacije.

Tomo Poček je po sopstvenom priznanju rođen 1885 godine, ali prema svjedočenju njegova brata Steva on je 1889 godište. Ovaj čovjek neobičnog izgleda i ponašanja – kojemu se odoka nije moglo odrediti godište- pridavao je sebi nekoliko godina više nego što je imao, iako većina ljudi koji prijeđu tridesetu žele da se prikažu mlađi od stvarnog datuma rođenja. Tomo je bio maloga rasta, ali ogromne snage i izdržljivosti. Očeličen patnim životom ljudi koji su, otkad znaju za sebe, u stalnim ratovima, narodnim ili svojim. Neškolovan je, i bistar. Ima smisla za strane jezike. Naučio je talijanski, francuski i španjolski jezik. Neustašljiv je i nepovjerljiv.

Učestvovao je u Božićnom ustanku. Poslije propasti ustanka bježi u Italiju. Tomov ujak brigadir \uro Jovović, komandant izbjegličke vojske, postavio ga je u Gaeti za zamjenika komandira logorske policije, i ubrzo ga smijenio zbog tuče s mještanima u jednoj kafani. Obično je zimovao u Italiji, a s proljeća se s gerilskom grupom, preko Albanije ubacivao u Crnu Goru. Njegova družina se ubrzo pročula po drskosti i surovosti. Nijesu imali milosti prema žandarmeriji i njihovim doušnicima. Omiljene akcije su im bile pljačke poštanskih kola, koje su nosile platu za srbijansku vojsku i sreske činovnike. Novac su dijelili svojim političkim pristalicama, i sami sebe su u šali prozvali Banka popolare. Jednom su na raskrsnicama kolskih puteva na Čekanju, Resni, Vilusima i Duklu, osvanule štampane potjernice s likom srbijanskog poručnika Kolakovića, bivšeg austrougarskog vahtmajstora, koji je naredio da se zapali kuća komite Petra Zvicera, u kojoj je bila njegova baba, majka, žena i dvoje maloljetno djece. Sve su ih zapalili, samo odmetnikovu stogodišnju babu izvukli iz kuće i svezali za jedan orah da gleda kako joj gore snahe i unučad. Tomo je za mrtvog djecoubicu davao sto hiljada dinara, a onome ko ga uhvati i živa dovede dva puta toliko.

Tomova neukrotiva priroda ga je gurala u probleme, ali mu je bila i od pomoći. Slijedio je samo svoj instikt i želju za osvetom. Zbog toga je s vremena na vrijeme nestajao i ponovo se vraćao svojim kompanjonima. Jatake je, kao i planove za osvetu i pljačku, ponekad krio i od rođenog brata Steva. Opreznost, intuicija ili nešto treće spasili su ga da 1923. godine, zajedno da s velikom komitskom grupom, dopadne teških okova u zloglasnom zeničkom zatvoru.

(Prilikom mojih putovanja u Crnu Goru, koji su bili cijelu deceniju poslije sloma komitskog pokreta, zanimalo me je koliko su ustanici imali stvarnu narodnu podršku. Među seljacima u okolini Cetinja, Nikšića i Šavnika, koji su politički bili podijeljeni uglavnom po klanovskom i plemenskom principu, mogle su se čuti priče o čudesnim podvizima, ali i surovim zločinima, obojene vanrednom dramatikom i raznolikošću, nalik na romane Valtera Skota o borcima za škotsku nezavisnost. O Tomu Počeku su se širile najnevjerovatnije priče: jedni su tvrdili da je zduvač (vještac), i da ga ne može povrijediti puška i nož, a drugi su pouzdano znali da on jedini od komita nije dopao tamnice zbog toga što špija za jugoslovensku policiju, i po njihovim naredbama ubija crnogorske i hrvatske političke emigrante).

U našu rimsku kuću Tomo je dolazio uvijek sâm, i nikad nije okrenuo glavu prema đeci. Kao da ne postojimo. (Sandro i ja smo ga se bojali, a \orđe je – iako je bio razočaran njegovim malim rastom- u njemu vidio mitskog junaka, borca za slobodu). S majkom je takođe bio neuviđavan, kao da je jedna od njegovih seljanki. S ocem se zatvarao u njegovu radnu sobu, i odlazio isto tako iznenada, kao što se pojavljivao. Poslije svakog Tomovog odlaska papa je bio ljut, toliko da se cio dan s njim nije moglo progovoriti. Jednom je i viknuo na mamu, na crnogorskom jeziku:Tina, neću više ovoga orijata svojim očima da vidim.

Mnogo godina kasnije, pošto smo dobili vijest da je Tomo ubijen u jednoj zasjedi kod Nikšića, koju su organizovali četnici( vojna formacija pristalica jugoslovenske monarhije), otac nam je za neđeljnim ručkom otkrio da nas je rođak posjećivao uvijek pred neku novu avanturu, i zahtijevao da mu se urgira za dobijanje sođorna, putne isprave ili inostrane vize. Ovo je trajalo sve dok ocu nije general žandarmerije konte Masimo Skala, diskretno kazao da ne bi bilo dobro da više prima u kuću rođaka koji je pravomoćno osuđen u Državi Srba, Hrvata i Slovenaca i Francuskoj za teška krivična djela. Otac nije poslušao grofa Skalu, ali nakon što je čuo za rođakovu pogibiju, kao da je grizla savjest što nije odgovorio na posljednje Tomovo pismo. Zbog grižnje savjesti ili napolitanskog vina papi se ravezao jezik i nadugo nam je počeo govoriti o Tomovim avanturama s D’Anunciem, u legiji stranaca, kao i o odlasku u Argentinu..

Tomo je između odlazaka za Crnu Goru, u septembru 1919, stigao da se pridruži legionarima Gabriela D’Anuncia na čuvenom maršu na Rijeku. (Marš na Rijeku, će biti inspiracija za kasniji Dučeov marš na Rim). Toma je osvajanje Rijeke moglo privući zbog dvije stvari. Božanstveni pjesnik, kako je sam sebe krstio D’Anuncio, u svojim govorima i proglasima se zalagao za talijansku okupaciju Dalmacije i ponovno vraćanje državnog suvereniteta Crnoj Gori, I drugo, svaki osvajački pohod je prilika za ratni plijen. No, prema spisku, koji su u Guvernerskoj palati u Rijeci, u kojoj je stolovao D’Anuncio, poslije njegovog demisioniranja našli oficiri generala Kavilje, među dvije hiljade legionara, pored Toma Počeka, nalazilo se još osam Crnogoraca (Miloš Mićković, Marko S. Drašković, Filip \uričić, Petko Mirković, Boško P. Popović, Rade Plamenac, Stevo Popović Jabučanin, Rako Račić).

Tomo je umarširao u grad zajedno s talijanskim nacionalistima, anarhistima, pjesnicima futuristima, sitnim kriminalcima, hedonistima. Riječju, najčudnijom osvajačkom vojskom koja se ikada sakupila, i komandantom-egzibicionistom koji je u Prvom svjetskom ratu iz aviona bacao letke na Beč i Zagreb, te podmornicom izranjao usred Bakarskog zaliva, u blizini Rijeke. Tomo je ubrzo izgubio volju za samoproklamovanu Talijansku Regenciju Kvarner, to veliko pozorište koje je svakodnevno trajalo dvadeset četiri sata. Jer, karabinjeri kapetana Roka Vadale su zabranili pljačku i konfiskovanje nekretnina domicilnog stanovništva, a Komandant je nakon što je od Guvernerske palate napravio sopstveni hram, u govorima s čuvenog balkona zaboravio na osvajajnje Dalmacije i pomoć crnogorskim indipendistima u borbi za slobodu.

Već smo rekli da su cijeli Tomov život pratile legende o misterioznim bjekstiva. Niko nije znao, osim on sâm, kako je umaknuo srpskoj žandarmeriji poslije bratova hapšenja. U Rimu se obreo 1. novembra 1923. na Dan mrtvih po Gregorijanskom kalendaru, s lažnim pasošem na ime Vlaha Cara iz Konavala. Otac je bio van sebe, kad mu je rođak mrtav hladan rekao, da očekuje od njega pomoć za dobijanje novih falsifikovanih dokumenata, jer je pečat na fotografiji njegovog sadašnjeg pasoša amaterski uradio vlasnik štamparije Paltašić u Kotoru, tako da se pravim čudom provukao pored talijanske carinske postaje u Zadru. Tomo je još bezočno rekao ocu, gledajući ga ravno u oči, da mu trebaju novi dokumenti kako bi se dokopao Legije stranaca, i da je takva usluga prava sitnica za uticajnog dvorskog slikara.

U Legiju stranaca je regutovan u Parizu, i tri godine je proveo u Abidžanu, glavnom gradu Obale Slonovače. Istaknuo se u gušenju pobune plemena Mande, gdje je dobio čin narednika i Legiju časti za hrabrost. Četvrte godine je, kao svojevrsnu nagradu, dobio raspored u legionarski kamp na Korzici. Poslije tri mjeseca je pobjegao s Korzike da bi izbjegao vojni zatvor, zbog ranjavanja narednika Tadeuša Červinskog, koji ga je tobož varao na kartama. Onda se Tomo stanio u Parizu, pod svojim pravim imenom, sa originalnim ličnim dokumentima, koja mu je izdao generalni konzulat Kraljevine SHS u Liježu, iako je bio pravomoćno osuđen od strane cetinjskog suda na dvadeset godina teške robije. U Parizu je živio inkognito, izbjegavao je susrete sa crnogorskim emigrantima, koji su ga gotovo zaboravili, a onda je tridesetog januara dvadesetpete osvanulo u svim pariškim dnevnim novinama da je prethodnog dana u devet sati ujutro izvršena oružana pljačka pošte u šesnaestom arondismanu, i da su pljačkaši prilikom bjekstva pucali na policiju. U razmjeni vatre ranjeni su jedan policajac i jedan pljačkaš. Ranjeni razbojnik, Gržemorž Galinovič iz Vroclava, odao je policiji svog kompanjona, Crnogorca Toma Počeka. Listovi daju detaljni opis odbjeglog pljačkaša i upozoravaju da je riječ o bivšem legionaru, naoružanom i surovom čovjeku.

Na rimsku adresu Pera Počeka stigla su iz Argenitine tri pisma u gotovo ravnomjernim vremenskim intervalima između 1925, i 1929. Tomo je obavijestio strica da je morao pobjeći iz Francuske, jer se sukobio s nekim Poljacima, koji su ga denuncirali policiji za oružanu pljačku. U prvom pismu kaže da je odlučio da se konačno smiri, i da će se, ako Bog da, o Maloj Gospođi, oženiti jednom mladom emigrantkinjom iz plemena Banjana, Zlatanom Milović, kao i da je kupio malu kompaniju za građenje puteva od para koje je krvavo zaradio u Africi. Onda ga u sljedećoj rečenici obavještava da je u Argentinu emigriralo dosta njegovih drugova iz Gaete i Formije, i da je predložio brigadiru Krstu Popoviću, posljednjem komandantu logora u Gaeti, da formiraju u ]aku i Buenos Airesu, dvije manje jedinice crnogorske vojske u emigraciji, koje će se u povoljnom trenutku vratiti u Crnu Goru.

Brodom je iz Buenos Airesa u Napulj stigao u jutarnjim satima 31. avgusta 1929, a već u podne se ukrcao u prvi putnički brod za Rijeku. (Razloge povratka iz Argentine obrazlaže u trećem pismu koje smo sačuvali). U Rijeci je ostao cijelih devet mjeseci, tobož čekajući nove dokumente koje mu je obećao jedan katolički župnik iz Novog Vinodolskog, ali razlog tako dugog boravka u gradu u kojemu se prije deset godina nije mogao skrasiti više od dva mjeseca, bila je ljubav s mladom vlasnicom poslastičarnice Kvarner, Fjorelom Pirac, čiji je otac nakon što se doselio iz Montefalkonea, oženio jednu bodulku s Krka.

Tomo je Fjorelu, sedam dana prije zakazanog vjenčanja, ostavio u sedmom mjesecu trudnoće i noću se provukao pored karabinjerskih i žandarmerijskih patrola na granici između Rijeke i Sušaka, i s rukama u džepovima ušetao u državu koja je u međuvremenu promijenila ime u Kraljevinu Jugoslaviju.

Tomova smrt, kao i život, mješavina je tajnovitosti i bizarnosti. Kao iz nekog filma o meksikanskoj revoluciji. Nikšićki četnici su ga predveče 31. avgusta, kad se vraćao s bratove svadbe, omamljenog od vina, sačekali u blizini Nikšića, na pruzi prema Čapljini, i ubili zajedno s još četrdeset krilaša (nacionalističke milicije koju je on formirao početkom rata), Mladoženja Stevo se zakleo na bratovom grobu da će za njega ubiti dvojicu najuticajnijih činovnika bivše Jugoslavije u Crnoj Gori, Muja Sočicu, nekadašnjeg bana Zetske banovine i generala Blaža \ukanovića,glavnog komandanta četnika. Sočica je početkom jeseni ubijen na nikšićkom korzou, a \ukanoviću je u posljednji čas javio jedan njegov rođak, simpatizer nacionalista da ne kreće za Podgoricu, jer su mu zelenaši postavili zasjedu iznad Bogetića. Četnici su se osvetili Stevu Počeku dvije godine kasnije. Poslije kapitulacije Italije, njemačkim okupacionim trupama koje su ušle u Cetinje, mjesni četnici su kazali da se u Banskim stanovima nalazi opasni komunistički agent. Posebna jedinica vojne policije je cijelu noć opsijedala stan Steva Počeka, koji se nije predavao, zajedno sa ženom Jelenom, kćerkom Mirka Nikolića, kapetana trepačko-rudinskog plemena. Kad je pred zoru konačno prestalo uzvraćanje vatre, Njemci su u stanu zatekli oboje mrtvih supružnika, i ranjenog u butinu desetomjesečnog Toma, koji je nosio stričevo ime.

Tekst Jelene Poček mi je ličio na hibrid policijskog izvještaja i počeničkog novinskog uradka, bez detalja i opisa koji bi ga činili zavodljivim i zabavnim. Ipak, sama građa o pustolovnom liku crnogorskog komite, legionara i razbojnika može biti dragocjena piscu kao predložak, skica za roman ili filmski scenario. Jer, pet kucanih stranica sam pročitao u dahu, iako nemam afiniteta za porodične sage. Djelove ove storije sam, istina, s dosta mutnih i nepovezanih detalja, i ranije bio čuo od Surijevog ujaka Sava Jablana, koji je radio u istoj kancelariji s Tomom Počekom, sinom Steva Počeka, sekretarom Obodove fabrike zamrzivača.

U bilješkama o životu Toma Počeka nije bilo ničega što bi me navelo da odgonetnem razlog za Tein iznenadni odlazak u Argentinu. Vratio sam tekst u fasciklu, i uzeo požutjeli papir formata male teke sa širokim linijama. ]irilična slova su bila velika i iskošena sa širokim nepravilnim proredima. Autor pisma očigledno nije bio mnogo dosadio školi, niti se trudio da svojom pismenošću ostavi utisak na čitaoca.

Dragi striko Pero

evo reko da ti se javim da sam dobro i zdravo što i tebe želim i da ti kažem da otkad sam ti prošli put pisa nema ništa drugo ovamo novo do to da sam dobio dugoga sina Maksima Miguela kome sam da ime po mome šukunđedu a tvome prađedu Maksimu Savovu.

Posa mi ide dobro zafaljujući jednome našemu banjaninu Amadu Kapetaniću koji je urgirao kod guvernera ćaka da mojoj kompaniji daju da ravnam teren za željezničku prugu u kampo largu koji je blizu naše la montenegrine ali mene sve nešto kopka da se vratim u našu jadogoru e su one srbijanske potrpezne kučke tamo mlogo osilile pa čim legnem i prevari me san skočim po metar uvis iz kreveta kad mi se ti akrepi pojave pred oči i još zbore međusobom vala doakasmo ovijem počecima eno jedan bazdi u debele sindžire u zenicu a onome drugome ni strva se ne zna.

Oprosti ako si se što naijedio na mene ja sam ka i ti samo što si ti pametni od mene brzorek i lako planem ali nijesam zla srca ka što vele naši dušmani

Ostaj mi zbogom striko Pero i do našega skoroga viđenja

Pisac se zaboravio potpisati ili to nije namjerno učinio. Svaki iskusni odmetnik stekne određene navike kojima se ukriva ili progonitelje navodi na pogrešan trag. Tomova opreznost nije bila samo posljedica paranoje koja vremenom, manje ili više, obuzme svakog bjegunca nego i razborita procjena da OVRA kontroliše korenspodenciju dvorskog slikara, s obzirom na prirodu njegovih veza s vladajućom kućom Savoja. Pismo je dospjelo u ruke talijanske policije, i pošto je kapetan Dino Bijađi, profesor srpskohrvatskog jezika, rodom iz Splita, utvrdio identitet autora, zaključio je da će se prepredeni odmetnik, s obzirom na stare komitske veze i poznavanje terena, iz Italije ka Crnoj Gori uputiti preko Drača ili Valone, a ne iz Rijeke koja je hiljadu kilometara sjevernije.

Izvadio sam iz frižidera poluispijenu bocu votke i sio u veliku fotelju. Bilo mi je došlo da se smijem sâm sebi. Moj mozak ponekad, takoreći u letu povezuje stvari koje su po prirodi složene, dok mi u drugim slučajevima trebaju mjeseci da osvijestim ono što je vidljivo svakom moronu. Na primjer, u prepunom kazinu sam mogao da držim pod kontrolom situaciju na svim stolovima za rulet, a nijesam vidio da mi Rako Mali, dok kuglica pada u sektor, pred nosom gura svoje žetone na dobitnički broj. Tako sam i sad prvi put primijetio da na zidu di fronte fotelje nema slike malog formata uokvirene dubokim baroknim ramom koju je potpisao Lorenco Bernini. Tei je portret Izabele Berbebini, neudate sestre moćnog \akoma Berberinija, čiju je palatu projektovao i portretisao sve članove familije slavni arhitekta i slikar Bernini, koji je projektovao i kolonade pred Petrovom bazilikom, bilo još jedino porodično srebro koje je mogla prodati.

ea nije bila rastrošna, ali nije znala s novcem: kupila bi neku skupu sitnicu, nakit, cipele, rukavice, u visini njenog mjesečnog budžeta koji je sama sebi odredila, i uskoro bi na njih zaboravila mjesecima presvlačeći par istih vesti, farmerki i tenisica. Uz to je i pravi antitalenat za trgovinu. Svoj stančić u Dežmanovoj prodala je jednom nakupcu južnog voća iz Metkovića ispod svake realne cijene, za hiljadu maraka po kvadratu, iako se, bez obzira na ratne prilike, lokacija stana na takvom mjestu mogla brat bratu prodati pedeset posto više od dobijene ponude.

Kako je novac od stana linjao bila je sve nervoznija. Trošila je posljednjih deset hiljada maraka. Drugi dan iza Svetog Nikole je krenula u potragu za kupcem Berninijevog portreta. Prvo je svratila u veliku galeriju slika Kavur u Via Kavuru, i pokazala fotografiju portreta s ramom vlasniku galerije dotoru \akomu Viali, crnomnjastom zaokrugljenom čovječuljku čije su prosijede vlasi toliko natopljene briljantinom da je izgledalo kao da je tog trenutka izašao iz kupaonice.

Dotore Viala je bio očekivano galantan: nije se znalo čime je više očaran, stasom i manirima mlade gošće ili slikom velikog majstora baroka koju nije našao u njegovim monografijama. Stari lisac nije gubio vrijeme. U pitanju je vrijedno umjetničko djelo… Za iznošenje iz vašeg stana moramo provesti određenu proceduru za osiguranje i ovjeru kod notara, za njen privremeni prijenos. Zato, ako hoćete da pojednostavite stvari, danas u pet sati došao bih u Vaš stan s procjeniteljem Klaudiom Karloniem, višim kustosom u Galeriji Borgeze, koji je najbolji poznavalac Berninijevog slikarstva.

Tačno u pet sati pojavila su se dva debela čovječuljka za koje je Tea pomislila da su braća blizanci. Galerista je predstavio svog dvojnika. Dotore Klaudio Karloni. Kustos se popeo na prste da bi sliku skinuo sa zida. Zadivljeno je pogladio duboki bogato urešeni ram. Otimo, prošaptao je. Postavio je sliku na bijelu ploču radnog stola, iz crne kožne futrole izvukao je lupu s pozlaćenim ivicama i pažljivo studirao svaki djelić naslikanog platna. Onda je okretao sliku s druge strane i lupom kao skenerom snimao ram. Konačno je vratio sliku na zid, zadihan i orošenog čela, kao da je trčao uz stepenice.

– Zanimljivo – rekao je ne pogledujućI u Teu, tobož zabavljen vraćanjem lupe u kožnu futrolu.

– Je li originalna?

– Potpis je Berninijev. Ali…- Zastao je, i oprezno pogledao Teu, kao da joj saopštava vijest o smrti člana familije. Tea je prvi put pažljivo osmotrila kustosovo lice: na mekim mesnatim obrazima usađen je veliki povijeni nos i oči grabljive tice. – Sliku je napravio jedan od njegovih učenika, a maestro je samo potpisao. U ono vrijeme to je bio čest slučaj.

– Znači da slika nema istu vrijednost kao da je slikao Bernini?

– Naravno. Najmanje tri puta manje vrijedi.

– Kolika bi bila cijena da je Berninijev rad?

– Oko sto miliona lira. Dvadeset posto manje ili više, zavisi od kupca, trenutnih konjuktura, očuvanosti slike.

– Kolika je Vaša cijena ? – Tea se okrenula galeristi.

Čovječuljak je gledao sažaljivo, u fazonu, meni to ne treba, ali ću ti napraviti uslugu.

– Trideset pet miliona mogli bismo dati.

– Prodato. – Reče odlučno Tea. Skinula je sliku sa zida, i tutnula mu je u ruke, kao što ljuta, iznervirana žena gurne u naručje muža pogano dijete, dok ne skine kipuće mlijeko sa šporeta.

Konačno mi je postalo jasno da je Tea pošto-poto, na brzu ruku, prodala Berninijevu sliku, iako je s malo truda mogla naći nekog drugog stručnjaka koji bi možda utvrdio da je potret slikao majstor a ne neki njegov učenik, jer je bila skovala tajni plan za odlazak i nije željela ništa da prepusti slučaju. Sad mi se vraćala u pamet svaka noć, pune dvije sedmice između katoličkog Badnjaka i pravoslavnog Božića.

Pretresali smo svaki detalj u vezi scenarija filma o porodici Poček: likove, tradiciju, mentalitet, socijalno okruženje, političke prilike, međusobni odnos u familiji. Ona mi je ponešeno, čas euforično čas nesigurno, iznosila dramaturgiju, mjesta snimanja, ambijente. Pominjala je Cetinje, Rim, Rijeku, Kapri, ljetnjikovac kralja Zogua u Valoni, u kojemu je hauz majstor bio Božo Šiš, Tomov pouzdanik, što mu je obezbjeđivao pratnju kroz Albaniju. Ali, nijednom nije otkrila neku scenu ili dijalog vezan za Argentinu, i Tomovo preduzetništvo u La Montenegrini, niti je pominjala njegove sinove, koji su joj bili rod u drugom koljenu.

Tea se žalila da joj fali jedna karika koja će razigrati, oneobičavati priču, izvući je iz prepoznatljivih dramaturških klišea, i na kraju neočekivano poentirati. Prethodno je bila izmislila dijalog između Toma i malog slikarevog sina \orđa, koji će kasnije postati najveći as Musolinijeve avijacije s osamnaest oborenih savezničkih aviona, i poslije rata nastaviti karijeru kao visoki oficir NATO pakta, i komandant aerodroma u Avianu. Ali dijalog dvojice rođaka, različitih kao dan i noć, po godinama i karakteru, romantičnog dječaka koji je sanjao o ratničkoj slavi i ciničnog odmetnika, bila je neprirodna, i na momente patetična. Tea je osjetila da je iscrpila sve važne spoznaje o djedu koje su povezane sa cetinjskim, rimskim i riječkim miljeom. Zato je, pretpostavljam, iznenada otkrivenu argetinsku kopču, u liku njenog polustrica Maksima Miguela, doživjela kao bogojavljenje za konačni zaplet, u koji može uključiti i druge emigrante. Posebno je htjela naći epizodnu ulogu još jednom političkom emigrantu u ]aku, brigadiru Krstu Popoviću, koji je među crnogorskim iseljenicima imao auru mitskog junaka iz bitke na Mojkovcu, čiji je šinjel, dok je komandovao iz stojećega stava, probilo sedamdeset švapskih zrnobojina, a da nijedna komandanta izviđačkog odreda ni po prstu nije dohvatila.

Na kraju sam sklopio cijeli mozaik, kao mađarsku kocku. Iskusni psihoanalitičar bi utvrdio da sam dugo podsvjesno bježao od pravog odgovora, jer mi je Tea, istina pitijski, bila nagovijestila odlazak u Argentinu. Čak me iskušavala bih li možda otišao zajedno s njom. Nijesam bio toliki blavor da ne mogu provaliti da me je provocira, ali bio sam uvjeren da su to samo njeni trenutni hirovi, jedna od bezbrojnih malih osveta, zbog nemoći da se od mene definitivno otkači.

Pošto je završena ponoćna misa, i papa se izljubio s kardinalima i biskupima, Tea i ja smo bili ispili vino i prikrajčili bocu martela. Ona se malo zanijela dok je ustala od velikog trpezarijskog stola, a onda se kapriciozno uspravila da pokaže da vlada tijelom.

– Jeste li za ples?- Šaljivo se naklonila, imitirajući kavaljere koji dame pozivaju na igru.

– Nije duhovito. Ne plešem.

– Što si se udrvenio? Samo se prepusti.

Soba je bila u polumraku, jer je Tea isključila veliki luster s dvanaest minjonki, i samo su dvije stolne lampe u uglovima sobe bacale tanke snopove svjetlosti poput malih reflektora, tako da je osvijetljena iz žablje perspektive njena tanka i šesna figura sa zabačenim tjemenom i golim širokim ramenima izgledala kao šeherezada iz neke istočnjačke bajke. Primio sam je za ruku i privio uz sebe. Blagi mirisi njene mliječnobijele kože su me podsjećali na aromu nerazvijene ruže, uronjene u vino i konjak. Pustio sam je da me vodi.

– Ponovo me zavodiš? –Šapnuo sam joj na uho.

– To je nemoguća misija.

– Misliš da sam tvrda srca.

– Previše si osjednut sobom.

– Previše sam opsjednut tobom.

– Ne vjerujem ti. Moraš to dokazati nekim gestom.

– Da skočim s ovog balkona? Prerežem vene? Izazovem na dvoboj nekog drznika koji ti se upucava?

– Duhovitost ti nije jača strana.

– Kaži, što hoćeš?

– Na primjer, da me odvedeš negdje daleko.

– U Laponiju?

– Ne, na južnu stranu. U Ognjenu zemlju.- Naslonila mi je glavu na rame. Htio sam se nasmijati, ali nijesam siguran je li joj glas molećiv ili šaljiv.

– Svi putevi vode u Rim, a mi iz Rima na kraj svijeta. Zašto baš tamo?

– Ognjenu Zemlju, kao i Gran ]ako, naseljavali su samo očajnici i ludaci. Oni koji su htjeli da se obogate, otišli su u Australiju, Kanadu, Južnoafričku Uniju. Na nepristupačnim otocima Ognjene Zemlje, čiji su planinski vrhovi pod vječnim ledom, stanovnici se bave stočarstvom i ribarstvom, mahom kitolovstvom. Interesantno je da osim domorodaca, Fueguinosa, najviše ima doseljenika iz Dalmacije i Crne Gore.

– To je originalno. Što bismo radili? Lovili kitove?

– Napravit ćemo ranč i držali tisuću ovaca. – Tea je ovce vidjela jedino na filmu ili kroz prozor željezničkog vagona.

– Ja bih šišao ovce a ti plela pokrovce, gunjeve, čarape. – Rekao sam mrtav ozbiljan.

– Imaćemo pet žutoglavih dječaka.

– Ne, tri sina i dvije kćeri.

– Obavezno ćemo držati konje.

– I velike ovčarske pse.

– Uzećemo jednu kreolku koja će praviti sir.

– Prave li Kreolke sir?

– Nemam pojma.

– Nemoj biti površan. Neću pomoćnu radnu snagu, domoroce, bedinterice, sluge, sve ćemo sami stvarati. – Naslonila je čelo na moju bradu.

– Ako ne izrabljujemo druge ostaćemo siromašni. – Pokušao sam biti šaljiv.

– Pohlepa je neutaživa, ona je kao krmača koje proždire svoj okot. Samo oni koji su pobijedili nisku strast za sticanjem imetka u dovoljnoj mjeri vladaju sobom.

– Ličiš mi na popove koji propovijedaju siromaštvo a onda krijući slažu pare u stramac. Katgod ti fali para postaješ histerična.

– Ti ne znaš ništa o meni. – Podigla je glavu i pogledala me ljubopitivo, kao da me prvi put vidi. – Ovdje više nemam nikakvu intrigu. Osjećam ustajalost u zraku. Treba mi promjena,salto mortale, da sve okrenem naopako, kao čarapu. Osjećam prazninu dok hodam pored ovih velikih palata. Ovdje su sve priče ispričane, sve podsjeća na prošlost. I ljudi mi liče na muzejske eksponate. U pravu je moj rođak Fulvio, Rim je postao kulturna provincija koja je nejaka da nosi na svojim leđima tako veliku tradiciju. Ovdje nikad neću završiti scenario.

– To nema veza s Rimom. U pitanju je tipična stvaralačka kriza. Zaključaj rukopis, šest mjeseci, godinu, radi nešto drugo, i vidjećeš kad mu se vratiš sve će leći na svoje mjesto.

– Ponavljam, ti ne znaš ništa o meni. Uvijek si odsutan kad sam ja u pitanju, i dok ležiš pored mene.

– Potraži blisku dušu.

– Ne lupetaj. Treba mi nešto drugo. Ne samo promjena ambijenata. Vjerovatno znaš da je Gogen otišao u Tahiti, na južna mora, pošto mu se smučila karijera bankarskog činovnika. Ernesto Sabato je bio najdarovitiji mladi naučnik u timu nobelovke Marije Kiri. Predviđali su mu veliku karijeru, i on je u vrijeme najvišeg naučnog uspona, sa ženom i četvorogodišnjim sinom pobjegao iz elitnog pariskog apartmana u neku kolibu u argetinskim pampasima, koja nije imala ni stakla na prozorima. Njegovi su ga mentori uzalud preklinjali da se vrati. Mislili su da je poludio, jer sa sobom odveo ženu i malog dječaka. Nije ga ništa pokolebalo da krene ispočetka, kao suradnik u drugorazrednim literarnim časopisima. Bez tog otklona, koji je svima izgledao sulud ne bi bilo Tunela, i ostalih njegovih divnih knjiga.

– Priča je poučna, ali nije univerzalna. I unutrašnji egzil je svojevrsna intelektualna pobuna. Recimo, Kafka cijelog života nije na duže od mjesec dana izbivao iz Praga, kao ni Kavafi iz Aleksandrije.

– Oni su svoj prostor slobode našli u stvaranju velike književnosti. Ali, kakvo je opravdanje za nas koji nemamo njihovu ingenioznost?

– Zaboravljaš da su obojica za života bili nepoznati, marginalni pisci.

– Svi velikii duhovi, pa i oni koji su potpuno ignorisani, duboko su svjesni svog dara. I zato su spremni da plate svaku cijenu.

– Što se onda događa s onima koji se obestrve a nemaju genij jednog Gogena, Sabata, Remboa ili Vijona?

– Velike avanture su više vođene intuicijom nego nekim osmišljenim planom. Na tvoje hipoteze je nemoguće odgovoriti. Jer, neko ko bi pravio takve analize vjerojatno bi shvatio da procentualno propada približno jednaki broj koji ostaju i onih koji odlaze.

– Udarila si u smućene vjetrove. Promašila si temu. To što govoriš je čisti egzibicionizam. Katgod sam te pozvao da dođeš u Albaniju uvijek si se femkala: čula si da su grozni albanski putevi, da su česte restrikcije struje, te fekalije se izlivaju na ulicama. I sad naprasno mene optužuješ za konformizam.

– Ja sam genetski uglavnom Balkanka, i ne treba mi još jedan Balkan, koji je sličan onome od kojega sam pobjegla. I to još gori, zaostaliji.

– Moramo se s stvarima suočiti in vivo da bi mogli o njima vjerodostojno raspravljati. Samo na taj način ću povjerovati da nemaš predrasuda i metropolske snobovštine.

– Ti navodiš vodu na svoj mlin, jer si bez dara, bez petlje, bez vizije. Jer si, kako bi Srbi kazali, pobegulja. Stalno čekaš da počne padati plafon, i tek onda dadneš petama vjetra.

– Što si se nakurčila. Božić je. Pijana si?

– Jebe mi se za to Božićno mirbožanje. Davno sam ti trebala sve to kazati u facu, i dobro je što ću ti saopćiti na Božić- da si velika pizda.

EPILOG

Cijele tri godine nakon što je moj advokat od podgoričke policije i suda dobio napismeno da sam postao slobodan čovjek, smišljao sam razne stvari koji će me odgovarati od dolaska kući. Uvijek mi je bilo nešto drugo preče. Jer, činilo mi se da su stvari iste kao kad sam ih ostavio. Katgod sam telefonom pitao Femiju: Kako si?, uvijek je odgovarala: Dobro. Na isto pitanje Suri bi mi rekao: Sranje.

Po svemu sudeći, i ja sam zapao u letargiju. Nikako se nijesam mogao opasuljiti što se to desilo u Albaniji. Pobuna štediša je bila kao prirodna stihija. Teško sam dolazio sebi. Nadohvat ruke mi je bilo toliko novca da sam samo pola godine poslije dobijanja koncesije mogao živjeti od rente ili bankovnih kamata. Uostalom moje strasti nijesu zahtjevne i skupe, i najvećim dijelom se odnose na kupovinu knjiga, pretplate za fitnes sale, i povremena putovanja u mjesta u koja sam već dolazio.

Poslije pobune štediša u Albaniji vratio sam se u Zagreb, i opet se zaposlio u istom hotelu koji se više nije zvao Interkontinental nego Opera. Promijenio se i gazda kazina, koji je forsirao domaće dečke. Upola mi je smanjena plata, tako da sam se iselio iz hotela, to jest izgubio privilegiju da me u zakazano vrijeme bude recepcioneri, donose mi poštu i podsjećaju me na sastanke, i da se o mojim košuljama i donjem vešu brine hotelski vešeraj. Preko oglasa sam pronašao stan na Jarunu, u zgradi koja je preko puta zadnje stanice tramvaja sedamnaestice.

Bio sam bez perspektive. Novi gazda kazina me nije volio. Ali nijesam ni ja više bio onaj stari, koji je kao kobac koncetrisan na igrače, točak ruleta, isplate. Ruku na srce zbog toga sam degradiran-više nijesam bio inspektor stola nego obični krupije- a ne zato što sam nekome antipatičan. Sve teže sam održavao koncetraciju u poslijeponoćnim satima. Prvi put sam se poslije toliko godina zabrojio sa žetonima, pogrešno isplatio igrača, na štetu kuće. Manjak koncetracije sam pripisivao rezignaciji a ne izumiranju moždanih ćelija i opštem zamoru organizma. Pred zoru sam se kao prebijeni pas uvlačio u hotelski taksi koji me ostavljao ispred moje gajbe u ulici Hrvatskog sokola. U zimskim mjesecima sam spavao po dvanaest sati, i bio zaboravio kako izgleda dnevna svjetlost.

Zagreb me više nije privlačio. Izgubio je predratnu živost i ratni eros iščekivanja velikih vijesti. Polako je ulazio u svoju mirnodopsku fazu, oronuo od rata i kapitalističke pretvorbe, kao pobjednik nove nacionalne revolucije, ali bez onog slavodobitnog zamaha koji su imali komunisti poslije četrdeset pete. Normalizaciji života, kako se drugačije zove povratak na stare svakodnevne malograđanske rituale, umnogome je doprinijela teška bolest predsjednika Tuđmana, oca nacije, koji se junački nosio sa smrtonosnim rakom želuca. Vidjelo se iz aviona da njegovi nasljednici neće biti fatalistički zagledani u svoju povijesnu misiju niti imati toliko strasti u omalovažavanju opozicije, reformisanih komunista i liberala, za koje je vrhovnik govorio da su stoka sitnog zuba i smušenjaci koji srljaju kao guske u maglu.

Ipak sam se nekoliko puta premišljao da spakujem kufere i krenem u Crnu Goru, ali sam uvijek odustajao pošto bih se sjetio Surijeve sentence: Ovdje će ti sve oprostiti osim da ostaneš bez para. I zaista, pošto se izljube s povratnikom u pjaci prvo snimaju njegovo imovno stanje. Zagledaju auto s kojim se dovezao, raspituje li se o kupovini nekretnina, koje restorane obilazi. Ne bi prošlo ni mjesec dana prije nego što bi se provalilo da ću morati preživljavati od dvjesta maraka Femijine penzije, koju je zaradila za tridesetogodišnje dirinčenje u fabrici Obodovih veš mašina. I krupijejski posao u Montenegru je pao na niske grane. Stari krupijei su se zentovali brutalnosti novih igrača, koji su se obogatili pljačkom na ratištima i monopolom u švercu nafte i cigara. Drugih gostiju kazina nije bilo, jer su međunarodne sankcije uništile industriju i dovele do turističkog kolapsa. Od stranaca na primorju su bili jedino talijanski kontrabandisti, i samo je u hotelu Podgorica, radilo pristojno kazino, u kojemu su štitili krupijee i igrače.

Kazino u Operi se polako oporavljalo, sve veći broj stranaca, diplomata, bivših vojnika i obavještajaca koji su radili za inostrane paradržavne organizacije, biznismena i bankara sa projektima za oporavak privrede od čijih cifara je boljela glava, dolazili su u bar kazina, malo poigrali, bacilli koju stotku na boje i duzine, ili doveli neku ovcu, domaćeg tajkuna, Rusa ili Arapina, koji ujutru nije znao potrefiti izlazna vrata. Ali, moj rejting nije rastao. Naprotiv, tavorio sam, s dobrim izgledima da dobijem otkaz.

S Femijom i Surijem se nijesam čuo nekoliko mjeseci, jer su u Ivanbegovoj ulici radnici koji su postavljali nove vodovodne cijevi na nekom mjestu omaškom prekinuli telefonske vodove. Onda me Suri pozvao mobilnim telefonom na pravoslavni Badnjak 1999. godine.

– Dobro veče, nazdravlje ti Badnje veče.

– I s tobom zajedno – odgovorio sam na tradicionalni način. Samo sam zaboravio da dodam mnogo godina u zdravlju i veselju.

– Kako si? – Otkad ga se sjećam Suri me prvi put pitao za junačko zdravlje.

– Nije loše.

– Gdje ćeš slaviti Badnje veče.

– U kazinu. Radno.

– Govoriš kisjelo. Što ne valja.

– Sve je u redu.

– Što se ne vratiš. Ovdje stvari polako dolaze na naše. Nijesmo više ostavljeni kao brabonjak na cjedilu. Javljaju se i za nas kombinacije.

– Ne mogu, dok ne skudžam neki dug.

– Od koga.

– Od mog bivšeg ortaka Rala Delića.

– Koliko love?

– Pedeset somova.

– Maraka?

-Dolara.

– Uuu jebo te. Gdje je taj tip sad?

– U Skoplju?

– Što mi ne rečeš. Namirićemo sve s kamatom.

– Imaš tamo nekoga?

– Nego što. Najačega.

Čim sam se istuširao i navukao radnu odoru, crno odijelo, bijelu košulju i leptir mašnu, zaboravio sam Surijevo obećanje. On nije obećavao usluge da bi mešetario, ali je volio da fascinira sagovornika. Rale me je klasično izradio. Nijesam imao potvrdu ovjerenu u sudu za dugovanje, čak ni obični papir s njegovim potpisom. Uhvatio me u raskorak, jer sam bio zabrinut za Teu, i mislio samo na to kad će mi javiti iz avio agencije da su rezervisali kartu za Rim, preko Zagreba ili Ciriha. Jedno vrijeme me je muvao, te sjutra će, te za nedjelju, pa za mjesec, samo da mu legne lova. Onda je promijenio broj mobilnog telefona, a glas iz kazina u \evđeliji, koji se spajao preko hotelske telefonske centrale, izgovarao je istu rečenicu: Gazda nije tu.

Na Šćepandan, treći dan Božića, na displeju mobilnog telefona se pojavio prefiks broja +389, koji označava međunarodni kôd Makedonije.

– Zdravo burazeru – glas je glumio familijarnost.

– Zdravo Rale. Otkud ti? Turska godina da se ne javljaš.

– Jebi ga burazeru. Ovo je ludnica. Znaš i mene su izvarali, i to oni kojima sam sve povjerio. Došlo je vrijeme da nikome ne možeš vjerovati. – Govorio je bolećivo, kao da očekuje da ću zaplakati nad njegovim problemima.

– I ja sam tebi vjerovao.

– U pravu si. Htio sam sto puta da te zovnem. Ali, kažem nema smisla da se nervira.

– Ipak si se javio. – Provocirao sam ga, jer mi se činilo da me ponovo folira.

– Skupio sam lovu, konačno. Nešto sam pozajmio od Čombea.- Čombe je bio prvak bivše Jugoslavije u klasi automobila do hiljadu I sto kubika.

– Što je s kamatom – osjetio sam da ga je neko stisnuo za jaja.

– Nemoj me zajebavati. Znaš li kakvo je vrijeme.

– Kad ću dobiti glavnicu. – Trudio sam se da mi glas zvuči ljutito.

– Javiće ti se Lazar Kodić. Janjevac. Ima zlataru u Skoplju.

Čim smo prešli crnogorsku granicu na Božaju, prije vojnog punkta na kome je Suri podmitio poručnika s bosanskim naglaskom štekom marlboroa, izvukao sam SIM karticu hrvatskog mobilnog operatera, i bacio je kroz prozor auta. U memoriji kartice je bilo nekoliko stotina telefonskih brojeva, čijih se polovinu vlasnika ne mogu sjetiti. Telefonski broj 098 9710414 nijesam mijenjao, jer s celularnom napravom u džepu produžavaš iluziju o tome da nijesi sam, i da ti se svaki čas može javiti neki glas za koji bio uvjeren da te je zaboravio.

Odbacivanje broja značio je prekid i posljednje moguće veze s Teom. Jer, ona je, u istom onakvom malom crvenom notesu kakav sam i ja imao, bila na vrhu prve strane upisala moj broj mobilnog telefona. Inače, Tea je operisana od svega što je vezano s brojevima, i zato je i moj telefon, koji je nekad zvala po nekoliko puta dnevno, morala zapisati na vidljivom mjestu. Njeni problemi, često smiješni, najviše su bili uzrokovani selektivnom memorijom i nesposobnošću da izračuna i prostu matematičku radnju. Tako je, recimo, pamtila imena ulica, ali ne i broj na određenoj adresi. Zato joj stalne nevolje s novcem nijesu bile posljedica obijesti, nego nesposobnosti da planira i sabere dnevne izdatke, i onda ih pomnoži s danima do kraja mjeseca, ili brojem mjeseci u godini.

Prve dvije godine poslije Teinog odlaska iz Rima, kadgod se na malom ekranu Nokie pojavio nepoznati ili zatajeni broj pomislio sam: Možda je Tea. Onda sam vremenom oguglao na nepoznate brojeve, sve manje se odazivao, jer ljudi telefon rijetko koriste da bi nešto saopštili već do besvijesti bezveze tupe, troše skupe impulse i vrijeme sagovornika. Veliki dio dana i noći telefon mi je bio isključen, ali nijesam mijenjao broj i operatera, iako su se pojavile nove mreže sa povoljnijim paketima usluga. Celularni telefon ti vremenom postane partner, čija je memorija pouzdanija od tvoje, i tako sačuva kontakte s određenim brojem osoba, od kojih bi neke rado zaboravio. Ljudi mijenjaju telefonske brojeve kad lista nepoželjnih umnogome premašuje broj onih do kojih ti je stalo, i očekuješ da će se javiti. (Samoća je sigurno bila teže podnošljiva prije puštanja mreže telefonskih centrala u masovnu upotrebu. Frudrih Niče je, mjesecima prije nego što su demoni potpuno ophrvali njegov blistavi duh, svako jutro odlazio na poštu i pitao: Je li stiglo pismo za Fridriha Ničea. Šalterski činovnik koji je danima izgovarao izgovarao istu frazu: Nema ništa gospodine Niče, jedno jutro je pitao neobičnog posjetioca: Gospodine, otkud treba da stigne Vaša pošta. Filozof ga je začuđeno gledao, i više nijednom nije prešao prag pošte).

Laknulo mi je, kao da mi je neko s leđa skinuo samar, kad sam zafrljačio malu žutu SIM karticu kroz prozor starog žutog mercedesa. Čovjek može živjeti više, naizgled kontradiktornih, života ukoliko jasno razabira stvari koje su ga odredile u očima drugih. Kako je kartica nestala u mali kanal pored ceste stvari oko Teinog bjekstva – prvi put sam upotrijebio riječ bjekstvo – su mi se dodatno razbistrivale.

Teina provokacija o odlasku u Ognjenu Zemlju ili Gran ]ako bila je sračunata na to da me opipa, da vidi kako ću reagovati. Ona nije bila toliko nepromišljena- premda je u njenoj prirodi duboko utisnuta jedna doza fatalizma- da zaboravi svoju preosjetljivost na zapuštenost i grubost, i osudi sebe na život u zabitima, koji je izložen velikim fizičkim naporima i opasnostima od prirodnih stihija, nepoznatih bolesti, izolovanosti od civilizacije. Ukoliko je zaista bila kupila kartu za Buenos Aires i preletjela Atlantik, kako je tvrdio njen daljnji rođak Fulvio Poček, onda je sigurno ostala u delti La Plate, metropoli s beskrajnim bulevarima, velikim knjižarama i brojnim talijanskim i francuskim restoranima.

Storija o Tei bi se, kao i mnoge druge, završila bez hepienda, da nije bilo još jednog neočekivanog susreta. Sjedio sam ispred Gradske kafane i posmatrao grupu talijanskih turista kako ulazi u Državni muzej. Tri su pune godine otkad sam se vratio na Cetinje, i turisti su se počeli polako vraćati, iako su tenzije oko državnog pitanja još trajale. Neki inostranci su bili radoznali da vide razliku u odnosu na vrijeme socijalističke Jugoslavije kada su ljetovali u primorskim hotelima i kampovima. Obožavali su crnogorsko primorje i planine, iako nijesu razumjeli ni komunizam niti nacionalizam koji se pozivao na demokratiju i istorijska prava. I čim je odlaskom Miloševića nestala opasnost od novog rata oni hrabriji predratni turisti su se počeli vraćati u zemlju divlje ljepote.

Talijani više od drugih turista vole Državni muzej, jer je u nekadašnjem Dvoru kralja Nikole nakon crnogorske najviše talijanske tradicije. Od venecijanskog salona, rimskog posuđa i mobilja, pejzaža koje su naslikali fiorentinski slikari do velikih portreta bračnog para Savoja, kćeri i zeta potonjeg crnogorskog vladara. Poslije sat vremena grupa je izašla iz muzeja, raštrkala se u grupicama po troje-četvoro, i krenula prema kafani da se osvježi. Posljednji iz muzeja je izašao visoki, mršavi riđobradi čovjek, koji je neobično ličio na Fulvia Počeka, pukovnika skvadra mobile. Kako mi se primicao, po hodu i držanju glave, htio sam se zakleti da je to on. I mahnuo bih mu zasigurno rukom da mi se nije prije deset godina nije dogodilo da jednog Austrijanca u Beču s leđa potapšem po ramenu misleći da je pisac i prevodilac s Kosova Škeljzen Malići, s kojim sam samo tri dana prije toga večerao u zagrebačkom restoranu Feniks. Čovjek koji se okrenuo i s gađenjem viknuo, Vas, nije samo bio identičnog stasa i prosijede fazonirane brade nego je imao i iste okrugle naočare s tankim okvirom.

Riđobradi je krenuo prema mom stolu.

– Vi ste ovdje – rekao je dvosmisleno.

– U ovom gradu sam rođen. Sjedite. – Sio je jednako ležeran i siguran u sebe, kao i prilikom našeg prvog susreta u kafani hotela Florens. – Onda, otkud Vi u Cetinju?

– Nadam se da niste zaboravili da je moj djed rođen na Cetinju, zapravo u Donjem Kraju, koje je u to doba bilo selo. I pošto sam se za Novu godinu penzionisao odlučio sam da sredim porodičnu arhivu, najprije monografiju Pera Počeka koju nikad nije završila tetka Jela. Ali prije svega moram upoznati Crnu Goru, koja je cijelog života bila djedova inspiracija. Naša grupa sedam dana obilazi južnu i sjevernu regiju, a poslije ljeta ću sâm doći da se detaljnije upoznam s vašim slikarstvom. Nisam znao da imate tako dobre slikare.

– Nijeste mi izgledali tako sentimentalno kad smo se sreli u Rimu. – Malo sam ga bocnuo, jer policajci u penziji postanu još ciničniji ili otkrivaju tobožnje mladenačke umjetničke afinitete.

– Sad sam penzioner. I moja interesovanja nisu samo kulturološke nego i poslovne prirode. Mislim da bi ovdašnjoj nacionalnoj galeriji bile interesentne neke Počekove slike koje su u vlasništvu familije. I s druge strane, ovdje je u privatnom posjedu jedan djedov autoportret i portret Maksima Gorkog, koje bih otkupio po razumnoj cijeni.

– Moj prijatelj je direktor nacionalne galerije. Ukoliko Vam bude trebala pomoć stojim Vam na usluzi.

– Ako nisam indiskretan, što je s Vašim biznisom u Albaniji? – Špiclov je sve pamtio, i htio mi je staviti do znanja da je znao da sam ga folirao kad sam mu rekao da pišem roman o Balkanu.

– Još onda kad smo se sreli, prije šest godina, silom prilika sam morao rasprodati slot aparate. Sjećate se velikog haosa zbog pobune prevarenih štediša?.

– Kako da ne. Naše službe su bile u panici. Plašili smo se novog velikog izbjegličkog talasa prema jugu Italije.

– To je logika velikih država, koje na svoje siromašne susjede gledaju kao na govna. Ohrabrujete ih da prime stotine hiljada izbjeglica, a kad u Italiju uđe samo stotinak nesretnika saziva se vanredno zasijedanje parlamenta. – Dok sam govorio neka mrena mu se navukla preko očiju. Pogled mu je bio hladan, neproziran, kao u kafani hotela Florens.

– Tea mi je rekla da pišete roman. Jeste li ga završili? – Brzo je vratio samokontrolu, i glas mu je ponovo bio mek, latinski, sa dugosilaznim akcentom na drugom vokalu.

– Nijesam. Pišem nešto drugo. – Pogodio me u živac, i to je sigurno vidio na mom licu. Slutio je da odavno ni s kim nijesam razgovarao o Tei.

– Jeste li u kontaktu?

– Nijesmo.-Odgovorio sam preko volje.

– Tipično za balkanski temperament. Prvo zaklinjanje na vječnu ljubav, i onda neprijateljstvo do smrti. – Mudrovao je bivši komandant odreda specijalne policije.

– Takvi smo mi Mediteranci. Nijeste ni vi bolji kad su vaše žene u pitanju. – Pokušao sam prebaciti lopticu u njegovo dvorište.

– Tea mi se javila nekoliko puta. Dobro se snašla. @ivi u General Madriagi. Naučila je španjolski jezik. Režira u lokalnom teatru. Postavila je dramu jednog hrvatskog pisca čijega se imena ne mogu zapamtiti.

– Drago mi je.

– Muž joj se zove Dijego Dragišić. Kaže da je on porijeklom iz tvog plemena. U jednom mandatu je bio gradonačelnik General Madriage. Nastavio je tobož oduševljen Teinim uspjehom, a ustvari mi je dao na znanje da su me pominjali u razgovoru.- Ima dva sina, Maksima Miguela i Mata Amada.

Vodič je pozvao turiste da krenu prema autobusu, koji je parkiran na ]ipuru. Slikarev unuk mi je srdačno stisnuo ruku i zatražio da izmijenjamo brojeve telefona.

– Javljam se obavezno jesenas. Ako prije toga posjetite Rim biće mi zadovoljstvo da Vas ugostim.

Kolonelo se posljednji u grupi uputio prema autobusu. Trebala mi je jedna votka, možda i dvije, da sredim misli. Mahnuo sam konobaru, a onda sam se predomislio i krenuo prema kući. S vrata sam se ustremio prema kuferu s knjigama, koje nijesam raspakivao pune tri godine, otkad sam se vratio. U međuvremenu sam bio izvukao samo Tein talijanski rječnik i stavio ga na radni sto. Nestrpljivo sam preturao knjige čije sam naslove bio gotovo zaboravio, dok nijesam s dna kufera ugledao kopiju nezavršenog filmskog scenarija. Na posljednjoj stranici je pisalo.

Skica za posljednju scenu.

General Madriaga, gradić od petnaestak hiljada žitelja, provincija Buenos Aires. Na periferiji grada Tomova hacienda. @ena Zlatana. Sinovi Maksim Miguel i Mato Amado. Društvo Durmitor. Osnivači su emigranti iz Gaete.

U unutrašnjim ratovima i revolucijama gradovi se promijene u nekoliko godina koliko u drugim vremenima za dvije ili tri generacije. Cetinje je više propalo od svih gradova koje sam znao prije potonjih ratova, ako izuzmemo bosanskohercegovačka mjesta koja su sorena ognjem i etničkim čišćenjem. Njegovo opšte urušavanje je samo dijelom uslovila propast privrede, jer su građani koji su stvorili pozorište, čitaonice, muzej, dnevne novine, radio, postojali i prije socijalističke industrijalizacije. Dakle, nijedna se propast, mala i velika, nije desila samo zbog jednog razloga. Niti je pošast došla tek tako, u jednom danu, s neba pa u rebra. U prvoj i drugoj Jugoslaviji Cetinje su sumnjičili zbog nostalgije prema malom dvoru na ]ipuru, plemenskom pijemontizmu i separatizmu. Poslije propasti socijalističke Jugoslavije i dolaska na vlast kriptokomunističkih oportunista i srpskih nacionalista stara prijestonica je potonula u bijedu, i po svojoj ekonomskoj snazi se nije mogla mjeriti ni s nekom mjesnom zajednicom u Podgorici, od koje nova klasa pravi metropolu po svojoj mjeri.

Na početku ratova u Sloveniji i Hrvatskoj dva su događaja ubrzala nenajavljeni i za većinu nevidljivi nestanak cetinjske boemije, koja je dugo prkosila epskoj tradiciji i socijalnom realizmu. Pobjedonosne vojne akcije, masovni mitinzi, brojne propagandne televizijske emisije o istorijskim nepravdama i mračnim vatikansko-kominternovskim zavjerama protiv slobodoljubivih Srba i Crnogoraca, te svakodnevne pogibije na Dubrovačkom frontu ili u međusobnim obračunima mladih Cetinjana u Njegoševoj ulici, učinili su da vijest o smrti \oka Leze koji se utopio ili je umro od srčanog udara na Velikoj plaži u Ulcinju, i isto tako nenadni odlazak Ruda Jesenjskog u Beograd, proteknu gotovo neprimjetno.

Ratovi su se završili, i masovni pokret za nezavisnost se klasno i partijski raslojio, ali duh profesorâ boema, Konzerve i Banja, i pjesnikâ parnasovaca, Leze i Jesenjskog, više se nije vratio. Ostao je samo Vaso Gordin, kojega je pjesničkom zanatu na Golom otoku učio makedonski poeta Venko Markovski, kasniji dvorski pjesnik Todora @ivkova, sa svojom kao egipatski papirus izbrazdanom i zadebljalom kožom i nemirnom grivom čije su dlake nalik na bakarnu žicu štrčale na sve strane. Sve je nadživio, pa i sebe, iako je preležao Goli Otok, ludnicu i sanatorijum za plućne bolesti. Njegovi prkosni izlomljeni stihovi – Lezu su podsjećali na njegušku kubasicu- o uzaludnim nadanjima oca, ambulinama uma, komunističkom bratstvu, uprkos svemu, pisane po ugledu na Majakovskog i Hikmeta, bili su uvredljivi za pristojan svijet, jer su ih podsjećali na skorašnju pripadnost jednom poraženom i osramoćenom poretku, koji je ideju bratstva i jednakosti pretvorio u tiraniju jednoumlja. Buntovnog pjesnika koji se, nakon Golog otoka, vratio na Cetinje, i popeo na jedan kameni stub ispred nekadašnje Banovine s transparentom na kojem je pisalo PARTIJO MAJKO DAJ MI HLJEBA, pola vijeka kasnije sahranile su sestre u pratnji rođaka, jednog bivšeg člana CK Jugoslavije i nekoliko neuglednih pijanaca, u porodičnom grobu ispred male seoske crkve. Sapatnici su ga izdali- posljednji put. Niko nije spomenuo njegov oporučni zavjet. Stari performer je bio smislio kako će se njegov prah rasuti niz lovćenske strane. Štampanim neravnim slovima, nespretnim od staračke drhtavosti ili nikad savladanog zanata pisanja na poslijeratnom kursu za milicionere, detaljno je, pod brojevima od jedan do šest, napisao i predao na amanet Marku Mačku, da ga mrtvog zavežu za unutrašnju stranu velike kamionske gume koju će politi benzinom, zapaliti i gurnuti s vrha Lovćena u noćne sate tako da se niz strme padine strovali u Boku Kotorsku, poput zvijezde padalice.

Petnaest godina je na donjoj polici iznad pisaćeg stola bilo naslagano deset primjeraka moje knjige priča Šampion. Otkad sam se vratio iz egzila nijednom se nijesam usudio dohvatiti u ruke ovu zastidno neuglednu brošuru, koju kao da je pisao neki početnik kojega jedva poznajem. Kad sam se konačno nakanio uzeti je u ruke i počeo je prelistavati sjetio sam se svake rečenice, i načina na koji su nastajale.

Nijesam je dočitao do kraja. Ležeći nauznak na kauču uhvatio sam knjižicu između palca i kažiprsta i frleknuo je preko glave, na pisaći sto među ostale knjige. Nikad neću potpuno prevladati nelagodu među mnoštvom knjiga, iako s godinama čovjek postaje tuplji, i realističniji.
Zaspao sam obučen u krevetu, kao pod narkozom, toliko tvrdo da me Femija nije smjela probuditi, i ležao punih dvanaest sati, do osam ujutro. Prvo sam se pridigao na laktove i pogledao sam kroz dvorišni prozor: bilo je tiho i depresivno. Kao u ruskoj stepi. Iako je tek početak septembra travke su se sparušile i požutjele. Četiri mjeseca nije čestito pala kiša. Možda i kiše na Cetinju postanu mit, kao i priče o propalom kraljevstvu. Otvorio sam prozor, i istočnjak je razigrao listove rukopisa romana koji su bili još razlepušeni po stolu. Sio sam da složim rukopis, čije sam stranice juče rukom paginirao. Onda sam se nasmijao u sebi. Nikad nećeš napisati roman.

Jutro je pametnije od večeri. Pregorio sam, u vrijeme dvanaestosatnog sna, tlapnju da ću napisati veliki roman po kojemu će me pamtiti u budućnosti. Što pizdiš, ti si pisac kratke forme, tješio sam se, uključio kompjuter, i počeo se, s neočekivanom lakoćom, poigravati s tekstom nezavršenog romana. Prekrajao sam poglavlja, izbacujući cijele pasaže, dopisujući nove situacije, mijenjajući vremena, likove, mjesta. Za manje od tri mjeseca je nastalo jedanaest proznih cjelina dužine od četiri stranice do jednog štamparskog tabaka od šesnaest strana. Knjigu sam naslovio po najkraćoj, i najzgusnutijoj priči, Karnera, koja ustvari opisuje samo tok jednog boks meča od tri runde, za prvaka Jugoslavije u teškoj kategoriji, između crnogorskog diva Trifuna Tripkovića i beogradskog asa Bana Sovrića.

Novo izdanje sam pripremio promišljenije nego prvu knjigu. I s više samopouzdanja. Nijesam se morao bojati da ću ponovo biti meta gradskih mangupa za posprdivanje i kafanska ogovaranja. Jer, u kafanama su sportska klađenja i tračevi o džet setu zamijenili brbljanja o književnosti, ratu i politici, a novi vladari su umjesto simpozijuma o ideološkim zastranjivanjima pisaca i tumačenju skrivenih značenja u stilskim figurama više preferirali scenske umjetnosti, pozorište, muzičke festivale, modne revije. I novi pisci su sličniji menadžerima nego razbarušenim bardovima i njihovim epigonima koji su se utapali u naše nesreće. Nova generacija literata je obrazovanija od svojih prethodnika koji su jurišali na nebo, ali pati zbog toga što je literatura izgubila negdašnji društveni prestiž, kao i zbog manjka sopstvene originalnosti.

Izdavač OKF, promoter nove književne scene, takozvane crnogorske postmoderne – Crna Gora nije imala modernu- promovisao je Karneru u Gradskoj biblioteci u Podgorici. Novinar i književni kritičar V. Simunović, objavio je sa mnom intervju u subotnjem kulturnom dodatku Pobjede. Autor televizijskog priloga na javnom servisu u emisiji za kulturu Art, koji se u svakom pitanju poštapa s nekim citatom Hajdegera ili Bodrijara, najavio me je kao prethodnika postmodernista, što je naravno bila glupost, jer je Karnera publikovan poslije njihovih romana, a prvu knjižicu, koju sam objavio pod pseudonimom, niko od mladih pisaca nije čitao.

Ovdje je svako oduševljenje kratkog daha, ako ga propagandno ne produžava neki književni klan pod plaštom nacionalnog interesa. Crnogorci se, kao tipični južnjaci, lako oduševe i još te lakše zaborave. Poslije medenog mjeseca moje provincijalne slave niko od lokalnih kulturtregera, urednika kulturnih rubrika i ljetnjih festivala nije me više zvao na javna čitanja niti mi je tražio novu prozu za publikovanje. Mislio sam da me ignorišu zato što loše čitam i zamuckujem na javnim predstavljanjima.

Priznanje je stiglo naknadno, i nenadno. Frontmen lokalnih postmodernista, Jakov Grk, unuk Steva Grka, najboljeg majstora đevojačkih skrinja između Prčanja i Skadra, uvrstio me u Antologiju savremene crnogorske priče, koja je osporavana u Podgorici i u Beogradu. Ne toliko zbog uvrštenih proza, koje su uvijek u svim pregledima i klasifikacijama književnosti za većinu problematične, koliko zbog koncepcijskih razloga. I samog antologičara. Jer, nije bilo prvi put da razbarušeni esejista i antologičar skandalizuje javno mnjenje posprdivanjem s ovdašnjom tradicijom i mentalitetom, kao i omalovažavanjem kanonizovanih književnih veličina. Najveću histeriju je izazvala njegova ocjena da je Njegoš značajan samo kao epski pjesnik, poput Starca Milije ili Tešana Podrugovića, i da je u kontekstu evropskog romantizma efemerna pojava, poput Stanka Vraza, Lukijana Mušickog ili braće Miladinovci. Mladi kritičar se uživio u ulogu parije, i novim izjavama da je Vladika Rade ustvari dijalekatski pjesnik kojega je nemoguće prevesti i na srpski jezik, toliko razljutio Vasilja Moračanina, epigona Matije Bećkovića, da je u beogradskom Kuriru izjavio da takvo svetogrđe ne bi mogao kazati pravi Grk, naš brat pravoslavni, nego samo potomak nekog grčkog Ciganina koji je potkivao konje i pravio samare za magarad.

Koncepcija antologije je jednako brutalno napadnuta u beogradskim Književnim novinama i Crnogorskom književnom listu, zbog toga što su u njoj uvršteni Danilo Kiš, Miodrag Bulatović, Mirko Kovač, Branimir Šćepanović, koji su pisali na ekavskom narječju. Prvi su napali antologičara da je nabolje srpske prozaiste uvrstio u nepostojeću nacionalnu književnost dok su drugi tvrdili da je koncepcija antologije u suštini velikosrpska, jer su u njoj dominantni autori koji su se nacionalno deklarisali kao Srbi. Polemika je imala i jednu dobru stranu. Interesovanje čitalaca za antologiju je neočekivano poraslo, jer panoramske preglede malih književnosti niko ne čita osim zasupljeni autori i plaćeni književni i novinski kritičari, Antologija Jakova Grka, zbog žučnih sporova koja su iz podgoričkih i beogradskih glasila prenešena u zagrebačke i sarajevske medije, doštampana je u još petsto primjeraka. Tako je dospjela u ruke i Ivici Prtenjači, književnom kritičaru zagrebačkog Večernjeg lista, koji je posebno preporučio čitaocima starog majstora kratke priče, Sretena Asanovića i jednog anonimusa, bivšeg boksera, Mata Tujovića, čija noveleta u hemigvejevskom maniru opisuje tri runde jednog boks meča .

Suri me ovoga puta nije ostavio na cjedilu. Novac koji sam zaradio od prodaje slot automata- premda sam postao štedljiv- polako se topio, i istopio. (Nema tih para koje nećeš potrošiti ukoliko nemaš novih prihoda). Ponudio mi je posao menadžera u sportskoj kladionici Korner na Cetinju, koja se nalazi na mjestu nekadašnje prodavnice ženske konfekcije Uzor.

Bivša radnička klasa se sada odijeva u kineskim radnjama i buvljacima. U strogom centru Cetinja samo su dva butika garderobe, i umjesto nekadašnjih socijalističkih prodavnica Name, Beka, Prvog maja, Varteksa, Mure, otvorene su kafane, banke i kladionice.Oni koji imaju više novca čekaju sezonsku firmiranu robu, legalno uvezenu ili opljačkanu u nekom butiku u sjevernoj Italiji.

Pretvorba iz društvenog u privatno vlasništvo je bila neumoljiva. Koliko i čovjekova pohlepa za sticanjem materijalnog bogatstva. U kapitalističkoj doktrini ljudi su prije svega mašine za pravljenje novca. Konkurencija za sticanje imetka je neprestana, i zato ne bih odbio Surija, čak i da je stanje na mom kontu kudikamo bolje. Jer prvi put sam se prepao starosti: s punih četrdeset godina života nijesam imao ni jedan dan radnog staža. Nijesam nikad koristio zdravstvene usluge ljekara, i to je još više podsticalo moju infantilnost. Sjetio sam se Femijinih riječi: \e će ti starost?

Uostalom, posao menadžera u maloj kladionici na Cetinju, s obzirom da se kvote za utakmice izrađuju u Podgorici, bio je gotovo penzionerski. Samo sam dva puta dnevno navraćao u kladionicu, poslije završetka smjena, da prebrojim i preuzmem dnevni pazar. Saldo poslovanja male kladionice je manje-više bio oko pozitivne nule ili u malom gubitku. Uplate kladiničara, bivših radnika Oboda, su minimalne. između dva i pet eura. Utakmice talijanske i španske lige su im stvarali iluziju da su i oni dio tog velikog spektakla, i da se nekim čudom- čuda se događaju – mogu i obogatiti. Jedino osjetno povećanje pazara u cetinjskim kladionicama i kafanama je oko božićnih i novogodišnjih praznika, i kad se lokalni Pink Panteri vrate s turneja. Oko žestokih momaka, koji su u sred bijela dana pustošili zlatare u centru Londona, Pariza ili Tokija, stvorena je velika fama u stranim medijima, kao o velikoj sofisticiranoj organizaciji, iako se većina njih- kao moderna verzija svojih hajdučkih predaka koji su uskakali u torine hercegovačkih aga i begova- skupljala u privremenim grupama i poslije podjele plijena se rastavljali, svako na svoju stranu.

Suri se u međuvremenu preselio u Podgoricu. Kupio je dva dvosobna stana, koje je pretvorio u jedan, u rezidencijalnom naselju Gorica C, preko puta grčke ambasade, i zgrade u kojoj žive dvojica posttitoističkih vladara, Momir Bulatović i Milo \ukanović. Suri je s novim statusom promijenio i biznis. Prodao je kladionice, i počeo se baviti građevinarstvom. Jedino je ostavio kladionicu na Balšića pazaru, jer nije imao ideju što bih drugo mogao raditi. Uostalom, moja godišnja plata je manja od računa jedne večere, koju u restoranu Knjaz, priređuje svojim novim prijateljima, poslanicima vladajuće koalicije i građeviskim tajkunima.

O porijeklu imovine novih crnogorskih tajkuna čuju se čudesne, često izmišljene priče. Šuškalo se da se Suri iznenada obogatio zahvaljujući \uru Šaletiću, višem inspektoru republičke Udbe, koji je službeno kontrolisao šverc nafte i cigareta, i da su njih dvojica bili suvlasnici sedam kladionica. Suri se predamnom pravio blesav, da ne zna ništa o onome o čemu su ispirali usta starovaroške babe i dileri s Tuškog puta. Kažu da ništa kao novac i vlast ne minjenjaju ljude. I zasta Suri bi nekad progovorio na zadnjicu kad ne bi mogao na usta da mi se pohvali kako je za samo pola godine, od maja dvijehiljadite do Nove dvijehiljadeprve, zakupio tolike prostore, opremio ih i položio depozite. Ipak, nijednom ga nijesam upitao: Okle ti pare?

U kazinu se, osim loših navika, pokupe i neke korisne stvari. Još dok sam bio pomoćni krupije Boro Bulat mi je u povjerenju kazao: Nikad ne pitaj ako ti se samo ne kaže. Priče o tajnom ortaku su se vremenom izgubile, možda najviše zbog toga što je činovnik Udbe nestao iz vidokruga lokalnih ogovarača, premještajem u diplomatsku službu, na mjesto generalnog konzula u Rijeci, na kojemu je ostao I poslije osamostaljenja Crne Gore.

Turo Stanović nije bolji mesar nego što je bio bokser. Bio je sasvim prosječan takmičar koji je sastavio jedva dvadeset mečeva s polovičnim rezultatima. Nije osobito ni vrijedan: više od pola vijeka je proveo ločući i kartajući u separeu restorana Feribot. Nije ni lukav, i nije se žalio, kao što je to običaj današnjih tajkuna, da ga je prevario ovaj ili onaj. Osrednjost sama po sebi nije tema dok ne postane vrlina. Turo je poslije propasti socijalističke industrije postao najveći poslodavac na Cetinju. Stanturovi pršuti danas opskrbljuju pola Beograda, južne Srbije, Republike Srpske, Hercegovine i Makedonije.

Kad me gospodin Stanović pozvao na razgovor slutio sam neki bizarni povod, jer i sama ideja da pristupim u negov ured s baroknim mobiljem kupljenim za budzašto od potomka nekog kapetana s Mula i crnogorskim grbom u štukaturi, prilično je neobična. Predložio mi je, bez uvoda i prenemaganja, da želi- podvukao je ja plaćam štampu i honorar – da napišem monografiju povodom jubileja sedamdeset godina od osnivanja bokserskog kluba Lovćen. Dok sam hodao prema nekadašnjoj zgradi Trgoprometa, u kojoj su sada uredi Stantura, svašta sam očekivao da će tražiti od mene, čak i to da mu napravim rodoslov koji seže do stare poljske šljahte ili Pavla Orlovića, ali ne i da mu pišem istoriju cetinjskog boksa. Jer, bokserski klub u posljednjih trideset godina više postoji na papiru, bez značajnijih uspjeha i u lokalnoj konkurenciji.

– Što imate od materijala?

– Pet fascikli pisane arhive i fotodokumentacije.

– Moj honorar je deset hiljada – htio sam da ga otkačim, da mu pokažem da se ne može zajebavati sa mnom.

– Dogovoreno – bio je mrtav hladan, kao da sam rekao sto eura.

Kad sam stigao kući i počeo otvarati jednu po jednu bijelu fasciklu, na kojima je nalijepljen crveno-crni okruglasti grb s Njegoševom kapelom na Lovćenu i bokserskom rukavicom, ipak sam shvatio da neću tako lako zaraditi honorar, koji je u visini nacionalne Trinaestojulske nagrade. Fascikle su se godinama vukle od nemila do nedraga, i svako je uzimao ono što mu je trebalo. Sačuvane su najave iz štampe nekih važnih mečeva iz kvalifikacija za prvu ligu, ali nema izvještaja o njihovim rezultatima. Hronološki red je takođe bio izmiješan, tako da ću morati pažljivo izlistati u nacionalnoj biblioteci makar pedeset godišta Pobjede i beogradskog Sporta. Odlučio sam da prvo selektujem upotrebljivi materijal iz fascikli, kako bih kasnije imao bolji pregled za iščitavanje štampe. U petoj fascikli, na kojoj je pisalo 1981 – 2005. bilo je najmanje materijala, jer je to vrijeme kad su cetinjski bokseri samo par puta učestvovali na državnom prvijenstvu. Zato sam lako sam zapazio dva mala, zajedno složena, požutjela novinska isječka. Iznad većeg teksta je rukom napisan izvor, Pobjeda, 21. novembar 1992.

Poznati bokser pronađen mrtav u hotelskoj sobi

Trifun Tripković, nekadašnji dugogodišnji bokser Lovćena, beogradskog Partizana i pančevačkog Dinama, u teškoj kategoriji, pronađen je mrtav u svojoj hotelskoj sobi u skopskom hotelu “Grand”. U dvadesetogodišnjoj karijeri Tripković se borio sa gotovo svim jugoslovenskim teškašima toga vremena. Starijim ljubiteljima boksa je posebno ostala u pamćenju njegova borba 1968. u finalu prvenstva Jugoslavije s višestrukim državnim prvakom i nosiocem bronzane medalje na Evropskom prvenstvu Helsinkiju, Branislavom Sovrićem, koju je po jednodušnoj ocjeni ondašnje štampe nezasluženo izgubio. Tripković je bio omiljen na ringovima širom Jugoslavije, i zbog svoje izuzetne korpulencije dobio je nadimak Karnera, po italijanskome divu Primu Karneri, nekadašnjem profesionalnom prvaku svijeta u teškoj kategoriji,

Tripković je u posljednje vrijeme radio u kazinu hotela Grand u Skoplju, čiji je vlasnik poznati fudbalski menadžer Velibor Džanovski. Obdukcijom je utvrđeno da je Tripković u noći između 16. i 17. novembra umro prirodnom smrću.

Beogradske Večernje novosti, od 19. novembra, objavile su kratku vijest.

Umro Trifun Tripković

Nekadašnji bokser “Partizana”, Trifun Tripković (52), pronađen je mrtav u hotelskoj sobi skopskog hotela “Grand”. Iz skopske policije saznajemo da na lešu nema tragova nasilja, i da će se posle obdukcije izdati zvanično saopštenje.

Nije me toliko iznenadila vijest o Karnerinoj smrti koliko me razljutilo saznanje da ga se nijednom nijesam sjetio za ovih petnaest godina. Sve više me onespokojava, i dovodi do nekontrolisanog bijesa, poroznost i neujednačenost mog pamćenja. Pokušao sam se tačno sjetiti što sam mu rekao na povratku s Bit pazara, u trenutku kad smo se rastali na onom mostu. Uveče se nije pojavio, prema dogovoru, u baru. Sjutradan sam, kao na iglama, čekao da se pojavi Nikola Zaković. Popio sam valjda deset kafa prije nego je došao neki tip s lombrozovskom facom, i rekao da mi Nikola šalje kuverat- u kojemu sam opipao knjižicu slovenačkog pasoša – i da se izvinjava što on nije mogao doći.

Zašto je Karnera bio nestao cijeli dan, cijeli petak, pošto je i on trebao čekati kockara koji mu je ponudio pomoć? Možda je već bio umro u petak, a ne u noći između petka i subote, kako su javile novine. Ovu sam mogućnost odbacio, jer su sobarice svaki dan mijenjale ručnike u kupatilu i pospremale krevet. Možda je doista umro u subotu ujutro, recimo u četiri i deset, dok sam ispred hotela Grand čekao taksi za aerodrom, kako bih preko Ciriha uhvatio let za Rim. Vjerovatno u kadi, jer ako se već nije prestavio u avgustu poslije Preobraženja, morao se ostvariti drugi dio proročanstva Stanislave Mirkove. medicinske sestre iz Risna: Da će sin Pavića Tripkovića, iz Osojne Ožegovice, stradati od vatre ili vode.

_______________Muhamedu Mulu Šabotiću

Još u nepronikloj klici
Pencovaše nam rast
I želju za brzim hodom
Uz brda neprohodna.

Hrđa od žala i vradžbina noćnih
Nagriza nokte tek rođene
I bježi u ledenicu
Čiji žućkasti vrh
Prijeti zjenicama.

Juče su ovuda prošli čergaši
I braća njihova. I danas prolaze.
Put im se raduje.
I mi ćemo s njima
Mule, brate…
I stići ćemo na ledinke rosne
I tamo, u kućicama našim
Čeka nas neko. Inokosne.

Strina Jele i Kljujići Šumonje

Marko Kljujić Šumonja bio je čovjek golem, a vrijedan. Brda bi svojim rukama premještao, samo da ne stoji u mjestu i ništa ne radi. U Gornjim kolonijama sagradio je kuću, a dalje u brdu, iznad naselja uredio je vrelo. Nije bila njegova zemlja, ni njegovo vrelo. Učinio je to za zajedničko dobro, da svi imaju koristi i da svatko može doći na vodu. Ili: navrelo kako će se poslije govoriti. To što je tu sagradio, nadživjet će i njega i njegovu kuću, pa će postojati sve do sedamdesetih-osamdesetih, kad već odavno cijeli Kakanj bude imao vodu iz vodovoda. Zato su age i veziri, vojvode, velikaši, bogata gospoda i svi oni koji su htjeli da im se dugo nakon smrti pamti ime, po Bosni gradili javne česme, uređivali vrela i izvore. Pa iako Marko Kljujić Šumonja nije imao takvih misli, niti je bio neki važan, u knjige upisan čovjek, vrelo koje je uredio zvali su Šumonjino vrelo, i nakon što se više nije znalo ni za Marka, ni za Kljujiće Šumonje.

Marko Kljujić Šumonja imao je dvojicu sinova. Mato nije imao sreće u životu, oženio se i razveo. U ona vremena kada se svijet nije razvodio. Poslije je do kraja života živio sam. A drugi sin, ime mu se ne pamti, bio je ustaša. Tako je i poginuo. Ne pamti se gdje i kako. Ne zna se ni kakav je bio, je li se ženio. O njemu se zna samo to da je bio ustaša.

Imao je i četiri kćeri: teta Ruže, teta Mare, teta Luce i naša strina Jele.

Strina Jele bila je udata za amidžu Karla. Amidža Karlo bio je brat Franje Rejca. Ali o strini Jeli i amidži kasnije.

Teta Ruže imala je kćer Manku. Ne zna se njezino pravo ime, jer su je svi tako zvali: Manka. A ona je prije Drugoga svjetskog rata rodila sina. Ivica se zvao. Je li bio vanbračan ili je Manku ostavio muž, ni to se ne zna. A nije ni važno. U rudarskim je kolonijama bilo svega, vanbračne djece i odbjeglih muževa, i sve se nekako moglo predurati i preko glave preturiti pa i ta, kako se govorilo, nezakonita djeca.

Ivica je jedva jedvice završio prva dva razreda škole, a poslije nije išlo. Učitelj bi rekao da je Ivica – tup. A velečasni nekako blaže, ljudskije, da je Ivica – nepametan. Biva, ne bi ni valjalo da smo svi redom pametni.

Ali imao je Ivica jednu veliku želju: da mu je da postane dimnjačar.

U ono vrijeme, odmah poslije rata, za dimnjačara nisu trebale nikakve velike škole. Samo malo vještine, hrabrosti da se hoda po krovovima, crna mondura i četka.

– Nemoj, sine, visoko je! – odvraćala ga je mater.

Ivica ju je poslušao i nije otišao u dimnjačare, gdje je visoko, nego u rudare, gdje je duboko.

Nije prošlo ni šest mjeseci kad je, u jednoj sasvim maloj rudarskoj nesreći, Ivica stradao. Bio je jedini poginuli. Odlomila se stijena i smrskala mu glavu. Nesretan slučaj. Uzaludna je u takvoj prilici čovjeku sva pamet svijeta. I svejedno bi Ivici što nije imao pameti.

Bilo je to početkom pedesetih.

Stradanje Mankinog sina Ivice, jedinog unuka tete Ruže i praunuka Marka Kljujića Šumunje, koji je bio jak kao zemlja pa je svojim rukama ogradio vrelo, takav je događaj koji će, u sjećanju, cijeli jedan životopis svesti na – žalost.

Nipočemu se Ivica ne pamti, osim po žalosti.

II

Teta Luce bila je dobra žena. Svakom učiniti, u nevolji priskočiti, a ne pita kome i zašto. Udala se za nekog Segata, koji je nakon rata tri godine odrobijao. Nije se pitalo po kojem članu zakona i u vezi kakvoga ratnog zlodjela. Robijalo se u to vrijeme dosta, i bilo je bolje ne pitati.

Kakanjci su, čim je svršio rat, koristili svaku priliku za poći na meraju. Čim ne bi bilo prehladno i ne bi davalo na kišu, spremali su se na meraju. Rudari, željezarci, činovnici, muško i žensko, svi, ponijeli bi hrane od kuće, džezvu i fildžane, bocu rakije i štampliće, pa bi se, obično negdje uz Bosnu, sjedilo, teferičilo i pričalo o svemu. Nekad bi se tako i noć dočekala, pa bi se u Koloniju vraćalo po mraku.

Tako se jednom pošlo na meraju sa Segatom i tetom Lucom. Franjo i Olga došli iz Sarajeva, poveli kćer, koja je mogla imati pet-šest godina. Taman toliko da dijete sve ovo za života pamti.

Kada se napio, Segat se ohrabrio pa počeo pričati.

Inače nije bio od velike priče. Tih čovjek, mračan, svi bi rekli da mu je to od robije.

I što je više pričao, što je glasniji bivao, našima su se samo glave uvlačile među ramena. I žensku i mušku, jednako. Kao da su kornjače, pa bi da se zavuku u oklop, nestajali su tako, čekajući da Segata prođe luda. A on nikako da stane, nego sve govori, kao da godinama progovorio nije, pa mu je ovo prva, ili kao da mu je zadnja. I taman misliš – stat će, neće dalje, ne može kršteno čeljade baš tako i o tome, a on nastavi, sve gore, grđe i strašnije. Tako i toliko da čovjek samom sebi biva jednako kriv što sluša, koliko je kriv i onaj koji govori.

Bilo je to 1949. ili 1950, u rudarskome Kaknju, u ljeto, na meraji, uz rijeku Bosnu.

Kad je shvatio da nitko ništa neće učiniti, Franjo se digao, pa dijete za ruku, Olgu pod ruku, i tako, bez riječi odoše. Nikoga da upita gdje će.

Segat je pijano vičući pripovijedao o tome kako je služio u Jasenovcu i kako su jednom u zoru klali Cigane.

Godinama bi se u kući raspravljalo je li Segat, da se pohvali, izmislio službu u Jasenovcu.

To je bilo posljednji put da se u Kakanj išlo na meraju. Segata se poslije rijetko viđalo, samo po porodičnim sprovodima. A onda je i on umro. Ne zna se kad i od čega.

III

Bilo je seljaka koji su radili u rudniku. Ili bi zapustili zemlju, ili zemlje nisu ni imali, pa su silazili u jamu i od toga hranili obitelj. Nisu živjeli dugo. Ako ih ne bi zatrpao odron, pošlo bi im na pluća ili bi ih uništio alkohol.

Bio jedan debeo seljak rudar, koji bi jutrom, silazeći prema Kaknju, pa niz kolonije, pjevao na kajdu bećarca vazda istu pjesmu:

– A te tvoje sisice
kad se zadrmaju
mira mi ne daju
tužan sam ja

Bilo sunce, bio snijeg, nigdje nikoga ili sve puno ljudi, on uvijek svoje. Ljudi se na njega navikli.

Pjeva on jednom tako:

– A te tvoje sisice
kad se zadrmaju…

Kad odozdol ide starija žena, u narodnoj nošnji:

– Faljen Isus, dijete!

– Vazda faljen! – pristojno odgovara seljak-rudar i nastavlja:

– Mira mi ne daju
tužan sam ja.

Godinama tako. Ništa se ne mijenja, sve do velike nesreće u jami, kad bude puno sprovoda i dođu delegacije iz Zenice i Sarajeva.

IV

Strina Jele je gospodarila kućom.

Ne zato što je tako htjela, nego zato što je morala. Amidža Karlo bio je zanatlija pri rudniku, miran i vedar čovjek, ali nikada ništa nije odlučio. Takav je bio po naravi. Mogao je da radi, ali ga je zamaralo da gazduje.

Pio je puno i svakodnevno, ali nije bio pijanac.

Strina Jele umrla je 1970. Amidža Karlo pet godina kasnije. Nije mu bilo lako samom.