Ima li ičeg nadmenijeg od te fasade, o Parlamente,
Od obojenog stakla ko placente
Što je spolja prazno zrcalo a iznutra prozor,
Al nije propadljiv taj blicavi obzor –
Od Artemidinog hrama drevnih razvalina
Pristojna crkva bješe sazidana.
Država, poput kuće, il autokara,
Brže stari s odlaganjem popravke kvara.

Svaka ti sekretarica nosi rublje Agent Provocateur
Jer na službenom ulazu Dženeta dežura njen partner.

ili Mačka Čovjek Pas

Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura

***

Današnji gost: Miljenko Jergović

Današnji gost našeg malog festivala već mi je duže vrijeme poznat, rado je viđen gost u Balaturi. (Zašto nam je tako poseban gost kao i razne osobne komentare voditeljice ovog susreta čitajte, ako želite, u fusnotama da ne remetimo tijek događanja ¹) Čitao nam je već na terasi, i jednom, jedne vjetrovite, kišne zimske noći, u konobi. ² Iz tog razloga nije loše da se za promjenu sretnemo na ovom portalu, u toj udobnoj dnevnoj sobi književnosti, u tom literarnom salonu u kojem svaki slušatelj ponese svoju vlastitu fotelju i osjeća se kao da je kod kuće. Zamislit ćemo da je ta naša fiktivna dvorana nadobrađena pri hotelskoj zgradi baš za taj susret. Ne smeta nam što na čitanju sudjeluju i razne kućne životinje, ove koje su došle s publikom, jednako opremljene svojim košarima i dekama ³– i ove koje igraju najvažniju ulogu u Miljenkovoj novoj knjizi. Ne smeta silna buka, ni lajanje ili njištanje, slušat ćemo i razgovarati o knjizi “Mačka Čovjek Pas”, zbirci pripovijedaka koja je nedavno izašla u beogradskoj izdavačkoj kući Rende. Imat ćemo sve što je potrebno za održavanje književnog festivala: mjesto, čitatelje i pisca.

U ovoj knjizi sakupljane su priče od kojih su mi neke već bile poznate iz nekog priloga u novinama, ali mi je drago što ih tako mogu predstaviti u obliku knjige, jer se prilozi ovdje znaju samo tako ugasiti, bez najave od jednom ih jednostavno više nema, dalje kupuješ novine taj dan, misliš da je greška u pitanju, dok se ne navikneš da toga više neće biti. Kao da je čitatelj mali pasić koga namame kobasom, malo se pozabavljaju s njime, a onda ga ipak ostave pokraj autoputa gdje valjda još uvijek čeka hoće li kobasa doći. Dobro, to je druga priča, ali je jedan od razloga što je dobro da ta knjiga postoji.

Za uvod ću ga pitati što ga je potaknulo da piše o odnosu među ljudima i životinjama, a odgovorit će, pretpostavljam, kao u prilogu za B92, da su mu mačke i psi i ostali bili važni i da ih nikad nije doživio kao niža bića i uvijek je osjećao da naš šovinizam, rasizam, mržnja prema drugim pripadnicama različitih vjera, nacija, rasa, svega živog, navijačkih grupa suprotnih nogometnih klubova, počinje od potcjenivanja i mržnje životinja i nekako mu se čini da je prvi čovjekov šovinizam zapravo šovinizam prema psima i mačkama, a poslije slijede svi ovi drugi, razređeniji i razvijeniji.

Na ljestvi bića, znači, životinja ranžira ispod čovjeka, vidjeli smo to već u tekstovima drugih sudionika festivala, općenito je naš današnji svijet određen našim ljudskim potrebama i odlukama, a životinje se tu moraju prilagoditi. Na načinu kako se netko ponaša prema onom biću kojeg vidi ispod sebe (a to može biti i suradnik, dijete, susjed ili bilo tko, ali svakako životinja) vrlo dobro vidimo kakav je čovjek, tu se nekako slobodno izražava i vrlo otvoreno pokazuje pravo lice, pogotovo ako misli da ga nitko ne vidi. Pokazuje na kraju status njegove kulture, jer je pitanje kulturnog odgoja kako se uspostavlja prema svijetu, posebno onom u kojem nema socijalne kontrole. A suživot s životinjama je takav slobodni prostor, koji je– bar u ovom kraju – još uvijek bez velike kontrole.⁴ To je i razlog zašto se na odnosu prema životinja u jednoj zemlji tako dobro može vidjeti kulturno stanje jednog društva.

U knjizi “Mačka Čovjek Pas” ima svakakve ljude i životinje, dobre i zločeste, a i odnosi su im jednako svakakve. Tu su Reks, Cezar, Žana, Luksi, Šajka i drugi, ispričat ću ovima u publici koji još nisu pročitali knjigu, a vidimo ih zajedno s njihovim vlasnicima ili pomatračima, nekim udovicima, familijama, prodavačima sladoleda, poznatim umjetnicama ili nekim drugim bivšim stvarnim ili izmišljenim susjedima Miljenka Jergovića.⁵

Dobro, većina priča u ovoj knjizi su tužne, baš nekako očajno i duboko tužne, ali ima nade i utjehe. U društvu mačke ili psa, uz njihovo prijateljstvo, sve može biti lakše. Ali na našem festivalu, to zna i Miljenko Jergović, ne govorimo samo o životinjama i kako funkcioniraju s ljudima, nego govorimo o njihovoj ulozi u književnosti. To je i razlog zašto sam ga pozvala baš sad, iako su mi tu na čekanju još drugi autori iz prethodnih stoljeća. Pozvala sam ga jer je knjiga “Mačka Čovjek Pas” sada izašla i kao da je napisana baš za naš festival, netko bi čak mogao pomisliti da sam ga platila da piše tu knjigu, ali nisam. Savršena knjiga za naše festivalske potrebe iz dva je razloga: 1. Ispituje odnos životinja s čovjekom u literaturi i tako daje uvid u društveno stanje kulture. 2. Ako je stanje loše, a vidjet ćete da jest, onda bismo trebali znati što pomaže. Pošto ovo nije aktivistički festival (to ćemo drugi put, na toj razini se također može svašta učiniti) nego književni, onda želimo saznati kako Miljenko književnim sredstvima dijagnosticira situaciju i zašto nas to potiče.

Jedan od razloga što se uvijek vraćam Miljenkovim knjigama jest ta, u njima opričana, duboka ljudskost, osobito onda kad piše o životinjama. Tako i u ovoj knjizi. Ta se ljudskost pokazuje ponajprije kroz perspektive. Čitajući njegove knjige čitatelj kao da kamerom prati priču. Nije to filmsko pisanje kao što su neke knjige napisane u filmskim slikama, pa ih odmah zamišljaš na platnu, ovako naredane u montaži, nego je kao da pratimo, recimo, kameru Michaela Ballhausa (najbolje u filmu “Drakula” s Garyem Oldmanom) koja neprestano kruži oko lika, dođe mu jako blizu i onda –vuuuššš- uđe odjednom u njegovu glavu. I to unutar jedne rečenice, da nisi to ni primjetio, a u sljedećem trenutku je –vuuuššš- već negdje drugdje. Ali ti kao čitatelj ne možeš zaboraviti što si u glavi svog lika vidio i počinješ svijet gledati njegovim očima. Ništa od toga ne primjećuješ kao tehnički postupak, i na kraju priče imaš osjećaj da si samo pročitao neku malu tužnu, lijepu, grubu, uzbudljivu ili kakvu već epizodu o čovjeku i psu koja te na čudan način dirne. Zato što si tom Ballhausovom kamerom putovao kroz glave i duše, ljudske i životinjske. Vidio si sve što im se događa, njihovim očima. Povezivao si stvari njihovom logikom, a logike uvijek ima ako se dovoljno duboko upustiš u njih, i tako ti je odjednom sasvim razumljivo zašto neki Mladen H., zagrebački doktor prava, pregazi crnu mačku koja prolazi ulicom, jer je povjerovao kako će gaženjem crnih mačaka spriječiti nadolazeću nesreću koju one tek najavljuju. Gledamo kako Mladen daje gas i zgnječi sedam, osam tih mačaka, da izbjegne vlastitu sudbinu i svima nama je to razumljivo. Nije opravdano, ali jest razumljivo. Jednako je logično da stari bračni par u suživotu s retriverom gubi ravnotežu ako tom retriveru nešto jest, bilo da je to rak ili druga bolest. Ili da, ne daj Bože, umre, onda će i oni, sasvim je jasno, brzo napustiti ovaj svijet. Ili priča o sivom mačku koji se pojavljuje u neboderu na petom katu u trenutku najveće brige i straha tetke Kate čiji sin u tim ratnim danima u Sarajevu ne dolazi kući, ni navečer, ni cijele noći. Mačak će, nakon što ipak sve dobro završi, postati simbol, razlog sretnog završetka i mistična poveznica među ljudskim i životinjskim životima. Mogla bih sve dalje tako nabrajati i prepričavati njegove priče, gledam Miljenka, ali on šuti, uvijek tako šuti kad se ja oduševim s njegovim tekstovima, pa da nikom ne bude neugodno predlažem da nam naglas čita nešto iz nove knjige. Tako će publika sama najbolje vidjeti o čemu govorim, i da to s perspektivama nije samo tehnička finesa, neki mali spisateljski trik kojeg prepoznajemo, pa ćemo svi početi tako pisati, nego ulazimo, razmišljajući o perspektivama, u pjesničku srž njegovog pisanja. Književnost pretpostavlja – moram to još dodati prije nego što on počne čitati – da je u životu potrebno nešto što je veće od samog života, ona pretpostavlja da postoji prostor rezonancije, odjek što ga sam život ne može imati, ali može književnost. Jergovićeve ljudsko-životinjske priče govore o životu, sasvim su okrenute životu, svim tim nekim različitim likovima i pogledama na svijet. One su doživljaj i iskustvo, prigovor ovom svijetu, ali i pohvala. U činjenici da u njima zvoni taj odjek vidimo univerzalnost ove knjige, a znamo da njegove priče jednako potaknu i Nijemca i Šveđanina, Španjolca ili Talijana, koji ih čitaju u prijevodu. (i od kojih se nađe i pokoji slušatelj u publici, ipak smo hotel s najviše gostiju iz inozemstva).

Ne, neću sada duljiti, sigurna sam da će se i druge s knjigom oduševiti kao i mene. Sada ti, Miljenko, čitaj…

___
1 Kad su Petera Handkea pitali u jednom intervjuu voli li on kad mu se netko divi, odgovorio je da ne voli, da se čak sam ne voli diviti drugima. „Ja se volim oduševiti, jer u oduševljenju postaneš bolji čovjek“, kaže. I istina je, u divljenju leži nešto pasivno, dok je oduševljenje jedna vrlo aktivna stvar. U oduševljenju se nešto pokrene u tebi, možda do te mjere da promijeniš razmišljanje ili djelovanje. Ja sam se, da Vam to odmah kažem, oduševila raznim piscima i oduševljavam se i dalje, ali u mojem slučaju ni za jednog autora taj Handkeov opis nije tako točan kao za moj odnos s Miljenkom Jergovićem i njegovim tekstovima. Oduševljenje u književnosti vrlo je subjektivna stvar. Ovisi o tome što tražiš u knjigama, ovisi o osobnim razlozima hoće li ti se knjiga svidjeti. Lako se možemo složiti o tome je li nešto dobro ili loše napisano, da li autor zna pisati ili ne. Ipak je to zanat. Ja znam puno autora čije sam knjige čitala i pred kojima bih skinula kapu. Neke od njih su imale impresivni rječnik ili zanimljivi stil ili su bile po nečemu neobične. Ali šta češ, ako te takva knjiga ne dira? Ako u njoj ne želiš stanovati ni minutu duže, ako si ju zaboravio čim si završio zadnju stranicu? Miljenkove knjige sam počela čitati (one koje su tada bile prevedene) još dok sam živjela u Njemačkoj, davne 1997. godine. Ne sjećam se više što me u njegovim pričama toliko zaintegriralo, – stil, jezik, perspektiva, ili taj meni tad još nepoznati svijet o kojemu govori, ili sve zajedno – ali pamtim onu čitateljsku sreću koju bih svaki put osjetila. Ono da ne želiš da knjiga završi, ti bi da što duže ostaneš u tom svijetu, ili da ti se tvoj svijet nekako promjeni, iako nema nikakve veze s onim u knjizi, samo je pogled na svijet odjednom drukčiji i ti skačeš od gledišta do gledišta i misliš da sve oko tebe ipak ima smisla. Svaki čitatelj zna za tu vrstu sreće, na koncu- uvijek i čitamo dalje u potrazi za takvim knjigama. I Miljenko meni i drugima piše takve knjige. Od onda sam pratila sve što radi, s kratkom pauzom kada sam se preselila u Hrvatsku i malo po malo naučila jezik. Slijedile su godine u kojima sam istraživala književni svijet ove regije i usput nekako uhvatila ritam čitajući Miljenkove nove tekstove. Eto, vidite koliko je efektno oduševljenje u književnosti, čak da Vam se autor poslije više i ne sviđa, u najmanju ruku ste čitanjem naučili jezik…

2 To je na primjer dobra stvar u vođenju književnog hotela: Dozvoljen je subjektivni izbor gosta događaja. Hotel nije javna ustanova koja pri izboru programa svakome mora biti po volji. Ja predstavljam autore i knjige s kojima sam se oduševila, jer na kraju sam ja s njima na pozornici i moram podjeliti svoje čitalačko iskustvo. Ne mogu govoriti o nečemu što me nimalo ne zanima. Samo je iskreno oduševljenje takva zarazna stvar koja će možda voditi do toga da netko iz publike uzme knjigu u ruke i pročita je. A to je cilj književnog događaja.

3 S naše strane dolazi Vanja, petogodišnja alfa-i-omega ljubimica u našoj kući, mješanka belgijskog ovčara, koja izgleda točno kao pas službe spašavanja u Gorskom kotaru, koga katkad vidimo u novinama, pa nam dođe da mislimo“pljunuta Vanja“ i kako Vanja možda vodi paralelni život kao superpas u brdima. Onda Malik, četrnaestogodišnji labrador s teškom displazijom, koji je suvenir bivše djelatnice hotela, ostao je da prije smrti ne trpi preseljavanje u Njemačku, a umire sada već dvije i pol godine i dobro mu ide. Osim njih, Roxanne, malo crno čudovište, koje je nakon dvije godine konačno prestalo histerično lajati na kante za smeće, stabla, vreće u šumi, ljude, druge životinje, kuće, automobile itd.

Naše sedamnaestogodišnje mačke, fine gradske gospođe po imenu Leonie i Lotta, koje su s nama došle iz Kölna ne mogu poći u festivalsku dvoranu, jer bi u tom slučaju morale napustiti mjesto pokraj peći, a to se dosad još nije dogodilo.

4 Probajte nazvati veterinara ili policiju ako ste svjedok zlostavljanja životinja, pa ćete vidjeti koje to ima posljedice za zlostavljača. Nikakve. Jedino ako životinja kroz zlostavljanje postane opasnost za ljude, onda će možda biti reakcija, ali možda i ne.

5 Kao i u drugim Miljenkovim knjigama tu su mi zanimljive neke uzrečice i “mudrosti”, koje ne samo da ih likovi izgovaraju, nego stalno lebde iznad pričama, svima su poznate, kao na primjer ta da je za djecu najopasnije (gore i od kamiona koji ih može pregaziti) to da progutaju pseću ili mačju dlaku koja će onda u njima narasti u velikoga ježa. Čini mi se (a možda jest) da je to dio općeg saznanja o nama i o životinjama, od Sarajeva do Zagreba, pa sigurno i ovdje u Primorju, gdje živim. Ja, Njemica, za to ranije nikad nisam čula. Kod nas psa čuvara u dvorištu odavno više nema, nema ni lanca ni zida koji bi podjelio ljudski i pseći svijet. Ljubimci su se kompletno uselili u naše ljudske kuće gdje žive naravno i djeca. Zbog toga nam ne trebaju mudrosti koje bi opravdale to što pas ostaje vani. Odjednom razumijem one moje mještane koji me tako čudno zagledaju kada prođem ulicom s djecom i psima. Kao da šećem djecu i istovremeno mašem nožem ili puškom iza njih. Kakva to može biti majka koja izlaže svoju djecu takvoj opasnosti, šeta okolo i onda ulazi s njima i s psima u istu kuću. Šta im preostaje nego odmahnuti glavom i misliti: “Pa šta, Švabica…”

Filmski radnici

13. marta 1996. godine u Phoenixu, učlanio sam se u videoteku. Od tada je prošlo sedamnaest godina, a ja među svojim dokumentima i danas čuvam tu člansku karticu. Napunio se bio mjesec dana otkad smo doselili u Arizonu. Radio sam tada u nekom malom hotelu u Scottsdaleu, i tamo sam upoznao mladića iz Mexica, koji se zvao Joe. Mršavi tridesetogodišnjak, po svemu sudeći ilegalni imigrant, petkom je odlazio kući u Mexico, i vraćao se kasno u nedjelju, ili bi u rano jutro ponedjeljkom prešao granicu i neispavan došao na posao. Radio je u hotelskoj praonici. U onom minijaturnom autu za golf prevozio je peškire i čaršafe, sapune i šampone za hotelske sobe.

Svijet je izgledao prilično ozbiljno nekome ko je upravo stigao iz rata; tada sam i o sebi mislio s naivnim osjećajem važnosti, pa kad bi neko pitao šta znam da radim, ja bih odmah iskreno i precizno odgovorio. Kad je Joe pitao ko sam?, šta sam?, odakle dolazim?, i šta mi je bilo zanimanje u Bosni?, ja sam rekao da sam writer, da sam radio u novinama, da sam objavio neke books. A onda je on za sebe rekao da je movie director. Obradovan što sam našao nekoga s kim dijelim slična umjetnička zanimanja, priznao sam da i ja imam nekog iskustva s filmom. Na kraju sam pristao da mu donesem film, i on će donijeti svoju kasetu, pa da usporedimo naše radove. To je bio dogovor.

Sutradan sam donio film, a on je iz torbe izvadio kasetu zamotanu u indigoplavu svilenu maramu, kao da je u pitanju prava dragocjenost. Bila je to vedra razmjena dobara. Iste večeri, otišao sam kupiti video plejer, kako bih mogao gledati film. U prvih mjesec dana našega izbjegličkog života u Arizoni, nismo pokazivali potrebu da predmete unosimo u kuću. Nije bio raspakovan ni onaj kofer što smo ga sa sobom donijeli iz Bosne. Izgledalo je kao da smo se upravo spremili za neki put. Možda je to bila želja za povratkom, a možda je u ratu iščezla i naša potreba za posjedovanjem. Živjeli smo između golih zidova. Tako je bilo u kući, ali izvan kuće trudio sam se da nađem drugi posao koji će biti bolje plaćen od čišćenja hotelskih soba. U tim danima, sjećam se, kad bi se ukazala prilika za to, strancima sam rado govorio o svojim vještinama i znanjima, a potajno sam priželjkivao da jednom u Americi počnem za život zarađivati kao filmski radnik. Vjerovatno je sličnu strategiju imao Joe, i on je agresivno širio informaciju o svome filmskom radu, u nadi da će jednom po njega doći, na parking našeg maloga hotela u pustinji, bijeli cadillac iz Metro-Goldwyn-Mayera, sa slikom onoga lava otisnutom u naslonima smeđih kožnih sjedišta…

Sutradan, kad smo jedan drugome vratili zamijenjene VHS kasete, on je izgledao prilično razočarano. Moj film, apstraktni politički pamflet iz bosanskoga rata, bez pravolinijske priče i zavodljivog plota, njemu je morao biti dosadan. Dok mi je vraćao kasetu, gledao je u mene nepovjerljivo, kao da sam ga prevario. I vjerovatno je bio u pravu. S druge strane, njegov je kratki film bio efektna priča sastavljena iz jednog akta, u njemu su zadovoljeni svi elementi porno žanra. Jeste, Joe je snimio pravcati pornić! U prvi mah mislio sam da je porno samo ostatak nekog starog snimka, preko kojega je on presnimio svoj pravi film, pa sam uzalud premotavao traku naprijed i nazad. Pogledao sam cijeli video, uključujući i odjavnu špicu koja počinje sa DIRECTED BY JOE E. Mislim da mu je to umjetničko ime.

On je bio razočaran. Moja umjetnost njemu je neozbiljan i jalov posao, kao što su seljacima blesavi svi oni što uzgajaju ukrasno drveće koje ne daje nikakvoga ploda. Vratio mi je kasetu, i bez komentara otišao nazad do praonice. Crvena marama mu je virila iz desnog stražnjeg džepa na farmericama. Tako u džep zadjenute krpe nose automehaničari, da njima obrišu kolomast s ruku. Ali njemu krpa, zapravo, nizašta nije služila, on niti je ruke prljao, niti je neku prašinu brisao. Onako crvena, marama je bila apsurdan ukras i, dok je odlazio, lepršala je iza njega kao rep. Eto, po toj slici pamtim mladog meksičkog pornografa.

Iste večeri učlanio sam se u videoteku, a prvi film koji sam u Americi iznajmio bio je Smoke od Waynea Wanga i Paula Austera.

*

Bunar

25. marta 2005. godine, putovao sam u u Bisbee. Na aerodromu u Tucsonu dočekala me je djevojka koju su organizatori književne večeri na koju sam putovao, zaposlili da bude moj vozač. Nakon što smo se upoznali, objasnila je da ima oštećen sluh: “Ja ništa ne čujem, ali možemo razgovarati bez problema, zato što čitam s usana.”

Dok se auto sporo pomjeralo s aerodromskog parkinga, mi smo već bili u vrlo živom razgovoru, uskakali smo jedno drugome u riječ, i brzo sam zaboravio na njene probleme sa sluhom. Ali kad smo izbili na cestu broj 10, saobraćaj je postao prilično živ, pa sam se zabrinuo što, dok razgovaramo, ona čita s mojih usana i ne gleda na put ispred nas. Nisam želio da ona to vidi, da je ne povrijedim, pa sam nastavio govoriti, želio sam da budem politički korektan i prema njenome nedostatku sam se odnosio kao da on ne postoji. Ali jedno je moja dobra volja, a sasvim drugo je objektivno stanje na cesti, pa sam prestao govoriti. Jedno vrijeme je ona postavljala pitanja, na koja sam davao vrlo kratke odgovore gledajući na cestu ispred nas, i na kraju smo oboje zašutjeli.

Stigli smo u grad, smjestili se u malome hotelu koji se zove The Inn at Castle Rock , i razišli se, ona je otišla svojim poslom, a ja svojim.

Čitao sam pjesme u gradskoj biblioteci, a nakon toga je bio prijem, vino i sir, ljudi su prilazili i postavljali pitanja. Jedan sredovječni cowboy sa stetson šeširom došao je da mu potpišem knjigu, i predstavio se kao pisac kratkih priča. Trebam reći da su mene u proteklih petnaestak godina uglavnom poistovjećivali s ratom i zbog toga, u ovakvim prilikama, ljudi su dolazili pitati: kako sam preživio? To je ono što njih zanima: kako preživjeti? A dobroćudni pisac kratkih priča imao je konkretna pitanja oko smrti. Njemu je trebao sagovornik koji će u razgovoru učestvovati bez otpora, jer od razgovora o smrti ljudi uglavnom zaziru. Zbog sarajevskog iskustva, od mene se očekuje da od smrti ne zazirem, i ja sam tu ulogu prihvatio, iako je to lažno predstavljanje. I ja, kao i svi drugi, zazirem. I znao sam da njegovo zanimanje ima konkretan razlog, nije on prvi od te vrste ljudi s kojima sam se upravo na ovakvim skupovima sretao, i koji na kraju razgovora uvijek priznaju kako imaju neku smrtnu bolest, i upravo umire. I on ima rak, a doktor je rekao da mu je ostalo šest mjeseci, možda ni toliko. Kad umiru, ljudi u književnosti traže odgovore. A prije nego što smo se rastali, na sto ispred mene spustio je knjigu otvorenu na trećoj stranici, i tražio da mu napišem posvetu. Nisam znao šta da napišem čovjeku koji umire, pa sam na kraju u bjelini stranice ostavio samo potpis, bez datuma, i bez podatka o mjestu.

Iza ponoći vratim se u hotel, a na putu do sobe prolazio sam kroz prazni restoran. Nije mi se spavalo i nakratko sam sjeo za jedan sto. Tišina. Ali onda sam u tišini čuo tromi zvuk vode, neko zibanje i zapljuskivanje koje ne dolazi izvana, nego iz restorana. Ustanem i priđem niskom kružnom zidu na sredini prostorije za koji sam u prvi mah mislio da je starinska peć, ili kamin. Ali kad dođem do zida, vidim, to je bunar! Pravi starinski bunar usred restorana. Širok je više od dva metra. Na desetak metara u dubini ljeska se voda. Bilo je magnetičnosti u zvuku tamne vode, iza ponoći, u dubokoj američkoj provinciji, na kraju svijeta. I tada se na površini ukazala krupna crvena riba, kratko se zadržala, a onda potonula u vodenu tamu. I opet se vratila. Crvena figura na tamnosivoj podlozi pojavila se kao sublimni izraz ljepote. Prizor je probudio potpuno neočekivanu želju: nadviti se nad bunar, saviti tijelo u luk i pustiti da me gravitacija odvuče nadole. Ali, kad sam se u pasu savio preko zida, užasnut se uspravim. Otišao sam u hotelsku sobu prilično uplašen. Ne znam odakle je sve to došlo. Dugo sam ostao budan, a onda pred zoru shrvao me san.

Ujutro sam u restoranu izabrao sto prilično udaljen od bunara, doručkovao i strpljivo čekao da se pojavi djevojka, moj vozač. Trebalo je da se vratimo na aerodrom u Tucson, vrtoglavo se primicalo vrijeme avionskog leta, ali djevojka nije dolazila. Nisam telefonirao u njenu sobu, jer nju zvuk telefona ne može probuditi. Nisam je mogao probuditi običnim kucanjem, niti sam imao jasnu ideju šta da radim, ali sam ipak otišao do njenih vrata. Stajao sam u hodniku i osluškivao zvukove iz sobe. Ništa se nije čulo. Nisam imao izbora, morao sam se vratili i zamoliti recepcionera da sobu otključa. Nimalo mi se nije sviđala ta ideja, jer je uvredljivo nasilna, kao da u sobi tražimo leš. Onda sam se dlanovima naslonio na vrata, da još jednom o svemu razmislim, a ona su se pod pritiskom, na moje iznenađenje, širom otvorila. Izmakao sam se u stranu i pustio da svjetlo slobodno uđe u sobu.

Ovo je dnevnik koji sam vodio dok smo snimali seriju “Goli život”. Pored Kiša i mene na putu su bili i producentkinja Milena Stojićević, snimatelj Done Zipevski i asistent Miroslav Lazić. Serija je snimanja u produkciji Avala filma dok je direktor bio Branko Baletić.

Po povratku iz Izraela, Danilo je odmah nastavio put do Pariza, gde je posle sedam meseci umro.

Bila je to prva, velika javna slika o Golom otoku. Serija je emitovana marta 1990. godine i to je poslednje što su zajedno mogli da gledaju svi u Jugoslaviji.

Jugoslavija, 06. 03. 1989.

Krećemo. U dobrom raspoloženju nas četvorica i Milena koja u stvari brine o svemu. Sa zadovoljstvom izigravamo nesposobnu decu i prepuštamo se njenoj organizaciji. “Milena je čudo”, kaže Danilo. Najveći kompliment koji se od njega može dobiti. U Zagrebu stjuardesa nam donosi pismo. Pred celim avionom me poziva i na otvorenoj sceni daje mi pismo sa najlepšim željama koje nam šalje Danilova i moja prijateljica iz Zagreba. Kako je ovo uspela?

Dugo smo se spremali na ovaj put. Danilo je bio u Izraelu pre nekoliko godina i doneo odande najgore utiske. “To je čisti orijent. Musavo, prljavo, baklave i bureci, pijace i razdrndani automobili”. Nije baš čeznuo za tim. Međutim, u obilasku kibuca Šar Hamakim sreo je Evu Panić i ona ga, zajedno sa Ženi Lebl, pozove u kuću da mu ispriča priču svog života. Samo njemu. Umesto nekoliko minuta, ostao je tu pola dana. Čvrsto je obećao ovim živahnim bakicama da će to sačuvati, da će nešto učiniti za njih.

Čim se vratio, predložio mi je da to uradimo “To može da bude naš ŠOA”.

Iznenadio me i obradovao. I dao mi šlagvort: “Odlično, ali da ti vodiš pred kamerama te razgovore”. Opirao se prilično i dugo. Iskreno je mrzeo televiziju. Posle mog dosađivanja, pristaje. Od tada se spremamo.

Trebalo je sve kockice složiti. Pomaže Bale i dobri, ohrabrujući doktorski izveštaji iz Pariza.

U veselju stižemo u musavu, Svetu zemlju.

Tel Aviv, 07. 03. 1989.

Već u zoru čeka nas vodič i šofer Moše prilježan i dobronameran, odgovoran kako samo penzionisani radnici umeju. Ženi je već tu. Prvo moramo da vidimo Jafu, onda obilazimo Univerzitetsku biblioteku. Nalazimo Kišove knjige u policama. Obilazimo i muzej jevrejskog naroda. Kiš ostaje napolju, “već sam bio”, jedva čeka da nešto od turizma izbegne, mogu misliti kako uživa u svojoj kafi. U biblioteci mi kaže: “Čovek sazri tek kada zna da sve ove knjige nikada neće pročitati i da mu nije žao. Važno je znati gde je šta, to je dovoljno. Sa mirom odbaciti sve.” Popodne počinjemo snimanje, na dugoj peščanoj plaži počinje razgovor sa Ženi, zalazi sunce na ovoj obali koja vodi prema nama, kojom se peške može lepo stići do Grčke, Dubrovnika, Venecije, Nice, Barselone…

Uveče se spremamo i “izlazimo” u lepi Šeraton na obali, uživamo u kafi.

Kiš se šunja oko ljudi koji puše, miriše ih. Kako je voleo lepe, civilizovane, uredne kafane, svakakve u stvari: bircuze, restorane, svratišta, bašte i budžake.

“Pare služe za to, da se tu troše”, kaže i ne da nikome da plati u Šeratonu.

Šar Hamakim, 08. 03.1989.

Idemo kod Eve, u kibuc. Naš Moše hoće sve da nam pokaže, sve pored čega prođemo nešto znači. Ređaju se peščane dine, već zelene, arapska i jevrejska sela. Moše priča kako ti njihovi Arapi ne moraju da idu u vojsku da ne bi bili primorani da se bore protiv svojih. Istovremeno, tokom ratova bili su primerno lojalni Izraelu. Prevodimo priču sa engleskog na srpski: KOSOVO. Skrećemo prema Nazaretu. Moše hoće da nas vodi i tamo, usput. Ne damo se i uđemo u kibuc. “Sad ćeš da vidiš komunizam”, kaže Kiš. “Užas”. Snimamo sa Evom, onda idemo u menzu. Skupština kibuca je dozvolila da budemo tu, odobrila Evi da nas ugošćava. Stanovi u kibucu nemaju kuhinje, svi su stalno u menzi. Nema te gladi koja bi Kiša naterala da uđe u kuhinju i nešto skuva. Ovde je užasnut, stalno mi šapuće: “Zamisli ovaj užas da ovde moraš stalno da jedeš”. Tu ima svega, na biranje i koliko hoćeš, ipak to je menza.

Danilo se brzo umara, voli da se odmori posle ručka, radimo po malo, vraćamo se ranije u Tel Aviv.

“Slušaj taj jezik, to je najveće čudo u Izraelu. To da ovi milioni govore jedan mrtav i zaboravljen jezik, to je čudo, taj jezik koji su sačuvali neki rabini po nekim zabitima, mrtav jezik da oživi ovako, slušaj. To je čudo, najveće.”

Tel Aviv, 09. 03. 1989.

Snimamo na plaži sa Ženi. Gledam da paralelno sa našom pričom snimim i nešto o Kišu. Smrt koja lebdi oko svakog živog, kod Kiša je još vidljivija. To goni moj refleks dokumentarni, da snimam i beznačajne stvari, posle postaju važne. Kiš se strašno opire još od priprema. Stalno čuje pasje lajanje u Beogradu koje ga ogovara: Jevrejin otišao u Izrael u svoju otadžbinu da se slika, misli to će mu doneti Nobela. Ne da mi da snimam, neće ništa da ponovi za kameru. I osnovno vođenje razgovora svodi na samo obavezno. Ali taj razgovor pred kamerom, to je Kiš; taj interes za detalj i činjenicu.

Popodne se vidimo sa Raulom Tajtelbaumom, sedimo dugo i pričamo, o politici naravno. Raul je prešao u optimiste. Veruje da će u nekom dužem roku Izrael ipak rešiti svoje probleme sa Arapima. Oni se, smatra, ipak urazumljuju. A Kosovo? Svi vrtimo glavama. Na televizorima košarka, najpopularniji sport tamo. Makabi- Jugoplastika. “A vi ste iz Jugoslavije…da, da znamo, Jugoplastika, da…”

Bože kako uživa u kafani. Glup i prazan hotelski kafe, i tu uživamo, pijemo pomalo i bistrimo politiku, svi smo mi Srbi u stvari Crnogorci.

Uverava me često u postojanje antisemitizma u Beogradu, svađamo se oko toga, stalno, preteruje.

Šar Hamakim, 10. 03. 1989.

Opet kod Eve. Stalno se čudimo kibucu i tom poretku, Kiš sve zna: “Komunizam, užas”.

Obilazimo kibuc, obdaništa, kuće, radionice, podsećaju na nas, nije sve to previše uredno. Najimpresivnija i najurednija gradnja: sklonište. U slučaju rata napravljeno je sve pod zemljom, savršeno uredno i čisto, sve stoji spremno za život. Iza debelih gvozdenih vrata ulazi se u podzemni urbanizam. Sve fantastično. Možda samo Jevreji mogu ovo da naprave. Dok razgovaramo sa Evom, prekidaju nas avioni. “Idu na Liban”, kaže Danilo, “to ćemo gledati večeras na televiziji, onaj užas.”

Vraćamo se popodne u Tel Aviv. U hotel dolazi jedna naša mlada lekarka, specijalizuje tamo, šalje jednu knjigu rođacima u Beograd, o plućnim bolestima. U našem hotelskom restoranu, među kelnerima koji raspremaju, uživamo u razgovoru sa njom.

Danilo i ja odemo u sobu. On pregleda knjigu. “Vidi ovo”, pokazuje mi neki grafikon. Po vertikali naneta gradacija stadijuma u kome je otkriven rak pluća. Po horizontali godine preživljavanja, broj preživelih. Tri stravične strmoglavne krivulje, Jedna najbolje pokazuje: u najranijoj fazi otkriveni rak ostavlja 20 % šanse da se preživi treća godina od otkrića.

Jebem ti knjigu, uostalom tebi je već prošlo tri. On ćuti, pa tiho: “Pusti to”. Znam, prošle su tek dve godine.

Haifa, 11. 03. 1989.

Moše je dočekao, dopuštamo da nas vodi, da nam pomogne da nađemo objekat za snimanje, neko mesto za razgovor sa Ženi. Idemo u Haifu na brdo odakle se vidi sve, luka, more, Liban. Snimamo, a onda ručamo u arapskom restoranu. Dolazi devojka koja radi disertaciju o Kišu, uzbuđena, ozarena, priča sa Danilom, francuski.

Fascinira nas blizina Libana, tu na dohvat, pakao zemaljski. I opet avioni “gledaćemo sutra na televiziji užas opet, onu decu tamo”. Moše nam pokazuje zlatnu kupolu, hram Bamajaca, naroda koji objedinjuje pet glavnih svetskih religija. “Nikad nisam čuo za njih. Bamajci, moram to da proučim”, kaže Danilo sa onim izrazom zainteresovanim koji se pojavljivao uvek kada bi nešto primao, kada bi otvarao dušu da prima. Kod njega izreka “otvara dušu” bila je obrnuta, otvarao se samo da prima, a kada nešto deli, činio je to rutinski, bez patosa. Snimamo u restoranu iznad grada, vozimo se kroz lep grad, po obroncima, sunce pomaže da nam se svima Haifa najviše svidi. Vraćamo se u Tel Aviv, idemo na večeru kod Ota Rajzingera, nosim kameru i puštam je skoro neprimetno tamo, tako dobijam jednu pozlaćenu kasetu. Kiš u društvu, u priči, kralj razgovora sa gestom, nervoznim i dostojanstvenim. Šalimo se do kasno, svi su srećni i uzbuđeni, mađarski, srpski, engleski…..

Nedelja, 12. 03. 1989. Jerusalim, Vitlejem, Jad Vašem

Kakav dan! Idemo u Jerusalim. Usput svraćamo u Jad Vašem, gledamo muzej žrtava fašizma, svi smo potreseni dečijim spomenikom sa svećama i ogledalima, u tami pod zemljom.

Onda Vitlejem. Kiš me upozorava na neverovatan katolički kič. I stvarno na mestu gde je po katoličkom uverenju rođen Isus, stoji kičerski aranžman, slama i plastična lutka Isusa, sve to pod veštačkim žućkastim svetlom. Onda obilazimo Golgotu, mesto raspeća i grob. Na trgu u Vitlejemu stoje borna kola. Dvoumimo se da li smemo da snimamo. Zašto da ne. Usput srećemo i tenkove, niko ništa ne brani.

Tu negde u Jerusalimu kod Zida plača počinju bolovi u ramenu. Danilo se pridržava i mrda rame, stiska zube, uvlači vazduh kroz zube, šišti “šššššš”, hladan bol peče. Kakav kič, pišem ovo i čujem kako me prekoreva: kakav kič, početak kraja baš tamo, to ni u njegovim knjigama ne bi moglo biti dobro. “Velike stvari i teme ne mogu stati u knjige, bar ja ne umem sa njima”.

Čekamo Tajtelbauma u lepom hotelu koji gleda na Jerusalim.

Ponedeljak, 13. 03. 1989. Tel Aviv

Za doručkom Danilo se žali kako ga boli levo rame, malo je spavao, lekovi nisu pomagali. Uveravam i njega i sebe da je to samo promaja, juče je u kolima sedeo do prozora, mator je i reumatičan već… Tvrdim da ni lekove ne ume da kupi jer u uputstvu za te koje troši i koje je juče kupio nigde ne stoji da su za reumu. Idemo u apoteku blizu hotela. Pogađamo se sa apotekarkom i nađemo neke male crvene pilule. “Dobra riba ova apotekarka”, kaže.

Preko puta u kafiću naručujemo mnogo kafe i malo vode za lek. Služi nas kelnerica mlada, lepša odpozadi nego spreda. Predlažem da nikuda ne idemo odavde. “Moj Maaandiću…”, oteže “a” kao uvek kada me zove. Malo je hladno u izlogu kafane na bulevaru, podseća na Pariz. Vezujemo neki džemper oko njegovog ramena i mirujemo. Poneka reč povremeno. “Dođem nedavno u Rotondu, sednem i poručim svoju bedu od kafe, ‘au lait, s’il vous plait’, kad pored mene stiže jedan čiča, 100 godina, gospodin čovek sa novinama i kao čovek poruči konjak i jaku kafu, normalno izvadi cigare, pa ljudski zapali jednu, pa drugu, pa ponovo konjak i još kafe, puši lepo…ja k’o govno gnjavim onu moju sa mlekom. Miriše okolo kao čovek, na duvan. Nema čoveka ni života bez pušenja”.

Bol pomalo, pomalo, prolazi. Lep dan, sunce blago, prolećno u martu.

Lepe devojke, mlade u uniformi, svuda okolo, služe vojsku. Delimo im titule po zaslugama tela. Što smo duže tamo, činovi sve viši. “Eno je jedna, pravi general”.

Vraćamo se u hotel, pakujemo se i sa ostalima veselimo. Kiš se jada kako je omatorio, ni lek ne ume da kupi, reuma ga stigla. Ipak će odmah u Pariz na kontrolu. Još malo se muvamo po Izraelu, nosimo krupne, čudesne, crvene jagode kući, mnogo pre vremena idemo na aerodrom. Sve mislimo da treba vremena da nam carina pregleda snimljene kasete. Izlazimo iz zemlje koja je u ratu, sa kojom nema naše diplomatije. Ništa… Jedva namolimo nekog u uniformi da nam udari neki pečat na papire, zbog naše carine. On ne shvata, šta će nam to, pa mi izlazimo iz zemlje…

Eva dolazi da isprati Kiša, da se pozdravi. Stara već žena, provešće posle noć na aerodromu jer prevoza više nema, do jutra. Sa onom njegovom pažnjom, nežno, Kiš je pozdravlja i ljubi, priča joj o bolu u ramenu i lekovima, o vremenu i reumi. Zovu nas u avion. Pozdravljam se sa Evom. Dok je grlim, ona mi stiska ruku i šapuće: “Ovo je kraj!”

***

Objavljeno u dodatku “Kultura, umetnost, nauka” beogradske Politike, koji izlazi svakoga tjedna od 14 04. 1957.

nikada mi neće biti sasvim priča
priča o jobu

ustalio se tako znači dobri bog
tavori
češka se
toplo mu je i aorist
kalorifer radi
sve vidi sve zna
svi znaju i vole ga se
čak i duhom kažnjeni
čak i onaj božji volo
koji im pod nogama hrska neznatno

a najviše job

i tako dođe bogu višnjem svevišnjem
sotona
i prca ga jer mu je dosadno

prca ga kao što je mene darko brdarić prcao
da mi neće doći na peti rođendan
da se rasplačem
jer mu je dosadno

tako ga prca i kaže mu
job te voli zato što si mu sve dao
uzmeš li mu sve
nja nja

i bijeli bog najbjelji naprosto
sruši na joba prišteve i obade
i pobije mu djecu vebeerom

i sad je to molim vas neki zaplet
na razini fabule

ili zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac

Prošlo je dosta vremena otkad se opet digla prašina oko Miljenka Jergovića, pa je sad valjda neaktualno o tome više govoriti. Nije mi to cilj, a moje zakašnjenje je namjerno, s razlogom. Kasnim jer se već jasno vidi da sve te rasprave s političkim prizvukom obično brzo padaju u zaborav. Zaboravlja se tko komu što i tko je komu uglavnom smiješan i zašto. Kako to uvijek biva, ostaje književno djelo koje govori na svoj poseban način, sebi poznatim jezikom. Ovdje želim prepoznati taj jezik i uspostaviti dijalog sa svijetom književnosti, ne politike.

Na taj način ću pokušati – sa strane, iz daleke Poljske – pokazati, samo na jednom primjeru, zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac.

Uistinu, prošlo je dosta vremena odkad sam u Sarajevu, daleke 2007., kupio Jergovićevu knjigu Freelander. Prošlo je i vremena otkad se ta knjiga pojavila u prijevodu na poljski. Prošlo je vremena, ali nema veze. Ona je još uvijek živa. Knjiga je frapantna, doista, ekstremno frapantna, kao i glavni njezin junak – Karlo Adum. I njegovo putovanje u rodnu Bosnu je beskrajno frapantno, čak šokantno. Zašto? Zato jer se prilikom te peregrinacije ne pojavljuju nikakve emocije vezane za izgubljeni zavičaj, nikakva melankolija, niti mrvica bilo kakvog, pa čak ni negativnog, odnosa. Emocionalna pustinja i tišina. Ovdje vlada hladnoća i bezdušnost, poznata iz djela Alberta Camusa. Istina, pojavljuje se humor, ali gorak, uz svijesno infatiliziranu autoironiju koja potencira snagu polifoničnosti.

Život, kao i svako putovanje, ima svoj početak, kraj, ima i više etapa. Često govorimo da na svom životnom putu susrećemo ljude i događaje, da smo na bespuću, i tako dalje. Kao da se uistinu krećemo s jednog mjesta na drugo. Život je putovanje, nema nikakve dvojbe. Ovo je doista intrigantna i u našu spoznaju duboko ukorenjena metafora, koju rijetko kada osvješćujemo u svakodnevnici. Ali Bogu hvala imamo umjetnost, pogotovo film i književnost, koja nas na njezino nijemo prisustvo stalno podsjeća.

Junak takve ili onakve peregrinacije najčešće putuje u svoj rodni kraj, a u isto vrijeme i u unutrašnjost samog sebe. Kako je jednom hodočastio profesor Berg, junak Bergmanovog djela, tako na isti način sada putuje profesor Adum, Jergovićev protagonist. U tom putovanju susreću se sa sobom, u istom trenutku, i prošlost i sadašnjost, te se međusobno isprepleću u tužnoj i nerazumljivoj igri. Star čovjek, uoči smrti, koji se obračunava sa svojim životom i uspomene iz djetinjstva – sve ide paralelno, kao da ih ne dijeli više desetljeća.

Kod Jergovića – drukčije nego kod Bergmana – ne zbiva se puno, ali bitno je nešto drugo. Ovo je priča o putovanju kroz rodnu Bosnu, običnu rupčegu u kojoj žive posvađani narodi i različita, doista luda, čudovišta. Ali ipak. Ovo je Adumova domovina, mjesto njegova rođenja. Zašto je onda taj povratak, i u isto vrijeme oproštaj s vlastitim životom (jer tamo će iščeznuti), toliko bezbolno hladan i nestravstven? Zašto se tamo vraća kao u potpuno nepoznato, pa čak i egzotično mjesto? Ovo je najfrapantnije pitanje ove priče.

Karlo Adum, kako saznajemo iz fragmentarnih i počupanih uspomena, rođen je u Sarajevu uoči drugog svjetskog rata, ne toliko kasno da se ne bi nečega mogao sjećati. Njegova je majka imala dućan s odjećom u jednoj od glavnih ulica grada. Njoj, ili bolje rečeno njezinim odnosima sa ustašama i njemačkim časnicima, može Karlo zahvaliti da nije osjetio strahote rata. Nije primijetio da iz grada nestaju Židovi i Srbi, da po ulicama hara teror, da Hrvati ubijaju Srbe, Srbi – Hrvate, da se pljačka imovina, da majke gube djecu. Ništa to nije primijetio. Provodio je svoj miran život i nosio crnu uniformu – simbol lojalnosti prema crnom režimu.

Nakon rata Adumova obitelj odselila je u Zagreb, gdje je majka, opet predano, služila režimu crvene boje. Partizani joj se ranije gadili, sada se “privikavala na mirise komunizma” (s. 103) i uvjerila se da komunizam “nije puka tlapnja, nego nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo” (s. 104). Sam Karlo postao je učiteljem povijesti i zahvaljujući članstvu u Partiji pokušavao je doći na fakultet. Iako se “ispravno postavio šezdeset osme i sedamdeset prve”, iako je “drug Šušnjar lično ga predložio u Idejnu komisiju CeKa” (s. 62), on to nije uspio. Bio je i ostao, sve do mirovine, običan učitelj u školi i muž svoje, odnedavno pokojne, žene. Postao je tipičan građanin belog Zagreb grada, mogao je šetati glavnim ulicama i pisati pisma redakciji jednog poštenog i čitanog dnevnog lista. Sve se to od njega i očekivalo, pa je na taj način ispunjavao obaveze prema društvu. Primio je mentalitet zagrebačke malograđanštine, odbacio primitivnu Bosnu.

U rodni se kraj nikad nije ni htio vraćati. Nije imao prema njemu nikakav odnos, jednostavno želio je zaboraviti, i to je to. Kada mu se čini da se u njegovom običnom životu ništa više ne može dogoditi, prima telegram iz Sarajeva. U njemu se navodi da je upravo preminuo njegov stric, o postojanju kojeg je znao samo iz obiteljskih priča (da, to je taj isti rođak koji je, prilikom svađe, iščupao sjekirom prst njegovom ocu). No, ni ta vijest ne pravi mu nikakve razlike. “Karlu Adumu je sve jedno, pa je zaboravio na telegram. Svejedno mu je, jer mu se, eto, život ispovrnuo” (s. 11). Ide dakle na put u Bosnu, možda jedino zbog radoznalosti, možda zbog dosade. Ni to nije bitno.

Ako putovanje, onda dolaze i uspomene. Adumove riječi o vlastitoj prošlosti su suhe i doista nestravstvene poruke, i bez nikavog značenja, a to bi se ipak očekivalo od priče koja se odnosi na djetinjstvo i na rodni kraj. Majčin stav prema stvarnosti čini mu se potpuno opravdanim, posve normalnim. Tako bi se, jasno je, ponašao svaki pametan čovjek. Neki to mogu zvati konformizmom ili oportunizmom, ali sigurno nisu u pravu jer se život “sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promjeni različita lica” (s. 104). Ne smeta mu sjećanje na svoju crnu uniformu. Nisu bitne strahote rata, niti, primjerice, masakrirane konje na putu za Sarajevo. “Sjeo je u volvo pa je, zaobilazeći konje i gazeći krv i naranče, polako nastavio put. Zamišljao je da mu pod kotačima ostaje nešto što izgleda kao sok od crvenih naranča. Teško da će ga nakon ovoga ikada piti, koliko god vjerovao u svoj zaborav” (s. 86). U krajnjoj liniji, ni sam telegram, niti sva ta obiteljska priča ništa mu posebno ne znače. Sve je to jedan od malih života, za koji se treba osposobiti i prilagoditi lice. U jednom od svojih malih života nije dao da se majci prije njezine smrti zove svećenika. “Pola sata kasnije mama Cica prestala je disati. Profesor Adum se okrenuo, i bez riječi je izišao van” (s. 114).

Čitajući ovu knjigu nisam mogao da sebe ne upitam: da li je ovaj, doduše simpatičan, pojedinac – jedan običan učitelj povijesti – utjelovljenje zla? Odgovor je jasan – ne. Njegov konformistički i nestrastven stav prema životu, njegov neljudski odnos prema drugima – sve ovo je igra s čitateljem koja nešto osvješćuje. Adum se ne buni protiv nepravde, ne kritizira zlo, ne primjećuje bol drugih, a sve to čini namjerno. Zato je i stvoren! U tom njegovom postojanju skrivena je velika moralna, ali uopće ne i nametljiva, snaga ove priče. Normalan čovjek ne može proći pored Karla Aduma bez svog stava. Mora zauzeti, bar nekakav, stav. Mora popuniti prazna, namjerno ostavljena, mjesta svojim emocijama. Mora to napraviti za sebe, za cio svijet, i za Aduma, da ga očovječi i humanizira i da ga, prema tome, izbavi. U zadnjem trenutku svog krhkog postojanja, toliko dirljivom, osjeća se ovo nijemo preklinjanje za pomoć. Drukčije je nego kod Bergmana. Tamo je profesor Berg sam našao mir, ovdje Aduma treba iskupiti, a bez čitatelja to se ne može ostvariti.

Freelander je također priča o selektivosti sjećanja. “Profesor Karlo Adum ponosio se umijećem da ne zna i ne pamti ništa onoga što ga ne zanima. (…) i zbilja je vjerovao da može ne znati što ga ne zanima, zaboravljajući što ne želi pamtiti, i ne biti ono što jest, ako mu to što jest nije po volji” (str. 86). Ovo je stoga i metafora postjugoslavenskih naroda, ali ne samo njih. Takav je profesor, takva je njegova majka, takav je cijeli svijet.

I da. Znam, nema u mojoj skromnoj priči o Adumu – u mom malom dijalogu – njegova automobila, čuvenog volva iz čuvene trilogije. Nije bitan taj rekvizit koji za neke predstavlja srž priče. Nema ga jer je volvo, i čitava priča oko njega, potpuno sporedna stvar. Evo kako sam ja putovao s Freelanderom. Evo koliko zavoja i lokalnih putova ima ova naizgled jednostavna priča.

I upravo zato Jergović mi je, bogami, dobar pisac.

***

Objavljeno u časopisima Herito (Kraków) i Ars (Cetinje)

Hvala Bogu pa smo katolici

Daidža Mato Karivan dvaput se ženio.

Obje njegove žene bile su Albanke. Kada je ostao udovac i kada je u kuću doveo drugu ženu, nitko mu nije vjerovao da nije tražio baš Albanku.

Prva je bila dobra domaćica, čestita i postojana u svemu. Išla je u crkvu češće nego što naše žene idu. Ljudi su se tome čudili. Neka je zlobnica rekla: mora da je Arnautka vrlo grešna, kad svakoga dana mora u crkvu.

Jedva se daidža Mato oporavio od njezine smrti.

Ali nije tražio drugu Albanku. Slučajno ju je sreo ili mu je bilo suđeno da ženi Albanke.

– Hvala Bogu, pa smo katolici! – bila je njena uzrečica.

Svima je to bilo smiješno.

Kao da im nije bila katolkinja. Ili im se činilo da je i ona vrlo grešna.

II

U pola osam, osam zvonila je zdravomarija.

Tada su svi bježali u kuću. Govorilo se da su kasna doba. I tko zna što se to po vani događa. Nakon zdravomarije, kada bi se nad Kreševo spustio mrak, život je prestajao teći po Svetome pismu. Zavladale bi ale i karakondžule, čaršijom bi prošetali mrtvi, oživjele praznovjerice. Ljudi su jedni drugima upadali u ružne snove.

Trajalo je to do pet ujutro.

Tada su se svi budili, svejedno je li ljeto ili je zima. U zimska doba, u pet sati još uvijek je duboki mrak. Ali više ne onaj mrak, nego naš mrak iz Svetoga pisma.

III

Bakšić je bio činovnik na rudniku.

A Bakšićka muslimanka po starome adetu, pokrivena.

Rodila je dvije kćeri.

Starija umrla mlada.

Pedeset godina kasnije, mlađa kad bi srela Olginu i Franjinu kćer, zagrlila bi je i govorila:

– Drago mi te sresti, kao da sestru svoju gledam!

IV

Kada je oglašen dekret protiv zara i feredže, Zehra je dolazila da se žali:

– Olga moja, ko gola sam ti!

Olgi je Zehrina golotinja bila kao njezina rođena.

Revolucija nije imala razumijevanja za ljudsku sramotu.

Revolucija je u Kaknju i Kreševu bila besramna.

Edith Södergran

(Edit Sedergran)

*

Put za Elisij i Had

Sa pustog brega
jasno se vidi put
za Elisij i Hades.
Dolje ljudi
lutaju u magluštini,
smiju se i plaču,
idu za kovčegom prema grobu
sami u snu.
O, kako čeznem da sam tamo
odakle se vidi
put za Elisij i Had.

Erosu

Erose, ti najsuroviji među bogovima,
zašto si me doveo u zemlju tame?
Kada stašu djevojčice
bivaju sklonjene sa svjetlosti
i bačene u tamnu odaju.
Zar mi nije duša poput sretne zvijezde svjetlucala
prije no je povučena u crveni tvoj krug?
Vidi, svezana sam od ruku do peta,
pritisnuta, osjećaš li, svim svojim mislima.
Erose, ti najsuroviji među bogovima,
ne bježim, ne čekam više,
jedino patim kao životinja.

Vierge moderne

Ja nisam žena. Ja sam neutrum.
Ja sam dijete, paž i smjela odluka,
ja sam nasmijani zrak grimiznog sunca…
Ja sam mreža za sve ribe proždrljive,
ja sam zdravica u čast svih žena,
ja sam korak slučajnosti i propasti
ja sam skok u osobnost i slobodu…
Ja sam šapat krvi u muškom uhu,
ja sam groznica duše, tjelesna jeza i požuda,
ja sam putokaz prema novom raju.
Ja sam plamen, znatiželjan i poletan,
ja sam voda, duboka ali samo do kolena,
ja sam vatra i voda u iskrenoj vezi bez prisila.

Patnja

Nikakvih pjesama sreća nema, nikakvih misli, ničega.
Dopusti sreći da se sruši, jer ona je zla.
Ona dolazi polagano sa jutarnjim romorenjem u dremovnom žbunju.
Sreća se povlači u lakim oblačnim slikama nad vedrinom dubokom,
sreća je polje koje spava u jari podnevnoj
ili beskrajna širina morska pod pljuskom kosoga zrakovlja,
sreća je nemoćna, ona spava i diše sveg znanja lišena.
Osjećaš li patnju? Ona je jaka i velika s pesnicama krišom stegnutim…
Osjećaš li patnju? Ona je radostan osmijeh sa očima uplakanim.
Patnja nam daje sve što je potrebno –
daje nam ključeve za carstvo mrtvih,
gura nas kroz vrata, dok mi oklijevamo.
Patnja nadijeva imena djeci i bdi sa majkom
i kuje svo zlatno venčano prstenje.
Patnja nad svim vlada, ona gladi čelo namršteno,
ona resi nakit
ona kopča ogrlice oko vrata žuđene,
ona dreždi pred vratima kad čovjek napušta svoju ljubavnicu…
Šta još patnja daje ljubimcima svojim?
Ne znam više ništa.
Ona daje biserje i cvijeće, ona daje pjesme i maštanja,
ona nam daje hiljadu praznih poljubaca,
ona daje tek jedan istinski poljubac.
Ona nam daje naše duše čudnovate i sklonosti neobične,
ona nam daje najveće životne dobitke:
ljubav, samoću i samrtno lice.

Svijet se u krvi kupa

Svijet se u krvi kupa da bi Bog mogao živjeti.
Da bi njegova slava potrajala, sve drugo će umrijeti.
Šta znamo mi ljudi kako Besmrtnici malaksavaju
i šta Bogovi piju da bi snagu svoju održali.
Bog želi stvarati iznova. Želi preobraziti svijet u znak jasniji.
Stoga se opasuje munjama,
stoga nosi krunu od plamtećeg trnja,
stoga zemlju omotava tamom i sljepilom.
Stoga motri krvometno. I tvoračke ruke tako snažno zemlju stežu.
Bog želi stvarati iznova. Želi preobraziti svijet u znak jasniji.
Niko ne zna šta stvara. I to liježe kao jeza
preko polubudne svijesti. Kao strava ispred zijeva provalije.
Prije no horovi poj započnu slavljenički
tiho je ko u šumi pred rađanje sunca.

*

Modernizam je dockan stigao u Švedsku, i to zaobilaznim putevima, preko Finske, tačnije preko tamošnje minijaturne švedske jezičke enklave. Dok su onde uvelike cvjetali gotovo svi oblici avangarde (od kojih je ona s ruske strane unikatna, jer nordijski pjesnici rijetko crpe inspiraciju s te strane), matični se parnas čvrsto držao svojih nacional-romantičkih književnih modela. Upravo u to vrijeme dodijeljena je Nobelova nagrada (1916. god.) pjesniku Axelu Karlfeldtu, nestoru ove tradicionalne, akademske lirike i velikom borcu protiv novih modernih strujanja. Svaki drugačiji napor, koji je dovodio u pitanje ove konvencije, tumačio se kao napad na stožerne narodne vrijednosti, svako eksperimentisanje u jeziku i formi kao “nasilje nad jezikom, formalnom anarhijom, poetskim boljševizmom”.

Ključno ime narečene anarhije i poetskog boljševizma, predstavlja, bez sumnje, Edit Sedergran (Edith Södergran, 1892-1923), švedsko-finska pjesnikinja čija se debitantska zbirka Pjesme (Dikter, 1916) smatra pionirskim djelom skandinavskog modernizma. Njeni asocijativni, vizionarski slobodni stihovi (koje uvodi u nordijske književnosti) prošli su pored ušiju ondašnje publike i kritike svikle na drugačije pjevanje. Ni naredne zbirke Septembarska lira (Septemberlyra 1918), Ružin oltar (Rosenaltaren 1919) i Sjenka budućnosti (Framtidens skuga 1920), nisu dočekane bolje – pjesnikinja će, za ono malo preostala zemnog života, biti proglašena naopakom, nerazumljivom i ludom.

Posthumno će biti objavljena zbirka Zemlja koje nema (Landet som icke är, 1925) u kojoj se nalaze neke od njenih najboljih pjesama.

*

Rođena je u 1892. u Sant Petersburgu, umrla u ljeto 1922. u Ravioli (Karelska prevlaka). Roditelji su joj bili Šveđani, pa Edith u kući govori švedski, a u školi njemački. U šesnaestoj godini dobija tuberkulozu, napušta školovanje i sjeseni 1911. godine odlazi na liječenje u sanatorijumu Davos, Švajcarska.

Do Oktobarske revolucije, porodica Södergran ugledna je i bogata, zahvaljujući dedu sa majčine strane i njegovim obligacijama plasiranim u Ukrajini, a po revoluciji, koja sve odnosi, Edit i njezina majka dopadaju bijede i gladuju.

*

Gunnar Ekelöf u jednom svom pismu W H Odnu pojašnjava: “ona je veliki lirik, koliko ja mogu procijeniti, u istoj klasi kao Achmatova ili možda veća, jedna mlada Šveđanka u tuđini, jedna od naših vizantinki, hrabra i puna ljubavi poput vaše Emily Bronte… ona pripada svijetu, uprkos tome što njen jezik zvuči poput starinskog eolskog dijalekta.”

*

Najveća moderna švedska/finska pjesnikinja. Najveća moderna skandinavska pjesnikinja. Jedna od najvećih modernih evropskih pjesnikinja. Svojata je, danas, svako. I svakom se izmiče.

*

Imaš pjesnika koje možeš čitati kad god hoćeš. Ima ih, međutim, pa ne daju, nego moraš osjetiti tačno godišnje doba, tačan mjesec, dan i dekik, kad se daju, kad sa svojih lirskih krošnji otresaju jestive plodove. Evo, Edith Södergran. Ako je, recimo, uzmeš u proljeće, nema fajde. Kakav si ušao, takav ćeš izaći. Ista stvar desiće se ako je čitaš u ljeto, u zimu, na početku jeseni. Ali kad skoli novembar i njegove gluhonijeme i guste tavnine, kad navali sa poganom stravom i vremenom i pomisliš da je stigao zadnji petak i zavezak i da nećeš prežvijeti – čitaj Edith i nećeš se pokajati.